Put suza by Fraktura

Jorge Bucay Put suza

Put suza

Od istog autora: Put susreta Put samoovisnosti Priče za razmišljanje 20 koraka prema naprijed Računaj na mene Voljeti se otvorenih očiju Ispričat ću ti priču

Jorge Bucay

Put suza

prevela sa ĹĄpanjolskog Silvana RogliÄ&#x2021;

Fraktura 3

Naslov izvornika El camino de las lágrimas © 2003 by Jorge Bucay Prevedeno prema izdanju Editorial Sudamericana, S.A., Buenos Aires, 2001. Objavljeno prema sporazumu s UnderCover Literary Agents © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-645-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 909356

Za Moussyja, Susanu, Jaya i Bachija Ä?ija mi je odsutnost pokazala put suza

pla novi puta

Sigurno postoji put i moguće da je na mnogo načina osoban i jedinstven. Moguće je da postoji put koji je sigurno i na mnogo načina isti za sve. Ima jedan sigurni put i na neki način moguć.

Dakle moramo naći način da pronađemo taj put i krenuti

njime. I moguće je da ćemo morati krenuti sami i iznenaditi se kad susretnemo na putu sve one koji sigurno idu u istom smjeru. Bilo bi dobro da ne zaboravimo da je taj posljednji, samotnjački, osobni i konačni put naš most prema drugima, jedina spojna točka koja nas neizbježno povezuje sa svijetom. Nazovimo krajnji cilj kako je komu drago: sreća, samoos7

tvarenje, uzdizanje, prosvjetljenje, trenutak spoznaje, spokoj, uspjeh, vrhunac, ili jednostavno kraj... Svejedno je. Svi znamo da je pravi izazov sretno stići onamo. Bit će onih koji će se putem izgubiti i zato zakasniti i bit će onih koji će naći prečac i postati stručni vodiči ostalima. Neki od tih vodiča naučili su me da postoji mnogo oblika dolaska, bezbroj prilaza, tisuće načina, deseci staza koji nas vode u pravome smjeru. Puteva koje će prijeći svatko od nas. Ipak, ima puteva koji su sastavni dijelovi svih utabanih puteva. Puteva koji se ne mogu izbjeći. Puteva koje moramo prijeći ako želimo ići dalje. Puteva na kojima naučimo ono što moramo znati kako bismo došli do posljednjeg odsječka puta. Smatram da su četiri takva nezaobilazna puta: prvi, put konačnoga prihvaćanja odgovornosti za vlastiti život, koji nazivam putem samoovisnosti drugi, put otkrivanja onoga drugoga, put ljubavi i tjelesnosti, koji nazivam putem susreta trec´i, put gubitka i žalovanja, koji nazivam putem suza četvrti i posljednji, put ispunjenosti i potrage za smislom, koji nazivam putem srec´e.

Na svojem sam putu zavirivao u bilješke koje su drugi ostavljali sa svojih putovanja i dio svojega vremena posvetio sam skiciranju svojih karata prijeđena puta. Tijekom godina moje karte tih četiriju putova pretočile su se u planove puta koji su mi pomogli da se vratim na pravi put kad god bih se izgubio. Možda ovi planovi puta posluže onima koji, kao ja, povremeno izgube kompas, a možda i onima koji su sposobni naći prečace. Bilo kako bilo, karta nikad nije sto posto točna slika područja i morat ćemo iznova prepravljati prijeđeni put kad god na vlastitoj koži otkrijemo kartografovu pogrešku. Samo ćemo tako stići do vrha. Kamo sreće da se ondje susretnemo. To će značiti da ste vi stigli. To će značiti da sam i ja uspio... J. B.

alegor ija kočije iii

Pogledam udesno i trgne me nagli pokret kočije.

Gledam put i shvaćam da smo skliznuli s njega. Vičem kočijašu neka pazi i on se smjesta vraća na put. Nije mi jasno kako se toliko zanio da nije vidio da je skrenuo. Možda stari. Okrećem glavu ulijevo kako bih dao znak svojem suputniku i rekao mu da je sve u redu... ali ne vidim ga. Silno sam šokiran, nikad se prije nismo izgubili. Otkad smo se sreli, ni načas se nismo razdvojili. Bio je to nijemi pakt. Stali bismo kad bi onaj drugi stao. Ubrzali bismo kad bi onaj drugi ubrzao. Skupa smo skretali kad bi koji od nas odlučio skrenuti... A sad je nestao. Odjednom ga nema na vidiku. Navirujem se gledajući obje strane puta, bez uspjeha. Uzalud. 11

