Prigrli život

Susan Spencer-Wendel

Susan Spencer-Wendel Prigrli život s Bretom Witterom

Prigrli život Jedna žena koja se ne predaje.

Jedna godina provedena u radosti.

Jedna priËa koja Êe vam promijeniti život.

Bestseler The New York Timesa 1

2

Susan Spencer-Wendel s Bretom Witterom

Prigrli Ĺživot Moja godina provedena u radosti prevela s engleskog Irena Ĺ karica

Fraktura 3

Naslov izvornika Until I Say Good-Bye: My Year of Living with Joy © 2013 by Susan Spencer-Wendel © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Irena Škarica i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-572-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 880951

4

Za Stephanie, koju mi je Bog predodredio za sestru

5

6

Sretan čovjek Sretan je čovjek, jedini se sretnim broji, Onaj tko može danas zvati svojim.

Tko, bezbrižan u sebi, reći smije: Ti, sutra, čini sve najgore, jer ja danas živjeh.

Pa budi lijepo ili ružno, kiši ili sini, Ja svoje radosti uživah, usprkos sudbini.

Ni samo nebo nema nad prošlošću vlast, Al što je bilo, bješe, i ja imadoh svoj čas.

(John Dryden; preveo Mate Maras)

7

8

Uvod: Dupinov poljubac

M

oj sin Wesley htio je plivati s dupinima. Upravo je bio navršavao devet godina, devetoga dana devetoga mjeseca – 9. rujna 2012. – i to je bila njegova posebna želja.

Svakome od svoje troje djece obećala sam da ću ih tijekom ljeta voditi na izlet, i to na odredište po njihovu izboru. To će biti vrijeme koje ćemo provesti zajedno. Vrijeme kad ćemo zasaditi uspomene koje će jednoga dana procvasti u njima.

Dar za njih – a i za mene.

U srpnju sam s Marinom, svojom kćeri tinejdžericom, otpu­tovala u New York. U kolovozu je naša obitelj provela tjedan dana na otoku Sanibel, nedaleko od zapadne obale Floride, na zahtjev moga jedanaestogodišnjeg sina Aubreyja.

Ti izleti bili su dio širega plana: bila je to godina tijekom koje sam odlučila s radošću prigrliti život i tijekom koje sam sedam puta otišla na put sa sedmero najvažnijih ljudi u mom životu: na Yukon, u Mađarsku, na Bahame i Cipar.

9

Ta je godina također bila godina putovanja u sebe: izrađivanja spomenara od fotografija nastalih tijekom cijeloga mog života, pisanja, stvaranja mirnog utočišta u stražnjem dvorištu – indijanske kolibe otvorenih stijenki s krovom od palmina granja i udobnim naslonjačima, gdje sam sabirala uspomene i okupljala prijatelje.

Putovanja čije mi je ostvarenje bilo savršenije od sanjarenja o njima.

Izlet s Wesleyjem bio je najjednostavniji i posljednji. Trosatna vožnja automobilom od našeg doma na jugu Floride do Discovery Covea u Orlandu.

“Kakva krasna vožnja”, primijetila je moja sestra Stephanie, vesela kao i uvijek, dok smo prolazili jednoličnim močvarnim krajolicima središnje Floride.

Discovery Cove sastojao se od goleme umjetne lagune, s jedne strane obrubljene plažom, a s druge hridima. Nad bujnim krajolikom nadvijale su se palme. Njihove krošnje podsjetile su me na vatromet koji kao da je najavljivao što nas ondje čeka.

Okupili smo se na plaži pod kišicom koja je sipila, promatraju­ći kako peraje sijeku površinu na drugoj strani lagune.

“Koji je naš?” upitao je Wesley. “Koji je naš?”

Jedna od krotiteljica povela nas je u vodu. Pred nama je najednom izronila životinja glatke sive glave i sjajnih crnih očiju, dugih usta čiji su krajevi bili izvijeni prema gore kao da se smije. Njuškom je mahala gore-dolje, dajući nam znak da se želi igrati.

Wesley je bio izvan sebe od sreće. Brbljao je i skakutao, odveć uzbuđen da bi mirovao. Duge plave kose i plavih očiju,

10

odjeven u ronilačko odijelo, nalikovao je na mlade surfere kojima sam se divila u mladosti.

Sretan ti rođendan, sine.

Aubrey i Marina stajali su pokraj njega, jednako ushićeni.

“Nije li okrutno držati ih zatvorene u bazenu?” upitala je Marina ne obraćajući se nikome posebno. Potom je dupin izronio pokraj nje, a ona se našalila na račun otvora kroz koji izbacuje vodu. Marini je tada bilo gotovo petnaest i u glavi joj je vladala zbrka mladenačkih i odraslih misli.

Krotiteljica nas je upoznala. Zvala se Cindy – dupin, ne krotiteljica. Cindy je polako plivala pokraj nas, puštajući da joj rukama klizimo niz tijelo. Zapanjila me njezina veličina: dva i pol metra dužine i dvjesto dvadeset i pet kilograma mi­ šića čvrstih poput kamena.

“Kako vam se čini na dodir?” upitala je krotiteljica.

“Poput kožne torbe”, dovitljivo je odvratio moj dragi John.

“Obožavam Cindy!” ushićeno je rekao Wesley.

Cindy je imala više od četrdeset godina. Upitala sam ima li potomaka.

