Pomoćni majordom Malković

Pomoćni majordom Malković

–1–

“Romani Patricka deWitta nisu od one vrste koja vas polako osvaja — oni su takvi da se odmah zaljubite u njih. Od trenutka kad upadnete u taj čudnovati svijet, nijedan drugi više neće postojati...

Bajka, ali takva u kojoj ima puno prostora za posve moderne, odrasle komplikacije.”

— BookPage “Dobro promišljen moderni pothvat folklornog pripovijedanja. Priča suptilno kreće od Tolkiena do Stokera, uz dašak Conana Doylea, ali uz puno duhovitih bisera... DeWitt je zaigran i dopadljiv...”

— Kirkus Reviews “DeWitt je opet napravio pomaknuto remek-djelo, još jednu intrigantnu i privlačnu knjigu koja osvaja i poziva na razmišljanje, a svidjet će se svakome tko želi da ga zaokupi pametno i zabavno štivo.”

— Booklist

Od istog autora u izdanju Frakture: Braća Sisters

–2–

Patrick deWitt

Pomoćni majordom Malković prevela s engleskog Anita Peti-Stantić

Fraktura –3–

We acknowledge the support of the Canada Council for the Arts for this translation.

Zahvaljujemo Kanadskom savjetu za umjetnost na potpori za prijevod ove knjige.

Naslov izvornika Undermajordomo Minor © 2015 Patrick deWitt © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Anita Peti-Stantić i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-928-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 984020

–4–

Za Gustava

–5–

–6–

“Vrlo je bolno morati napustiti sve svoje noseći svoju muku sa sobom. A kako li je svijet samo nijem!”

Robert Walser

–7–

–8–

I.

LUCIJAN LAŽLJIVAC

–9–

– 10 –

Majka Lucijana Malkovića nije plakala, nije bila ni blizu tomu da zaplače na njihovu rastanku. On je čitav taj dan osjećao knedlu u grlu, a sve što je toga dana radio, radio je na neki miran način, čineći tako jer je osjećao kao da će bilo koja nagla aktivnost dovesti do provale emocija. Zajedno su doručkovali i ručali, no nijedno od njih dvoje nije progovorilo ni riječi, a sad je bilo vrijeme da krene, no on se nije uspijevao maknuti od kreveta na kojem je ležao potpuno odjeven, u kaputu i čizmama, s kapom od ovčje kože nabijenom duboko na glavu, sve do obrva. Lucijan je imao sedamnaest godina i živio je u toj sobi od rođenja; sve što je u njoj vidio i sve što je mogao dodirnuti bilo je prožeto zbunjujućim sjećanjima na djetinjstvo. Preplavila ga je tuga kad je čuo majku kako sama sebi dolje u pomoćnoj kuhinji postavlja neko pitanje na koje nije bilo odgovora.

Putna torba stajala je na podu pored njega.

Podigao se s madraca, ustao i zatoptao tri puta nogama; tup, tup, tup! Uhvatio je putnu torbu za svijenu kožnatu ručku, spustio se dolje i izišao kroz vrata, javivši se majci s podnožja stepenica ispred njihove neugledne kolibe. Pojavila se na ulaznim vratima, žmirkajući i otresajući brašno sa zglobova i dlanova.

“Je li vrijeme?” upitala je. Kad je kimnuo, rekla je: “Pa dođi onda ovamo!”

Popeo se po pet škripavih stepenica do nje. Poljubio ju je u obraz prije nego što je pogledao na livadu proučavajući gomilu olujnih oblaka koji su se uzdizali iza planinskoga lanca koji je opasavao njihovo selo. Kad ga je opet pogledala, lice joj je bilo bezizražajno.

– 11 –

“Sretno, Lucijane! Nadam se da će ti biti dobro kod tog baruna.

Hoćeš li mi javiti kako se stvari razvijaju?”

“Hoću.”

“Dobro. Zbogom.”

