Ponoćna palača

Ponoćna palača

P ono C´ n a pa l acˇ a

R1R

Od istog autora: Zatočenik Neba Princ Magle Marina Anđelova igra Sjena vjetra

R2R

Carlos Ruiz Zafón

Ponoćna palača prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura R3R

Naslov izvornika El Palacio de la Medianoche © Carlos Ruiz Zafón, 1994 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-476-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 839534

R4R

Za MariCarmen

R5R

R6R

Povratak iz mraka

Calcutta, svibanj 1916.

M

alo nakon ponoći barka je izronila iz noćne omaglice koja se dizala iznad površine rijeke Hooghly poput zadaha prokletstva. Na pramcu, pod blagom svjetlošću koju je isijavala uljanica na izdisaju pričvršćena uz jarbol, mogla se nazrijeti figura čovjeka u ogrtaču kako mučno vesla prema udaljenoj obali. Tamo dalje, na zapadu, obris Fort Williama na Maidanu uzdizao se pod plaštem pepeljastih oblaka uza svjetlost beskonačnoga pokrova od svjetiljaka i lomača koji se prostirao dokle je sezao pogled. Calcutta.

Muškarac je zastao nekoliko sekundi kako bi povratio dah i promotrio siluetu kolodvora Jheeter’s Gate, koji se napokon gubio u mraku što je prekrivao drugu obalu rijeke.

Svakim metrom kojim je zalazio u magluštinu, kolodvor od čelika i stakla miješao se s tolikim drugim zgradama ukotvljenim u zaboravljeni sjaj. Njegove su oči bludjele među tom prašumom mramornih mauzoleja pocrnjelih od desetljećâ zapuštenosti s golim zidovima kojima je bijes monsuna oteo njihovu oker, plavu i zlaćanu kožu i razmrljao ih poput boja s akvarela bačenog u jezero.

Samo izvjesnost da mu je ostalo još nekoliko sati života, možda nekoliko minuta, davala mu je snagu da nastavi put i u utrobi onoga prokletog mjesta napusti ženu koju se zaR 15 R

kleo čuvati po cijenu vlastitog života. Te noći, dok je po­ ručnik Peake na palubi stare barke išao na svoje posljednje pu­tovanje u Calcuttu, sekunde njegova života nestajale su pod kišom koja se prišuljala pod okriljem sitnih sati.

Dok se borio da barku dovuče do obale poručnik je mogao čuti plač dvoje dječice skrivene u unutrašnjosti sentine.

Peake se okrenu i uvjeri se da svjetla druge barke trepere jedva stotinjak metara iza njega – njegova se prednost smanjivala i mogao je zamisliti osmijeh svojega progonitelja dok nepogrešivo njuši plijen.

Zanemario je dječje suze uslijed gladi i hladnoće i svu preostalu snagu upregnuo da dovede lađu do obale rijeke koja je oplakivala nerazmrsivi avetinjski labirint ulica Calcutte. Dvjesto je godina bilo dovoljno da se gusta džungla koja je rasla oko Kaligata preobrazi u grad u koji se Bog nikad nije usudio zaći.

Za nekoliko minuta oluja se stuštila na grad rušilačkim bijesom. Od sredine travnja pa sve do poodmaklih dana lipnja grad je nestajao u kandžama takozvanog indijskoga ljeta. Tijekom tih dana grad je trpio temperature od 40 stupnjeva i količinu vlage na rubu podnošljivosti. Nekoliko mi­ nuta nakon toga, pod utjecajem silovitih električnih oluja koje su pretvarale nebo u platno od baruta, živa u termometru u sekundi se mogla spustiti za trideset stupnjeva.

Plašt od kiše zastirao je pogled na one rahitične molove od gnjiloga drva koji su se klatili nad rijekom. Peake nije popuštao u svojem nastojanju sve dok nije osjetio udarac barke o drveni ribarski mol i tek je tad zabo šipku u blatnjavo dno i požurio se po djecu koja su ležala omotana u ogrtač.

Kad ih je uzeo u naručje, dječji plač natopio je noć poput traga krvi koji progonitelja vodi do plijena. Peake ih je privinuo na grudi i skočio na tlo.

R 16 R

Kroz gustu zavjesu vode koja je bijesno padala mogla se vidjeti druga barka kako se primiče obali, polako poput po­ grebne lađe. U naletu panike Peake je odjurio prema ulicama koje su obrubljivale Maidan s južne strane i nestao u sjenama te četvrti koju su njezini povlašteni stanovnici, uglavnom Europljani i Britanci, nazivali bijeli grad.

Nadao se samo da će djeci uspjeti spasiti život, ali još je bio daleko od srca sjevernog dijela Calcutte gdje se nalazio dom Aryami Bosé. Ta je starica bila jedina osoba koja mu je sad mogla pomoći. Peake načas zastane i pomno promotri neizmjernu tamu Maidana u potrazi za udaljenim sjajem svjetiljaka na sjeveru grada koje su treperile nalik na zvijezde.

Mračne ulice zastrte velom oluje bit će mu najbolji štit. Poručnik je čvrsto držao djecu i ponovno se udaljio u smjeru istoka, u potrazi za zaklonom velikih palača u središtu grada.

Nakon nekoliko trenutaka crna barka koja ga je gonila pristala je uz mol. Tri su muškarca skočila na tlo i privezala lađu. Vrata kabine polagano su se otvorila i mračna je silueta obavijena crnim ogrtačem prošla daskom koju su muškarci pružili s mola ne obazirući se na kišu. Kad se našao na kopnu, ispružio je ruku omotanu crnom rukavicom i, pokazujući prema mjestu na kojem je Peake nestao, razvukao usne u osmijeh koji u toj oluji nijedan od njegovih ljudi nije mogao vidjeti. *** Mračna i zavojita cesta koja je prolazila Maidanom i obrubljivala utvrdu pod naletima kiše preobrazila se u kaljužu.

Peake se mutno prisjećao da je u vrijeme uličnih borbi prolazio tim dijelom grada pod zapovjedništvom pukovnika Llewelyna, usred bijela dana i na konju, zajedno s eskadroR 17 R

nom vojnika žednih krvi. Ironično, sudbina ga je sad vodila duž tog dijela grada koji je lord Clive dao sravniti sa zemljom 1758. kako bi topovi iz Fort Williama mogli slobodno pucati u svim smjerovima. Ali ovaj put lovina je bio on.

Poručnik je očajnički trčao prema drvoredu dok je na sebi osjećao poglede tihih čuvara pritajenih među sjenama, noćnih stanovnika Maidana.

Znao je da mu se nitko neće ispriječiti niti će ga napasti i pokušati mu oteti ogrtač ili djecu koja su plakala u njegovu naručju. Nevidljivi žitelji toga mjesta mogli su omirisati trag smrti na njegovim petama, a nijedna se duša ne bi usudila stati na put njegovu progonitelju.

