Proslovi za bolju zemlju by Fraktura

predgovor

Proslovi za bolju zemlju Proslovi za bolju zemlju

SLAVKO GOLDSTEIN

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

Od istog autora u izdanju Frakture: Jasenovac: tragika, mitomanija, istina

predgovor

Slavko Goldstein

Proslovi za bolju zemlju uredili Boris Pavelić i Ivo Goldstein

Fraktura Židovska vjerska zajednica “Bet Israel” u Hrvatskoj

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

© Sanja Petrušić Goldstein © za ovo izdanje Fraktura d.o.o. i Židovska vjerska zajednica “Bet Israel” u Hrvatskoj Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-165-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1041475

elegantni glas zdravog razuma

Elegantni glas zdravog razuma Imao je sposobnost da uvijek ostane elegantan. Ta opaska, kojom je političarka i sociologinja Vesna Pusić u razgovoru za ovaj tekst započela svoja sjećanja na Slavka Goldsteina, netipično ali dojmljivo dočarava čovjeka koji je s toliko predanosti pokušavao raspetljati krvavo klupko Drugoga svjetskog rata u kojemu je desetkovana njegova obitelj – a takav napor, složit ćemo se, ne pogoduje “eleganciji” bilo kakve vrste. No u tome i jest bila naročita, posve nesvakidašnja vrlina Goldsteinova karaktera – njegovo nepokolebljivo pouzdanje u ljekovitost argumenta, rasprave i dijaloga, izraslo iz najbolje humanističko-prosvjetiteljske tradicije Zapada, štitilo ga je od fanatizma svake vrste, obogativši ga snošljivošću i vedrinom netipičnom za intelektualce zabavljene povije šću dvadesetog stoljeća. Tako je ovaj jezik, u liku toga osobno skro mnog ali nadasve energičnog izdavača, novinara, povjesničara, pisca i filmaša, dobio pouzdan, progresivan, akribičan i dobrohotan javni glas kojim je Goldstein desetljećima, na svaki njemu dostupan način, ograničavao nasilje i rušio prepreke slobodi. Činio je to, što je možda još važnije, intelektualno besprijekorno i etički neupitno, ne preispitujući pritom tek jedan jedini aksiom: dostojanstvo osobe, nasuprot živom blatu ideologija koje je u prošlome stoljeću progutalo tolike milijune nedužnih ljudi. “Slavko Goldstein bio je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam poznavao. Kao javni intelektualac, Slavko je uvijek, bez obzira na cijenu, bez obzira na opću atmosferu, ustrajavao na opciji koja je naj-

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

manje popularna u ovoj zemlji – na liniji zdravoga razuma. Bio je autentični glas zdravoga razuma u doba kolektivne iracionalnosti. Zbog toga je njegov odlazak nenadoknadiv gubitak za ove prostore”, kazao je, u povodu Goldsteinove smrti, 13. rujna 2017., suosnivač Feral Tri bunea Viktor Ivančić. Ti pojmovi, dakle – elegancija, individualizam, tolerancija, zdrav razum, hrabrost – mogu poslužiti kao pouzdan orijentir u pokušaju da se razumije javno djelovanje jednoga od najvažnijih i najutjecajnijih intelektualaca Jugoslavije i Hrvatske u drugoj polovini 20. i prva dva desetljeća 21. stoljeća. No ovaj tekst, dakako, nema biografsku ambiciju. Ostavština Slavka Goldsteina – izdavačka, urednička, novinarska, historiografska, spisateljska, scenaristička, ali i etička, intelektualna i svjetonazorska – tek će, nadajmo se, postati predmetom posvećene, temeljite i opsežne bio grafije – po uzoru na one kakve je sam uređivao i pisao – čemu knjiga koju držite u ruci može biti tek jednim od početnih priloga. Na ovome mjestu samo ćemo zabilježiti dojmove Slavkovih bliskih suradnika iz razdoblja koje je – izostavimo li na ovome mjestu, iz razloga publicističke sažetosti, davne dane partizanske epopeje – uvelike obilježilo živote svih nas: razdoblja posljednjih godina Jugoslavije i prvih godina hrvatske samostalnosti; razdoblja u kojemu je, prema svemu sudeći, uloga Slavka Goldsteina bila uvelike važnija od one koju mu je nedovoljno obaviještena, često obmanuta, nedobronamjerna i uvelike nezainteresirana hrvatska javnost spremna priznati. Kada se sociolog i budući liberalni političar, tada tridesetičetvero godišnji Božo Kovačević, u siječnju 1989. vratio iz Beograda, gdje je predstavljao svoju upravo objavljenu studiju “Slučaj zagrebačkih revizionista”, opterećivala ga je prijetnja narastajućeg srpskog nacionalizma, kojoj se u Beogradu, čak i u kolokvijalnim razgovorima, bio dodatno osvjedočio: “Vi Hrvati šutite, a ovi će vas pregaziti”, do danas pamti Kovačević riječi beogradskog prijatelja. Vrativši se u Zagreb, otišao je k svojem tadašnjem suradniku, šezdesetijednogodišnjem za grebačkom predstavniku slovenske izdavačke kuće Cankarjeva založba Slavku Goldsteinu, koji ga je bio zamolio da mu pomogne oko knjige

