Prakseologija hrvatske književnosti - I. Predmodernost i modernost

za drugi kriterij

1

Prakseologija hrvatske knji탑evnosti Knjiga I.

2

branimir donat

za drugi kriterij

3

Branimir Donat

Prakseologija hrvatske knji탑evnosti I. Predmodernost i modernost priredio Goran Rem

Fraktura

4

branimir donat

© Branimir Donat Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-327-3 (cjelina) ISBN 978-953-266-328-0 (Knj. 1) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 780574

za drugi kriterij

5

Sadržaj

Za drugi kriterij

7

Od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

11

Neuvižbani konjic Petra Zoranića na stazi netlačeni

33

Analiza sadržaja i sociodinamika kulture

53

Petar Preradović u ključu novog čitanja

67

Ideologičnost pripovjedaka Ivana Perkovca

77

Vilim Korajac u tradiciji narodnog smijeha

89

Lujo Vojnović analitičar povijesne nostalgije

103

O humoru i hrvatskim humoristima

121

Tri strukture, tri duhovna kruga Ivane Brlić-Mažuranić 131 Dostojevski u djelu M. M. Bahtina i sovjetska polemika o tom djelu

147

Dvojnik – podijeljeno i(li) umnogostručeno ja

169

Opsjednuti pjesnik Druga scena Augusta Strindberga

193

Stotinu godina fantastičnoga u hrvatskoj prozi

215

Kazalo imena

275

6

branimir donat

za drugi kriterij

7

Za drugi kriterij Oko malih književnosti, kojima uostalom pripada i hrvatska, jednako kao i ostale književnosti jugoslavenskih naroda, uvijek su se mrsili konci raznih nesporazuma. Oni su rasli do paroksizma kad se radilo o prezentiranju tih književnosti inozemnoj javnosti.

Doba usavršenih komunikacija – koje je već Goethe nagovještavao u napisima o “svjetskoj književnosti” pišući: “Ali ako se uskoro stvori takva svjetska književnost, kao što je to neminovno pri sve većoj brzini komunikacija, od nje ne smijemo očekivati ništa više i ništa drugo do ono što može pružiti i pruža” – stvara nove konstelacije što se odjednom pretvaraju u lako uočljiv raskorak između onog što od te naše književnosti zahtijevamo mi i što u toj književnosti traži inozemna čitalačka javnost. I što se više približavamo suvremenoj književnosti, raskorak se pretvara u pravi ponor teško premostiv pontonima dobronamjernosti.

I dok s jedne strane svim silama želimo stvaralački pokazati kako smo možda dalji i siromašniji rođaci u velikoj obitelji evropske književnosti, da smo postojani nastavljači zajedničke latinske tradicije evropskog srednjeg vijeka i pokazujemo na konkretnim primjerima kako su te veze stare i dovoljno čvrste, istodobno se gotovo svakodnevno uvjeravamo da je ta matica Evropa već zasićena svoje tradicije i da sada traži od malih književnosti sa svoje periferije ono što se bez imalo uvijanja može nazvati egzotikom.

Da tu književno i estetski vrlo problematičnu kategoriju nalaze u

8

branimir donat

djelu naših vrijednih ili manje vrijednih književnih djela, potvrđuje ne samo izbor djela koja su prevedena nego i način na koji su prihvaćena od strane kritike. Jedino nas tako ne smije čuditi zašto su brojna prevedena djela iz naših književnosti uopće i prevedena, jer razloge u estetskim, pa čak i u kulturno-povijesnim činjenicama na žalost ne možemo otkriti ni uz najbolju volju. Istini za volju, i ova djela služe kao mali i periferni uvidi u problematiku i svojstvo naših književnosti, iako pružaju javnosti umjesto slike jedne književnosti što se nadvija na raznim kolosijecima, samo kratki neobični izlet u regije neobičnog, u predjele gdje egzotično zamjenjuje bitno.

Da je to uistinu tako, potvrđuje i primjer našeg nobelovca – čija se djela u svijetu ipak čitaju zbog gotovo identičnih razloga zbog kojih su se čitala djela jednog Pierrea Lotija. Umjesto da se govori o analitičaru egzistencijalnih nemira i tjeskobe čovjeka svih vremena, govori se o piscu koji je opisao svijet turske okupacije, o piscu koji je pokušao dati psihološki portret dvaju svjetova – srednjoevropskog – katoličkog i istočnog – turskog. Uostalom, to potvrđuje i formulacija Švedske kraljevske akademije pri dodjeljivanju Nobelove nagrade Ivi Andriću, koja, koliko god i bila dobronamjerna – svojim naivnim i aliterarnim argumentacijama djeluje gotovo uvredljivo.

Pred nama je također slučaj Miroslava Krleže. Iako dosta prevođen, on zapravo ni u kom slučaju nije poznat u pravom svjetlu svog genija.

I na Istoku i na Zapadu, čini mi se, malo je onih što su u stanju u njegovu djelu razlučiti nekoliko slojeva značenja, harmoniju poetske i političke zbilje. Sporadične usporedbe njegovih djela s radovima jednog H. Brocha, R. Musila, Rotha i eventualno još ponekog pjesnika Kakanije govore o približavanju pravom problemu ovog stvaraoca, ali gledano u širim razmjerima nego što su ovi srednjoevropski, on na žalost ostaje slabo poznat pisac. Možda i njegovo djelo pruža stanovitu egzotiku, “na žalost” ne folklorno-istočnjačke provenijencije, kako to veliko tržište zahtijeva, već nekog drugog porijekla. Ali kako je Krleža istodobno ve­ lik pjesnik homo politicusa, i on se na žalost vrlo često nalazi u središtu nemilih nesporazuma.

Isto tako mi smo opkoljeni i raznim drugim slučajevima što jedva

za drugi kriterij

9

da imaju veze s literaturom. Nesigurni u svoju vlastitost, u opravdanost naših težnji, u kriterije kojima stremimo, neprestano tražimo da nas netko sa strane prijateljski potapše po ramenu i dobronamjerno obodri nekom konvencionalnom frazom o posebnosti našeg genija, ali ima li to dobronamjerno odobravanje smisla ako iz neke Tanjugove vijesti saznamo da je jednom našem posve nezanimljivom i više nego minornom pjesniku izašlo dvojezično zdanje njegovih “engleskih” pjesama, tj. na engleskom “originalu” i u prijevodu na slovački jezik.

Sve su to činjenice skrivene obično paravanom šutnje, one su na žalost poznate samo stručnjacima i tek zahvaljujući konvencionalnoj “pristojnosti” one se radije ignoriraju nego osuđuju.

I upravo zato pokušavam iz raznih uglova govoriti u obranu autentičnih književnih vrijednosti, koje su naše upravo toliko koliko su evrop­ske (kad govorim “evropske”, činim to stoga što je naša književnost upravo i shvatljiva s jedne evropocentrične pozicije).

Ne osvrćući se na minula stoljeća, i posljednjih godina bijasmo svjedoci nastajanja djela u hrvatskoj književnoj sredini koja svojom problematikom i umjetničkom strukturom bijahu ispred sličnih nastojanja u većim i značajnijim umjetničkim sredinama. Već smo dodirnuli fenomen djela Miroslava Krleže, pisca u najmanju ruku srednjoevropskog po značenju. Značenje takvih, na žalost nedovoljno isticanih činjenica, višestruko je, pogotovo u ovom stoljeću kada je novost sama po sebi dio vrijednosti oznake, ona je postala sinonim estetskog kriterija.

Ako utvrdimo da je osnovna egzistencijalna, a isto tako i scenska situacija Krležine drame Adam i Eva gotovo identična sa situacijom Sartreove drame Huis clos – spomenemo li još Lagerkvista i njegovu novelu “Lift za pakao” – onda nam se čini da se zametak jednog u suvremenoj svjetskoj književnosti značajnog toposa može eto tražiti i u našoj, hrvatskoj književnosti. Spomenimo još Janka Polića Kamova, pisca vehementne imaginacije, autora izvanredne navele “Sloboda” i romana Isušena kaljuža. Tu je uostalom i A. G. Matoš, koji je učeći isto kao i T. S. Eliot od Francuza Laforguea napisao poemu “Mora” s mnogo elemenata poezije katastrofičke vizije ljudske sudbine.

Primjera naše prisutnosti i pripadnosti univerzalnoj književnosti

10

branimir donat

mogli bismo navesti još, ali čini se da upravo u toj točki nastaju nespora­ zumi što – ako se radi o predstavljanju naše književnosti drugim narodima – izrastaju do paradoksa, naime dovode do ishitrenog obožavanja onog što nama u ovom trenutku jedva znači nešto više od epizode u razvitku, putovima i strujanjima unutar naše tradicije.

Istini za volju, naša je književnost (a koja to književnost nije) bila i ostaje zaokupljena socijalnim životom i socijalnom dramatikom i u toj zaokupljenosti postojećim i viđenim ona se uglavnom bavila gnoseološkim problemima. Spoznati svijet oko nas, svijet koji nastanjujemo, svijet naših susjeda, suplemenjaka, a ne svijet u nama, avanturu naše gole egzistencije mogao je uvijek pitoresknim slikama narodnih običaja, slikama društveno-gospodarskih odnosa izraziti svoju klasnu, rodovsku, političku pripadnost.

Međutim, kad se pokušavamo osvrnuti na jedan vrlo značajan, i po svemu sudeći dominantan oblik suvremene hrvatske književnosti, onda ti stari kriteriji što su inzistirali na prepoznatljivosti, odjednom postaju deplasirani, jer je napor suvremene umjetnosti usredotočen na čovjekovu intersubjektivnost, na njegovo nastojanje da prepozna predmet svoje zaokupljenosti. Što će biti s ljubiteljima naše dojučerašnje književnosti, s tim filate­ li­stima bizarnih značaja, paljetkarima iz naše povijesne drame, s obožavaocima našeg narodnog života? Ta naša književnost idilična ili dra­ matična nema prave nastavljače, nema ih zato jer suvremeni pisci ćute promašenost takvih nastojanja.