Peake je preskočio ograde koje su dijelile Maidan od Chowringhee Roada i zašao u glavnu arteriju Calcutte. Veličanstvena se avenija širila preko stare trase puta koji je, prije jedva tristo godina, prolazio kroz bengalsku džunglu Kaligat u smjeru juga, prema Kalinu hramu, po kojoj je grad i dobio ime.

Uobičajeno mnoštvo koje je noćima tumaralo Calcuttom povuklo se pred kišom i grad je poprimio izgled velikoga napuštenog i prljavog bazara. Peake je znao da vodena zavjesa koja zamagljuje pogled i služi mu kao zaštita u mrkloj noći može nestati jednako brzo kako se pojavila. Nevrijeme koje je dolazilo s oceana do delte Gangesa brzo se udaljavalo prema sjeveru ili prema zapadu nakon što bi istovarilo svoj pročišćujući povodanj nad Bengalskim poluotokom, ostavljajući za sobom magluštinu i ulice poplavljene otrovnim lokvama u kojima su se djeca igrala uronjena do struka, a kola ostajala zaglavljena poput brodova prepuštenih bijesu mora.

Poručnik je trčao prema krajnjem sjeveru Chowringhee Roada sve dok nije osjetio da mu mišići na nogama popuR 18 R

štaju i da je jedva u stanju nastaviti. Svjetla sjevernoga sektora treperila su u blizini pod baršunastim zastorom kiše.

Peake je bio svjestan da neće još dugo moći izdržati istim ritmom i da je kuća Aryami Bosé još uvijek daleko. Vapio je za predahom.

Zastao je kako bi povratio dah i sakrio se ispod stubišta staroga dućana tkaninom čiji su zidovi bili prekriveni natpisima koji su nagovještavali skoro rušenje po službenoj odluci. Mutno se prisjećao da je prije mnogo godina došao u inspekciju toga mjesta zbog dojave nekoga bogatog trgovca koji je tvrdio da se unutra krije velika pušionica opijuma.

Sad je prljava voda koja je prodirala kroz rasklimane stube podsjećala na crnu krv koja izvire iz duboke rane.

Mjesto je djelovalo opustošeno i napušteno. Poručnik je podigao djecu do svojega lica i promatrao zamagljene oči beba; više nisu plakale, ali tresle su se od hladnoće. Ogrtač koji ih je prekrivao bio je mokar. Peake je uzeo njihove sićušne ruke u svoje nadajući se da će ih ugrijati dok je zurio između pukotina stepenica prema ulicama koje su izvirale iz Maidana. Nije se mogao sjetiti koliko je ubojica za njim poslao njegov progonitelj, ali znao je da su njemu u revolveru preostala samo dva metka, dva metka kojima je trebao mudro raspolagati; preostale je ispucao u tunelima kolodvora.

Umotao je ponovno dječicu u ogrtač manje mokrim krajem i spustio ih nekoliko sekundi na suhi dio poda koji se nazirao ispod udubljenja u zidu dućana.

Peake je izvukao revolver i polagano promolio glavu ispod stuba. Na jugu, Chowringhee Road, pust, nalikovao je na avetinjsku pozornicu u iščekivanju početka predstave.

Poručnik je napregnuo oči i razaznao trag udaljenih svjetala s druge strane rijeke Hooghly. Prestrašio ga je zvuk nekoliko R 19 R

užurbanih koraka preko pločnika poplavljenoga kišom i ponovno se zavukao među sjene.

Tri su lika izronila iz mraka Maidana, mračnog odraza Hyde Parka isklesanoga usred tropske prašume. Oštrice noževa bljeskale su u polumraku poput jezika od usijanoga srebra. Peake se požuri ponovno uzeti djecu u naručje i duboko udahnu, svjestan da će se, ako sad počne bježati, ti muškarci u nekoliko sekunda obrušiti na njega poput gladnih lovačkih pasa.

Ostao je nepomičan, naslonjen uza zid dućana, i motrio je svoja tri progonitelja koji su načas zastali u potrazi za kakvim tragom. Trojica su plaćenih ubojica razmijenili nekoliko nerazgovijetnih riječi i jedan je pokazao da se razdvoje. Peake se stresao kad je shvatio da se jedan od njih, onaj koji je dao zapovijed da se rašire, zaputio ravno prema stubama ispod kojih se krio on. Na sekundu je poručnik pomislio da će ga miris straha dovesti do njegova skrovišta.

Poručnikove su oči očajnički prešle površinom zida ispod stuba u potrazi za kakvom pukotinom kroz koju bi mogao uteći. Kleknuo je kraj udubljenja gdje je prije nekoliko sekundi bio odložio djecu i pokušao je provaliti kroz neprikucane daske, smekšane od vlage. Drvena ploča, izjedena od truleži, bez problema je popustila i Peake je osjetio isparavanje zraka od kojeg mu se digao želudac, a koji je izbijao iz podruma ruševne zgrade. Pogledao je iza sebe i dvadesetak metara od podnožja stubišta ugledao ubojicu s nožem u ruci.

Omotao je dječicu ogrtačem kako bi ih zaštitio i upuzao u unutrašnjost dućana. Bolan ubod, nekoliko centimetara iznad koljena, paralizirao mu je desnu nogu. Peakeovi drhtavi prsti prešli su preko zahrđaloga čavla koji mu se bolno

R 20 R

zabo u meso. Prigušivši vapaj, poručnik je primio hladni metalni vrh, snažno ga povukao i osjetio kako mu se koža dere, a mlaka mu krv kaplje među prstima. Grč gađenja i boli zamaglio mu je pogled na nekoliko sekundi. Dašćući, ponovno je uzeo djecu i teškom se mukom uspravio. Pred njim se na nekoliko katova prostirala jezovita galerija sa stotinama praznih polica, koja je tvorila čudnu mrežu što se gubila među sjenama. Ne dvojeći ni časka potrčao je prema drugome kraju dućana čija je smrtno ranjena konstrukcija škripala pod olujom. *** Kad je Peake ponovno izronio na svjež zrak, nakon što je prošao stotine metara u utrobi one ruševne građevine, otkrio je da se nalazi na jedva stotinjak metara od Tiretta Bazara, jednog od mnogih trgovačkih središta sjevernoga dijela grada. Blagoslivljao je svoju sreću i zaputio se ravno prema zamršenom spletu tijesnih i zavojitih ulica koje su sačinjavale srce toga šarolikog sektora Calcutte, prema kući Aryami Bosé.