Vratila se u kolibu, a dok je zatvarala vrata, plava vrata, oči su joj bile prikovane uz pod. Lucijan se sjećao dana kad ih je otac obojio, prije deset godina. Sjedio je u sjeni jadnog stabla šljive promatrajući nedostižnu marljivost kolonije mrava kad ga je otac pozvao, pokazao mu četku s bojom čije su čekinje oblikovale rog: “Plava vrata za plavog dječaka.” Razmišljajući o tome, začuo je svoju majku kako u kolibi pjeva neku jednostavnu melodiju. Lucijan je osjetio duboku sjetu. Analizirao je smislenost toga osjećaja, jer se moralo priznati da on nikada nije bio osobito blizak sa svojim roditeljima; ili, bolje rečeno, oni se nikada nisu brinuli o njemu na način na koji je on želio da se brinu, tako da nikad nisu imali prilike izgraditi postojano zajedništvo. Odlučio je tugovati za činjenicom što više nije bilo ničega za čim bi trebalo tugovati.

Počeo je odugovlačiti, što je bila njegova najdraža razonoda.

Sjedio je na preokrenutoj putnoj torbi otmjeno prekriženih nogu, a onda je izvadio svoju novu lulu iz džepa na prsima kaputa, vrlo pažljivo, otprilike onako kako bi držao pile. Jučer je kupio lulu; kako se njome nikad prije nije služio, s osobitim ju je zanimanjem punio duhanom koji je mirisao na čokoladu i kestene. Pripalio je šibicu i otpuhivao, otpuhivao. Glava mu je bila obavijena mirišljavim dimom; stisnuo je zube oko usnika osjećajući se vrlo dramatično i poželio je da ga netko gleda i posvjedoči tom trenutku, pa da možda nešto i kaže. Lucijan je bio mršav i blijed, do te mjere da je izgledao pomalo boležljiv, a opet, na neki je način bio i lijep – imao je pune usne, dugačke crne trepavice i velike plave oči. Kad bi razmišljao o sebi, smatrao bi se ljepuškastim na neki neobičan, ali neporeciv način.

Prihvatio je teret čovjeka koji sjedi zadubljen u nedokučivo razmišljanje, premda zapravo u njegovu umu nije bilo baš nikakvoga kretanja. Držeći glavu lule u ruci, vrtio je usnik koji mu je ležao između srednjeg prsta i kažiprsta. Onda ga je uperio pokazujući njime naokolo, jer je to bilo ono što čovjek koji puši lulu u gostionici – 12 –

čini kad govori o tome kamo je tko išao ili se prisjeća nekog događaja vezanog uz određeni prostor. Velik dio privlačnosti lule za Lucijana je proizlazio iz toga što je ona bila produžetak tijela onoga koji se njome služi, funkcionalni dodatak njegovoj osobi. Lucijan se veselio tome kako će se lulom isticati u raznim društvenim situacijama; jedino što mu je trebalo bila je publika pred kojom će se isticati, kao i nešto na što će upozoravati. Povukao je još jedan dim, no kako je u tome bio žutokljunac, zavrtjelo mu se u glavi i osjetio je zujanje; lupnuo je lulom o gornji dio šake, a hrpica pepela pala je na pod poput pougljenjenog poljskog miša dok je on promatrao rastrgane tračke dima koji su se gubili u smrvljenom duhanu.

Promatrajući kolibu, Lucijan je razmišljao o svom životu u njoj.

Taj je život uglavnom bio usamljenički, no nije bio osobito nesretan.

Prije šest mjeseci dobio je upalu pluća i skoro umro u svojoj sobi.

Razmišljao je o blagom licu seoskog svećenika, oca Raymonda, koji mu je dao bolesničko pomazanje. Lucijanov otac, čovjek koji nije vjerovao u Boga, došao je kući s posla u polju i zatekao svećenika u svojoj kući pa ga istjerao iz kuće vodeći ga za ruku; obavio je to vrlo poslovno, isto kao što čovjek tjera mačku iz sobe. Otac Raymond bio je iznenađen što se netko odnosi prema njemu na taj način; promatrao je ruku Lucijanova oca na svojoj nadlaktici ne mogavši povjerovati u ono što se događa.

“Ali vaš sin umire”, rekao je otac Raymond (Lucijan je to jasno čuo).

“A kakve to veze ima s vama? Molim vas da sad otiđete. Budite dobri i zatvorite vrata kad iziđete.” Lucijan je čuo kako svećenik odlazi neodlučnim koracima, vukući noge. Nakon što se začuo zvuk zatvaranja vrata, otac je povikao: “Tko je njega pustio unutra?”

