Popkorn

-2-

Andrej E. Skubic

Popkorn prevela sa slovenskog Jagna PogaËnik

Fraktura -3-

Naslov izvornika Popkorn Copyright ∂ Cankarjeva založba i Andrej E. Skubic 2007.

Copyright ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2009.

Copyright ∂ za prijevod Jagna PogaËnik i Fraktura 2009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-132-3 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 727124

-4-

Za Klaru i Lanu

-5-

-6-

Jer su vremena takva kakva jesu: svi likovi u ovom romanu potpuno su izmišljeni (otuda izraz “književni lik”). Ako netko misli da u njima može prepoznati sebe, svoju rodbinu ili neke druge bližnje, neka se zamisli nad sobom, njim, odnosno njima.

Obilježja stvarnih osoba i mišljenja o njima koja se mogu pronaÊi u nekim dijalozima, iskljuËivo su obilježja, odnosno mišljenja književnih likova koji su ih izrekli i služe u svrhu prikazivanja duhovnog svijeta istih tih književnih likova. To je priËa o ljudima koji Ëine i govore ono što Ëine, odnosno govore. Ni u jednom sluËaju izjave nisu vjerodostojne, niti ih je kao takve moguÊe pripisati autoru ove knjige.

Andrej E. Skubic

-7-

-8-

U poËetku je Ëitav svemir bio beskonaËno zgusnut, praktiËki u samo jednoj toËki, a masa u to vrijeme još nije bila odvojena od energije. Sve je poËelo u trenu (10-34 sekundi) strahovito brzog, naglog eksponencijalnog napuhavanja, kad se cjelokupan svemir raširio iz jedne, beskonaËno malene toËke do kugle polumjera približno jedan metar.

U to se vrijeme veÊ dovoljno ohladio da eksponencijalno napuhavanje prestane i potencijalna energija polja inflacije pretvorila se u strahovito vruÊe more komadiÊa koji su se razletjeli na sve strane.

VeÊ sekundu nakon Velikog praska poËele su nastajati i prve atomske jezgre, no do nastanka prvih pravih atoma vodika i helija morat Êe proÊi još pola milijuna godina.

Pa i kasnije, u vrijeme kad je svemir od kaše komadiÊa konaËno postao proziran, još dugo nije bilo nikakvih zvijezda koje bi ga osvjetljivale.

Oko dvjesta milijuna godina nakon Velikog praska oblake plina na nekim mjestima, koja su bila posljedica neravnomjernosti u prvobitnoj raspodjeli mase i energije, poËela je privlaËiti njihova vlastita masa, koja je stvarala gravitaciju, zakrivljenost prostora. Oblaci su na tim mjestima postajali sve gušÊi, u njima se poveÊavao tlak, a s njime i temperatura. Plin je uskoro poËeo zraËiti zbog tlaka i u svemiru se pojavljuje prva svjetlost kakvu poznajemo danas. No na prvotno užarenu jezgru zbog gravitacije neprestano liju sve veÊe mase plina iz okoline, koje

-9-

poveÊavaju tlak i temperaturu; zraËenje postaje sve svjetlije, stalno otpušta sve više energije. Atomi se mijese u plazmi jezgri i slobodno razlijevajuÊih elektrona. Jezgre, osloboene svojih ovojnica, poËinju pri stalnom dotoku energije postupno treptati i sve strastvenije, sve neizdržljivije udarati jedne o druge.

KonaËno, jezgre poËinju pucati od vruÊine. Nastaje popkorn.

Bok, kažem i nasmijem se. U biti mi je skoro cijeli trenutak neugodno, kao da je ona mene uhvatila ovako s vreÊicom iz duÊana ispred vrata na izlazu iz podruma kako samo onako bez veze stojim, a ne ja nju.

Tko bi to mislio! Tko bi mislio.

Mislim, nisam ja nikakav bogomoljac, iako ponekad Ëovjek i njih može razumjeti; ponekad tako doista vidiš nešto stvarno iznenaujuÊe.

To je ona nova, vrata do mene! Doselila se prije nekih tri mjeseca. Ona slatka tužna vrba. A kako izgleda! Izgužvana, prljava, kao da su je vukli po blatu.

