Potres

Neda Miranda BlaŞević-Krietzman

P O T R E S Potres

-1-

roman

-2-

Neda Miranda BlaŞević-Krietzman

Potres

Fraktura -3-

© Neda Miranda Blažević-Krietzman, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All right are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-576-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 880441

-4-

“Nije teret taj koji te slama, već način na koji ga nosiš.”

Lena Horne (1917.–2010.), američka glumica i pjevačica

-5-

-6-

Posvećeno mojim profesoricama Margiti Schwab i Mariji Marušić

-7-

-8-

I.

Japanska poslovica kaže da velike nesreće nastaju iz malih uzroka. Ovo je priča o beskompromisnoj točnosti te tvrdnje i načinu na koji mušičava sudbina ponekad popravlja štetu koju je nekome nanijela tako da matematički točno ponovi isti čin kojim je dotičnome najprije nanijela štetu i onda je ponavljanjem toga čina ispravila.

Magnolijina ulica bila je jedna u spletu sporednih gradskih prometnica koje su se pod pravim kutom slijevale iz sjeveroistočnoga dijela narančastog San Diega prema dugoj pješčanoj pacifičkoj plaži prostrtoj uz zapadni pojas grada.

Magnolijina je bila oivičena visokim, zrakastim palmama, gusto razgranatim brijestovima i dugokosim eukaliptusima.

Na zapadnoj strani križala se s Barnettovom ulicom, a na istočnoj s Rooseveltovom. Reski zvuci automobila koji su s vremena na vrijeme prolazili Magnolijinom u oba smjera, povremeni lavež nečijega psa i cvrkut ptica u krošnjama stabala stvarali su zvučnu i gotovo idiličnu dimenziju Magnolijine svakodnevice.

Blijedožute, pješčanosmeđe i mutnobijele prizemnice i jednokatnice u ulici bile su pokrivene ukošenim krovovima s narančastim, zelenim i smeđim crepovima. Neke od tih kuća bile su usađene na blagim, kvadratičnim uzvisinama koje su obmatali čvrsti travnjaci posuti podšišanim grmljem,

-9-

niskim palmama i dugouhim stablima limuna. U većini tih kuća stanovale su obitelji s djecom različite dobi.

Obitelj Darlington bila je tipična američka obitelj srednje klase. U Magnolijinu ulicu doselili su se u siječnju 1990.

Njihova bijela jednokatnica sa zelenim krovom i nakrivljenim, kratkim dimnjakom tada im se činila najljepšom građevinom na svijetu. Kuća je bila sagrađena prije pedesetak godina na dlanastome vrhu male travnate uzvisine na zapadnome uglu Magnolijine i Barnettove ulice. Od useljenja Darlingtonâ u tu kuću prošlo je deset ravnih i neravnih godina, koje su ih obilježile srećom, radošću, ali i sporadičnom boli.

Lora Darlington bila je žustra, zgodna četrdesetogo­ dišnjakinja, majka troje djece i srednjoškolska nastavnica engleskoga jezika na podužoj pauzi zbog rođenja trećega djeteta. Bila je u bliskim prijateljskim odnosima sa školskim kolegicama Angelom i Pamelom. Lora je bila udana za Willa Darlingtona, odlučna, praktična i ponekad rastresena četrdesetdvogodišnjaka.

Will je bio visok i jak muškarac. Naočale za vid i odrješita gestikulacija davale su mu trun profesorske ozbiljnosti.

Bio je strastveni geobiolog i oceanograf. Najdraže teme za razgovor bile su mu nastanak Zemlje i potresi koji neprestano mijenjaju njezine geološke konstrukcije. Isti dan kada je prije dvadeset dvije godine Will upoznao svoju buduću ženu Loru, ugurao je u njihov razgovor o sladoledu od čokolade, koji su jeli u jednoj slastičarnici, temu o tome kako Zemlja ima četiri tektonska sloja od kojih je najgornji kora.

Na kori se nalaze rasjedi, to jest pukotine. Baš kao na kuglici sladoleda. Te pukotine mogu biti jako duboke i jako duge.