“Ne, Cindy je žena posvećena karijeri”, odgovorila je kro­ titelji­ca.

Poput mene, cijeli sam život novinarka. No ja imam djecu.

Doživjela sam užitak stajanja s njima do struka u vodi, dodirujući kožu čudesnoga morskog bića.

Krotiteljica nam je rekla da podignemo ruke kako bismo dali Cindy znak. Kad napravimo pokret kao da namatamo udicu, Cindy će ispustiti isti takav zvuk.

Wesley je razjapio usta od oduševljenja. “Obožavam Cin­dy!” rekao je.

Uz pomoć krotiteljice Wes ju je uhvatio za leđnu peraju.

11

Tijelo je priljubio uz njezina leđa, a Cindy nas je idućih pola sata jednog po jednog vukla kroz vodu. Najprije djecu, a potom i Stephanie i Johna.

Kad je došao red na mene, odbila sam. “Neka Wesley ide umjesto mene”, rekoh. Jer to je bio njegov dan. Na licu mu se ogledala neskrivena zadivljenost dok je Cindy klizila s njime kroz vodu.

Toga smo dana napravili mnoštvo fotografija. Fotografije Wesleyja. Aubreyja i Marine. Naše obitelji, kako se zajedno smijemo na plaži na kiši.

Među njima je jedna koju obožavam: fotografija Johna kako me drži napola izvan vode kako bih mogla poljubiti Cindy u nasmiješenu njušku.

U tom sam trenutku razmišljala jedino o nježnom divu pred sobom, o njegovoj hladnoj i glatkoj njuški nalik na grlo boce koju sam poljubila. Uspomena je stvorena.

Vidjevši fotografiju, pomislila sam na nježnoga diva iza sebe, koji me podiže kao što to svakoga dana čini. Pomislila sam na djecu, čija je sreća moje bogatstvo. Na sestru i prijatelje koji me nasmijavaju.

Pomislila sam na Wesleyja, čiji je deveti rođendan vjerojatno posljednji kojem ću prisustvovati.

Ne mogu hodati. U lagunu su me dovezli u kolicima.

Ne mogu stajati na svojim nogama, čak ni u vodi. John me podignuo iz kolica i pridržavao da se ne utopim.

Ne mogu podignuti ruke kako bih jela ili zagrlila svoju djecu. Moji mišići odumiru i nema im povratka. Nikad više neću moći pomaknuti jezik dovoljno da razgovijetno kažem: “Volim te.”

Brzo i sigurno umirem.

12

No danas sam živa.

Ugledavši fotografiju sebe kako ljubim dupina, nisam se rasplakala. Nisam bila ogorčena zbog onoga što sam izgubila. Štoviše, osmjehnula sam se, proživljavajući tu radost.

A zatim sam se okrenula u kolicima što sam bolje mogla i poljubila Johna.

13

14

Uzlet sr pa nj – ru ja n

15

16

Još uvijek imam sreće

Č

udno mi je razmišljati o svome nekadašnjem životu koji se odvijao kao na autopilotu.

Više od četrdeset sati na tjedan radila sam posao koji sam voljela, pišući o mjesnim kaznenim sudovima za Palm Beach Post. Drugih četrdeset vješto sam brodila između dječjih ratovanja, domaćih zadaća i zakazanih termina – kod pedijatra, zubara, ortodonta, psihijatra (ništa čudno, zar ne?).

Sati na glazbenoj poduci s djecom – ili vožnja između njih.

Večeri provedene slažući rublje na stolu u blagovaonici.

Pokoja večera s prijateljima ili Stephanie, koja je živjela u istoj ulici.

Mirno plutanje u bazenu iza kuće s mužem, po nekoliko minuta na kraju dana, koje bi prekidale dječje nesuglasice oko televizijskog programa ili Wesleyjeva želja da crta po žlicama, koja bi mu sinula iz vedra neba.

“Dobro. Po onima plastičnim bijelima. Ne po srebrnima!”

17

Smatrala sam da imam sreće.

Smatrala sam se sretnom.

I kao i svi, očekivala sam da će sreća trajati vječno – u obli­ ­ku maturalnih zabava i diploma, vjenčanja i unuka, mirovine i nekoliko desetljeća polaganog starenja.

A onda sam jedne noći u ljeto 2009., dok sam se razodijevala za odlazak na počinak, spustila pogled na lijevu ruku.

“Zaboga”, jauknula sam.

Okrenula sam se prema suprugu. “Pogledaj ovo.”

Podignula sam lijevu šaku. Izgledala je usahnulo i blijedo.

Na dlanu sam mogla nazrijeti tetive i kvrgave koščice.

Podignula sam desnu. Bila je normalna.

“Moraš k liječniku”, rekao je John.

“U redu.”

Bila sam odveć zaprepaštena da bih išta drugo izustila.

Izgledalo je kao da mi ruka odumire. No nisam se zabrinula.

Jedino o čemu sam razmišljala bilo je kako ću to uklopiti u raspored.

Otišla sam k obiteljskoj liječnici, ljubaznoj ženi koja me je na pet različitih načina upitala osjećam li kakvu bol u lijevom dlanu ili ruci.

“Nikakvu”, odgovorila sam.

“Onda vjerojatno nije riječ o karpalnom kanalu. Poslat ću vas neurologu.”

