Prvo lice

Dobitnik Bookerove nagrade Richard Flanagan napisao je roman koji ćemo pamtiti, nezaboravno putovanje u srce našega doba.

Prvo lice

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Uskim putom duboko na sjever

–2–

Richard Flanagan

Prvo lice prevela s engleskog Patricija Horvat

Fraktura –3–

Naslov izvornika First Person © 2017, Richard Flanagan All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Patricija Horvat i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-151-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1036096

–4–

Za Nikki Christer

–5–

–6–

Zapisnik o izvođenju dokaza Parlamentarni odbor o prijevozu osuđenika London, 5. svibnja 1837.

Pitanje: Ima li mnogo prodavaonica knjiga?

Pl. James Mudie: Rekao bih da ih je pet-šest u Sydneyju.

Pitanje: Kakve se knjige ondje prodaju? Razlikuju li se po klasi od onih koje se prodaju u prodavaonicama knjiga u Londonu?

Pl. James Mudie: Niže su klase, nedvojbeno; na primjer, mnogo je romana. Osobno sam pribivao onomu što zovu rasprodaja knjiga i svakoga sam puta primijetio da se odista vrijedne knjige prodaju za mnogo manju cijenu nego što bi je postigle u Engleskoj, a sjećam se i da je jednom prilikom u prostoriji nastala prava halabuka kada je ponuđen Newgate Calendar*, i svaki je nazočni izustio: “O, to moram kupiti!”

Zaboravio sam koju je cijenu postigao, ali bila je pozamašna...

Sviđaju im se i priče o drumskim razbojnicima i sve tomu slično.

Izvješća Britanskoga parlamenta

The Newgate Calendar, koji se počeo objavljivati sredinom 18. stoljeća, izvorno je bio mjesečnik u kojem su se nabrajali zločinci smaknuti u londonskom zatvoru Newgate te opisivali njihovi zločini. Poslije su taj naziv preuzele vrlo popularne zbirke priča o istinitim slučajevima zločina i njihovim počiniteljima, s izraženom poučnom komponentom i naglašavanjem moralnih načela. (op. prev.) *

–7–

–8–

1.

–9–

– 10 –

1.

Prva koplja lomili smo oko rođenja. Htio sam ga ubaciti; on ga je htio izbaciti. Prepirali smo se cijelog tog dana i polovinu sljedećeg.

Tvrdio je da ono nema nikakve veze s njim. Poslije sam počeo shvaćati što je želio reći, ali u onom trenutku njegovo mi je ponašanje djelovalo prokleto svojeglavo, kao dokaz neobjašnjiva osujećenja; kao da zapravo nije želio da napišem te memoare. I nije želio da ih napišem, dakako, ali nije o tom bila riječ. Nije to bio smisao svega.

No to sam shvatio tek poslije, nakon mnogo vremena, kada sam se počeo pribojavati da je početak te knjige ujedno moj kraj.

Drugim riječima: kada je bilo prekasno.

Danas se zadovoljavam reality televizijom. U meni je praznina, samoća koja boli i klopoće. Koja plaši. Koja me užasava i stvara u meni osjećaj da sam trebao živjeti, a nisam. Reality televizija ne djeluje tako na mene.

U ono doba međutim sve me to zbunjivalo. Drugi su strahovali da bih mogao otklizati u književnost. Pod tim mislim na alegoriju, simbole, trope skakutava vremena; na knjige koje nemaju pravi početak ni kraj, ili barem ne tim redom. Taj koji je strahovao bio je moj nakladnik, čovjek neočekivano ženskasta imena Gene. Gene Paley. Bio je prilično jasan u tom smislu: trebao sam na jednostavan način ispričati jednostavnu priču, a na mjestima koja nisu bila jednostavna – gdje je bila riječ o složenoj strukturi spektakularnog

– 11 –

zločina – trebao sam pojednostaviti, ilustrirati s pomoću anegdote i nikada ne upotrebljavati rečenice duže od dva retka.

Po nakladničkoj kući šaputalo se da se Gene Paley boji književnosti. I to ne bez razloga. Kao prvo, književnost se ne prodaje. Kao drugo, s pravom se može reći da postavlja pitanja na koja ne može odgovoriti. Ljudi se zbog nje čude sami sebi, što je, sve u svemu, rijetko kada dobro. Ona ih podsjeća na činjenicu da se život svodi na neuspjeh i da je pravo neznanje ne uspjeti to shvatiti. Možda je u svemu tome nekakva transcendencija, ili barem djelomično mudrost, ali Genea Paleyja transcendencija nije zanimala. Gene Paley svim je srcem navijao za knjige koje vam stalno ponavljaju jednu ili dvije stvari. Po mogućnosti samo jednu.

Prodavati, govorio je Gene Paley, znači pričati.

Ponovno sam otvorio rukopis i pročitao uvodne rečenice.

Sedamnaestog svibnja 1983. potpisao sam molbu za radno mjesto službenika za zaštitu i osiguranje (nadzornika) (službujući razred 4/5) Australske sigurnosne organizacije dvjema riječima: Siegfried Heidl, i moj novi život je započeo.

