Priručnik za jučer

Priručnik za jučer

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Ovdje neće biti Ä?uda

-2-

Goran Ferčec

Priručnik za jučer Trinaest eseja

Fraktura -3-

© Goran Ferčec i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-678-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 916551

-4-

Glina, grafit, drvo

Nizozemska spisateljica Margriet de Moor u jednom razgovoru ispričala je priču o malenom Rembrandtovu crtežu koji joj je, unatoč svom formatu, bio razlog da napiše roman Slikar i djevojka. Crtež nastao oko 1664., tek nekoliko godina prije no što će osamljen, star i siromašan Rembrandt dočekati smrt, prikazuje mrtvo tijelo Elsje Christiaens kako visi izloženo javnosti na­ kon što je na njemu izvršena smrtna kazna davljenjem.

Priča nesretne Elsje ide ovako. Kao osamnaestogodišnja djevojka doputovala je iz Danske u Amsterdam s namjerom da nađe posao sluškinje. No ni dva tjedna od dolaska Elsje nije uspjela pronaći posao, a gazdarica kod koje je našla smještaj počela je svakodnevno od nje zahtijevati da podmiri dugove stanovanja. Pritisak na mladu djevojku kulminirao je jednog jutra nakon što je joj je gazdarica zaprijetila konfiskacijom nekoliko sitnica koje je posjedovala, natuknuvši, navodno, usput

-5-

da postoje u Amsterdamu i drugi načini da djevojka poput nje zaradi prijeko potreban novac. Elsje je izgubila kontrolu, dograbila sjekiru što joj se našla nadohvat ruke i udarila gazdaricu koja je pala niz stube i ostala ležati mrtva. Gradsko vijeće osudilo je mladu Elsje na smrtnu kaznu. Kazna je izvršena javno, a tijelo je ostavljeno da visi uz sjeverna polja na prilazu gradu gdje su sve osuđene na smrt izlagali kao opomenu javnosti.

Pored tijela obješena je bila sjekira kojom je počinila zločin. Kad je čuo za sudbinu mlade Elsje, Rembrandt se odvezao k pustim poljima na sjeveru grada i ovjekovječio to tijelo dvama crtežima. Crtež koji prikazuje cijelo lice potvrđuje nevjerojatnu sposobnost velikog Rembrandta da s nekoliko poteza perom i tintom, vrlo intimistički, pokaže svu tugu tog lica, svu egzistencijalnu tragediju nesretne Elsje.

Taj mali Rembrandtov crtež, dimenzija 17 x 9 cen­ timetara, nalazi se u fundusu muzeja Metropolitan u New Yorku. Margriet de Moor, autorica romana o slikaru i djevojci, iako posjeduje detaljnu reprodukciju crteža i informacije o istom, u procesu samog pisanja ipak odlučuje kontaktirati newyorški muzej sa željom da vidi originalni crtež. Predmet koji želi vidjeti nije izložen u stalnom postavu, pa joj muzej izlazi

-6-

ususret i pristaje crtež izvući iz zaštićenog fundusa. Štoviše, dopuštaju joj da sama s crtežom provede cijelih sat vremena. Jedini je uvjet da u sobu u kojoj će biti sama s crtežom ne smije unijeti ništa osim drvene olovke i komada papira.

Ništa osim drvene olovke i komada papira.

Jer od svega što čovjek posjeduje, olovkom, čak i našiljenom, ne može učiniti ništa loše. Baš kao ni komadom papira. Doduše, autorica je mogla vrhom olov­ke perforirati crtež, ali čini se da postoji neko međuljudsko povjerenje, neka pretpostavka da onaj tko se olovkom služi tako nešto neće učiniti. Pretpostavka je možda naivna, jer uništavanju sklona povijest ljudske vrste pokazala je da ne postoji ni jedan segment ljudske kreativnosti koji u povijesti nije zloupotrijebljen u svrhe destrukcije. Zato ne treba brzati s naivnom tezom o povjerenju iskazanom olovci, ali joj treba dati šanse.

