Prosjak i zec

Prosjak i zec

Prosjak i zec -1-

-2-

Tuomas Kyrรถ

Prosjak i zec preveo s finskog Boris Vidoviฤ

Fraktura -3-

Naslov izvornika Kerjäläinen ja jänis, Siltala Publishing, Helsinki, 2011. © Tuomas Kyrö Objavljeno prema sporazumu s Werner Söderström Ltd. (WSOY), Finska © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Boris Vidović i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-833-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 951282

-4-

prv o p o gl av lj e u kojem se pripovijeda kako Vatanescu odlazi u pečalbu, te se odriče sestre i roštilja

-5-

-6-

Naravno da je imao izbora, naš glavni lik mogao je krasti automobile, skupljati bakar iz telefonskih žica ili prodati svoj bubreg. Ali od svih loših ponuda ona Jegora Kugara bila je najbolja. Garantirala je ugovor na godinu dana, prijevoz do terena na kojem se igralo, poslić za sestru te, kao bonus, nove zube i implantate za grudi.

Vatanescu je ostavio bivšoj ženi poruku u kojoj joj je obećao slati alimentaciju već prema tome kako bude zarađivao. Nakon razvoda odnosi između Vatanescua i Mikloseve majke bili su blago poremećeni. I to tako da je šikljao otrov premda se radilo o dobrohotnim ljudima. Ali kad ljubavi nestane, na njezino se mjesto koješta pokušava ugurati: zavist, gorčina, osveta, vriska, zajebanost.

Vatanescu je sjeo na rub kreveta u kojem je spavala njegova majka s Miklosem u zagrljaju. Skinuo je čarapu s desne noge usnulog sina i kredom u boji na komad papira iscrtao njegovo stopalo.

Dobit ćeš kopačke.

Tata će ti srediti kopačke.

-7-

Minibus ispjegan hr-dom krenuo je s juga prema sjeveru, mjenjač se mučio na uzbrdici, iz kočnica su na nizbrdici frcale iskre, a putnici u stražnjem dijelu vozila nastojali su preživjeti.

Minibus koji je izazivao strah bio je isto godište kao i Vatanescu, kao i nizozemski totalni nogomet, a ako hoćemo biti precizni, Minibus je bio proizveden iste godine kad je Vatanescu provirio u slobodu. Naime u njegovoj zemlji jedini je televizijski program svaku večer prikazivao isti govor diktatora, ali jedne je večeri tupost prekinuo insert iz Montyja Pythona. Što se dogodilo, kakva je to pošalica o Ministarstvu smiješnog hoda?

U Vatanescuovim ustima bila je sisa, Nadia Vatanescu buljila je u televizor i, zajedno s mlijekom, u njezinog je sina štrcnula kap iz svijeta slobode, svijeta oslobođenog od razuma.

Vatanescu je u stražnjem dijelu kombija držao za ruku svoju sestru koja je spavala.

Zaštitio bih te kad bih mogao.

Najprije se moram pobrinuti za sebe.

Ti si uvijek štitila mene.

Klara Vatanescu bila je na svoju baku Murd – prznica -8-

i dobra domaćica, ponekad pouzdana nomatkinja, ponekad ministrica vanjskih poslova, a u ovim okolnostima protiv kojih se nije mogla boriti, bila je najsiromašnija od najsiromašnijih i sjedila je na jedinoj robi koju je mogla tržiti. Kroz sićušni prozorčić Vatanescu je motrio njemu strane crkvene tornjeve i daleka sela u kojima su živjeli neznani ljudi sa svojim teflonskim tavama i digitalnim adapterima s mogućnošću snimanja, ljudi koji su poštovali vrijeme za jelo, vrijeme za školu, vrijeme za parenje, koji su imali planove za budućnost, kredit za stan, zubne aparatiće za djecu, vrijeme za mirovinu, govor nad rakom, cvijeće na humku i sve ostalo što uz to ide.