Tek mnogo poslije otkrio sam da Siegfried Heidl i nije postojao sve do dana kada je potpisao tu molbu te je stoga, strogo gledano, njegov izvještaj bio istinit. No prošlost je uvijek nepredvidljiva i, kao što ću s vremenom naučiti, činjenica da je rijetko lagao nije bila najmanja od njegovih prevarantskih vještina.

Po mišljenju Ziggyja Heidla, njegov rukopis od dvanaest tisuća riječi – tanki svežanj papira koji je često pritiskao ispruženom rukom kao da je košarkaška lopta koju treba udariti tako da odskoči i vrati se u igru – sadržavao je sve što bi itko mogao poželjeti pročitati o Ziggyju Heidlu. Moj posao kao pisca, dodao bi, bilo je jednostavno izbrusiti njegove rečenice te možda tu i tamo malo razraditi njegovu pripovijest.

Rekao bi to, kao što je govorio i mnogo toga drugog, s takvim uvjerenjem, takvim samopouzdanjem i vjerom, da mi je bilo vrlo teško naglasiti, kao što sam morao, da se u rukopisu uopće ne spominje njegovo djetinjstvo, ni roditelji pa čak, kada smo već kod toga,

– 12 –

ni godina rođenja. Pamtim njegov odgovor čak i danas, nakon svih tih godina. Život nije luk koji treba oljuštiti, palimpsest koji treba sastrugati eda bi se došlo do nekog izvornog, istinitijeg značenja. Život je izmišljotina koja nikada ne završava.

I budući da sam vjerojatno izgledao iznenađen njegovim profinjenim izražavanjem, dodao je, kao da mi daje upute za javni zahod: Tebbe; to je jedan od njegovih aforizama.

Kada bi mu nedostajale činjenice, nadoknadio bi ih nenametljivom uvjerenošću; kada bi mu nedostajalo uvjerenosti nadoknadio bi je činjenicama, koje su doduše uglavnom bile izmišljene, a činile su se vjerojatnijima zbog toga što bi ih bezbrižno dobacio iz ne­ očekivana kuta gledanja.

Veliki njemački instalacionist, napomenuo je Heidl. Tomas Tebbe.

Nisam imao pojma što je palimpsest. Niti tko je Tebbe, niti što su instalacionisti i što rade, a to sam mu i rekao. Nije mi odgovorio.

Možda, kao što mi je kazao jednom drugom prilikom, uzimamo elemente vlastite prošlosti i prošlosti drugih ljudi kako bismo se iznova stvorili, a naše je sjećanje također novost. Tebbe, kojeg sam pročitao tek nakon mnogo godina, najbolje je to izrazio: Možda nečija tuđa krv natapa prašinu, napisao je, ali ta prašina sam ja.

Podignuo sam pogled.

Samo znatiželje radi, rekao sam, u kojem si dijelu Njemačke odrastao?

Njemačke?, upitao je Ziggy Heidl gledajući kroz prozor. Njemačku sam prvi put posjetio u dvadeset šestoj godini. To sam ti već rekao. Odrastao sam u Južnoj Australiji.

Imaš njemački naglasak.

Potvrđujem, uzvratio je Ziggy Heidl. Kada mi je ponovno okrenuo svoje mesnato lice, trudio sam se ne zuriti u mali mišić na njegovu inače podbuhlom obrazu koji se trzao kada bi se nasmijao, u taj napeti čvor usred mlitavila, taj jedan jedini čvrsti mišić koji je pulsirao unutra-van.

– 13 –

Znam da je čudno, ali tako ti je to: odrastao sam s roditeljima koji su govorili njemački i nisam se imao s kim igrati. Ali bio sam sretan. Napiši to.

Nasmiješio se.

Njegov osmijeh: podvodna struja mračna sudioništva. Što?, upitao sam.

To. Što?

Napiši: Bio sam sretan.

Dum-dum, nečujno je pulsirao. Dum-dum.

2.

Radili smo u direktorskom uredu na uglu zgrade nakladničke kuće, u nakladnikovu sjedištu u Port Melbourneu. Možda je taj ured nekoć pripadao glavnom uredniku ili direktoru prodaje koji je nedavno umirovljen ili netom najuren. Tko zna? Nikada nam to nisu otkrili, ali u tom se uredu Ziggy Heidl osjećao važan, što je bilo važno, dok sam se ja osjećao nelagodno, što je bilo nevažno. Bilo je to 1992., ne tako davno, a opet s današnjeg stajališta vrlo daleko, dok su direktori u nakladničkim kućama još imali takve otmjene urede i ormariće s alkoholnim pićima; prije Amazona i elektroničkih knjiga; prije nego što su se izrazi kao što je granularna analitika, zadovoljenje kupaca i usklađenje lanca dostave povezali poput niti krvnikove omče što se sve više steže; prije nego što je nemilosrdni porast vrijednosti imovine i krah nakladništva pretvorio nakladničke urede u tekuće vrpce nalik klaoničkima, u kojima zaposlenici sjede nagurani jedni do drugih na dugačkim klupama koje podsjećaju, recimo, na kantinu Crvene armije u Kabulu otprilike 1979.