Stoga i postavljam pitanje što će u budućnosti postati kriterij za izabiranje i prezentiranje djela naše književnosti. Folklor i politički skandal ni u kom slučaju ne mogu ostati najpouzdaniji kriteriji izabiranja djela iz naših književnosti za inozemnu javnost, a oni su na žalost vrlo često jedini meritorni da neko naše djelo probije opnu anonimnosti i da vođeno čudnim hirovima političke, a ne književne sudbine uđe u neumornu rotaciju ponude i potražnje međunarodnog tržišta knjiga, a ne književnosti kao poezije otimanja ništavilu.

Osporeni govor, Zagreb, 1970.

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

11

Od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja Dovoljno je da vidim neku stvar, pa da joj se približim i da je dohvatim, čak i ako ne znam kako se to odvija u živčanom sustavu. Moje pokretljivo tijelo znači u vidljivom svijetu, njegov je dio, i zato ja mogu upravljati u vidljivom. S druge strane, točno je da je viđenje svedeno na kretanje. Vidi se samo ono što se gleda. Da bi gledanje bilo lišeno bilo kakvog pokreta očiju, i kako njihovo kretanje ne bi zapalilo stvari – da je i sâmo bilo refleksno i slijepo, da nije imalo svoje antene, svoju oštrovidnost, da viđenje nije ranije u tom kretanju postojalo?

Sve se moje promjene mjesta u principu označuju u kutu mog pejzaža, i prenose na plan vidljivog. Sve što vidim u principu mi je na dohvatu, barem na dohvatu moga pogleda, uzdignutog do razine “ja mogu”. Oba su ova plana potpuna. Vidljivi svijet i svijet mojih namjera kretanja cjeloviti su dijelovi istog bića.

Ovo izvanredno prodiranje, čemu se ne obraća dovoljno pozornosti, ne dopušta da se i viđenje shvati kao misaona operacija koja će pred duh postaviti jednu sliku ili predstavu svijeta, svijeta imanentnosti i idealnosti. Zagnjuren u vidljivo svojim tijelom – koje je i samo vidljivo – onaj koji vidi ne

12

branimir donat

usvaja ono što vidi: on ga pogledom samo približuje, on se otvara prema svijetu. A, sa svoje strane, ovaj svijet, čiji je on dio, nije u sebi, ili materiji. Moj pokret daje neka odluka duha, apsolutni čin koji će iz dubine subjektivnog mira odrediti neku čudesno ostvarenu promjenu mjesta u prostoru. On je prirodna posljedica i sazrijevanje jednog viđenja.

Maurice Merleau-Ponty: Oko i duh Prva djela novije hrvatske prozne književnosti nisu svoj rast započela iz konkretne situacije društvenog govora, ali isto tako ona su bila oslobođena konvencija i obveza određenih literarnih klišeja – jednostavno zato jer ta proza još nije mala, a niti je mogla steći svijest o nekom vlastitom povijesnom i književnom kontinuitetu.

Goli kostur fabula, lišen sižejnih iznenađenja (neovisno radilo se o zahvatima kompozicionog strukturiranja ili isprobavanja jezičnog materijala), koliko je god suvremenicima vjerojatno bio dovoljno bogat izvor inovacija i iznenađenja, jer radilo se o književnom općinstvu koje je bilo estetski zadovoljeno gonetanjem narodnih riječi što su izvirale iz dramskih ili pripovjedačkih situacija nacionalnih fabula, pokazao se već u očima sljedeće generacije u svoj svojoj sablasnoj golotinji romantične konstrukcije u kojoj novi čitatelji nisu mogli prikazano identifi­ cirati s vidljivim. Uostalom, Stanko Vraz – jedini pravi homme des lettres prve generacije hrvatskih preporoditelja – priznao je kao jedino uzorne proze onog vremena putopise Matije Mažuranića Pogled u Bosnu i Putositnice Antuna Nemčića, dok je svega dvadesetak godina kasnije August Šenoa, veliki borac za duhovnu higijenu hrvatske književnosti, s pravom i autentičnim argumentima nazvao pripovijetke Vukotinovićeve, Kukuljevićeve, Stojanovićeve, Tomborove i Filipovićeve “tursko romantičkim galimatijašima”1 (Glasonoša, 1865.).

Sve to svjedoči kako je u počecima novije hrvatske književnosti

Vidi Antun Barac: Hrvatska novela do Šenoine smrti, “Rad JAZU”, knjiga 290., str.

5-64.

1

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

13

novelistička proza teško korespondirala s realnošću, i nas danas zanima koje su se sve to poteškoće i u kojim oblicima javljale sprečavajući da postane žanr kroz koji bi se najlogičnije i najautentičnije očitovala dru­ štvena aktualnost. Razlozi ovoj dugotrajnoj i na žalost konzekventnoj apstinenciji vrlo su širokog spektra i valja pokušati upozoriti na neke uočljivije komponente u domeni poetike hrvatske proze prve polovice devetnaestog stoljeća.

Isto kao što u ranoj srednjovjekovnoj prozi2 (u ranim recenzijama romana uglavnom bizantskog podrijetla), umjesto živa čovjeka i konkretne društvene situacije u kojoj se on nalazi, imamo predstavljen tek u osnovnim crtama humanizirani amblem ili simbol kojeg nam je značenje i društveni intenzitet unaprijed poznat, tako i u prvim proznim pokušajima pisaca što ih je August Šenoa tako radikalno odbacio na­ lazimo uvijek apstraktne likove u apstraktnim situacijama izražene apstraktnim jezikom. To je dakle susret s literaturom rudimentarne intencionalnosti, s književnošću primitivne teleološke ambicije, koja ne umije vidjeti stvari, koja ne umije korespondirati s društvenim događajima. To je književnost koja još uvijek nije dozrela da misli vidljivi svijet. Ona posjeduje neku nejasnu ideju o stvarnosti (stvarnost je pred­ stavljena najčešće kroz neki povijesni ili još češće pseudopovijesni sim­bol), ali ni tu stvarnost ne misli kao strukturu različitih čimbenika, nego kao mogućnost zadovoljenja apstraktnog obrasca literarnosti, dakle jezika događaja koji su prividno oslobođeni ropstva trivijalnosti konkretnih ekonomskih, političkih i subjektivnih danosti. Predmet je te književnosti borba oko literarnosti kao, za književnost, jedine zanimljive objektivizacije vanjske misli neautentične imaginacije, koja niti polazi, a niti dolazi do vidljivog i objektivnog. U prozama toga vremena stvarnost je zamijenjena simulakrumom, tj. priviđenjem izraslim na tlu književnih konvencija i literarne mode, preuzetih iz nekih drugih

O tome su osobito zanimljiva istraživanja ruskog znanstvenika Dmitrija Sergejeviča Lihačeva objavljena u knjigama Čelovek v literature drevnej Rosii, 1958., i Poetika drevnerusskoj literaturi, Lenjingrad, 1967.

2

14

branimir donat

književnosti starijih razdoblja. Iako je naša pozornost usredotočena na relativno mali broj djela – i to vrlo različita podrijetla, te umjetničkih ili društvenih ambicija – pokušat ćemo upozoriti na one slojeve do kojih je došla arheologija književne svijesti, a koji otkrivaju gdje se pisci pozivaju na društvene činjenice i pokušavaju im naći umjetnički korelat stvarnosti, kao i slojeve kroz koje se čovjekova misao, osjećaj i intelekt ne mogu probiti do stvari i tako postati vidljivi.

Mnogo više nego što možemo očekivati, u prvoj fazi rasta hrvatske proze devetnaestog stoljeća književnost i društveni život nalaze se u protuslovnim odnosima, no oni se ipak u raznim prigodama mogu derivirati i svesti na psihološke dokumente, jezične činjenice i konceptualne sustave koji u sebi nose ideju o čovjeku, društvu i književnosti.

To su jedini provjerljivi podaci o društvenoj svijesti kao i najizvorniji glasovi o imanentnim poetikama u tadanjoj hrvatskoj književnosti.

Pretpostavljamo da svaka priča donosi i stanovitu svijest: ona rijetko kada prekida veze s konkretnim društvenim iskustvima, ali proze Jarnevićeve, Vebera, Bogovića, Vukotinovića, kao i nekih drugih, istodobno – donose i cio niz činjenica koje uvjetuju ovo naporno i ne uvijek plodonosno osvajanje stvarnog i mogućeg od ništavila lažne svijesti. Književne činjenice – to su one situacije u kojima se društvena svijest kon­kretizira oblačeći pri tome ruho raznih sustava, zaboravljajući da se odvijaju tehnikom vlastitog pripovijedanja ili sceničnog prikazivanja.

U tom postupku valja tražiti uzroke zbog čega najveći dio pripovjedačkog stvaralaštva ostaje amblemski mrtav, dakle stiliziran na drugi način, ali s istim razlozima i uzrocima koji dominiraju u srednjovjekovnim prozama hagiografskog karaktera. U pokušajima prvih hrvatskih pripovjedača pribivamo stvaranju svijeta nalik onom u Bibliji, ali s tom razlikom da čovjek još nije stvoren, on još ne postoji osim u obliku nejasne ideje da je čovjek i njegova djelatnost jedini pokretač povijesti, pa čak i onda kada je ta povijest posve jednodimenzionalna i statična kao primitivni crtež.

U toj književnosti odabrani ili preferirani sustav inkorporiranih činjenica u strukturu naracije određuje eventualni pluralizam književnih djela. Zato u povodu proza prve polovice devetnaestog stoljeća ne

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

15

možemo govoriti o postojanju i djelotvornom funkcioniranju jednog mogućeg konceptualnog sustava vrijednosti koji bi bio makar i za kat viši od argumenata neke bigotne moralke. Danas, naprotiv, funkcija književnog djela uvjetuje neprekidno mijenjanje položaja onog koji gleda i onog što se motri. Naime, naše sudioništvo u promatranju dovelo nas je do toga da smo i sami motreni za vrijeme književnog čina.

