Potraga za sokolom
c1C
c2C
Robert Lyndon
Potraga za sokolom prevela s engleskog Patricija Vodopija
Fraktura c3C
Naslov izvornika Hawk Quest © Robert Lyndon, 2012 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Patricija Vodopija i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-407-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 818965
c4C
Deborah i Lily
c5C
c6C
Kratka kronologija 1054. 1066.
Veliki raskol latinske i grčke crkve Rujan: engleski kralj Harold poražava norvešku vojsku u Bici kod Stamford Bridgea u Yorkshireu Listopad: Vilim od Normandije pobjeđuje Haroldovu vojsku kod Hastingsa u Sussexu Prosinac: Vilim je okrunjen za engleskog kralja 1069.–1070. Nakon pobune u sjevernoj Engleskoj Vilim kreće u kažnjenički pohod u Northumbriju i pustoši područje između Yorka i Durhama 1071. Kolovoz: seldžučka vojska pod vodstvom Alpa Arslana, Ju načkog Lava, razbija snage bizantskog cara u Manzikertu u današnjoj istočnoj Turskoj. Ta pobjeda omogućava prodor Seldžuka u Anatoliju i u konačnici dovodi do Prvog križarskog rata. 1072. Lipanj: kralj Vilim osvaja Škotsku Studeni: Alp Arslan pogiba od ruke zarobljenika tijekom vojnog pohoda u Perziji
Bilješka o jezicima U 11. stoljeću Danci, Norvežani, Šveđani i Islanđani još uvijek su govorili međusobno nerazumljive jezike srodne engleskom. Anglosaksonci su uz određene napore mogli razumjeti skandinavske govornike.
c7C
Cijene lovačkih sokola u srednjovjekovnoj Engleskoj U prvoj engleskoj zemljišnoposjednoj knjizi zvanoj Domesday Book, sastavljenoj od 1086. do 1087. godine, navodi se da je lovački sokol vrijedio deset funta, što je otprilike odgovaralo polugodišnjoj viteškoj plaći. U knjigama računa kralja Henrika II. zabilježeno je da je on 1157. godine platio više od dvanaest funta za četiri lovačka sokola koja je poslao kao dar poglavaru Svetoga Rimskog Carstva Barbarossi. Godine 1162. Henrik je morao platiti četrdeset tri funte kako bi poslao brod u Norvešku, gdje je trebalo kupiti sokole. Za taj je iznos mogao kupiti dvjesta pedeset krava ili tisuću dvjesta ovaca, ili pak platiti godišnji iznos nadnice za stotinu pedeset poljoprivrednika.
c8C
Jednog će dotući glad, drugog će razbiti oluja. Jednog će probosti koplje, drugi će poginuti u bici… Jedan će pasti bez krila sa stabla visokog… Jedan će se zanjihati s nakrivljenih vješala, visjeti do smrti… Jedan će kročiti neznanim krajevima, pratiti trag nepoznatih cesta… Jednom će život presjeći mač dok sjedi na prijestolju… Jednom bogatstvo; drugom šaka jada. Jednom radosna mladost; drugom ratna slava, prevlast u borbi. Jednom vještina gađanja ili pucanja; drugom sreća u kocki… Jedan će zabavljati okupljene u dvorani, nazdravljati im pivom… Jedan će na ruci pripitomljavati divlju pticu, ponosnog sokola, sve dok ne postane krotak. (Iz Ljudskih sudbina u Exeterskoj knjizi,* Engleska, 10. stoljeće)
* The Exeter Book, poznata i kao Codex Exoniensis, nastala u 10. stoljeću, predstavlja antologiju anglosaksonskog pjesništva i najveću poznatu zbirku staroengleske književnosti koja postoji i danas, a čuva se u knjižnici katedrale u Exeteru u engleskoj grofoviji Devon (op. prev.).
c9C
c 10 C
Engleska, 1072.
c 11 C
c 12 C
I.
Tog je jutra normanska konjička ophodnja zarobila mladog Engleza koji se motao po šumama južno od rijeke Tyne. Ispitavši ga, zaključili su da je pobunjenik pa su ga objesili na visokom brdu, kao upozorenje žiteljima doline u podnožju. Šćućureni na hladnoći, vojnici su čekali da se žrtvino tijelo prestane trzati, a zatim su odjahali dalje. Još uvijek su bili u vidokrugu kad je po nebu počelo kružiti jato strvinara, okupljajući se oko trupla poput opakih šišmiša. Kasnije tog poslijepodneva skupina izgladnjelih seljaka uspuzala je uzbrdo i otjerala ptice. Odrezali su konopac i položili truplo na smrznuto tlo. Oči, jezik, nos i genitalije već su nestali; mrtvačeva usta izgrizenih usana zjapila su oblikujući nečujan vrisak. Muškarci su stajali oko njega s kosijerima u rukama, ne izmjenjujući ni poglede ni riječi. Barem jedan od njih zakoračio je naprijed, podigao jednu mrtvačevu ruku, zamahnuo oštricom i naglo je spustio. Ostali su mu se pridružili, komadajući i pileći, dok su vrane i gavrani skakutali oko njih, otimajući se za komadiće hrane. Ptice