I tako je počela godinu dana duga odiseja posjeta liječnicima. Pokušaja objašnjenja za moju usahnulu ruku. Pronalaženja odgovora drukčijeg od onog što ga je John, koji je na vlastitu ruku istraživao, spomenuo na kraju moga prvog posjeta neurologu: ALS. Na što sam ja upitala: “A što je to?”

18

ALS, poznatiji pod nazivom Lou Gehrigova bolest, neuromišićni je poremećaj kod kojeg živci koji opskrbljuju mišiće odumiru, uzrokujući tako i odumiranje samih mišića. Bolest je progresivna, što znači da neprestano napreduje, od mišića do mišića. Uzrok joj je nepoznat. Lijeka nema. Što bi značilo da će se obamrlost moje lijeve šake proširiti i na ruku. A potom i na ostatak tijela. Dio po dio mene slabjet će, dok na koncu ne budem nepokretna.

A zatim ću, najvjerojatnije između tri i pet godina od pojave prvih simptoma, umrijeti.

Ne, to se ne može dogoditi. Ne. Mora postojati neko drugo objašnjenje.

Možda neka ozljeda? Nekoliko mjeseci prije, rolajući do majčine kuće, pala sam toliko snažno da mi se otisak betona na lijevoj ruci zadržao punih sat vremena.

Dakako, iskočio mi je i disk na leđima... no ne na mjestu odakle bi mogao utjecati na šaku.

Dr. Jose Zuniga, moj prvi neurolog, pomislio je na Hirayaminu bolest, čudnovati poremećaj gubitka mišićnih funkcija.

Simptomi su odgovarali opisu, osim u jednome: od nje uglavnom obolijevaju Japanci.

“Vi niste Japanka”, primijetio je dr. Zuniga.

Pravit ću se da jesam, pomislila sam, i smjesta otišla u samoposlugu gdje sam kupila sushi. Preskočila sam bezvezne kalifornijske rolice i umjesto njih odabrala rolicu od jegulje.

Nije bila riječ o Hirayaminoj bolesti.

Stručnjak za ALS, dr. Ram Ayyar, pomislio je na multifokalnu neuropatiju, progresivnu bolest mišića koja najčešće krene s rukama. Za razliku od ALS-a, za MFN postojao je test. Stajao je 3000 dolara. Na teži način shvatila sam da moje

19

osiguranje to ne pokriva. Više me uzrujala i frustrirala ta činjenica nego rezultat testa: negativan nalaz za multifokalnu neuropatiju.

U šest mjeseci posjetila sam četvero specijalista. Otputovala sam i na Cipar, tragajući za nasljednim uzrocima bolesti.

Budući da ništa nisam otkrila, prestala sam se podvrgavati testovima. Nastupila je godina poricanja. I pod tim mislim na onu vrstu poricanja kada tvrdite da je nebo zeleno. Poricanje koje je toliko glupo i kratkovidno da ga se sada stidim.

Kad sam se u proljeće 2010. počela mučiti na jogi, zamolila sam prijateljicu da me fotografira u svih dvadeset i šest Bikram položaja za malo izgledan slučaj ako ne budem mogla nastaviti.

Na proslavi pedesete godišnjice braka mojih roditelja u studenome John mi je morao razrezati odrezak. Jela sam sasvim normalno, ali više nisam mogla baratati nožem i vilicom.

Odveć slaba da bih na posao nosila aktovku, prebacila sam se na torbu s kotačićima. “Ti, čini se, želiš izgledati kao odvjetnici”, rekao mi je kolega izvjestitelj.

Nisam odgovorila.

U siječnju 2011., dok sam prala zube, jezik mi se počeo nekontrolirano trzati. Koliko god pokušavala, nisam ga us­ pije­vala zaustaviti.

Nakon nekoliko tjedana kod sestre na večeri primijetila sam kako je razrogačila oči. John je držao vilicu u zraku, hraneći me. Samo malo, kad nam je to postalo rutina?

“Prestani, Johne”, obrecnula sam se. “Mogu sama jesti.”

Steph je za desert poslužila pitu s maslacem od kikirikija.

Jezik me nije slušao. “Ti to mene pokušavaš ubiti?” Našalila sam se, odustavši od premetanja ljepljive smjese po ustima.

Odbijala sam predati se. Barem svjesnim dijelom uma.

20

No ljudi su robovi podsvijesti. Kupila sam knjigu Budizam za neznalice, pokušavši postići zen i umiriti um.

Otišla sam na dugi vikend u New Orleans s najboljom pri­ jateljicom Nancy i našim muževima. Bilo je to ubrzo nakon karnevala 2011. Toliko “ubrzo nakon” da su ulice još uvijek bile pune ukrasnih vrpca, kuglica i smeća.

Nancy je htjela posjetiti područje opustošeno uraganom Katrina. Ja sam odbila, sklonija razonodi. Te večeri na Ulici Bourbon John i ja zatekli smo se ispred striptiz-kluba.

E sad, striptiz-klubovi baš i nisu moj đir. Dotad sam onamo otišla samo dvaput, i to oba puta kao novinarka.

Prvi put zato što je jedan posjetitelj tužio striptizetu nakon što ga je svojom teškom striperskom cipelom udarila po licu tijekom plesne točke. Čovjeku se odvojila mrežnica i slo­ mljena mu je orbitalna kost.

Zbilja.