Pa i jesu, jasno je! Zašto bi inaËe izgledala tako tužno, a tako su lijepa iskustva iza nje? Umrljali su joj odjeÊu.

Radili joj ružne stvari. No, i što se dogodilo s “bok”? Vidi li me ona uopÊe? Vidi, samo baulja.

Pogleda me na brzinu, nekako stakleno, kao da ne zna tko sam. Valjda još uopÊe nije skužila tko živi oko nje.

Samo nešto promrmlja, onda klisne gore, onako pokraj, pa ispred mene.

Na trenutak mi skoro srce malo brže zakuca.

Pa što, jesam ja tu sad nešto zajebao ili što?

Ne, nije moguÊe. Definitivno je sve bilo u redu; sve je bilo dobrovoljno; jako sam pažljivo slušao. Da nešto nije

- 10 -

bilo u redu, veÊ bih znao. Ajde, da samo nakratko priËu odvezem na poËetak:

Aaarrghh!

Stvarno tako Ëovjek doživi sve vrste iznenaenja. Takav ludi krik nasred stepenica, dok ide kroz podrum i posve nedužno iz garaže nosi gore vreÊice iz trgovine. Jebem mu boga! Da ti se kosa digne na glavi. U biti, uopÊe ne kao da je tamo unutra neko ne znam kakvo sranje. Uplašio sam se, valjda, Ëovjek ne oËekuje, ali ne, nije to bio baš nekakav koljaË s nožem ili nešto takvo. Više je bio neki krik iznenaenja. Netko se u podrumu dao iznenaditi.

Možda i ne skroz, stopostotno iznenaditi: kao da je oËekivao da Êe mu se nešto dogoditi, a onda, kad mu se stvarno dogodilo, bilo je ugodnije nego što je mislio da Êe biti, pa se više ne može suzdržati i napravi: aaaargh!

I onda, nepogrešivo, najprije neka buka, onda udaranje, nabijanje u lajsne; to se dogaa. Sve poznati zvukovi.

Usred bijela dana, u to lijepo proljeÊe. To je razumljivo: uskoro Êe Gregorjevo, ni na to u ovoj sredini nismo neosjetljivi.

Samo su jedna podrumska vrata u hodniku otvorena; Ëija? Nisam mogao znati, bilo je predaleko. Uostalom, mislim si, kao da znam koji je podrum Ëiji. Samo, mislim, svejedno; svinje! Kakva svinjarija. Zar se ne bi mogli strpiti dok tata i mama jednom ne budu kod kuÊe?

To su bile misli koje su mi se u tom trenutku rojile po glavi, ali, dobro, to u biti nije ono što sam zaista htio reÊi, pa su zakljuËci ionako pogrešni.

- 11 -

I to bi mogao biti poËetak Ëudesne priËe. Uspješni šiškarski poduzetnik raskrinkao Ëopor podrumskih jebaËa.

Ispod jedne od koseških zgrada dogaale su se meu hrpama stare krame i vreÊica otrova za štakore uznemirujuÊe stvari, rekao je naš izvor, koji je želio ostati anoniman. Jer bi onda izgledalo kao da nema drugog posla, kao da špijunira susjede.

U biti, htio sam nešto drugo ispriËati. Koliko je sve skupa dugo trajalo. Udaranje i nije tako dugo, možda manje od dvije minute. Onda dugo ništa. Dugo; tako dugo potpuna tišina, možda samo neko onako polagano stenjanje, pa nikoga vani, da bi Ëovjek veÊ pomislio, što, poslije orgazma su još malo zadrijemali!? Što, samo tako, na betonu? Ili na posebno za to pripremljenim stelažama?

Onda je to možda još sofisticiranije nego bi Ëovjek mislio ∑ možda je to... Samo, ne, opet serem.

Morao sam Ëekati skoro pola sata da netko izae van.

Ma vidi ti nje. Susjeda. Vrata do. No-no.