Nama je danas u ovom, kao i u sličnim slučajevima izvor različitih opazaka obavijesti o evoluciji književnosti ne samo jedno izdvojeno ostvarenje, sustav odnosa koje ono tvori prema već postojećim književnim djelima, kao i prema onima koja tek nastaju. Gledano u kontekstu povijesti nacionalne književnosti, ono je znak jednog jedva iscrpljivog značenja. Kao neki primitivni organizam književno djelo se troši, iscrpljuje značenje koje u njemu može naći neko razdoblje (i koje to razdoblje upravo i traži), ali analogno prirodnom organizmu ono se obnavlja i oplemenjuje novim značenjima koja će otkriti tek sljedeći naraštaj.

Značenja koja crpimo iz sfere 1. iskustvenih činjenica, 2. jezičnih činjenica i 3. literarne građe već postoje u djelu i mi ih otkrivamo prodirući sloj po sloj u strukturu djela, koju čine konvencionalni kao i autohtoni elementi.

U istraživanju grana razvojnog stabla hrvatske proze ne treba očekivati neka velika i neočekivana otkrića koja bi ujedno revalorizirala tadašnju književnu produkciju i istodobno utjecala na promjenu općeg sustava vrijednosti hrvatske proze i književnosti uopće.

Naime, iako se s pravom govorilo o romantičkim galimatijašima, mislim da je vrlo teško negirati da su upravo te romantične priče, lišene stvarnih društvenih argumenata, bile izraziti primjerci utilitarne književnosti3.

O tome rječito svjedoče brojni napisi suvremenika koji su pokušali dati snimak političkih prilika. Tako npr. u brošuri Dragutina Rakovca “Mali katekizam za velike ljude” čitamo: “Šta mi hoćemo?

Mi hoćemo: 1. Da imamo narodni naš jezik, kog nam je ista narav dala. Znamo mi, da sa smrtju narodnog jezika i narod isti umire.

3

16

branimir donat

Za razliku od prigodne književnosti npr. osamnaestog stoljeća,4 bila to crkvena propovijed ili povijesno-memoarski zapis, u oba je slučaja riječ o pisanom izvještaju koji donosi stanovitu masu nepoznatih ili slabo poznatih činjenica; riječ je o izvještaju koji u prvom redu donosi stanovit kvantum novih informacija, izraženih, ili još sretnije rečeno, prenesenih objektivističkim jezikom izvještaja, preporodna i postpreporodna prozna književnost u prvom redu sugerira stanovitu ideologič­ nost, ali ovaj put ne u formi izvještaja, nego u obliku sceničnog zbivanja ili narativne konstrukcije, koji modeliraju i istodobno ilustriraju duhovnu simetriju koja poznaje samo manihejsku kategorizaciju pitanja na dobro i zlo, sretno i nesretno, lijepo i ružno.

2. Da imamo narodnu našu literaturu; jerbo bez narodne literature i isti jezik propasti mora.

3. Da narod naš prosvetimo, što je jedino u narodnom jeziku moguće. Tudi jezici kadri su samo pismene ljude prosvetiti; ali nikada čitav narod.

4. Da neoskvrnuta sačuvamo naša municipalna prava, ona bo su temelj našega političkog bitja. itd.”, cit. prema: Ilirska antologija, Zagreb, 1934., str. 140.

4 “Tulik napredek S. Ivana ne moguči terpeti neprijateli, vupute Cesaricu: da na drugo mesto pošalje Ivana. Dojduči anda vitezi nemilostivno zgrabe S. Biškupa i prez vsakoga počinka po dne i noči gingavog i s tulikemi posli zatrudenoga od jednoga mesta na drugo peljaju svega trudnoga, da duša od tela razjahati je se trucala. Ovako jenkrat cel dan putujuči, vu večer nastane se, gde svetoga Bažiliška Mučenika kapelica je bila. Ovde molečemu S: Ivanu poleg groba izkaže se s. Mučenik i reče: ‘Brate Ivane, zutra nas Bog hoče vu jednom mestu združiti (…)’ Spozna iz oveh očivesteh znamenj S. Ivan smert svoju približnu (…) i najsvetije prijemši svete posledne Šakramente (…) iz vremenitoga nepokoja vu vekivečni, nigdar ne ginuči pokoj dušu zpusti svoju, dan četernaesti Malomešnjaka (rujna), leto od rođenja Kristuševog 407... Vsega pako zla zrok Cesarica četetiri dan od smerti S. Ivana na sud Božanski pozvana nenavidnosti, serditosti i kervoločnosti svoje račun je odišla podavat (…)

Za zpunjenimi šestnajstemi letmi po smerti S. Ivana Zlatovustoga Theodisius Cesar Arkadija sen sveto telo njegovo v Carigrad vučini doneti, kotero z velikum pobožnostjum i dostojnostjum vu varašu prejeli jesu (…) Zadnjič telo S. Biškupa je iz Carigrada vu Rim prenošeno i vu Cirkvi S. Petra položeno.” Hilarion Gašparotti: Žitek S. Ivana Zlatovustoga, iz Cveta svetih, cit. prema V. Dukat: Sladki naš kaj, Zagreb, 1944., str. 184-185. Mogli bismo također citirati bilo koji odlomak iz Annua, pa da se činjenice, odnosno pozivanje na događaje, isto tako nalaze u prvom planu zapisivanja, odnosno kazivanja.

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

17

Narativni jezik proza koje nas zanimaju samo je modificirani, ali i individualizirani jezik izvještavanja, sredstvo kojim se saopćava neki, prema tadašnjim društvenim i književnim zahtjevima i ukusima novi, napeti, iznimni i iznad svega poučni događaj. Uz konkretan društveni život pripovjedače povezuje njihova privrženost ideologiji ilirskog po­ kreta koja je identična političkoj deklarativnosti, a ne individualni go­vor, tj. stil kao posebno mjesto u kojem se stapaju univerzalna ili barem za određeno vrijeme i određenu društvenu situaciju jedinstvena iskustva i ideje. Kada su te ideje već u vrijeme Bachova apsolutizma, pa čak i ranije, izgubile svoju pragmatičnu vrijednost, kada su se deinstru­ men­talizirale,5 one su gotovo preko noći prestale biti vlasništvo književnosti koja je željela biti zaokupljena konkretnim društvenim proble­ mima i političkim odnosima. Konstruktivni elementi proze četrdesetih i pedesetih godina postaju ogoljene sociološke činjenice.6 Ono što se prije deset godina suvremenicima činilo živim simbolima najednom se pretvorilo u konstitutivne elemente umjetnički i društveno posve ne­ djelatne alegorije.7 Najednom je od književnosti, koja je stvorila i vrlo

Naime, više nisu u sebe uključivale djelotvornost slika, čak i u ulozi simulakruma djelovale su kao parodije sebe samih.

6 “Možda je najplodnija distinkcija kojom operiše sociološka imaginacija ona koja situacije deli na ‘lične, privatne teškoće, uslovljene sredinom u kojoj se živi’, i na ‘javne, društvene probleme, koji izviru iz socijalne strukture’ (…) Lične teškoće su kategorija koja dolazi do izražaja kroz karakter ljudske jedinke i u okviru njenih neposrednih odnosa prema drugim jedinkama (…) Te teškoće su lična, privatna stvar: pojedinac oseća da su vrednosti kojima on pridaje važnost ugrožene.

Javni problemi se odnose na nešto što prevazilazi tu lokalnu sredinu pojedinca i okvire njegovog unutrašnjeg života. Oni se odnose na organizovanost mnogih drugih sredina u institucije jednog istorijskog društva uzetog u celini, odnose se na načine na koje razne sredine ulaze jedna u drugu dopunjuju obrazujući širu strukturu društvenog i istorijskog života. Ti problemi su, dakle, stvar od društvenog značaja: javnost oseća da je vrednost, kojoj pridaje značaj, ugrožen (…) Javni problemi, u stvari, često impliciraju krizu institucionalnih shema, a često impliciraju i ono što Marx naziva ‘protivrečnostima’ ili ‘suprotnostima’.” Rajt Mils: Sociološka imaginacija, Beograd, 1964., str. 12-13.

7 Naime u ovom slučaju ideje se više ne ilustriraju konkretnim, jer su korelati stvarnog posve istrošeni i imaginacijski posve nedjelatni.

5

18

branimir donat

brižno razvijala ideju o nacionalnoj književnosti, posredstvom političke akcije i umjetničke reakcije nastao mrtvi ili bar umrtvljeni podatak sociološke naravi.

Postaju uočljive posljedice književne improvizacije, naravi nastale na nesigurnoj jezičnoj podlozi, u atmosferi apstrakcija, u vakuumu jedne ni po čemu osobito izrazite i razrađene ideologije, a što je posebno važno, bila je to književnost bez ikakvog novog programa o čovjeku,8 bez neke razrađene ideje o novoj romantičnoj osjećajnosti, bez oslonca u nekoj pozitivnoj filozofiji života, pa nije nimalo neobično da su se mnogi od tih pokušaja rasplinuli u apstrakciji fabuliranja, toj najpovršnijoj ilustraciji temeljnih etičkih kategorija, pri čemu ćudoredne vrline postaju sinonimi estetski zanimljivog i etički vrijednog.