Drugi put sam istraživala priču o nestaloj osobi čija je ro­ đakinja radila u lokalu zvanom Kitten Club. Nabasala sam onamo baš dok se ona sa svih svojih devedeset kilograma vrtjela po pozornici. Grudi su joj nalikovale na blizance koji se hrvaju.

“Uđimo!” rekla sam Johnu na Ulici Bourbon. “To će nam odvratiti misli.”

Lokal je bio krcat. Zacijelo smo izgledali kao lovaši jer nas je izbacivač smjestio tik uz rub pozornice.

U točki su sudjelovale tri žene – potpuno gole, izuzev deset centimetara dugih suknjica sa škotskim uzorkom kakve nose školarke – i očigledno prljavi madrac.

Jedna od njih netom je bila rodila i tijelo joj je bilo čvrsto osim mlitavog trbuha prošaranog strijama. Izgledala je kao

21

da joj je mlijeko upravo navrlo u grudi. Neprestano nas je pokušavala natjerati da joj umetnemo novčanice između tih grudi.

“Daj, lutko! Opusti se!” rekla mi je.

“Za boga miloga”, rekoh Johnu, “daj joj nešto novca za dijete i gibajmo odavde.”

Krenuli smo u potragu za manje otrcanim mjestom – i ušli u lokal s velikom pozornicom i udobnim naslonjačima. Ovaj put sjeli smo daleko od pozornice. Žene su plesale oko šipki. Penjale su se uz njih i spuštale, opkoračivale ih, izvijale se, uvis, u stranu i gore-dolje. Zauzimale poze nalik na srnu u skoku. Mogla sam gledati štošta drugo, ali ja sam im zurila u ruke.

Kako hvataju šipku. Čvrsto je stišću.

Snažno.

Pogledala sam u svoju nemoćnu lijevu šaku znajući da više nikad neću biti sposobna za takav stisak. Moji dani plesanja oko šipke završili su prije no što su i počeli.

Sljedećega jutra za doručkom Nancy sam prenijela loše modne novosti s Ulice Bourbon: “Grijači za noge vraćaju se u modu.”

Nasmijale smo se, zaboravljajući na moju ruku.

Nancy i ja uvijek se smijemo kad smo zajedno.

No kad smo se na rastanku zagrlile u zračnoj luci, u očima sam joj spazila istinu. Zabrinutost. Tugu. Znala je da bolujem od ALS-a. A to sam znala i ja.

Rasplakala sam se, nasred zračne luke u New Orleansu.

“Ne plači”, rekla je Nancy. “Molim te, ne plači.”

Počela je oponašati osamdesetogodišnjeg vozača našeg autobusa u zrakoplovnoj luci koji je deset minuta glasno raz22

govarao mobitelom prije no što je rekao: “Ma, čekaj, ti s’ moj ROD-I-JAK Willie!“ Nasmijale smo se i rastale, obje brišući suze.

Nakon povratka kući pala sam u depresiju.

Više od godinu dana svoje sam strahove držala podalje.

Vjerovala sam u ozdravljenje, čak i dok su mi ostali dijelovi tijela slabjeli. Potpuno sam se posvetila majčinstvu, poslu, braku, dragim prijateljima.

Toga sam proljeća počela činiti ono što sam se zaklela da neću. Umjesto da iskorištavam svaki sadašnji trenutak, počela sam se užasavati budućnosti s ALS-om.

Palo mi je na pamet da neću moći hodati ni jesti. Da neću moći zagrliti djecu i reći im da ih volim. Uslijedit će paraliza i tijelo će mi biti nepokretno, a um netaknut. Shvaćat ću i iskusiti svaki gubitak. A zatim umrijeti dok su mi djeca još tako mlada.

Počela sam mozgati o toj budućnosti. Kad bih sjela jesti, razmišljala bih o tome kako neću moći žvakati. Noću bih ležala budna i zurila u strop razmišljajući: “Jednoga dana, Susan, ništa drugo nećeš ni moći činiti. A taj će dan brzo doći.”

Ono čega sam se najviše bojala nije bila smrt. Bila je to potpuna ovisnost o drugima. Bit ću teret obitelji i voljenima.

Prijateljici koja je sjajna odvjetnica spomenula sam kako strahujem da imam tu bolest. “Uh, ALS je gori od smrtne kazne”, nepromišljeno je izlanula. Nikad više nisam s njom prozborila.

Dugo vremena uopće nisam spominjala ALS jer sam i sama vjerovala da će mi budućnost biti gora od smrti.

Počela sam razmišljati o tome kako bih trebala okončati život. Dostojanstveno, pod vlastitim uvjetima.

Misao o samoubojstvu dolepršala bi mi na um poput lep23

tira, a ja bih je razmatrala diveći se njezinoj simetriji. Potom bi odlepršala, a ja bih je zaboravila kao nešto prolazno.

Dok se idućega dana ne bi vratila, pa idućega opet. Jer moj je um bio vrt. Njegovan, kultiviran, sigurno ograđen. Savršeno mjesto za leptire.

Razmišljala sam o tome da unajmim plaćenog ubojicu. Da odem u mračnu uličicu na drugom kraju grada gdje će me ubiti. U sudnici sam mnogo puta sjedila pokraj plaćenih ubojica. Imala sam sve potrebne kvalifikacije za umorstvo s predumišljajem – vlastito.

No nakon nekog vremena odustala sam od te zamisli. Bila je glupa. Prljava. Užasna.