Pozorno gleda sve posude, pune mazivog kajmaka, fino nadrobljenog vrhnja, namaza s lukom, paprikom, buËinim uljem, Ëešnjakom, biljem i svim drugim vragovima. Krave, koze i ovce dale su sve od sebe da stvore ta Ëuda, namaze, jogurte, kisela mlijeka, sirutke, mlaÊenice i sireve, svježe, odležane i stare, koji Ëekaju na žlicu, nož ili ribež. Odjevena je u crnu jaknicu i traperice, sada nimalo zgužvane, na nogama ima svijetlosmee kožnate cipele, oËi su joj sive, to sad prvi put vidim, i pjegice oko nosa. Kosa joj je crna, malo duža oko ušiju, za moj ukus mogla bi biti malo duža. Samo, što, Ëovjek ne može imati sve. Vrlo diskretan mejkap, onakav koji izgleda kao da ga nema, samo je koža nekako sumnjivo glatka i savršena. Ženska ispred nje u redu zavlaËi u vražju mater, grom - 12 -

je udario, i filozofira o relativnim vrlinama mlae i malËice starije seljaËke gaude i o tome je li sir od kozjeg kiselog mlijeka bolje uvaljati u prašinu klekovog ugljena ili ga ostaviti samo tako, kako ga je bog dao. ProdavaËica je Ëudesno strpljiva i informativna.

Ne, ne stari dobro, na koncu nas prosvijetli, i Ëitav red uzdahne: ooooh. I stara krastaËa sada se konaËno oËito zadovoljna odvuËe prema svome domaÊem okolišu, koji mora biti vlažan i sjenovit, vjerojatno neki stan s atrijem u terasastim zgradama, okrenut prema istoku.

Trideset deka koseca*, kaže Seksa i odjednom pokupi moje dodatne simpatije. Barem ne pada na one umjetne sireve s paprikom, Ëešnjakom i maslinama. Zato jer se, dragi moji, masline i Ëešnjak jedu uz sir, a ne u, to je kao da uliješ i vino u sir da ga ne trebaš piti posebno. Pa kakvo je to kozje vrhnje s lukom? upita.

Super je, pobjegne mi. Ne okrene se, samo me ošine pogledom.

Jako dobro, fino se maže, nije ni prežestoko, kaže prodavaËica.

Ma ne osjeÊaju se prejako one koze, kažem ljubazno, Ëešnjak i luk ih baš dobro prekriju. Samo, mislim, sad, ako ste na poslu više u kontaktu s ljudima, onda je bolje ako ga jedete više naveËer. Osim, mislim, ako više radite noÊu... ja ne znam što vi radite... više noÊu ili danju? kažem posve instinktivno, a sad veÊ do kraja idiotski jer se veÊ malko okrenula i gleda me, kao, koji si mi ti sad faktor? Pa poznajemo se, zar ne da se poznajemo? Ja živim vrata do, Ëini mi se.

Ne bih znala, u biti, kaže Seksa. Ja živim pozadi, iza vrata. Dajte mi to vrhnje, jednu mjericu, molim, za probu.

*

Vrsta domaÊeg sira. (op. prev.)

- 13 -

Deset minuta poslije, kad je iza mene pokušaj kupovine trideset deka seljaËke gaude (zrele, nemoj me jebati), trk za njom i neuspješno ponižavanje u obliku najprije diskretnih, a poslije sve dosadnijih poziva na kavu ili Ëaj ili rakiju, odluËim da Êu to sranje radije poËeti iznova. Ej, šta mi se sad ta tu toliko pravi pametnom?

Jebeš te odurne autobuse kad te taj pleh ostavi na cjedilu, samo, i to ima svoje pluseve. Pogotovo ako se, zaËudo, neka baka iz Podutika namjeri siÊi veÊ u Kosezama ili ide tu u Mercator? Ili nekoj sliËnoj, killerski traËerskoj bakici na kavicu? Po ribu na tržnicu, možda? Uglavnom, taman da parkiram svoju guzicu na njezino ispražnjeno sjedalo.