iznenada polete, glasno grakćući od straha. Ljudi-strvinari podignu pogled, kao skamenjeni u mesarskom činu, a zatim se zgranuti usprave kad se na vrhu brda pojavio muškarac. Činilo se da je iznikao iz zemlje, crn u suprotnosti s blijedim nebom u veljači. U ruci je stezao mač. Jedan od muškaraca vikne, a cijeli se čopor okrene i potrči. Jedna žena ispusti plijen, vrisne i okrene se kako bi se vratila po njega, ali jedan od pratitelja zgrabi je za nadlakticu i odvuče. I dalje je zavijala, iskrenuta vrata, dok ju je odvlačio niz obronak. Franak je gledao kako nestaju, dok mu se dah pretvarao u paru na oštrom zimskom zraku, a potom vrati mač u korice i usmjeri svoju mršavu mulu prema vješalima. Premda prljav i umoran od puta, predstavljao je zastrašujući prizor – visok, upalih očiju i velika nosa, nepočešljane kose c 13 C
koja mu se ovijala oko suhonjava lica, tena toliko izložena vremenskim nepogodama da je poprimio boju jegulje. Mula frkne kad se vrana, zatočena unutar grudnog koša, oslobodila, lepećući krilima. Ne izražavajući osjećaje, Franak pogleda u unakaženo truplo, a zatim se namršti. Ispred njega u sumraku se bjelasao predmet koji je ona žena ispustila. Činilo se da je umotan u krpu. On priveže mulu za vješala, priđe zavežljaju, ispruži nogu i prevrne ga. Pred očima mu se ukaže smežurano lišce djetešca starog tek nekoliko dana, čvrsto zatvorenih očiju. Usta su mu bila naškubljena. Bilo je živo. Osvrne se oko sebe. Ptice su se ponovno počele okupljati. Nije imao gdje sakriti bebu. Ptice će navaliti čim se udalji s vrhunca. Milosrdno bi mu bilo odmah skratiti muke, jednim potezom mača. Čak i da mu se majka vrati, dijete će umrijeti od gladi. Pogled mu padne na vješala. Nakon trenutka neodlučnosti podigne djetešce u naručje. Barem je bilo dobro zaštićeno od hladnoće. Polako priđe muli, otvori bisage i izvadi praznu vreću. Dijete zakmeči, a usta mu se nagonski napuće kao da će sisati. Muškarac ga stavi u vreću, zajaše mulu i priveže vreću za kraj krvnikova užeta, izvan dosega vukova. Znao je da će ptice uskoro napasti, ali pretpostavljao je da će se majka vratiti čim on ode s brda. Razvuče usne u hladan osmijeh. “Dospio si na vješala prije no što si napunio tjedan dana. Poživiš li, mogao bi steći ugled.” Ptice ponovno otprhnu prema nebu kad se na obronku, teško koračajući, pojavio još jedan muškarac. Stane kao ukopan ugledavši vješala. “Požuri!” poviče Franak. “Uskoro će mrak.” Gledajući mladića kako se približava, Franak odmahne glavom. Sicilijanac je nalikovao hodajućem strašilu. Još jedna noć bez hrane i zaklona mogla bi ga dokrajčiti, ali ležaj i hranu moći će pronaći jedino među ljudima koji su objesili jadnoga Engleza. Sicilijanac se zaustavi, teturajući. Oči su mu bile tamne, bez sjaja, a lice bez kapi krvi. Zapilji se u uništeno truplo i ispusti zvuk pun gađenja. “Tko je ovo učinio?” “Izgladnjeli seljaci”, odgovori Franak uzimajući uzde. “Još uvijek su bili ovdje kad sam stigao. Sreća što nisi ti išao prvi.” Sicilijančev pogled prelazio je po cijeloj okolici i zaustavio se na vreći. “Što je ono?” Franak se nije obazirao na njegovo pitanje. “Vjerojatno nisu daleko c 14 C
odmaknuli. Ako mene pitaš, čekaju nas negdje u zasjedi.” Povede mulu. “Budi blizu mene ako ne želiš završiti u loncu.” Sicilijanac je bio toliko iscrpljen da se nije mogao ni pomaknuti s mjesta. “Mrzim ovu zemlju”, promrmlja, toliko umoran da je misli mogao oblikovati samo ako bi ih artikulirao. “Mrzim je!” Jedva čujan cvilež nagna ga da odskoči od straha. Mogao se zakleti da dolazi iz vreće. Pogledom potraži Franka i uplaši se vidjevši da njegova prilika već nestaje iza obzora. Vreća ponovno mijaukne. Ptice su se spuštale s olovna, mrtva neba. Onako crne i čavrljave, slijetale su svuda oko njega. Jedna skoči na mrtvačevu lubanju, pogleda ga jednim okom, a zatim zabije glavu u razjapljeno ždrijelo. “Čekajte!” poviče Sicilijanac, gegajući se preko sablasnog vrhunca, prateći svoga gospodara. Franak je žurio obavijen sumrakom. Tlo se počelo spuštati, a u daljini su se pojavili obrisi planina. Nakon još nekoliko koraka čučne i zagleda se u široku dolinu. Ravnicu uz rijeku preplavile su sjene i možda ne bi ni uočio zamak da nije bio tako nov, da se na njegovoj kuli od obijeljenog drveta još