Pravo na pobunu by Fraktura

cmyk

polemična je knjiga koja se jasno svrstava, kojoj je cilj pokazati da je pobuna moguća, da je ona sastavni dio demokracije, da je stanje u kojem se nalazimo neodrživo i da se ono mora mijenjati odmah.

S. Horvat I. ©tiks

Pravo pobunu uvod u anatomiju građanskog otpora

S. Horvat - I. ©tiks

Srećko Horvat i Igor Štiks knjigom Pravo na pobunu snažno, oštro i polemično reagiraju na aktualne političke događaje. Ispravno i jasno detektiraju da je studentska pobuna s proljeća 2009. ključni događaj koji bi mogao pomaknuti Hrvatsku iz točke rezignacije, stagnacije i izgubljenog povjerenja ne samo u politiku i političare već i u sustav kao takav. Studentsku pobunu i pravo na besplatno obrazovanje stavljaju u širi kontekst prava na pobunu i građanski bunt u cijelom svijetu od Južne Amerike do Europe, i to u vrijeme kada se ideja neoliberalizma i slobodnog tržišta koje će sve samo regulirati slama naočigled. Horvat i Štiks stavljaju specifičnu hrvatsku situaciju u pravi kontekst – ukupne borbe za jedan bolji svijet, govore o ideji plenuma i samoorganiziranja te se suprotstavljaju zagovornicima kapitala koji gazi sve Pravo ljudske vrijednosti. na pobunu

Pravo na pobunu

dizajn_ured

cmyk

89,00 kn ISBN 978-953266148-4

Biblioteka Platforma

cmyk

9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 4 8 4

www.fraktura.hr

cmyk

pravo na pobunu

ovo je početak!

Srećko Horvat i Igor Štiks

Pravo na pobunu Uvod u anatomiju građanskog otpora

Fraktura

pravo na pobunu

Copyright © Srećko Horvat, Igor Štiks i Fraktura 2010. All rights are represented by Fraktura, Croatia. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-148-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 736507

ovo je početak!

Sadržaj Ovo je početak! Pirova pobjeda – kriza neoliberalizma i njegove sablasti Carevo novo ruho: dvadeset godina nakon pada Zida Novi zidovi, nove iluzije Komemoracija kao injekcija Kapital kao jedino rješenje?

Sva vlast plenumima! O čemu govorimo kada govorimo o demokraciji? Izdaja demokracije Direktna demokracija kao udar odozdo Direktna demokracija kao strategija otpora Jedan svijet – jedna borba! Budućnost demokracije: ili direktna, ili je neće biti!

Pitanje nastave kao političko pitanje Još jedan pokušaj depolitizacije There is no such thing as a free lunch, baby! Nazad u klupe, djeco! Naučene lekcije

“Nemamo što izgubiti osim školarina!” Stvaranje akademskih elita Kuda idu novi “izvrsnici”? Neoliberalnim mjerama protiv krize neoliberalizma Kada sveučilišta postanu korporacije

7 17 17 20 25 29

33 33 37 43 48 52 60

63 63 66 69 72

77 77 79 84 86

pravo na pobunu

Bespuća neoliberalnog uma: profesori protiv studenata Svijet kao utakmica Hetitski rječnik i hongkonški zen-liberalizam Homeopatska terapija: neoliberalizam je propao, živio neoliberalizam!

Ova revolucija nema lice! Ova revolucija ne smije imati lice Ovo nije party! Bivši studentski vođe o studentima bez vođe

Politika straha: pobunjenici kao teroristi Kako imenovati neprijatelje Režima? “S teroristima se ne pregovara!” Bauk jugoslavenstva: nečista krv i roditeljski grijesi “Šok-terapija”: od raspada Jugoslavije do raspada obrazovnog sustava

Strategije razbijanja pobune Pobunjenici i razbijači Grom iz vedra neba! Kontranapad Pregovarati, “prihvatiti”, marginalizirati, iscrpiti... Neočekivani saveznici Režima Nastavak pobune drugim sredstvima, nastavak razbijanja drugim sredstvima Nova blokada: intenziviranje strategija razbijanja

Novi generacijski rat Mladi kao prijetnja Priča o dvije mladosti: predgrađa u plamenu “Neuhvatljivi, neupravljivi, nepredstavljivi”: Jug u plamenu Odrasli protiv mladih u Hrvatskoj

Ovo nije kraj!

91 91 94 97

105 105 111 113

121 121 125 129 131

135 135 138 142 145 148 152 155

161 161 163 167 169

175

ovo je početak!

Ovo je početak!

U Kantovu tekstu o “Sporu fakulteta” nalazimo jednu poučnu misao koja možda najbolje sažima porijeklo, a ujedno i poantu ove knjige. Ono što Francusku revoluciju iz 1789. čini pravim Događajem u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, mogu shvatiti samo oni koji “sami nisu bili upleteni u nju”, već su je pratili uz “simpatiju koja graniči gotovo s entuzijazmom”. Prednost promatrača, prema Kantu, sastoji se u tome što sve akcije vidi kao cjelinu, dok sami akteri vide samo dijelove. Naravno, mi si ovdje ne utvaramo da studenti na terenu, profesori u svojim kabinetima ili pak ministri u svojim foteljama ne znaju bolje od nas što se dogodilo na proljeće 2009., kada je više od dvadeset fakulteta diljem Hrvatske bilo blokirano, da bi se već na jesen “izvanredno stanje” ponovilo. No ovo nije samo knjiga o studentskom pokretu u Hrvatskoj već ujedno i pokušaj njegove kontekstualizacije unutar širega građanskog otpora, upravo iz pera onih koji u njemu i jesu i nisu sudjelovali, ponekad zauzimajući poziciju aktivnih sudionika, ali često ostajući po strani, osluškujući i bilježeći razvoj događaja sa simpatijom i entuzijazmom. Tijekom pisanja ove knjige događaji su nas neprestano pretjecali. Ona je na početku bila zamišljena kao pregled i