I toËno do mene, uopÊe je prije nisam vidio, ugura se baš ona: Seksa. Kakva nam ugodna iznenaenja prireuje život. Na stanici prije nije je bilo, valjda je dotrËala za autobusom i smjestila se direktno pred mene. UopÊe me ne ferma, jasno, kao da me vidi prvi put u životu. Što je posve razumljivo, jasno, s obzirom na zadnji put u podrumu, tko ne bi? Uglavnom, sama je diskrecija. Što je takoer sasvim u redu: na obožavanje mi nudi ono što je na njoj najveÊi adut i s kojim ne moram previše razgovarati, jednu malu guzu u pripijenim crvenim trapericama.

(Takve se valjda veÊ nekih deset godina nigdje nije moglo nabaviti. Par godina bile su samo plave traperice ili crne.

Ako nas ne jebe socijalistiËki izbor, onda nas jebe kapitalistiËka moda. Moraju li ljudi opet sami varikinati i bojiti gaÊe kao da smo još uvijek pankeri?)

Tako da se fino vozimo. Vozimo se pokraj impresivne, iako ne pretjerano, barokne crkve Svete Marjete. Crkva je stara skoro petsto godina i stoljeÊima je bila šentviška podruËna crkva, suverenost i neovisnost dobila je 1961. godine utemeljenjem koseške županije, kad su zbog strašne - 14 -

gužve morali dozidati još jednu modernistiËkiju, u biti prvu crkvu izgraenu u socijalistiËkoj Sloveniji, crkvu Majke Božje Marije.

Vozimo do toËke gdje se VjeËni put preimenuje u Šišensku; to je važna ljubljanska prometna žila koja povezuje Šišku i ViË. Njezina guza njiše se amo-tamo pri udarcima teške mašinerije koja nas sve skupa pomiËe kraj uliËica s idiliËnim imenima: Pod kruškom, Iza sela, Bizjanova i sliËno. Ovdje se civilizacija dodiruje s ludilom, s pašnjacima i kukuruzom. I brzo nas dovozi do montažnih betonskih zgrada. Tu sam jednom prodavao stan. Pola godine smo ga jeftino prodavali, na kraju smo ga uspjeli prodati tek kad smo nabili cijenu: ako je plaÊanje odmah, 131.000 maraka, inaËe 134.000, bez milosti. Da odbijemo zajebante. I evo, zar se nije odmah pojavio jedan par kojem su se starinske keramiËke peÊi na ugljen i zaobljeni svodovi u trulom betonu uËinili strašno romantiËnima. Hvala bogu, nisu primijetili ogromnu raspuklinu koja tik iza ulaznih vrata teËe kroz cijelu zgradu, od podruma prema gore do Ëetvrtog kata. Da, kamo bismo došli kad bi svi još i iza vrata gledali?

Pucaju, pucaju sva ta mjesta.

Pa hurraaa! Znao sam. Triput hura za ljubljanski gradski promet ∑ kojim se premalo koristim, posebno u posljednje vrijeme, otkako sam kupio rover. Autobus zakoËi ko lud, bog zna što se dogodilo, je li netko izletio pred njega ili se nije usudio zgaziti nekog kretena, iz cijele populacije autobusa izvije se samo jedan jauk, sve se zatrese i rulju odnese naprijed, i mene malo na sjedalu, onda me baci natrag, u naslon. I Seksu odbaci, na trenutak mi ta guza skoro nestane iz vida, onda mi se približi do strašnih dimenzija, ispuni cijelo vidno polje i skoro zagrizem u njezine crvene traperice. Opa! Paf, udari mi u krilo.

VeÊ mi se poËne dizati ruka da je zgrabim oko pasa, - 15 -

ali se u zadnji trenutak suzdržim. Ne, to ne smijem, to je nepristojno, nismo si još tako dobri.

Kakvo ludo vrijeme da takve cure padaju s neba, kažem umjesto toga.

Samo me pogleda, malo okrene glavu i ošine me pogledom, i veÊ mi se njezina težina diže s koljena kao da ju je podigla neka nevidljiva ruka ili je na tren sila teža nekako zamijenila središte, da bi se ono postavilo nekamo iznad krova, i iznenada se osjetim sav lagan, kao pero.

Pardon, kaže, pa nekako otrese hlaËe, možda malo od neugode, samo zbilja preoËito na onome mjestu gdje me dodirnula, otresa guzu i bedra odostraga kao da je dodirnula nekog klošara, a ne mene, Valtera Korena, mladog biznismena i investitora s vlastitim idejama. Kakvo promašeno ponašanje. Kakva zabuna.