Vatanescu je otvorio konzervu, ugovor sklopljen s Jegorom Kugarom uključivao je i puni pansion, a to je podrazumijevalo mrežu za ljuljanje i mesne konzerve. Konzerve su bile iz 1974., a na dnu je pisalo da su proizvedene u SWE. Pakovanja su bila namijenjena preživljavanju nakon nuklearnog rata, ali na žalost kupca taj rat nije nikad izbio. Konzerve su zastarjele na bezatomskom Sjeveru, pa ih je švedska vojska prodala natrag onima od kojih su bile i kupljene. A netko ih je zatim prodao međunarodnoj mafiji koja ih je nudila svojoj unajmljenoj radnoj snazi. Mesna prerađevina kliznula je niz Vatanescuov jednjak, malo mu se mreškala u želucu, pa je nakon grčeva u trbuhu prouzročila nadutost.

Negdje daleko zrakoplovi su se dizali i spuštali dok je Klara u zoru idućeg dana izlazila iz vozila. Vatanescu je kroz tanku stijenku kombija čuo prazni hod vrhunskog auta te se odvukao do prozorčića. Suputnik Pudas žalio se na smrad u minibusu koji se mogao rezati otvaračem za konzerve.

-9-

Izdržat ćeš valjda smrad prdeža.

Sad mi odvode sestru.

Nalazili su se usred ničega, a pored vozila stajali su mladići koje bi zapravo trebalo zvati mulcima. Sunčane naočale, trenirke pljačkaša kioska s hot dogom iz devedesetih, unatrag začešljana kosa s previše gela. Mulci su htjeli izgledati poput gangstera iz filmova – uzalud s obzirom na to da se i preko državnih granica širio zadah njihovog pravog izgleda, identiteta i problema. Poljski sitni lopovi, lomitelji prstiju otpušteni iz ukrajinske vojske, školski nasilnici iz Turkmenistana. Albanci koje su zadirkivali u školi i koje je život pretvorio u govnare.

Vatanescu je primijetio kako je jedan mulac otvorio vrata merđe. Klara se pognula i ušla na stražnje sjedište, Jegor Kugar vratio se za upravljač minibusa odakle se začulo prebiranje po kasetama, a trenutak poslije – Scorpions.

Hoće li sjećanje na dobro ostati lijepo i u loša vremena?

- 10 -

Kao da je minibus vozio nebom a dolje se talasalo more, oblaci su bili nisko, morem su plovili brodovi u čijim se spremištima prevozila razna roba. Dalekozorom bi se vidjeli svi oni filipinski mornari iz Vestersunda i Kotke koji su zarađivali sutrašnji kruh, odnosno za kamate na ratu kredita, odnosno za veliku bocu votke Absolut, odnosno za alimentaciju, odnosno još onu jednu tisuću koja bi omogućila da obitelj otputuje na Tajland. Nekad su na tajlandske plaže odlazili oni perverzni, danas obitelji.

Stražnja vrata minibusa otvorila su se i Pudasu i Tadasu bilo je zapovjeđeno da izađu. Tunel metroa u stockholmskom predgrađu bit će im radno mjesto, hajde krenite, tamo su preživjeli i oni pretkambrijski pioniri, finski marginalci.

Sad su u kombiju sjedili još samo Vatanescu i Jegor Kugar.

Dvojac je sjedio na prednjim sjedištima, navigator je govorio kamo skrenuti na križanjima, cilj je bio terminal u luci i onamo je Jegor odvezao kombi na brod.

Izašli su u hodnik, u svemir po imenu viking line i spustili se prepunim dizalom do najjeftinijih kabina.

Ležaji u kabini nalazili su se jedan nasuprot drugom, uza - 11 -

zidove, a kad je Vatanescu odmaknuo zavjesu, iza nje nije bilo prozora. Pri smještaju nije bilo baš onakvog požudnog iščekivanja kakvog se sjećaju svi koji su nekad bili na krstarenju s razredom. Možda su tako izbjegli zamor nakon putovanja kao i nezgodnu činjenicu da djevičanstvo još uvijek nije izgubljeno.

Jegor Kugar je zapalio cigaretu pored znaka zabrane pušenja, skinuo cipele i malo protegnuo gležnjeve kao normalan čovjek, kao neznani suputnik u kabini koji osim zloće ima i dobrih strana. Vatanescu se uzverao na krevet i opipao madrac ispod stražnjice. Čiste plahte.

