Ja sam posljednji Židov by Fraktura

Chil Rajchman

Ja sam posljednji Židov Ja sam posljednji Židov Treblinka 1942.–1943.

Treblinka 1942.∑1943.

-1-

-2-

Chil Rajchman

Ja sam posljednji Židov Treblinka 1942.–1943. Zapisi za buduće naraštaje prevela s francuskog Mirna Herman Baletić

Fraktura -3-

Chil Rajchman svoje je zapise bilježio na jidišu. Ovaj je prijevod temeljen na prijevodu Gillesa Roziera, koji je tekst uredio i preveo na francuski. Prvo izdanje knjige u Francuskoj je objavila na kladnička kuća Les Arènes 2009. pod naslovom Je suis le dernier Juif. Treblinka (1942-1943).

Naslov izvornika Je suis le dernier Juif. Treblinka (1942-1943) © Editions Les Arènes, 2009. Objavljeno prema sporazumu s “Agence de l’Est”. © za francuski prijevod Gilles Rozier © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Mirna Herman Baletić i Fraktura, 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-565-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 875608

-4-

Sadržaj

Predgovor

1. U zapečaćenim teretnim vagonima prema nepoznatom odredištu.

2. Ulazimo u šumu. Pred našim očima: prizori smrti. Muškarci desno, žene lijevo!

3. Opis logora.

4. Postajem brijač.

Prva noć u baraci. Mojše Etinger govori da je preživio i da si to ne može oprostiti. Drugi mole večernju molitvu i izgovaraju kadiš.

6. Radim kao brijač. Haljina moje sestre. Posljednja želja jedne stare gospođe. Pjevamo.

-5-

7. Novi transporti. Š’ma Izrael u plinskim komorama. Prva odluka o bijegu. Posljednji dani u logoru br. 1.

8. Treblinka – logor br. 2. Postajem nosač leševa. Vadimo zlatne zube iz usta mrtvih. Tehnika prenošenja leševa.

9. Drug Jankel me uzima u svoju ekipu. Sanjam lijepi san o svojoj mrtvoj majci. Aleja obješenih Židova.

10. U kolonama krećemo na rad. Krvavo piće moga susjeda. Skok u duboki ponor.

11. Preraspoređen sam u odred zubara. Četrdeset osam sati u plinskoj komori. Suludo trčanje prije i nakon ubijanja plinom. “Zubarska” tehnika. Dobivam batine jer su mi promakli zlatni zubi.

12. Židove iz Ostrowieca u plinske komore odvode noću. Odupiru se. Matias, zapovjednik logora, je ranjen… Još jedan incident. U plinskim komorama dolazi do okršaja.

101

13. Život u baraci. Epidemija tifusa. “Lazaret.” 109

-6-

14. Obersturmführer Franz i njegov pas Bari. Ubojice piju u čast dolaska engleskih Židova. Novi “stručnjak”. 116 15. Oko dvije stotine i pedeset tisuća tijela odlazi u dim. Transporti bugarskih Židova. Glazba ne prestaje.

122

16. Gradi se još učinkovitija peć. Nekoliko dana bez transporta. Dobivamo vijesti o pobuni u Varšavskom getu. Brišu se svi tragovi masovnog ubojstva. Sijemo vučiku. Himmler posjećuje Treblinku.

127

17. Jako vruć dan. “Bižuterija.” Mikolaj i Ivan. Ubojica “Cake-cake”.

134

18. Pripremamo pobunu. Pesah u baraci. Ustanak u Treblinci.

138

19. Upadamo k jednom seljaku. Ubojice nas traže. Odlazim u Varšavu. Srećem jednog čovjeka. Žele me predati policiji. Stižem u Varšavu.

151

O autoru

159

-7-

-8-

Knjigu posvećujem svojim sinovima Andrésu, Danielu i Joséu Rajchmanu i svima onima kojima nije bilo dopušteno da pričaju.

-9-

- 10 -

“Čak i kada je ona grozna, pisac mora reći istinu, a čitatelj je mora znati. Okrenuti se, zatvoriti oči, samo proći, značilo bi uvrijediti sjećanje na one koji su nestali.” Vasilij Grossman

“Završilo je vrijeme kada su se dani nizali ispunjeni životom, dragocjeni, jedinstveni: pred nama se pojavila budućnost, siva i bezobrisna, poput neprobojne ograde. Za nas je povijest stala.” Primo Levi