elegantni glas zdravog razuma

što ju je upravo uređivao – Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu demografa Vladimira Žerjavića – i prenio mu svoj zaključak kako je krajnji čas da i Hrvatska krene putem koji je Slovenija bila već odabrala – putem političke pluralizacije i osnivanja političkih stra naka. “Da, izvrsno, već sam razgovarao s Gotovcem i Franjom Zenkom”, odgovorio je Kovačeviću Goldstein, koji je u to vrijeme već imao kontakte i sa slovenskim disidentom Dimitrijem Rupelom, koji će također postati jednim od začetnika postjugoslavenskoga političkog pluralizma. “Iz mog iskustva”, kazat će Kovačević za ovaj tekst, “Goldstein, Zenko i Gotovac razgovarali su i prije 1989. Ja sam im se pridružio.” Istodobno, prema svjedočenju Stjepana Mesića, jednoga od supotpisnika inicijalnog dokumenta o namjeri osnivanja Hrvatskog socijalno-liberalnog saveza (HSLS), Franjo Tuđman u to se vrijeme još nije zauzimao za osnivanje političke stranke. “Predlagao je da izdajemo časopis, kojim bismo promovirali pluralizaciju i demokratske ideje, ali za stranku još nije bio. Slavko je inzistirao, razborito i hrabro, da se formira HSLS. On, Vlado Gotovac, Dražen Budiša i Božo Kovačević bili su za stranku, i nisu se bojali represije”, prisjetio se Mesić u razgovoru za ovaj tekst. U to je vrijeme Sarajlija Miljenko Jergović tek bio zagazio u dvadesete i u Sarajevu počinjao objavljivati prve zbirke pjesama. Ali o Slavku Goldsteinu, kaže, već je tada mnogo znao, “jer je bio izdavač Grobnice za Borisa Davidoviča Danila Kiša i urednik meni važnih knjiga, nekih koje su bile pod aurom zabrane dok se raspad Jugoslavije još nije ni nazirao”. Osim toga, sjeća se Jergović – koji će 1993. s Goldsteinom otpočeti suradnju što je s godinama prerasla u osobno prijateljstvo – Slavko je “u drugoj polovini osamdesetih počeo pisati novinske članke koji su nagoviještali promjenu, i to preko granice onoga što je, iz sarajevske perspektive, bilo policijski dopustivo”. “Da si u Sarajevu tada napisao nešto takvo, završio bi, u najmanju ruku, na razgovoru u Službi državne bezbjednosti”. Jergović se Goldsteina sjeća i kao suosnivača i prvog predsjednika HSLS-a, što mu je, u ono vrijeme, “djelovalo dosta čudno”, ali o tome će u ovome tekstu još biti govora.

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

Za generaciju koja je iznijela ono što eufemistički zovemo “demokratskom tranzicijom”, 1989. “bila je vjerojatno najslobodnija godina naših života”, kazat će Vesna Pusić, buduća političarka, a tada još profesorica sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. “I to ne zato što je država bila dobra, nego zato što države de facto nije bilo, ali to još nitko nije bio primijetio; nije još bio nastupio onaj ‘bellum omnium contra omnes’ koji nastane kad države nema; sve je još po inerciji funkcioniralo, ali nitko više nikoga nije tlačio”. U takvim će se uvjetima zbiti i ponešto bizarna, ali znakovita anegdota, koju vrijedi sačuvati od zaborava, jer iz današnje perspektive ilustrira duh vremena: premda je naime marksistički socijalizam naočigled kopnio pred nacionalnim vrenjem naroda Jugoslavije, još i te 1989. jedan zagrebački funkcioner tadašnjega Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH) – inače ugledan sveučilišni profesor koji će se poslije 1990. bez mnogo muke prilagoditi “novonastalim okolnostima” – javni je profil Slavka Goldsteina opisao tvrdnjom kako je ovaj “preveliki hrvatski nacionalist”. Taj će “preveliki hrvatski nacionalist” međutim već godinu kasnije, 1990., vlastitom voljom najaviti kako kani prepustiti položaj predsjednika Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), svakako i zato što je osjećao da je za mnoge, čak i u HSLS-u, premalen hrvatski nacionalist. “Čini mi se da je za Slavka nacionalno pitanje bilo sekundarno, premda je bio svjestan njegove važnosti. Za Slavka, ključna je bila demokratizacija. Za naše članstvo redoslijed je, mislim, bio drukčiji”, kazat će suosnivač HSLS-a Božo Kovačević i tadašnji Goldsteinov blizak stranački suradnik. O fenomenu Goldsteina kao nedovoljno pouzdanog i za jedne i za druge – i za komuniste i za nacionaliste – zanimljivo govori i Jergović kada kaže da mu se ključna Goldsteinova uloga u osnivanju i vođenju ranog HSLS-a u ono vrijeme činila ponešto neobičnom. “Tadašnji mi se HSLS činio kombinacijom ljudi koje sam smatrao izrazitim pozitivcima, poput Bože Kovačevića, autora problematizirajućeg ‘Slučaja zagrebačkih revizionista’ koji je u to vrijeme pisao važne tekstove, ali i s, druge strane, ljudi koje sam doživljavao kao upravo zastrašujuće. Kasnije će se pokazati da to i nije bila sasvim pogrešna procjena”, kaže Jergović. No već vrlo brzo nakon toga, nepune