I baš kao i Crvena armija u to doba, nakladništvo je ulazilo u stagnacijsku krizu koja još nije bila prepoznata ni kao kriza ni kao konačno stanje. Ispod mjesta na kojem su sjedili ljudi iz nakladništva zjapilo je mnoštvo rupica koje su izbušili viškovi radnika i zaliha, a koje su se polako spajale u rupetinu u koju će nekoliko godina – 14 –

poslije iznenadno i neočekivano propasti mnoštvo katova nakladničke građevine, koji će se uz tresak stropoštati na tlo i zbiti u samo jedan kat. Potom će se pak taj kat početi sabijati, a uredske prostorije nakladnika preplavit će more start-upova, financijskih kompanija i umreženih poduzetnika – ocean razdora koji će sve snažnije nadirati – sve dok se preostali kat ne pretvori u samo pola kata i dok na tom sve manjem otoku knjiga ne ostane samo sadržaj, a pisci postanu tek pružatelji sadržaja, punjači vreća pijeskom, no sve niže i niže kaste, ako je takvo što uopće moguće. Sve to može navesti na zaključak da pišem s dozom nostalgije i da je ured u Port Melbourneu imao šarma ili karaktera.

Ali to nije točno.

Nije ih imao.

Ako su zidovi i bili puni ormara s knjigama, ti su ormari, kada ih se bolje pogledalo, bili poput tadašnjeg nakladničkog svijeta: obeshrabrujući. Police su bile od iverice s furnirom od otrcane tikovine, neugodne govnaste boje, više plastificirane nego lakirane.

A knjige! Na policama su bile jedino knjige u izdanju samog tog nakladnika: u to doba bio je to moćni Schlegel TransPacific (ili, kako su ga još zvali, TransPac ili STP). Knjige o čokoladi, vrtlarenju, pokućstvu, vojnoj povijesti, umornim slavnim osobama kao i zamorni memoari i šund romani; malen dio dobiti od tih izdanja plaćao je objavljivanje malobrojnih knjiga koje sam smatrao pravim knjigama – romana, zbirka eseja, pjesama, priča – no nijedna od takvih knjiga nije stanovala na tim sjajnim policama. Osim gore navedenih – kao i kuharica, ilustriranih časopisa i priručnika koji su tada još nalazili tržište – bila su tu i sabrana djela Jeza Dempstera; svaki tom Jeza Dempstera bio je pepeljast blok ukrašen riječima jez dempster koje su se isticale ispisane velikim zlatnim slovima. Kakvo je to smeće bilo! Kako je obeshrabrujuće djelovalo. Bio mi je to prvi nagovještaj spoznaje da je moj pojam knjige, pisanja, tek vrlo malen i uglavnom neuspješan podskup onoga što su u STP-u – tajanstvenim jezikom obmanjivača – nazivali branšom.

Branša je sve objašnjavala. Premda izrazi poput “tako je to u bran­ ­ši” ili “u branši vlada napetost” nisu ništa govorili, podrazumijevalo – 15 –

se da objašnjavaju sve. I shvatio sam da se u branši nekako smatra da je moje pripovijedanje Heidlove priče mnogo bliže pravoj knjizi od prave knjige koju sam dotada mislio da pišem, prave knjige koja je bila moj prvi, nedovršeni roman.

To mi nije imalo smisla, no ni branša nije imala smisla. Nije na primjer imalo smisla to što su Heidlovi memoari – iz razloga koje nikada nisam dokučio – bili tajni. Nitko u nakladničkoj kući nije smio znati za njih osim šačice ljudi koji su radili s nama na knjizi: samo Gene Paley, premda je kao nakladnik većinu posla prepustio urednici, Piji Carnevale, i još dvoje-troje drugih. Svima ostalima morali smo govoriti da zajedno uređujemo antologiju srednjovjekovnog vestfalskog narodnog pjesništva. Nisam siguran čija je to bila laž – Ziggyja Heidla ili Genea Paleyja u ono doba, ili moja poslije – ali bila je dojmljiva koliko i suluda. Koliko znam, nitko nikada nije postavio pitanje zašto bi se takav projekt provodio u samoj kući.

U tom kaotičnom poslu bio je to tek jedan u nizu čudnovatih postupaka; ali nisu li baš takve stvari svojstvene branši?

Pokućstvo se dobro slagalo s tonom jeftine bombastičnosti: La­ minexov direktorski stol, imitacija edvardijanskog stila, za kojim je Ziggy Heidl obavljao beskonačne telefonske razgovore, bio je prevelik, dok je konferencijski stol za kojim sam ja radio bio premalen za njegovu pravu svrhu održavanja sastanaka. Musavi polunaslonjači u kojima smo sjedili bili su presvučeni najlonskim žakardom s tkanjem u kombinaciji blijedo ružičaste i sive. Kada biste prstima dotaknuli tkaninu, učinilo bi vam se da je djelomično rastopljena. Ta izmrcvarena kombinacija boja uvijek me je, bez valjana razloga, podsjećala na slike Francisa Bacona. Osjećao sam se kao da sjedim u prigušenu vrisku.

3.

Gene te želi vidjeti, Kife, rekla je mlada žena pojavivši se na vratima našeg ureda. Trebaš potpisati ugovor.