“Ja nisam mislila da od toga može biti neke štete”, javila se majka.

“Ali tko ga je pozvao?”

“Ne znam tko ga je pozvao, dragi. Samo je došao.”

“Namirisao je strvinu, poput lešinara”, rekao je Lucijanov otac, a onda se nasmijao.

Te se noći, ležeći sam u sobi, Lucijan susreo s vizijom smrti.

Otprilike onako kako čovjek tone u san i budi se iz njega, on je – 13 –

osjećao kako njegov duh klizi između dvaju svjetova, što je bilo užasno, ali istovremeno i sjajno na neki ugodan način. Sat na tornju odbio je dva sata kad je čovjek kojeg Lucijan nije nikad vidio ušao u sobu. Bio je odjeven u nešto bezoblično i vrećasto, brada mu je bila obrijana i uredna, smeđa, gotovo crna; dugačka mu je kosa bila počešljana na razdjeljak kao da je netom uređena četkom i vodom; noge su mu bile bose, a potkoljenice prekrivene skorenim blatom od dugog hodanja. Tiho je prošao pored Lucijanova kreveta i sjeo u stolac za ljuljanje u kutu sobe. Lucijan ga je promatrao kroz slijepljene, jedva otvorene oči. Nije se osobito bojao stranca, no njegova ga prisutnost isto tako nije ni opuštala.

Stranac je nakon nekog vremena progovorio: “Zdravo, Lucijane.”

“Zdravo, gospodine”, promrmljao je Lucijan.

“Kako si?”

“Umirem.” Čovjek je podigao prst. “Nije na tebi da to kažeš.” Onda je zašutio i neko se vrijeme samo ljuljao u stolcu. Izgledao je sretan ljuljajući se, kao da to nikad prije nije činio i kao da ga to ispunjava zadovoljstvom. No onda se, kao netko koga je uznemirila neka misao ili prisjećanje, prestao ljuljati, a lice mu se smračilo pa je upitao: “Što ti želiš od svog života, Lucijane?”

“Da ne umrem.”

“A osim toga. Ako preživiš, čemu se nadaš da bi se moglo dogoditi?”

Lucijanove su se misli vukle, a pitanje toga čovjeka bila mu je nerješiva zagonetka. Pa ipak se pojavio odgovor koji je izišao iz njegovih usta, nekako kao da sam nema nikakvu kontrolu nad svojim osjećajima: “Da se nešto dogodi”, rekao je. Čovjeku u vrećastoj odjeći to je bilo zanimljivo. “Nisi zadovoljan?”

“Dosadno mi je.” Lucijan je počeo plakati netom nakon što je to rekao, jer mu se ta izjava činila stvarno patetičnom, i sramio se sebe i svog ništavnog života. No bio je preslab da dugo plače pa je, kad su mu se suze osušile, pogledao svijećnjak i sjene koje su drhtale i kre­tale se prema blijedom spoju zida i stropa. Duša ga je – 14 –

već napuštala u trenutku kad mu se čovjek približio, kleknuo uz krevet, stavio svoja usta na Lucijanovo uho i udahnuo. Čovjek je izišao zadržavajući dah i otišao dolje hodnikom do sobe Lucijanovih roditelja. Trenutak nakon toga Lucijanov je otac imao napad kašlja.

Do jutra se boja vratila na Lucijanove obraze, dok je njegov otac bio sve bljeđi, oko očiju su mu se pojavili crveni kolobari, a kapci su mu bili prošarani žilicama. Otac je do večeri pao u krevet, dok je Lucijan oprezno hodao po svojoj sobi. Kad je sunce izišlo sljedećeg jutra, Lucijan se osjećao sasvim dobro, osim slabosti u zglobovima i mišićima, a njegov je otac umro u svom krevetu, usne su mu bile izvijene u podrugljiv osmijeh, a šake ukočene poput kandži. Pogrebnici su došli po tijelo, a jedan se od njih poskliznuo silazeći stepenicama pa je glava Lucijanova oca udarila u rub stepenice. Snaga udarca bila je tolika da je načinila trokutastu rupu u lubanji s prednje strane, no rana nije krvarila, što je bilo toliko neobično da su pogrebnici to komentirali u Lucijanovom prisustvu. Lucijan je ispratio to troje kroz vrata promatrajući kako natovaruju njegova ukočenog oca na prljavu prikolicu. Kola su krenula, a tijelo se ljuljalo amotamo, kao po nekoj svojoj unutrašnjoj logici. Ispod Lucijanove se noćne košulje uzvrtložio vjetar, a hladnoća zemlje podigla mu se uz gležnjeve. Pomicao se naprijed-nazad čekajući osjećaje kajanja i po­ štovanja koji se nisu pojavili, ni toga dana, ni ikada poslije.