elegantni glas zdravog razuma

dvije godine kasnije, “u ratno vrijeme”, kaže Jergović, “Slavko se prikazao kao izrazito antituđmanovska i vrlo otvorena perspektiva, što je iz Sarajeva bilo uistinu neobično promatrati”. To razdoblje Goldsteinova izravnog političkog angažmana, u posve neizvjesno vrijeme raspada države, demonstrira, paradoksalno, pravu narav njegovih motiva za javno djelovanje. Goldstein naime nije htio biti političar, ali jest htio – što svaki političar tvrdi da želi – mijenjati i poboljšavati svijet. Za razliku od Franje Tuđmana, koji je intelektualnim radom očito utirao put osvajanju moći, Goldstein je, obrnuto, političku moć smatrao sredstvom za jačanje tolerancije i smanjivanje nasilja u društvu. Iz tog poriva krenuo je – kao “spiritus movens” i “glav ni organizator”, reći će Božo Kovačević – osnivati HSLS, prvu stranku u Hrvatskoj, osnovanu 20. svibnja 1989., i time postao, uz još samo nekoliko ljudi, istinski “otac hrvatske demokracije” – premda samome Slavku zvučna fraza ne bi značila baš ništa. Isti ga je motiv potaknuo da postane i glavna snaga, u političkom i organizacijskom smislu, osnivanja Koalicije narodnog sporazuma (KNS), kojom je, nažalost bez uspjeha, političke nositelje Hrvatskog proljeća iz 1971. pokušao okupiti i ohrabriti da se na političkoj pozornici suprotstave populističkoj agresivnosti koju je, kao protutežu Miloševićevim prijetnjama, Tuđmanov HDZ upravo počinjao pretvarati u dominantan politički diskurs, koji hrvatskom politikom dominira do dana današnjega. On sam, naoko, odmaknuo se od politike. No uistinu, vratio se na svoj, mnogo neizvjesniji i riskantniji put kritičkoga javnog intelek tualca koji – umjesto u horizontu moći i vladanja, uvijek voljnih da opravdaju svaku niskost – djeluje iz odgovornosti prema vrijednostima. “Slavko Goldstein uvijek je bio – ‘nepoštena inteligencija’”, kroz smijeh će reći Vesna Pusić, koja je budućeg prijatelja, znakovito, upoznala 1989., na promociji knjige Moj slučaj tada još proskribiranog Vlade Gotovca, koju je uredio i objavio – Slavko Goldstein. “Uspio je pronaći mudar način da se cijeli život bavi politikom, ali na druge načine – kao izdavač, kao novinar, pisac, scenarist – ali i da uvijek sačuva autonomiju vlastitog duha, i da se nikad ne obazire na to što su ga kritizirali, zabranjivali i onemogućavali. Slavko se apsolutno, nikada, nije dao

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

impresionirati mišljenjem većine, ili time koliku podršku ima neka njegova ideja. Imao je fascinantnu sposobnost psihološke i emotivne autonomije: ako je trebalo biti jedan nasuprot svih, bio je jedan nasuprot svih, i to ga nije ni najmanje zabrinjavalo. Svojom je životnom zadaćom smatrao, rekla bih, pronaći način da afirmira svoja uvjerenja, pritom posve svjestan da postoje vremena u kojima ne možeš ništa drugo osim čuvati svjetlo razuma za neko buduće vrijeme, u kojemu će se novi, mladi ljudi moći pozvati na ono što si radio, pa reći: ‘Eto, nije sve bilo samo konformizam, političko ulizništvo i svjetonazorski mrak, nego je bilo i nečeg vrijednog.’ To je, eto, nasljeđe Slavka Goldsteina”. Slično procjenjuje i Miljenko Jergović: “Raspolagao je svom snagom ovoga svijeta” kada se trebalo zauzimati za svoja uvjerenja. Ta vrst nepopustljivoga i ustrajnog optimizma Jergovića je, kaže, katkad znala i nervirati, ali na kraju, “bila je fascinantna i jedna od mojih najvažnijih ličnih životnih škola”. Čak i u njegovim poznim godinama, kada je primjerice Tomislav Karamarko 2015. osvojio vlast, Goldstein se pokazao potpuno, mladalački raspoloženim da se protiv takve vlasti bori, “pun ideja što sada treba raditi”. “Iz njegove perspektive, nije postojala situacija koja bi mogla biti razlog za očajanje i mijenjanje vlastitih planova. Često sam razmišljao o zanimljivoj činjenici, da su se ustaše i hadezeovci Slavka Goldsteina plašili kao crnog vraga. Svi su oni živjeli u iluziji da iza njega stoji američka, izraelska, šta-ja-znam-čija ambasada, Mossad, Bruxelles, State Department, masoni... I to samo zato što se Slavko Goldstein ponašao i kretao kao slobodan čovjek. On je”, poentira Jergović, “vjerojatno posljednji slobodan čovjek u Hrvatskoj.” Pritom uvijek valja imati na umu Goldsteinovu osobnu sudbinu: ustaše su mu s trinaest godina odveli i ubili oca te uhapsili majku, pa je ostao sam; s majkom je potom, kao četrnaestogodišnjak, tri godine proveo ratujući s partizanima; neposredno poslije rata preživio je razlaz s partijom. “O hrabrosti Slavka Goldsteina ne možemo zapravo ni suditi, jer ne možemo dovoljno uvjerljivo imaginirati težinu takve sudbine”, ocijenit će Jergović. “U njegovu je slučaju optimizam možda pogrešna riječ: Goldstein je u svakom trenutku znao kako stvari stoje i kamo vode, ali