Kada se Zemljine tektonske ploče počnu micati zbog različitih klimatskih pojava i sudarati se jedna s drugom kao - 10 -

karte u špilu, stvaraju se seizmički valovi koji tresu zemlju.

Tako nastaje potres.

Lora je, naravno, znala kako nastaje potres. Naučila je to još u petome razredu osnovne škole. Ali nije to htjela reći svome revnome udvaraču. Nije ga htjela uvrijediti. Godinama poslije njihovo prvo dvoje djece, sada sedamnaestogodišnja Daryl i jedanaestogodišnji Tim, nije često davalo ocu priliku da im tumači zašto se i kako zemlja mrijesti i premješta svoj geološki namještaj s jednoga mjesta na drugo, uzrokujući tako pojavu slabijih i jačih potresa. Kalifornija, u kojoj su živjeli, bila je naročito trusno područje zbog oce­ ana koji je stalno udarao o njezine obale. Ni Daryl ni Tim nisu previše marili za precizne očeve upute o tome kako naći najsigurniji zaklon u slučaju da ih jaki potres zatekne u zatvorenome ili na otvorenome prostoru. To su već bili naučili u školi. Ali, kao i mnogi drugi, i Daryl i Tim bojali su se potresa. Bilo im je već dovoljno zastrašujuće to što barem jedanput godišnje osjete kako im tlo pod nogama podrhtava na nekome mjestu na kojemu ih je zatekao slabiji ili jači potres. Od toga podrhtavanja, koje je oduzimalo ravnotežu tijelu i mozgu, Daryl je spopadala mučnina. Nasreću, ove godine još nije bila osjetila to bespomoćno njihanje u uspaničenome želucu i glavi.

Najmlađe Willovo i Lorino dijete, trinaestomjesečni Frank, bio je jedini koji je sa zanimanjem slušao očeve priče o vrstama i jačinama potresa. Dok je otac govorio, Frank je obično lamatao rukama i kreveljio se, želeći ocu skinuti naočale s nosa. Bio je to njegov odgovor na to kako potres može u trenu razbiti jasnu sliku svijeta.

Da, Darlingtoni su djelovali kao sretna i razborita obitelj koju nisu ugrožavali ni fizički ni metaforički potresi sve do toga hirovitoga petka četvrtoga kolovoza 2000. I toga dana, - 11 -

kao i većine prethodnih dana, mjeseci i godina, lazurno kasnopopodnevno nebo ogledavalo se u plitkome priobalju pjeskovite pacifičke plaže udaljene oko pet stotina metara od Magnolijine ulice. Razvodnjeni glasovi kupača, skijaša i daskaša na vodi prolijevali su se ulicom kao zadihana plima.

Jedanaestogodišnji, koščati i uvijek natjecateljski raspoloženi Tim i njegov desetogodišnji prijatelj i prvi susjed, tanki, plavooki Adam Podolsky, dobacivali su jedan drugome bijelu bejzbolsku lopticu s crvenim šavovima na travnjaku ispred Timove kuće. Oba dječaka nosila su kratke hlače, bijele majice i smeđu kožnatu rukavicu na lijevoj ruci.

Nije bilo lako hvatati tvrdu kožnatu loptu bez rukavice. I Adam i Tim, kao i mnogi drugi američki dječaci, sanjali su da će jednoga dana postati profesionalni igrači bejzbola s kojima bi i sam slavni i nedostižni Babe Ruth, da je živ, poželio igrati.

U bejzbolu, kao i u svim drugim igrama u kojima su igrale dvije momčadi, cilj je bio rezultatska pobjeda. Obično je momčad koja je bila u napadu nastojala prva postići pogodak tako da je njezin napadač, koji je palicom udarao loptu, a koju mu je bacao igrač iz suparničke momčadi, uba­ civao tu loptu duboko u polje, gdje su stajali njegovi suigrači, omogućujući tako hvataču lopte da potrči prema svojoj kuć­noj bazi prije svojih suparnika i tako osvoji bod za svoju momčad.

