Prodana duša

“Urnebesna satira o rasi u Americi.”

The Huffington Post

PRODANA Prodana duša

DUŠA PAU L BEATTY

-1-

-2-

Paul Beatty

Prodana duĹĄa prevela s engleskog Patricija Horvat

Fraktura -3-

Naslov izvornika The Sellout © Paul Beatty, 2015 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Patricija Horvat i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-976-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 997019

-4-

Za Altheu Amrik Wasow

-5-

-6-

GOVNA KOJIMA IH ŠOPAŠ

- 31 -

- 32 -

Jedan

Rekao bih da baš u tom i jest problem – mene jesu tako odgojili.

Moj otac je bio (Carl Jung, pokoj mu duši) donekle ugledan sociolog.

Kao osnivač i, koliko je meni poznato, jedini praktičar liberacijske psihologije, volio je šetati kućom, koja je ujedno imala funkciju “Skinnerove kutije”, u laboratorijskoj kuti. A mene, štrkljastog, rastresenog, crnog laboratorijskog štakora, školovao je kod kuće uz strogo pridržavanje Piagetove teorije kognitivnog razvoja. Nije me hranio, nego mi je davao mlake stimulatore teka. Nije me kaž­ njavao, nego me oslobađao neuvjetovanih refleksa. Nije me volio, nego me odgajao u atmosferi proračunate intimnosti i intenzivnih razina privrženosti. Živjeli smo u Dickensu, getoiziranoj zajednici u južnom predgrađu Los Angelesa, i koliko god to čudno zvučalo, odrastao sam na farmi u centru grada. Osnovan 1868., Dickens je, kao i većina kalifornijskih gradova osim Irvina, koji je utemeljen kao uzgajalište glupih, debelih, ružnih, bijelih republikanaca, čivava i izbjeglica iz Istočne Azije koji ih obožavaju, u početku bio poljoprivredna zaje­ dnica. Izvornom gradskom poveljom u Dickensu je bilo zabranjeno “naseljavanje Kineza, Španjolaca bilo koje nijanse kože, dijalekta i vrste šešira, Francuza, riđokosih, gradskih kicoša i neukih Židova”. Osnivači, obdareni pomalo ograničenom mudrošću, propisali su i da će petsto jutara zemlje uz kanal zauvijek biti namijenjeno nečem što su nazvali “rezidencijalnom poljoprivredom”, i tako je rođen predio Dickensa u kojem živim, a koji obuhvaća deset blokova - 33 -

neslužbenog naziva Farme. Znat ćete da ste zakoračili na Farme kad se gradski pločnici izgube zajedno s naplacima i radiom iz vašeg auta, vašim živcima i progresivnom poviješću glasanja, i kad u zraku nanjušite kravlji gnoj i, ako vjetar puše u pravom smjeru, dobru travu. Odrasli muškarci polako pedaliraju na biciklima i mopedima po ulicama punim jata i legla svih vrsta seoskih ptica, od kokoši do paunova. Prolaze vozeći bez ruku, brojeći svežnjiće novčanica, podižući pogled samo toliko da upitno izviju obrvu i promumljaju: “Ej, šta ima?” Kotači starinskih kola zakucani za stabla i ograde prednjih dvorišta pružaju farmerskim kućama dašak pionirske au­ tentičnosti koja proturječi činjenici da na svakom prozoru, prilaznom putu i vratima za pse ima više šipki i lokota nego u zatvorskom dućanu. Starci na trijemovima i osmogodišnjaci koji su već sve vidjeli sjede na klimavim vrtnim stolcima i rezbare drvo nožićem, čekajući da se nešto dogodi, jer uvijek se nešto dogodi.

Svih onih dvadeset godina koliko sam ga poznavao, tata je bio privremeni voditelj Odsjeka za psihologiju Državnog koledža West Riverside. Za njega, koji je odrastao kao sin glavnog konjušara na malom ranču u Lexingtonu u Kentuckyju, farma je bila stvar nostalgije. Kad se odselio na zapad, gdje je dobio učiteljski posao, prilika da živi u crnačkoj zajednici i uzgaja konje bila je predobra da bi je propustio, makar si zapravo nikad nije mogao priuštiti hipoteku i održavanje imanja.

Možda bi, da je bio komparativni psiholog, bar neki konji i krave poživjeli duže od tri godine, a rajčice imale manje crva, ali duboko u duši više ga je zanimala crnačka sloboda nego suzbijanje nametnika i dobrobit životinjskog carstva. A u potrazi za otključavanjem zaključanih vrata mentalne slobode ja sam bio njegova Anna Freud, njegova mala studija slučaja, i u trenucima kad me nije učio jahati, na meni je provodio znamenite socijalne eksperimente, pri čemu sam mu bio i kontrolna i pokusna skupina. Kao i svako drugo “primitivno” crnačko dijete koje je imalo sreće da dosegne službenu - 34 -

operativnu fazu, u međuvremenu sam shvatio da sam imao usrano djetinjstvo koje nikad neću moći poništiti.