uvijek nisu nazirale rane nanesene sjekirom. Ugnijezdio se u sjecištu dvaju pritoka – jedan je tekao sa sjevera, a drugi vijugao sa zapada. Franak je pogledom pratio tok rijeke sve dok nije nestala u tmini koja se uzdizala na istoku. Protrlja oči i baci još jedan pogled na zamak. Normanski, nedvojbeno, izveden u obliku broja osam, s glavnom kulom na gradini unutar vlastite palisade te središnjom dvoranom i raštrkanim manjim građevinama u donjem ograđenom dijelu. Nije loš položaj, pomisli. Zaštićen je rijekama s dvije strane, a oba su pritoka premošćena lako branjivim mostovima. Zatim podigne pogled prema drugoj liniji obrane koja se protezala po hrbatu nekoliko kilometara iza zamka. Premda je cijeli život proveo u vojnim pohodima, još nikad nije vidio takvo što – zid isprekidan pro matračnicama vodio je ravno preko krajobraza, ne mareći za prirodne prepreke. To je sigurno bila barijera koju su Rimljani sagradili kako bi zaštitili od barbara najsjeverniju granicu svoga carstva. Doista, dok se sve više smrkavalo, hladna brda iza zida pružala su dojam kraja svijeta. Iznad zamka uzdizao se nejasan dim. On zamisli da vidi prilike kako mu se polako približavaju s okolnih polja. Nedaleko, niz rijeku, ležalo je prilično veliko selo, ali kuće su izgledale urušeno, a okolni majuri predstavljali su pepeljaste mrlje. Otkako su prije pet dana prešla Humber, dvojica putnika c 15 C
nisu naišla ni na jedno naseljeno selo. Ta je pustoš bila posljedica takozvanog haračenja sjevera – normanske osvete za ustanak Engleza i Danaca u Yorku prije dvije zime. Zahvaljujući posljednjim tračcima svjetlosti, Franak zaključi da put do zamka vodi kroz šumu. Sicilijanac se skljoka pokraj njega. “Jeste ga našli?” Franak pokaže rukom. Sicilijanac se zagleda u tminu. Iskra uzbuđenja u njegovu oku zgasne, a lice mu se nabora od razočaranja. “Tek obična drvena kula.” “Što si očekivao – mramornu palaču s pozlaćenim tornjevima?” Franak se uspravi. “Ustaj. Uskoro će se sasvim smračiti, a noćas neće biti zvijezda.” Sicilijanac je ostao na tlu. “Mislim da ne bismo trebali ići onamo.” “Kako to misliš?” “Preopasno je. Dokumente možemo predati biskupu u Durhamu.” Čeljust njegova gospodara se stegne. “Zahvaljujući meni, sigurno si prešao cijelu Europu, a sad kad nam je cilj pred nosom, nakon svih muka koje sam pretrpio, želiš da se vratimo.” Sicilijanac je istezao zglobove prstiju. “Nisam mislio da će putovanje ovoliko potrajati. Normani su praktični kad se radi o nasljedstvu. Naše novosti možda više nisu dobrodošle.” “Dobrodošle ili ne, noćas će sniježiti. Durham je iza nas, dan pješačenja odavde. Zamak nam je jedino utočište.” Svi strvinari iznenada utihnu. Uzbuđeno polete prema nebu, naprave krug, a zatim se počnu spiralno spuštati prema stablima. Kad su njihove iskrzane prilike nestale, zavlada troma tišina. “Evo”, reče Franak dobacivši Sicilijancu komad kruha. Mladić je zurio u njega. “Mislio sam da nemamo više hrane.” “Vojnik uvijek čuva nešto u rezervi. Hajde. Pojedi.” “Ali što je s vama?” “Ja sam svoj dio već pojeo.” Sicilijanac ugura kruh u usta. Franak se udalji kako ne bi morao slušati zvuke tuđeg jedenja. Kad se vratio, mladić je jecao. “Što je sad?” “Žao mi je, gospodine. Ja sam vam samo teret i muka.” “Penji se na mulu”, naredi Franak. Sicilijančeve prosvjede prekine riječima: “Ne marim ja za tvoju udobnost, nego ne želim provesti još jednu noć s kamenom umjesto jastuka.” c 16 C
Kad su stigli do šume, stabla se više nisu vidjela. Franak se uhvati za mulin rep i pusti je neka sama pronalazi put. Posrtao je preko korijenja, nogama razbijajući površinu zaleđenih lokava. Snijeg koji im je čitavog dana visio nad glavom konačno počne padati, isprva sitan poput prašine. Uskoro više nije osjećao lice i ruke. I on je prezirao ovu zemlju – loše vrijeme, mrzovoljno mirenje sa sudbinom domaćeg stanovništva, razdražljivo razmetanje osvajača. Omota plašt oko glave i upadne u mjesečarski san. Koračao je kroz voćnjake, vinograd, zelen vrt pun snena zujanja pčela. Uđe u vilu, prijeđe hladan, popločan pod i stupi u odaju gdje su se obrezani komadi loze žarili u ognjištu. Njegova nasmiješena žena ustane, ostavivši vez. Njegova djeca pohrle prema njemu, oduševljeno vrišteći zbog njegova čudesnog povratka.
c 17 C
II.