Zašto takve stvari ovdje objašnjavate? kaže tip. Sve to nije istina.

Najradije bih ubio kretena. Ali ipak neÊu.

Samo buljim u njega, kao i svi drugi, iako ja, u biti, s malËice drukËijim razlogom nego drugi. Svi drugi si misle: oooo, ovo Êe sad biti uzbudljivo, zbog toga se isplati iÊi na turistiËke ture s vodiËima, svako malo može se nabasati na primjer sukoba sa službenom verzijom povijesti, sad Êe tu biti konflikt. Ja buljim u njega iz Ëisto drugog razloga, jer je u meni, bog zna zašto, jedna njegova idiotski predrska reËenica posve iznenada potakla asocijaciju.

Kako nije? kažem kao da mi je svejedno. Da ne izgleda da me sasvim izbacio iz takta. »emu, iako, k vragu, otkuda, kurac. Ne, ma daj, i takve asocijacije.

Okolo su prvorazredni barok i kamen i sav taj šit, parkovi, stupovi, arkade. Još minutu prije tu sam posve - 16 -

rutinski objašnjavao stvari onako kako veÊ sto godina ovdje, na ovim stepenicama, objašnjavaju vodiËi: tu je, na taj maleni podest silazio car jednom mjeseËno, toËno tu na vrhu ovih stepenica imao je jednu onako bogato ornamentiranu hoklicu i slušao pritužbe svojih podanika, mislim, onih koje ni sudovi nisu mogli zadovoljiti. Sjedio je, slušao, mudro gruntao i dijelio pravdu. Naravno, dodao sam, kad bi se u ta vremena njegovi slovenski podanici tako neprestano tužili preko svojih sudova kao danas, stvarno bi non-stop ordinirao tu gore. Ali vjerojatno bi još prije naredio da se sudovi dovedu u red.

I taj tip meni da to nije istina.

Kako nije istina? kažem i trudim se suzdržati da se ne razjebem, tako da uspijem izgovoriti samo taj krajnje idiotski, jadan odgovor.

U biti je valjda taj moj asocijativni niz išao nekako ovako: taj je tip prokleta kurva, KURVA. A poznajemo li i neke druge kurve? Seks, razvrat. Ona fora zadnji put dolje u podrumu, uzdasi i to... KURVA! Jebem mu mater!

Vidi ti to, pa ta ženska mora biti kurva. Ti boga, susjeda mi je prostitutka. To ne može biti istina! Vidi ti to, vidi.

A tako je onda to.

Definitivno je to jedino moguÊe objašnjenje i pojašnjava toliko stvari. Ti boga, to je zanimljivo, i nitko od ove rulje koja sad stoji tu ispred mene o tome uopÊe nema pojma.

A to s tim carem. Što je njega bilo briga što se tu njegovi podanici svaaju? To je bajka za malu djecu. Što nam to prodajete? On je ovdje imao stvarati novu sliku Europe, znate li vi što je tada bilo tu?

Znam, kažem. I sad sam stvarno veÊ puno sabraniji nego što sam bio prije dvadeset sekundi, dok su mi misli šibale po svim kutovima Srednje Europe i naše zgrade. Ej, u biti sam posve sabran, nekako sam važan.

Ma kakvi podanici, uopÊe me ne sluša, sad je sav uto- 17 -

nuo u svoju foru, kakvi kmetovi, pa otkud ste vi pali? I u tom stilu dalje, taj kurac pa onaj, pa treÊi.

Studirao sam povijest, kažem ja, skroz kul, evo skoncentriran. Ja sam, u biti, pisao diplomski o BeËu u vrijeme Franje Prvog Austrijskog. A što ste vi studirali?

To ga je dotuklo, vidjelo se. Možda to njemu ne znaËi puno, ali dobro zna što to Ëini za naše imidže u oËima drugih iz autobusa.