Pitam kočijaša i on priznaje da već neko vrijeme kunja na svojem sjedalu. Obrazlaže da, nakon toliko vremena provedenog skupa, često jedan od dvojice kočijaša ubije oko, uvjeren da će onaj drugi pratiti put. Koliko su samo puta konji sami prestajali kasati svojim ritmom kako bi kasali ritmom koji im nameće susjedna kočija. Bili smo poput dviju osoba vođenih istom željom, dviju individua s jednim jedinim intelektom, dvaju bića koja žive u istom tijelu. I, sasvim neočekivano, samoća, tišina, nemir... Da nije doživio nesreću dok sam ja lutao pogledom uokolo? Možda su konji krenuli pogrešnim putem iskorištavajući priliku dok su oba kočijaša spavala... Možda je kočija otišla nesvjesna naše odsutnosti i nastavila put. Opet pomaljam glavu kroz prozor i vičem: “Heeej!” Čekam nekoliko sekundi pa ponavljam u tišinu: “Heeej!” I onda još jedanput: “Gdje si???” Nema odgovora.

Trebam li se vratiti i potražiti ga... ili bi bilo bolje da ostanem i čekam da dođe... ili bi bilo bolje da ubrzam kako bih ga negdje sustigao? Već dugo nisam propitkivao te odluke. Te sam odluke već odavno donio i opustio sam se kraj njega, pa kamo me put odvede. Ali sad... Užas pri pomisli da sam se izgubio i zabrinutost da mu se nešto dogodilo ustupaju mjesto drukčijem osjećaju. A što ako je odlučio da neće dalje sa mnom? Nakon nekog vremena počinjem shvaćati da se, ma koliko ga čekao, više neće vratiti. Barem ne na ovo mjesto. Mogu birati: nastaviti ili umrijeti ovdje. Prepustiti se smrti. Privlačna mi je ta zamisao. Ispregnem konje i molim kočijaša da siđe. Gledam ih: kočija, kočijaš, konji, ja... Tako se osjećam: podijeljeno, izgubljeno, shrvano. Moje misli na jednoj strani, osjećaji na drugoj, tijelo na trećoj, moja duša, moj duh, svijest o sebi, paralizirani. Dižem oči i gledam put pred sobom.

Odande gdje stojim pejzaž se doima kao močvara. Nekoliko metara ispred mene zemlja se pretvara u blato. Stotine lokava i kaljuža daju mi do znanja da je put preda mnom opasan i sklizak... Zemlju nije natopila kiša. Natopile su je suze svih onih koji su prošli tim putem oplakujući neki gubitak. I moje će, mislim... ubrzo natopiti put...

1 na početku puta

Tako počinje put suza.

Tako, kad stupimo u kontakt s boli. Tako se zalazi na taj put, s tom težinom, s tim teretom. I s neizbježnim uvjerenjem, iako uvijek neistinitim, predodžbom da to neću moći podnijeti. Iako zvuči nevjerojatno, svi mi kad krenemo tim putem, živimo u uvjerenju da je nepodnošljiv. Nismo mi krivi za to, ili barem nismo jedini krivci... Oni koji su najviše utjecali na naš odgoj uvježbali su nas da mislimo da u osnovi nismo kadri podnijeti bol zbog gubitka, da nitko ne može preživjeti smrt dragoga bića, da ćemo umrijeti ako nas draga osoba napusti i da nećemo moći izdržati ni trenutak gorke patnje zbog teškoga gubitka, jer tuga je zlosretna i destruktivna... I tako živimo, uvjetujući svoj život tim mislima. Pa ipak, kako to uvijek biva, ta naučena “uvjerenja” koja su nam prenesena odgojem opasna su pratnja i u većini slučajeva postaju nam veliki neprijatelj koji nas tjera da platimo mnogo veću cijenu od one koju, navodno, izbjegavamo. U slučaju ža 15