Ako se uzme u obzir nepostojanje etičkog povjerenstva za nadzor tatinih odgojnih metoda, mislim da se može reći da su eksperimenti počeli prilično nevino. Početkom dvadesetog stoljeća bihevioristi Watson i Rayner, pokušavajući dokazati da je strah naučeno ponašanje, izlagali su devetomjesečnog “Malog Alberta” neutralnim podražajima kao što su bijeli miševi, majmuni i svež­ njevi spaljenog novinskog papira. Malog ispitanika u početku nisu uznemirivali silni čovjekoliki sisavci, glodavci i vatra, ali s vremenom, nakon što je Watson mnogo puta zaredom spojio miševe sa strašno glasnim zvukovima, “Mali Albert” razvio je strah ne samo od bijelih miševa nego i od svega krznenog. Kad mi je bilo sedam mjeseci, tata je u moj krevetić stavljao predmete kao što su policijski autići, hladne limenke piva Pabst Blue Ribbon, bedževi iz kampanje Richarda Nixona i primjerci The Economista, ali umjesto da uvjetuje moju reakciju zaglušnim treskom, naučio me da se bojim predočenih podražaja tako što bi izvadio obiteljski pištolj Special kalibra 38 i ispalio nekoliko metaka u strop, od čega bi se zatresli prozori.

Pritom je toliko glasno urlao “Crnčugo, mrš natrag u Afriku!” da bi nadglasao kvadrofonični radio u dnevnoj sobi iz kojeg je treštalo “Sweet Home Alabama”. Do dana današnjeg nisam uspio odgledati do kraja ni najobičniji televizijski krimić, imam čudnu sklonost prema Neilu Youngu i kad god imam problema sa spavanjem, ne slušam snimke kišnih oluja ili valova koji se razbijaju o obalu, nego kasete sa snimljenim razgovorima iz afere Watergate.

Prema obiteljskoj predaji, od moje prve do četvrte godine vezivao mi je desnu ruku iza leđa ne bih li postao ljevak i tako više upotrebljavao desnu polutku mozga i bio uravnotežen. Bio sam osmogodišnjak kad je poželio ispitati u kojoj je mjeri “efekt promatrača” primjenjiv na “crnačku zajednicu”. Oponašao je zloglasni slučaj Kitty Genovese, pri čemu sam ja u pretpubertetskoj dobi zamijenio - 35 -

zlosretnu gospođicu Genovese, koja je 1964. opljačkana, silovana i izbodena nasmrt na apatičnim newyorškim ulicama, dok su njene plačne krike, školski primjer poziva upomoć, ignorirali deseci prolaznika i susjeda. Otud “efekt promatrača”: što je više ljudi u okolini koji mogu pružiti pomoć žrtvi, to je manja vjerojatnost da će joj priskočiti upomoć. Tatina hipoteza bila je da to ne vrijedi za crnce, privrženu rasu koja je i opstala samo zahvaljujući međusobnoj pomoći u teškim vremenima. I tako sam morao stajati na najprometnijem raskrižju u kvartu, s džepovima pretrpanim novčanicama od dolara, s najmodernijim i najsjajnijim elektroničkim spravicama za­bijenim u slušne kanale, s hip-hoperskim, teškim zlatnim lancem oko vrata i, iz nepoznatog razloga, kompletom autotepiha za Hondu Civic izrađenih po mjeri, koje sam morao prebaciti preko ruke kao što konobar prebaci salvetu, i roniti suze dok me vlastiti otac pljačkao. Napao me pred gomilom promatrača, koji nisu dugo pasivno promatrali. Kad su priskočili upomoć, ali ne meni, nego mom ocu, napad se nije zaustavio na samo dva udarca u lice. Sa zadovoljstvom su mu se pridružili i pomagali mu da me premlati zamahujući laktima i izvodeći hrvačka obaranja koja su vidjeli na TV-u. Jedna žena izvela je vješt i, kad sad promislim o tom, milostiv potez gušenja. Kad sam se osvijestio i ugledao oca kako anketira nju i ostale napadače, čija su lica još bila znojna, a prsa se nadimala od čovjekoljubivih napora, pretpostavio sam da i njima, kao i meni, u ušima i dalje odzvanjaju moji reski krici i njihov luđački smijeh.