Tim je bio čvrsto predan svome igračkome poslu. Nije treptao dok je Adamu bacao loptu. Timova ruka bila je jaka, mirna i neumoljiva.

Adam je pak bio mek i nespretan. S vremena na vrijeme tvrda mu je lopta ispadala iz ruke u rukavici i kotrljala se s travnjaka na pločasti nogostup. Ponekad je izlijetala i na ulicu. Ali lakonogi Adam brzo ju je stizao, uvijek motreći - 12 -

jednim okom ugao koji je spajao Magnolijinu i Barnettovu.

Iza toga ugla ponekad su u Magnolijinu u punoj brzini ukli­ zavali neposlušni vozači, ne mareći za prometni znak koji im je nalagao da tu moraju stati i osmotriti križanje.

I premda su upornim dječacima nakon pola sata bacanja i hvatanja bejzbolske loptice ruke dobrano bridjele, nisu se prestali igrati ni kada je Adamova majka, tridesetjednogodišnja, plavokosa Claire, izašla iz njihove kuće boje breskve i doviknula sinu da je već šest sati i da će večera uskoro biti na stolu.

Claire je za večeru podgrijavala polugotovu hranu u mi­ krovalnoj pećnici. Najčešće su na jelovniku bili špageti sa sirom ili umakom od rajčica, piletina i krumpir s povrćem, indijska riža s mesnim kuglicama, takosi i buritosi. Claire nije voljela kuhati. Radije je provodila dane crtajući u svoj crtaći blok razne vrste odjeće, igrala se s trogodišnjom kćeri Shannom te pomagala Adamu da napiše školske zadaće i vježba ljestvice na električnoj gitari. Na listi stvari koje je Claire voljela bile su i televizijske romantične komedije. No najdraži su joj bili odlasci s djecom u omiljeni joj trgovački centar Target. U Targetu se moglo kupiti gotovo sve što su kupci plićega džepa, poput nje i njezine obitelji, trebali: od kutije igala, kozmetike, papirnatoga sanitarnoga materijala, odjeće, obuće, školskoga pribora, posuđa, bicikla, pokućstva i tehnike pa do plastičnoga bazena za kupanje.

Da, svaki put kada je Claire u Targetu gurala velika rešetkasta kolica napunjena kutijama s pahuljicama, paketima toaletnog papira, papirnatim tanjurima i drugim potrepštinama, s uzdahom je prolazila kroz odjel s odjećom, misleći sa smiješkom na svijetlome licu da će jednoga dana odjeća koju je ona kreirala visjeti na vješalicama u tome odjelu.

I sada, dok je Claire stajala ispred kuće s lijevom rukom - 13 -

zataknutom u džep plavih kratkih hlača, drugi je put zazvala svoga sina Adama.

On je, naravno, dobro čuo i prvi majčin poziv, ali nije pomaknuo pogled s bejzbolske loptice u desnoj ruci. Samo je glasno i s dubokim uzdahom odvratio da će doći za pet minuta. Onda je iz kuće istrčala Adamova plavokosa, trogodišnja sestra Shanna i rukama obgrlila majčina koljena.

Stišćući pa olabavljujući pune usne, Claire je položila svoj desni dlan na vrh kćerine glave, kao da je blagoslivlja, i mirno odgovorila Adamu: “U redu, Adi, još samo pet minuta.” Potom su se ona i Shanna okrenule i vratile u kuću.

Claire i njezin muž Jerry unajmili su tu trosobnu kuću radosna izgleda s velikim prozorima prije tri godine. Točnije, mjesec dana nakon Shannina rođenja. Jerry, obožavatelj Jimija Hendrixa i motocikla Harley-Davidson, bio je brodski mehaničar u brodogradilištu San Diega. Claire je bila bivša Miss Carlsbada, gradića udaljena četrdeset tri kilometra od San Diega. Do rođenja kćeri radila je kao službenica u pošti. Budući da joj je plaća bila niža od mjesečne cijene jaslica za Shannu i Adamove satove gitare, Claire je prekinula svoj besperspektivni činovnički posao. Bila je to kompromisna žrtva. Claire se nadala da će se jednoga dana, kad joj djeca malo porastu, vratiti u školu i studirati modni dizajn. Prštave, sunčane boje Kalifornije bile su izvor njezine nade.