lovanja na primjer vode nas prema škodljivu cilju i tako skrećemo s puta svojega konačnog oslobađanja od onoga čega više nema. Ima jedna priča, kažu da je istinita. Navodno se dogodila negdje u Africi. Šest rudara radilo je u veoma duboku tunelu i izvlačilo rudu iz utrobe zemlje. Iznenada su zbog urušavanja ostali izolirani od vanjskoga svijeta jer se izlaz iz tunela začepio. Pogledali su se u tišini. Odmah su procijenili situaciju. Imali su dovoljno iskustva da vrlo brzo uvide kako će njihov glavni problem biti kisik. Ako sve dobro učine, imat će zraka još tri sata, najdulje tri i pol. Mnogi će ljudi vani znati da su zatočeni, ali takvo urušavanje značit će da moraju prokopati novi prolaz u rudnik kako bi došli do njih, a hoće li uspjeti prije nego što ostanu bez zraka? Iskusni rudari znali su da moraju uštedjeti što više kisika. Odlučili su da će se minimalno kretati, ugasili su svjetiljke i u tišini se ispružili na tlu. Nijemi zbog situacije i onako nepomični u mraku, teško su mogli procijeniti koliko brzo vrijeme prolazi. Slučajno je samo jedan od njih imao sat. Njemu su bila upućena sva pitanja: koliko je vremena prošlo? Koliko nam je još ostalo? Što sad? Vrijeme se vuklo, nekoliko minuta djelovalo je kao sat vremena i očaj pred svakim odgovorom još je pojačavao napetost. Predradnik je shvatio da će ako nastave tako, zbog tjeskobe disati još brže i umrijeti. Stoga je naredio onomu koji je imao sat da samo on kon-

trolira protjecanje vremena. Nitko više neće postavljati pitanja, on će ih obavještavati svakih pola sata. Izvršavajući naredbu, taj sa satom motrio je napravu. I kad je prošlo prvih pola sata, rekao je: “Prošlo je pola sata.” Nastao je žamor, a u zraku se osjetila tjeskoba. Čovjek sa satom uvidio je da će mu kako vrijeme bude prolazilo, biti sve teže priopćavati im da se približava kraj. Ne posavjetovavši se ni s kime, odlučio je da ne zaslužuju umrijeti u mukama. Tako je svaki sljedeći put kad bi objavio da je prošlo pola sata, zapravo prošlo 45 minuta. Nije bilo načina da uoče razliku, pa nitko nije posumnjao. Ohrabren uspješnom obmanom, treći se put oglasio nakon gotovo sat vremena. Rekao je: “Prošlo je još pola sata...” I ostala su petorica mislila da su provela u zatočeništvu sveukupno sat i pol i kako vrijeme sporo prolazi. I tako je čovjek sa satom nastavio, nakon svakog punog sata obavještavao ih je da je prošlo pola sata. Ekipa za spašavanje silno se žurila, znali su u kojem su dijelu zatočeni i da će teško doći do njih za manje od četiri sata. Stigli su za četiri i pol sata. Očekivali su da će sva šestorica biti mrtva. Petorica su bila živa. Ugušio se samo onaj... koji je imao sat. To je snaga koju uvjerenja imaju u našim životima. To naša uvjetovanja mogu učiniti od nas. Svaki put kad se usidrimo u uvjerenju da će se nešto opasno

neizbježno dogoditi, ne znajući kako (ili znajući), radit ćemo na tome da to proizvedemo, tražimo ili, u najmanju ruku, da ne spriječimo (makar malo) da se nešto užasno i najavljeno uistinu i dogodi. Uzgred (kao i u priči), mehanizam funkcionira i u obratnome smjeru: kad mislimo i vjerujemo da na neki način možemo ići naprijed, naše se mogućnosti da napredujemo množe. Naravno, da je ekipa za spašavanje došla dva sata kasnije, nema toga što bi spasilo rudare. Ne kažem da pozitivan stav sam po sebi može odvratiti usud ili spriječiti tragedije. Samo kažem da obeshrabrujuća uvjerenja neizbježno uvjetuju način na koji će se svatko od nas suočiti s poteškoćama. Priča o rudarima trebala bi nas nagnati na razmišljanje o tim uvjetovanjima. I to će biti prvo što moramo naučiti. Nužno je krenuti odatle jer jedno od prvih uvjetovanja i jedan od prvih lažnih kulturoloških mitova koje naučimo u svojem odgoju upravo je to da nismo spremni za bol i gubitak. Gotovo bez razmišljanja ponavljamo: Ne bih mogao živjeti da to izgubim, ne mogu živjeti ako nemam ovo, ne bih mogao živjeti da ne dobijem ono. Kad govorim o mehanizmima koji uzrokuju našu ovisnost, uvijek kažem da je svega nekoliko sati ili dana nakon mog ro đenja, bilo jasno (iako ja to još nisam znao) da ne mogu preživjeti bez mame ili barem nekoga tko bi mi pružio majčinsku skrb. Moja mi je mama u tim trenucima bila doslovno prijeko 18

Jorge Bucay rođen je 1949. u Buenos Airesu. U tom je gradu

studirao i diplomirao medicinu te se specijalizirao za područje psihičkih bolesti. Kao psihijatar i psihoterapeut isprva je radio u klinikama i ordinacijama, zatim je držao predavanja u knjižnicama, školama i kazalištima te je naposljetku stigao do radija i vlastitog programa na argentinskoj televiziji. Potom se posvetio svojoj drugoj aktivnosti, pisanju. Njegove knjige, prevedene na dvadeset četiri jezika, postale su bestseleri u više od trideset zemalja. Trenutačno živi između Buenos Airesa i Málage. Otkad više ne radi kao terapeut, vrijeme provodi u dvjema najomiljenijim aktivnostima: čitanju i pisanju.