pravo na pobunu

analiza studentskog bunta, njegova nastanka, razvitka i reakcija koje je izazvao. Na kraju smo uvidjeli da je nemoguće govoriti o njemu ako ga ne smjestimo u širi kontekst političko-ekonomskih promjena, kao i pobuna koje su uslijedile tijekom 2009. i početkom 2010. godine (od radničkih štrajkova i seljačkih prosvjeda pa sve do akcije obrane Varšavske ulice pod geslom “Pravo na grad”). Te građanske pobune pravi su zamah dobile upravo u godini od prve, proljetne blokade, nakon što je ﬁnancijska kriza otkrila sva ranjiva mjesta ionako već dobrano ranjenog posttranzicijskog društva u Hrvatskoj. Uzimajući u obzir i te događaje te smatrajući da pobuna na sveučilištima nije bila samo studentska ili omladinska već i istinski građanski revolt, ova knjiga nužno je postala knjiga o širem “građanskom otporu” s posebnim osvrtom na “studentsku borbu”. Kada kažemo “građanski otpor”, pod time mislimo na koncept aktivnoga građanstva koji podrazumijeva svijest o tome da, s jedne strane, politička arena i mogućnost odlučivanja moraju biti res publica, javna stvar ili stvar sviju, a ne samo nekih te, s druge, da je nužno braniti princip jednakosti svih građana kada je ugrožen. Aktivno građanstvo upravo dolazi do izražaja, ono se na neki način svaki put iznova rađa, kada izlazi iz pasivnosti kolektivnom političkom i društvenom akcijom usmjerenom na borbu za opće dobro, jednakost i solidarnost. Potrebno je napomenuti da ova knjiga nije teorijski rad niti je detaljna “anatomija” samog studentskog pokreta i njegove borbe za besplatno obrazovanje. Studenti su sami već dobro dokumentirali svoje akcije te već nebrojeno puta objasnili razloge svog bunta. Kao što napominjemo u podnaslovu, radi se o “uvodu u anatomiju građanskog otpora”

ovo je početak!

na primjeru građanskih pobuna, uključujući i studentsku, koje su potresle Hrvatsku 2009. i 2010. Ovdje se ne radi o čvrsto strukturiranom tekstu. Predloženi raspored poglavlja samo je jedan od mogućih načina čitanja ove knjige jer se poglavlja mogu čitati zasebno ili čitatelj, po vlastitom nahođenju, može organizirati čitanje prateći teme potpoglavlja. Cilj nam je da otvorimo debatu o ključnim političkim, društvenim i ekonomskim pitanjima koja su jasno artikulirali nabrojeni događaji i koja zahtijevaju hitan odgovor. Pritom nam, dakako, namjera nije bila da budemo “neutralni” niti da utječemo na same društvene pokrete, već da, na čak brzopotezan način, iznesemo vlastite stavove o tim pitanjima nadajući se plodonosnoj diskusiji kako s onima koji se zasigurno neće složiti s našim zaključcima tako i s onima s kojima dijelimo mnoga politička uvjerenja i bolju stranu barikade. Slijedeći onu staru parolu “Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti i o fašizmu”, ubrzo smo otkrili da ne možemo govoriti o studentskom pokretu ako želimo šutjeti o svim tim drugim fenomenima. I obratno, naša je teza da će u godinama koje slijede biti nemoguće govoriti o političkim, društvenim i ekonomskim pojavnostima posttranzicijskoga kapitalizma u Hrvatskoj, a da se ne uzme u obzir studentska pobuna iz 2009. kao prijelomna točka i kao, vjerujemo, točka nakon koje nema povratka na staro. Naime upravo nakon tog društvenog pokreta, danas u Hrvatskoj napokon više nije deplasirano govoriti o neoliberalizmu. Premda i dalje postoji opasnost da će vas pri spominjanju tih označitelja prozvati ljevičarom ili nedajbože marksistom, “neoliberalne reforme” danas čak i onima koji su se prije samo par godina zakli-

pravo na pobunu

njali u “slobodno tržište” izgledaju daleko manje idilično. Naravno, govoriti o (nekim) prednostima socijalizma (uz punu svijest o promašajima državnog socijalizma) i dalje izaziva opasnost raznolikih optužbi (od onih za antihrvatstvo do onih za jugonostalgiju, što u općim shvaćanjima ide jedno s drugim), ali sada je konačno postalo jasno da je dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije dovoljno dugo razdoblje da se iznova progovori o svim negativnim stranama tranzicijske epohe i onoga što je nama “naša borba” iz devedesetih uistinu dala, a što nam je oduzela. Sada, pa čak i onima koji su se zaklinjali u lik Franje Tuđmana i novu hrvatsku državotvornost, postaje jasno da nakon “divljeg” kapitalizma devedesetih ne dolazi nekakav “kapitalizam s ljudskim licem” te da nema dobre pretvorbe i privatizacije jer su sve ispale jednako loše, dakako za većinu građana. Umjesto besplatnog obrazovanja, javnog zdravstva i socijalne države, koja je za najveći postotak stanovništva osiguravala koliko-toliko dostojanstven život i mogućnost osobnog razvoja, sada imamo sustav u kojem samo najmanji postotak stanovništva ima natprosječan životni standard, dok se ostala većina “stoke sitnog zuba” bori za radna mjesta i grca u kreditima koje će morati otplaćivati i njihova djeca, sanjajući o mirovinama, koje će ionako biti premale da bi slijedile rast cijena i životnog standarda. Studentska pobuna iz 2009. u tom se kontekstu može, čak i badiouvski govoreći, tumačiti kao Događaj. To je taj Događaj s velikim D koji je poslužio kao neka vrsta “konkretne univerzalnosti”, koja je na jednom naizgled sasvim speciﬁčnom slučaju (pitanju besplatnog obrazovanja) uspjela razotkriti istinski sadržaj i smjer širih društvenih trans-

ovo je početak!

formacija i tendencija. Drugim riječima, studentski pokret poslužio je kao detektor općeg stanja društva i kao katalizator nagomilanog nezadovoljstva. Kada ga nazivamo Događajem, pod time mislimo upravo na pojavu tog kolektivnog subjekta koji je poput meteora unio promjenu u ustajalu i zagušujuću atmosferu hrvatske neoliberalne zbilje, u kojoj se do tog Događaja pitanje daljnjeg razvoja društva uglavnom prešućivalo ili, kada bi do artikulacije i mobilizacije i došlo, nerijetko svodilo na partikularne probleme koji bi ubrzo ostali zaboravljeni čim bi bili “riješeni”. Studentski pokret predstavlja Događaj i zbog rehabilitacije jedne potpuno zaboravljene prakse: dugo se na ovim prostorima, ako ikada i jest, izuzmemo li samoupravljanje, koje i samo predstavlja jednu speciﬁčnu praksu, nije rodio takav oblik direktne demokracije kao 2009. na sveučilištima diljem Hrvatske. On je svoj vrhunac doživio aktivnim radom plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u legendarnoj Sedmici. Zasjedajući na plenumima, pozivajući sve zainteresirane građane, a ne samo studentsko tijelo, studenti su ne samo deklarativno nego i činom dali ozbiljnu kritiku predstavničke demokracije te su u svoju borbu za besplatnim obrazovanjem za sve već na samom početku pozvali sve zainteresirane subjekte, sve građane. Sada, godinu dana poslije, kada su upravo studenti iz tog pokreta oni koji među prvima pružaju podršku pobunjenim seljacima i radnicima diljem Republike, i koji su svoja iskustva saželi u “Blokadnoj kuharici”, koja kruži zemljom, regijom i inozemstvom, pokazuje se da pitanje besplatnog obrazovanja i nije ništa drugo nego “konkretna univerzalnost”, pitanje koje se samo naizgled tiče isključivo student-