Uostalom i sam pojam pripovjednog nije bio definiran nekim izrazitim žanrovskim posebnostima. Da je to uistinu tako, neka nas uvjeri preporuka uredništva časopisa Neven u povodu objavljivanja epske pje­ sme “Pobratimstvo” Luke Botića, gdje se tvrdi da je autor umio napisati

“Protuslovlje između ideala i stvarnosti, između duhovne slobode, koja je nedje­ljiva od čovjekove biti, i faktične čovjekove uronjenosti u realnost rada u romantičnoj umjetnosti specifični problem dvojnosti svijeta. Svijet se romanticima čini dvoličan, stvarnost se raspada na različite slojeve. Svijet je materijalan a istodobno je i oduhovljen. Materijalna sfera, gdje caruje nužnost, javlja se izvorištem zla, abnormalnosti, nesreće. Duhovna sfera, gdje gospodari sloboda – izvorište je dobra, ljepote, sreće. Između jedne i druge nema harmonije. No duhovna sfera, smatrali su romantici, predstavlja višu istinu postojanja, dok materijalna predstavlja obični privid.

Nije teško uočiti vezu romantičke koncepcije dvojnosti svijeta s Kantovom filo­zo­ fijom. Gnoseološki, etički i estetski dualizam ovoga imao je u nekim slučajevima neposredni utjecaj na romantičarski pogled na svijet. No to je samo u pojedinim slučajevima. Veći dio romantičara nije poznavao Kantovu filozofiju i nije se neposredno oslanjao na nju. Pored posrednih utjecaja odlučnu ulogu u stvaranju koncepcije dvojnosti svijeta odigrali su također uvjeti objektivne stvarnosti, koji su rodili i dualizam kantovske filozofije. Ropski, antiestetski karakter cjelokupne osjećajnopraktične djelatnosti i težnja da se postigne sloboda u idealnoj sferi (u apstrakciji, u umjetnosti) – eto to je ono što se javilo kao realna objektivna pretpostavka kako kantovskog dualizma, tako i romantičke koncepcije dvojnosti svijeta. Ova posljednja izraz je korjenite nepodudarnosti ideala sa stvarnošću.” V. V. Vanslov: Estetika romantizma, Moskva, 1966., str. 79-80.

8

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

19

ovakvu “pripovijest punu života i miline; lijepo izumljenu i vješto, al opet posve naravno izvedenu po pravilima dobrog ukusa umjetničkog; punu krasnih misli u krasnim slikama, nadahnutu čistim duhom narodnim i odjevenu u sjajno ruho jugoslavenskog jezika”.9 Spomenuli smo prozna djela u kojima je ostvarena stanovita ravnoteža (Mažuranić, Nemčić), zatim smo preuzeli Šenoin sud o prozi njegovih prethodnika, da bismo na kraju spomenuli pisca (Botić) koji je umio pisati valjanim narodnim jezikom (u vukovskom značenju tog pojma – iako nismo sigurni da je to i za suvremenu hrvatsku prozu, kao i za prozu pedesetih godina prošlog stoljeća, uopće sretan put).10 Premda se radi o dominantnim strujama jednog razdoblja koje obuhvaća gotovo dva decenija, čini mi se da unutar ovih koordinata ne nalazimo sve one bitne značajke koje će sudjelovati u konstituiranju suvremene civilne hrvatske prozne književnosti.11 Bez obzira na već spomenute nedostatke, kao i one koje smo preskočili, bez obzira na značenje npr. pokušaja jednog Luke Botića, u tim prozama jedva da nailazimo na neke simptome oslobođenja ličnosti i jedva uočavamo začetak oslobađanja novelističke konstrukcije od izvan književnih funkcija.

Ne samo književna vrijednost (a ona je očita), nego pojava književnih djela koja se oslanjaju na neke druge, a ne samo na imaginacijskofabulativne činjenice – predstavlja značajan pokušaj da se idilična shema (s negativnim ili pozitivnim predznakom) denaturira uvođenjem kon­ kretnih podataka, slika, autentičnih jezičnih zabilježaka i da se umjesto idealiziranog junaka, u društvenoj funkciji amblema koji upozorava, koji upućuje na nešto što je u biti izvan njega i izvan književnosti, pojavi govor i naracija kao bitan konstruktivni element književnosti.

Neven, III, 1854., br. 21.

Valjalo bi ispitati koliko je čistunstvo vukovaca utjecalo na siromašenje kreativnog jezika, jer je gotovo preko noći prekinulo sve duboke veze s hrvatskom književnom tradicijom čakavštine i kajkavštine.

11 O toj problematici pisao sam u eseju “Ideologičnost pripovjedaka Ivana Perkovca”, Dometi br. 2-3, Rijeka, 1968.; vidi i str. 77-88 ovoj knjizi.

9

10

20

branimir donat

Pripovjedački pokušaji prvih hrvatskih pripovjedača bitno se razlikuju od intencija suvremene proze. Naime, dok se danas pripovjedači trude da vizualiziraju jedan nevidljivi svijet, da nevidljivo učine vidljivim, nenazočno nazočnim, nemjerljivo mjerljivim, neiskazivo iskazivim, prvi hrvatski prozaisti pokušavali su svim svojim skromnim silama vidljivo transcendirati. Umjesto analiza društvenih mehanizama oni su nastojali postojeće derealizirati i u tom su uspjeli oslanjajući se više na naivnost koncepata negoli na stvaralačku imaginaciju. Ambicije su­ vremenih pripovjedača usmjerene su prema htijenju da se šutnja pretvori u govor, bjeline papira u povelje značenja, da se odsutno učini prisutnim. Oko se nalazi u službi duha. Hrvatski pripovjedači pedesetih godina devetnaestog stoljeća rijetko su se kada zadovoljavali govorenjem konkretnog, jer je vladalo uvjerenje da je realno intendirano u nemoguće, da se stvarnost mora izmijeniti izmišljanjem, naime, prevladavalo je uvjerenje da je autentično skriveno i neobjašnjivo argumentima tri­ vijalne sadašnjosti u kojoj se pripovjedač ne može pojaviti kao demiurg.

Ukratko, svi ti pripovjedači svim svojim skromnim silama pokušavaju transcendirati svakodnevnost, dok suvremeni pripovjedači (sjetimo se npr. čak i empiričara Hemingwaya) uspijevaju transcendentno uključiti u svakodnevnicu.

Uopće se ne zavaravamo aluzijom pragmatičara da se neko književno djelo može protumačiti u svoj svojoj mnogoznačnosti jednom i za sva­ gda, no uvjereni smo da povijesna kritika – isto kao i kritika književnih struktura, kao i kritika struktura ponašanja – mora upozoravati na od­ ređene mehanizme saopćavanja i odnosa značenja. Ona se mora baviti otkrivanjem i proučavanjem onih vidljivih odnosa kao i nevidljivih procesa koji su simptomatični za književnu djelatnost određenog razdoblja. Ne zanima nas stoga prvenstveno spekulativna teoretska podloga koliko praksa, odnosno sustav odnosa između poezije u njezinoj naturalnoj formi (slikovitost, fabulativnost, te ostale žanrovske osobine) i poetike kojom se ostvaruje literarnost, odnosno, nas zanima sustav odnosa između tradicije i inovacije stanovitog razdoblja. U ovim činjenicama valja potražiti razloge zašto našu pozornost privlače pojedinosti, a ne cjelina.

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

21

Ovaj naš arheološki pogled treba upraviti prema onim činjenicama koje su nam dostupne (koje do nas dopiru posredstvom književnog djela, iako najvjerojatnije potječu iz različitih slojeva povijesti, političke svijesti i kulturne tradicije), a koje smo do sada smatrali beznačajnim signalima koji dopiru iz jedne “prethistorijske” situacije književnosti koju ne možemo smatrati nacionalnom, nego “izvannacionalnom”, ali ne i mitskom, jer ona ne izražava u prvom redu jedno biti tu u svijetu, nego mogućnost da se postoji izvan ovog svijeta, koji ona svojim postojanjem priznaje i bori se protiv njega svojim uzdržavanjem od sudjelovanja u stvarnosti, pa zato bira jedno biti tamo u jednom drugom svijetu, koji je tek djelomično modeliran prema mjerama ovog u kojem ta knji­ ževnost nastaje.

Možemo zato govoriti o društvenoj funkcionalnosti. S obzirom da je riječ o pripovjedačkoj prozi, u prvom redu izvješćuje o događaju ili događajima u kojima sudjeluje više lica povezanih zajedničkom motivacijom, mislim da slične situacije valja potražiti i u memoarskim zapisima, povijesnim dokumentima, sudskim ispravama itd.12 Književnost i život nalaze se u vrlo zamršenu odnosu, no njihova je povezanost očita. Doduše, život traži dobro provjerene formule, razumljive – s malo pretjerivanja možemo reći – shvatljive, jednom zauvijek; književnost pak stvara ih uvijek iznova. Život traži empirijsku vjerodostojnost, književnost autentičnost egzistencijalne situacije, koja se još nije naselila u neku opće shvatljivu i prihvatljivu društvenu formulu.

Tako npr. subjektiviziranu povijesnu činjenicu nalazimo kao bazu, povod i argument pisanja djela kao što je Annuae ili historija Baltazara Krčelića, ali kada građa skupljena u tome djelu imaginira novu stva­ ralačku jezičnu situaciju, kada provocira jedan novi, na potenciju konstrukcije dignut splet značenja i kao takva postaje potka romana Augusta Šenoe ili pak proze Josipa Eugena Tomića, onda ona proizvodi

Međutim, iako je nešto takve građe objavljeno u raznim izdanjima JAZU, malo se povjesničara jezika i književnosti tom problematikom bavilo i zato ne postoje neki sustavni prikazi eventualne veze između te praktične “književnosti” i ove “umjetničke” književnosti.

12

22

branimir donat

autentične egzistencijalne situacije. Povijesnu činjenicu nova upotreba transformira u književnu građu i svijest o povijesti, o kontinuitetima ne samo jednog naroda, nego jedne vrlo određene nacionalne književnosti.