Kanila sam zamoliti prijatelje da mi pomognu. A potom sam se sjetila kako bi zbog toga mogli završiti iza rešetaka.

Stoga sam izmijenila želju: kad se više ne budem mogla kretati, molim vas, dođite mi čitati.

Leptir se vratio, opčinjavajući.

Naručila sam dvije knjige o samoubojstvu među desecima ponuđenih na Amazonu. Duboko sam razmislila o svome osob­nom uvjerenju da bismo kao ljudska bića trebali imati pravo izabrati kako ćemo umrijeti.

Pronašla sam organizaciju u Švicarskoj po imenu Dignitas, gdje ljudi koji boluju od neizlječivih bolesti umiru kako žele.

Brzo. Mirno. Zakonito.

Savršeno.

A potom sam pročitala sljedeće: “Za uslugu potpomognutog samoubojstva osoba mora... posjedovati minimalnu razinu tjelesne pokretnosti, dovoljnu da sama popije lijek.”

Zbog ALS-a izgubit ću sposobnost podizanja čaše s koktelom lijekova, pa čak i ispijanja njezina smrtonosna sadržaja.

Jednjak je, naposljetku, obložen mišićima. I on odumire.

24

Nisam se prijavila u Dignitas.

Nisam pročitala one knjige.

Znate one ljude koji nadugo i naširoko raspredaju o svemu što ih muči? One koji ne mogu ni kihnuti a da se ne potuže?

Ja nisam poput tih ljudi.

Držala sam jezik za zubima. Nastavila sam raditi. Podizati djecu. Živjeti. Čak ni John nije znao što mi je na umu. Sve dok jednoga dana, tražeći poštanske marke, u ladici moga radnog stola nije pronašao knjige o samoubojstvu.

“Prolistala sam ih”, rekla sam mu iskreno. “Razmišljala sam o tome. Ali nisam skovala plan.”

“Susan, molim te...”

“Neću. Nikad ti to ne bih mogla učiniti.” Zastala sam.

“Nikad to ne bih mogla učiniti našoj djeci.”

Ne mislim da će moja smrt uništiti živote moje obitelji.

No shvaćam da bi način na koji umrem mogao utjecati na njihovu sposobnost da s radošću prigrle život i uživaju u njemu.

Samoubojstvo bi mojoj djeci poručilo da sam bila slaba.

A nisam, snažna sam.

Zakazala sam posjet neurologu. Dvadeset i drugog lipnja 2011., četiri dana nakon Aubreyjeva desetog rođendana.

Godinu dana nisam otišla k liječniku i dosadilo mi je odgađati taj posjet. Dosadila mi je napetost iščekivanja kad će me stvarnost zveknuti po glavi.

Večer prije zakazanog pregleda provela sam u Miamiju, sama, jer mi nije bilo do razgovora. John mi je ispunio želju.

Ljubav sve prihvaća, čak i kada čovjek nešto ne razumije.

Odsjela sam u samačkoj garsonijeri brata moje prijateljice Nancy u Miami Beachu. Njegov stan nalazio se u staroj sece25

sijskoj zgradi uz obalu. Na drugom katu. Teškom sam mukom odvukla torbu s najnužnijim potrepštinama i odjećom uza stube.

Ostavio mi je ključ ispod otirača. Susjeda sam zamolila da ga umetne u bravu umjesto mene.

Hladnjak je bio prazan. Prozor je bio prekriven plahtom.

Na starinskom namještaju nalazile su se slike njegove i Nan­ cyine obitelji. Sjetila sam se da sam taj namještaj već vidjela u kući u kojoj su živjeli kao djeca.

Nancyin brat, sineast, imao je pravu pravcatu riznicu filmova i knjiga, uključujući vodiče za putovanja iz cijeloga svije­ ­ta. Prisjetila sam se brojnih vlastitih fotografija s putovanja i prijateljstava s licima na tim fotografijama.

Prisjetila sam se ljubavi koju sam spoznala za života. One najsavršenije, najnesebičnije vrste ljubavi koju sam osjetila dojeći dijete na mjesečini. One uzbudljive, romantične vrste kad na mjesečini samo želiš udovoljiti onome drugome.

Imam sreće, pomislila sam. Spoznala sam iznimnu ljubav.

Zadovoljna sam bez obzira na to što se sutra može dogodi­ti.

Nancy mi je poslala poruku: “Čujem da ideš u Miami. Mi­ slim na tebe.”

“Nisam htjela da se brineš”, odgovorila sam.

S mukom sam otvorila vrata balkona. Sjela sam van i pušila, ta mi je navika postala utjeha.

Između ostalog, privikavala sam se i na samovanje. To mi nije bilo ugodno stanje. Sami se rađamo i sami umiremo, no sve najdraže trenutke u životu provela sam s drugim ljudima.

Sjetila sam se žrtava i obitelji koje sam viđala tijekom deset godina rada kao sudska izvjestiteljica. Sjetila sam se kako su mnogi prebrodili tragedije – i kako se neki nikad nisu oporavi­li.

Psihički sam se pripremila za sutrašnju tragediju.

26

Kad ti netko kaže da imaš ALS, moraš smjesta zauzeti čvrst stav. Nema plakanja. Nema slomova. Moraš čvrsto poče­ti.

To sam naučila još na natjecanjima u plivanju, na kojima smo s trenerom uvježbavali čvrste početke. Uvučene glave, spremni eksplodirati nakon skoka sa skakaonice.