pravo na pobunu

skog tijela, a zapravo se tiče svih građana i budućnosti sviju. Kao što nas se svih tiču seljački ili radnički problemi, kao što se svih tiče privatizacija zdravstva, prirodnih resursa ili javnih prostora. Upravo su studenti prvi uspjeli “senzibilizirati javnost”, i to po pitanju nečega što je zbog vladajućega konsenzusa dosad bilo gotovo nezamislivo: debatu o neoliberalizmu postaviti kao jedno od ključnih političkih pitanja ovog dijela jugoistočne Europe. Pritom su, dakako, svima dali lekciju iz solidarnosti, te zaboravljene riječi, ideje i prakse međuljudskog ophođenja i pomoći, bez koje nemamo nijedan razlog radovati se budućnosti. Naime zbog iskustva pada “realnog socijalizma”, čije su posljedice upravo na ovom području odnijele i mnoge ljudske žrtve, donedavno je svako kritiziranje razdoblja tranzicije i pretvorbe koje bi ušlo u realne ekonomske i političke razloge bilo ravno javnom samoubojstvu, a svako pozivanje na socijalnu osjetljivost i solidarnost a priori značilo gloriﬁciranje prošlog režima uz rizik nacionalne izdaje. Studentska pobuna signalizirala je također da se možda nalazimo i na rubu promjene mentaliteta koji je dominirao političkom i društvenom zbiljom posljednja dva desetljeća. No, kao što znamo, nijedan proces destabilizacije postojećeg stanja ne prolazi bez reakcija, nijedna pobuna bez kontranapada onih čije privilegije pobuna dovodi u pitanje. Upravo je tu ono što nazivamo Režimom pokazalo svoje pravo lice. Pod Režimom ne mislimo samo na vlast ili državni aparat. Režim je oligarhijski konglomerat koji se stvara u određenom povijesnom trenutku i čija je svrha osigurati dugotrajnu vladavinu onih koji su dio oligarhije i kojima ta vladavina donosi političke, socijalne i materijalne privilegije. Cilj sva-

ovo je početak!

kog Režima jest neometana reprodukcija postojećih odnosa moći. Dakle Režim je u tom smislu i država i mediji i dijelovi tzv. civilnog društva, mnoge nevladine udruge, edukativne institucije, represivni aparat koji uključuje policiju, vojsku i “duboku državu” koju čine tajne ili netransparentne službe, instituti znanstvenog i kvaziznanstvenog karaktera, religijske institucije, gospodarski subjekti, koncerni, organizirani kriminal te različite interesne skupine koje proﬁtiraju od postojećeg stanja stvari. Ukratko, Režim su svi oni koji se aktivno bore da sačuvaju postojeći poredak. No, kao što znamo, nema obrane privilegija manjine bez hegemonijske ideološke kontrole nad većinom građana. Nema efektivne vladavine bez pristanka onih kojima se vlada te je tako jako mnogo onih koji objektivno ne proﬁtiraju od Režima, koji su zapravo njegovi gubitnici, ali Režim vide kao prirodan, kao jedino mogući i nužan te ga, paradoksalno, često sami brane ili, ako čak shvaćaju svoju poziciju, ne vide mogućnost promjene. Osiguravanje ideološke hegemonije ostavljeno je obrazovnim institucijama, školama i sveučilištima, medijima te vjerskim zajednicama. Svi oni građane moraju uvjeriti da je ovo najbolje što se može dobiti, najbolji od svih mogućih svjetova, te da rješenje objektivnih patnji nije u političkoj pobuni. U posttranzicijskim zemljama poput Hrvatske u širenju hegemonijske vlasti posebno važna uloga ostavljena je medijskom aparatu (televizijama i vodećim novinskim koncernima), obrazovnom sustavu, pogotovo na osnovnoj i srednjoškolskoj razini, te crkvi, koja prodire u sekularne institucije. I dok Althusser, imajući u vidu francuski sekularizam, naglašava da je školski aparat državni ideološki aparat broj 1 koji je zamijenio stari ideo-

pravo na pobunu

loški aparat države i crkve te da je par crkva-obitelj zamijenjen parom škola-obitelj, u društvu poput hrvatskog i generalno u Istočnoj Europi vidimo veliki povratak crkve kao jedne od bitnih poluga Režima. U tom smislu ne možemo više govoriti o parovima, već o ideološkom konglomeratu koji čine škola, crkva, mediji i obitelj. Studentski revolt 2009. poljuljao je ideološki konsenzus koji je opravdavao postojanje oligarhije te duboke socijalne nejednakosti. Pokazao je da Režim radi samo za neke izrabljujući sve ostale te da je promjena moguća. Činjenica da nakon studentskih blokada počinje čitav niz građanskih, radničkih i seljačkih akcija otpora pokazuje da je sve manje ljudi uvjereno da stvari moraju ostati takve kakve jesu. Zato ne čudi da je Režim od samog početka pokušao ušutkati studente. Zatim se s njima pokušalo pregovarati. A kad ni to nije uspjelo, onda ih se pod svaku cijenu nastojalo diskreditirati. Ova knjiga donosi i pregled strategija razbijanja pokreta, bile one namjerno smišljene ili, u slučaju nekih pojedinaca, tek odraz vlastite, privatne ideologije ili pak potpunog nerazumijevanja recentnih zbivanja. Upravo sva silina s kojom su studenti napadani, a tu nisu izostajale ni usporedbe s “komunistima”, “gerilcima”, “banditima” i “lijevim teroristima”, potvrđuje da su dirnuli u osinje gnijezdo, tj. da su upozorili na duboku socijalnu krizu. Studenti su rekavši “Ovo neće proći!” bili ispred svog vremena i najavili društvenu mobilizaciju koja će zahvatiti kako radnike i seljake tako i građane zabrinute zbog devastacije vlastitih gradova. U jednom razgovoru za časopis Zarez 57-godišnji poljoprivredni proizvođač iz okolice Osijeka Drago Lovrić, koji je ujedno bio i jedan od koordinatora seljačkih blokada promet-

ovo je početak!