Trebalo mu je deset minuta da prođe put do kuće posljednje dame iz obitelji Bosé. Aryami je živjela sama u staroj kućerini bengalskoga stila što se uzdizala iza guste divlje vegetacije koja je tijekom godina narasla u dvorištu, a da je nitko nije ni kosio ni plijevio, i koja joj je davala izgled napuštenoga i zatvorenoga mjesta. Ipak, nijedan stanovnik sjevera Calcutte, sektora poznatog i kao crni grad, ne bi se usudio prijeći granice toga dvorišta i zaći u posjed Aryami Bosé. Oni koji su je poznavali, cijenili su je i poštovali, ali jednako su je se toliko i bojali. Nije bilo duše na ulicama

R 21 R

sjevernoga dijela Calcutte koja u nekom trenutku svojega života nije čula za nju i njezin rod. Stanovnicima toga mjesta bila je nešto poput duha: moćna i nevidljiva.

Peake je otrčao do kapije s crnim šiljcima iza koje se pružao dvorišni put obrastao šibljakom te se požurio do stuba od otučenog mramora koje su vodile do kućnih vrata.

Jednom rukom držeći dječicu nekoliko je puta udario po vratima nadajući se da tutnjava oluje neće ugušiti zvuk njegovih udaraca.

Nekoliko minuta poručnik je lupao po vratima, očiju uprtih u puste ulice iza svojih leđa u strahu da će svakoga trena ugledati svoje progonitelje. Kad su se vrata pred njime otvorila, Peake se okrenuo i zaslijepila ga je svjetlost uljanice dok je glas koji nije čuo pet godina tiho izgovarao njegovo ime. Peake je rukom zaklonio oči i prepoznao nedokučivo lice Aryami Bosé. Žena je pročitala njegov pogled i promatrala djecu.

Sjenka boli prekrila joj je lice. Peake je spustio pogled.

“Umrla je, Aryami”, promrmljao je Peake. “Bila je već mrtva kad sam stigao…”

Aryami je zatvorila oči i duboko uzdahnula. Peake se uvjerio da je potvrda gospinih najcrnjih slutnji progrizla put u njezinu dušu poput kapljice kiseline.

“Uđi”, rekla je naposljetku izmičući se i zatvarajući vrata za njime.

Peake je požurio spustiti djecu na stol i osloboditi ih mokre odjeće. Aryami je, u tišini, uzela suhe krpe i omotala djecu dok je Peake potaknuo vatru kako bi se ugrijali.

“Prate me, Aryami”, rekao je Peake. “Ne mogu ostati.”

“Ranjen si”, rekla je žena pokazujući na ubod čavla iz dućana.

R 22 R

“To je samo površinska rana”, lagao je Peake. “Ne boli me.”

Aryami mu je prišla i pružila ruku kako bi pogladila Peakeovo znojno lice.

“Ti si je uvijek volio…”

Peake je svrnuo pogled prema malenima i nije odgovorio.

“Mogli su biti tvoji”, rekla je Aryami. “Možda bi tako imali više sreće.”

“Moram ići, Aryami”, zaključio je poručnik. “Ako ostanem ovdje, neće stati dok me ne nađu.”

Izmijenili su shrvane poglede, svjesni sudbine koja čeka Peakea čim se vrati na ulicu. Aryami je uzela poručnikove dlanove među svoje i snažno stisnula.

“Nikad nisam bila dobra prema tebi”, rekla mu je. “Bojala sam se za kćer, za život kakav bi mogla imati uz britanskoga časnika. Ali pogriješila sam. Pretpostavljam da mi nikad nećeš oprostiti.”

“To sad više nije važno”, odgovorio je Peake. “Moram ići. Odmah.”

Peake je još na časak prišao dječici i promatrao ih kako se odmaraju uz toplinu vatre. Djeca su ga gledala zaigranom znatiželjom i blistavih, nasmiješenih očiju. Bila su na si­ gurnome. Poručnik se zaputio prema vratima i duboko uzdahnuo. Nakon nekoliko minuta počinka, teret umora i pulsirajuća bol koju je osjećao u nozi sručili su se nemilosrdno na njega. Potrošio je zadnji atom snage da donese dječicu do toga mjesta i sad je sumnjao u svoju sposobnost da se suoči s neizbježnim. Vani je kiša i dalje mlatila korov i nije bilo ni traga progonitelju i njegovim žbirima.

“Michaele…” rekla je Aryami iza njegovih leđa.

Mladić je zastao ne okrećući se.

R 23 R

“Ona je znala”, slagala je Aryami. “Oduvijek je znala i sigurna sam da ti je, na neki način, uzvraćala. Ja sam kriva.

Nemoj biti ogorčen na nju.”

Peake je u tišini kimnuo i zatvorio vrata za sobom. Stajao je nekoliko sekunda na kiši i onda, mirne duše, krenuo ususret svojim progoniteljima. Vratio se istim putem dok nije došao do mjesta gdje je izašao iz napuštenoga dućana i ponovno je ušao među sjene stare zgrade u potrazi za kakvim skloništem gdje bi mogao čekati.

Dok se skrivao u mraku, iscrpljenost i bol koje je osjećao stapale su se polagano u omamljujući osjećaj klonulosti i spokoja. Njegove su se usne razvukle u smiješak. Više nije imao nikakav razlog, ni nadu, da nastavi živjeti. *** Dugi i zašiljeni prsti crne rukavice milovali su okrvavljen vršak čavla koji je virio iz prelomljene grede, na dnu ulaza u podrum dućana. Polagano, dok su njegovi ljudi čekali u tišini iza njega, vitak lik koji je krio lice iza crne kapuce prinio je jagodicu kažiprsta usnama i polizao kapljicu tamne i guste krvi uživajući u njoj kao da se radi o kapljici meda.

Nakon nekoliko sekundi okrenuo se prema muškarcima koje je nedugo prije toga bio kupio s nekoliko novčića i obećanjem da će dobiti još kada dovrše posao te ih poslao prema unutrašnjosti građevine. Tri su se žbira brzo uvukla kroz prozorčić koji je Peake bio otvorio nekoliko minuta prije toga. Zakukuljeni se nasmiješio u mraku.

“Neobično si mjesto odabrao da dođeš umrijeti, poručniče Peake”, promrmljao je za sebe.

Skriven iza stupa od praznih kutija u dubini podruma, Peake je promatrao tri siluete kako ulaze u zgradu i, premda R 24 R

ga odande nije mogao vidjeti, bio je siguran da njihov gospodar čeka s druge strane zida. Osjećao je njegovu nazočnost. Peake je izvukao revolver i okrenuo bubanj smjestivši jedan od dvaju preostalih metaka u ležište, prigušujući zvuk mokrom tunikom kojom je bio ogrnut. Više nije oklijevao da krene ususret smrti, ali na taj put nije kanio poći sam.