Onaj tko ustraje, pobjeđuje u utrci, zar ne? Tako kažu.

Ustrajni pobjeđuju.

Naposljetku mi je dosadilo razmišljati. Izabrala sam najnapetiji film s police: Bijeli prah. Kokain! Nasilje! Razonoda!

Savršeno! Popila sam tabletu za spavanje i legla u krevet potpuno odjevena.

Ujutro sam taksijem otišla do neupadljive zgrade u centru Miamija. Unutra su se vrzmali ljudi u liječničkim kutama sa stetoskopima, glava pognutih nad iPhoneima. Pitala sam se koji je od njih liječnik koji će mi promijeniti život.

Stigao je i John. Sa zakašnjenjem, kao i uvijek.

Taj će zakasniti i na moj pogreb, pomislila sam. To me nasmijalo. Nemoj se nikad promijeniti, Johne. Molim te, nikad se nemoj promijeniti.

Ordinacijom je kružio ljubazni predstavnik Udruge oboljelih od mišićne distrofije, pozdravljajući pacijente kao da su mu stari prijatelji. Medicinska sestra izmjerila mi je vitalne znakove. Krvni pritisak bio mi je niži od normale – 90 sa 60.

Udisala sam, polako i duboko.

Sestra nas je povela u prostoriju za pregled.

Ušao je dr. Ashok Verma, visok i naočit Indijac s onim razoružavajućim englesko-indijskim naglaskom koji toliko volim. Dr. Verma, ravnatelj Klinike za ALS Sveučilišta u Miamij­u.

Pregledao je moj zdravstveni karton.

27

Postavio mi je nekoliko pitanja, podvrgao me raznim testovima snage, sjeo natrag za stol i procvrkutao: “Mislim da imate ALS.” Zazvučalo je kao da me poziva na rođendansku proslavu.

I smiješio se. Nisam sigurna je li taj osmijeh bio brižan ili napet, no pamtit ću ga zauvijek.

E sad, bila sam planirala kako ću reagirati kad začujem te riječi. Bit ću čvrsta. Snažna. Odrazit ću se s te skakaonice eksplozivnom energijom koja će me lansirati u utrku.

Pognula sam glavu čekajući start... i rasplakala se.

Nisam mogla prestati, jednako kao što nisam mogla zaustaviti disanje ili otkucaje srca. Plakala sam i plakala.

Dr. Verma nastavio je cvrkutati o svojoj klinici za ALS, o tome kako želi da dođem onamo. “Moramo se prestati pretvarati da je nešto drugo u pitanju.”

John je bio vidno uzrujan. “Samo malo”, rekao je. “Dajte joj trenutak.”

Sjećam se sline. Sline koja mi puni nosnice i curi iz njih.

Sjetila sam se kako sam pomislila koliko je okrutan bio jedan kolega novinar kad je ismijavao čovjeka koji je plakao svjedočeći i slina mu je curila iz nosa dok je žalio što je ubio šestero ljudi u automobilskoj nesreći. Čudno je to, zar ne? Čega se mozak sjeti u određenom trenutku.

Dr. Verma pružio mi je kutiju papirnatih maramica. John mi je obrisao lice. Pribrala sam se dovoljno da mogu govoriti i izvukla adut iz rukava.

Matične stanice – vlastita osobna zaliha.

Svagdje po svijetu znanstvenici su istraživali matične stanice nastojeći pronaći lijek za degenerativne bolesti. Sjetila sam se priče o mjesnom policajcu oboljelom od ALS-a, čiji su 28

prijatelji održavali akcije prikupljanja priloga ne bi li ga poslali u inozemstvo na liječenje pomoću matičnih stanica.

A ja sam imala vlastitu zalihu, izravno s vrela života. Nakon rođenja sinova, krv iz njihove pupkovine dala sam pohraniti u banku. To je bila škrinja s blagom u obliku stanica koje se jednoga dana mogu iskoristiti za borbu protiv bolesti.

“Možda”, rekoh, “postoji znanstvenik koji bi te stanice mogao upotrijebiti na meni?”

“Problem je”, vrlo je sporo počeo dr. Verma, “što znanstvenici ne znaju kako postići da matične stanice djeluju na pravome mjestu.”

Rekao je da je četrdeset i pet njegovih pacijenata oboljelih od ALS-a otišlo u inozemstvo na liječenje pomoću matičnih stanica. Nijedan se nije izliječio, niti im je ta terapija produžila život. Svi su osiromašili. “Ostali su praznih džepova”, rekao je dr. Verma tapšući se po svojemu.

Odavno sam već odlučila da, što god bilo, neću dovesti obitelj na prosjački štap u potrazi za lijekom. Neću se trsiti da se uključim u kakvo kliničko ispitivanje, da bih na koncu primila placebo. Neću tragati za liječnicima niti se upustiti u suludu potragu po Googleu za nekim tko će mi uliti lažnu nadu.

To je to, pomislila sam, dok mi je John još jedanput obrisao nos.

Ordinaciju smo napustili u tišini.

U tišini smo se i vozili.

“Gladan sam”, rekao je John, potvrđujući ono što sam već dobro znala – taj čovjek može jesti u bilo kojem trenutku.

Otišli smo u Burger King. Ja sam ostala sjediti na ogradi parkirališta, pripalivši cigaretu, dok je John otišao unutra po hranu.