nica 2010., reći će nešto ključno: “Mi seljaci, radnici, studenti…” I upravo ta sažeta formula najbolje objašnjava zašto bi se 2009. godina u nekoj daljoj, ili čak bližoj budućnosti mogla tumačiti kao prekretnica ili Događaj. Do te godine bilo je potpuno nezamislivo da se udruže studenti, seljaci i radnici te da se uopće razviju ideja i svijest o ujedinjenom građanskom otporu. Nakon što su upravo studenti učinili prvi korak i 2009. kao prvi kolektivni subjekt podržali seljačku blokadu prometnice u glavnom gradu Hrvatske, nakon što su upravo studenti među prvima pružali potporu radnicima u štrajku i iskazivali solidarnost sa svim potlačenim grupama, ideja o mogućem udruživanju i stvaranju pritiska odozdo putem “građanske neposlušnosti” i direktne demokracije, više očito nije samo ideja – ona je učinkovita praksa. Ovo je početak. proljeće, 2010.

pravo na pobunu

pirova pobjeda

Pirova pobjeda – kriza neoliberalizma i njegove sablasti Carevo novo ruho: dvadeset godina nakon pada Zida Često se zna dogoditi da čak i zainteresirani pojedinci suočeni s pitanjem o besplatnom obrazovanju odmahnu rukom: “Ma pustite, to su ionako samo studentska pitanja.” Slično tome, kada radnici gube posao, oni koji se ne vide kao radnici, niti žele da ih se tako naziva, već se nazivaju “produkt-menadžeri”, “programeri”, “inženjeri”, “copy-writeri”, “urednici”, “koordinatori”... smatraju to samo “radničkim problemom”. To je način na koji se politički fragmentira radno sposobna populacija, kojoj često nedostaje svijest da su i oni izvan samih tvornica isti ti izrabljivani radnici koji će sutra izgubiti posao i koji će se morati suočiti sa stavom vlastite sredine da je to samo “njihov problem”. Jedan od načina na koji Režim sve bitne i dalekosežne probleme uspijeva pomesti pod tepih upravo je to svođenje svakog konkretnog problema na “speciﬁčan” slučaj koji se tiče ograničenog broja ljudi ili konkretne društvene grupe – epizode koje nisu od interesa za čitavo društvo, probleme koji se, na žalost, pojavljuju u provjereno dobrom sistemu i čije rješavanje treba

pravo na pobunu

prepustiti “stručnjacima”. Pa ipak, ako u vidu imamo Hegelovu pouku o “konkretnoj univerzalnosti”, onda se upravo obrazovanje, a time i studentski pokreti koji se diljem svijeta protive daljnjoj komercijalizaciji trebaju shvatiti kao konkretan problem koji samo zrcali univerzalni proces. Drugim riječima, u kontekstu sadašnjeg povijesnog trenutka pitanje obrazovanja jedan je od fenomena koji – uz ostale naizgled partikularne i speciﬁčne transformacije na polju zdravstva, urbanizma, prirodnih resursa itd. – predstavlja žarišno mjesto unutar vladajuće neoliberalne paradigme. Kao što to obično biva, u doba obljetnica najbolje se može iščitati ne istina prošlog događaja, već upravo sadašnjeg trenutka. Iako bi nam odmak i retrospekcija trebali omogućiti “objektivni” pogled s distance, upravo to navodno zauzimanje “objektivne pozicije” spram prošlog događaja često mogućnost historijske procjene pretvara u plodno tlo za novu ideologizaciju. Uz dvadesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, umjesto da se propita stvarna bilanca “vrlog novog svijeta”, većina se komentara na kraju pretvorila u novu apoteozu tobože neupitnog i nezaustavljivog neoliberalnog procesa. Premda je ideja da će neoliberalna demokracija donijeti “raj na zemlji” naišla na niz kritika i empirijskih opovrgnuća, ona se danas ponaša poput “živog mrtvaca”: i dalje živi, premda je na neki način već mrtva. I dok se s jedne strane – upravo putem obljetnice pada Zida – jedna zastarjela ideja poput one o trijumfu neoliberalizma nastoji prezentirati u novom ruhu, neke stare ideje, koje su potrebnije više nego ikad upravo zbog konkretnih posljedica neoliberalizma, nastoje se prezentirati kao relikti barbarske prošlosti. Ukratko, ako i postoje problemi koje je sa sobom donijelo

pirova pobjeda

novo doba, oni se ne mogu rješavati pomoću “poraženih” ideja. Dok ne dođete s nečim novim, kako nam to kažu omiljene suvremene krilatice, nastavljamo kao i prije, business as usual, jer neoliberalizam je, kažu, the only game in town. Dvije reakcije vodećih europskih političara u povodu obljetnice pada Berlinskog zida na zanimljiv su način pokazale u kojem smjeru ide ta “nova planetarna vulgata”. Najprije je Nicolas Sarkozy na svom proﬁlu na Facebooku objavio fotograﬁju na kojoj se vidi kako i on vlastitim rukama ruši zid. Sarkozy nije mogao odoljeti sveopćoj euforiji obljetnice pada Zida, pa je morao pokazati da je i sam, glavom i bradom, bio tamo. No uskoro se pokazalo da je Sarkozy na mjestu Događaja zapravo bio dva tjedna poslije, odnosno da 9. studenog uopće nije bio u Berlinu. Za razliku od njega Angela Merkel tobože hrabro je izjavila da uopće nije bila prisutna kada je Zid padao – ona je naime bila u sauni. I dok Sarkozy, koji se hvali vlastitom ulogom u Povijesti, pokazuje obrazac koji je još izrazio Kennedy izjavom “Ich bin ein Berliner” (svi mi želimo biti iz Berlina, a kad već nismo, svi mi želimo da smo participirali u stvaranju ili kraju Povijesti), Merkel pokazuje – samo naizgled – suprotan obrazac: pad Berlinskog zida događaj je koji se naprosto morao dogoditi, nešto što bi se dogodilo neovisno o nama, nešto poput historijske nužnosti. “Pa zašto onda ja ne bih bila u sauni, ako će se to ionako dogoditi?” Ovaj posljednji obrazac otkriva nam logiku nezaobilaznog Fukuyamina “proročanstva” o takozvanom “kraju povijesti”. Merkel izražava upravo tu nadu u utopiju (neo)liberalne demokracije: dakle i prije nego je Zid pao, ona je već bila u sauni, jer je se nije ticala činjenica da Zid još stoji.

pravo na pobunu

A zašto? Jer je znala da će pasti i da će neoliberalna demokracija na kraju ipak pobijediti. Merkel je možda (poigrajmo se tom idejom) baš poput Alaina Badioua znala da “propast socijalističkih režima” uopće nije bio događaj u pravom smislu te riječi, jer su ti režimi zapravo već bili mrtvi. No za razliku od Badioua Merkel, dakako, ne smatra da ta smrt ne označuje neuspjeh komunizma (“komunizam je propao već prije i propast će opet”); ona, baš poput Francisa Fukuyame – a nemojmo zaboraviti da je on svoj Kraj povijesti ispisivao upravo 1989. godine – vjeruje da je na Zemlji zaživjela utopija demokracije i kapitalizma; sada je na nama samo da stvorimo “kapitalizam s ljudskim licem”.