elegantni glas zdravog razuma

je istodobno, u svakom trenutku, osjećao dužnost da se protiv toga bori. Nikada nije razmišljao kojom snagom raspolaže. Bilo mu je to, naprosto, samorazumljivo”. No hrabrost da se ustraje, autonomija duha i neosjetljivost na mišljenje drugih ne moraju biti vrijedne same po sebi – štoviše, neizostavne su to osobine svakog fanatika. Vrijednostima postaju tek ako su u službi ljudskosti, a ne ideologije; ako je njihov cilj dobrobit svakoga pojedinačnog čovjeka, a ne tek probitak kakve ideje – naročito kolektivističke – nauštrb svakodnevnoga ljudskog života, ma koliko plemenitom se ta ideja na prvi pogled mogla činiti. Čvrstoća karaktera može biti poštovanja vrijedna samo ako je spremna braniti slabijega pred jačim – bio taj jači vlast, država, gomila, ili tek navodno općeprihvaćeno “javno mnijenje”. Što je za Slavka Goldsteina podrazumijevala autonomija duha i političkog djelovanja, dobro ilustriraju njegove dvije političke, društveno dalekosežne, a osobno nedvojbeno riskantne od luke iz prvih dana osnivanja HSLS-a. Kako svjedoči Božo Kovačević, u inicijalnim razgovorima o osnivanju stranke, bilo je dosta rasprave o naravi buduće prve nekomunističke političke organizacije u Hrvatskoj, jer je trebalo odlučiti kamo, u političkome spektru, locirati buduću stranku. Slavko, “koji je uvijek vodio glavnu riječ”, te je dvojbe okončao pitanjem – “Što najviše živcira postojeću vlast?”. “Najviše ih živciraju anarholiberali, pa hajdemo mi onda osnovati liberalnu stranku”, kazao je, usmjerivši razgovor prema zaključku o osnivanju socijalno-liberalne stranke. Istodobno, svjedoči Kovačević, “Slavko, svjestan da ga nitko razuman ne može optužiti za hrvatski nacionalizam, preuzeo je rizik osobnoga prijedloga da stranka ponese pridjev ‘hrvatska’, jer mu je bilo jasno da će u tadašnjem hrvatskom političkom životu taj pridjev služiti kao znak političkog oslobađanja i otvaranja prostora demokratizaciji. Nije htio da pridjev ‘hrvatski’ monopoliziraju nacionalisti. Taj je odabir bila svjesna Goldsteinova odluka. Imao je podršku svih nas, ali Slavko je bio glavni eksponent te zamisli. Mislim da je to učinio kako bi pokazao da hrvatska politička organizacija ne mora nužno biti organizacija hrvatskih nacionalista”, kaže Kovačević. Pritom valja imati na umu

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

kako je Goldstein, zagovarajući pridjev “hrvatska” u imenu prve osnovane političke stranke, morao biti svjestan mogućega dvostrukog pro tivljenja, ako ne već i opasnosti, koju je takva odluka mogla značiti: s jedne strane, u to se vrijeme nije još moglo znati kako će reagirati vlast, ma koliko ju je dekadencija bila već nagrizla; s druge strane, Goldstein je tih godina bio predsjednikom Židovske općine Zagreb, čiji su mnogi članovi imali dobrih razloga da sa zebnjom promatraju masovnu provalu nacionalnoga oduševljenja, koju je revizionističko-negacionistička sjena u svim republikama raspadajuće zemlje pratila od samoga početka. No Goldstein je ustrajao, ulažući osobni integritet u neizvjestan projekt osnivanja stranke koja će biti istodobno “hrvatska” i “demokratska”, u vremenu u kojemu se već dalo naslutiti da “demokracija”, u srazu s nacionalizmom, u bivšoj Jugoslaviji nema ve likih šansi. Time je zagrebački intelektualac i moralist, čovjek koji je, da je bio drukčijega kova, mogao navesti dobrih razloga za zazor prema “hrvatskim” političkim organizacijama, demonstrirao samosvjesni patriotizam i osobni integritet koji je utro put nepovratnoj demokratskoj pluralizaciji hrvatskoga političkog života. Danas se te odluke mogu činiti samorazumljivima i jednostavnima, ali tada, dok je represivni sustav jugoslavenskoga socijalizma još itekako djelovao – ta Goldsteina su prisluškivali praktično do samoga kraja! – one nisu bile ništa drugo nego igra s vatrom. Istodobno, raspad jednopartijskog sustava ideološke represije sobom je donio i prve naznake ustaške radikalizacije: Miljenko Jergović sjeća se da je “prvi personalizirani napad na Židove bio napad na Slavka Goldsteina”. “Bilo je to vrijeme miniranja zgrade Židovske općine u Zagrebu, Tuđmanovih izjava kako mu je drago što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka, i prvih antisemitskih invektiva. No one su, u tom razdoblju ranoga, prijeratnog nacionalizma, još bile manje-više impersonalne, spominjući, reklo bi se, Židove kao takve, i svodeći se na marginalnije ispade oko Jasenovca. Prvi imenovani Židov u Hrvatskoj bio je Slavko Goldstein”, sjeća se Jergović antisemitskog incidenta Ive Omrčanina opisanoga u Goldsteinovoj biografiji u ovoj knjizi. No Slavko – a i to je bila njegova prepoznatljiva osobina – nije bio čovjek