Okrenut na zapadnu stranu, s koje mu je narančasto sun­ ­ce padalo u oči, Adam je rekao Timu da mora ići kući za pet minuta. Premaz žaljenja caklio mu se u glasu.

Tim, koji je, naravno, bio prisutan kad su Adam i njegova majka izmijenili četiri rečenice o njegovu odlasku kući, ozbilj­­no je kimnuo. Dječaci su se savršeno razumjeli.

Adam je potom ponovo čvrsto stegnuo bejzbolsku lop- 14 -

ticu desnom rukom. Još nekoliko bacanja i hvatanja, i gotovo za danas.

Lora Darlington, Timova majka, čula je razgovor između svoga sina i Adama u kuhinji, gdje je hranila mlađega sina, trinaestomjesečnoga Franka. Prostrana kuhinja bila je u zapadnome dijelu kuće. Veliki otvoreni prozor, utaknut u žućkasti zid, gledao je na raskrižje Magnolijine i Barnettove ulice, a vrata koja su vodila u kućno dvorište na aleju u kojoj su bile garaže, crni kontejneri za smeće i plave plastične kante za smeće.

U iznošenim trapericama i bijeloj majici na kojoj je crvenim slovima pisalo “I’m Right Here” smeđokosa i smeđooka Lora sjedila je za velikim četvrtastim kuhinjskim stolom. Pokraj nje je na visokoj dječjoj hranilici sjedio bu­ cmasti, plavooki Frank. Na dijelu stola između njega i majke bila je crvena porculanska zdjelica s Frankovom hranom živih boja. Posuta žutim zvjezdicama, zdjelica je izgledala kao drevni predmet koji je, desetak centimetara udaljen od ruba stola, obilježavao središte svakidašnjega svijeta.

Frank se meškoljio i lamatao rukama u svojoj hranilici, željno grabeći sa žličice, koju mu je Lora polako gurala u usta, brdašca isjeckane mrkve, grožđica i zgnječenih badema. Frankovi okrugli obrazi bili su obojeni narančastim jestivim grafitima. (Budući umjetnik u gladovanju?)

I dok je zadovoljni Frank prebacivao zadnji zalogaj pomiješanoga voća i povrća s jedne strane usta na drugu, Lora mu je mekom bijelom krpom obrisala usta i zamrljane obra­ ­ze. Onda je, kao i svakoga dana u protekla dva mjeseca, pogledala na okrugli, kuhinjski sat koji je visio na zidu prekoputa nje i Franka. Dvije srebrne kazaljke bile su rastegnute u pravilnu, okomitu crtu. Bilo je točno šest. Lora je pomislila na Daryl, svoju sedamnaestogodišnju kćer. Ona - 15 -

je svakoga trena trebala stići kući s posla. Radila je u trgovini igračaka. Bio je to njezin posljednji radni dan ovoga ljeta. Škola je njoj i njezinu bratu Timu počinjala za tri i pol tjedna.

Daryl je položila vozački ispit prije godinu dana, točnije, tri tjedna nakon što je u svibnju proslavila šesnaesti rođendan. Na poklon je dobila majčinu polovnu zelenu toyotu i pregršt uputa kojih se ona, novopečena vozačica, morala strogo pridržavati. Najvažnija od njih glasila je: stalno drži oči uprte u cestu, a ne u ogledalo ili mobitel. Šminkanje i brbljanje mogu čekati. Život ne može. Uputa je zvučala tvrdo i neumoljivo. Daryl je bila svjesna njezine težine.

Držala se reda.

Od četrnaeste godine Daryl je ljeti radila četiri dana tjedno kao prodavačica igračaka u Toy-Martu u centru San Diega. Prošloga ljeta prvi se put vozila sama na posao i s posla. Uživala je u brzome prometu i svojoj pažljivoj vožnji.