Novi zidovi, nove iluzije No pogledamo li gdje je svijet dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida, vidjet ćemo da “kapitalizam s ljudskim licem” označuje poredak koji na površini proklamira vrijednosti ljudskih prava, dok se ispod te površine pravo lice kapitalizma pokazuje kao sve samo ne ljudsko. Već na samu obljetnicu pada Berlinskog zida sveprisutni roker i ﬁlantrop Bono Vox pokazao je što metaforički znači pad zida. Naime tijekom obilježavanja pada Zida izgrađen je novi zid, a pristup ograđenom prostoru imalo je samo deset tisuća ljudi koji su unaprijed nabavili karte. Ironijski naziv zbornika koji je uredio Ivan Čolović i koji je nedavno izašao u “Biblioteci XX. vek” pokazuje to lukavstvo ciničnog uma: Zid je pao, živjeli zidovi! No dok bi se Bonov primjer još mogao nazvati benignim, ali svejedno simptomatičnim slučajem današnjeg

pirova pobjeda

“biopolitičkog stanja”, pravi zidovi, koji se ne dižu tek za jedan dan ili jedan koncert, upućuju da i nakon Berlinskog zida još uvijek postoje zidovi. Primjerice zid između SAD-a i Meksika zauzima čak trećinu od 3200 km duge granice kako bi se spriječila cirkulacija ilegalnih imigranata. Zid između Izraela i Palestine također evidentno krši ljudska prava i uvodi novi aparthejd, kao i zidovi između Pakistana i Irana ili Pakistana i Indije te Sjeverne i Južne Koreje. Tu su i zidovi koji niču oko španjolskih enklava ne bi li se spriječio izbjeglički val iz Afrike. Potrebno je spomenuti i dugi schengenski zid, koji se stalno širi, a koji odvaja EU od “susjedstva”. Postoji i zid na moru u obliku intenzivnog patroliranja Mediteranom i Atlantikom blizu obala EU-a ili njegovih udaljenih otočja. Ne zaboravimo da zidovi i dalje dijele katoličke i protestantske četvrti Sjeverne Irske, i to u jednoj od ključnih zemalja EU-a i kolijevci kapitalizma. I kao što nam otkriva jedna mapa svijeta u koju su ucrtani svi današnji zidovi, oni čuvaju teritorij koji posjeduje 73% svjetskog bogatstva i na kojem živi tek 14% svjetske populacije. Naravno, prvi zdravorazumski prigovor bio bi sljedeći: kako možete uspoređivati zidove koji su zapravo granice između dvije zemlje, koje se mogu nalaziti u sukobu, i kako pitanje imigracije možete uspoređivati s “aparthejdom”? No problem je upravo u tome da se mobilnost ljudi – kao što se riječ “radnik” sve više zamjenjuje “imigrantom” – predstavlja kao pitanje imigracije umjesto da je se smjesti u odgovarajući ekonomski kontekst. Ne radi se toliko o očuvanju granica koliko se radi o očuvanju ekonomskog bogatstva i moći te novim mogućnostima eksploatacije koje jaz između Sjevera i Juga omogućuje Kapitalu uvijek spremnom da is-

pravo na pobunu

tisne dodatni proﬁt. Pitanje imigracije danas se sve više pojavljuje kao pitanje razgraničenja između bogatog i siromašnog stanovništva, pri čemu bogati žele kontrolirati koliko im siromašnih treba da bi održavali produktivnost svojih ekonomija. U trenutku kada “bijednike” pripuste u “raj”, trude se od njih iscrpsti radnu snagu uz što manje izdatke, geografski ih grupirati i izolirati te samo pojedincima dopustiti socijalnu mobilnost, dakako, ako ta mobilnost donosi proﬁt. Mobilnost radne snage s globalnog Juga te zidovi i eksploatacija lice su i naličje iste medalje. Jer oni koji dolaze spremni su raditi za bilo što, a politički i socijalno su nevidljivi. Oni ne mogu tražiti radnička prava kad su u zemlji ili privremeno ili ilegalno i mogu biti protjerani u svakom trenutku. U tom smislu Kapital se njima koristi kako bi slomio kičmu organiziranih i legalnih radnika te ih prisilio na kompromise, ali ujedno mobilnost mora učiniti što skupljim i riskantnijim pothvatom. Tako se ostvaruje dvostruki cilj. Kontrolirajući broj imigranata, legalnih i ilegalnih, Kapital pazi da ne dođe do ili samoorganiziranja eksploatiranih ili njihova pridruživanja već postojećim radničkim organizacijama s ciljem traženja boljih uvjeta i boljih plaća te građanskih prava. S druge strane, smanjuje se cijena rada za one koje je očaj natjerao da preskaču zidove i upute se na životno opasan put do Zapada i koji su, ako uspiju, spremni pristati na sve. To stvara dodatan pritisak na već postojeću imigrantsku populaciju te dalje na cjelokupno radništvo. No tu su i zidovi koje Etienne Balibar naziva “unutrašnjim”, odnosno simboličnim zidovima, ali koji zbog toga nisu ništa manje stvarni. Ti na prvi pogled nevidljivi zidovi doveli su do pobune u pariškim predgrađima 2005. Ali ne-