elegantni glas zdravog razuma

koji lako odustaje. I baš će ga inzistiranje na demokraciji i slobodi navesti da, ubrzo nakon početnog zanosa demokratskim potencijalom nacionalnog oslobođenja, postane jednim od najnepopustljivijih kritičara pretvaranja nacionalne slobode u njezinu nasilnu karikaturu. Sažimajući svoju ne naročito dugu, ali intenzivnu suradnju s Goldstei nom za tih prvih dana HSLS-a, Božo Kovačević kazat će kako je to bilo “upečatljivo iskustvo” suradnje s “fascinantnom osobom”. “Slavko nije imao potrebu da mu se iskazuje ritualno poštovanje. Bio je svjestan svojih vrijednosti, posjedovao élan vital, nevjerojatnu inteligenciju i okretnost, i svojim je djelima iskazivao superiornost prema mnogima koji bi bili zadovoljniji iskazivanjem formalnog uvažavanja”. Okupacija trećine Hrvatske, a potom i strašan rat u Bosni i Hercegovini, koji je počeo opsadom Sarajeva i pokoljima u istočnoj Bosni i Prijedoru te nikad razjašnjenom bitkom za bosansku Posavinu, 1993. nastavio se ratom Hrvata i Bošnjaka u Hercegovini i srednjoj Bosni – sve je to izglede za demokratizacijom ako ne posve onemogućilo, a ono svakako dovelo do samog ruba izvjesnosti, i to se u Goldsteinovom onovremenom javnom djelovanju jasno vidi. Bilo je to vrijeme u kojemu je, više nego ikada od Drugoga svjetskog rata, trebalo “čuvati svjetlo za buduća vremena”, kako to opisuje Vesna Pusić. “Kao takav proizvod, takvo svjetlo, nastao je Erazmus”, reći će danas. Erazmus – časopis za kulturu demokracije osmislili su Slavko Goldstein i Vesna Pusić, a uskoro im se pridružio i Ozren Žunec, kolega Vesne Pusić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. “Gadna vremena katkad su dobra da pronađeš izuzetna prijateljstva”, ne bez nostalgije prisjeća se Pusić. “Bili smo svjesni da je užasno, ali i uvjereni, naročito Ozren i ja, da mora krenuti nabolje. Mislim da je Slavko već tada imao jasniju ideju kako bi sve uistinu moglo izgledati, ali njegov je intelektualni i osobni šarm proizlazio iz sposobnosti da je cijeloga života, usprkos tragedijama koje su mu se dogodile, uspio sačuvati mladenački entuzijazam, uvijek pronaći razlog zašto da se nešto ipak napravi, zašto bi to ipak bilo dobro... Naša međusobna suradnja omogućila nam je da te najstrašnije godine – od 1993. do 1998., koliko smo izdavali Erasmus – provedemo u pozi-