“U kojoj ste mjeri zadovoljni svojim činom nesebičnosti?”

Nimalo Donekle zadovoljan Vrlo zadovoljan 1 2 3 4 5

Na putu kući stari mi je utješno prebacio ruku preko bolnih ramena i održao skrušeno predavanje o tom da je propustio uzeti u obzir “efekt stampeda”.

- 36 -

Zatim je došlo doba kad je poželio ispitati “pokornost i poslušnost hip-hop-generacije”. Valjda mi je bilo desetak godina kad me posjeo pred ogledalo, nakon što je na glavu navukao masku Ronalda Reagana, na laboratorijsku kutu pričvrstio zastarjelu pilotsku znač­ ­ku u obliku krila kompanije World Airlines i proglasio se “utje­lov­ ljenjem bjelačkog autoriteta”. “Crnčuga u ogledalu je glup crnčuga”, objasnio mi je kreštavim, slatkastim “bjelačkim glasom” kojim se služe obojeni komičari i pričvrstio mi elektrode na sljepoočnice. Žice su vodile do konzole zlokobnog izgleda pune tipki, brojčanika i staromodnih mjerača napona.

“Dječaku u ogledalu postavit ćeš niz pitanja o njegovoj navodnoj crnačkoj povijesti koja su napisana na papiru na stolu. Ako pogrešno odgovori na pitanje ili ne odgovori u roku od deset sekundi, pritisnut ćeš crvenu tipku, a ona će pokrenuti električni šok, koji će se pojačavati sa svakim pogrešnim odgovorom.”

Znao sam da ne trebam moliti za milost, jer bi me dočekalo predavanje o tom kako sam dobio što sam zaslužio zato što sam pročitao jedini strip koji sam posjedovao u životu. Batman broj 203, “Otkrivanje spektakularnih tajni Batmanove špilje”, smrdljivi, zguž­vani, zastarjeli primjerak s magarećim ušima koji je netko bacio u naše dvorište, a ja ga unio u kuću i brižno ga ispravljao dok nije postao čitljiv, njegujući ga poput ranjenog književnog djela. Bilo je to prvo štivo iz vanjskog svijeta koje sam pročitao, ali kad sam ga uzeo u ruke za vrijeme odmora u kućnoj školi, otac ga je zaplijenio.

Otad nadalje, kad god bih pogrešno odgovorio na neko pitanje ili doživio nešto loše na ulici, mahao mi je rastrganom naslovnicom stripa pred očima. “Vidiš, da nisi tratio život na čitanje ovih sranja, shvatio bi da Batman neće doći spasiti guzicu ni tebi ni tvojim sunarodnjacima!”

Pročitao sam prvo pitanje.

“Od koje se dvije kolonije sastojala zapadnoafrička država Gana prije proglašenja neovisnosti 1957.?”

- 37 -

Nisam znao odgovor. Naćulio sam uši u nadi da ću začuti riku Batmobila na raketni pogon koji skreće za ugao, ali čuo sam samo očevu štopericu kako otkucava sekunde. Zaškrgutao sam zubima, stavio prst na crvenu tipku i čekao istek roka.

“Odgovor je Togoland i Zlatna Obala.”

Poslušno, kao što je otac i predvidio, pritisnuo sam tipku. I igle na skali i moja kičma ispravile su se dok sam gledao u ogledalu kako sekundu-dvije snažno treperim.

Isuse.

“Koliko je to volta bilo?” upitao sam. Ruke su mi se nekontrolirano tresle.

“Subjekt će postavljati samo pitanja napisana na papiru”, hladno je uzvratio i nagnuo se preko mene te okrenuo crni brojčanik nekoliko klikova udesno, tako da je sad pokazivao XXX. “Sada, molim te, pročitaj sljedeće pitanje.”

Pogled mi se zamutio, što je, pretpostavio sam, bila psihosomatska reakcija, ali mi je ipak sve bilo neizoštreno poput piratskog videa od pet dolara na televizoru s buvljaka, pa sam, da bih pročitao sljedeće pitanje, morao približiti nosu papir koji mi je podrhtavao u rukama.

“Od dvadeset tri tisuće učenika osmih razreda koji su polagali prijamni ispit za najelitniju newyoršku državnu srednju školu Stuy­ vesant High, koliko je Afroamerikanaca ostvarilo dovoljno bodova za upis?”

Kad sam pročitao pitanje do kraja, nos mi je prokrvario: crvene kapljice krvi padale su mi iz lijeve nosnice na stol u savršenim razmacima od jedne sekunde. Ne mareći za štopericu, otac je počeo brojiti. Sumnjičavo sam ga pogledao. Pitanje je bilo preaktualno.