Navlake.

Brod je škripnuo i otisnuo se iz luke, čuo se daleki, duboki zvuk motora i mladež u susjednoj kabini kako se smije na­ zdravljajući limenkama pive, pripadnici obaju spolova, groktanje od smijeha i veselje. Jegor Kugar je zamijenio dizajnersku trenirku dizajnerskim odijelom i pogledao se u ogledalu, ali smrtno opasan budalasti izraz lica ostao je isti kao i prije.

Jegor je izjavio kako ide na poslovni sastanak na gornju palubu i podsjetio na sitno pisani tekst u naputku za putovanje i u radnom ugovoru: ukoliko Vatanescu izađe iz kabine, um­ rijet će. Jegor će te upucati, precizirao je Jegor i otkrio revolver skriven pod pazuhom.

Zar izgledam kao netko kome treba prijetiti?

Ja nemam novaca ni za šalicu kave.

Mogu li se suprotstaviti bezuhom Rusu?

Vatanen je uvijek imao nezgodan odnos s autoritetima, učitelji bi mu tumačili živahne oči kao zlobni pogled.

- 12 -

S vremenom mu se žar ugasio, to jest ugasili su mu ga, dječak je izrastao u muškarca i malo tko s 35 godina još namiguje.

Kad bi mali Vata učinio nešto loše, odnosno kad bi se ponašao onako kakav je bio po prirodi, po prirodi nekoga tko je stvoren za rastavljanje i sastavljanje stvari, otac bi zamahnuo bičem.

Ali otac ga nije bio u stanju udariti, već je spalio šibu na logorskoj vatri i ponudio mu kupicu kave koja se dimila i svinjsku kožu pečenu na vrhu štapa, najveću slasticu koju u sjevernim zemljama nisu više razumjeli jer se po hrani gurnutoj u usta ne smije vidjeti da je nekad bila živa.

Majka bi ga povukla za kosu, ona bi ga koji put ošamarila, premda ga je sigurno voljela i u živahnim očima prepoznavala želju za životom. Čim je Jegorovo dizalo zvocnulo, Vatanescu je izašao iz kabine u hodnik. Trenutak poslije sjedio je na šestoj palubi na stolcu koji se okretao. Zveckanje boca u tax-freeju, elektronski zvukovi i lupkanje ubačenih kovanica, štektanje, šištanje, dječji vrisak i urlanje. Vatanescu nije primijetio podjelu koja je bila kristalno čista poput boce rakije izvađene iz zamrzivača. Po tepihu su se vukle i tapkale dvije vrste ljudi: skupina ozbiljnih i kratkonogih čija su djeca izgledala starija nego što su bila.

Njih su zvali Fincima. A tu je bila i skupina dugonogih, veselih ljudi s tanašnim nosovima čiji su roditelji izgledali kao i djeca.

Njih su zvali Šveđanima.

Vatanescu se vrtio na stolcu. Pored njega su hodale pothranjene žene i njihovi potomci od sto kila koji su dahtali na stepenicama, pili limunadu i roditeljima postavljali isključivo - 13 -

zahtjeve. Vatanescu je blago udario tabanom o pod i stolac se opet okrenuo za četvrtinu kruga. Restorani, svirka, pa bescarinski dućan. Vatanescu je ustao i pogledao prema moru, krajobraz se mračio. Valovi na površini mora kao bijeli rubovi, svjetla na otočju. A on ovdje unutra na brodu koji je bio poput križanca trgovačkog centra i zgrade u predgrađu.

Vatanescu je klisnuo pokraj natkonobara koji je proučavao oplatu i sa švedskog stola nakupio na tanjur ono što i ostali.

Salate s majonezom, lososa u svim mogućim oblicima, pečenja, narezaka, hrenovki.

Sjeo je na prvo slobodno mjesto, a njemu nasuprot sjedio je postariji par, Pentti i Ulla ili Holger i Agneta, tko će ih sad razvrstavati, jer pogledi su im bili važniji od imena. Vilicama su probirali zrna graška i slatko se smiješili svjesni svojeg značaja i nadolazeće smrti. Njihov je značaj bio samo njihov, kad bi jedno otišlo, drugo bi spakiralo stvari i krenulo za njim. Još su danas predstavljali čitavo svoje putovanje i cijelu svoju prošlost, sve dane od proljeća 1938. Životom otkupljeno zadovoljstvo sažeto u kozicama, narezanom pečenju i malim čašama crnoga vina.