Ja sam biolog, kaže. Samo, ima problem: rekao je to sekundu kasnije nego što bi morao ako je i dalje htio ispasti skuliran. Kolebao se, to je to, to je sve, to je sva razlika. Priznao je da nije ziher, a ako nije ziher, onda je u kurcu. Luzer je luzer. Ali ja sam veÊ Ëlanke u novinama pisao o onim vremenima, kaže. VeÊ su me nagovarali da napišem knjigu...

Pa valjda znate da smo ovdje na odmoru, odnosno, ja ne, ali vi jeste, ne? kažem, ruka pomirenja i tako. HoÊete li ovdje slušati o kraju Svetog Rimskog Carstva? O tome smo dosta za ispite štrebali.

Drži jezik za zubima, iako se vidi da bi još nešto rekao.

Samo, ja stojim tu na stepenicama, a on je dolje, ja imam diplomu, on nema, ja sam tu bandu doveo iz Ljubljane do Hofburga u to jebeno jesensko jutro i usput Ëitav sat komunicirao, a ne on, on je cijelo vrijeme spavao na stražnjim sjedalima, cijelim putem do tog sudbinskog povijesnog trenutka. Dakle koliko god je glup, svejedno zna da Êe ispasti samo još veÊa budala ako se bude bunio.

Ali svejedno nije istina, kaže, samo, ziher mi se više Ëini da govori nego što stvarno govori, samo pomiËe usne, izgleda mi tako, ali njega sad ionako više nitko ne jebe.

Moja susjeda je kurva! Tko bi to mislio. To objašnjava toliko toga.

Jao, stari. Nije istina. Ti se sad tu sekiraš što je istina.

Ma otkuda si ti pao? Od Ëega ti živiš? Zar nije istina?

Stari, pa tu se radi samo o priËama, o priËama se radi.

- 18 -

Gle, to da je moja susjeda kurva, to nije priËa, to je dedukcija, kao Sherlock Holmes: možda još bude priËa, ili ne; ali ono što ovdje hoÊemo jedan drugome prodavati definitivno je priËa. I za to sam ja majstor. Od toga živim, da im se obraÊam tu s tih stepenica, i uopÊe ne živim tako loše, znaËi da nisam tako loš.

A ti bi sad volio znati je li stvarno tamo gore na stolu jedan kretenski car svako toliko sjedio i rješavao sporove?

Prokleti kmet, mislim ∑ ako nije sjedio, onda bi morao, mislim, ti vidiš ovaj tu ambijent? Ako nije, onda je možda stvarno bio kreten, mislim, kakvim bi ga ionako svatko smatrao nakon što proËita ono što je nakon Austerlitza pisao doma ženi: “Danas se ovdje vodila bitka koja nije najbolje završila.” Carstvo sam zajebao, stara, sad Êu vladati još samo Austrijancima i Slavenima i Maarima.

(I u isto vrijeme, bitno veseliji Napoleon: “Josephine, prestani se umivati, za tri sam tjedna kod kuÊe!”) U biti je to istina, i to bih im sad ovdje morao reÊi, jer je to dobra priËa, samo to nije bilo ovdje, tako da nema veze. Ali je istina. I štošta drugo je istina.

Glavnu poslovnicu turistiËke agencije Globus morali bi preseliti u neki kulturniji kraj, jer ako doe neka stranka i ugleda kako džankiji leže dolje ispod prozora, to ne ostavlja baš neki strašan dojam. Odnosno, ostavlja pogrešan, narkomanski turizam i organizirano tumaranje po svijetu i to. Za taj konkretni primjerak koji sad ovdje gledam dolje kroz prozor u biti se veÊ malo brinem, jer veÊ nekako dugo leži na podu. U kurac, možda još par minuta i bilo bi bolje ipak pozvati policiju da opet ne bude nešto naopako i cijelo sranje po novinama, kako se nitko nije pobrinuo za njega. Evo, doe iza plota, skuha, ufura se i paf, dolje. Danas na svakom koraku montiraju sigur- 19 -

nosne kamere i sve nas špijuniraju, a mi neka se tu samo branimo. I Ëudno je što tako dugo nema nikog novog.

Malo je blesavo tako Ëekati ispred ureda, kao da sam na poreznoj. Najradije bih Anitu nekamo poslao.