Očito je za doručkom, nad zdjelicom žitarica, čitao The New York Times. Pripremao se za eksperiment dana u potrazi za rasnim temama, listajući stranice toliko brzo i gnjevno da su oštri kutovi papira šuštali, pucketali i praskali na jutarnjem zraku.

- 38 -

Što bi učinio Batman da je u tom trenutku uletio u kuhinju i ugledao oca kako izlaže sina elektrošokovima u znanstvene svrhe?

Posegnuo bi za svojim pojasom i prvo bacio nekoliko onih bombica sa suzavcem, i dok bi se tata gušio od dima, zadavio bi ga dokraja, pod pretpostavkom da ima dovoljno bat-užeta da mu ga omota oko tustog, kobasičastog vrata; onda bi mu laserskom bakljom spalio očne jabučice i minijaturnim fotoaparatom opalio nekoliko fotki za bat-potomstvo, nakon čega bi ukrao njegov otmjeni, nebeskoplavi kabriolet Karmann Ghia, koji stari vozi samo kad ide u bjelačke kvartove, i nas dvojica odjurili bismo u vražju mater. To bi učinio Batman. Ali ja, kukavički bat-sroljo kakav sam bio i ostao, nisam mogao smisliti ništa pametnije od preispitivanja loše metodologije pitanja. Na primjer koliko je crnih učenika uopće izašlo na prijemni? Kolika je prosječna veličina razreda u toj školi Stuyvesant High?

Taj put, prije nego što je deseta kap krvi sletjela na stol i prije nego što je otac stigao objaviti odgovor (sedam), pritisnuo sam crvenu tipku i sam sebi pustio elektrošok od kojeg se raspadaju živci i prestaje rast, elektrošok voltaže koja bi prestrašila Thora i lobotomizirala već sedativima omamljenu obrazovanu klasu. Jer sad sam i ja bio znatiželjan. Želio sam vidjeti što se dogodi kad zavještaš desetogodišnjeg crnog dječaka znanosti.

Otkrio sam da je izraz “isprazniti crijeva” pogrešan, jer istina je bila obratna: crijeva su ispraznila mene. Bilo je to povlačenje izmeta usporedivo s velikim povijesnim evakuacijama. Dunkirk.

Saigon. New Orleans. Ali za razliku od Britanaca, vijetnamskih kapitalista i poplavljenih stanovnika Ninth Warda, žitelji mog probavnog trakta nisu imali kamo. Tekući dijelovi smrdljivog plimnog vala govana i mokraće koji mi se nisu utaborili oko guzice i jaja skliznuli su mi niz noge i napravili bazen u mojim tenisicama i oko njih. Ne želeći narušiti cjelovitost eksperimenta, otac je jednostavno začepio nos i pokazao mi rukom neka nastavim. Hvala - 39 -

nebesima, znao sam odgovor na treće pitanje “Koliko je odaja u naslovu prvog albuma Wu-Tanga?”, jer da nisam, mozak bi mi postao pepeljastosiv i po sastavu jednak briketu za roštiljadu na Dan nezavisnosti.

Moj ubrzani tečaj razvoja u djetinjstvu završio je dvije godine poslije, kad je tata pokušao oponašati studiju svijesti o boji kože kod crne djece koju su proveli doktori Kenneth i Mamie Clark s pomoću bijelih i crnih lutaka. Njegova verzija bila je, naravno, malo revolucionarnija. Mrvicu modernija. Dok je bračni par Clark postavio dvije bespolne lutke prirodne veličine obuvene u oksfordice, jednu bijelu i jednu crnu, pred školsku djecu i zamolio ih da odaberu onu koja im se više sviđa, moj otac postavio je pred mene dva pomno razrađena lutkarska prizora i upitao me: “Tko ti se, odnosno koji ti se socijalno-kulturni podtekst više sviđa, sine?”

U prvom prizoru Ken i Barbie iz Malibua, odjeveni u usklađene kupaće kostime, prikladno opremljeni maskama za ronjenje i dihalicama, izležavali su se pokraj bazena uz kuću iz snova. U drugom prizoru Martin Luther King, Jr., Malcolm X, Harriet Tubman i smeđa jajasta lutkica trčali su (ili se klimatali, u slučaju jajastog) kroz močvarno šipražje u bijegu od čopora plastičnih njemačkih ovčara koji su predvodili naoružanu grupu za linč sastavljenu od mojih akcijskih figurica specijalaca s kukuljicama Ku Klux Klana. “Šta je ovo?” upitao sam pokazujući na mali bijeli božićni ukras koji se polako vrtio iznad kaljuže, bliješteći i svjetlucajući kao diskokugla na poslijepodnevnom suncu.