Sudbine su im se ispreplele protekle jeseni na Prijevoju Svetog Bernarda u Alpama. Franak, koji je putovao pod imenom Vallon, kretao se pješice, prodavši konja i oklop u Lyonu. Nedugo nakon što se počeo spuštati prema Italiji prošao je pokraj skupine hodočasnika i trgovaca koji su se zabrinuto osvrtali za sobom, promatrajući olujne oblake koji su se okupljali na jugu. Zraka svjetlosti obasjavala je pastirsku ljetnu naseobinu uz rub klanca daleko u dolini. Znao je da te noći neće uspjeti stići dalje od te točke. Prešao je manje od polovine udaljenosti kad su oblaci zakrilili sunce. Temperatura je naglo pala. Vjetar, isprva tek udaljen dah, obrušio se na njega tučom. Brade zabijene u prsa, borio se protiv oluje. Tuča se pretvorila u snijeg, dan se pretvorio u noć. Izgubio je put, posrtao je preko stijena, koprcao se kroz nanose. Stigavši do ravnijeg tla, osjetio je dašak dima. Zaključio je da se nalazi niz vjetar u odnosu na naseobinu, a da mu je klanac slijeva. Nastavio je polaganije, opipavajući mačem prostor ispred sebe, sve dok mu masa gušća od tmine nije prepriječila put. Djelomično zametena koliba. Pipajući po zidovima, pronašao je vrata na strani okrenutoj prema zavjetrini. Otvorio ih je nogom i banuo u prostoriju punu dima. Jedna je prilika poskočila s druge strane vatre. “Molim vas, nemojte nas ozlijediti!” Vallon je razaznao štrkljastog mladića sjajnih očiju. U tmini iza njega druga se prilika promeškoljila u nemirnom snu. “Smiri se”, zarežao je vrativši mač u korice. Zakračunao je vrata, otresao snijeg s odjeće i čučnuo pokraj vatre. “Molim vaše oproštenje”, promucao je mladić. “Živci su mi slabi. Ova oluja…” c 18 C
Prilika u kutu promrmljala je nešto na jeziku koji Vallon nije razumio. Mladić je požurio prema njemu. Vallon je ubacio nekoliko komada balege u vatru i protrljao ruke kako bi vratio osjet. Povukao se prema zidu i počeo žvakati koru kruha. Nalet vjetra usplahirio je svjetlost svjetiljke u udubini iznad dvojice muškaraca u kutu. Muškarac koji je ležao nije spavao. Iz prsa mu je sviralo kao iz probušena mijeha. Vallon je otpio gutljaj vina i lagano se stresao. “Tvoj suputnik je bolestan.” Mladićeve vlažne oči doimale su se poput bisera. “Moj gospodar umire.” Vallon je prestao žvakati. “Nije valjda kuga?” “Nije, gospodine. Pretpostavljam da je rak prsa. Moj gospodar boluje otkako smo otišli iz Rima. Jutros je bio toliko slab da nije mogao sjesti na mulu. Naša nas je grupa morala ostaviti. Moj gospodar je uporno htio da nastavimo, ali onda nas je zahvatila oluja, a konjušar nam je pobjegao.” Vallon je ispljunuo kiselo vino i prišao im. Nije bilo dvojbe da će starac prije zore biti oslobođen muka. A kakav mu se samo život ispisivao na licu – koža tanko razvučena preko izbočenih jagodičnih kostiju, nos izbirljiva orla, jedno tamno oko s opuštenim kapkom, drugo tek nabran ožiljak. Njegovo ruho pripovijedalo je egzotičnu priču – svilena halja pričvršćena klipovima od bjelokosti, široke hlače zabijene u čizme od jareće kože, plašt od sobolova krzna koji je sigurno koštao više od prstena što mu je treptao na koščatoj ruci. Tamno ga je oko pronašlo. Tanke, velike usne razmaknule su se. “Stigao si.” Vallona je zasvrbio vrat. Starac je očigledno pomislio da ga je smrt u obliku sablasti došla otpratiti kroz posljednje dveri. “Varate se. Ja sam tek putnik koji se skrio od oluje.” Umirući muškarac upio je njegove riječi ne proturječeći. “Hodočasnik na putu u Jeruzalem.” “Putujem u Carigrad kako bih se pridružio carskoj gardi. Ako prođem kroz Rim, možda ću zapaliti svijeću u Svetom Petru.” “Kondotjer”, dometnuo je starac. “Dobro, dobro.” Promrmljao je nešto na grčkom, što je nagnalo mladića da oštro pogleda Vallona. Boreći se za dah, starac je zabio ruku ispod plašta, izvadio predmet umotan u mek kožnati omot i utisnuo ga u ruku svome slugi. Mladić ga se snebivao c 19 C
uzeti. Starac se prstima kao kandžama zakvačio za mladićevu nadlakticu i žurno mu nešto kazivao. Mladić je ponovno pogledao Vallona i tek onda odgovorio. Kakav god odgovor bio – neka vrsta prisege ili zavjeta – činilo se da je starac na samrti zadovoljan. Ruka mu je skliznula. Oko mu se sklopilo. “Još malo pa će otići”, promrmljao je mladić. Starčevo oko naglo se otvorilo. Uperio je pogled u Vallona. Začuo se šapat – šum nalik razmotavanju zgužvana pergamenta. Zatim mu je pogled otplutao nekuda izvan vidika. Kad ga je Vallon pogledao, oko mu je već bilo mutno. Tišina je pala na njih poput magle. “Što je rekao?” “Nisam siguran”, zajecao je mladić. “Nešto o tajnovitosti rijeka.” Vallon se prekrižio. “Tko je bio?” Mladić je šmrknuo. “Cosmas od Bizanta, zvan još i Monophthalmos, ‘Jednooki’.” “Svećenik?” “Filozof, geograf i