U mjesecima koji su slijedili, majčin se odnos prema njemu još više pogoršao. Na kraju je priznala da ga, premda je znala da Lucijan nije neposredno kriv za to, smatra djelomično odgovornim za očevu smrt zato što je nehotice prenio svoju bolest na čovjeka koji je inače bio posve zdrav, a to ga je onda pokosilo prije nego što je bilo njegovo vrijeme. Lucijan je želio reći majci za posjetitelja u vrećastoj odjeći, no osjećao je da je to nešto o čemu ne bi trebalo razgovarati, bar ne s njom. Taj je događaj za njega ostao teret koji ga je tištao, tako da je mnoge noći, kad bi se kuća umirila, proveo ležeći u krevetu i gledajući pred sebe. Kad više nije mogao podnijeti taj osjećaj, ob­ ratio se ocu Raymondu.

– 15 –

Lucijan nije imao nikakvo određeno mišljenje o Crkvi. “Ne razlikujem Adama od Adama”, rado je govorio, i bila je to jedna od dosjetki koje je sam smislio, a za koju je osjećao da zaslužuje važnije slušateljstvo od žena koje su se motale oko bunara na trgu. Ali bilo je nečega u ocu Raymondu što je imalo utjecaja na njega – bilo je tu neke otvorenosti, neke nepomućene empatije. Otac Raymond bio je moralan i milosrdan čovjek. Slijedio je Božju riječ do zadnjega slova, a noću je, sam u svojim odajama, osjećao kako Duh Sveti prolazi njegovim tijelom poput jata ptica. Osjetio je olakšanje vidjevši da je Lucijan zdrav. Zapravo je osjetio olakšanje kad bi vidio bilo koga. Seljani uglavnom nisu bili pobožni, tako da je bilo dana u kojima nitko ne bi pokucao na vrata. Propustio je posjetitelja u sobu za prijem i iznio pladanj s prastarim keksima koji su se trusili poput pijeska prije nego što bi ih Lucijan uspio prinijeti ustima. Vrč slabog i neukusnog čaja nije mu baš uspijevao odvratiti pažnju od onoga zbog čeg je došao pa je na kraju posve digao ruke od pomisli na osvježenje i ispričao priču o strančevu posjetu. Završavaju­­ći pri­­ ­ču, Lucijan je upitao tko je taj čovjek, a lice oca Raymonda odjednom je postalo jako ozbiljno.

“Kako bih ja to znao?” upitao je.

“Pitao sam se je li to bio Bog”, rekao je Lucijan.

Otac Raymond je bio sumnjičav. “Bog ne putuje noću loptajući se bolestima.”

“Onda smrt.”

“Možda.” Otac Raymond počešao se po nosu. “A možda je bio razbojnik. Nedostaje li nešto u kući, jesi li nešto primijetio?”

– 16 –

“Samo moj otac.”

“Hmm”, rekao je svećenik. Uzeo je keks koji je nestao. Otresao je mrvice s ruku.

“Mislim da će taj čovjek ponovo doći”, rekao je Lucijan.

“Je li ti to rekao?”

“Ne, ali osjećam to.”

“Eto vidiš. Sljedeći put kad ga vidiš, svakako ga pitaj kako se zove.”