“To je Sjevernjača.* Trče prema Sjevernjači. Prema slobodi.”

Podigao sam Martina, Malcolma i Harriet i podbo oca pitanjem: “Šta su ovo, neakcijske figurice?” Martin Luther King izgledao je

Crnim robovima koji su željeli pobjeći od robovlasništva iz južnih u sjeverne države SAD-a ili Kanadu savjetovalo se neka slijede Sjevernjaču. (op. prev.) *

- 40 -

OK. U svečanom, svjetlucavom, pripijenom crnom odijelu, s primjerkom Gandhijeve autobiografije zalijepljenim za jednu ruku i s mikrofonom u drugoj ruci. Malcolm je bio slično odjeven, ali je imao naočale i držao je zapaljen Molotovljev koktel koji mu je polako otapao ruku. Nasmiješeni, rasno dvojbeni Jajoliki, sumnjivo nalik na dječačku verziju mog oca, bio je vjeran svom marketinškom sloganu: ljuljao se i nikad nije padao, bilo da sam ga opasno naginjao na dlanu ili da su ga lovili vitezovi bjelačke nadmoći. Ali nešto nije bilo u redu s gospođom Tubman. Na sebi je imala jutenu vreću oblikovanu prema tijelu, a nisam se mogao sjetiti da je i u jednom od mojih početničkih udžbenika iz povijesti ta žena, koju su zvali Mojsije, bila opisana kao zgodan komad, dimenzija 90-60-90, figure u obliku pješčanog sata, duge svilenkaste kose, uredno počupanih obrva, plavih očiju, usana kao stvorenih za pušenje kurca, šiljastih sisica.

“Tata, obojio si Barbiku u crno.”

“Htio sam održati prag ljepote. Postaviti osnovicu ljupkosti, da se ne može reći kako je jedna lutka ljepša od druge.”

Iz leđa Barbie s plantaže izlazila je uzica. Povukao sam je. “Matematika je teška, idemo u šoping”, rekla je kreštavim, pjevnim glasom. Vratio sam crne junake u močvaru na kuhinjskom stolu i pomaknuo im ruke i noge tako da izgledaju kao da trče.

“Više mi se sviđaju Ken i Barbie.”

Otac je izgubio znanstvenu objektivnost i zgrabio me za košulju. “Što? Zašto?” zaurlao je.

“Zato što bijelci imaju bolju opremu. Pa daj, pogledaj ih. Harriet Tubman ima plinsku svjetiljku, štap za hodanje i kompas. A Ken i Barbie imaju pješčani bagi i gliser! Ovi se uopće ne mogu mjeriti s njima.”

Otac je sutradan spalio “rezultate” u kaminu. Čak i kad radiš na koledžu, vrijedi pravilo: objavi članak, ili propadni. Ali više od činjenice da nikad neće dobiti parkirno mjesto sa svojim imenom - 41 -

ili smanjenu satnicu pogodila ga je činjenica da sam ja propali socijalni eksperiment. Da sam statistički beznačajan sin koji je pogazio njegove nade i kad sam u pitanju ja kao osoba i kad je u pitanju crna rasa. Natjerao me da vratim sanjaricu. Prestao je zvati moj džeparac “pozitivnom potkrepom” i počeo govoriti o njemu kao o “odšteti”.

Iako nikad nije prestao forsirati “učenje iz knjiga”, nedugo potom kupio mi je prvu lopatu, vile i mašinu za šišanje ovaca. Potapšao me po dupetu i poslao u polje, nakon što mi je za kombinezon od džinsa kao poticaj zakvačio slavni citat Bookera T. Washingtona: “Spustite vjedra tu gdje jeste.”* *** Ako postoji raj vrijedan sveg tog truda koji ljudi ulažu kako bi stigli u njega, onda se za dobro svog oca nadam da postoji i nebeski časopis za psihologiju. Časopis u kojem se objavljuju rezultati ne­ uspjelih eksperimenata, jer priznavanje nepotkrijepljenih teorija i negativnih rezultata jednako je važno kao i objava studija koje dokazuju da crno vino doista liječi sve bolesti, kao što se oduvijek pretvaramo.

Nisu sve moje uspomene na oca loše. Iako sam, strogo gledano, bio jedino dijete, tata je, kao i mnogi drugi crnci, imao mnogo djece.