Miklos bi prvo uzeo hrenovke. Nakon mnogo godina sjećao bi se koliko ih je pojeo.

Kečapa i još kečapa. Zahvaljivao bi mi se pogledom i ja bih mu obećao da ćemo stići do kabine preko igraonice, preko automata s autima, preko tax-free dućana.

Nakon švedske hrane za atomski rat, Vatanescuov želudac nije više izdržao općeskandinavsku, preobilnu klopu. Prebrzo - 14 -

napunjena spremiĹĄta proteina u tijelu i mislima kroz nekoliko su se minuta ispraznila u obliku proljeva. Vatanescu je pristojno kimnuo glavom Penttiju i Ulli ili Holgeru i Agneti prije nego ĹĄto je otrÄ?ao u kabinu.

- 15 -

Da je morao puhati, Jegor Kugar bi napuhao otprilike promil i pol. Pa je zato pitao zna li Vatanescu voziti auto. Ovaj je kimnuo glavom znajući da se šuteći smanjuje količina pogrešnih riječi.

Vatanescu je polako izvezao auto kroz ždrijelo broda pre­ ­ma svjetlosti koja se budila, ali on je osjećao kako ne pripada toj svjetlosti. Prema Jegorovu naputku odabrao je zelenu liniju, ništa za cariniti, ništa za reći, samo ponešto za zatajiti i s naporom promijeniti brzinu iz druge u treću. Jegor Kugar otipkao je cilj na navigatoru i uređaj je odgovorio kako je preostalo još nešto više od jednog kilometra.

Za njima su iz utrobe broda vozili Pentti i Ulla ili Holger i Agneta. U redovito servisiranom Nissanu Primeri gdje su vozač, suvozač, pa čak i sâm auto znali kamo idu. Da Penttijevo srce pukne, auto bi ga mrtvog odvezao doma u dvorište, do seoske kuće s grijanjem na lož-ulje u kojoj je svaki komad namještaja stajao na istom mjestu još od Olimpijskih igara u Helsinkiju. Samo ženski časopis koji izlazi jednom tjedno mijenja mjesto i sa stolića pred televizorom odlazi u svežanj

- 16 -

novina za reciklažu koji se veže špagom i poklanja kad juniorska nogometna momčad skuplja papir.

Vatanescu je vozio auto ulicama koje nije poznavao s čovjekom kojeg nije poznavao. Sunce je prodiralo kroz prljavo prednje staklo, bilo je teško razabrati semafore, pa se Vatanescu usredotočio na njih i zaboravio sve druge stvari.

Odjednom je posred ceste doskakutao zec.

“Ubrzaj, pregazi ga, ubij!” vikao je Jegor.

Vatanescu je okrenuo upravljač u drugu stranu, zec je nestao, a preostao je samo neiživljeni bijes Jegora Kugara zbog toga što netko nije poslušao njegovu naredbu. Živo se biće ne smije gaziti, ono se obilazi.

Na križanju između muzeja umjetnosti i kobasičaste zgra­ ­de Jegor je izbacio Vatanescua iz auta pa za njim bacio komad kartona i praznu kupicu za kavu. A zatim je slijedio brifing o budućem poslu.

Bolovanja nema, regres i naknadu za nezaposlene može zaboraviti. Jegor je vjerovao u američki stil, od sada pa nadalje Vatanescu će se sâm brinuti o sebi. Pogled u zemlju tijekom cijele radne smjene. Položaj i izraz pretučenog psa. Osmijeh na licu prosjaka smanjuje vjerodostojnost i to rezultira slabim dotokom novca. Pobudi sućut i krivnju, dat će ti milosti. Milost je novac, milost je u protestantskoj vjeri i socijaldemokratskom sitom životu nešto veliko. U nordijskim zemljama ljudi imaju niski prag sažaljenja i zato ih novčići u džepu žuljaju.

