Promjena

Promjena

NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST 2012.

PROMJENA

MO YAN

–1–

–2–

Mo Yan

Promjena prevela s kineskog Karolina Švencbir Bouzaza

Fraktura

–3–

Naslov izvornika

/ Change

© Seagull Books, 2010 Objavljeno prema sporazumu sa Seagull Books © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Karolina Švencbir Bouzaza i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-486-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 845869

–4–

I.

U

pravilu bih trebao pripovijedati o događajima koji su se odvili nakon 1979., ali moje misli uvijek probijaju zadane granice i ovaj su put prispjele u jesen 1969. u poslijepodne blještava sunca, krizantema u punom cvatu i selidbe divljih gusaka na jug. U tom trenutku moja se sjećanja stapaju sa mnom i postajemo jedno. U svojim sam sjećanjima onodobni ja, osamljeni dječak koji je bio izbačen iz škole, ali kojeg je privukla buka školskog igrališta.

Bio sam se provukao kroz vrata koja nitko nije čuvao, sa srcem u petama koračao niz dugačak turoban hodnik pa ušao u središnji dio škole, u dvorište koje je sa svih strana bilo okruženo zgradama. S njegove lijeve strane nalazila se hrastova motka na čijem je vrhu metalnom žicom spojena prečka s koje je visjelo zahrđalo željezno zvono, a s desne jednostavni stol za stolni tenis napravljen od cigle i cementa. Oko stola se okupila gomila i promatrala natjecanje između dvoje igrača. S tog je mjesta

–5–

do­pirala buka. Bilo je vrijeme jesenskih praznika u našoj seoskoj školi i natjecanje su gledali uglavnom učitelji, tamo je bilo i nekoliko lijepih djevojaka koje su činile školsku ekipu. Njih je škola posebno trenirala za stolnoteniska natjecanja, pripremale su se za okružno natjecanje povodom Dana državnosti i zato nisu bile na praznicima, već su vježbale na igralištu. One su bile djeca kadrova farme u državnom vlasništvu, a zahvaljujući kvalitetnoj prehrani bile su dobro razvijene i imale lijepu kožu.

Samo jedan pogled na njih, odjevene u odjeću veselih boja, bio je dovoljan da shvatite da su pri­ padale drugoj klasi od nas djece iz siromašnih obitelji. Divili smo im se, ali one se na nas nisu obazirale.

Jedan od dvoje igrača bio je Liu Tianguang, moj nekadašnji učitelj matematike, nizak čovjek iznenađujuće velikih usta. Čuli smo da je mogao u njih ugurati čitavu šaku, no nikada to nije učinio pred nama kako bi potvrdio te priče. Često bi pred mojim očima zabljesnula slika kako stoji na katedri u učionici i zijeva, ta njegova širom otvorena usta zaista su bila veličanstven prizor. Nadimak mu je bio Hema, Nilski Konj, ali nitko od nas nije vidio

–6–

pravoga nilskoga konja. Žaba također ima velika usta, a izgovor riječi hema i hama, odnosno “žaba”, vrlo je sličan, pa je zbog toga učitelj Nilski Konj – Liu bio prirodno preimenovan u Žapca Liua. Iako ja zapravo nisam izmislio taj nadimak, nakon što se raspitivao uokolo, krivnja je ipak neočekivano pala na mene. Žabac Liu bio je dijete narodnog mučenika, k tome i zamjenik predsjednika školskoga revolucionarnoga komiteta, i naravno da je dati mu nadimak bila velika pogreška, zbog čega je i moje izbacivanje iz škole bilo neizbježno.

Odmalena sam siromašan, nikada nisam imao sreće, a kud će šteta no na rđava kmeta. Na primjer kad bih se dodvoravao učiteljima, oni bi to krivo protumačili i pomislili da im zapravo želim stvarati probleme. Moja je majka nebrojeno puta s uzdahom rekla: “Sine, ti si sova kojoj je opao ugled jer je glasnica dobrih vijesti!” Istina, nitko me nikada nije povezivao ni sa čim valjanim, ali bih zato bio okrivljen za svakojake nepodopštine. Mnogi su mislili da sam buntovan, da imam nisku razinu svijesti te da mrzim školu i učitelje, no bili su apsolutno u krivu. Zapravo sam gajio snažne osjećaje prema školi, a prema učitelju velikih usta Liuu gajio sam još posebnije jer sam i sâm bio dijete velikih usta.