Adrenalin koji je kolao njegovim žilama ublažio je oštru bol u koljenu sve dok nije postala tek tupo i udaljeno pulsiranje. Iznenađen vlastitom mirnoćom, Peake se ponovno nasmiješio i nepomično je stajao u svom skloništu. Promatrao je sporo napredovanje trojice muškaraca kroz prolaze među golim policama, sve dok se njegovi krvnici nisu za­ ustavili na desetak metara od njega. Jedan je podigao ruku u znak upozorenja i pokazao tragove na podu. Peake je namjestio oružje u visini grudi, nišaneći prema njima, i nategnuo iglu revolvera.

Na novi znak tri su se muškarca razdvojila. Dvojica su polagano obišla put koji je vodio do stupa kutija, a treći je hodao ravno prema Peakeu. Poručnik je u sebi izbrojio do pet i, iznenada, gurnuo stup kutija na napadača. Kutije su se srušile na njegova protivnika, a Peake je otrčao prema otvoru kroz koji su ušli.

Jedan od plaćenika krenuo je za njime vitlajući oštricom na pedalj od njegova lica. Prije nego što se kriminalac mogao pobjedonosno nasmiješiti, cijev Peakeova revolvera zabila mu se pod bradu.

“Baci nož”, ispljunuo je poručnik. Čovjek je pogledao ledene poručnikove oči i učinio što mu je bilo naređeno. Peake ga je grubo zgrabio za kosu i, ne odmičući revolver, okrenuo se prema njegovim saveznicima štiteći se tijelom svojega taoca. Druga su se dvojica ubojica polako približila iščekujući.

R 25 R

“Poručniče, poštedite nas scena i predajte nam ono što tražimo”, promumljao je poznati glas iza njega. “Ovi su muš­ karci časne glave obitelji.”

Peake je svratio pogled na zakukuljenoga koji se smiješio na jedva nekoliko metara od njega. Nekada, ne tako davno, cijenio je to lice kao lice prijatelja. Sad je u njemu uspio prepoznati samo svojeg ubojicu.

“Raznijet ću glavu ovoga čovjeka, Jawahale”, procvilio je Peake.

Njegov je talac zatvorio oči drhteći.

Zakukuljeni je strpljivo prekrižio ruke i ispustio blago uzrujani uzdah.

“Učini to ako te veseli, poručniče”, odgovorio je Jawahal, “ali to te neće izvući odavde.”

“Ozbiljno govorim”, odgovorio je Peake zabijajući vrh cijevi pod ubojičinu bradu.

“Naravno, poručniče”, rekao je Jawahal pomirljivim tonom. “Pucaj ako imaš hrabrosti da hladnokrvno ubiješ čovjeka, i to bez dopuštenja Njezina Veličanstva. U suprotnome, spusti oružje i dogovorimo se tako da obje strane budu zadovoljne.”

Dvojica su naoružanih ubojica zastali nepomični, spremni skočiti na njega na prvi znak zakukuljenoga. Peake se nasmiješio.

“Dobro”, rekao je napokon. “Što kažeš na ovaj dogovor?”

Peake je gurnuo svojega taoca na pod i okrenuo se prema zakukuljenome dignutoga revolvera. Odjek prvoga pucnja prošao je podrumom. Ruka u rukavici zakukuljenog izronila je iz oblaka baruta ispruženoga dlana. Peakeu se učinilo da vidi spljošteni metak u polumraku kako se polagano topi u

R 26 R

nit tekućega metala koji je klizio između zašiljenih prstiju poput šake pijeska.

“Loše ciljaš, poručniče”, rekao je zakukuljeni. “Pokušaj ponovno, ali ovaj put iz bližega.”

Ne dajući mu vremena da pomakne ijedan mišić, zakukuljeni je uzeo Peakeovu ruku i prinio vrh revolvera svojemu licu, među oči.

“Nisu li te na akademiji učili da to ovako učiniš?” prošaptao je.

“Nekad smo bili prijatelji”, rekao je Peake.

Jawahal se prezrivo nasmiješio.

“To je vrijeme prošlo, poručniče”, odgovorio je.

“Neka mi Bog oprosti”, zaječao je Peake pritišćući obarač.

U trenutku koji mu se činio beskrajnim Peake je gledao kako metak probija Jawahalovu lubanju i kako mu trga kapucu s glave. Nekoliko sekundi svjetlost je prelazila preko rane onoga zamrznutog i nasmiješenoga lica. A onda se pu­ šeća pukotina koju je stvorio metak polagano zatvorila i Peake je osjetio kako mu oružje drhti u ruci.

Užarene oči njegova suparnika prikovale su se uz njegove i dugačak crni jezik pojavio se među njegovim usnama.

“Još ne razumiješ, zar ne, poručniče? Gdje su djeca?”

To nije bilo pitanje; to je bila naredba.

Nijem od užasa, Peake je odmahnuo glavom.

“Kako želiš.”

Jawahal mu je stegnuo šaku i Peake je osjetio kako mu kosti prstiju pucaju pod mesom. Bolan grč bacio ga je na koljena ostavivši ga bez daha.

“Gdje su djeca?” pitao je Jawahal.

Peake je pokušavao uobličiti neke riječi, ali vatra koja se

R 27 R

penjala od zakrvavljenoga zgloba, koji je do prije nekoliko sekunda bio njegova šaka, paralizirala mu je jezik. “Želiš nešto reći, poručniče?” promrmljao je Jawahal kleknuvši ispred njega.

Peake je kimnuo.

“Dobro, dobro”, nasmiješio se njegov neprijatelj. “Iskreno, tvoja me patnja ne zabavlja. Pomogni mi da je okončam.”

“Djeca su mrtva”, procvilio je Peake.

Poručnik je uočio grč nezadovoljstva na Jawahalovu licu.

“Ne, ne. Dobro ti je išlo, poručniče. Nemoj sad sve uprska­ti.”

“Mrtva su”, ponovio je Peake.

Jawahal je slegnuo ramenima i polagano kimnuo.

“Dobro”, popustio je. “Ne daješ mi izbora. Ali prije nego što otiđeš, dopusti da te podsjetim da, kad je Kylianin život bio u tvojim rukama, nisi bio u stanju ništa učiniti da je spasiš. Zbog ljudi poput tebe ona je mrtva. Ali dani takvih ljudi odbrojeni su. Ti si posljednji. Budućnost je samo moja.”

Peake je uputio Jawahalu pogled pun preklinjanja i, sasvim polako, uočio kako se zjenice njegovih očiju izoštravaju u uzan rez preko dvije zlatne kugle. Muškarac se nasmiješio i beskrajno strpljivo počeo je skidati rukavicu koja mu je prekrivala desnu ruku.