“Mi im pomažemo olakšati taj teret”, objasnio je Jegor.

“Darovatelj se dobro osjeća. Ja dobijem 75 posto, ti 25.”

- 17 -

Na komadiću kartona bio je napisan tekst o jadnim životnim uvjetima prosjaka, teškom djetinjstvu, dubokoj vjeri i težnjama koje nisu bile pretjerano visoke. Jegor je objašnjavao kako su priče nužne, pričama se oživljavaju mrtvi, bespovijesni reklamni tekstovi. Priče približavaju proizvod strankama, kupcima i darovateljima.

“Sakrij osmijeh, bezizražajno lice.”

Vatanescua je odmah zaboljelo, bilo mu je teško držati leđa uspravna. Vrijeme se usporilo, minute su postale sati, a sati trajali generacijama. U kartonsku kupicu bi tu i tamo netko ubacio novčić. Vatanescu se htio nasmiješiti i zahvaliti, ali igra se sastojala u tome da i dalje bude bezizražajan, žalostan i ustrašen. Najbolje bi bilo kad bi se uspio ukazati kao dirljivo ružan.

Kako se dan mračio i dolazila večer, Vatanescuu se prvo spustila glava, zatim se trgnuo, pa se klatio na granici sna i jave, da bi na kraju utonuo u REM-fazu. Tamo je vidio slike događaja čije mu je polazište ostalo nejasno. Sječa šume, bal­ vani u vodi, gradilište mosta, autobus pun ljudi na putu u kolektivno samoubojstvo. Odlučni stanovnici nordijske zemlje kojima je sve bilo izvedivo samo kad si žilav, kreativan i nepopustljiv. Čudan je san prekinuo Jegorov povik i opaska kako je Vatanescu upravo prespavao pauzu za ručak.

Tijekom prvog dana u ulozi rumunjskog prosjaka, Vatanescu je zaradio pet eura i osamdeset centi, jedan autić igračku i četiri opuška cigarete. Za bonus se prehladio, bio je gladan - 18 -

i ukočenih zglobova. Presavinuo je karton, stavio novac u jedan džep, a kupicu u drugi. U unutrašnjem je džepu imao satnicu smjena, plan grada i red vožnje tramvaja, sve stvari koje mu je dao Jegor.

Karta metroa bila je ravna crta, pa je stan za zaposlene pronašao prije ponoći. Vjetrovito igralište, kamp-kućica broj tri i u njoj negdje sred sanjive zagušljivosti vršak cigarete koji se naizmjenično žario i gasio. Vatanescu je položio vrećicu i preostale konzerve na slobodan krevet. Pušač je rekao da se zove Balthazar, ali Vatanescu je već spavao.

- 19 -

Vatanescu je otresao posljednje kapi jutarnje mokraće na šljunak i nastojao se prisjetiti gdje se nalazi i zašto je ovamo došao. Koji će događaji ostati dijelom sna, a koji će se pokazati istinitima. Oko sebe je vidio kamp-kućice, kojekakve električne spojeve, potleušicu i roštilj. U bačvi je gorjela vatra iznad koje se grijao lončić za kavu, na horizontu se nazirao grad. I Balthazar se pojavio u punoj veličini, a ne samo kao predodžba stvorena na temelju glasa. Starac je bio bez jedne ruke i jedne noge.

Balthazar je odgovorio na pitanje koje Vatanescu nije postavio. Rekao je da je putem ostao bez ruke i noge kao što se uvijek nešto ostavi, netko zaboravi uru, netko srce, nekome kaput ostane na garderobi. Zatim je gurnuo Vatanescuu u ruke svežanj novina i objasnio mu kako je važno odjenuti više slojeva garderobe. Ispod odjeće treba ugurati tako puno novina i kartona da kretanje postane otežano. Zahodi u restoranima gdje se prodaju hamburgeri su dobra mjesta za grijanje, ali Jegorovi doušnici bi uvijek javljali o nedopuštenim odlascima s radnog mjesta. Dnevno je bilo zakonski dozvoljeno otići na zahod samo jednom, a ako se to prekrši mora se prijeći na - 20 -

pelene. Novcima se može kupiti vuna, futer i perje, ali ako se to vidi ispod krpa milodarovatelj se osjeća prevarenim. Prosjak si ne može dozvoliti stilske pogreške niti anakronizme, ispod poderane halje prosjaka ne smiju provirivati cipele Manola Blahnika, pa čak ni one iz jeftinog dućana.