–7–

Napisao sam priču “Velika usta”, u kojoj je glavni lik dječaka utemeljen na meni samom. Zapravo smo učitelj velikih usta Liu i ja bili braća po mukama, trebali smo se međusobno uvažavati i suosjećati jedan s drugim. Ako bih ikome i davao nadimak, njemu zasigurno ne bih, što je bilo jasno svima osim učitelju Liuu. Vukao me za kosu do svog ureda, šutnuo na pod i povikao: “Ti... ti... rugala se sova sjenici! Pogledaj u lokvi vlastite mokraće ta svoja mala profinjena usta u obliku trešnje!” Pokušao sam mu objasniti, ali mi nije dozvolio. I tako je prilično dobar dječak kojemu je učitelj Liu bio drag, ja – Mo velikih usta – izbačen iz škole. Moja se slabost očitovala u tome što sam i dalje volio školu unatoč tome što je učitelj Liu objavio moje sramotno isključenje, pa sam svaki dan pronalazio na­čine da se ušuljam na školsko igralište i nosim izlizanu školsku torbu preko ramena.

U početku me učitelj Liu osobno tjerao, a ja nisam želio otići. Tada bi me uštipnuo za uho ili me vukao za kosu prema izlazu, ali on se ne bi još stigao ni vratiti u ured, a ja bih se ponovno ušuljao unutra.

Na kraju je naredio većim dječacima da to čine

–8–

umjesto njega, a kad ni onda nisam želio otići, podigli bi me i izbacili na ulicu kroz školska vrata.

Prije nego što su se uspjeli vratiti u svoje učionice, ja sam već bio na školskom igralištu, pognut u kutu kod zida, skutren da ne privučem pozornost, ali i s namjerom da pridobijem simpatije ostalih. Slušao bih njihove vedre glasove i promatrao ih kako skaču i igraju se. Najviše sam volio gledati stolnoteniska natjecanja. Znao bih ih gledati satima i bio sam toliko očaran da bih katkad suznih očiju grizao šaku. Nakon nekog vremena odustali su od toga da me tjeraju.

Toga konkretnog jesenjeg poslijepodneva prije četrdeset godina čučao sam u kutu i promatrao učitelja Žapca Liua kako zamahuje reketom vlastita dizajna – bio je to posebno velik reket poput kakve vojne lopate – u igri protiv Lu Wenli, djevojke iz mog razreda koja je sa mnom dijelila klupu. Zapravo, i ona je imala velika usta, ali ona su savršeno odgovarala njezinu obliku lica za razliku od Liu­ ovih i mojih, koja su bila prevelika. Čak i tada kad se velika usta nisu smatrala znakom ljepote ona je bila prava mala ljepotica. A da i ne spominjem da je njezin otac radio kao vozač na državnoj farmi,

–9–

vozio je kamion sovjetske proizvodnje GAZ-51, brz poput munje i dojmljiva izgleda. Biti vozač u ono je vrijeme bilo uzvišeno zanimanje.

Naš nam je razrednik jednom zadao temu za esej “Moj uzor”, a polovina dječaka napisala je da im je uzor vozač. No He Zhiwu, visok i snažan dječak s prištićima i vidljivim brkovima, zbog čega je više nalikovao na dvadesetpetogodišnjaka nego na našeg vršnjaka, napisao je jednostavno: “Nemam nijedan uzor. Imam samo jedan ideal, a to je da postanem Lu Wenlijin otac.”

Učitelj Zhang običavao je čitati naglas najbolje i najgore radove; nikada nam ne bi rekao ime autora, već je želio da sami pogađamo nakon što bi pročitao. U ono se vrijeme u ruralnim područjima s podsmijehom gledalo na sve koji su govorili kineskim standardnim jezikom, pa čak i u školama, a naš učitelj Zhang bio je jedini koji se usudio njime koristiti na satu. Završio je srednju učiteljsku školu, bio je otprilike u ranim dvadesetima. Imao je ispijeno duguljasto blijedo lice i neravnomjerno ošišanu kosu te je bio obučen u izblijedjelu plavu vojničku jaknu dijagonalna rebrasta uzorka s parom spajalica za papir na ovratniku i plavim navlakama preko rukava. Vjerojatno je nosio i drugu