“Nažalost, ti nećeš poživjeti dovoljno dugo da to vidiš”, dodao je Jawahal. “Nemoj ni načas pomisliti da je tvoj junački čin ičemu poslužio. Ti si glupan, poručniče Peake.

Uvijek si odavao taj dojam, a u času svoje smrti samo mi ga potvrđuješ. Nadam se da postoji pakao za glupane, Peake, jer ću te onamo poslati.”

Peake je zatvorio oči i čuo šištanje vatre na nekoliko centimetara od svojega lica. Onda, nakon nekoliko beskrajnih trenutaka, osjetio je užarene prste koji su se sklopili oko R 28 R

njegova vrata i oduzeli mu posljednji životni dah. Istovremeno je, u daljini, čuo zvuk onoga prokletog vlaka i avetinjske glasove stotina djece kako vrište iz plamena. Nakon toga, tama. *** Aryami Bosé prošla je kućom i jednu po jednu ugasila svijeće koje su osvjetljavale njezino svetište. Ostavila je samo stidljivu vatru ognjišta koja je bacala kratkotrajne odbljeske po golim zidovima. Djeca su već spavala uz toplinu žerave, a jedva čujno tapkanje kiše po zatvorenim griljama i pucketanje plamenih jezičaca prekidali su grobnu tišinu koja je vladala kućom. Tihe su se suze kotrljale niz Aryamino lice i padale na zlaćanu tuniku dok je drhtavim rukama uzimala sliku svoje kćeri Kylian između stvari koje je pohranila u kovčežić od bronce i bjelokosti.

Stari lutajući fotograf iz Bombaya uslikao ju je nedugo prije njezina vjenčanja ne uzevši ništa zauzvrat. Slika ju je prikazivala onakvom kakvu ju je Aryami pamtila, obavijenu onim neobičnim svjetlom koje kao da je izbijalo iz Kylian i koje je očaravalo sve koji su je poznavali, kao što je začaralo i stručno oko fotografa, koji joj je i podario nadimak kojeg su se svi sjećali: princeza svjetla.

Naravno, Kylian nikad nije bila prava princeza niti je imala drugo kraljevstvo osim ulica na kojima je odrastala.

Onoga dana kad je napustila dom Boséa kako bi otišla živjeti sa svojim mužem, stanovnici Machuabazaara sa suzama u očima gledali su kako bijela kola zauvijek odnose princezu crnoga grada. Bila je još djevojka kad ju je sudbina odnijela i nikad se nije vratila.

Aryami je sjela kraj djece ispred vatre i pritisnula fotoR 29 R

grafiju na grudi. Oluja je ponovno hučala i Aryami je crpila snagu iz svojega bijesa i odlučivala što treba učiniti. Progonitelj poručnika Peakea neće biti zadovoljan dok ga ne ubije.

Hrabrost toga mladića priskrbila joj je nekoliko prelijepih trenutaka koje ni po koju cijenu nije smjela pokvariti, čak ni kako bi oplakala svoju kćer. Iskustvo joj je pokazalo da će joj budućnost dati dovoljno vremena da žali za pogreškama učinjenim u prošlosti. *** Vratila je fotografiju u kovčežić i uzela medaljon koji je prije mnogo godina dala izraditi za Kylian, nakit koji djevojka nikad nije stigla nositi. Medaljica se sastojala od dvaju zlatnih krugova, jednoga Sunca i jednoga Mjeseca koji su upadali jedno u drugo tvoreći cjelinu. Stisnula je sredinu medaljice i dijelovi su se razdvojili. Aryami je nanizala svaku polovicu medaljice na zaseban zlatni lančić i stavila ih djeci oko vrata.

Dok je to činila, gospa je u tišini razmišljala o odlukama koje je trebala donijeti. Postojao je samo jedan način da prežive: trebala ih je razdvojiti, udaljiti jedno od drugoga, izbrisati im prošlost i zatajiti identitet, od svijeta i njih samih, ma kako to bolno moglo biti. Nije bilo moguće zadržati ih skupa, a da se prije ili poslije ne oda. To je bio rizik koji ni po koju cijenu nije mogla preuzeti. I s tom se dvojbom trebala suočiti prije svitanja.

Aryami je uzela dvije bebe u naručje i nježno ih poljubila u čelo. Majušne su ručice pomilovale njezino lice, a minijaturni prsti napipali su suze koje su prekrivale njezine obraze dok su je nasmiješeni pogledi proučavali ništa ne shvaćajući.

Ponovno ih je stisnula u naručje i vratila u malenu kolijevku koju je sklepala za njih.

R 30 R

Čim ih je spustila da spavaju, upalila je uljanicu i uzela pero i papir. Budućnost njezinih unuka sad je u njezinim rukama. Duboko je uzdahnula i počela pisati. U daljini je mogla čuti kako kiša jenjava i kako se zvuci oluje udaljavaju prema sjeveru dok se nad Calcuttom razmotavao neizmjeran zvjezdani plašt. *** Thomas Carter vjerovao je da ga, kad navrši pedesetu, Calcutta, njegov dom u posljednjih trideset i tri godine, više neće moći iznenaditi.

U svitanje toga svibanjskog dana 1916., nakon jedne od najbješnjih oluja kojih se sjećao izvan razdoblja monsuna, iznenađenje je stiglo na vrata sirotišta St. Patrick’s u vidu košare s djetetom i zapečaćenim pismom upućenim baš njemu.

Iznenađenje je bilo dvostruko. Prvo, nitko se u Calcutti ne trudi ostaviti dijete na vratima sirotišta; u gradu je bilo dovoljno uličica, odvodnih kanala i bunara da se to učini s kudikamo manje truda. I, drugo: nitko uz djecu nije ostavljao potpisana pisma, poput onoga koje je Carter dobio toga jutra.

Pregledao je svoje naočale u protusvjetlu i dahnuo po staklima kako bi olakšao njihovo čišćenje ostarjelom krpicom od gruboga pamuka koju je rabio za taj zadatak ne manje od dvadeset i pet puta dnevno, trideset i pet puta tijekom mjeseci indijskoga ljeta.

Dijete se odmaralo u spavaonici glavne medicinske sestre Vendele, pod njezinim budnim okom, nakon što ga je pregledao doktor Woodward, kojeg su probudili nedugo prije svitanja i kojemu, osim što su ga podsjetili na Hipokratovu zakletvu, nitko ništa dodatno nije objasnio.

R 31 R

Dijete je bilo uglavnom zdravo. Pokazivalo je određene znakove dehidracije, ali nije djelovalo kao da je pod utjecajem ijedne iz poširega kataloga vrućicâ koje su običavale gasiti živote tisuća djece i koje su im uskraćivale pravo da dosegnu dob kad mogu izgovoriti majčino ime. S njime su došli samo medaljica u obliku zlatnoga Sunca, koju je Carter držao među prstima, i ono pismo. Pismo koje ga je, ako je bilo pravo, a nikako nije uspijevao naći neku drugu mogućnost, stavljalo u veoma težak položaj.