29

Lou Gehrigov oproštajni govor iz 1939. pogledala sam više puta. Onaj u kojemu se naziva najsretnijim čovjekom na kugli zemaljskoj, čak i nakon što mu se “zalomila nesreća”. Čak i nakon što mu je dijagnosticirana bolest koja će ga lišiti talenta, a potom i života.

Pitala sam se je li to istina. Je li se zbilja tako osjećao? Ili je to bila samo uzvišena misao koja je pala na um Gehrigu, okruženom desecima tisuća obožavatelja koji su mu pljeskali?

A onda sam i ja shvatila, dok sam sama sjedila na ogradi parkirališta ispred Burger Kinga. Nije to bio nikakav trenutak smušenosti, nego krajnje izoštrena slika mog života. Četrdeset i četiri godine besprijekorna zdravlja. Gotovo me nikad nije mučila prehlada ili karijes. Četrdeset i četiri godine, a najbolesnija sam bila nakon što sam pojela sendvič s pokvarenom piletinom u Južnoj Americi.

Proživjela sam tri lagane trudnoće, svaki put rodivši ru­ žičasto, punašno djetešce. Tri gotovo neosjetna carska reza nakon kojih sam već sljedeći dan bila na nogama.

Spoznala sam ustrajnu ljubav, proputovala svijet, udala se za divnog čovjeka i radila posao koji volim.

Znala sam odakle potječem. Kao dojenče posvojili su me brižni roditelji. Biološku majku upoznala sam u dobi od četrdeset godina, a obitelj biološkog oca nedugo potom. Znala sam da ALS nisam naslijedila od njih. Znala sam i da moja ružičasta, punašna dječica ne moraju strahovati da će ih snaći moja sudbina.

Bila sam živa. Imala sam još godinu dana. Možda i više, no znala sam da mi preostaje barem još godina dana dobrog zdravlja.

Odlučila sam, upravo ondje na parkiralištu ispred Burger Kinga, da ću je mudro iskoristiti.

30

Da ću otići na putovanja za kojima sam čeznula i iskusiti svako zadovoljstvo za kojim sam žudjela.

Da ću iza sebe ostaviti čiste račune.

Da ću zasaditi vrt uspomena za svoju obitelj, kako bi im jednoga dana mogao procvasti.

Lou Gehrig bio je sportaš. Bolest ga je lišila onoga za što je bio nadaren.

No ja sam novinarka. ALS mi može skvrčiti prste i oslabiti tijelo, ali mi ne može oduzeti dar pisanja.

Ostalo mi je dovoljno vremena da se izrazim. Da sagradim neki svoj kutak s udobnim naslonjačima gdje ću moći raz­ mišljati, pisati i sjediti s prijateljima. Gdje ću moći lutati po vlastitom vrtu uspomena i zapisivati ih.

Nisam ni sanjala da će iz tog lutanja nastati ova knjiga.

Knjiga koja ne govori o bolesti i očajanju, nego bilježi moje posljednje prekrasne godine.

Dar mojoj djeci, kako bi mogli shvatiti tko sam i naučiti kako živjeti nakon tragedije.

S radošću prigrliti život.

I bez straha.

Ako se Lou Gehrig mogao osjećati sretnim, onda mogu i ja.

Onda trebam i ja.

Ponovno sam uvukla glavu u ramena, pripremivši se za utrku.

“Drago mi je da sam i to obavila”, rekla sam Johnu kad se vratio i donio mi kavu, a sebi hamburger. “I još uvijek se osjećam nevjerojatno sretnom.”

31

388

S

usan Spencer-Wendel (1966.–2014.) bila je nagrađivana novinarka i maj­ka troje djece u trenutku kad je primijetila da joj desna šaka sahne. Slabost se uskoro proširila na ostatak ruke, a potom i na noge. Nakon godinu dana posjeta liječniku i pori­canja napokon je sebi priznala ono najgore – boluje od ALS-a, smrtonosne i neizlječive bolesti koja uništava mišiće, ali um ostavlja netaknutim. Tada su joj bile četrdeset tri godine i preostala joj je tek godina dana zdravlja. Prigrli život knjiga je što ju je Susan napisala odlučivši da će svoju posljednju godinu proživjeti u radosti: srdačna, velikodušna i duboka, knjiga koja iskreno progovara o bolnoj spoznaji skore i prerane smrti, no istodobno pršti ljubavlju i jednostavnim životnim radosti­ma.

389

B

ret Witter, suautor knjige Prigrli život, surađivao je na brojnim glasovitim djelima, uključujući bestselere New York Timesa – Dewey: Mačak iz male provincijske knjižnice koji je raznježio svijet, Do utorka: Ranjeni ratnik i zlatni retriver koji ga je spasio te Odred za baštinu: Saveznički junaci, nacistički lopovi i najveća potraga za blagom svih vremena.

390

I

rena Škarica rođena je 1982. godine u Splitu, gdje 2008. završava stud­ij engleskog jezika i književnosti te talijanskog jezika i književnosti (prevoditeljski smjer). Prevela je djela Lois McMa­st­er Bujold, Aravinda Adige, Jane Kalogridis, Kate Furnivall te Nathana Filera, dobitnika nagrade Costa za 2013. godinu. Od listopada 2013. radi kao vanjska suradnica u naslovnom nastavnom zvanju predavača na kolegiju Književnog prevođenja na Filozofskom fakultetu u Splitu.