– 10 –

odjeću različitih boja i krojeva, jer nije mogao nositi istu tijekom cijele godine, no u mome je sjećanju slika gdje je upravo tako odjeven neraskidivo povezana s njegovim likom; najprije bih počeo za­ mišljati navlake preko rukava, spajalice na ovratniku i jaknu, potom njegovo lice, crte lica, glas i konačno njegov izraz. Ako ne bih slijedio taj redoslijed, lik učitelja Zhanga nepovratno bi nestao iz mog sjećanja. Žargonom osamdesetih zvali bi ga naiyou xiaosheng – mladić ugodan oku, dražestan mladić, a u devedesetima bi ga zvali liangzai, odnosno “ljepotan”. Ovih bi ga dana, pretpostavljam, jednostavno zvali shuaige – mladić lijepa stasa, naočit mladić, a moguće je da postoje i moderniji i popularniji načini imenovanja mlada i naočita muškarca, no morat ću se raspitati kod susjedove kćeri kako bih bio potpuno siguran.

He Zhiwu izgledao je starije od učitelja Zhanga.

Pretjerivali bismo kad bismo rekli da bi mu mogao biti otac, no nitko ne bi posumnjao kad bismo rekli da mu je ujak. Sjećam se prizora kad je učitelj Zhang izvještačenim i podrugljivim tonom čitao naglas He Zhiwuov esej: “Nemam nijedan uzor.

Imam samo jedan ideal, a to je da postanem Lu Wenlijin otac.” Nakon kratke i teške tišine učioni-

– 11 –

com se prolomio smijeh. He Zhiwuov esej činile su samo te dvije rečenice. Učitelj Zhang uhvatio je prstima rub zadaćnice i protresao je, činilo se kao da ju je tom radnjom želio natjerati da živne i izusti još nešto.

“Sjajno, uistinu sjajno!” rekao je učitelj Zhang.

“A sada da vidimo hoćete li pogoditi koji je genijalac ovo napisao.”

Nitko nije uspio pogoditi, osvrtali smo se na sve četiri strane u potrazi za tim genijalnim piscem.

Ubrzo su svi uprli pogled u He Zhiwua. Budući da je bio najviši i najsnažniji u razredu i često je znao zastrašivati razredne kolege s kojima bi dijelio klupu, učitelj Zhang smjestio ga je u zadnju klupu, gdje je sjedio sam. Svi učenici pozorno su motrili njegovo lice, koje je izgledalo kao da se zacrvenjelo, no kad biste malo pažljivije pogledali, shvatili biste da zapravo i nije; činilo se kao da je posramljen, no kad biste malo pažljivije promotrili, zapravo i nije bio. Ustvari se ponosio sobom, a na licu mu se poja­ vio glupav, vragolast, gotovo zloban osmijeh. Gornja mu je usnica bila malo kraća od donje, zato su mu se vidjeli zubi čim bi se nasmijao; ružičaste desni, žuti zubi i razmak između prednjih zubi.

Umio je ispuhivati balončiće kroz taj razmak, vrlo

– 12 –

primamljivo jedan po jedan plovili bi ispred njega.

To je počeo i sada činiti, a učitelj Zhang bacio je zadaćnicu prema njemu kao da baca frizbi. Zadaćnica je sletjela na stol Du Baohue, jedne od boljih učenica. Zgroženo je podigla bilježnicu pa je bacila iza sebe.

“He Zhiwu”, pitao je učitelj Zhang, “reci nam zašto želiš postati Lu Wenlijin otac?”

He Zhiwu nastavio je puhati balončiće.

“Ustani!” uzviknuo je učitelj Zhang.

He Zhiwu je ustao, izgledajući u isto vrijeme nabusito i ravnodušno.

“Reci, zašto želiš postati Lu Wenlijin otac?”

Učionicom se opet prolomio smijeh. Lu Wenli sjedila je sa mnom u klupi, a zbog nove navale smijeha zaronila je glavu u klupu i briznula u plač.

Do dana današnjega nije mi jasno zašto je plaka­la.