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

tivnoj i kreativnoj atmosferi u onome podrumu kuće u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, u kojemu nam se činilo da svijet, usprkos svim grozotama tih godina, ipak ide naprijed”, govori Vesna Pusić. Ono što je u medijima tada bio Feral Tribune, u svijetu akademske i publicističke humanistike bio je Goldsteinov Erazmus – časopis za kulturu demokracije. Štoviše, baš je Erazmus, u prvome broju od svibnja 1993., prvi najavio izlazak splitskoga satiričko-političkog tjednika. Te dvije publikacije, riječki dnevnik Novi list, antiratni aktivistički časopis Arkzin i dvotjednik Vijenac Matice hrvatske pod uredničkim vodstvom Borisa Marune, u to su vrijeme bila jedina mjesta protivljenja apsolutnoj medijskoj i političkoj dominaciji nacionalističkog diskursa. Glavni urednik Erazmusa bio je Slavko Goldstein. “Kao urednik, imao je sposobnost da izvuče najbolje iz ljudi. Njegovao je vrlo visoke kriterije, i nije ih spuštao, ali je u svakome umio prepoznati ono što najbolje zna, i to iskoristiti do maksimuma. Ni od koga nije očekivao da u svemu bude najbolji, ali je tražio da damo najviše u onome u čemu je svatko od nas bio dobar. Tom je sposobnošću pridobio mnoge koji se, bez Slavka, vjerojatno nikad ne bi okupili. To je urednički talent: sposobnost da okupiš ljude i iz njih izvučeš najbolje”, opisuje Vesna Pusić. Broj suradnika Erazmusa s vremenom je narastao na tristotinjak ljudi. “Često je dolazio i Timothy Garton Ash. Izdavali smo časopis, organizirali okru gle stolove, prvi u Hrvatskoj proveli World Value Survey istraživanje... Bila je to silna aktivnost”. I, valja podsjetiti, nepopustljiva politička i civilizacijska oporba: od šestoro intelektualaca koji su Franju Tuđmana otvorenim pismom u rujnu 1993. pozvali na ostavku – Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec – troje je bilo pokretača Erazmusa. U studenome 1993. Erazmus Gilda, tvrtka izdavač Erazmusa, organizirala je u zagrebačkom Mimari okrugli stol “Srbi i Hrvati”. “Užasno nas je frustriralo to što je bilo očito – premda danas tvrde suprotno – da Tuđman i Milošević neprestano komuniciraju, a da smrtnim neprijateljem biva proglašen svatko tko razgovara s rođakom koji živi s druge strane granice”, objašnjava Vesna Pusić. “Smatrali smo da se mora raz biti ta zabrana, taj embargo, koji nije proizlazio iz formalne zabrane,

elegantni glas zdravog razuma

nego iz društvenog pritiska i atmosfere. Htjeli smo prekinuti uvjerenje da se sa Srbima može razgovarati samo preko nišana”, priziva Vesna Pusić motive skupa. Nije to bio samo politički i sigurnosno riskantan pothvat nego i organizacijska avantura. Srbija i Hrvatska nisu imale diplomatske odnose, i nije bilo mogućnosti da se iz jedne zemlje stigne u drugu – gosti su granicu iz Srbije u Mađarsku bili prisiljeni prijeći pješke, o čemu je Dušan Makavejev snimio i dokumentarni film. I telefonske veze bile su prekinute. U takvim okolnostima, “Slavko je sve organizirao”, kazat će Vesna Pusić. Prvo, pouzdao se u “svog starog ratnog druga”, Josipa Manolića, tadašnjeg predsjednika Županijskog doma “Razgovarao je s njim u četiri oka, i Manolić je smatrao da bi bilo dobro organizirati takav skup. Zajamčio je policijsko osiguranje i sigurnost za goste iz Srbije. No nije dao nikakvu pismenu potvrdu. Bila je to riječ jednoga starog partizana drugome, i Slavko je tome bezuvjetno vjerovao”. Usprkos divljoj provali mržnje koja o tome skupu znade provaliti do dana današnjega, Manolić je ispunio obećanje. Na završnoj konferenciji za novinare sudjelovali su, sjeća se Pusić, novinari sedamdeset domaćih i inozemnih redakcija. “Novinarka Vjesnika Aleksa Crnjaković vikala je da kako nas nije sram”, smije se, “reakcije su dakle bile fantastične.” Mogli su se derati koliko su htjeli, ali probili smo barijeru: pokazali smo da se može razgovarati”. U uvodu zbornika izlaganja sa skupa, Goldstein je uspjeh opisao tvrdnjom da su “razgovarali ljudi koji nisu pripremili ni razbuktali rat, pa su utoliko sposobniji uspostaviti mir”, i time “vlastitim društvima namijeniti bolju sudbinu od bujanja mržnje i neprijateljstva”. U povijesti devedesetih godina na području bivše Jugoslavije, skup “Srbi i Hrvati”, koji je u Zagrebu, u studenome 1993., organizirao Slavko Goldstein, ostat će upamćen kao plemenit pokušaj da se dijalog i razgovor pretpostave ubijanju i nasilju. Do kraja devedesetih godina, smrti Franje Tuđmana 10. prosinca 1999. i promjene vlasti na izborima u siječnju i veljači 2000., Slavko Goldstein neumorno je pisao i javno djelovao. Kada bi se njegovi teksto vi iz tog doba, objavljivani u Feral Tribuneu, Tjedniku – novinama u čijem je pokretanju osobno sudjelovao – i drugdje, okupili u posebno izdanje,