391

392

Sadržaj

Uvod: Dupinov poljubac

9

Uzlet: srpanj – rujan Još uvijek imam sreće Klinika Divljenje Wesley Životinje i očekivanja

17 32 35 41 46

Yukon: listopad Aurore Hvala Polarna svjetlost Plaža Wreck

57 63 69 78

Kalifornija: listopad Putovanje u prošlost Obiteljsko okupljanje Jurta Zatvaranje poglavlja

85 104 112 120

Božić: prosinac – siječanj Zajedno Zabava Dar sebi

127 134 139 393

Mađarska: veljača Mladost Par Razgovor Budimpešta

149 160 169 174

Krstarenje: ožujak Moja sestra Steph

187

Dar: travanj Panos Biblija

201 220

Indijanska koliba: svibanj Moje mjesto Luda zabava uz mango

233 242

Putovanje u sebe: svibanj – lipanj Izrada spomenara Smrdljivi krastavac Moj triatlon

251 258 263

Odricanje: svibanj – lipanj Plivanje Aubreyjev rođendan Pružanje pomoći Hospicij Pogreb

273 278 286 293 299

Cipar: lipanj­–srpanj Neustrašiva Plaža kornjača Sveti Andrija Starac s Karpasa

307 317 323 329 394

New York: srpanj Kardashianovi Marinino putovanje Tetovaže Podrška Kleinfeld’s Zauvijek

335 341 346 349 356 364

Otok Captiva: kolovoz Lavlja šapa

369

Zahvale 385 Izvori ilustracija 387 O autorici 389 O suautoru 390 O prevoditeljici 391

395

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., srpanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-572-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

396

Čitajte još u izdanju Frakture

Gregory David Roberts Shantaram s engleskog prevela Dragana Vulić-Budanko Rita Monaldi, Francesco Sorti Himba s talijanskog prevela Mirna Čubranić María Dueñas Vrijeme između krojenja sa španjolskog prevela Silvana Roglić Carlos Ruiz Zafón Rujanska svjetla sa španjolskog prevela Silvana Roglić Lars Kepler Svjedok vatre sa švedskog prevela Željka Černok Gillian Flynn Nestala s engleskog prevela Tatjana Jambrišak Rod Rees PoluSvijet: Proljeće s engleskog prevela Patricija Vodopija Anthony Bourdain Sirove slasti s engleskog prevela Dijana Štambak

397

Kjell Ola Dahl U lipnju 2011. Susan Spencer-Wendel San prije kraja saznala je da boluje od amiotrofiËne s norveškog prevela Anja Majnarić

lateralne skleroze (ALS) ∞ neizljeËive

Scarlett Thomas koja sustavno uništava živce Našbolesti tragični svemir što opskrbljuju s engleskog prevela Ivana Šojat-KučimišiÊe. UnatoË

spoznaji da ne može zaustaviti brzo Carlos Ruiz Zafón propadanje Ponoćna palača svoga tijela i neumitnu sa španjolskog prevela SilvanajeRoglić smrt Susan odbila odustati od života. Kao žena iznimne snage i neustrašiva duha, ova Deborah Harkness Sjena noći Ëetrdesetpetogodišnja majka troje djece pobrinula se da svaki dan bude važan. s engleskog preveo Dražen Čulić Rod Rees Svoju preostalu godinu Susan je odluËila provesti u radosti: PoluSvijet: Zima putovala je na Yukon kako bi s najboljom prijateljicom vidjela s engleskog prevela Patricija Vodopija polarnu svjetlost; u Budimpeštu, gdje su ona i suprug proveli Rita Monaldi, Francesco Sorti kako bi upoznala prve dvije godine braka; u sjevernu Kaliforniju Mysterium svoju biološku majku; u Cipar, rodnu zemlju svog pokojnog s talijanskog prevela Mirna Čubranić biološkog oca, kojega nikad nije upoznala… No jedna od Robert Lyndon najvažnijih pustolovinaPotraga bio jezaposjet New Yorku, gdje su ona i sokolom njezina Ëetrnaestogodišnja kÊi Marina doživjele nezaboravno s engleskog prevela Patricija Vodopija dirljivo iskustvo: kupnju vjenËanice za svadbu koju Susan neÊe Carlos Ruiz Zafón doživjeti.

Zatočenik Neba Glas o Susaninoj se svijetom i poluËio sa izuzetnoj španjolskog priËi prevelaproširio Silvana Roglić iznimno snažnu reakciju. U svojim Lars Keplernezaboravnim memoarima Paganinijev ugovor Susan poziva Ëitatelje da joj se pridruže na putu preobrazbe sa švedskog prevela Željka Černok dijeleÊi s njima zahvalnost i mudrost, koje su joj životne vodilje.

Jan Wallentin “Pišem o prihvaÊanju, o životu u radosti i umiranju u radosti i Strindbergova o vraški mnogo smijeha kojim jezvijezda taj proces popraÊen.” Prigrli sa švedskog preveo Danilo Brozović život ispunjenje je njezine posljednje želje: “Da se ljudi nasmiju Erini Morgenstern i zaplaËu i grle svoju djecu šale se s prijateljima i budu svjesni Noćni cirkus kako je divno biti živ.” s engleskog prevela Alenka Mirković-Nađ 99,00 398 kn