Gene Paley nije želio ništa slično; ugovor sam potpisao prvoga – 16 –

dana, koji mi je već bio toliko dalek da mi je bilo teško povjerovati kako se zbio u ponedjeljak, dok je sada bila tek srijeda. Znao sam da Gene Paley zapravo želi saznati kako nam ide.

Polako, rekao sam stojeći pred Geneom Paleyjem u njegovu pro­ stranom, kombiniranom uredu dok je on zurio u plahte proračunskih tablica s perforiranim rubovima kojima mu je bio zatrpan radni stol. Jednostavno mi ne želi dati... detalje.

Rani dani?

Mutne priče o tom kako je rođen u Jaggamyurri, zabačenom rudarskom gradiću u Južnoj Australiji, a roditelji su mu bili Nijemci.

To je sve?, upitao je Gene Paley i dalje ne dižući pogled.

Manje-više.

Hmm. Uglavnom manje.

Prijevara? Kao što sam već rekao, nije bez razloga slavan kriminalac. Sedamsto milijuna dolara. To je najveća prijevara u australskoj povijesti. Je l’ objasnio kako ju je izveo?

Maglovito.

CIA? Još maglovitije.

Hmm, promrmljao je Gene Paley i ušutio. Velik dio razgovora s njim bio je podcrtan tim blago silaznim mrmljanjem, kao da svakom rečenicom izriče presudu o neuspjehu. To, ili ponavljanje fraze Kao što sam već rekao. Njegov način govora bio je neobičan, odsječene rečenice izbacivao je iz usta brzo te potom sporo, stoga je često zvučao kao teleks na izdisaju.

Dobre..., započeo sam, svjestan kolebanja u vlastitu glasu.

Na jednom od papira, širokom poput prigradske cestice, Gene Paley ispisivao je nekakve precizne znakove i crna tinta njegova nalivpera ostavljala je žive tragove na papiru prekrivenom svijetlo plavim i bijelim prugama te pepeljastim mrljama znamenaka otisnutih igličnim pisačem.

Dobre priče, nastavio sam. Samo malo...

Nejasne?

Nejasne? Moglo bi se reći.

– 17 –

Kao što sam već rekao, ti možeš pisati, kazao je Gene Paley, pogledom i dalje prateći znamenke poredane ispred sebe. Ali moramo njega navesti da progovori.

Oči su mu bile neobično zastrte te su me, u spoju s njegovim sitnim licem, kukastim nosom, nagovještajem prašnjava mirisa, osjećajem da bi mogao zagristi duboko, neočekivano, podsjetile na Suzyna ljubimca, papagaja sorte mala aleksandra, koji nije propuštao nijednu priliku da me ugrize.

Moram ga navesti da mi nešto kaže, potvrdio sam. Njega... njega jednostavno ne zanima ta knjiga.

Gene Paley podignuo je pogled i nemilosrdno mi se zagledao u oči.

Hmm, promrmljao je i zbunjujućim pokretom ispružio ruku u ko­ joj je držao preveliko nalivpero, bogato ukrašeno i besmisleno poput komada kromirane cijevi za navodnjavanje, te je odmah ponovno spustio na nekoliko kilometara brojaka na plahtama papira ispred sebe. Desetljeća življenja kroz brojke – otisnute brojke, brojke prodane dućanima, brojke prodane krajnjim kupcima, vraćene i preostale, brojke odobrene knjižarima u vidu marže, brojke o kojima je lagao drugim nakladnicima i novinarima, vraške stvarne brojke, brojke o kojima je sanjao, istinite brojke, lažne brojke, brojke koje je izgubio zbog gramzivih prodajnih lanaca, brojke koje je ponovno nagrebao od bedastih autora i taštih agenata, očaj, ljepota i čista alkemija brojaka, njihove brojke, naše brojke, loše brojke, dobre brojke, čak i, za ime Božje, brojke o brojkama – sve te nebrojene brojke s vremenom su toliko izbrusile osjetljivost Genea Paleyja da je ona takoreći graničila sa šestim čulom: osjetljivošću za mogućnost dobitka i užas od gubitka. I to se njegovo čulo već u tom trenutku trzalo od brige, a možda i od straha.

Ugovor te ne obvezuje samo na pisanje, napomenuo je, i dalje ljubaznim, ali nekako čvršćim, odlučnijim glasom. Nego na pisanje s njim za nas. Zadatak ti je natjerati ga da progovori. Ako ne progovori, nema knjige. Ako po isteku šest tjedana nema knjige, nema novca za tebe. Ni novčića. Nema. Ne. Da? Ne, odgovorio sam. Da. – 18 –

Ne, uzvratio je Gene Paley. Ni novčića.

Da, odgovorio sam. Ne. Govoreći, Gene Paley složio je papire u urednu pravokutnu hrpu te potom ustao i svukao košulju, nimalo posramljen ili zabrinut zbog toga što preda mnom otkriva bijelu potkošulju koja mlohavo visi na njegovu suhonjavom, bljedunjavom tijelu.

Kažu da postoje samo tri pravila za pisanje knjiga, nastavio je, a ja sam naslutio da će ispričati anegdotu već izlizanu od prepričavanja. Samo što se nitko ne može sjetiti koja su.