pirova pobjeda

mojmo se također začuditi ako uskoro i unutar zapadnih gradova naiđemo na zidove slične onima koji niču oko brazilskih favela kako bi se spriječilo miješanje siromašnog i bogatog stanovništva. Tu su također i na prvi pogled nevidljive barijere pred, recimo, obalama Italije ili španjolskim Kanarima, zidovi koji imigrante svode na ne-ljude dajući Agambenovu homo saceru puno značenje (on sada postaje homo sucker – ne više samo čovjek sveden na “goli život”, već i onaj koji je doslovno “popušio”). Samo se prošle godine oko 30.000 ilegalnih imigranata pokušalo iskrcati na talijanskom otoku Lampedusi, a mnogi su se u tom pokušaju utopili. U rujnu 2007. sedam tuniskih ribara završilo je na sudu na Siciliji jer su spasili 44 afrička imigranta koja bi se inače utopila. Ako budu osuđeni, dobit će po petnaest godina zatvora za “pomaganje ilegalnim imigrantima”. Jedne su noći ribare dok su na tridesetak milja od Lampeduse usidreni spavali probudili urlici s brodića s potpuno izgladnjelim ljudima, među kojima je bilo i žena i djece. Kapetan broda odlučio je odvesti ih u najbližu luku na Lampedusi, gdje je čitava posada uhićena. Za razliku od toga neki drugi ribari koji su se našli u sličnoj situaciji navodno su imigrante odgurivali štapovima puštajući ih da se utope. I na tom primjeru vidimo pravu sliku današnjeg stanja: oni koji pomažu ljudima bivaju uhićeni i osuđeni, a oni koji pomažu da se ti isti ljudi utope prolaze bez sankcija jer daju prilog samogetoizaciji razvijenih kapitalističkih društava. Zidovi tako štite bogatstvo, odbijaju nepoželjne i povećavaju mogućnosti eksploatacije, tj. gomilanja proﬁta koji će ti zidovi, u tom začaranom krugu, čuvati. U tom smislu možemo očekivati da će zidova biti još više.

pravo na pobunu

Kao što vidimo, to je “institucionalni rasizam” u pravom smislu te riječi. A on se sve više razvija kao opća značajka Europe, koja je toliko ponosna na pad Berlinskog zida da je smjesta krenula u gradnju novih zidova. Pitanje imigracije nije tek kulturološko pitanje, već ekonomsko pitanje par excellence. U Njemačkoj tako ruku pod ruku idu zahtjevi za zelenim kartama računalnih eksperata iz Indije i zahtjevi za ukidanjem prava na boravak “običnim radnicima”. Politika Europske Unije s obzirom na imigraciju naizgled je kontradiktorna: s jedne se strane unutarnje granice ukidaju, a s druge, posebice sa Schengenskim sporazumom, gradi vanjski bedem koji stvara još veću razliku između “uključenih” i “isključenih”. Kako to objasniti? Njemački primjer u kojem se preferiraju računalni stručnjaci iz Indije, kao i talijanski u kojem imigranti koji rade na farmama ostaju ilegalni, pokazuju da je svrha smanjenje broja onih koji nisu “korisni” i uvoz “korisnog”, čitaj profitabilnog rada te mogućnost da se onih koji su donosili “koristan rad” lako riješiš kada prestanu biti “korisni”. Primjerice radnici na farmama rade ono što domaće stanovništvo ne želi, a računalni eksperti rade ono za što domaće stanovništvo nije kvalificirano. Svrha je mobilnost rada gdje iskrsne potreba, maksimalizacija njegova iskorištavanja te fleksibilnost pri djelovanju s “ljudskim materijalom”: kada “materijal” postane “otpad”, najbolje je da ga “deponirate” izvan svojih granica. Mogućnost da se riješite “otpada” ključna je za održavanje neoliberalnih režima, koji čine sve kako on ne bi ostao unutar njihovih granica, postavio određene socijalne zahtjeve, pridružio se masama domaćih nezadovoljnika te tako postao

pirova pobjeda

“toksičnim” otpadom koji bi mogao ugroziti neoliberalni “ekosistem”.

Komemoracija kao injekcija Komemoraciju pada Berlinskog zida upravo u tom smislu valja shvatiti kao još jednu igru neoliberalizma: s jedne se strane dakle dvadeset godina poslije veliča pad totalitarnih režima, dok se s druge strane ljudska prava i dalje kontinuirano krše, čemu je korijen ideologija tržišta, koja se cinično predstavlja kao branitelj ljudskih prava, a ne više praksa režima realno nikad postojećeg socijalizma. Umjesto dvjema varijantama odgovora na pad Berlinskog zida – antikomunizmom i nostalgijom – valjalo bi stoga uzvratiti eksperimentom koji predlaže Badiou u svojoj “hipotezi komunizma”. Antikomunizam je promašen zato jer jedino zna za kritiku komunizma, dok se neoliberalizam postavlja na pijedestal jedinog mogućeg poretka koji jamči slobodu i prosperitet. Nostalgija promašuje bit jer je – baš kao i antikomunizam – okrenuta prošlosti, tj. određenim impresivnim uspjesima komunizma poput socijalne emancipacije, jednakopravnosti žena i rapidne modernizacije industrijski zaostalih društava. Nostalgija, dakako, može imati i emancipacijski potencijal (barem ako je riječ o “aktivnoj nostalgiji”), kao što to smatra slovenski sociolog Mitja Velikonja, prije svega zato jer omogućuje kritičko promišljanje sadašnjice. No problem s nostalgijom nastaje kada se “ideja komunizma” ne shvati kao mogući projekt kritike sadašnjosti ni kao utopijska inspira-

pravo na pobunu

cija za izgradnju budućnosti, već se pretvara u “muzealizaciju komunizma”. To najbolje možemo vidjeti u Muzeju DDR-a kod Check Point Charlieja u Berlinu, gdje se pokazuje da je sve podložno spektaklu, pa tako i Berlinski zid. Još su bolji dokaz suveniri, odnosno dijelovi Berlinskog zida, koji nerijetko dosežu vrtoglave cifre, premda je nemoguće provjeriti je li pojedini dio zida doista autentičan ili je naprosto jeftina krivotvorina, komad betona uzetog bilo gdje. U Rusiji tako na ulici i u specijaliziranim trgovinama možete pronaći biste ne samo Lenjina već i Staljina. A dokle je došla nostalgija, govori podatak da su neki religiozni fanatici htjeli Staljina proglasiti svecem i da upravo on danas služi kao okidač za uspon novog nacionalizma u Rusiji. Premda dakle postoje stanoviti emancipacijski potencijali nostalgije, problem je što ona nerijetko služi tek kao sredstvo za nešto drugo – bilo za komodifikaciju komunizma, odnosno izvlačenje Profita iz “ideje komunizma”, bilo za kamuflažu nekih drugih ciljeva, poput nacionalističkih. Tu je i tragedija ljudi poput Aleksandra Soljženicina, koji postaje prototip neuspjeha antikomunizma: premda je njegov Arhipelag Gulag konačno otvorio oči europskim ljevičarima i upozorio na sve strahote staljinizma, on potkraj života nije mogao izbjeći fascinaciju Putinom i “kultom vođe”, koji je upravo Staljina iskoristio kao sredstvo za jačanje nacionalizma i ruskog ponosa. Kada Angela Merkel u povodu obilježavanja dvadesete obljetnice pada Berlinskog zida zaziva “novi svjetski poredak”, onda je jasno da je upravo ta komemoracija poslužila kao još jedna, prijeko potrebna, injekcija za oživljavanje mita o sretnoj liberalnoj demokraciji koja će donijeti raj na zemlji.