Spomenimo djelo koje je – ako ne posve, onda barem prirodom svoga karaktera – lišeno intencije da pošto-poto bude književnost, no koje ipak predstavlja zanimljivo svjedočanstvo o hrvatskom društvu toga vremena, ali i “objektivni roman” jedne razočarane žene. Riječ je o Dnevniku13 Dragojle Jarnević. Od životnih činjenica koje dominiraju kod Krčelića i Jarnevićeve, pa do ostvarenja u kojima dominira svijest o potrebi situiranja povijesnih, odnosno društvenih činjenica u prisutnosti konkretnog govora (što se djelomice ostvaruje kod Botića) kao najelementarnijeg oblika literarne činjenice postoji golem raskorak, koji će se premostiti tek u sljedećim etapama evolutivnog razvoja hrvatske proze.

U tom prenošenju objektivnih činjenica u imaginativne strukture (uostalom kada se radi o interpretaciji nekog događaja kroz upravni govor) nailazimo na rudimentarne oblike beletrističke naracije koja je najčešće povezana uz imitativni (a to ne znači i autentični) izvještaj o estetski zanimljivom događaju. U takvim slučajevima sintagma zanimljiv događaj nalazi se u prvom planu i kod pisca i kod onog koji je prihvaća kao poruku određene informacije.

Tako kod Krčelića, koji je pisao latinskim jezikom, posve prirodno nigdje ne možemo naći ni spomenutu, a kamoli ostvarenu namjeru da taj zanimljiv događaj bude uistinu “konzerviram” u izvornoj govornoj situaciji tako da bude i estetski zanimljiv (kao najjednostavniji oblik individualizacije).

Književna zanimljivost je stoga do danas sačuvana samo u onim anegdotalno izražajnim fragmentima koji zadovoljavaju znatiželju da­

Dragojla Jarnević: Život jedne žene, odabrane strane dnevnika, priredio: Stanko Dvoržak, Znanje, Zagreb, 1958.

13

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

23

našnjih čitatelja,14 dok je po svojoj građi zapravo identična materijalu koji danas čitamo u tzv. cronique scandaleuse novina i revija koje fakto­ gra­fijom hrane pohlepnu glad imaginativno insuficijentnih masa.

Krećući se ne baš jasno označenim granicama građe koja je čas povijesno-socijalne, a čas jezično-književne provenijencije, pred novim čitateljem starih djela javlja se vrlo važno pitanje književne norme i literarne funkcionalnosti situacija i značenja fiksiranih u tim djelima.

Tako kod Dragojle Jarnević uočavamo želju da se napiše svjedočanstvo o vremenu, ali i potrebu osamljene duše da se neprekidno suočava s

Na primjer: “Ženidba župnika Cadaka. Kći pokojnog fiškala Lendvaja bijaše sklopila intimnije poznanstvo s nekim župnikom iz đurske biskupije i obećala mu da će se za nj udati, ako on dobije dozvolu za brak. Ne znam čijim posredstvom on je radio oko toga, da dobije takvu dozvolu, pa je i dobio nekakvu lažnu, u kojoj se navodilo samo to, da mu se zbog određenih razloga, koji su papi poznati, dopušta ženidba i da se oslobađa od čitanja brevijara. S tim lažnim breveom dođe on pred sombateljski konzistorij, koji mu to prizna i na temelju tobožnjeg papinskog brevea dopusti ženidbu. Kad je to dobio, skine mantiju i pođe zaručnici u Varaždin, gdje je u svjetovnom odijelu polazio plesove i pokazivao se u javnosti. Dođe k varaždinskom župniku Antonu Smukaviću i na temelju brevea koji je priznao sombateljski konzistorij, zamoli ga, da ga vjenča. Župnik mu nije pravio nikakve poteškoće, samo neka mu plati dužnu pristojbu ili štolarinu. Pošto mu je to isplatio, on ih vjenča. Kad se to doznalo u Zagrebu i bilo potvrđeno svjedočanstvom varaždinskog župnika, zaređeni muž bi pozvan u Zagreb. Kad je tamo putovao, kod Sv. Ivan Zeline krene drugim pravcem i preko svoga pratioca, odvjetnika Žalića, javi ženi, da pođe za njim. Ona tako učini. Od god. 1752. tako su skupa živjeli u braku i dobili dvoje djece. Ove pak godine župinjski bilježnik gospodin Jabloncaj, ne znam kako prepozna ženu i upozori svoga podžupnika Luku Novosela. On ih oboje dade uhititi. Nju s dvoje djece pošalje namjesniku, a muža zagrebačkom biskupu. Ona je dulje vremena bila u zatvoru u kraljevskoj kući živeći od milostinje vjernika konačno bez ikakva postupka puštena na slobodu. On je neko vrijeme bio zatvoren u kuli biskupskog dvora. Napokon, budući da je bio iz đurske biskupije, uz pratnju biskupovih predijalaca bi otpremljen tamo na suđenje. Kad su stigli u Čakovec, bilo zbog nemara ili zbog lakomosti svojih čuvara ili pak, a to je najvjerojatnije, jer su primili takve upute (zbog toga naime nisu nikada bili pozvani na odgovornost, a kamoli kažnjeni), domogne se slobode.

Nije poznato, kamo se sklonio. Taj je događaj dao povoda svakojakom govorkanju koje nije vrijedno zabilježiti.” Baltazar Adam Krčelić: Annuae ili historija, 1748.–1767., JAZU, Zagreb, 1952., str. 257-258. ili npr. Neobičan slučaj (str. 96.), ili pak Neobična prirodna pojava u Hrvatskoj (str. 97).

14

24

branimir donat

vlastitom sudbinom i smislom osobnog života. Ova neprekidna ispovijest unutrašnjih kriza, kamufliranih faktografijom iz društvenog i go­ spodarskog života hrvatske pokrajine sredinom prošlog stoljeća, upravo zbog svoje autentičnosti, koja je plod funkcionalnosti, rađa jednu književnu normu koju će poslije vješto koristiti Perkovac u “Stankovačkoj učiteljici”, Šenoa u Branki itd.

Evo primjera gdje funkcionalnost nije postojala čak ni u formi prikrivene intencionalnosti: “”Iz ljubavi za domovinu padaše oba, i okrutnost Turaka ih k tamu dotjera’, tiho reče Zrini. ‘Ali doista!’ poviče potom ‘za ovu okrutnost mu zasluženu naknadu na leđa upisah, i neka se opet vrate, ću im inaki račun jošt napisati!’

On naruči da se imadu trupla od obih na krevet od parade metnuti i da im se lovorika na glave stavi. ‘Viteški odu oba’ reče ‘i doista zaslužuju svake viteške časti.’ Drugi dan ih dade velikom paradom sahraniti.

Ugljenar je također mnogo trpio; on ljubljaše svoju Zorku bezizrečeno, i bi bio najodurniju smrt rado pretrpio, da je mogo samo nju spasiti; ali ona bijaše žrtva straha, stiske i zatajenja ondje materinske ljubavi gdje domoljubivost govarjaše. Ona osta bez svake utjehe, i ne hotijaše već ni dijete oko sebe imati. Zrini uzme ovo, pa ga na otok Krk odšalje.

Tamo dozreli dijete mladencem i mužem, i postane vrli junak. 70 godina starac dvode on opet u Senj, poslije kako je u borbi s Francuzi mnogu ranu dobio i imenom plemenitim Viteškovićem urešen bio. Pokraj grobova njegove majke i Ađimira dobi i on grob, i njegovo proslavljeno ime sijaše zajedno s prostim imenom Zorke Živićeve – i Adimirovim – inače po rodu Tadorom Šajtićem.”15 Za razliku od fragmenta pripovijesti “Žrtve iz ljubavi i vjernosti za domovinu” u svojim memoarima Jarnevićka odabire jedinu mogućnost – objektivnost svjedočenja. Međutim, dok u prozama samo konstruira

Dragojla Jarnević: “Žrtve iz ljubavi i iz vjernosti za domovinu”, cit. prema Hrvatski narodni preporod II, Ilirska knjiga, “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, sv. 29., Zagreb, 1965., str. 38.

15

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

25

zaplete koji transcendiraju objektivno izložen materijal, u zapisima iz svoga života ona ne ispituje samo osobni odnos prema vremenu i zbiva­ njima u njemu, ona čak analizira vlastitu osjećajnost u obliku objektivno oslikanih okolnosti koje je uvjetuju i kroz misao o vlastitom osje­ćanju; naime, ona jedan događaj daje u odnosima dvaju različitih gledanja.16 Funkcionalnost uvjetuje iskrenost, možemo kazati samoanalitičnost pristupa, jer spisateljica svoje bilješke ne daje preko neke imaginarne scene upućene javnosti, nego ih gleda u ogledalu vlastitoga srca.

Umjesto podsvjesne obveze prema književnosti, koja se najočitije iskazuje kroz robovanje raznim konvencijama i rekvizitima literar­ nosti,17 eto svjesne odlučnosti da se otkrije ljudsko srce, intimna isku­ stva, porazi i odustajanja žene koja ne može ostvariti sretan život zbog jedne trivijalne, ali ipak za nju tragične činjenice. Nicturia je ograničila životne šanse djevojke, koja na kraju ipak nije uspjela zatajiti svoje

Na primjer: “28. VI 1849. No što ja učinih večeras?! Došavši on kući, dođe k meni u sobu, te sjedne na škrinju, a ja nedaleko od njega na stolac. On mi pruži ruku, i ja, primivši ovu – srcem prepunim ćućenja i ganuta – sjetivši se da je ovo zadnja večer, koje se ovako s njime razgovaram, pritisnem milu njegovu ruku na usta moja (…)

Oh! Bijaše to trenutak, u kojem bih rado ovaj svijet promijenila! (...)

Zatečen ovim činom prenapete duše moje, htjede da mi istrgne ruku te reče: ‘Ne tako, Dragojlo!’

Ali ja se sjetim da idem predaleko i da će mu ovaj moj čin izdati neomeđenu ljubav duše i srca moga, pa zato lagano pustim njegovu ruku, ali tjerana mukom stradajućeg srca, zagrlim mu glavu – nagnutu k meni – i poljubivši ga u krasno njegovo čelo, brzo se nagnem natrag (…) Oh, da mi je bilo umrijeti ovaj čas! (...)” Ibid., str. 171.