diplomat. Najveći istraživač našega doba. Plovio je Nilom do piramida u Gizi, istraživao palaču u Petri, čitao rukopise iz Pergama koje je Marko Antonije dao kraljici Kleopatri. Vidio je rudnike lazurnog kamena u Perziji, svjedočio lovu na jednoroga u Arabiji, posjetio plantaže klinčića i papra u Indiji.” “I ti si Grk.” “Da, gospodine. Iz Sirakuze na Siciliji.” Umor je nadvladao Vallonovu znatiželju. Vatra se gotovo ugasila. Legao je na zemljani pod i omotao se plaštem. Nije mogao zaspati. Sicilijanac je tiho pjevao misu, a njegova naricaljka miješala se s mrmorom vjetra. Vallon se podigao na lakat. “Sad je dosta. Tvoj gospodar je pronašao mir. Pusti sad mene da pronađem svoj.” “Zakleo sam se da ću ga čuvati. A nakon samo mjesec dana on je umro.” Vallon je navukao plašt preko glave. “Na sigurnom je. Hajde sad spavati.” Ulijetao je u ružne snove i izlijetao iz njih. Isplivavši iz drijemeža mučena snomoricom, ugledao je Sicilijanca kako se naginje nad Grkom i skida mu prsten s ruke. Već mu je prethodno svukao fin vuneni ogrtač. Vallon je sjeo. Pogledi su im se sreli. Sicilijanac je donio ogrtač i prebacio ga preko c 20 C
Vallonovih ramena. Vallon nije ništa rekao. Sicilijanac se vratio u svoj kut i protegnuo se, stenjući. Vallon je uspravio mač na tlu i naslonio bradu na balčak. Zurio je ispred sebe, trepćući poput sove, svakim treptajem prizivajući uspomene, trepćući sve sporije dok mu se oči nisu zaklopile; zaspao je uz urlik oluje. Probudili su ga zvuci kapanja vode i tajanstveni, prigušeni udarci. Danje svjetlo probijalo se kroz pukotine u zidovima. Miš je protrčao po podu pokraj njegova boka gdje je Sicilijanac odložio bijeli kruh, sir, nekoliko smokava i kožnatu plosku. Vallon je odnio obrok do vrata i izišao na žarku sunčevu svjetlost. Potoci otopljenog snijega izbrazdali su litice. Otisci stopa stvorili su plavičastu brazdu koja je vodila prema oborima za ži votinje. S grebena je pao velik grumen snijega. Vallon je škiljeći uperio pogled prema prijevoju, pomalo se pitajući je li ona skupina stigla do utočišta na vrhuncu. Tijekom njegova boravka tamo jedan mu je redovnik pokazao ledenu odaju punu sasušenih trupala putnika u položajima u kojima su iskopani iz snijega. Vallon je nagnuo plosku i otpio gutljaj trpkog crnog vina. Oblila ga je toplina. Kad je pojeo, očistio je zube grančicom i isprao usta. Na domet koplja od kolibe klanac je ponirao u sjenke. Prišao je rubu, odvezao hlače i pomokrio se, svjestan da bi da ga je put protekle noći odveo samo za raspon ruku u krivom smjeru, sad bio krvava masa mesa i kostiju, u tako velikoj dubini da ga čak ni lešinari ne bi pronašli. Vrativši se u kolibu, pomoću kremena i čelika upalio je svjetiljku te skupio svoje stvari. Grk je ležao poput kipa, ruku sklopljenih na prsima. “Žao mi je što nismo imali vremena popričati”, začuo je Vallon vlastiti glas. “Možda biste mi mogli objasniti neke stvari.” Usta su mu se ispunila gorkim okusom, a u svojoj je srži osjećao smrt. Gavran mu je graknuo iznad glave. Vallon se sagnuo i puhnuo u svjetiljku, gaseći je. “Možda ćemo se ponovno sresti, kad smrt položi ruku utjehe na moje srce.” Tapkao je prema vratima, a kad ih je otvorio, ugledao je Sicilijanca kako ga čeka s otimarenim riđim ponijem i lijepom sivom mulom. Vallon se gotovo nasmiješio uočivši suprotnost između mladićeva žalobnog izraza lica i njegove vedre odjeće. Nosio je vuneni plašt obrubljen plavim satenom, špicaste, smiješno nepraktične cipele i mekan okrugao šešir ukrašen živahnom rozetom. Oči mu nisu bile izbuljene samo od straha; c 21 C
priroda mu je podarila izraz stalne začuđenosti. Imao je nos nalik špuli i djevojačke usne. “Mislio sam da si otišao.” “Što?! I ostavio gospodara prije no što mu upriličim pogreb?” Pravi je pogreb bio nemoguć na takvu kamenom terenu. Položili su ga u škarpu okrenutu prema jugu i nabacali kamenje na njega. Sicilijanac je zabio improviziran križ u mogilu od kamenja. Pomolivši se, osvrnuo se po vrhuncima i glečerima. “Tražio je da ga zakopam ondje gdje je umro, ali strašno je što čovjek koji je svjedočio sjaju civilizacija mora ležati na ovakvu barbarskom mjestu.” Lešinar je pretraživao padine, vođen gladi. Zveket kravljih zvona dolepršao je do njih iz smjera udaljenih pašnjaka. Vallon se uspravio iz klečećeg položaja. “Dobro je odabrao grob. Sad mu je cijeli svijet pod nogama.” Uzjahao je mulu i okrenuo je nizbrdo. “Zahvaljujem na hrani.” “Čekajte!” Duboki nanosi priječili su Vallonu put. Kao da gaca po snježnoj kaši. No podnožje brda ljeskalo se na magličastoj vrućini. Znao je da će već prije podneva jahati po mekoj, zelenoj tratini. A uvečer će objedovati vruće meso i modrocrveno vino. “Gospodine, preklinjem