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

mogli bi poslužiti kao autentična i dramatična kronika autokratske demokrature Tuđmanova HDZ-a. Goldsteinovi tekstovi iz devedesetih – od javne obrane mobiliziranoga urednika Feral Tribunea Viktora Ivančića, preko otvorenog pisma Franji Tuđmanu u povodu njegove zamisli o “miksanju kostiju” u Jasenovcu, do dnevnika na Radiju Slobodna Europa 1999., u kojemu zabrinuto upozorava kako se Zagrebom šire glasine da je bolesni autokrat spreman i na vojni puč – dokaz su, s jedne strane, na kakve je grane Tuđman bio srozao plemenite nade o demokraciji s kraja osamdesetih, a s druge, svjedočanstvo autentične brige liberalnog intelektualca, Židova, za sudbinu njegove zemlje i slobode njezinih ljudi. U samo deset godina, krivicom agresivnoga ratobornog Miloševićevog nacionalizma na koji su Tuđman i HDZ odgovorili politikom odraza u ogledalu, nade u demokratizaciju rasplinule su se u razočaranje – a kriterij svemu tome postavljali su kritički intelektualci poput Slavka Goldsteina. Od međusobnih opreznih dogovora i relativnoga uzajamnog uvažavanja u posljednjim godinama Jugoslavije – što je uključivalo zajedničku pripadnost partizanskom pokretu Gold stein je potkraj devedesetih dospio u poziciju apsolutne i nepopustljive opozicije Franji Tuđmanu, jer je ovaj iznevjerio baš svaku nadu svojih demokratski(ji)h istomišljenika iz razdoblja jednopartijske represije. O tome je za ovaj tekst svjedočio Goldsteinov osobni prijatelj Stjepan Mesić. Supotpisnik inicijativnog pisma za osnivanje HSLS-a, Mesić se priklonio Tuđmanu u prosincu 1989., nakon neuspjelog “Mitinga istine” srpskih nacionalista u Ljubljani i sve otvorenijih prijetnji Beograda oružjem, jer je procijenio, kaže za ovaj tekst, “da je samo HDZ sposoban organizirati obranu protiv velikosrpskih ratobornih prijetnji”. Goldstein mu taj prelazak, tvrdi, nije zamjerio. “Shvatio je u kojim sam okolnostima otišao. Ali, ubuduće je Slavko uvijek preko mene nastojao utjecati da se nacionalistički ispadi u HDZ-u stišaju, i da antifašizam prevlada”. S vremenom, povremena politička suradnja prerasla je u prijateljstvo koje su turbulencije Mesićeve političke karijere samo dodatno učvrstile. Nakon što je, u veljači 2000., na opće iznenađenje, Mesić pobijedio Dražena Budišu u kampanji za predsjednika Republike,

elegantni glas zdravog razuma

započeo je njegov desetogodišnji predsjednički mandat, koji će se prometnuti u strateški pokušaj ne samo političke, nego i civilizacijske promjene smjera u kojem je Franjo Tuđman bio usmjerio Hrvatsku – pokušaj bez kojega zemlja, bez ikakve sumnje, ne bi 2013. bila postala članicom Europske Unije. U tom je pokušaju Slavko Goldstein, kao – reći će Mesić – njegov “neformalni savjetnik”, imao zamjetnu ulogu. “Slavka sam smatrao i smatram hrvatskom savješću. Za mene, svaki razgovor s njim bio je osvježenje. Uvijek mi je davao snagu da vjerujem da su retrogradne snage u HDZ-u pitanje trenutka, i da ćemo ipak uspje ti doći na europski put. Uz razgovore s njim, i u HDZ-u mi je bilo lakše zauzimati stavove; zbog toga smo Josip Manolić i ja uporno davali intervjue Feral Tribuneu, što mnogi u HDZ-u nikako nisu mogli prihvatiti. Slavko je ovu zemlju jako volio, ali je, istodobno, bio svjestan i svoga podrijetla, ali prije svega, zločina iz Drugoga svjetskog rata. Meni su pak ustaše ubili jedanaest članova obitelji. Sve nas je to jako zbližilo”, kazao je Mesić u intervjuu za ovaj tekst. Za svaku stratešku odluku, naglasit će, tražio je mišljenje Slavka Goldsteina. “Njegov mi je savjet uvijek bio dragocjen. Nikada se nije nametao, ali kad bih ga pitao, rekao bi svoje mišljenje, a meni su njegovi argumenti bili važni”. “Cijelo vrijeme mog predsjedničkog mandata, svih deset godina, surađivali smo na temeljnim civilizacijskim pitanjima. Aktivne se politike klonio, ali njegov utjecaj na nju ipak je velik. Danas takav glas nedostaje: objektivan, argumentiran, tolerantan, posve oslobođen mržnje, uvijek optimističan, usprkos tome što je osobno doživio veliku tragediju”. Osobine koje opisuje Mesić s poštovanjem pamti svatko tko je imao privilegij da surađuje sa Slavkom Goldsteinom. Njegov vedri, dovitljivi i humorističan temperament širio je atmosferu radišnosti, produktivnosti i optimizma, neutralizirajući time duh težine što su ga, po prirodi stvari, često podrazumijevale teme koje je obrađivao – obrađivao uvijek temeljito, do posljednjeg detalja, s nepopustljivom akribičnošću. Jergović se sjeća Slavkove “aktivističke hiperaktivnosti”, koja je katkad narastala u “infantilnu izmjenu ideja i projekata”. “Jedno vrijeme čak nisam vjerovao da kontrolira tu poplavu ideja. Činilo mi se da ga sustižu