17 “’Hej!’ zajujuška momak privinuv ljubu gorućem srcu. ‘Maksice, ti me ljubiš, pa neka mi sada dođu svi učeni i mudri ljudi, te neka gledaju sreću moju! Dušo ti moja! a tebe ne bih doista s nikakvom čašću najučenijeg muža zamijenio; svi su siromasi, koje i žalim, jer jim je srce pusto uz mrtve knjige, dočim je u mene vatre, života, ljubavi, nježne odane ljubavi’, i sve čvršće privijaše ju grudim, dočim ona glavom mu o grud oslonjena, neizrecivim ćućenjem slušaše odbijanje njegova srca (…)

Blijedi mjesec bijaše tajni svjedok dvaju čistih srcah i da jim punim svojim svjetlom nepoplaši proviraše prijazno između lišća i prisluškivaše zakletvom ljubavi, koje si uzajamno zadaše.” Dragojla Jarnević: Dva pira, 1864., citirano prema: Stanko Lasić, Roman Šenoina doba, “Rad JAZU” 341, str. 207.

16

26

branimir donat

ženstvo. Dok je neimaginativno, tj . funkcionalno bilježenje životnih činjenica bilo jedina norma, jedini oblik autentičnosti, spisateljica Dra­ gojla Jarnević nadrasta literarne konvencije i govori o realnim događajima pozivajući se na stvarnost i iskustvo kao jedine izvore značenja.18 Međutim, da bi životna činjenica, oslobođena staniolskog omota “stilizacije”, “idealizacije” ili “usklađenja”, postala podloga beletrističkog fabuliranja, trebalo je još dosta za nas gotovo neshvatljivih odricanja. Naime životne činjenice još nisu ni kod pisaca, a vjerojatno još manje kod čitateljstva posjedovale “estetsku vrijednost”. Svjedoci smo pojave koju je u povodu današnje masovne kulture lijepo definirao Edgar Morin riječima: “Prednost ima sve ono što u stvarnom životu podsjeća na roman ili san. I ne samo to, informacije su zaogrnute romanesknim elementima, koje novinari izmišljaju ili zamišljaju (ljubavi vedeta i princeza). Naprotiv, na sektoru imaginarnog dominiraju elementi realizma, odnosno akcije i romaneskni zapleti koji izgledaju kao da su stvarnost. Kulturu masa nadahnjuje ova dvostruka živost ima­ ginarnog koja imitira stvarnost i stvarno koje poprima boje imagi­

“1. VII 1852. Nenadano ipak ode mi sutra moja drugarica Matešićka; danas joj dođe pozdrav od supruga, da neka ide kući i tako se sprema za sutra: Hvata me neki strah, kada pomislim da ću ostati sama. Nasilju Milićevu ne ću se moći uklanjati, jer ga rado vidim (…) Ovdje bih mogla na svoj način mudrovati i sve kojekoga za primjer navoditi. Ali ne ću ništa, već moje srce, koje me vuče k njemu. Kad sam onomad bila s njime u šumi, i on mi se bio silno zalijepio, trnulo mi bijaše srce u grudima i napala me muka; ne znam što je ono bilo, ali to znam, da sam se borila sa svojim srcem i s njegovom silom. Održala sam megdan, ali on me proklinjao, da mi se koža ježila. O, kakav je čovjek u razbludi svojoj!!!!

2. VIII 1852. Stvar je činjena – i ja nekoliko slabih časova u naručju muža prebavila (…) Topusko je moralo dakle biti svjedok moga čovječanstva i Toša Milić, leutnand kod druge banske regimente, onaj muž, kojeg sam prvog razbludno bez granica zagrlila! – Stvar je činjena – ne smijem se žaliti. Četrdeseta godina mi je minula i u ovoj se dobi tekar razbludila (…) Da govorimo istinito, ja ne ljubim Milića, jer ljubiti više ne mogu; ali njegove molbe, zaklinjanja, a moja na razbludu raspoloženu ćut, učiniše, što u mojoj mladosti ni ljubav, ni ćut, ni zaklinjanja, ni molbe učiniti ne mogaše. – Jutros ode Matešićka, a po ručku dođe on odmah; tu se inatismo, ja se otimah, on siliše i konačno se združismo.” Život jedne žene, str. 196-197.

18

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

27

narnog.”19 Ova književnost ostaje vjerna melodramskim argumentima, ona superiorno gospodari jezikom koji još nije stekao vlastitu svijest.20 Osim toga subjektivizam ovih zakašnjelih romantičara – romantičara tehnikom i konvencijama, a ne ideološkim zasadama – temeljio se na uvjerenju da nikakvi društveni korelati ne mogu zamijeniti nejasnu, neuhvatljivu, ali prisutnu ideju o subjektivnosti vizije: jedina mitologija te književnosti bila je sama književnost. Jezik još dosta dugo neće postati glavni junak, persona dramatis hrvatske književnosti.

Tek pojavom Adolfa Vebera Tkalčevića jezik će u prozi postati no­silac određenih karakternih i psiholoških karakterizacija. U povodu “Na­dale Bakarke”, “Zagrepkinje”, “Avelina Bakranina ljubavne zgode i nezgode” više se ne može govoriti o neutralnom jeziku saopćenja, nego o dramskom individualiziranom govoru koji je i sam postao ravnopravnim čimbenikom fabulacije, odnosno sižejne obrade.21 Dragojla Jarnević i Adolfo Veber Tkalčević bijahu suvremenici, ali u povijesti hrvatske književnosti njihova mjesta nisu samo određena književnom aktualnošću djela, nego u prvom redu odnosom prema materijalu književnosti. Oboje stiliziraju i pretjerano fabuliraju, no dok se Jarnevićka u svojim pripovijetkama i romanu Dva pira služi apstrakcijama (kao i kod svih primitivnih pripovjedačkih struktura likovi njezinih proza su psihološki i karakterološki definirani slikovitim ale-

Edgar Morin: L’esprit du temps, Pariz, 1962., str. 43.

Moglo bi se govoriti o jednom primitivnom jeziku koncepata.

21 “– A kaj si se tak raskukurikal; denisque krsti vuka, a vuk u goru.

– Ne diraj u svetinje – ozva se Vinko, koga su Batalovićeve riječi nješto uvrijedile – već ako hoćeš, sjedni, pa pij času vina.

– O, dobro nam došao, dragi Bataloviću – povika Vojko veselo – ded iz pune.

– Kad vre mora biti, neka bude; koga da Bog živi? – a – a onoga komu je sve sveto – prihvati Batalović, a brci mu se stadoše smijati onako zlurado, kako kad tko hoće da požali koga.

– Što nova u Zagrebu? – upita ga Vojko da odvrati govor od stvari koja mu je već dodijala.

– Chronique scandaleuse – prihvati Batalović sve poskakujući na stolici – pa kaj niste čuli?” A. Veber Tkalčević: “Zagrepkinja”, cit. prema: Pripovjedači Zagrebu (I. dio), Zagreb, 1965., str. 66-67.

19

20

28

branimir donat

gorijskim imenima), Veber već živo osjeća kako je život s literaturom najčvršće povezan govorom, pa zato uz još uvijek naglašeno fabuliranje pokušava konkretizirati govorom određene socijalne i regionalne obojenosti. On prvi stenografira individualni govor svojih likova i zato su oni implicite dramske osobnosti, dok su kod Jarnevićke, Vukotinovića, Bogovića, Filipovića junaci prisiljeni nositi povijesne ili društvene kostime da bi uopće nešto predstavljali. Stoga možemo i govoriti o nji­hovoj amblemskoj naravi, tj. svi se oni javljaju u ulozi okamenjenih me­tafora koje posjeduju još samo jedno jedino ograničeno i zato svima shvatljivo značenje.

U upornom apstiniranju od prihvaćanja pozivanja na iskustveno, te iz nesposobnosti da u dramskoj formi razradi fabulu priča, Jarnevićka izvješćuje o imaginativnim događajima ostajući po strani i izvan zbi­ vanja isto kao i sam čitatelj. Da se radi o slijepoj vjernosti literarnom kon­ceptu onoga vremena, najrječitije govori njezin Dnevnik. Ovaj sukcesivni niz napisa, u kojima osobito dolaze do izražaja njezine domoljubne feminističke ideje, otkriva mnoge potresne činjenice, koje bi – da su bile prezentirane kao imaginativna književnost – imale i danas težinu, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog nekonvencionalnosti i iskrenog bavljenja vlastitom sudbinom.

Međutim, u tom objektivističkom zapisivanju činjenica mi danas nalazimo elemente autentične psihološke analitike. U prvom je planu ostalo i dalje bavljenje zanimljivim i neobičnim događajima, dok je intenzitet estetskoga i dalje ostao od drugorazredna značenja, štoviše, nije postojao čak ni u intencionoj formi. Ovo doduše posve nesvjesno proširenje, domene književnosti, iako nije utjecalo na razvitak proze devetnaestog stoljeća, pokazuje kako je uloga konkretnih činjenica u sljedećim razdobljima bitno mijenjala i strukturu književnosti. Činjenice koje su zabilježene kod jednog Krčelića nama danas nalikuju na rudimentarne oblike nerazrađenog društvenog romana – u spomenutim zabilješkama ima i čuda i trivijalnosti, fantazije i realnosti.

Naprotiv, činjenice fiksirane u Dnevniku predstavljaju začetak psihološke proze, junakinja analizira jednu dušu provijanu raznim životnim radostima i nedaćama.

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

29

Umjesto objektivnog duha koji piše povijest ili mitologiju određene političke i socijalne stvarnosti, Dragojla Jarnević očituje u svojim dnevničkim zapisima u prvom redu intimnost vlastitoga svijeta, koji neprekidno ispituje, iskušava i suočuje s realijama društvenog i gospodarskog života, ali njezina osjećajnost ipak ostaje onaj kamen kušnje na kojem se ispituju svi ingredijenti stvarnosti.