Pomalo obješena koža njegovih mršavih ruku bila je obilježena s nekoliko žarko crvenih madeža, tek neznatno većih od točke kemijskom olovkom, grubo pričvršćenih za tijelo koje je djelovalo kao da se nikada nije bavilo fizičkim radom. Shvatio sam da je Gene Paley, muškarac kojem očito nije smetalo što nosi ime Gene, nadišao konvencije muške nesigurnosti, onakve kakve su u mene usadili odgojem.

I nakon samo tri dana rada na Heidlovim memoarima počeo sam tu suženost vlastita razmišljanja tumačiti kao jedno od svojih brojnih ograničenja. Ipak, jednostavno sam morao pomisliti kako bi me bilo stid otkriti torzo jazavčara na kojem je glava papige. Čovjek bi morao biti Arcimboldo da bi odao puno priznanje takvu tijelu.

Otvorio je vrata ormara i izvadio svježe izglačanu košulju.

Ali pokušaj završiti prvu verziju, kazao je Gene Paley. Brzo. To ti je moj savjet.

Ne zabrinjavajući se zbog moje nazočnosti ni onog što bih mogao pomisliti o njemu, odjenuo je košulju i uputio mi jednu jedinu rečenicu, koja je očito trebala biti dovoljno objašnjenje.

Ručak, rekao je zakopčavajući dugmad, s Jezom Dempsterom.

Knjige Jeza Dempstera prodavale su se u stotinama tisuća primjeraka. Možda i milijunima. Jez Dempster bio je velika faca u branši.

Kao što sam već rekao, pisac poput tebe može puno naučiti od jezova dempstera ovog svijeta, dodao je. Da? Da, odgovorio sam, ili ponovio – činilo mi se da se svodi na isto.

Kao na primjer...?

Kao na primjer, trebaš samo naučiti pisati dovoljno loše da bi zaradio brdo love. Ali ti živiš alternativnu opciju.

– 19 –

Dobro pišem?

Ne zarađuješ.

Iako se u pomalo zastrtom pogledu i bljedunjavom osmijehu Genea Paleyja nazirala blagost pa čak i – možda – dobrohotnost, u njegovu mršavom tijelu, u mlohavim rukama, skrivao se nagon oštar poput bodeža, precizno ugođen na status i novac. Povrh svega, na novac. Možda je to bila njegova najrazvijenija osobina: taj gotovo šamanski osjećaj za novac, za potrebe i zahtjeve novca, njegove zanose i patnje, zazive i djela koja Gene Paley mora izvršiti kao posrednik između svijeta novca i našeg svijeta. U njemu je bila odlučnost za koju sam već tada shvatio da se lako može preobraziti u okrutnost, jer čovjek kojeg nije briga što drugi ljudi misle o njegovu tijelu čovjek je kojeg nije briga što drugi ljudi misle i o čemu te, kada smo već kod toga, čovjek kojeg nije briga koja bi sudbina mogla zadesiti te druge ljude.

Jez Dempster mi je kazao, dodao je Gene Paley otkopčavajući hlače i spuštajući dopola patent-zatvarač, da je klasik knjiga koja nikad ne kaže do kraja ono što želi iskazati.

Ugurao je krajeve košulje u hlače i ponovno ih zakopčao.

Ti ne pišeš klasik, nastavio je. Pišeš bestseler. I želim da kažeš sve što bi itko mogao poželjeti pročitati u knjizi o Siegfriedu Heidlu.

I želim da ta knjiga bude gotova za šest tjedana.

Moram priznati da me pogled na Genea Paleyja kako mijenja košulju snuždio. Nešto u njegovu ponašanju – kao da je kralj koji se bavi dvorjanima, moliteljima i državnim pitanjima dok sere – jasnije je nego ijedna riječ koju mi je ikada uputio razgraničilo moj i njegov položaj. Manjkalo mu je toliko toga što je, prema mojem shvaćanju, trebalo činiti muškarca, a ipak je bilo jasno da se smatra nadređenim.

I koliko god da sam to mrzio kod sebe, otkrio sam da zbog svojeg nezgrapnog držanja, svojih uzrujanih odgovora, djelujem – premda sam si govorio da u to ne vjerujem – kao da na neki način to pri­ znajem.

Ne smatra se, kazao mi je Ray nakon što sam mu prepričao prizor preodijevanja. Zna. Zna da je bolji. Ljudi poput njega odgojeni su da to znaju.

– 20 –

Tvoje cipele, kazao je Gene Paley, potpuno odjeven, ispruženom me rukom upućujući prema vratima.

Pogled mu je pao na moja stopala; kožnati dio moje desne tenisice Adidas Vienna odvojio se od potplata. Nije se sasvim raspala, barem još ne, i nadao sam se da će, budem li pri hodu dizao nogu umjesto da je povlačim, potrajati još punih šest tjedana.

Zar nemaš drugi par obuće?

Sve to vrijeme dok sam ga promatrao on je proučavao mene i shva­ tio sam kako je zaključio da živim u oskudici. Istina, nisam imao drugi par obuće i nisam si ga mogao priuštiti, ali bilo me sram to priznati ili reći bilo što drugo. Preostalo mi je jedino jače se potruditi ne bih li nagovorio Heidla da progovori, kako bi mi isplatili honorar i kako bih imao novca za, među ostalim, novi par tenisica.