273

274

Silvana Roglić rođena je u Londonu 1971. Završila je Kla

sičnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Redovito prevodi ﬁlmove i dokumentarne emisije za televiziju kao i hrvatske ﬁlmove na španjolski jezik. Prevodi knjige mnogobrojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i drugi.

275

276

sadr žaj

Planovi puta 7 Alegorija kočije III 11 1. Na početku puta 15 Korisnost suza 26 Ciklus kontakta 30 2. Gubici su nužni 39 Izazov gubitka 42 Veliki gubici i maleni gubici 45 Ono što slijedi 54 Zašto patimo? 56 Žalovanje za nečim čega nikad nije ni bilo 68 Ostaviti za sobom 70 Proces internalizacije 73 3. Tuga i bol, dva zdrava druga 77 Normalno žalovanje 79 Učinci suočavanja s boli 87 4. Što je žalovanje 89 Preporuke kako proći put suza (i preživjeti) 91 277

5. Etape puta 107 Etape zacjeljivanja tjelesne rane 108 Negiranje i preispitivanje 110 Proces identifikacije most prema onomu što slijedi 124 Posljednja etapa puta suza 125 6. Nakon puta 133 Vrijeme žalovanja 134 Patološko žalovanje 142 Etape kroničnoga žalovanja 146 Treći izlaz 150 7. Različiti tipovi gubitaka; žalovanje zbog smrti 159 Smrt dragoga bića 159 Anticipativno žalovanje 166 Žalovanje zbog udovištva 169 Razvod 180 Gubitak djeteta 191 8. Žalovanje zbog drugih gubitaka 205 Starost 206 Žalovanje zbog izgubljena zdravlja 220 Neki zaključci 229 9. Pomoć u žalovanju 235 Prvi sati. Pokop i ostalo 239 Osigurati nužno vrijeme za žalovanje 240 Pomoć društva. Pomoć neznanaca 244 Neke posebne situacije žalovanje uz najmlađe 250 Bivanje uz umirućega 260 278

10. Izlazak i prolazak 265 O autoru O prevoditeljici

273 275

279

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Na naslovnici © Rebecca Campbell, Slušanje, ulje na platnu, privatna zbirka, uz dopuštenje Jonathan Cooper Gallery / Bridgeman Images Fotograﬁja autora osobna arhiva Godina izdanja 2015., srpanj Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-645-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

280

281

Jorge Bucay

Put susreta

U Putu susreta Jorge Bucay otkriva nam novo znaËenje Putu suza proslavljeni se argentinski pojma “Mi”, onoga “Mi” Ëija psiholog posvećuje jednome od vrijednost kudikamo nadilazi najsloženijih i najdelikatnijih ljudskih puki zbroj “Tebe” i “Mene”. iskustava: gubitku voljenogTko bića. Smrt smo i kakovoljene se nalazimo? osobe, prekid veze ili konačni gubitak nečegaI zbog Zašto se razilazimo? je su vrijedno poËeti što smatramo dragocjenimËega – sve to događaji zbog kojih možemo osjetitiiznova? tugu, osamljenost, U ovoj mudroj i zabavnoj pa čak i očaj. No Jorge Bucay uči nas kako su knjizi Jorge Bucay na svoj Êe bol i gubitak neprocjenjiv dio namnašega neusporedivi naËin razumijevanja svijeta, osobnog rasta razvoja pokazati putiistinskog susreta u svim našim svakog pojedinca. S jasnoćom i mudrošću odnosima: u prijateljstvu i kojima je osvojio milijune čitatelja diljem obitelji, u ljubavi svijeta, koristeći se brojnim primjerima i i seksu, a svaki korak na tom putu bit pričama, autor bestselera Ispričat ću ti priču i Êe vrijedna lekcija o suæivotu i Voljeti se otvorenih očiju u Putu suza dogovoru, opokazuje privlaËnosti i da se i najbolnija iskustva mogu preživjeti tes našim povjerenju, o dodiru bliænjima, ljudima s da su, štoviše, baš ona neophodna da bismokojima taj put prelazimo. sazreli kao ljudi.

119,00 kn ISBN 978-953-266-578-9, 288 str., tvrdi uvez, 119,00 kn

282