I Annuae jednako kao i Dnevnik nemaju jedinstven siže. Oba su kroničarski zapisi. Kod Krčelića u središtu pozornosti nalaze se argumenti za jednu pola-lokalnu, pola-nacionalnu povijest, u Dragojle Jarnević u središtu je pozornosti njezin odnos prema svakodnevnim podacima praktičnog života, ali upravo ta logična suzdržljivost od komentiranja vlastite osjećajnosti najviše i najdublje govori o intenzitetu i autentičnosti te osjećajnosti.

Premda nastala kao posljedica ambicije zapisivanja (a ne imaginiranja), ova djela, kao i mnoga druga (spomenimo i prozu kajkavskih crkvenih pisaca što ih je u svojoj antologiji prezentirao Vladoje Dukat), otkrivaju elemente iskonskog verizma, koje ne možemo poistovjetiti sa sličnim elementima uključenim u književna djela koja se oslanjaju na poetiku realizma, ali koji predstavljaju potvrdu neprekidne potrebe u književnosti za oslanjanjem na empirijska iskustva i društvenu konkretnost.

Paralelno s ovim pojavama, koje sve neposrednije ulaze u imagi­ niranu književnost, otkrivamo i utjecaj jednog novog fenomena. Značenje argumenata posuđenih od sloboda fantastične fabulacije kao i vanjska napetost koja je unaprijed ostvarena pozivanjem na amblemske karaktere likova sve se više smanjuje uvođenjem autentičnih jezičnih situacija. Pripovijest sve češće prestaje biti izvještaj sveznajućeg i ideal­no odabranog promatrača – pripovijest dakle sve češće postaje dramsko-digresivna djelatnost pojedinih likova povezanih nekim zajedničkim događajem ili nekim drugim oblikom fabulativnog srodstva.

Nakon proze izmišljanja susrećemo se s prozom izvještavanja, da bismo u Šenoinu dobu došli do proze prikazivanja. Naime, najprije se trebalo nestvarnim suprotstaviti stvarnom. Imaginacija je bila uvjet postojanja jednog drugog podneblja koje nije priznavalo determinante nemogućeg.

30

branimir donat

Izvještavanje je podrazumijevalo postojanje svijeta o kojem se govorilo, dok prikazivanje omogućuje narativnu djelatnost koja će na temelju iskustava s raznih područja modelirati prozu koja će sadržavati sve one elemente koji omogućuju ne samo književnost, nego i totalnu ideju o čovjeku.

Naspram sterneovske metode Nemčića, a poslije Janka Jurkovića i Vilima Korajca22, koja je sve do pojave novela Ivana Slamniga ostala dosljedna u ironičnom ogoljivanju pojedinih “literarnih” metoda, ali isto tako i pozivanja na gole životne činjenice posuđene iz stvarnosti – kod Adolfa Vebera Tkalčevića uvođenje govorne iluzije nema drugu ulogu osim psihološke motivacije zbivanja u kojima sudjeluju njegovi suzdržljivi avanturisti.

Veber je mnogo radio na jeziku (a osobito se bavio nekim teoretskim problemima stilistike hrvatskog književnog jezika) i u svojim prozama ostaje tako dugo u okviru književne norme onog vremena dok konstruira kostur fabule i dok sumira događaje, međutim, kada čitatelju želi pružiti nešto individualno i karakteristično upravo za te, a ne neke druge protagoniste, oslanja se na individualni govor. Tako se u “Zagrepkinji” susrećemo s kajkavskim karakterizacijama. Književni jezik je apstrakcija koja je transformirala brojne individualne karakteristike pojedinih govora. Kod Vebera ta se transformacija susreće na mnogim, i to ponajboljim proznim stranicama. Veber je suzdržljiv pripovjedač. Prezirući kaotičnu montažu spektakularnih detalja, on uopće ne nastoji uvesti čitatelja u prethistoriju zbivanja o kojem priča. Njega zanima jedino slijed događaja u njihovu autentičnu društvenom koloritu. Iskaz ponov­no dobiva određeno i vrlo bitno značenje. Ističući subjektivne osobitosti likova – pripovjedač postiže zapravo objektivnost, a na činjenicama povijesno-jezičnog podrijetla još će dugo počivati gotovo cjelokupno zdanje hrvatske proze. To je književnost realnosti svijeta oko nas, međutim, bit će potrebno mnogo napora i individualnog otpadniš-

Vidi: Branimir Donat: Pripovjedačevo uplitanje, Prilog analitici hrvatskog sternijanstva, Unutarnji rukopis, Zagreb, 1972., str. 89-98.

22

od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

31

tva da se pojavi proza koja će svoju problematiku tražiti i nalaziti u sferi problematične ljudske sudbine. No ipak situacija i dalje ostaje nejasna i kreativno protuslovna, čulni zahvat u svakodnevicu dovest će ubrzo do novih pretjerivanja, jer je apstrakcija idealiziranog i idiličnog svijeta zamijenjena novom, ali ovaj put negativnom idilom (Kumičić). Književnost, kako vidimo, živi raspeta između čulnih iskustava i ambicije da bude objektivnija od povijesti. Ova njezina ambicija jest bit one “literarnosti” koju mi u raznim prilikama ispitujemo.

Unutarnji rukopis, Zagreb, 1972.

32

branimir donat

kazalo imena

275

Kazalo imena A Adler, Alfred 225 Ahil Tacijski 45 Andersen, Hans Christian 129 Andrić, Ivo 8 Apollinaire, Guillaume 249 Apulej 50 Aristotel 221-222 Askoldov, Aleksandr 158 Asmus, Valentin Ferdinandovič 150151 B Bachelard, Gaston 253 Badalić, Hugo 74 Bahtin, Mihail Mihailovič 42, 51, 147151, 157-168 Baldensperger, Fernand 229 Balzac, Honoré de 164, 198 Barac, Antun 12, 86-88, 95, 97 Barbey d’Aurevilly, Jules-Amédée 249 Baričević, Josip 251-252, 256, 273 Barrès, Maurice 110-111, 114, 117 Barthes, Roland 65, 234 Batušić, Slavko 256 Baudelaire, Charles 56, 74, 107-108, 225

Beethoven, Ludwig van 184 Belkin, Ivan Petrovič 156 Bertrand, Aloysius 107-108 Bismarck, Otto von 183 Bjelinski, Visarion Grigorevič 157 Blake, William 196, 212 Blavatsky, Helena 197 Boccaccio, Giovanni 46, 100 Bogović, Mirko 14, 28 Boileau-Despréaux, Nicolas 100 Bonnier, Albert 212 Borges, Jorge Luis 217, 240, 242, 268270 Bosse, Harriet 195, 205, 208-210, 212 Botić, Luka 18-19, 22 Bracciolini, Poggio 41, 100 Breton, André 271 Brezovački, Tituš 89, 126, 171 Brlić-Mažuranić, Ivana 132-139, 141142, 144, 228, 250-251, 258, 272 Broch, Hermann 8 Butor, Michel 161 Byron, George Gordon 184 C Caillois, Roger 172, 226, 246 Calvino, Italo 269

276 Camus, Albert 147 Caroll, Lewis 45, 235 Cavendish, Richard 198 Cervantes y Saavedra, Miguel de 38, 42, 164, 184 Cesarec, August 181, 255, 273 Chamisso, Adalbert 176, 231 Chauser, Goeffrey 46 Chopin, Frédéric 183 Collodi, Carlo 185 Croce, Benedetto 220-221 Curtius, Robert 42 Č Čapek, Karel 260, 268 Černiševski, Nikolaj Gavrilovič 85-86, 161 Čuić, Stjepan 268, 274 D Dali, Salvador 265 Dante Alighieri 120, 201-202, 212 D’Annunzio, Gabriele 184 Descartes, René 222 Desnica, Vladan 228, 259-260, 267268, 274 Dežman, Milivoj 248 Diderot, Denis 95, 164 Dimšic, Aleksandar 147-151, 168 Donadini, Ulderiko 191, 228, 255-256, 270, 272 Dostojevski, Fjodor Mihajlovič 147, 149-168, 175, 231, 262 Držić, Marin 89, 122, 126 Dufrenne, Mikel 73 Dukat, Vladoje 29, 91, 97 Dumas, Alexandre 183 Durand, Gilbert 233 d’Urfé, Honoré 45

branimir donat Đ Đuretić, Nikola 270 E Eco, Umberto 58 Eliot, Thomas Stearns 9 Engelhardt, B. M. 147, 157-159 Ewers, Hanns Heinz 176, 247, 257, 266, 270 F Fabrio, Nedjeljko 265, 272 Feuerbach, Ludwig 55 Filipović, Ivan 12, 28 Fink, Eugen 243 Flaubert, Gustave 54, 176 Fleming, Ian 58 Ford, John 66 Forster, Edward Morgan 167 Foucault, Michel 242-243 Freud, Sigmund 188-189, 225, 253, 271 Fridlender, Georgij Mihajlovič 155-156 G Gaj, Gustav 246 Gaj, Ljudevit 246 Galović, Fran 228, 253, 256 Gauguin, Paul 207 Gautier, Théophile 175 Gide, André 58, 68, 147 Gjalski, Ksaver Šandor 118, 125, 128, 182, 213, 228, 245-247, 256, 273 Goethe, Johan Wolfgang von 7, 40, 62 Gogolj, Nikolaj Vasiljevič 95, 125, 149, 154-156, 231, 247, 262, 266, 270 Gorki, Maksim 142, 184 Gramsci, Antonio 61 Grass, Günter 56 Gracián y Morales, Baltasar 222 Grbić, Dunja 270

kazalo imena Grosman, Leonid 147, 158 Gruber, Dane 116 Gundulić, Fran 118

H Hamsun, Knut 178, 258 Hariton 45 Hawthorne, Nathaniel 213 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 98, 124, 152, 222, 224, 242-243, 246247 Heidegger, Martin 174 Hemingway, Ernest 20 Hobbes, Thomas 175 Hoffmann, Ernst Theodor Amadeus 175, 228-231, 247, 256 Hoffmannstahl, Hugo von 174 Hölderlin, Friedrich 168 Homer 136, 189 Horacije 183 Horvatić, Dubravko 228, 266-267, 273 Horvat, Mladen 257 Hrapčenko, Mihail Borisovič 150 Hugo, Victor 164 Humboldt, Wilhelm von 70-71 Huxley, Aldous 213 Huysmans, Joris Karl 249 I Iljf, Ilja Arnoljdovič 125 Ivanošić, Antun 89-90, 126 Ivanov, Vjačeslav Ivanovič 147, 158 J Jakovljević, Milica (Mir-Jam) 57 Jarnević, Dragojla 14, 22-29, 81, 94 Jaspers, Karl 197-198 Jean Paul 94-95