4.

Uputio sam se natrag dugačkim hodnikom, jedva primjetno hramajući kako bih očuvao tenisice koji dan dulje, i vratio se u direktorski ured koji me sve više bacao u depresiju. Heidl je stajao za direktorskim stolom i govorio u direktorski telefon. Mahnuo mi je pokretom koji bi se najbolje mogao opisati kao menadžerski – ujedno ravnodušan, zapovjednički, ležeran; pokretom koji je odavao moć. Ponovno sam sjeo za mali konferencijski stol okružen trima jednostavnim polunaslonjačima koji možda, kako sam u tome trenutku pomislio, nisu toliko nalikovali složenim portretima Francisa Bacona koliko jasno izraženim vriscima Edvarda Muncha, i dok sam iznova pokretao računalo Mac Classic promatrao sam Heidla. Spustio je slu­ šalicu i smjesta ponovno počeo mljeti o toksoplazmozi, ili toksi, kako ju je nazivao.

Toksi je opčinjavao Ziggyja Heidla, ili je barem Ziggy Heidl tvrdio da ga toksi opčinjava. U svakom slučaju, bio mu je česta tema razgovora: način na koji parazit toksoplazmoze utječe na mozak štakora tako da oni u potpunosti izgube nagonski strah od mačaka.

Te iznenada odvažne štakore onda pojedu mačke, kojima se parazit – 21 –

toksoplazmoze služi kao nositeljima tijekom sljedeće faze ciklusa razmnožavanja. Mačke zauzvrat kultiviraju ljude, kojima prenesu toksi posredstvom fekalija.

Više od svega Heidla je očaravao način na koji toksi – koji kobno utječe na ponašanje štakora – možda utječe i na ljude. Satima bi raspredao o tom kako luđaci često imaju mnoštvo mačaka. Služi li se toksi tim ljudima koji skrbe za mačke kako bi povećao svoje iz­ glede za preživljavanje u mačkama? Jesu li luđaci oduvijek bili ludi ili je to rezultat djelovanja parazita? Tvrdio je kako je toksi upleten u mnoge slučajeve samoubojstva i shizofrenije. Pitanje na koje nitko nije mogao odgovoriti glasilo je: zašto bi parazit manipulirao ljudskim bićima i tjerao ih na takve ekstremne postupke?

Kada bi čovjek mogao samo stajati i slušati ga vjerojatno bi rekao da je, na neki svoj način, krasan govornik; no ja nisam imao nikakve koristi gotovo ni od čega o čemu je govorio. I dok je verglao o tome kako su se već i neki dupini zarazili parazitom preko otpadnih voda, počeo sam se pribojavati da je i on sam nalik na toksi koji ga toliko očarava. U trenu me obuzela besmislena misao da bi mi nešto moglo opsjesti um i natjerati ga da djeluje protiv vlastite volje, protiv vlastitih interesa. Pomislivši na to, shvatio sam koliko sam već postao strašljiv i koliko je moj strah sulud.

Odlučio sam se usredotočiti na zadatak da tog dana iz njega izvučem još samo nekoliko riječi. Drugi put – ili je tada bilo tek prvi put? – ispričao mi je priču o jaretu, samo što je tog puta ustrijelio jare u glavu na takav način da je umiralo vrlo sporo, a on ga je morao gledati.

I ovo se moglo naučiti od Heidla: kako je lako prisjetiti se; kako je teško znati ima li istine i u jednoj uspomeni. Kako iskrenost pomaže nužnoj laži i kako nam laž omogućuje da živimo.

5.

Sjećam se da sam, nakon što sam prvi ili posljednji put čuo priču o jaretu, prišao prozoru i pogledao van. U daljini se umorno – 22 –

pogrbilo nekoliko dizalica, a iza njih, na obzoru, crveno sunce kotrljalo se nisko po nebu prosipajući sivu i krvavu svjetlost na svijet ispod sebe. Na ulici, tri kata ispod mene, radnici u kaki odjeći dodavali su se nogometnom loptom. Zavidio sam im na toj čudnoj slobodi. Nisam znao da sam i ja još slobodan. Pogled mi je pao na ulaz u nakladničku kuću STP ispred kojeg sam, duboko ispod sebe, ugledao Raya kako stoji u kožnatoj pilotskoj jakni i s izrazom dosade na licu mota cigaretu.

Kada sam se okrenuo, Heidl je i dalje telefonirao. Rukom sam mu dao znak da ću napraviti stanku te sam napustio prostoriju, spustio se stubama tri kata do predvorja i izišao kroz glavni ulaz.

Vani, kao i unutra, sve je bilo novo. Nedavno postavljeni travnati pokrov duž pločnika nije bio zagađen opušcima ni drugim smećem.

Grafiti još nisu procvali na sivom betonu skladišta od nagibnih ploča ni ukrasili tamno smeđu i maslinasto zelenu žbuku niskih uredskih zgrada, čija je zapanjujuća jednakost ispunjavala ulicu, dokle god je pogled sezao. Sve je bilo uređeno i blistavo, i čekalo je da ga zub vremena nagrize i preobrazi u sivu jednoličnost; sve je bilo toliko novo da su neki prozori na zgradi nasuprot još bili oblijepljeni zaštitnom plavom folijom čiji su uvijeni krajevi tu i tamo lepršali na zraku.