Vatanescu je sjedio u metrou, zatim je stajao na pomičnim stepenicama, pa onda sjeo na svoje radno mjesto. Tog je dana, kao i svakog idućeg, padala kiša, došla je jesen, a to na selu znači da se sve pozlatilo, sve je u kojekakvim crvenim i žutim bojama i na dvorištu su spaljivali otpad. U gradu je jesen ono hladnije, vlažnije i sivlje doba. Vatanescu je pokušavao ne misliti ni na što, ali stalno bi ga neka slika, prolaznik ili zvuk vraćali u stvarnost.

Kad čovjek zaboravi na bol u koljenu, ili da mu je sila pišati, zaboravi čežnju za domom i sram, ovaj se posao može smatrati najdosadnijim na svijetu. Rad na pomičnoj traci pri kojem se traka ne miče niti radnik radi, ali svijet se miče. Postoji li graditelj koji uživa u svojem poslu? Ima li muškaraca s torbama i žena u kostimima?

Daju svoj obol kako bi dobili svoj dio.

Ne brini, Miklos, ti ćeš dobiti svoje kopačke.

Kad bi pao novčić, zahvalnost je trebalo izraziti minimalnim pokretom glave. Bez riječi, a pogotovo ne engleskih, tako ga je Jegor podučio. Morao se držati uloge, predstavljati čovjeka koji nije niotkuda, koji ništa ne razumije niti umije.

Morao se držati na udaljenosti od jednog lakta i dvije kulture, prosjak i davatelj milodara morali su jedno drugome biti - 21 -

daleko. Nešto blisko vodilo bi u prilagođavanje, obostrano razumijevanje i rješenje. Bad for business.

Međusobno neraspoznatljivi ljudi koji dolaze i odlaze, a da ni jedan ne zastane. Neko je dijete pokazalo prstom Vata­ nescua i pitalo roditelje što je to, umjesto odgovora potegnuli su ga za pojas kaputića. Sredovječni muškarac na Vatanescua je pljunuo. Stara ga je žena blagoslovila i pružila mu vjerničke novine.

Neto plaća prosječnog radnog dana bila je euro i pol od čega bi euro bio za Miklosa. Mučila ga je glad, u dućanima u centru grada moglo se za pedeset centi kupiti dva štapića slatkiša od sladića. Gladnome mu je stalno bilo hladno, gladan i promrzao zaradio je prehladu, a kao gladan, promrzao i prehlađen slabo je radio. Mrak se stalno vraćao, glava mu se ispunila turobnim mislima.

Zašto bi netko htio živjeti u ovakvoj klimi?

Mrzli vjetar je mučenje. Bljuzga probija kožu.

Vatanescu je računao da će mu konzerve za atomski rat trajati mjesec dana, ali jednog mu je dana Balthazar pojeo i onu posljednju. Rekao mu je kako je protiv ruke i usta bio nemoćan, a da je nešto mogao sigurno ne bi takvo sranje stavio u usta.

Glad, početak svega i kraj svemu. Vatanescu je sjedio u zujećem metrou i buljio u dijete koje je sjedilo nekoliko klupica dalje, a pogotovo u hamburger koji je dijete žvakalo.

Baš kad je Vatanescu htio jurnuti prema pomfritu, metro se zaustavio na stanici Usamljenih muškaraca i Vatanescu je

- 22 -

primijetio iza jedne stambene zgrade veliki kontejner za otpatke.

Izašao je i krenuo prema kontejneru preko čijeg su se ruba penjali ljudi. Isti su ti ljudi trenutak poslije skakali iz kontejnera na cestu s punim plastičnim vrećicama. I Vatanescu se prebacio preko ruba. Kontejner je bio poput svijeta od čokolade pronađenog u mračnoj šumi iz dječje filmske bajke. Komadi filea, kobasica, sokovi, mlijeko, naresci, kruh, pahuljice za kašu. Bilo je tu začina, čudnih piroški u kojima je bilo zapečene kaše, bombona i kondoma. Svega toga ljudi su se bili spremni odreći samo zato što se datum otisnut na pakovanju poklopio s datumom na kalendaru.