Svijet oko nje brže se kretao. To joj se sviđalo. I sada, godinu dana poslije, točno u šest popodne Daryl je polako uplovila iz Barnettove u Magnolijinu ulicu. Odmah je opazila Adama i Tima na travnjaku ispred svoje kuće.

I dječaci su spazili nju.

Daryl im je veselo mahnula i poslije nekoliko sekundi zaustavila auto uz rub nogostupa ispred kuće.

Držeći bejzbolsku lopticu među prstima, Adam je visoko podignuo ruku u namjeri da odmahne Daryl. Ali tvrda mu je loptica ispala iz ruke i brzo se otkotrljala niz blagu strminu travnjaka na nogostup i zatim na ulicu.

I Adam i Tim pomno su promatrali kotrljanje loptice.

Kada se poslije nekoliko sekundi zaustavila ispred desnoga prednjega branika Daryline toyote, Adam se sjurio niz travnjak prema njoj.

U istome trenu zemlja se ispod svih njih lagano zatresla, - 16 -

kao da želi otresti zaprašeni teret s leđa. Neočekivani potres zaustavio je u hodu nekoliko iznenađenih prolaznika u Ma­ gnolijinoj ulici. Tri prestrašena psa u okolnim dvorištima počela su glasno i uznemireno lajati.

Baš u trenu kada se zemlja zatresla, Daryl je otvorila vrata auta želeći izaći iz njega. Ali neočekivano podrhtavanje tla natjeralo ju je da prestrašeno vrisne, osjećajući kako je spopada lagana vrtoglavica.

Zatečen iznenadnim drhtajem zemlje, Adam je skočio s nogostupa pred toyotu, pokraj koje je ležala bejzbolska lo­ ptica. U doskoku se nezgodno spotaknuo o lopticu i u padu udario čelom o prednji, metalni branik toyote.

Zemlja se nakon pet sekundi smirila.

Još prestrašena, Daryl je sa sjedala svoje otvorene toyote gledala kako Adam nestaje iz njezina vidokruga. Progutala je slinu i iskočila iz auta poput strijele. Sekundu-dvije nije bila sigurna je li Adam odglumio pad da bi je prestrašio ili ga je potres prodrmao u trku pa se zbog toga spotaknuo i pao. Zatečena dugokosa, vitka Daryl žurno je prišla Adamu.

Ležao je na ulici na desnome boku. Glava mu je bila de­ setak centimetara od branika toyote. Oči su mu bile zatvorene. Na lijevoj ruci još mu je uvijek bila ofucana bejzbolska rukavica.

Zabrinuta tim uznemirujućim prizorom, Daryl je stavila ruku na usta, priječeći tako svome vrisku da izleti na ulicu.

Nije željela još više prestrašiti već ionako prestrašenoga Adama. Brzo se sagnula do njega i oprezno mu dotaknula lijevo rame. Primijetila je malu, krvlju podlivenu kvržicu na njegovu čelu. Kvržica je bila točno iznad Adamove desne sljepoočnice. Daryl je prestrašeno udahnula slankasti zrak i prošaptala: “Adame, otvori oči. Molim te.”

Na Darylinu radost, Adam je sporo otvorio svoje plave - 17 -

oči obrubljene dugim, zlatnim trepavicama. Ona mu se s malim olakšanjem nasmiješila. Ali dječakove su oči izgledale teške i snene. Zaklopio ih je prije nego što ga je Daryl uspjela upitati boli li ga što.

Adam je samo plitko uzdahnuo.

Zatim je i zabezeknuti Tim, kojega je iznenadni potres držao paraliziranim gotovo pola minute, pritrčao autu pa kleknuo pokraj ozlijeđenoga Adama i svoje uznemirene sestre.

“Brzo zovi mamu!” Daryl je grozničavo rekla bratu, polako polažući dlan na Adamova tanka prsa.

Tim se brzo uspravio, okrenuo na peti i poletio u kuću.

Minutu poslije Lora je s Frankom u naručju istrčala iz kuće.