Carter je stavio medaljicu pod ključ, u gornju ladicu pisaćega stola, ponovno uzeo pismo i pročitao ga deseti put.

Cijenjeni gospodine Cartere, Prisiljena sam tražiti vašu pomoć u veoma mučnim okolno­ stima, pozivajući se na prijateljstvo koje vas je više od deset godina vezivalo za mojega pokojnog muža. Tijekom toga razdoblja moj muž nije štedio hvalospjeve o vašoj čestitosti i izuzetnome povje­ renju koje ste uvijek budili u njemu. Stoga, danas vas molim da uslišate moju usrdnu molbu, ma koliko vam se čudnom mogla pri­ činjati, hitno i, ako je ikako moguće, u najvećoj tajnosti.

Dječak kojeg sam vam prisiljena predati izgubio je roditelje od ruku ubojice koji se zakleo da će ih ubiti oboje, ali i zatrti njihovo potomstvo. Ne mogu vam, a mislim da nije ni pametno, otkriti razloge koji su ga nagnali na taj čin. Bit će dovoljno da vam kažem da pronalazak ovoga dječaka mora biti zadržan u tajnosti i da to ni pod kakvim okolnostima ne smijete prijaviti policiji ili britan­ skim vlastima budući da ubojica ima veze koje će ga ubrzo dovesti do njega.

Iz očitih razloga ne mogu sama podizati dječaka, a da ga ne dovedem u opasnost da doživi sudbinu koja je snašla njegove ro­ ditelje. Shodno tomu, molim vas da preuzmete brigu za njega, da mu nadjenete ime i odgajate ga prema strogim načelima svoje R 32 R

ustanove kako bi danas-sutra od njega postao pošten i pristojan čovjek kakvi su bili njegovi roditelji.

Svjesna sam da dijete nikad neće moći saznati svoju prošlost, ali od životne je važnosti da tako ostane.

Nemam mnogo vremena da vam iznesem još pojedinosti i po­ novno sam prisiljena podsjetiti vas na prijateljstvo i povjerenje koje je moj muž osjećao prema vama kako bih opravdala svoju molbu.

Preklinjem vas da pismo, nakon što ga pročitate, uništite kao i svaki znak koji bi mogao ukazati na pronalazak djeteta. Žalim što vas ovo ne mogu osobno zamoliti, ali ozbiljnost situacije spre­ čava me u tome.

U uvjerenju da ćete znati donijeti primjerenu odluku, primite iskaze moje vječne zahvalnosti. aryami bosé Kucanje na vratima trgnulo ga je iz čitanja. Carter je skinuo naočale, pomno presavio pismo i smjestio ga u ladicu pisaćega stola koju je zaključao.

“Naprijed”, rekao je.

Vendela, glavna sestra u St. Patrick’su, provirila je u njegov ured sa svojim vječno strogim i službenim držanjem.

Njezin pogled nije najavljivao ništa dobro.

“Dolje je neki gospodin koji vas želi vidjeti”, rekla je odrješito.

Carter je nabrao čelo.

“O čemu se radi?”

“Nije mi htio reći pojedinosti”, odgovorila je sestra, ali njezin izraz lica kao da je jasno davao do znanja da bi takve pojedinosti, sve i da ih ima, bile blago sumnjive.

Nakon stanke, Vendela je ušla u ured i zatvorila vrata za sobom.

R 33 R

“Mislim da se radi o djetetu”, rekla je sestra pomalo uzne­mireno. “Ništa mu nisam rekla.”

“Je li razgovarao s nekim?” upitao je Carter.

Vendela je odmahnula glavom. Carter je kimnuo i spremio ključ od radnoga stola u džep hlača.

“Mogu mu reći da niste ovdje”, naglasila je Vendela.

Carter je načas razmotrio tu mogućnost i shvatio da bi to, ako Vendeline slutnje idu u pravome smjeru (a obično je bilo tako), samo pojačalo dojam da St. Patrick’s nešto krije.

Učas je donio odluku.

“Ne. Primit ću ga, Vendela. Neka uđe i pobrinite se da nitko od osoblja ne razgovara s njime. Apsolutna diskrecija u ovom slučaju. Jasno?”

“Shvaćam.”

Carter je čuo kako se Vendelini koraci udaljavaju niz hodnik dok je iznova čistio naočale i uvjerio se da je kiša opet počela bezočno lupati po prozorima. *** Muškarac je nosio dugačak crni plašt, a glava mu je bila zamotana u turban na kojem se razabirao taman medaljon nadvišen siluetom zmije. Njegove uglađene manire davale su naslutiti uspješnoga trgovca iz sjeverne Calcutte. Imao je blago hinduske crte lica, iako mu je koža bila bolesno blijeda, kao u nekoga koga zaobilaze sunčeve zrake. Miješano stanovništvo Calcutte stopilo se na ulicama grada s Bengalcima, Armencima, Židovima, Anglosaksoncima, Ki­ ne­zima, muslimanima i nebrojenim drugim skupinama pristi­glim do Kalina polja u potrazi za bogatstvom ili utočište­m. To je lice moglo pripadati bilo kojoj etniji, ali i nijednoj.

R 34 R

Carter je na svojim leđima osjetio prodorne oči, kako ga pozorno proučavaju dok je točio čaj u dvije šalice na pladnju koji im je donijela Vendela.

“Sjednite, molim vas”, ponudio je Carter ljubazno. “Šeće­ra?”

“Pit ću kako i vi.”

Neznančev glas nije odavao nikakav naglasak ni obilježje.

Carter je progutao slinu, uglavio srdačan osmijeh na usnama i okrenuo se nudeći mu šalicu čaja. Prsti omotani crnom rukavicom, dugi i zašiljeni poput kandža, obavili su bez oklijevanja vrući porculan. Carter je sjeo u svoj naslonjač i promiješao šećer u šalici. “Žalim što vam smetam u ovim trenucima, gospodine Cartere. Pretpostavljam da imate mnogo posla, pa ću biti kratak”, ustvrdio je muškarac.

Carter je učtivo kimnuo. “Što je dakle razlog vašega posjeta, gospodine…?” započeo je Carter.

“Zovem se Jawahal, gospodine Cartere”, objasnio je ne­ znanac. “Bit ću veoma otvoren. Možda vam se moje pitanje učini čudnim, ali jeste li tijekom prošle noći ili jutros našli kakvo dijete, bebu od jedva nekoliko dana?”

Carter je nabrao čelo i pokazao svoj najbolji iznenađen izraz. Ni preočit ni preblag.