Vatanescu je skupljao i lovio pa su navečer na roštilju pekli komadinu svinjske vratine od kile i pol. Vatanescu i Balthazar rezali su papriku i svinjetinu, nalijevali vrhnje i začinjali onako kako to umiju kušači obilne kulinarske kulture. Sve su pojeli ne prozborivši ni riječi, grabili su s kartonskih tanjura komadićima bijeloga kruha preostalu mast i ulje i smiješili se.

S punim želucem čovjek je vedriji. Pa su na roštilj stavili iduću porciju i proslava se nastavila.

- 23 -

Balthazar je s kruzera nabavio piće za proslavu uz svi­ njetinu. Naime starac je znao da se najneopreznije uvoznike alkohola može sresti na terminalu gdje pristaju brodovi iz Estonije – pa je tamo, skrivećki iza stupova, svojom jedinom rukom dograbio tri kartonske kutije crnog i bijelog za podizanje raspoloženja.

Pijan čovjek osjeća više toga od trijeznoga, a i vremena bude više, pa su tako Balthazar i Vatanescu mirno nalijevali tekućinu u svoje prosjačke kupice, jednu za drugom, i pričali o koječemu krećući se malo-pomalo prema ozbiljnijim temama. Balthazar je pripovijedao o neonacistima koji su u Mađarskoj mlatili bejzbolskim palicama, pa je pripovijedao o starom Dancu koji je bacio u škrabicu svežanj novčanica dovoljan za cijelu godinu, gol i bez objašnjenja. Pripovijedao je o svojoj obitelji koju davno nije vidio, tako davno da nije znao postoji li uopće još, je li žena našla novog muškarca da joj mijenja žarulje.

Vatra je pucketala, a vino je grijalo Vatanescuov želudac i raspoloženje. Balthazar je mrmljao kako mu od svih ljudi na

- 24 -

svijetu najviše fali majka, ona ružna kurvetina s kojom se stalno morao svađati.

Moj sin svaki dan nauči nešto što bih ja morao vidjeti.

Svaki dan moj sin propusti naučiti nešto što bih ga ja trebao naučiti.

“Ne pravi si od života romantični problem”, rekao je Balthazar. “Uvijek ima dovoljno materijala za svakodnevno blebetanje. I vlasnik dvokatnice blebeće. Premijeri, konzuli i karizmatični vođe blebeću.”

A onda je Balthazar otvorio paket s mesnim okruglicama.

Pa zatim biftek za roštiljanje s paprikom i začinskim maslacem.

Balthazar je sumnjao hoće li se ikada vratiti s prosjačkih putovanja, prvi put je otišao u pečalbu početkom devedesetih, čim je bilo moguće prijeći granicu, odnosno čim se to moralo učiniti zbog minimalnih mogućnosti zarade i neznatne državne pripomoći. Stalno je mislio, jesen, zima i proljeće ovdje, a onda doma. Ali uzalud je sad tužiti se, sad se slavi kraj žetve.

Netko je donio harmoniku i Balthazar je zasvirao polku Mada Solskyja. Svirao je “Kraj plačnog ljeta”. Svirao je i svirao sve dok Vatanescuu nisu presahnula sjećanja, a Balthazaru pokleknula noga, pa su zatim ležali zagrljeni na šljunku usred razbacane, nepristojne nigdine.

- 25 -

- 26 -

Tuomas Kyrö rođen je 1974. u Helsinkiju. Pisac je, satiričar i crtač stripova. Dobitnik je brojnih finskih nagrada, među kojima su Nuori Aleksis i Kalevi Jäntti, a njegov roman Veza (Liitto) bio je 2005. među kandidatima za nagradu Finlandia.

Jedan je od najčitanijih finskih pisaca, a djela su mu prevedena na više svjetskih jezika. Prema njegovu romanu Staro prigo­ varalo (Mielensäpahoittaja) snimljen je jedan od najgledanijih filmova posljednjih godina, dok je prema romanu Prosjak i zec postavljena kazališna predstava. Živi u Janakkali u jugoistočnoj Finskoj.