vas.” “Čeka te put uzbrdo. Bolje odmah kreni ako želiš prije mraka prijeći prijevoj.” Sicilijanac ga je sustigao, dašćući. “Zar vas ne zanima kakva nas je pustolovina nagnala na ovo putovanje?” “Na pustoj cesti nije se mudro povjeravati strancima.” “Samo sam tri tjedna bio sa svojim gospodarom. Ali njegovo je putovanje započelo dva mjeseca prije, u Manzikertu.” Na te riječi Vallon se zaustavio. Prvi put čuo je za Manzikert u svratištu na obali rijeke Rhône. Otada je nailazio na tu priču svaki put kad bi se negdje zaustavio, a njezini su se razmjeri svakim prepričavanjem sve više povećavali. Većina se izvješća poklapala u pojedinosti da je u kasno ljeto muslimanska vojska porazila bizantskog cara u mjestu Manzikert, na istoku Anatolije. Neki su putnici pričali da je car Roman zarobljen. Drugi su tvrdili da je mrtav ili svrgnut s vlasti, da je hodočasnički put prema Jeruzalemu zatvoren, da su se Muslimani utaborili ispred carigradc 22 C
skih zidina. Najstrašnije je bilo što ti osvajači nisu bili Arapi, nego pleme turkijskih nomada koje se prije samo jednog naraštaja počelo rojiti na istoku poput skakavaca. Sami su sebe nazivali Seldžucima – poluljudi, polukonji, a pili su krv. “Tvoj je gospodar putovao s carskom vojskom?” “Kao savjetnik za turske običaje. Preživio je pokolj i pomagao u pregovorima o otkupnim uvjetima za bizantsku gospodu i njihove saveznike. Kad je to dovršio, vratio se u Carigrad, brodom otplovio u Italiju i prebacio se do samostana u Monte Cassinu. Jedan od njegovih najstarijih prijatelja bio je tamošnji redovnik – Konstantin od Afrike.” Sicilijanac je izbuljio oči u iščekivanju. Vallon je odmahnuo glavom. “Najgenijalniji liječnik kršćanskoga svijeta. Prije odlaska u samostan predavao je na medicinskom fakultetu u Salernu. A tamo”, izjavio je Sicilijanac, ponosno se smiješeći, “ja studiram. Kad mu je Cosmas objasnio svrhu svoga putovanja, Konstantin je izabrao mene za svog tajnika i suputnika.” Vallon je vjerojatno podigao obrve. “Gospodine, meni predviđaju svijetlu budućnost kao liječniku. Stekao sam kvalitetno obrazovanje iz klasičnih jezika, a govorim i arapski. Francuski mi je prilično dobar, kao što ćete se sigurno složiti. Također, vladam geometrijom i algebrom te znam izlagati astronomske teorije Ptolomeja, Hiparha i Alhazena. Ukratko, Konstantin je smatrao da sam dovoljno osposobljen da se brinem za zdravstvene potrebe svoga gospodara, a da usput neću nanijeti uvredu njegovu intelektu.” “Sigurno se”, dometnuo je Vallon, “radi o iznimno važnom zadatku.” Sicilijanac je izvukao paketić umotan u platno. Vallon je skinuo svileni omot posut biserima i protkan zlatom. Unutra su se nalazila dva rukopisa, jedan ispisan rimskim slovima, a drugi na nepoznatom pismu. Na oba se nalazio pečat nalik luku i strijeli. “Zanemario sam svoju vještinu čitanja”, priznao je. “Perzijski je dokument jamstvo sigurna prolaza kroz seldžučko područje. Tekst na latinici je zahtjev za otkupninom upućen grofu Olbecu, normanskom velmoži čiji je najstariji sin sir Walter zatočen u Manzikertu. Naš je zadatak – bio – isporučiti ga.” “Razočaran sam. Bio sam uvjeren da tragate za Svetim gralom.” “Što?” c 23 C
“Zašto bi se stari, bolesni filozof toliko mučio da oslobodi normanskog plaćenika?” “O, shvaćam. Da, gospodine, u pravu ste.” Činilo se da je Sicilijanac smeten. “Cosmas nikad prije nije putovao u zemlje s one strane Alpa. Namjeravao je posjetiti učenjake u Parizu i Londonu. Cijeloga je života tražio znanje na njegovu izvoru, ma koliko udaljen bio.” Vallon si je masirao čelo. Od Sicilijanca ga je zaboljela glava. “Zašto me opterećuješ podacima koje ne želim znati?” Sicilijanac je spustio pogled. “Pomno razmislivši o nezgodnoj situaciji u kojoj sam se našao, zaključio sam da nisam sposoban sam izvršiti zadatak.” “Trebao si me prije pitati. Poštedio bih te besane noći.” “Svjestan sam da nemam vaše borilačke vještine ni vašu hrabrost.” Vallon se namrštio. “Ne misliš valjda da ću se prihvatiti zadatka?” “O, nemam se namjeru vratiti. Služit ću vam jednako odano kao što bih služio Cosmasu.” Na Vallonovu licu pokazala se ljutnja. “Štene jedno bezobrazno! Gospodar jedva što ti se ohladio u zemlji, a ti već pužeš oko drugog.” Sicilijančevi su se obrazi užarili. “Rekli ste da ste plaćenik.” Rukom je pretraživao unutrašnjost tunike. “Platit ću vam za vaše usluge. Evo.” Vallon je podigao kožnatu vrećicu, odvezao vrpcu i polako istresao srebrne novčiće na dlan. “Dirhami iz Afganistana”, kazao je Sicilijanac. “Ali srebro je srebro bez obzira na glavu otisnutu na njemu. Je l’ dovoljno?” “Novac će ti curiti kroz prste poput pijeska. Morat ćeš podmićivati, unajmljivati oružane pratnje.” “Neću budem li jahao pod vašom zaštitom.” Vallon je uzeo u obzir Sicilijančevu mladost. “Recimo da pristanem. Za mjesec ili dva vratit ću se na ovo mjesto nimalo imućniji no što sam sada.” Dobacio je vrećicu mladiću i nastavio dalje. Sicilijanac ga je sustigao. “Tako velik gospodar kao što je Olbec bogato će vas nagraditi zbog toga što mu donosite novosti o mogućnosti oslobađanja njegova nasljednika.” Vallon se počešao po rebrima. Koliba je bila puna gamadi. “Nikad čuo za njega.” “Uz dužno poštovanje, to ne znači mnogo. Normanski pustolovi stječu