Njegovo potomstvo bili su građani Dickensa. Iako nije naročito vješto postupao s konjima, cijeli grad poznavao ga je kao šaptača

Booker T. Washington (1856.–1915.), uvaženi afroamerički pedagog, pisac, govornik i predsjednički savjetnik, u slavnom govoru u Atlanti 18. rujna 1895. savjetovao je publici neka “spuste vjedra tu gdje jesu”, prepričavajući alegoriju o mornarima koji su umirali od žeđi, a čija je poruka bila da čovjek treba potražiti sreću i bolju budućnost tamo gdje jest, na zemlji na kojoj je odrastao. (op. prev.) *

- 42 -

crnjama. Kad god je nekog crnju koji je “sišo s jebenog uma” trebalo smiriti i nagovoriti da siđe sa stabla ili ruba nadvožnjaka iznad autoceste, pozvali bi njega. On bi zgrabio svoju bibliju socijalne psihologije, Planiranje promjena autora Bennisa, Bennea i Roberta China, nažalost podcijenjenog kinesko-američkog psihologa kojeg tata nikad nije upoznao, ali ga je smatrao svojim mentorom. Većina klinaca slušala je bajke i priče za laku noć; ja sam tonuo u san slušajući ulomke čiji su naslovi glasili otprilike “Korisnost modela okružja sustava za praktičare”. Otac je, ako išta, bio itekakav praktičar. Ne sjećam se da me ijednom propustio povesti sa sobom na šaptanje crnjama. Na putu prema odredištu hvalisao bi se da je crnačka zajednica po mnogočem slična njemu – SOD. “Sve osim doktorata?”

“Sve osim dotučena.”

Kad bismo stigli, posjeo bi me na krov obližnjeg kombija ili postavio na poklopac kontejnera, pružio mi notes i naredio da vodim bilješke. Usred sveg tog bljeskanja i zavijanja sirena, plača i razbijenog stakla koje mu je blago hrskalo pod cipelama od jelenje kože, strašno bih strahovao za njega. Ali tata je znao pristupiti nepristupačnima. Suosjećajnog, pokunjenog izraza lica, dlanova okrenutih prema gore poput figurice Isusa na kontrolnoj ploči u autu, koračao bi prema luđaku čije su se zjenice suzile na veličinu atoma i koji maše nožem nakon što se razbio litrom Hennessyja XO razrijeđenog pakiranjem od dvanaest piva sa smanjenim udjelom alkohola. Ne obazirući se na krvavo radno odijelo umrljano ostacima nečijeg mozga ili izmeta, zagrlio bi osobu kojoj se obraćao kao da mu je stari prijatelj. Ljudi vjeruju da je njegov uspjeh ležao u nesebičnosti, ali ja mislim da je presudan bio njegov glas. Glasom dubokim kao bas u doo-wopu moj otac govorio je u Fis-molu. Bio je to zvučan, dubok ton koji bi prikovao čovjeka za mjesto, kao kad šiparica sluša Five Satins kako pjevaju “In the Still of the Night”.

- 43 -

Divlju životinju ne umiri glazba, nego desenzibilizacija. A očev glas imao je moć opuštanja gnjevnih, koji su se zahvaljujući njemu uspijevali bez tjeskobe suočiti sa strahovima.

Dok sam bio osnovac, po načinu na koji bi mi okus šipka natjerao suze na oči, na koji bi ljetno sunce obojilo naše afrofrizure nijansom crvene naranče, na koji bi se moj otac uzbudio kad god bi govorio o stadionu Dodgersa, bijelom Zinfandelu i posljednjem zelenom, blještavom zalasku sunca koji je vidio s vrha Mount Wilsona, znao sam da je Kalifornija posebno mjesto. I ako malo razmislite, skoro sve ono zahvaljujući čemu je dvadeseto stoljeće bilo podnošljivo izumljeno je u kalifornijskim garažama: računala Apple, daska za plivanje, gangsterski rap. Zahvaljujući tatinoj karijeri šaptanja crnjama bio sam na licu mjesta kad se rodilo to posljednje: u šest sati jednog hladnog, mračnog jutra u getu, dvije ulice od moje kuće, Carl “Kilo G” Garfield, obuzet halucinacijama, omamljen vlastitim zalihama trave i mračnom liričnošću Alfreda Lorda Tennysona, izjurio je iz garaže črčkajući u notes i labavo pridržavajući lulu za crack. Bio je to vrhunac ere crack-rocka. Bilo mi je desetak godina kad se uzverao na platformu svog ulickanog, nabrijanog žutog To­ yota pick-upa, na kojem su TO i TA bili ostrugani i prebojeni, tako da je na stražnjoj pregradi utovarnog prostora od imena marke ostalo samo YO, i počeo iz sveg glasa recitirati stihove, slabo razgovijetni jampski pentametar naglašen prascima iz poniklanog pištolja kalibra 38 i molbama njegove mame da makne golu guzicu s ulice. napad bljedunjavog kmice Čitave boce, čitave boce, Čitave boce u sebi zavrti, Svi u Aleju Smrti, Jaši žestoko, konjačinu ispij ti, - 44 -

Navali, kmico, prije ćeš izblijedjeti!