Otkud joj ideja da ovdje unajmimo? Skupo je ko vrag, jer je, kao, novo i u centru, ali odmah iza kuÊe sami plotovi i skriveni kutovi, svaki kreten zna da se tamo zbog igala sljedeÊih pedeset godina neÊe moÊi hodati bos.

A! Dobro, konaËno. Još jedna glava proviri iza plota.

Taj je pravi, vidi ga. Ima šesnaest, tu negdje, sreen je, ti bokca, prije bi mislio da je predsjednik razreda u Bežigradskoj. Frizurica.

Kad Êe se taj kreten maknuti od Anite? Zar se ne mogu sve te stvari dogovoriti mailom?

Samo, ovaj uopÊe ne izgleda posebno impresioniran što jedan veÊ leži dolje. Kao da je veÊ navikao na takve scene. Ali ja još nisam. Samo sjedne kraj njega i gleda.

Ej, stari! HoÊeš nešto napraviti? Pa Ëovjek Êe ti tu riknuti, ti boga! Nemaš mobitel? E, jebem ti radikalnu supkulturu.

Ej, to je otkaËeno. Vidi ga. Taj tip misli ozbiljno.

Uzeo je rabljenu iglu od onoga koji leži na podu, isplahnuo je u flaši Jane. Mrtvo ozbiljno!

Iza Anitinih vrata sada se zaËuje neka buka, neko šumorenje, izgleda da se nešto ipak dogaa, tip se, izgleda, miËe. Evo, još malo i izaÊi Êe van.

Pa da ne vjeruješ. Tip si posve hladno skuha, potegne i pukne se. Iglom od tipa koji leži na podu. Jebem mu mater! Pa taj mi izgleda kao tip koji se ziher doma svaki dan tušira i pere kosu! Tako ih, izgleda, danas uËe higijeni u Bežigradskoj. Pa nek sad i on ovdje padne pokraj njega, pa Êe biti sretan par.

Zašto ja, Valter Koren, moram u životu gledati takve stvari?

- 20 -

Ne, izgleda da neÊe. Ne, pali pljugu. Da, pali pljugu i dalje sjedi pokraj.

Da, naravno, to paše, stresne su to stvari.

Vrata ureda konaËno se otvaraju i onaj tip izlazi, iza njega Anita. Dobro, to me sad malo ∑ samo se nemoj smesti, Valtere, ne daj se smesti, to su važne stvari. Poslije Êeš pozvati policiju, sad su druge stvari na redu. Taj Bežigraanin je ziher neÊe pozvati, a ni onaj neÊe nikamo zbrisati.

Onda vrijedi, Ëujemo se dvadeset šestog, kaže tip Aniti, a ona se profesionalno smješka. Samo, još jednom pogledam kroz prozor, ne mogu si pomoÊi, ovo je sad veÊ bizarno. Eto ti ga na. Predsjednik razreda tipu koji leži kopa po džepovima, nešto izvadi i spremi. Nemam pojma što.

Onda ga još malo tapne po licu, onako kolegijalno, da ustane.

Doi sad, Valtere, ja moram poslije juriti, kaže Anita i drži otvorena vrata.

Skoncentriraj se, Valtere.

Gleda me preko stola.

Znaš što, Valtere, ti otprilike jednom godišnje doeš s nekom suludom idejom, kaže, samo me gleda i udara kemijskom po drvu. Bilo bi bolje kad bi prije pokazao neke druge simptome, da skužim unaprijed, pa da klisnem na godišnji. Zar je tebi tu stvarno tako dosadno?

Pa mogao sam si misliti. Ej, mogao sam si misliti.

Dobro, možda stvarno nisam najbolji psiholog. Možda za Anitu trebam drugi pristup, odvesti je na veËeru, butelja i to, pogledati je u oËi i sve slikovito i naširoko objasniti.

A ne joj samo gurnuti ideju na papiru. Iako, s druge strane, mislim: na papiru se sve može navesti, toËke, stavke, iznose; dobra skica govori više od tisuÊu...

Jesi sve proËitala, Anita? Jer te stvari koštaju, mislim.

- 21 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Slovenije.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2009., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-132-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 210 -

- 209 -