c 24 C
slavu i uzdižu se ni iz čega. Tijekom moga kratkog života pokorili su Englesku i pola Italije. Ovo je pečat kuće Olbec.” Vallon je pogledao u medaljon s pečatom koji prikazuje sliku viteza na konju. “Tvoj je gospodar nosio drukčiji prsten.” Nakon trenutka oklijevanja Sicilijanac ga je izvukao iz tunike, obješenog na konopcu. “Ne znam kakav je ovo dragulj, znam samo da je star koliko i Babilon.” Boje poludragog kamena prelijevale su se iz jedne u drugu, ovisno o kutu pod kojim bi ga Vallon usmjerio prema svjetlu. Ne razmišljajući, stavio je prsten na prst. “Cosmas je pomoću njega prognozirao vrijeme”, dometnuo je Sicilijanac. “Sad se čini da je dragulj plav, ali jučer, mnogo prije oluje, postao je crn kao noć.” Vallon je pokušao svući prsten. “Zadržite ga”, kazao je Sicilijanac. “Bit će vam korisno znati u kakvim ćete se uvjetima sukobljavati s neprijateljem.” “Ne trebam čaroliju da bih isplanirao bitku.” Ali koliko god se trudio, Vallon nije mogao skinuti prsten. Pred očima mu se ukazao Grkov prepredeni pogled. “Prije no što je tvoj gospodar umro, dao ti je nešto. Što je to bilo?” “A to. Samo primjerak Konstantinova vodiča za putnike Viaticum peregrinantis. Ovdje mi je”, odgovorio je Sicilijanac, tapšući bisage, “u kovčežiću s ljekovitim travama i lijekovima.” “Što još?” Sicilijanac je izvadio filigransku mjedenu pločicu sličnu onoj koju je Vallon oteo maurskom zapovjedniku kojeg je ubio u Kastilji. “Ovo je astrolab”, objasnio je Sicilijanac. “Arapski instrument koji se ravna po zvijezdama.” Zatim mu je pokazao medaljon od slonovače sa stožastom iglom u središtu i geometrijskim rezbarijama po rubu. Na iglu je postavio željeznu figuricu u obliku ribe. “Gospodar Cosmas dobio je ovo od jednog kitajskog trgovca na Putu svile. Kinez ju je zvao tajanstvenom ribom koja pokazuje jug. Pogledajte.” Držeći instrument u ispruženoj ruci, pomicao ga je polukružno, prvo u jednom smjeru, zatim u drugom. Opkoračio je ponija i ponovio isto. “Vidite, kako god se postavim, riba ostane u istom položaju, uvijek
c 25 C
pokazuje prema jugu. No svaka strana svijeta ima svoju suprotnost. Na suprotnoj strani od juga je sjever – tamo leži moj put.” “A moj vodi na jug, pa ćemo se složiti da je dvostruki pokazivač smjera vodič obojici.” Sicilijanac ga se uhvatio kao čičak. “Rekli ste da idete u rat. I na sjeveru ima ratova. Budete li jahali sa mnom, jahat ćete udobno.” “Da sam želio udobnost, prerezao bih ti grkljan i uzeo ti srebro.” “Ne bih tako iskreno razgovarao s vama da nisam bio siguran u vaš karakter.” “Ukrao sam mulu tvoga gospodara.” “To je dar. Ne mogu jahati dvije životinje istodobno. Osim toga, vitez ne bi trebao putovati pješice.” “Tko je rekao da sam vitez?” “Vaš govor i plemenito držanje. Taj sjajni mač koji nosite.” Kao da su ga opsjele dosadne muhe. Vallon je zaustavio mulu uzdama. “Reći ću ti koja je razlika između sjevera i juga. Kao prvo, više se volim boriti po suncu, a ne klipsati po blatu. Kao drugo, ne mogu se vratiti u Francusku. Odmetnik sam. Svatko tko me uhvati dobit će nagradu kao da je isporučio vučju glavu. Nemam ništa protiv pogibije u bici, ali nemam ni najmanju želju dočekati smrt viseći na seoskom trgu dok mi neki mesar vadi utrobu i pokazuje mi je.” Sicilijanac se ugrizao za donju usnicu. “U pravu si u jednom: suviše si nježan za taj zadatak. Dopustit ću ti da me slijediš do Aoste. Odnesi otkupni zahtjev benediktincima. Za nekolicinu tih novčića proslijedit će ga od opatije do opatije. Stići će u Nor mandiju mnogo prije no što bi ga ti uspio dostaviti.” Sicilijanac se osvrnuo prema prijevoju. “Moj je gospodar rekao da je nedovršeno putovanje kao napola ispričana priča.” “Ne budi smiješan. Putovanje je zamorno prelaženje razdaljine od jedne do druge točke.” Sicilijančeve oči ispunile su se suzama. “Ne. Moram nastaviti.” Vallon je glasno uzdahnuo. “Plaća za moj savjet”, kazao je podižući prst okovan prstenom koji nije mogao skinuti. “Prodaj tog lijepog ponija i kupi kljuse. Zamijeni tu veselu odjeću neuglednom hodočasničkom haljom. Obrij glavu, nosi štap i mrmljaj molitve. Pridruži se skupini s pratnjom i spavaj samo u samostanskim prenoćištima za putnike. Ne