“Dijete? Mislim da ne razumijem.”

Muškarac koji je tvrdio da se zove Jawahal široko se nasmiješio.

“Sad ćete čuti. Ne znam odakle da započnem. Činjenica je da se radi o pomalo neugodnoj situaciji. Uzdam se u vašu diskreciju, gospodine Cartere.”

“Računajte na nju, gospodine Jawahale”, odgovorio je Carter otpijajući gutljaj čaja.

R 35 R

Muškarac, koji nije ni okusio svoj, opustio se i počeo razjašnjavati svoje molbe.

“Posjedujem velik dućan tekstilom na sjeveru grada”, objasnio je. “Ja sam, štono bi se reklo, dobrostojeći čovjek.

Neki me zovu bogatašem i imaju razloga. Mnoge su mi obitelji na brizi i čast mi je pomoći im koliko je to u mojoj moći.”

“Svi činimo koliko možemo”, dodao je Carter ne odvajajući pogled od onih crnih i neprobojnih očiju.

“Naravno”, nastavio je neznanac. “Razlog koji me doveo u vašu časnu ustanovu pomalo je mučan i htio bih to što prije riješiti. Prije tjedan dana djevojka koja radi u mojim radionicama rodila je dječaka. Otac mu je, čini se, angloindijski probisvijet koji ju je salijetao, a čije je boravište, otkad je čuo da je djevojka trudna, nepoznato. Čini se da je djevojčina obitelj iz Delhija, muslimani i strogi ljudi, koji nisu bili upoznati sa situacijom.”

Carter je svečano kimnuo pokazujući sućut na iznesenu priču.

“Prije dva dana saznao sam od jednog od svojih predradnika da je djevojka, u napadu ludila, pobjegla od kuće u ko­ joj je živjela s nekim rođacima s nakanom da, čini se, proda dijete”, nastavio je Jawahal. “Ne osuđujte je, ona je uzorna djevojka, ali pritisak koji su vršili na nju bio je prevelik. Ne trebate se čuditi. Ova zemlja, kao i vaša, gospodine Cartere, nije baš tolerantna prema ljudskim slabostima.”

“I mislite da bi dječak mogao biti ovdje, gospodine Jahawale?” pitao je Carter pokušavajući vratiti nit priče.

“Jawahal”, ispravio ga je posjetilac. “Sad ćete čuti. Istina je da sam se, kad sam saznao činjenice, osjetio na neki način odgovornim. Napokon, djevojka je radila pod mojim krovom. Ja i nekoliko pouzdanih predradnika prošli smo grad R 36 R

i saznali smo da je djevojka prodala dijete prijezira vrijednomu kriminalcu koji trguje djecom za prošnju. Danas je to otužna i uobičajena stvarnost. Našli smo ga, ali stjecajem okolnosti, koje sad nisu važne, u posljednjem je trenutku umakao. To se dogodilo sinoć, u blizini ovoga sirotišta.

Imam razloga misliti da je, gonjen strahom od toga što bi mu se moglo dogoditi, taj lik ostavio dijete u susjedstvu.”

“Shvaćam”, odrezao je Carter. “Jeste li povjerili taj posao lokalnim vlastima, gospodine Jawahale? Trgovina djecom strogo se kažnjava, kao što zacijelo znate.”

Neznanac je prekrižio ruke i blago uzdahnuo.

“Nadao sam se da ću moći riješiti problem bez posezanja za krajnjim mjerama”, rekao je. “Iskreno, da sam to učinio, upleo bih majku, pa bi dijete ostalo bez oba roditelja.”

Carter je pozorno odvagnuo neznančevu priču i polagano i opetovano kimao u znak suosjećanja. Nije vjerovao ni u jedan jedini zarez. “Žao mi je što vam ne mogu pomoći, gospodine Jawahale. Nažalost, nismo našli nikakvo dijete niti smo načuli za takav događaj u ovom području”, objasnio je. “Svejedno, ako mi date svoje podatke, mogu vam se javiti ako čujem bilo kakvu vijest, iako se bojim da ću biti prisiljen obavijestiti policiju u slučaju da netko ostavi dijete u ovoj bolnici. Takav je zakon i ja se na njega ne mogu oglušiti.”

Muškarac je nekoliko sekundi netremice u tišini promatrao Cartera. Carter je izdržao njegov pogled s navlas istim osmijehom premda je osjećao kako mu se stisnuo želudac, a puls mu se ubrzao kao da se nalazi pred zmijom spremnom na skok. Napokon, neznanac se srdačno nasmiješio i pokazao obrise Raj Bhawana, zgrade britanske vlade nalik palači, koja se uzdizala u daljini ogrnuta kišom.

“Vi Britanci zadivljujuće se držite zakona i to vam služi R 37 R

na čast. Nije li lord Wellesley odlučio preseliti sjedište vlade 1799. u tu veličanstvenu enklavu kako bi dao novu važnost svojemu zakonu? Ili je to bilo 1800.?” upitao je Jawahal.

“Bojim se da nisam dobar poznavalac lokalne povijesti”, istaknuo je Carter, uznemiren prenaglim zaokretom koji je Jawahal dao razgovoru.

Posjetilac je nabrao čelo u znak ljubaznog i miroljubivoga neodobravanja Carterova neznanja.

“Calcutta, jedva dvjesto godina stara, grad je toliko oskudne povijesti i najmanje što možemo učiniti za njega jest da ga upoznamo, gospodine Cartere. Vratimo se temi, ja bih rekao da je to bilo 1799. Znate li koji je bio razlog premještanja? Guverner Wellesley rekao je da Indijom treba upravljati iz palače, a ne iz zgrade s knjigovođama; s idejama prinčeva, a ne trgovaca začinima. Pravi vizionar, rekao bih.”

“Nedvojbeno”, odvratio je Carter ustajući s namjerom da otpravi neobičnoga posjetitelja.

“Poglavito u carstvu u kojem je dekadencija umjetnost, a Calcutta njezin najveći muzej”, dodao je Jawahal.

Carter je neodređeno kimnuo i ne znajući baš točno čemu. “Žao mi je što sam tratio vaše vrijeme, gospodine Cartere”, zaključio je Jawahal.

“Naprotiv”, odvratio je Carter. “Žao mi je samo što vam ne mogu biti od veće pomoći. U ovakvim slučajevima, svi moramo učiniti sve što možemo.”

“Tako je”, potvrdio je Jawahal također ustajući. “Zahvaljujem vam ponovno na ljubaznosti. Htio bih vas pitati još samo nešto.”

“Vrlo ću vam rado odgovoriti”, odgovorio je Carter moleći se u sebi za trenutak kad će se moći otarasiti toga lika.

Jawahal se zlobno nasmiješio kao da čita njegove misli.