I ona i njihova mačka Luna, koja je mijaukala, osjetile su u kuhinji iznenadni njihaj tla, nakon čega je Lora brže-bolje izvukla začuđenoga Franka iz hranilice i pohitala s njim prema stražnjim kuhinjskim vratima koja su vodila u dvorište. No prije nego što ih je Lora uspjela otvoriti, Zemlja se smirila.

I sada se Lora, s Frankom u naručju, brzo spuštala vanjskim stepenicama prema nogostupu. Tim ih je žurno slijedio. Lori je preko lijevoga ramena još bila prebačena bijela krpa kojom je maloprije obrisala Frankove umrljane obraze. Čim je stigla do Daryl i Adama, koji je bespomoćno ležao ispred toyote, Lori je zastao dah u grlu. Refleksno je progutala slinu i čvršće stegnula umirenoga Franka u naručje.

Trebalo joj je nekoliko sekundi da odluči što mora učiniti.

Konačno je okrenula glavu prema Timu, koji je stajao pokraj nje, i sabrano mu rekla da pridrži Franka.

Tim je kimnuo i raširio ruke kao da se sprema uhvatiti veliku loptu.

Primopredaja Franka bila je brza i dobro izvježbana.

- 18 -

Lora je potom kleknula pokraj zaspaloga Adama i kćeri, koja ju je gledala s dubokim strahom u smeđim očima.

“Mama, bio je potres! Adam je samo pao. Ne znam ka­­ ko”, mucala je Daryl.

“Dušo, samo se smiri. Potres je prošao, a Adam će biti dobro”, odgovorila je Lora i brzim, laserskim pogledom okružila Adamovo blijedo lice i nepokretno tijelo. Bijele, tanke noge virile su mu iz tamnoplavih kratkih hlača kao lagano svijene grančice. Loru, koja je hrabro i uvijek s dozom humora prolazila kroz prehlade, dječje bolesti, ogrebotine i modrice na koljenima svoje djece, uzdrmala je Adamova nepokretnost. Čelo i nausnica orosili su joj se znojem. Njež­ ­no je dotaknula Adamov lijevi obraz i prošaptala: “Adame, dušo, čuješ li me? Možeš li otvoriti oči?”

Dječak je ponovo otvorio oči i onda ih opet sporo zatvori­o.

Lora je duboko uzdahnula, okrenula glavu prema kćeri i ponovo joj rekla da će Adam biti dobro. S olakšanjem koje je samo glas jakoga roditelja mogao probuditi u svome djetetu Daryl je poslušno kimnula.

Lora je htjela podići Adama s ulice, ali se nije usudila.

Bojala se da mu je slomljena neka kost ili mišić i da bi mu njezino nestručno podizanje moglo više štetiti nego ko­ ristiti. Stoga mu je samo ovlašno obrisala obraze bijelom krpom na kojoj su bile narančaste mrlje od Frankove voćne hrane.

Adam je uzdahnuo, kao da se prevrće u snu.

Lora je pažljivo osluhnula njegov uzdah. Nadala se da će po njegovoj kakvoći moći ocijeniti boli li Adama neki dio tijela.

I dok je Lora nijemo gledala Adama, Daryl je tiho promucala, kao da se ispričava, da ne može vjerovati kako se - 19 -

sve to dogodilo. Prije pet minuta parkirala je auto ispred kuće pa mahnula dečkima, koji su se igrali na travnjaku.

Zatim je Adamu ispala iz ruke bejzbolska loptica i otkotrljala se na ulicu. Potrčao je za njom baš kada se Zemlja zatresla. Sapleo se ispred toyote i pao. Ona je izletjela iz auta i pritrčala mu. To je bilo sve.

Lora je pogledala kćer s razumijevanjem i utješno je po­ gladila po ruci. Tim joj je to isto bio rekao prije koje četiri minute u kuhinji. Zatim je Lora dotaknula i Adamovu ruku rekavši i njemu i kćeri da ostanu uz njega, a da ona ide po gospođu Podolsky.

I dok se Lora polako pridizala s ceste, gromki glas Je­ rryja Podolskoga napunio je opet utihnulu ulicu: “Adame!

Veče­ra!”

Adamovih je sudbonosnih pet minuta isteklo.