Ovo, dakle, nije priča o mladoj Elsje. Ni o Margriet de Moor. Ni o Rembrandtu. Ovo je priča o drvenoj, grafitnoj olovci, o istom onom predmetu kojim se služio Rembrandt i mnogi prije njega da bi napravili skice, zabilježili ideje, označili bitno, predmetu koji je ma­ nje-više jednak oblik zadržao do danas. Praprimjerak štapića za pisanje kakav poznajemo danas pripisuje se

-7-

talijanskom paru Simoniju i Lyndiani Bernacotti koji su sredinom 16. stoljeća došli na ideju izdubiti dvije tanke četvrtaste pločice i u kanalić između njih zalijepiti jednako tako četvrtasti grafit. Prva je olovka nalikovala današnjoj zidarskoj olovci. Odnosno, današnja zidarska olovka nalikuje praolovci.

Načinjena od onih materijala od kojih je prema le­ gendama izmiješen čovjek, od ispečene smjese gline, grafita i vode, utisnute u drveni štapić. Drvo, zemlja, stije­­na, voda i vatra. Ta posvemašnja jednostavnost olovke kao predmeta sažima u sebi neku metafizičku utilitarnost. Iako se proces proizvodnje drvene, grafitne olovke u 20. stoljeću prilično mehanizirao, recept je već stoljećima isti. Drvo, zemlja, stijena, voda i vatra.

Mekoća ili tvrdoća određuju se dodavanjem grafita odnosno gline. Što je više grafita, trag olovke je tamniji.

Glina ga čini tvrđim i svjetlijim. Drveni štapić mora biti načinjen od cedra, drveta dovoljno laganog i čvrstog, a istovremeno podatnog šiljenju ili oštrenju, čineći olovku upotrebljivom. Grafit koji se istrošio do drvenog štapića predmet čini neupotrebljivim, bilježenje nemogućim, a olovku tupom.

-8-

Upravo zato imam naviku pretraživati ladice radnog stola i druga mjesta s namjerom da nađem olovke istrošenog vrha i spasim ih od tupila. Donedavno sam tu akciju provodio na olovkama u svom vlastitom stolu i oko njega, onda sam nesretne olovke počeo primjećivati i na stolovima prijatelja, u pernicama glumaca za vrijeme čitaćih proba, u pretincima automobila dok bih bio ostavljen da sjedim i čekam. Ovisno o okolnostima i vjerojatnosti da u torbi imam neko priručno šiljilo, spasio bih olovku od tupila, a da ništa ne kažem njenom vlasniku ili vlasnici. Ostavljao bih svježe našiljene olovke kao iznenađenje i opomenu. Činio sam to sve do ljetos, kada me u opisanoj namjeri zaustavila vlasnica olovke. Bio sam sudionikom kazališnog projekta u Leipzigu i za vrijeme probe krenuo sam izgrizenu olovku tupog vrha, koja je pripadala jednoj od glumica, spasiti od njenog jadnog stanja. Taman kad sam umetnuo olovku u šiljilo, glumica me zaustavila krikom i pokretom ruke. Nisam znao što činim krivo.

Zašto je moja namjera izazvala takvu reakciju? Posramljeno sam vratio olovku. Kasnije mi je glumica objasnila razlog svoje reakcije. Naime, olovka koju sam ja želio spasiti njezin je memento na nedavno završenu ljubavnu vezu, i ona tu olovku kao sjećanje na vezu želi

-9-

sačuvati upravo takvom, tupom i nagrizenom. Od tog trenutka ne šiljim bez pitanja.