R 38 R

“Do koje dobi ostaju djeca koju prihvati vaša ustanova, gospodine Cartere?”

Carter nije mogao prikriti izraz čuđenja na to pitanje.

“Nadam se da nisam bio indiskretan”, požurio je pažljivije birati riječi Jawahal. “Ako jesam, zanemarite moje pitanje. Čista znatiželja.”

“Ne, ni najmanje. To nije nikakva tajna. Štićenici St. Pa­ trick’sa ostaju pod našim krovom do navršene šesnaeste godine. Kad prođe taj rok, završava razdoblje zakonskoga skrbništva. Tad su odrasli, ili bar tako misli zakon, i mogu sami krenuti u život. Kao što vidite, ovo je povlaštena ustanova.”

Jawahal ga je pozorno slušao i činilo se kao da razmišlja o tome.

“Pretpostavljam da vam je bolno vidjeti kako odlaze na­ kon što ih sve te godine imate na skrbi”, primijetio je Jawahal. “Na neki način, vi ste otac svoj toj djeci.”

“To je dio mojega posla”, slagao je Carter.

“Naravno. Ipak, oprostite mi na drskosti, ali kako znate koja je prava dob djeteta koje nema roditelje i obitelj? Tehnikalija, predmnijevam…”

“Dob svakoga našeg štićenika određuje se od dana njegova dolaska ili mu je naša ustanova približno procijeni”, objasnio je Carter s nelagodom zbog rasprave o postupcima St. Patrick’sa s tim neznancem.

“To vas pretvara u malenoga boga, gospodine Cartere”, komentirao je Jawahal.

“Ne dijelim tu ocjenu”, odgovorio je Carter suho.

Jawahal je uživao u nelagodi koja je prekrila Carterovo lice.

“Oprostite na drskosti, gospodine Cartere”, odvratio je Jawahal. “U svakom slučaju, drago mi je što sam vas upoR 39 R

znao. Možda vas u budućnosti posjetim i uspijem dati prilog vašoj plemenitoj ustanovi. Možda se vratim za šesnaest go­ dina i onda upoznam momke koji su na današnji dan postali dio vaše velike obitelji…”

“Bit će mi zadovoljstvo primiti vas ako tako budete htjeli”, rekao je Carter ispraćajući neznanca do vrata ureda. “Čini se da kiša sve žešće pada. Možda biste radije pričekali da jenja.”

Muškarac se okrenuo prema Carteru, a crni biseri njegovih očiju intenzivno su zasjali. Te oči kao da su pozorno odmjeravale svaki Carterov pogled i izraz od trenutka kad je ušao u njegov ured, njuškajući po pukotinama i strpljivo analizirajući njegove riječi. Carter je požalio što mu je iznio tu ponudu da produlji gostoprimstvo St. Patrick’sa.

Upravo u tom trenutku Carter je priželjkivao, kao malošto na svijetu, da mu se taj lik makne s očiju. Baš ga je bilo briga ako uragan pohara gradske ulice.

“Kiša će ubrzo prestati, gospodine Cartere”, odgovorio je Jawahal. “Ipak, hvala.”

Vendela, točna kao ura, čekala je na hodniku svršetak razgovora i ispratila posjetitelja do izlaza. S prozora ureda Carter je promatrao tu crnu siluetu kako se udaljava na kiši sve dok je nije vidio kako nestaje podno brda, među uličicama. Ostao je ondje, ispred prozora, pogleda uprtoga u Raj Bhawan, sjedište vlade. Nakon nekoliko minuta kiša je, baš kao što je predvidio Jawahal, prestala.

Thomas Carter natočio si je još jednu šalicu čaja i sjeo u naslonjač kako bi promatrao grad. Odrastao je na mjestu sličnom ovomu koje je sad vodio, na ulicama Liverpoola.

Među zidovima te institucije naučio je tri stvari koje će obilježiti ostatak njegova života: cijeniti vrijednost materijalnoga u odgovarajućoj mjeri, voljeti klasike i, na posljednjem, R 40 R

ali ne i najmanje važnome mjestu, prepoznati lažljivca na kilometarskoj udaljenosti.

Uživao je bez žurbe u čaju i odlučio je proslaviti pedeseti rođendan s obzirom na to da ga je Calcutta još uvijek mogla iznenaditi. Prišao je vitrini i izvukao kutiju cigara koje je čuvao za prigode vrijedne spomena. Užgao je dugačku šibicu i pripalio dragocjen primjerak svom strpljivošću koju je za­ htijevao taj ritual.

Zatim, iskoristivši plamen te šibice koju mu je poslala Providnost, izvukao je pismo Aryami Bosé iz ladice pisaćega stola i zapalio ga. Dok se pergamena pretvarala u pepeo na malenom pladnju s ugraviranim inicijalima St. Patrick’sa, Carter je uživao u duhanu i, u čast jednom od svojih idola iz mladosti, Benjaminu Franklinu, odlučio je da će novi sta­ novnik sirotišta St. Patrick’s odrastati s imenom Ben te da će on uložiti sav svoj napor da momčić između ta četiri zida nađe obitelj koju mu je sudbina uskratila.

R 41 R

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice © Opalworks Godina izdanja 2013., travanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-476-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

R 256 R

R 257 R

U drugom dijelu svoje svjetski poznate Trilogije magle Carlos Ruiz Zafón vodi nas u tridesete godine prošlog stoljeća, u Calcuttu, u srce tame.

Ponoćna palača posjeduje sve što je čitatelje diljem svijeta natjeralo da se zaljube u djelo autora Sjene vjetra, Princa Magle i Zatočenika Neba: očaravajuću pozornicu, misterij i moćnu prijetnju koja se nada sve nadvija.

Godine 1916. u mračnoj i kišnoj noći Calcutte sudbina je razdvojila živote dvoje djece, blizanaca Bena i Sheere. Od njihova nemilosrdnog progonitelja i grupe plaćenih ubojica spasit će ih mladi britanski časnik, no cijena koju će za to platiti bit će velika: njegov život. Šesnaest godina poslije, kada se kao neznanci sretnu u Ponoćnoj palači, svatko sa svojim snom o budućnosti, Ben i Sheere i ne slute koliko su povezani, kao ni to da demon Calcutte dolazi naplatiti svoj stari dug.

A kada otkriju prve dvije tajne, saznat će i da ih ovaj put ne namjerava pustiti tako lako.

Uz pomoć vjernih prijatelja, članova tajnoga društva Chowbar, brat i sestra suočit će se sa zagonetkama i užasom koji vrebaju u sjenama Grada palačâ, pružajući Carlosu Ruizu Zafónu priliku da ispiše stranice koje će još jednom oduševiti kako mlađe tako i starije njegove čitatelje.

119,00 kn

R 258 R

www.fraktura.hr