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

godine, da želi zaustaviti mladost. No bila je to posve pogrešna procjena: s vremenom ću shvatiti da je Slavko takav bio oduvijek, da njegova silna aktivnost nije bila posljedica ni starosti ni nervoze. Štoviše: nikada u sebi nije imao ništa histerično. Kada je trebalo donositi važne odluke, bio je hladan kao partizanski ilegalac, sposoban povlačiti međusobno povezane poteze koji su pouzdano vodili do rezultata.” “Njegova klasična rečenica u gadnim situacijama, kad bi se dogodilo nešto što što bi ga uistinu zasmetalo”, prisjetila se Vesna Pusić, “bila bi: ‘Čuj, ja bum pisal o tome’. Njegova vjera u pisanje – ili je to bio njegov način da si dade oduška, jer se nije znao ni ljutiti ni derati se – bio je taj poriv za reakcijom, ta potreba da pokuša popraviti stvari: ‘Čuj, ja bum pisal o tome’. Za ljude poput Slavka, kojima je riječ glavni instrument djelovanja, ta rečenica bila je izraz vjere u snagu javnoga govora. Jer, na kraju, kad pod sve podvučeš crtu – što ostaje? Uistinu, samo izrečena riječ”. Boris Pavelić

bilješka

419

O autoru

Slavko Goldstein (Sarajevo, 22. kolovoza 1928. – Zagreb, 13. rujna 2017.), odrastao je u Karlovcu, a od 1947. do smrti živio je u Zagrebu. Od proljeća 1942. do 1945. bio je partizan, u terenskim i borbenim jedinicama NOV-a, i odlikovan je Ordenom za hrabrost. Godine 1952. postaje član osnivačke redakcije Vjesnika u srijedu i odonda je neprekidno aktivan u novinarstvu, nakladništvu i javnom životu Hrvatske, a do 1990. i Jugoslavije. Bio je urednik kulturne rubrike Vjesnika u srijedu, urednik i komentator Radio Zagreba i glavni urednik izdavačkog poduzeća Stvarnost. Osnivač je i direktor Sveučilišne naklade Liber (1970.–1982.), urednik hrvatskih izdanja Cankarjeve založbe (1983.–1990.), osnivač i urednik Novog Libera (1990.–2015.) i glavni urednik časopisa Erasmus (1993.–1997.). Bio je predsjednik Izvršnog odbora Poslovne zajednice izdavača i knjižara Hrvatske (1978.–1982.), predsjednik Židovske općine Zagreb (1986.–1990.), prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (1989.–1990.), predsjednik Kulturnog društva “Miroslav Šalom Freiberger” i predsjednik Savjeta Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (2001.–2005.). Objavio je više od šesto novinskih, publicističkih i esejističkih radova te predgovora i pogovora knjigama koje je uređivao, pisao je scenarije za dokumentarne i za igrane filmove (Signali nad gradom, Prometej s otoka Viševice, Akcija stadion i dr.), su autor je knjiga Okrug Karlovac 1941, Holokaust u Zagrebu i Jasenovac

420

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

i Bleiburg nisu isto te autor knjiga Prijedlog 85 i 1941 – Godina koja se vraća. Primio je niz nagrada za novinarsku, publicističku, nakladničku i filmsku djelatnost.

biljeĹĄka

421

422

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

Objavljivanje ove knjige financijski je potpomogao Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Židovska vjerska zajednica “Bet Israel” u Hrvatskoj Za nakladnike Sibila Serdarević, Fraktura Aleksandar Srećković, Židovska vjerska zajednica “Bet Israel” u Hrvatskoj Glavni urednik Seid Serdarević Urednici Ivo Goldstein i Boris Pavelić Recenzenti Kotel Dadon i Goran Hutinec Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-165-1 Biblioteka Platforma, knjiga 77 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

biljeĹĄka

423

424

slavko goldstein, proslovi za bolju zemlju

Slavko Goldstein bio je urednik, publicist, izdavač, po vjesničar, leksikograf, novinar, scenarist, režiser, politi čar, židovski aktivist, no prije svega bio je humanist. Slavko Goldstein u svim je segmentima svoga djelovanja ostavio važan trag. Od mladosti do smrti dosljedno je brinuo za opće interese, pretpostavljajući ih vlastitima. Bio je predan demokratskim vrijednostima, bio je u opo ziciji autokratima i tiranima, prezirao je nacionaliste i šoviniste. Iz golema opusa Slavka Goldsteina priređivači i urednici Proslova za bolju zemlju Boris Pavelić i Ivo Goldstein iza brali su tekstove koji protokom vremena nisu izgubili na zanimljivosti, pa ni aktualnosti. Proslovi za bolju zemlju obuhvaćaju tekstove od Partizan skoga dnevnika iz 1943. koje zapisuje mladić sa širokim krugom interesa, budući intelektualac, pa sve do prvih poglavlja Goldsteinove posljednje, nikad dovršene knjige. Svi tekstovi u knjizi, čak i izvadak iz opširnog dosjea koji je Služba državne sigurnosti vodila o Slavku Goldsteinu, pokazuju nam intelektualca uvijek spremnoga govoriti istinu, znatiželjnoga da razumije ne samo vlastitu zemlju već i čitav svijet, čovjeka beskompromisnog u želji da se stalno i iznova bori za pravednije društvo i svijet, mi slioca koji želi da i njegova domovina dosljedno poštuje najbolje liberalnodemokratske standarde.

179,00 kn www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma ISBN 978-953358165-1