pirova pobjeda

A raj nam se često predstavlja kao odsutnost sukoba, odnosno sukob je moguć samo s “osovinom zla”, iracionalnim religijskim i ideološkim fanaticima koji ili ne prihvaćaju modernost ili se ne mogu pomiriti s trijumfom liberalne tradicije nad socijalizmom kao svojim najvećim modernim konkurentom. Jer iako je hladnoratovska propaganda komuniste često prikazivala kao fanatike, a sklonost komunizmu kao zastranjenje, bilo je jasno da je sukob između kapitalističke i socijalističke vizije svijeta bio sukob među modernim i prosvijetljenim suparnicima. I, eto, kažu nam, i tu je liberalizam u svojoj novoj formi pobijedio. A kako je to pobijedio? Pa zar niste čuli da je pao Zid? Dakle ideja i cijela jedna tradicija modernog mišljenja temeljena na idealu slobode i jednakosti po tom je simpliﬁciranom tumačenju pala zajedno sa zidom u Berlinu. Ako je ideja pala zajedno s tim zidom, nešto je moralo biti, kažu, u toj ideologiji što je izgradilo Zid. No ako je socijalizam kao ideologija doista bio temelj na kojem je izgrađen Zid, na kojim temeljima onda počivaju novi zidovi sada kad je socijalizam mrtav? Tko njih gradi? I hoće li liberalizam kao ideja nestati kada njih nestane? Problem koji neoliberalni režimi imaju danas sličan je onom koji su imali i režimi državnog socijalizma: njihova praksa nije odgovarala njihovim idealima. I kao što je graditi zid u Berlinu, ili svojim građanima onemogućivati slobodu kretanja, u ime ideje slobode apsurd, tako je i apsurd u ime ljudskih prava, pravne države i obrane “liberalnih vrijednosti” dopustiti da se na primjer izgradi Guantanamo. Iako je neoliberalna demokracija u 21. stoljeću – kako će to reći Slavoj Žižek – umrla najmanje dvaput (prvi put s 11. rujnom, a drugi put s ﬁnancijskom krizom 2009.), svejedno

pravo na pobunu

postoji tendencija da se “kapitalizam s ljudskim licem” predstavi ne samo kao moguća već i nužna realnost. Sve, navodno, ide u tom smjeru, a kada se pričaju vicevi o Istočnim Europljanima koji su žudjeli za zapadnim bananama, opet se vraćamo na polje ideje Napretka: tijekom komunizma Povijest kao da je stagnirala, jedino s kapitalizmom možemo ići naprijed. I tu u potpunosti vrijedi ono što je Henri Lefebvre prije pola stoljeća detektirao u svojoj Kritici svakidašnjeg života: “Jedna svjetska firma koja je naumila da proširi tržište i da upropasti protivničku firmu, poduzela je, ima nekoliko godina, da besplatno razdijeli kineskim seljacima petrolejske svjetiljke. Protivnici, manje ‘velikodušni’ ili manje upućeni prodavali su te svjetiljke. I sada, u nekoliko milijuna bijednih kineskih kuća, umjetna svjetlost (golemi napredak) obasjava blatnjavo tlo i trule rogožine – ako seljaci, koji nisu mogli kupiti svjetiljku, mogu još kupiti petrolej... ‘Napredak’ što ga je donio kapitalizam, kao i njegova ‘velikodušnost’, samo je sredstvo za jedan cilj: profit.” Koliko je Lefebvre u pravu, lijepo pokazuje danas sve rašireniji koncept “društvene odgovornosti kapitala”. Korporacije svoj imidž prodaju tako da ga nastoje oploditi “viškom vrijednosti”, a taj višak figurira kao moral. Dakle nije više dovoljno da korporacija zarađuje, potrebno je da ona bude “dobra”, da se predstavi kao dobročinitelj. Otuda na svim web-stranicama korporacija koje su shvatile tu tržišnu igru već neko vrijeme stoje objašnjenja o tome koliko ta korporacija pridonosi razvoju zajednice i umjetnosti, humanitarnim projektima, međuljudskim odnosima itd. No iza te krinke, dakako, ne stoji ništa drugo nego jedan jedini cilj: daljnji profit. Ako te uspijem uvjeriti da sam dobra korpo-

pirova pobjeda

racija, a ti upravo zbog toga kupiš određeni proizvod (npr. šampon koji nije testiran na životinjama), ja ću upravo time zaraditi još više. Začarani krug kapitala time je dovršen. Kada dakle govorimo o padu Berlinskog zida, treba imati u vidu te transformativne procese u razvoju Kapitala. On je, navodno, postao “ljudski”, ili se barem takvim pod svaku cijenu želi predstaviti.

Kapital kao jedino rješenje? I tu neizbježno dolazimo do polja obrazovanja. Kako se tumači naplaćivanje školarina? Tako da se to pitanje postavlja na razinu “društvene odgovornosti”: ako imamo uveden sustav plaćanja školarina, to imamo kako bismo “trulim jabukama” (klasični ideologem američkog imaginarija: a few bad apples) onemogućili da se uspinju u sustavu (ili da ne rade ništa) preko leđa drugih, radišnih studenata. Plaćanje školarina u tom je smislu “društveno odgovorno”: kapitalizam u škole i na univerzitete valja uvesti upravo kao jedno “humano rješenje”. Jedino Kapital, kao što tvrde neki protivnici besplatnog obrazovanja, može pridonijeti “kompetitivnosti” i “elitizmu” kao temeljima kvalitete obrazovanja. Po njima, “kompetitivnost” i “elitizam” nisu samo moralne vrline, “oni su i preduvjet boljitka ekonomije i društva”. Tu je taj mit o tržištu koje se samoregulira tako da odbacuje loše, a potiče dobro. “Nevidljiva ruka” svime time rukovodi i pravedno raspoređuje nagrade, dabome po zaslugama. Slične procese, čime se iznova potvrđuje da pitanje obrazovanja valja shvatiti kao “konkretnu univerzalnost” koja