277 Jelačić Bužimski, Dubravko 269 Jermilov, Vladimir 150 Jorgovanić-Flieder, Rikard 217, 244245, 271, 273 Jung, Carl Gustav 204-205, 218, 220, 225, 271 Jurić, Marija (Zagorka) 56-57 Jurković, Janko 30, 82, 89-91, 95-96, 126-127 K Kafka, Franz 247, 256, 266, 269-270 Kaleb, Vjekoslav 258-259, 274 Kamov, Janko Polić 9, 251, 256 Kant, Immanuel 18, 152, 243 Karađorđević, Aleksandar 114 Karamzin, Nikolaj Mihajlovič 88, 95, 154 Kaštelan, Jure 263, 273 Kaus, Otto 147 Keats, John 183 Kekanović, Drago 269 Kerouac, Jack 45 Klarić, Kazimir 129, 228, 267, 273 Kleist, Heinrich von 231, 248 Kleopatra 184 Kolarić Kišur, Rudolf 256 Kolar, Slavko 125, 128 Kolumbo 216 Kombol, Mihovil 74 Korajac, Vilim 30, 82, 89-92, 94-101, 125-127 Kovačić, Ante 127 Kranjčević, Silvije Strahimir 72 Krantz, E. 224 Krčelić, Baltazar Adam 21-23, 28-29 Krleža, Miroslav 8-9, 56, 119-120, 128, 191, 196, 228, 254, 262 Ksenofont Efeški 45 Kukuljević Sakcinski, Ivan 12

278 Kumičić, Eugen 31 Kušan, Ivan 125, 129 Kvintilijan, Marko Fabije 222 L Lacan, Jacques 236 Laclos, Pierre Ambroise Choderlos de 54, 88 Laforgue, Jules 9 Lagerkvist, Pär Fabian 9 Lagerlof, Selma 184 Laing, Ronald David 190 Lamartine, Alphonse de 183 Langer, Susanne 134 Lanz, Adolf 198 La Tour, Maurice Quentin de 53 Lawrence, David Herbert 213 Lefebvre, Henri 66 Leonardo da Vinci 194 Leskovar, Janko 247, 273 Lévi-Strauss, Claude 137 Liebenfels, Jörg Lanz von 198 Lisičar, Matija 251-252 Livadić (Wiesner), Branimir 248, 273 Locke, John 95 Longus 50 Loti, Pierre 8, 184 Lovrenčić, Jakob 89, 126 Lubbock, Percy 167 Lukács, György 39-40, 167 Lunačarski, Anatolij Vasiljevič 149 M Maistre, Xavier de 95 Majetić, Alojz 45, 228, 266, 274 Majkov, V. 156 Mallarmé, Stéphane 152 Malraux, André 64 Man Ray 196 Marinković, Ranko 228, 262-263

branimir donat Marković, Franjo 73 Marović, Tonči Petrasov 265, 273 Marulić, Marko 136 Marx, Jean 37 Marx, Karl 55, 58 Matko, Janko 57 Matoš, Antun Gustav 9, 110, 113, 115-117, 121, 125, 128, 228, 249, 269-270, 273 Maupassant, Guy de 176, 249 Mauron, Charles 238 Mažuranić, Ivan 127 Mažuranić, Matija 12, 19 Mažuranić, Vladimir 144 Mažuranić, Fran 106, 107 McLuhan, Marshall 35 Memmi, Albert 81 Merleau-Ponty, Maurice 12 Mesmer, Franc Anton 225 Michelangelo Buonarotti 183 Milićević, Nikola 74 Miller, Henry 45 Milton, John 183 Mirabeau, Octave 249 Mir-Jam vidi: Jakovljević, Milica Miškatović, Josip 82 Mjasnikov, A. 148-149, 151 Moles, Abraham 57-58, 61 Moore, Marianne 62 Morin, Edgar 26-27 Moritz, Karl Philipp 225 Musil, Robert 8 N Nalješković, Nikola 89, 126 Napoleon 116, 118-119, 183 Nazor, Vladimir 45, 179-182, 186, 188189, 194 Nemčić, Antun 12, 19, 30, 78, 82, 91, 95, 125, 127

kazalo imena Nietzsche, Friedrich 152, 201, 247 Nodier, Charles 245 Nodilo, Natko 135 Novalis 223-224, 229 O Orešković, Josip (Škajo) 228, 256, 273 Osgood, Charles E. 59, 61 P Pavličić, Pavao 268-269 Péladan, Joséphin 203 Percov, Viktor Osipovič 150 Periklo 118 Perkovac, Ivan 24, 77-88 Perrault, Charles 224 Petrarca, Francesco 46 Petrov, Jevgenij Petrovič 125 Pirandello, Luigi 259-261 Platon 210, 222-223 Plaut 171 Poe, Edgar Allan 169-171, 174, 231, 247, 249, 256-257, 269-270 Pound, Ezra 56, 72 Preradović, Petar 67-75, 212-213 Proust, Marcel 54 Puškin, Aleksandar Sergejevič 95, 149, 155 R Rabelais, François 42 Radošević, Miško 256 Raos, Ivan 228, 263, 264 Remizov, Aleksej Mihajlovič 270 Richter, Jean Paul 223 Rimbaud, Arthur 227 Robbe-Grillet, Alain 161, 225 Rodenbach, Georges 117 Roth, Joseph 8 Rousseau, Jean-Jacques 58

279 Rozanov, Vasilij 147 S Sannazaro, Jacopo 45-46, 50-52 Sardou, Victorien 201 Sartre, Jean-Paul 9, 219 Schiller, Friedrich von 40, 226 Schlegel, Friedrich von 74, 223-224, 260 Schlegel, August Wilhelm von 74 Schleiermacher, Friedrich 231 Schopenhauer, Arthur 246-247 Schubert, Gotthilf Heinrich von 225226 Schultz, Bruno 269 Schweitzer, Albert 54 Semiramida 184 Senancourt, Etienne de 88 Shakespeare, William 164, 171 Simić, Novak 261, 273 Slamnig, Ivan 30 Starčević, Ante 117, 127 Steiner, Rudolf 197 Stendhal 58, 74, 184 Sterne, Laurence 95, 125 Stevenson, Robert Louis Balfour 173174, 231, 247 Stirner, Max 247 Stojanović, Mijat 12 Strauss, Richard 174 Strindberg, August 136, 193-198, 202206, 208-210, 212-213 Strossmayer, Josip Juraj 113, 117 Sudeta, Đuro 45, 176, 178-179, 228, 257-258, 272 Sudeta, Mato 178 Sue, Eugène 58 Swedenborg, Emanuel 197-201, 210, 249

280 Š Šegedin, Petar 228, 261 Šenoa, August 12-13, 19, 21, 24, 43, 5657, 74, 77, 80, 84, 91, 118, 127 Šepić, Nenad 267-268 Šestov, Lev Isakovič 147 Šimunović, Dinko 250, 272 Šimunović, Matija 251 Šklovski, Viktor 147, 150, 159, 164, 166-168 Šoljan, Antun 45, 74, 264, 274 Šop, Nikola 228, 258, 272 Špoljar, Krsto 264 Štefanić, Vjekoslav 35 Švelec, Franjo 35 T Tagore, Rabīndranāth 184 Teokrit 50 Tieck, Ludwig 223-224 Todorov, Tzvetan 236 Tolstoj, Lav Nikolajevič 153, 160, 184 Tombor, Janko 12 Tomić, Josip Eugen 21, 56 Tribuson, Goran 270 Tukidid 118 Turgenjev, Ivan Sergejevič 82, 107 Twain, Mark 125 U Ujević, Tin 110 Uvodić, Marko 128 V Valery, Paul 180 Van Gogh, Vincent 198 Vanslov, Viktor Vladimirovič 71 Vasilevskaja, I. 148-149, 151 Vax, Louis 221 Veber Tkalčević, Adolfo 14, 27-28, 30 Vico, Giambattista 222, 224 Victoroff, David 101

branimir donat Villiers de L’Isle-Adam, Auguste de 249 Vinogradov, Viktor Vladimirovič 161, 165 Vodnik, Branko Drechsler 73 Vojnović, Đena 108 Vojnović, Ivo 104-105, 112, 120 Vojnović, Kosta 108 Vojnović, Lujo 103-120 Voltaire 164 Vonnegut, Kurt 266 Vraz, Stanko 12, 69 Vučetić, Šime 74 Vukotinović, Ljudevit 12, 14, 28, 95 W Wackenroder, Wilhelm Heinrich 74 Watteau, Antoine 53 Wieland, Christoph Martin 95 Wilde, Oscar 172, 231 Wittgenstein, Ludwig 224 Z Zahar, Ivan 82 Zoranić, Petar 33-45, 47-52 Zweig, Stefan 147

kazalo imena

281

282

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom i dizajn Fraktura Fotografija na naslovnici Dijana Stuparić Godina izdanja 2011., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-327-3 (cjelina) ISBN 978-953-266-328-0 (Knj. 1) Biblioteka Platforma, knjiga 27 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

branimir donat

kazalo imena

283

284

branimir donat