“Juriš na Bloodse!” on viče, Kroz Aleju Smrti žesticu Jaši, gazi svako piće...

Kad su specijalci napokon stigli na mjesto radnje i potražili zaklon iza vrata policijskih automobila i javora, stišćući strojnice na prsa, nijedan od njih nije uspio dovoljno dugo zadržati hihot da bi ga smaknuo.

Ne pitaj koja je to karačina, Sklanjaj se, ali prvo pucačina.

Zdesna nigeri, slijeva nigeri, Sprijeda nigeri tulumare, Loču bolje od zvijeri, Kroz pune metke, prazne čahure i kanonade, Tu svaki krimos i narkić uz šank pade.

Baš dobro su se pukli Dok klize kroz grlo Smrti, U povratku od paklenih kurvica, Ono što od njih je ostalo, Ostala samo je žestica.

Kad je moj otac, šaptač crnjama, u sakou od tvida i s blaženim osmijehom na licu, prošao pokraj policijskih barikada i zagrlio slomljenog dilera te mu šapnuo dubokoumne riječi u uho, Kilo G tupo je zatreptao, poput dobrovoljca u indijanskom kazinu koji je izašao na pozornicu sudjelovati u hipnotizerskoj točki, i mirno mu predao pištolj i ključeve svog srca. Policajci su se približili da ga uhite, ali ih je moj otac zamolio da se zadrže na odstojanju, a onda - 45 -

je namolio Kilu da završi pjesmu i čak mu se pridružio na kraju svakog stiha praveći se da zna riječi.

Kad će se naliti, slava im i sjaj!

Za svaki njihov suludi napadaj.

Od svijeta rade teške jebenice, Poštujte napad do krajnje granice, Poštujte napad izblijedjelog kmice, Plemenite, al već ispijene žestice.

Policijski kombiji i automobili nestali su u jutarnjoj izmaglici i ostavili mog oca da, bogolik, sam nasred ulice, uživa u svom dobročinstvu. Kočoperno se okrenuo prema meni. “Znaš što sam rekao tom psihotičnom kretenu da bih ga naveo da spusti pištolj?” “Što si rekao, tata?”

“Rekao sam: ‘Brate, moraš si postaviti dva pitanja: Tko sam ja? i Kako sam postao to što jesam?’ To je osnova terapije usmjerene na osobu. Želiš da se klijent osjeća važan, da ima osjećaj da vlada procesom ozdravljenja. Zapamti to sranje.”

Poželio sam ga upitati zašto se meni nikad ne obraća tim ohrabrujućim tonom kojim se služi za “klijente”, ali znao sam da bih umjesto odgovora dobio kaiš i da bi moj proces ozdravljenja uključivao merkurokrom i, umjesto zabrane izlazaka, kaznu od pet do najmanje tri tjedna jungovske aktivne imaginacije. U daljini, nalik na udaljenu spiralnu galaksiju, crvena i plava signalna svjetla uzmicala su vrteći se nečujno, ali blještavo, i rasvjetljavala modru jutarnju izmaglicu poput velegradske aurore borealis. Stavio sam prst u rupu od metka u kori drveta i pomislio kako ni ja, kao ni to tane ukopano deset prstena duboko u deblo, neću nikad otići iz ovog kvarta.

Pohađat ću lokalnu srednju školu. Maturirat ću s prosječnom razrednom ocjenom, kao još jedan jado sa životopisom od šest rečenica punim pravopisnih pogrešaka, čiji se život sastoji od obilaženja - 46 -