c 26 C
blebeći o otkupnini i ne razmahuj se kovanicama ni alkemičarskim igračkama.” Trznuo je uzdama. “Razgovor je završen.” Mislio je da ga se otarasio, ali zadržao ga je Sicilijančev turobni dodatak. “Grofova zemlja nije u Normandiji. Borio se s vojvodom Vilimom u pohodu na Englesku. Njegovo je leno u Engleskoj. Daleko na sjeveru.” Vallon se nasmijao. “Znam da neću uspjeti sam stići dotamo.” “Onda se rastajemo kao istomišljenici.” “Zato sam se toliko ohrabrio kad mi je gospodar Cosmas obećao da ćete mi vi biti vodič i zaštitnik.” Vallon se brzo okrenuo. “Posljednjim je dahom izgovorio da vas je sudbina odredila da mi pokažete put.” “Odredila? Bio je potpuno lud!” Vallon je strgnuo plašt. “Ne želim nositi mrtvačev ogrtač.” Još je jednom neuspješno pokušao skinuti prsten. “Ne reci više ni riječ. Ne slijedi me nijedan korak. Budeš li…” Pljesnuo je mulu po vratu i stisnuo joj slabine nogama. Nije se ni pomakla s mjesta. Zakolutala je očima i spustila uši. Vallon ju je udario nogom u rebra. Životinja je krenula unazad. Kad je trenutak poslije ponovno zadobio nadzor nad njom, Vallon je začuo potmuo prasak. S najbližeg vrhunca na zapadu srušio se opast, poput odsječenog krila, i razbio u komade koji su poskakivali i odbijali se jureći prema dolini. Padina je sve brže puzila, sve dok cijeli snježni pokrov nije počeo kliziti. Masa je nadrla preko doline i razbila se o suprotnu stranu poput zamrznutog vala, dižući ogroman oblak snježne prašine. Kad mu je prestalo zvoniti u ušima, Vallon je prvo začuo zvuk sličan kvrcanju kamenčića. Crno-crvena ptica kuckala je po kamenu, nakrivivši rep i lepećući krilima. Vallon je znao: da ga Sicilijanac nije zadržao, našao bi se točno na putu lavini. Po drugi put u posljednja dvadeset četiri sata sudbina ga je skrenula s puta kojim je naumio poći. Sigurno je postojao razlog za to. Ramena su mu klonula. “Pokaži mi opet onu pogansku napravu.” Igrao se kompasom, ali nije uspio nadmudriti njegov mehanizam.
c 27 C
Čarolija ili trik, nije bilo važno. U kojem god se smjeru okrenuo, nakraju bi pronašao ono što traži ili bi to pronašlo njega. “Ako te uzmem za slugu, morat ćeš naučiti držati jezik za zubima.” Sicilijanac ga je obavio plaštem. “Rado. Ali uz vaše dopuštenje, kad cesta pred nama bude pusta, a noć duga, zabavljat ću vas pričama iz drevnih vremena. Ili, s obzirom na to da ste vojnik, možda bismo mogli raspravljati o strategijama. Nedavno sam čitao Polibijeve zapise o Hanibalovim vojnim pohodima.” Vallon ga je pogledao. “A ako se razbolite, izliječit ću vas uz milost Božju. Zapravo sam već postavio dijagnozu vašeg stanja.” “O, da?” “Melankoličan izgled vaših crta lica, nemiran san – to su simptomi ljubavnih jada. Recite mi da sam u pravu. Recite mi da je drugi muškarac osvojio vašu damu i da junačkim djelima namjeravate ponovno zadobiti njezinu naklonost.” Vallon mu je pokazao zube. “Možeš li nagnati obješenog i raščerečenog čovjeka da poskakuje?” Sicilijančevo se lice uozbiljilo. “Samo Bog može činiti čuda.” “Onda se počni moliti da nas ne uhvate u Francuskoj.” Vallon je okrenuo mulu na drugu stranu, ne znajući tko je gluplji, a tko prevrtljiviji. U dragulju na njegovu prstu ogledavalo se vedro nebo. Na pomisao da će se vratiti istim putem kao da mu se težak teret spustio na srce. “Bolje mi reci kako se zoveš.” Da je Sicilijanac imao rep, sigurno bi mahao njime. “Gospodaru, ime mi je Hero.”
c 28 C
Robert Lyndon od djetinjstva se bavi sokolarstvom, pa su ga još kao studenta povijesti fascinirali zapisi kako su ptice poput sokola tijekom srednjeg vijeka bile toliko vrijedne da su se koristile kao otkupnina. Potraga za sokolom njegov je prvi roman, dok je ranije pisao knjige s po vijesnom tematikom. Ovaj je roman i prije objavljivanja izazvao veliku pozornost, a neki njegovi dijelovi nadahnuti su Lyndonovim iskustvima iz sokolarstva, planinarenja i putovanja. Član je Kraljevskog geografskog društva. Živi u Dorsetu.
c 695 C
c 696 C
Patricija Vodopija rođena je 31. prosinca 1970. u Osijeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dosad je prevela dvadesetak književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Također je aktivna kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja u Splitu.
c 697 C
c 698 C
SadrĹžaj
Engleska, 1072.
11
Na sjever
179
Island i Grenland
277
Bijelo more i Rus’
349
Put do Grka
487
Anatolija 587 O autoru
695
O prevoditeljici
697
c 699 C
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Tamara Novak Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn Grey Zagreb Godina izdanja 2012., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-407-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
c 700 C
c 701 C
c 702 C