Riječ vukojebina, kazao je Ray, previše je zanimljiva da bi se primijenila na vukojebinu kao što je ova.

Sve je bilo posve novo, a ipak je nešto već bilo okončano. Takav sam osjećaj imao. Žudio sam osjetiti nešto drugo; žudio sam za uzbuđenjem, zamislima, osjećajima koji bi mi pomogli da zamislim Heidlovo izmišljeno djetinjstvo. Ali osjećao sam samo užasnu dosadu. Da sam bio pravi pisac, pronašao bih postmodernističku ljepotu ili barem nekoliko rečenica koje bi djelovale kao da sam je pronašao. Ali bio sam otočanin s otoka na kraju svijeta, na kojem mjerilo svih važnih stvari nije čovjek, i nisu me dirali prizori koji mogu dirnuti suvremenu književnost. Dolazio sam s mjesta za koje su mi govorili da je sumorna, provincijska žabokrečina i nisam znao ni ispravno gledati, pa kako sam onda mogao pravilno pisati?

Ovo je samo usrana rupetina, kazao je Ray. – 23 –

Naslonio se na dugačku betonsku posudu za cvijeće visine do prsa. Cijelom njezinom dužinom protezala se aluminijska ploča s otisnutim riječima naklada stp i proslavljenim zaštitnim znakom tvrtke, stiliziranim bijelim kitom koji iskače iz vode.

Rekao sam mu da Heidl opet telefonira.

Vjetar je puhao u nepravilnim zapusima i kada mi je ošinuo lice, bio je pjeskovit. Dan je mirisao na vlažan kamen. Pretpostavljam da su se čuli zvuci, ali ih se ne sjećam. Možda prometa iz daljine. Možda i ne. Bilo je to jedno od onih mjesta na kojima ništa ne ostavlja dojam na čovjeka, ni buka ni tišina.

A eto, ovaj put smo bar uspjeli doći do Australije, a da nismo skoro poginuli, kazao je Ray. Bio sam Australac, ali u biti nisam znao ništa o Australiji, jer sam odrastao u Tasmaniji, o kojoj nitko ništa ne zna, a najmanje Tasmanci, kojima je ona samo sve veća tajna. Melbourne je bio samouvjeren grad, prema vlastitoj procjeni, ako već ne prema procjeni mnogih drugih, velegrad koji je vjerovao da je izrastao iz zlatne groznice, a ne iz najezde naseljenika pod Van Diemenovom palicom nekoliko godina prije otkrića zlata, koji su ostavili trag predvodeći odrede smrti na tasmanskoj granici, hvatajući preostale tasmanske Aboridžine i masakrirajući ih noću uz logorske vatre.

Neki Tasmanci govorili su da je Melbourne poput Tasmanije, samo što je veći, no meni se to tada činilo jednako glupo kao i reći da je Tasmanija poput New Yorka, samo što je manja, a što je bilo jednako istinito i jednako glupo. Doista, svijet je pun glupih stvari, ali da ih nema, o čemu bismo razgovarali? Možda je jedina razlika između čovjeka i životinje čovjekova sposobnost da svoje dane i cijeli svoj život ispuni svemirom glupih stvari sve dok jedina prava stvar, smrt, konačno ne stigne i ne prekine tu glupost. Danas zavidim svakom komu je rečeno da ima ovu ili onu smrtonosnu bolest. U optimističnijim trenucima molim se da dobijem rak.

Idem prošetati, rekao sam.

Bitumen na cesti bio je crn i čist poput radne plohe u kuhinji luksuzna stana, sloj svježe betonske prašine prekrio je rubnik koji je još bio svijetlo siv, a pocinčane rešetke blistale su sedefastim – 24 –

sjajem. Uočio sam, kao što je Gene Paley istaknuo na našem prvom sastanku, kako sve na ovim ulicama ukazuje na procvat naše zemlje, na njezin rast – usprkos recesiji, usprkos kamatnim stopama – ili barem na gospodarski zaokret. Tih dana mnogo se pričalo o gospodarstvu, ono je bilo poput Krista Otkupitelja; ljudi su i dalje vjerovali u gospodarstvo kao što su prije toga vjerovali u politiku, a još prije toga u Boga; lakovjerni su čak uz cigaretu razgovarali o J-krivulji i fluktuirajućem deviznom tečaju, kao da te riječi na neki način objašnjavaju njih i njihov život.

Ali dok sam stajao na prvom križanju – pitajući se bih li trebao ponovno početi pušiti, barem samo dok ne završim knjigu – jedina krivulja koje sam bio svjestan bila je sve veća izbočina odlijepljene kože koja se odvajala od potplata moje desne tenisice Adidas Vienna.

Svuda oko mene prostirale su se ulice, sve iste, labirint takve neograničene monotonije da sam na trenutak zbunjeno zastao ne znajući gdje sam i kako ću se vratiti u nakladničku kuću koja je, naposljetku, bila samo dvjestotinjak metara iza mene. Odhramao sam natrag koračajući na način koji produžuje vijek tenisica i zamolio Raya za cigaretu.