- 11 -

- 12 -

1. U zapečaćenim teretnim vagonima prema nepoznatom odredištu.

Žalosni vagoni dovode me do toga mjesta. Dolaze odasvud: s istoka i zapada, sa sjevera i juga. Podjednako danju i noću, u sva godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen, zimu. Transporti pristižu bez greške, bez prestanka, a Treblinka je svakim danom sve krvavija. Što više ljudi pristiže, Treblinka ih sve više uspijeva progutati. Krećemo sa željezničke stanice Lubartów, dvadesetak kilometara od Lublina. Baš nitko od nas ne zna kamo nas voze ni zašto. Putem pokušavamo saznati nešto više. Ukrajinski stražari koji nas nadziru ne pokazuju nikakve zna- 27 -

kove dobre volje i odbijaju odgovoriti na naša pitanja. Jedine riječi koje od njih čujemo su: “Zlato! Novac! Predaj sve vrijedne predmete!” Te nas ubojice stalno posjećuju. Ne prođe ni jedan jedini sat da nas netko od njih ne zlostavlja. Bjesomučno nas udaraju kundacima i svatko ih pokušava nečime podmititi kako bi se spasio od udaraca. Tako izgleda naš transport. Sa mnom su moja sestrica Rivke, prekrasna devetnaestogodišnja djevojka, moj dobar prijatelj Volf Ber Rojzman, njegova žena i njihovo dvoje djece. Poznajem skoro sve osobe u vagonu. Svi dolaze iz istog štetla po imenu Ostrów Lubelski. Nas stotinu i četrdeset stisnuti smo jedni uz druge i jedva dišemo koliko je zagušljivo. Budući da se ne možemo micati, prisiljeni smo vršiti nuždu pod sobom, iako su muškarci i žene izmiješani. Čuju se jecaji i ljudi jedni drugima postavljaju jedno te isto pitanje: kamo idemo? Umjesto odgovora, slijeganje ramenima i uzdisaji. Nitko nema pojma kamo ide mo, no istodobno nitko ne želi povjerovati da nas odvode na mjesto kamo su mjesecima odvodili našu braću i naše sestre, sve naše. Pored mene sjedi još jedan moj prijatelj, Katz, - 28 -

inženjer. On me uvjerava da idemo u Ukrajinu i da će nas smjestiti na selo gdje ćemo obrađivati zemlju. On to zna jer mu je tako rekao jedan njemački poručnik. Taj je vodio jedno državno poljoprivredno dobro koje se nalazi šest kilometara od našeg štetla, u Jedlanki. To mu je rekao u povjerenju kako bi mu zahvalio jer mu je moj prijatelj popravio neki elektromotor. Želim u to povjerovati, unatoč svemu. Vozimo se. Naša se kompozicija često zaustavlja na signalizaciji budući da mi nemamo prvenstvo prolaza, jer treba propustiti redovne linije. Prolazimo nekoliko stanica: Łuków i Siedlce. Svaki put kad se vlak zaustavi molim Ukrajince koji siđu na peron za malo vode. Oni ne odgovaraju, ali ako im se ponudi zlatni sat, donesu nam malo vode. Mnogi im predaju svoje vrijedne predmete, ali zauzvrat ne dobivaju nekoliko dragocjenih gutljaja. Posreći mi se. Zamolim malo vode od jednog Ukrajinca i on zatraži stotinu zlota za bocu. Prihvatim ponudu. Malo kasnije vraća se s pola litre vode. Pi tam ga koliko će trajati putovanje. Odgovara mi: tri dana, jer idemo u Ukrajinu. Počinjem vjerovati da je to istina... Putujemo već više od petnaest sati, a prešli smo jedva stotinu i dvadeset kilometara. - 29 -

- 158 -

Chil Rajchman rođen je 14. lipnja 1914. u Lódźu, preživio je pakao Treblinke, a nakon bijega iz logora sakrivao se do kraja rata. Zapisi o njegovu životu u logoru nastali su odmah nakon bijega, a čuvao ih je za sebe. Emigrirao je u Urugvaj 1946., gdje je i preminuo 2004. Do tada su mnogi čuli za njegovo svjedočanstvo, ali samo su ga članovi njegove obitelji pročitali. Po prvi put je objavljeno 2009. u nakladničkoj kući Les Arènes u Parizu, te je dosada prevedeno na više desetaka jezika.

- 159 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici © iStockphoto LP Godina izdanja 2014., travanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-565-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 160 -

- 161 -

Treblinka, Belzec, Sobibór ∑ imena tih triju logora smrti zauvijek trebaju biti urezana u memoriju ËovjeËanstva. U njima je u nešto više od godine dana ubijeno više od milijun i petsto tisuÊa Židova. Preživjelih svjedoka gotovo da i nije bilo, postoji tek nekoliko fotograﬁja Treblinke i Sobibóra, dok su zapisi o užasima tih logora iznimno rijetki. Chil Rajchman u Treblinku je deportiran u ljeto 1942. s mlaom sestrom, koja je odmah ubijena. Izbjegao je trenutaËnu likvidaciju jer je izabran da razvrstava odjeÊu ubijenih. SjeÊanja na Treblinku zapisao je na jidišu nakon bijega iz logora u ustanku 2. kolovoza 1943. dok se skrivao u Poljskoj. Ja sam posljednji Židov prvi je put objavljen 2009. u Francuskoj pet godina nakon autorove smrti. Vjernost, toËnost, jednostavnost i snažan literarni dar s kojima Chil Rajchman opisuje zloËine i užase kojima je svjedoËio daju ovoj knjizi posebno mjesto meu brojnim knjigama o Holokaustu. Ja sam posljednji Židov knjiga je koja u cijelosti razotkriva mehanizme logora smrti, a Ëitatelja tjera da se stalno iznova pita kako je to bilo moguÊe i ima li ljudsko zlo granice.

- 162 129,00 kn