pravo na pobunu

oslikava cjelokupni proces neoliberalnih reformi, možemo pratiti i u drugim segmentima. U vrijeme pisanja ovih redaka u tijeku je privatizacija Hrvatskog imunološkog zavoda, što je samo još jedan korak k općoj privatizaciji zdravstvenog sustava. Kao i na polju obrazovanja, i na polju zdravstva imamo isti obrazac. Zdravstvo se sve više privatizira upravo s istim argumentom, da jedino Kapital može osigurati veću kvalitetu. A zašto bi, uostalom, svi porezni obveznici plaćali za sve druge porezne obveznike zdravstveno osiguranje, pa čak i za one koji primjerice ništa ne rade, a svejedno imaju besplatno osiguranje? I tu dolazimo do ključne teme o kojoj bi valjalo govoriti dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida. To je ono o čemu pišu Hardt i Negri u svojoj knjizi Commonwealth, ili pak ono što su kod nas nedavno problematizirali autori poput Stipe Ćurkovića, Srećka Puliga i Viktora Ivančića – solidarnost. Krucijalni problem nakon pada Berlinskog zida leži u tome što se nekoć javne institucije i servisi (obrazovanje, zdravstvo, a onda i ono što znamo pod nazivom “kultura”) sve više privatiziraju i podvrgavaju kontroli Kapitala i pravilima tržišta. No pozivati se na “ideju komunizma” svejedno predstavlja blasfemiju. Kao što kaže Stipe Ćurković: “Tko je smješten izvan logike novog konsenzusa izlaže se riziku da bude pretvoren u naknadnu personiﬁkaciju grijeha ‘totalitarne prošlosti’ i postane povlašteni predmet naknadnih egzorcizama. Inkvizicijska tankoćutnost novog pravovjerja ide toliko daleko da klice zagovora povratka u totalitarnu tamu socijalizma uspijeva detektirati i u najdefenzivnije formuliranoj obrani minimalnih socijalnih prava.” Drugim riječima, ako branite besplatno obrazovanje i besplatno zdravstvo za sve, ne samo da je

pirova pobjeda

velika vjerojatnost da će vas optužiti za “komunizam” ili “socijalizam”, nego nijedna druga kvaliﬁkacija i ne postoji. To su “sablasti Marxa”, o kojima je govorio još Jacques Derrida, kritizirajući upravo Fukuyaminu ideju o “kraju povijesti” kao simptom tjeskobe koja želi proglasiti “smrt Marxa”. A ta tjeskoba otkriva nam o čemu se tu zapravo radi. Antikomunizam je to jači što se više tresu temelji neoliberalnog projekta, posvuda po svijetu, a napadi na samu ideju sve su intenzivniji. Antikomunizam, napominje Rastko Močnik u nedavnom intervjuu H-Alteru (24. svibnja 2009.), “jača proporcionalno s neuspjehom sadašnjih režima da stvore društvo koje bi se moglo usporediti sa socijalističkim. (...) Porast antikomunizma je priznanje njihovog neuspjeha.” Taj “preventivni udar” na “komunističku sablast” posebno je jak, uz gore navedene rituale egzorcizma koje provode kako crkveni tako i režimski svećenici, u nekadašnjim socijalističkim zemljama, upravo tamo gdje kapitalizam, kao svaki pobjednik opijen uspjehom, nije ni pokušao pokazati ljudsko lice. Tamo gdje se pokazuje da neoliberalna ekonomija i neoliberalizam kao ideologija za većinu stanovništva ne ostvaruju obećanje o “blagostanju” i neograničenoj “konzumaciji” i tamo gdje je izborena politička sloboda građanina pretvorena u njegovu političku nemoć (u neoliberalizmu ne djeluje više Havelova “moć nemoćnih”), tamo se udar na ideju komunizma, tj. ideju istinske demokracije, ljudske emancipacije i socijalne jednakosti pokazuje najbrutalnijim. I kao što u tim državama vidimo manifestacije antisemitizma gdje Židova više skoro da i nema, tako je i antikomunizam često daleko najsnažniji tamo gdje i nema radikalno lijeve opozicije. Otud pozivi na lustraciju, kojima se nedavno na strani-

pravo na pobunu

cama T-portala pridružio Darko Polšek. Pokušaji lustracije tu su ne da bi se iz struktura izbacilo stari kadar, jer on ionako više nije na sceni ili ga je teško razlikovati od ostalih nositelja novih elita, već je cilj, s jedne strane, dezavuirati trenutačne političke oponente (koji su se komunizma davno odrekli, ako su ikada doista i vjerovali u njega), a s druge, još važnije, denuncirati samu ideju komunizma, ideju socijalne jednakosti i revolucionarne promjene postojećeg poretka. U tom su smislu pozivi na lustraciju akcija konsolidiranja ideološke premoći neoliberalizma, no također znak za još nešto, za duboku krizu neoliberalnih vrijednosti. Inzistirati više na “pogrešnosti” oponenata nego na ispravnosti vlastitih ideoloških uvjerenja, ispravnosti koju stvarnost konstantno opovrgava, uvijek je znak da se bitka gubi i da se više ne uspijeva uvjeriti ljude da trebaju živjeti pod režimom koji ih čini nejednakim. Neoliberalizam se danas posvuda bori sa svojim “sablastima”. Stoga nam trenutak u kojem se pokušalo slaviti pad Zida nije rekao mnogo o pustoši koju su socijalistički režimi ostavili iza sebe, o čemu, uostalom, već sve znamo, već upravo o pustoši koju danas proizvodi neoliberalizam sam. I kao što su uzdrmane i licemjerne socijalističke birokracije tjeskobno gradile zidove, tako ih, kako na marginama zapadnog svijeta tako i u glavama, danas grade neoliberalni režimi. Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida znamo samo da se taj zid u glavi, kojim se neoliberalizam utemeljen na nejednakosti pokušava zaštititi od ideje socijalne i ekonomske emancipacije, počeo ozbiljno ljuljati. I to je u cijeloj priči bio možda jedini razlog za slavlje.

180

pravo na pobunu

182

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Graﬁčka urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice dizajn_ured Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., svibanj (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-148-4 Biblioteka Platforma, knjiga 8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

pravo na pobunu

ovo nije kraj!

183

cmyk

Pravo pobunu uvod u anatomiju građanskog otpora

Pravo na pobunu

dizajn_ured

cmyk

89,00 kn ISBN 978-953266148-4

Biblioteka Platforma

cmyk

9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 4 8 4

www.fraktura.hr

cmyk