zavoda za zapošljavanje, parkirališta striptiz-klubova i poduka za prijemne ispite za posao u državnoj službi. Oženit ću se pa ću jebati i ubiti Marpessu Delissu Dawson – komad iz susjedstva i moju jedinu ljubav. Imat ću klince. Prijetit ću im vojnom školom i obećanjima da neću platiti jamčevinu ako ih ikad uhite. Bit ću tip crnčuge koji igra biljar u striptiz-baru i vara ženu s plavokosom curom s odjela za sir iz supermarketa Trader Joe’s na Bulevaru National nedaleko od križanja s Bulevarom Westwood. Prestat ću gnjaviti oca pitanjima o majci koje nema i konačno si priznati da je majčinstvo, kao i umjetnička trilogija, precijenjeno. Nakon što provedem cijeli život žderući se zbog tog što nisam dojen ili što nisam do kraja pročitao Gospodara prstenova, Raj i Vodič kroz galaksiju za autostopere, na kraju ću, kao i svi pripadnici kalifornijske srednje klase, umrijeti u istoj spavaćoj sobi u kojoj sam odrastao, zapiljen u pukotine žbukanog stropa nastale u potresu šezdeset osme. I zato me se intro­ spektivna pitanja poput “Tko sam ja?” i “Kako sam postao to što jesam?” u ono doba nisu ticala, jer sam već znao odgovor. Kao i cijeli grad Dickens, bio sam dijete svog oca, proizvod svog okoliša, i ništa drugo. Dickens je bio ja. A ja sam bio svoj otac. Problem je u tom što je oboje nestalo iz mog života, prvo tata, a onda i rodni grad, i iznenada više nisam imao pojma ni tko sam ni kako sam postao to što jesam.

- 47 -

- 306 -

Zahvale

Hvala Sarah Chalfant, Jin Auh i Colinu Dickermanu.

Posebno hvala Kemi Ilesanmi i zakladi Creative Capital. Ove knjige ne bi bilo bez vaše vjere i podrške.

Veliki zagrljaji Louu Asekoffu, Sheili Maldonado i Lydiji Offord.

Pljesak i zahvala mojoj obitelji: mami, Anni, Sharon i Ainki.

Puno vas volim.

Dugujem mnogo poštovanja, zahvalnosti i nadahnuća Williamu E. Crossu, čije sam inovativne radove o razvoju crnačkog identiteta, posebno njegov esej “The Negro-to-Black Conversion Experience” (“Iskustvo preobrazbe iz crnje u crnca”), objavljen u časopisu Black World br. 20 (srpanj 1971.), pročitao na fakultetu i koji sve otada utječu na mene.

- 307 -

- 308 -

Paul Beatty autor je romana Slumberland, Tuff, The White Boy Shuffle i Prodana duša, koji je 2016. osvojio nagradu Man Booker. Autor je i dviju zbirki poezije: Big Bank Take Little Bank i Joker, Joker, Deuce te urednik antologije afroameričkog humora Hokum. Živi u New Yorku.

- 309 -

- 310 -

Patricija Horvat rođena je 1970. u Osijeku. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvatskih knji­ ževnih prevodilaca i dosad je prevela više od trideset književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je i kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja.

- 311 -

- 312 -

Sadržaj

Prolog 7 Govna kojima ih šopaš

31

Intelektualci iz Dum dum krafni

101

Točan iznos sitniša ili Zen i umjetnost vožnje autobusom i popravljanja odnosa

121

Previše Meksikanaca

163

Jabuke i naranče

213

Neublažena crnoća

283

Zahvale 307 O autoru

309

O prevoditeljici

311

- 313 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2018., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-976-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 314 -

- 315 -

Po mnogima jedan od najvažnijih američkih romana 21. stoljeća, Prodana duša Paula Beattyja ujedno je i jedna od najzabavnijih i najduhovitijih knjiga koje ćete pročitati.

Nakon što mu policija na ulici iz čista mira ubije oca, šaptača crnjama, Beattyjev pripovjedač Bombon, urbani zemljoradnik i dugogodišnji pokusni kunić očevih kontroverznih socioloških eksperimenata, odlučuje pokrenuti vlastiti: u većinski afroame­ ričku zajednicu gradića Dickensa, na južnoj periferiji Los Ange­ lesa, u 21. stoljeću – ponovno uvodi ropstvo i rasnu segregaciju.

Tom obrnutom revolucijom ograničena dosega Bombon će uz pomoć biča i voća, bivše djevojke i svog novopečenog roba, ne­ kadašnje crnačke filmske zvijezde Hominyja Jenkinsa, pokušati Dickens vratiti na zemljovide s kojih je izbrisan kako svojim bandama, siromaštvom i beznađem ne bi obeshrabrivao sunčano kalifornijsko tržište nekretnina. Pokušat će i... završiti na optu­ ženičkoj klupi Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država.

I baš odatle, s vrha i s dna, briljantni i politički dosljedno neko­ rektni Paul Beatty, prvi američki dobitnik prestižne Bookerove nagrade za književnost, u Prodanoj duši uspio nam je ispričati priču o svijetu u kojem živimo – o očevima i o djeci, o ekonom­ skoj nejednakosti i rasnoj diskriminaciji, o policijskom nasilju i postropstvu u postrasnoj Americi – tjerajući nas da se grčimo od smijeha i razmišljamo, razmišljamo, razmišljamo.

149,00 kn

- 316 www.fraktura.hr