Kao što to ne čini ni David Rees, američki crtač političkog stripa koji je nedavno objavio knjigu kod sjajnog newyorškog nakladnika Melville House. Štoviše, gospodin Rees očekuje da ručno našiljenu olovku naručite izravno do njega. Njegova knjiga How to Sharpen Pencils nije šala, kako u predgovoru kaže John Hodgman, i dodaje da svatko tko poznaje Davida Reesa zna da je on osoba koja sve shvaća vrlo ozbiljno. David Rees pred­stavlja se kao profesionalni šiljitelj ili oštritelj olo­ vaka. Na ideju je došao dok je bio švorc, zarađujući za život kao anketar i koristeći se pri ispunjavanju formulara olovkom. Za samo trideset i pet dolara on će vam olovku našiljiti, osigurati joj vrh gumenom cjevčicom, spremiti je u zaštitnu epruvetu i poslati vam je poštom dodavši u paket i piljevinu preostalu nakon šiljenja.

Uza sve to od njega ćete dobiti i potpisani certifikat koji vam jamči da je šiljenje olovke koju ste primili po­ štom pravi ručni rad. Gospodin Rees mogući apsurd vlastite usluge pokušava objasniti teško prevodivim engleskim pridjevom artisanal, nastalim od imenice artisan koja pak označava osobu koja proizvodi nešto u malim ili ograničenim količinama koristeći se

- 10 -

tradicionalnim metodama, a koji bi se mogao prevesti kao zanatsko umijeće. Dakle, osim olovke savršeno šiljastog vrha koju možete koristiti za pisanje, od gospodina Reesa primate i zanatskim umijećem obrađeni predmet koji možete čuvati zatvoren u originalnoj pla­stičnoj tubi čuvajući njegov vrh od trošenja.

Zanimljivo je da s praksom šiljenja gospodin Rees započinje u trenutku kad mu se raspada brak i kad vlastitom odlukom odlučuje prekinuti profesionalno bavljenje novinskim stripom. Dok prolazi kroz fazu kreativno-životne krize, on poseže za praksom koja u sebi sažimlje jednu metafizičku dimenziju. Šiljenjem olovci omogućujemo njenu funkciju, ali istovremeno skraćujemo njeno trajanje. Da bi bila upotrebljiva, olovka mora nestajati, mora se trošiti, moja postajati kraća, dok ne postane toliko kratka da je prsti više ne mogu pridržavati.

Primjer gospodina Reesa drugi je u nizu koji u vezu dovodi ljubav i drvenu olovku, odnosno potvrđuje da drvene olovke itekako imaju veze s ljubavlju. Ili barem s njezinim trošenjem i nestajanjem.

Posjedujem više od stotinu drvenih olovaka. Čuvam ih u konzervama nakon što iskoristim njihov sadržaj.

Koristim ih sve, a kako ih je nemoguće sve koristiti

- 11 -

istovremeno, u određenim trenucima koristim ih tek nekoliko. Ni jednu drvenu olovku nikada nisam potro­ šio do kraja. Možda je to, nakon pokušaja spašavanja od tuposti, drugi, još apsurdniji pokušaj; spašavanja od trošenja. Zato ih ne prestajem kupovati. Svaki put kad netko blizak putuje nekamo daleko, ja naručujem olov­ ­ke. Akumuliram nji­hovo trajanje. Kreiram monstruoznu ideju nepotrošive olovke. Posjedujem ih toliko da ni jedna od njih nikada neće biti potrošena do svog kraja. Najdulje sam tragao za olovkama Palomino Black­wing kakvima je šezdesetih godina pisao Truman Capote, koje čak spominje u svom nedovršenom romanu Uslišane molitve. Olovke Palomino Blackwing mekog, pastoznog, tamnog traga proizvodile su se u SAD-u sve do kraja devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Onda je proizvodnja stala, a zalihe te olovke znale su u internetskoj prodaji doseći cijenu od 350 dolara za paket od dvanaest komada. Ponovo su ih po­ čeli proizvoditi prije nekoliko godina, ali se, osim preko interneta, i dalje teško pronalaze. Pretražio sam cijeli New York u potrazi za njima. Našao sam ih u zapadnom dijelu 42. ulice i kupio tucet pa ih podijelio najdra­žim ljudima, a sebi ostavio tek nekoliko. Ponekad mi se učine premekanim. Pa ih onda zamijenim tvrđi­ma.