Time otac Raymond nije učinio mnogo da se Lucijan oslobodi razmišljanja o strancu u vrećastoj odjeći; no ipak se pokazalo da je od pomoći na drugi, neočekivan način. Kad je Lucijan priznao da ima planove za budućnost, svećenik se potrudio i napisao pismo preporuke za svaki dvorac u krugu od sto kilometara, vjerujući kako se Lucijan može istaknuti kao nekakav sluga. Nitko nije odgovorio na ta pisma, osim na jedno, na koje je odgovorio čovjek po imenu Myron Olderglough, majordom na imanju nekog baruna po imenu Von Aux u udaljenoj divljini istočnog planinskog lanca. Gospodina Olderglougha dojmio se romantičan opis oca Raymonda u kojem je pisao o Lucijanu kao o “slobodnoj duši u potrazi za sigurnom lukom”. (Pričalo se da otac Raymond provodi samotne noći čitajući avanturističke romane koji su utjecali na njegove snove, a isto tako i na njegov budni život. Ne zna se je li to bila istina ili ne; nije bilo nikakve sumnje u to da je svećenik sklon poetskim obratima prilikom pisanja.) Pismo je sadržavalo ponudu za posao i uvjete isplate.

Služba (gospodin Olderglough dodijelio joj je naziv pomoćni majordom, za što su i Lucijan i otac Raymond zaključili da uopće ne postoji kao izraz) bila je niska, što se odražavalo i u plaći, ali Lucijan, koji nije imao ništa bolje što bi mogao raditi, a nije imao ni drugoga mjesta na kojem bi mogao biti, a uz to se osjećao i ranjiv pri pomisli na to da bi se čovjek u vrećastoj odjeći mogao vratiti, prihvatio je sudbinu i otpisao Oldergloughu formalno prihvaćajući ponudu, što je bila odluka koja je vodila mnogim stvarima, među kojima je, prem­ ­da ne i jedina, bila i prava ljubav, vrlo gorka i teška bol, zasljepljujuća strava duha i žestok nagon za ubijanjem.

– 17 –

Lucijan je promatrao selo Bury koje je ležalo – ili je, kako je mislio, skupljeno poput nekih ostataka, poput krhotina – na rubu doline. Radilo se o iznimno slikovitom položaju, a ipak, kad bi pogledao to nagurano seoce, istovremeno bi se javio i osjećaj gubitka i neodređene odvratnosti. Je li ovdje ikad bio išta drugo osim autsajdera? Odgovor je bio negativan. U području glasovitom po svojoj nadmoći da se ovdje rađaju surovi divovi, Lucijan je u usporedbi s njima bio tim inferiorniji primjerak. Nije znao plesati, nije se znao nositi s pićem, nije težio za tim da bude poljoprivrednik ni zemljoposjednik, nije imao bliskih prijatelja s kojima je odrastao i nijedna od lokalnih žena nije ga smatrala ni spomena vrijednim, a kamoli naklonosti, osim Marine, a i to je bila sasvim kratka iznimka. Uvijek se osjećao drugačijim od ostalih mještana, tako da je sumnjao kako uopće nije na mjestu na kojem bi trebao biti. Kad je preuzeo službu kod baruna Von Auxa, obilazio je naokolo kako bi objavio vijest i svuda je dočekivan uobičajeno, s dobrim željama, ali nezainteresirano. Njegov je život u selu bio toliko jednoličan, da ni njegov odlazak nije u ljudima pobudio čak ni onoliko malo energije koliko je bilo potrebno da bi se stvorilo neko mišljenje o tome.

Sad je Lucijanov prozor bio otvoren, a njegova se majka pojavila pa je naglim i uvježbanim pokretima odmotala sag koji je ležao pored njegova kreveta. Zgusnutu eksploziju prašine odozada je osvjetljavalo sunce; neko je vrijeme visjela u zraku, a Lucijan se približio kako bi posvjedočio njezinu snovitom spuštanju na zemlju. Dok su mu sitni otpaci – njegovi vlastiti – padali po kosi i ramenima, majka ga je primijetila i upitala: “Još si tu? Zar nećeš zakasniti na vlak?”

– 18 –

“Još ima vremena, majko.”

Zbunjeno ga je pogledala, a onda je nestala iz vidokruga, ostavivši tepih da visi s prozorske daske poput telećeg jezika. Lucijan je kratko promatrao prazan prozor, a onda je uzeo svoju putnu torbu, silom se otrgnuo odande i krenuo putem između stabala pa onda dolinom prema željezničkoj stanici.

Susreo je čovjeka koji je hodao u suprotnom smjeru, s pohabanom torbom u jednoj ruci i s nekim sklepanim pomagalom za hodanje u drugoj. Čovjek je izgledao poput težaka, ali je nosio svečano odije­ ­lo; kad je vidio Lucijana, prestao je hodati i zabuljio se u njegovu putnu torbu kao da u njoj vidi neki problem.