He Zhiwu još uvijek nije odgovorio na pitanje učitelja Zhanga, a izraz njegova lica postajao je još osorniji. Lu Wenlijino jecanje dodatno je zakompliciralo ono što je počelo kao jednostavan događaj, a He Zhiwu svojim je stavom dovodio u pitanje dostojanstvo učitelja Zhanga. Pretpostavljam kako učitelj Zhang nikada ne bi bio pročitao esej naglas

– 13 –

da je znao kako će to završiti, ali ako već odapnemo luk, očekivano izleti strijela, pa je tako progutao knedlu i poslužio se popularnim klišejom onog vre­mena: “Otkotrljaj se iz učionice!”

Naš briljantni kolega, koji je bio viši od učitelja Zhanga, zgrabio je svoju školsku torbu, legao na pod, sklupčao se i počeo se kotrljati prostorom iz­ među dva reda klupa širokim otprilike metar.

Erupci­ja smijeha naglo je prekinuta čim je napustio naša grla, jer je atmosfera u učionici postala vrlo ozbiljna i nije se priličilo smijati, a ta ozbiljna atmosfera bila je posljedica učiteljeva lica blijeda od bijesa i povremenih Lu Wenlijinih jecaja. U međuvremenu He Zhiwuovo kotrljanje nije išlo glatko jer nije mogao lako odrediti smjer kretanja dok se onako sklupčan kotrljao, pa se neprestano sudarao s nogama klupa i stolaca, što ga je primoravalo da stalno prilagođava kretanje. Iako je pod naše učionice bio popločen ciglom, blato koje smo unijeli učinilo ga je grbavim i neravnim. Mogao sam zami­ sliti kako bi mi bilo neudobno da sam ja bio na tom podu. No nikome nije bilo neugodno kao učitelju Zhangu. He Zhiwuova nelagoda bila je tjelesne naravi, a nelagoda učitelja Zhanga duševne. Kazniti nekoga tako da pribjegne tjelesnom samokažnja-

– 14 –

Mo Yan kineski je pisac rođen 1955., dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2012. Pravim imenom Guan Moye, rođen je u seljačkoj obitelji, a školu napušta s dvanaest godina za vrijeme Kulturne revolucije, kada je prisiljen raditi u tvornici.

Godine 1976. priključuje se vojsci, počinje pisati i prvo djelo objavljuje 1981. Tada uzima pseudonim Mo Yan, koji znači “ne govori”, odnosno “bez riječi”, kao poziv na šutnju upućen samome sebi jer smatra da je opasno izreći previše.

Prvi mu je uspjeh bio roman Crveni sirak (1987.), koji prati život više generacija u sjeveroistočnoj Kini pod japanskom okupacijom. Slijede The Garlic Ballads (1988.), Big Breasts & Wide Hips (1996.), Life and Death Are Wearing Me Out (2006.), Frog (2009.), Change (2010.) i Pow! (2013.).

Mo Yan piše o onome što dobro poznaje: o seljacima, o životu na selu, o ljudima koji se bore da

– 121 –

bi dostojanstveno preživjeli, u čemu ponekad i uspijevaju, ali uglavnom gube. U svome pripovijedanju spaja narodne priče, povijest i suvremenost.

– 122 –

Karolina Švencbir Bouzaza radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za sinologiju, gdje predaje kinesku književnost. Studirala je kineski jezik i književnost u Kini, gdje je i magistrirala.

Simultano prevodi s kineskoga za Konfucijev insti­ tut Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsku radioteleviziju i druge institucije. Kao stručna suradnica radila je na Hrvatsko-kineskom razgovornom priručni­ku.

– 123 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn ovitka Sunandini Banerjee, Seagull Books Godina izdanja 2013., lipanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-486-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 124 –

– 125 –

Promjena, kratki roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 2012. Mo Yana, na najbolji nas način uvodi u djelo toga velikoga kineskog pisca. Pripovjedač nepouzdana sjećanja opisuje svoje odrastanje u Kini za vrijeme Kulturne revolucije, svoje školovanje, službovanje u vojsci i postajanje slavnim piscem. Kroz život glavnoga junaka prelamaju se i sve promjene koje se događaju posljednjih pedesetak godina u Kini, koja od ruralne zemlje postaje svjetska velesila.

Mo Yan u Promjeni pokazuje život i njegove promjene iz perspektive običnog čovjeka te čitatelju oslikava punokrvni, pulsirajući život Kine, koju upoznajemo onakvu kakva uistinu jest.

– 126 – 99,00 kn

www.fraktura.hr