Jerry Podolsky, Adamov otac, stajao je na gornjoj stepenici ispred ulaznih vrata svoje kuće. Njegovo zbijeno tijelo, uspravno držanje i tvrde, zelene oči odavali su odlučnoga muškarca. Nosio je bijelu majicu s kratkim, zavrnutim rukavima i zelene kratke hlače. Ruke su mu bile tetovirane zelenim granama s lišćem, crnim orlom, kineskim slovima, crvenim motociklom, bajkovitim, repatim bićem i električnom gitarom s inicijalima J. H. Jimy Hendrix.

Lora je pritrčala Jerryju i u nekoliko brzih rečenica ispričala mu što se dogodilo Adamu. Spomenula je, naravno, i kratki potres.

Jerryjevo je suncem opaljeno lice problijedjelo. “Potres?

Mi u kući nismo ništa osjetili. Jeste l’ sigurni?”

Lora je žurno kimnula.

Događalo se da mnogi ljudi ne osjete kratke potrese jačine do tri stupnja Richterove ljestvice. A ovaj maloprijašnji očito je spadao u tu kategoriju.

- 20 -

Neda Miranda Blažević-Krietzman pjesnikinja je, pro­ zaistica, slikarica i fotografkinja. Rođena je u Gračacu u Hrvatskoj. Odrasla je u Zagrebu. Studij komparativne književnosti i sociologije završila je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radila je kao urednica u Obrazovnome programu na Radio Zagrebu od 1981. do 1989.

Prvu zbirku pjesama Zebra preko St. Ruka objavila je 1976. u izdanju Matice hrvatske.

Slikarstvom se počinje aktivno baviti 1981. Likovno se usavršavala u Zapadnome Berlinu.

Od 1991. do 2007. živjela je u Minneapolisu i St. Paulu u SAD-u, gdje je na Sveučilištu St. Catherine bila profesorica komparativne književnosti i interdisciplinarnih studija. Od 2007. živi i radi u San Diegu u Kaliforniji i u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom.

Do sada je objavila jedanaest zbirki pjesama na hrvatskom, engleskom, francuskom i njemačkom: String Orchestra (2013.), Vezuvska vrata (2011.), Dioklecijanova palača (2008.), Mappa Mundi (2005.), Kao da počinje vjetar (1997.), NeoNTinte (1991.), Ianus (1989.), Nedogled (1984.), Mimikrija (1981.), Vrt Dobre Nade (1980.) i Zebra preko St. Ruka (1976.). Objavila je i tri romana, među kojima i Američku predigru (GZH, 1989.), tri zbirke pripovijedaka, među kojima i Marilyn Monroe, moja

- 233 -

majka (Fraktura, 2012.), knjigu eseja na engleskome A Woman is a Woman is a Woman (Houghton Mifflin, 2003.), tri kazališne drame na engleskome, dvije radiodrame na hrvatskome i dva filmska scenarija na engleskome. Pjesme, pripo­ vijetke i eseje objavila je u mnogim hrvatskim, njemačkim, francuskim, talijanskim i američkim antologijama i književnim časopisima.

Godine 2012. dobila je pjesničku nagradu Tin Ujević za zbirku pjesama Vezuvska vrata (Fraktura, 2011.).

Od 1979. do danas izlagala je slike na platnu, crteže, skulpture, fotografije i instalacije u muzejima i galerijama u Zagrebu, Hvaru, Münchenu, Berlinu, Minneapolisu, New Yorku, St. Paulu, Winoni, Elk Riveru, La Jolli i San Diegu.

Godine 2013. izložila je ciklus fotokolaža s naslovom St.Zvi.Jezde – St.Ars, Recikliranje popkulturnih simbola u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” u Zagrebu.