“Jeste li vi unajmili sobu u kući Malković?” upitao je.

Lucijan u prvi čas nije razumio. “Unajmio? Ne, ja upravo odlazim odande.” Čovjek se opustio. “Onda je soba dakle još uvijek slobodna?”

Lucijan je okrenuo glavu na stranu, onako kako to učine psi kad čuju zvižduk za pozdrav. “Tko vam je rekao da tamo ima soba?” “Žena koja ondje živi. Sinoć je izvjesila obavijest u gostionici, a ja sam slučajno prolazio.”

Lucijan je pogledao prema kolibi, premda je više nije mogao vidjeti kroz krošnje stabala. Kad je večer prije upitao majku kamo ide, rekla je da ide uhvatiti malo zraka.

“Djelovala je kao čestita žena”, rekao je čovjek.

“Ne nedostaje joj čestitosti”, odgovorio je Lucijan, i dalje gledajući uzbrdo.

“A vi baš danas odlazite, kažete?”

“Upravo sada, da.” Čovjek je nastavio prigušenim glasom: “Nadam se da smještaj ne smatrate neprikladnim.”

Lucijan se okrenuo prema njemu: “Ne.” “Ponekad čovjek ne otkrije nedostatak prije nego što je već prekasno. To se meni dogodilo s prethodnom kućom. Do kraja moga boravka ondje, ta se kuća pretvorila u kuću robova.”

“Ovdje će vam biti dobro.”

“Djelovala je kao čestita žena”, ponovio je čovjek. “Nadam se da – 19 –

neće biti problem to što sam uranio, ali shvatio sam da se u takvim stvarima najbolje požuriti.” Rukom je pokazao nizbrdo: “Ovuda, zar ne?”

“Put će vas dovesti onamo”, rekao je Lucijan.

“Pa onda hvala, mladiću. I sretno i vama.” Naklonio se i krenuo.

Nestajao je iza zavoja kad ga je Lucijan zazvao: “Hoćete li joj reći da ste me sreli, gospodine? Domaćici kuće?”

“Ako tako želite.” Čovjek je zastao. “Što da kažem, koga sam sreo?”

“Recite joj da ste sreli Lucijana. I ispričajte joj naš razgovor.”

To mu je djelovalo kao neobičan zahtjev, no težak je rukom dodirnuo svoj šešir. “Smatrajte to riješenim.”

Lucijan je promatrao kako čovjek nestaje između stabala. U tom mu je trenutku pala na pamet pakosna misao; a onda se u trenutku u kojem ga je nalet vjetra skoro oborio udarivši ga u prsa i lice, misao oblikovala do kraja. Istina je da su udari vjetra povremeno bili poput nečujnog glasa koji objašnjava neku povjerljivu nakanu ili spoznaju.

Nije bilo jasno slaže li se vjetar s njim ili ne. Lucijan to u svakom slučaju nije znao; a nije ga baš bilo ni briga. Nastavio je nizbrdo.

Njegov je um bio poput bubnja, stisnuo je šaku, a čitavo mu je tijelo bilo pritisnuto važnošću trenutka.

U svakom slučaju, više mu nije bilo dosadno.

– 20 –

Patrick deWitt rođen je 1975. u kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija. Prvi roman Ablutions objavljuje 2009., a romanom Braća Sisters (2011., hrvatsko izdanje 2013.) osvaja svjetsku slavu te prestižna književna priznanja: osvaja više nagrada među kojima Governor General’s Award i Canadian Authors Association Award for Fiction te ulazi u uži izbor za nagrade Man Booker, Scotianbank Giller i Walter Scott. Autor je scenarija za nezavisni film Terri (2011.) koji je režirao Azazel Jacobs. Živi u Portlandu u Oregonu.

– 321 –

– 322 –

Anita Peti-Stantić je profesorica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Na studiju se posebno bavi kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom i teorijskim i praktičnim pitanjima prevođenja bliskosrodnih jezika.

Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.) te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa, 2008.) te, s prijateljem i kolegom Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije (Srednja Europa, 2013.) i Language Planning and National Identity in Croatia (Palgrave MacMillan, 2014.). U posljednjih nekoliko go­dina tri je godine provela u Americi istražujući informacijsku strukturu rečenice i odnos semantike i sintakse u Centru za kognitivne studije Sveučilišta Tufts i uživajući u blagodatima bostonskoga akademskog života. Odnedavno je voditeljica znanstvenoga projekta pri Hrvatskoj zakladi za znanost “Modeliranje mentalne gramatike hrvatskoga: ograničenja informacijske strukture” u okviru kojeg je sa sjajnom ekipom suradnika zaokupljena istraživanjem predočivosti riječi i funkcioniranjem linearnog i hijerarhijskog načela u hrvatskome. Uz znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga, a godinama je uređivala biblioteku za djecu i mlade Electa u izdavačkoj kući Algoritam. Promovira čitanje gdje god može, a najradije među mladima.

– 323 –

U stvarnom Ĺživotu i dobro i bolje dijeli s Mirtom, Ljudevitom, Vedranom i Goranom, a u virtualnom obitava na adresi anita.peti-stantic@ffzg.hr.

– 324 –

Sadržaj

i. Lucijan lažljivac 9 Eirik & Aleksandar

27

ii. Gospodin Olderglough 57 iii. Čarobna Klara 77 iv. Dvorac Von Aux 91 v. Adolphusov dolazak 137 vi. Zaljubljeni Lucijan i Klara 145 Kako je Klaru zaveo neobični stranac, bezbožni prevarant s istoka

151

vii. Kako su locirali, uhvatili i vratili baruna u normalno stanje 171 viii. Barunica Von Aux 189 Memelova lekcija djeci

197

Jako velika rupa

211

ix. Grof i grofica, vojvoda i vojvotkinja 217 Neobična i strašna događanja u plesnoj dvorani

235

x. Utučeni mladić 253 Kako je došlo do toga da Memel ubije Tomasa, svog bliskog prijatelja

– 325 –

263

xi. Gospodin Broom i kockar Tomas 277 Detalji puta i metoda izlaska iz Jako velike rupe

293

xii. Lucijan, slobodan 303 O autoru

321

O prevoditeljici

323

– 326 –

– 327 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn korica Vedran Klemens Godina izdanja 2018., ožujak Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-928-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 328 –

“DeWitt upotrebljava dobro poznate trope da uljulja čitatelja u lažni osjećaj sigurnosti te uz obilje dobroga humora iznosi neprestano iznenađujuću i zabavnu priču o čežnji, ljubavi, ludilu i radosti.”

— Publishers Weekly “Elegantna, divno čudna i uistinu sjajna knjiga.”

— Emily St. John Mandel autorica Postaje 11 “Patrick deWitt ima nesputanu i krajnje originalnu maštu. Ne pada mi na um nitko drugi tko može napraviti tako divnu kontroliranu eksploziju komičnosti, nepodopština, vragolaste zabave i nježnosti.”

— Neel Mukherjee autor The Lives of Others

– 329 – Ilustracija i dizajn korica: Vedran Klemens

L

ucijan Malković, siromašni momak iz pitoresknog sela Bury, kompulzivni je lažljivac. Kad dobije posao pomoćnog majordoma u udaljenom dvorcu Von Aux i svojoj bivšoj djevojci ispriča bajku o bogatstvu i krasoti koji ga tamo čekaju, postaje predmetom nePomoćni Malković smiljene poruge.

Većmajordom sam put do surovog istočnog planinskog lanca obilježen je nadrealnim susretom s parom vještih džepara, a stigavši na odredište, Lucijan zamalo strada u lokalnom ratnom sukobu.

Kad konačno uspije ući u dvorac, ondje ga dočeka pomalo jezoviti majordom gospodin Olderglough.

Sretan što je napokon na sigurnome, Lucijan i ne sluti da tek tada počinje prava avantura koja će ga dovesti na rub Jako velike rupe...

Nakon bestselera Braća Sisters napeto se iščekivao idući roman Patricka deWitta. Pomoćni majordom Malković opravdao je sva očekivanja: riječ je o jedinstvenom spoju crne komedije, pustolovnoga gothic-ljubavnog romana i bajke. Napet, očaravajući i zericu strašan, a usto silno duhovit, Pomoćni majordom Malković nedvojbeno će DeWittu priskrbiti još vjernih čitatelja.

ISBN 978-953266928-2

149,00 kn

–1–

www.fraktura.hr