- 307 -

- 308 -

Boris Vidovic´ rođen je 1961. u Zagrebu. Godine 1984. diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te magistrirao 2002. na Sveučilištu u Helsinkiju. Radi u finskome Nacionalnom audiovizualnom institutu (KAVI) te kao slobodni prevoditelj. Do sada je prevodio poeziju, kratke pripovijetke i eseje s engleskog, talijanskog i finskog jezika. Među njegovim prijevodima ističu se Dražesno kolektivno samoubojstvo (Hurmaava joukkoitsemurha) Arta Paasilinne, Srčani udari (Sydänkohtauksia) i Riječ Božja (Jurmalan sana) Karija Hotakainena, Čišćenje (Puhdistus) i Kad su golubice nestale (Kun kyyhkyset katosivat) Sofi Oksanen te Istinu (Totta) Riikke Pulkkinen. Živi u Helsinkiju.

- 309 -

- 310 -

sadr žaj

Prvo poglavlje 5 u kojem se pripovijeda kako Vatanescu odlazi u pečalbu, te se odriče sestre i roštilja Drugo poglavlje 27 u kojem se pripovijeda kako je usamljeni Jegor Kugar, trgovac drogom i ljudima, odrastao i ostao bez uha Treće poglavlje 39 u kojem se pripovijeda kako Vatanescu čini neopozivo djelo i susreće srodnu dušu Četvrto poglavlje 51 u kojem Vatanescu susreće čovjekoljubivu Herttu, crkvenjaka Keija i Minga, te u kojoj se pretvara u međunarodnog financijera Peto poglavlje 93 u kojem Vatanescu želi ući u prvi razred, napuši se i sjeda u Volvo Šesto poglavlje 109 u kojem Vatanescu ide u saunu i pije s Harrijem Pykströmom

- 311 -

Sedmo poglavlje u kojem se otkriva Eldorado, susreće s Goodluckom Jefferssonom i Urmasom Öunapom, te u kojem se Vatanescu ukazuje Jegoru Osmo poglavlje u kojem Vatanescu radi kao pomoćnik čarobnjakinje i ljubavnik, te u kojem je Jegor opet onaj stari Deveto poglavlje u kojem se upoznajemo s finskim premijerom i u kojem se Vatanescu budi iz mrtvih Deseto poglavlje u kojem Vatanescu roštilja filee brojlera u umaku s medom i bira vladu Posljednje poglavlje u kojem se dobar zec vraća O autoru O prevoditelju

141

181

229

271

289

307 309

- 312 -

- 313 -

Prijevod ovog djela potpomogao je FILI – Finnish Literature Exchange.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Elina Warsta, Solmu Godina izdanja 2017., siječanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-833-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 314 -

- 315 -

Rumunj Vatanescu imao je nekoliko moguc´nosti: mogao je krasti automobile, skupljati bakar, prodati bubreg ili – otic´i na privremeni rad u Skandinaviju.

Naime ruski trgovac ljudima Jegor Kugar, produžena ruka med-unarodne kriminalne hobotnice, obec´ava mu siguran posao, puni pansion i hranu ako pod-e s njim u Finsku da za njega prosi.

Vatanescu trpi sva poniženja i nedac´e vod-en samo jednom željom: da sinu kojeg je ostavio u Rumunjskoj kupi kopacˇke. Kada se prosjaci pobune protiv Kugara, Vatanescu uspije pobjec´i, a premda je i sam u nevolji, pred progoniteljima spasi zeca i njihova zajednicˇka pustolovina može pocˇeti.

Roman Prosjak i zec finskog satiricˇara Tuomasa Kyröa fantasticˇna je pricˇa o cˇovjeku koji ne odustaje od svojih snova, a spletom okolnosti život mu se mijenja na nevjerojatan - 316 nacˇin. Hommage finskom klasiku Godina zeca Arta Paasilinne, roman Prosjak i zec veoma je duhovito, toplo i šarmantno djelo koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

149,00 kn

www.fraktura.hr