- 12 -

U vremenu u kojem živim drvena olovka predmet je koji čitam kao znak prepoznavanja. Poput knjige. Znak tihog otpora svemu što gasi kreativnost, sužuje ideje i suspreže misao. Olovka je u svojoj jednostavnosti najdostatniji element potreban za borbu jer je jeftina, uvijek dostupna, nabavljiva i prisutna u nekoj torbi ili nekom džepu. Treba samo imati potrebu nešto reći i posegnuti za njom. Kad je u 13. stoljeću u Engleskoj otkrivena velika zaliha grafita, pastiri su ga koristili da bi, kao šaka velikim komadima, označili svoje ovce.

Upravo tu i takvu praktičnost olovka je zadržala do danas. Treba je samo znati iskoristiti. Imati razloga iskoristiti je. Uvijek čitam s olovkom u ruci, bez obzira na to podcrtavam li što ili ne. Koristim je kao što vozači kamiona koriste cigaretu, kao sredstvo koje ih drži budnima.

Spisateljica s početka ovog teksta, Margriet de Moor, nakon što je sat vremena provela s Rembrandt­ ovim crtežom u sobi muzeja Metropolitan, s olovkom u ruci, ipak nije zabilježila ni jednu jedinu riječ. Možda je u odnosu na lice mrtve Elsje na malom Rembrandt­ ovom crtežu svaka olovka pomalo tupa. Ili ponekad jednostavno ima trenutaka kad nema razloga da se bilo što zabilježi.

- 13 -

- 14 -

Goran Ferčec je pisac, dramatičar i dramaturg na izvedbenim i kazališnim projektima. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Izvedbene, teorijske tekstove i eseje objavljuje u doma­ ćim i stranim časopisima Frakcija, Kretanja, Kazalište (Zagreb), Scena (Novi Sad), TkH časopis za teoriju izvođačkih umetnosti (Beograd), Buchkultur (Beč), I.D.I.O.T (Ljubljana), Sarajevske sveske (Sarajevo) i na Trećem pro­gramu Hrvatskog radija. Autor je romana Ovdje neće biti čuda u izdanju nakladničke kuće Fraktura, objavljenog 2011. Iste godine u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno je izveden njegov tekst Pismo Heineru Mülleru u režiji Bojana Đorđeva. Izvedbeni tekst Radnice napisan je i premijerno izveden 2014. u sklopu projekta Vor den Hunden u koprodukciji fringe ensemblea iz Bonna i Schaubühne Lindenfels iz Leipziga te

- 133 -

kao radiodrama u režiji Franke Perković na Trećem programu Hrvatskog radija.

Dobitnik je Nagrade austrijskog kulturnog foruma 2007., Nagrade hrvatskog glumišta 2014., Nagrade Festivala Borštnikovih susreta 2014. i 2015. te Nagrade Veljko Maričić 2011.

Boravio je u književnim rezidencijama Društva slo­ venskih pisaca i Festivala Vilenica u Ljubljani 2015., fondacije Internationales Haus der Autoren u Grazu 2014. i Kulturkontakt u Beču 2010.

Tekstovi su mu prevedeni na njemački, mađarski, engleski, francuski, slovenski i makedonski jezik.

Rodio se 1978. u Koprivnici.

- 134 -

Sadržaj

Glina, grafit, drvo 5 O stresnom seljenju i nehumanom preseljenju 15 Radnici izlaze iz tvornice 25 Venecija na putu za Budimpeštu 35 Kulturni radnik u borbi za prava na rad 45 Izvidnica 55 Uvod u jedan referendum 65 Dvadeset milja pješice 77 Pustinja slika 87 O roditeljima koji su glasali protiv 97 Otisak prsta 105 45°15’N, 15°30’E 115 Trinaesta priča 125 O autoru

133

- 135 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Tamara Novak Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., studeni Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-678-6 Biblioteka Platforma, knjiga 51 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 136 -

- 137 -

- 138 -