Jebote, kazao je. Prije ti treba operacija kuka nego pljuga.

Promatrao je radnike kako igraju nogomet na ulici. Jedan je imao kaubojski šešir; kada bi osvojio loptu zastao bi, ispravio se, sagnuo, navukao čarape, bacio šljunak u vjetar i svečano šutnuo loptu prijatelju. Kada bi njegov prijatelj osvojio loptu, optrčao bi malen krug i mahao rukom pokazujući znak pobjede.

Jebote što?, upitao sam.

Sranje, polako je izgovorio Ray. Znao je podariti jednoj jedinoj, besmislenoj riječi takvu težinu i tajanstvenost kao da je dobitnik Nobelove nagrade koji pojašnjava teoriju struna. Što?

To je to, stari.

To je što?

To, ponovio je.

Nisam imao pojma o čemu priča, ali to nije bilo neuobičajeno.

Znaš, stari, izgovorio je nagnuvši se prema meni.

– 25 –

Nasmiješio se, motajući mi cigaretu od duhana Champion Ruby, gledajući kroz mene kao da je netom pobijedio u još jednoj barskoj tuči. Ili kao da će je upravo započeti.

Ma znaš, jebote, rekao je i namignuo. Pruživši mi pljugu još mi se više približio, tako da su nam se čela takoreći sudarala. Kriomice se osvrnuo oko sebe i prosiktao.

Misli da ga žele ubiti.

6. Žele govoriti, mrtvi. O običnim, svakodnevnim stvarima. Noću mi se vraćaju i ja ih pustim. Pustim da razvežu jezik. Govore o onom što gledamo, što vidimo, što čujemo i dodirujemo, slobodno poput mjeseca koji tumara po istinskoj noći. Bestjelesni zrak, napisao je Melville. Ali nema Ziggyja Heidla. Nema Raya. Nema drugih. Onomad, prije nego što sam išta napisao, znao sam sve o pisanju. Sada ne znam ništa. O življenju? Ništa. O životu? Ništa. Ama baš ništa.

– 26 –

Richard Flanagan rođen je u Longfordu u Tasmaniji 1961., a na Worcester Collegeu u Oxfordu magistrirao je književnost i povijest.

Njegova su prva djela publicistička, a među njima se ističe rad na biografiji “najvećeg australskog prevaranta” Johna Friedricha koju je pisao kako bi namaknuo novac za svoj prvi roman, Death of a River Guide (1994.). Drugi roman The Sound of One Hand Clapping (1997.), koji se bavi sudbinama slovenskih imigranata u Australiji, ubrzo je postao bestseler te se samo u Australiji prodao u više od 150 tisuća primjeraka. Istoimeni film, za koji je Flanagan napisao scenarij i režirao ga, nominiran je za Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu 1998. Njegova iduća djela, Gouldova knjiga riba: roman u dva­ naest riba (Gould’s Book of Fish, 2001., hrvatsko izdanje 2004.), The Unknown Terrorist (2006.) i Wanting (2008.), uz izvrsne kritike dobila su i više nagrada. Uskim putom duboko na sjever (The Narrow Road to the Deep North) njegov je šesti roman, objavljen 2013. i dobitnik nagrade Booker 2014.

Uz književnost, Flanagan piše kritičke članke i eseje za australski i međunarodni tisak, a bio je i jedan od scenarista filma Australija Baza Luhrmanna. Živi u Hobartu u Tasmaniji sa suprugom Majdom Smolej i tri kćeri.

– 385 –

– 386 –

Patricija Horvat rođena je 1970. u Osijeku. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvatskih knji­ ževnih prevodilaca i dosad je prevela više od trideset književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je i kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja.

– 387 –

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-151-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 388 –

– 389 –

Kif Kehlmann, mladi pisac u besparici, usred noći primi telefonski poziv ozloglašenog prevaranta Siegfrieda Ziggyja Heidla, kojeg očekuje suđenje zbog prijevare banaka za sedamsto milijuna dolara. Heidl ima prijed­ log: Kehlmann će dobiti deset tisuća dolara ako za šest tjedana, kao pisac iz sjene, napiše njegove memoare.

Zadatak je to koji će se ubrzo pokazati sve samo ne jednostavnim: Ziggy je paranoičan i neuhvatljiv, zavodljiv i proturječan, a kako se rok za predaju knjige bliži, tama koja izbija iz pukotina njegove priče počinje hipnotički privlačiti i mijenjati pisca. Uskoro, Kif je sve manje siguran piše li on to memoare u Hei­ dlovo ime ili Heidl zapravo iznova ispisuje njega: njegov život, njegovu budućnost, ali i samu prirodu istine.

Zasnovan na priči iz autorova života, naiz­ mjence duhovit, napet i jezovit, roman Prvo lice Flanaganov je tour de force, rijetko snažna knjiga o vremenu u kojemu je zbilju teško razlučiti od fikcije, a slobodu nikad lakše za­ mijeniti lažnom idejom napretka.

179,00 kn

www.fraktura.hr

– 390 –

ISBN 978­953­358­151­4