Za svoj rad primila je sljedeće nagrade, stipendije i priznanja: 2012. nagrada Tin Ujević za zbirku pjesama Vezuvska vrata (Fraktura, 2011.); 2009. San Diego Book Awards Asso­ ciation: Certificate of Excellence for Poetry, Diocletian’s Palace, 2008, Bilingual edition; 2005. St. Paul, Denny Prize Honoree for Distinction in writing – a book of essays, “On Both Sides of the Language”, nagrada Denny za izvrsnost u pisanju – knjiga eseja Na obje strane jezika; 2004. Priznanje za fotografiju: Udruženje svjetskih fotografa, Washington; 2002. uvrštenje u enciklopediju Pet stotina najutjecajnijih američkih umjetnica i umjetnika; 2000. uvrštenje u enciklopediju Dvije tisuće najutjecajnijih Amerikanki; 1993. književna stipendija Pet sveučilišta u St. Paulu/Minneapolisu; 1991.

Međunarodna književna stipendija za kreativno pisanje na sveučilištu Iowa u Iowi; International Writing Program at

- 234 -

the University of Iowa, Iowa, USA; 1991./92. Književna stipendija njemačke Akademije – DAAD u Berlinu; 1984./85.

Fulbrightova stipendija za književnost: The University of Minnesota, Minneapolis Columbia University, New York.

- 235 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., lipanj (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak, Sv. Nedelja ISBN 978-953-266-576-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 236 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Lawrence Norfolk Gozba Johna Saturnalla s engleskog prevela Mirna Čubranić Marica Bodrožić Balada o zvjezdanom moru s njemačkog prevela Anda Bukvić Aleš Debeljak Balkansko brvno sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik Chil Rajchman Ja sam posljednji Židov s francuskog prevela Mirna Herman Baletić Cees Nooteboom Pisma Posejdonu s nizozemskog preveo Radovan Lučić Chris Womersley Shrvan s engleskog prevela Iva Karabaić Witold Gombrowicz Posmrtna autobiografija s poljskog preveo Mladen Martić Kari Hotakainen Riječ Božja s finskog preveo Boris Vidović Zsuzsa Bánk Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković

- 237 -

César Aira Duhovi Bezazleno djecˇacˇko dodavanje bejzbolskom lopticom, mali sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski potres, kakvi su u Kaliforniji cˇesti, pad i udarac glavom o branik Jean-Marie Blas de Roblès netom parkiranog automobila Tamo gdje su dogad tigrovi¯aji kod su kućekoji su u dvije obitelji francuskog Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić pokrenuli slavinu.

Hoc´preveli e li mali Adam Podolsky preživjeti, je li Kovač Timova majka Lora krivaMirko za nesrec ´u ili je krivnja na njegovoj Vrijeme koje se udaljava sestri Daryl, tek su prve reakcije na nezgodu, koja postaje Radenko Vadanjel okidacˇ za mnoštvo potisnutih osjec´aja glavnih junaka.

Mišomor za rođake Neda Miranda Blaževic´Ljudmila -Krietzman fascinantno od jednoga Ulicka maloga, gotovo svakodnevnog dogad ¯aja gradi veliki roman koji Daniel Stein, prevoditelj s ruskog preveo Igor Buljan o med¯uljudskim govorec´i o pojedincima duboko progovara Jergović odnosima. Smješten u Miljenko Kaliforniju, u sredinu koju autorica Rod itekako dobro poznaje, roman Potres s jedne strane razotkriva Amos Oz pozlatu americˇkog sna, a s Među drugesvojima pokazuje svu radost i složenost s hebrejskog prevelaˇAndrea Weiss Sadeh života. Optimistic ˇan, realistic an, tužan, prepun humora i iskrenih ljudskih radosti,Ludwig PotresBauer je roman o obiteljskoj srec´i i Toranj kiselih jabuka nesrec´i, o braku te o mladenacˇkim ljubavima i nadama koje Sibila Petlevski svaki cˇovjek nosi u sebi.

Stanje sumraka – Tabu III. Sibila Petlevski Bilo nam je tako lijepo! – Tabu II. Sibila Petlevski Vrijeme laži – Tabu I. Jean Mattern O medu i mlijeku s francuskog prevela Vlatka Tor Joanna Bator Pješčana gora s poljskog preveo Mladen Martić César Aira Varamo sa španjolskog prevela Dora 139,00 kn Jelačić Bužimski

- 238 www.fraktura.hr