Putovi su, snovi li su

Ivan Lovrenović

Putovi su, snovi li su Putovi su, snovi li su

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Ulazeći u Varcar Nestali u stoljeću

-2-

Ivan Lovrenović

Putovi su, snovi li su

Fraktura -3-

© Ivan Lovrenović i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-183-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1044479

-4-

Napomena o izboru

Na javi se putovati nije moglo koliko se željelo, ali zato u snima!

U njima – neprekidno, u hiljadu različitih verzija, po poznatim i nepoznatim krajevima i gradovima. Nekad čudesno, ne bi da se ikad završi, nekad strašno, pa se buđenje dočeka kao spas.

A često skopčano s mukom kašnjenja, gledajući bespomoćno za odlazećim vlakovima, autobusima, avionima, čak taksijima i tramvajima.

I od stvarnih i od snivanih putovanja povremeno je ponešto uobličavano u tekst, nešto od toga i objavljivano, mnogo više ostalo je neopisano. Za neopisanim autor žali više, nego što opisanō cijeni. Za neviđenim žali najviše. Ima negdje zapisano: Bolno ošine tuga za nepoznatim, slućenim mjestima do kojih nikada ni noga ni oko neće. Ukažu se ispod trepavica u trenu, munjevito, ili u snu, kao slika sastavljena s raznih strana, a živa, organična. I odmah se javi Tin: ...i gora me je želja spopala: / za nekim rujnim Barcelonama, / za kojim pandža grud je kopala...

Prva autorova objavljena knjiga bila je zbirka kratkih putopisnih zapisa Obašašća i basanja (1975) u jeziku ritmičke proze. Zadnja, kad bi je uspio napisati, mogla bi biti: popis svih neopisanih putovanja, stvarnih i snivanih. Barem popis. Svih – i mučnih poput onih emigrantskih, kada se je na dnu, bez sutrašnjice, kada se protuzakonito putuje kroz Njemačku od svojih u Berlinu do -5-

svojih u Zagrebu, pa do Sarajeva i natrag, i premire od strepnje jer njemački policajac krstari vlakom a na lijevoj podlaktici mu pričvršćen kompjutorski uređaj kojim će te začas provaliti kao ilegalca, pa udariti progonom i trajnom zabranom. Ili sasvim drukčijih, uznosećih, kao putovanje preko Visočice pa na Biskup nad Neretvom, ili ono preko Morina, tako posebno i tako nad­ realno, da smo ga bez i jedne zapisane riječi prepustili samo Josipovim fotografijama, koje nam govore sve.

Putopisom se ovaj autor bavio i kao književnim fenomenom, pitajući se: nije li putopisni postupak u samomu srcu otkriva­ lačkoga smisla književnosti? Od Gilgameša i Odiseje i Božanske komedije, do Joyceova Uliksa, Célineova Putovanja nakraj noći, Conradova Srca tame, Exupéryjevih proza it.d, it.sl. Da se i ne spominju bezbrojni “čisti” književni putopisi. O tomu je raspravljao u eseju Prostori putopisa, koji je objavljen kao predgovor antologiji Putopisi, izbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne proze (Sarajevo 1985, s Alijom Isakovićem).

U ovaj izbor uneseni su putopisni tekstovi i zapisi različitih duktusa, tema i raspoloženja. Mnogi su morali izostati po višoj sili. Bili su dio većega rukopisa pripremljenog početkom devedesetih godina Dvadesetoga stoljeća. Stajao je u ladici, na Grbavici, da se malo hladi. Ohladio se sažežen s ostalim rukopisima i obiteljskim memorabilijama u ognju koji su, razdragani, palili Karadžićevi junaci u ljeto ‘92.

U prvom dijelu knjige je ciklus zapisa pod naslovom Mala noćna jeza, do sada neobjavljivanih na ovaj način, a svi su više ili manje u tonu i modusu obašašća. Drugi dio, Što govore mramorovi, čine tekstovi pisani različitim konkretnim povodima i u različitim tonalitetima, u vremenskom rasponu od 1970. do 2008. godine.

-6-

U trećem dijelu je izbor iz Obašašća i basanja, starih i novih. Četvrti dio predstavlja cjelovit tekst knjige Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. čije je izdanje iz 2009. godine (s fotografijama akademskoga slikara-grafičara Josipa Lovrenovića) brzo nestalo iz knjižara.

Tekstovi uvršteni u ovu knjigu nastajali su kroz pedeset, i više godina. Svi oni kao da govore o nečemu za što autor više ni sam nije siguran – putovi su, snovi li su?

U Sarajevu, u rujnu 2019.

-7-

-8-

i dio Mala noćna jeza

-9-

- 10 -

Melodija koju u tebi pjevaju...

Varcar, Jajce, Donji Vakuf, iz njega u Bugojno, na bilo kakav konak jer hotela u Bugojnu nema, a onda ću zorom u Duvno na autobus, kojega nema. Pa čekam nešto do Šuice, a iz nje ću nekako do Duvna.

Po okolnim brdima snijeg već poprašio, svježa jutra, stara Bosna se budi, gmiže na svojim konjićima, sa svojim zapregama i svojim torbama na leđima, i nikakvog dodira između nje i ovoga svijeta općinskih danā kulture nema.

Autobusne stanice, kiseli vonj ustajalosti u svratišnim “gradskim kafanama”, vozni redovi, autobusi kojih ima svakih pola sata, ali nikad onog koji ti treba. Kako doći u Duvno? Teže nego na kraj svijeta. “Duvanjski dani kulture”: treba im skinuti kapu već zbog ove beznadne odsječenosti. Virgilije Nevjestić u Parizu je veliki umjetnik. Što bi bio u Duvnu?

Trebalo bi stvarnosti usprkos znati sačuvati u sebi imaginarnu melodiju kojom u tebi pjevaju krajevi, imena, gradovi: Malovan, “Ovce pasla Šuićkinja Mara”, davne priče o kupreškim ćilimima...

(1976, novembar)

- 11 -

Topla rujanska noć nad Titogradom

Kasno u noć banuo sam na konak u novosagrađeni hotel “Podgorica” na obali Morače, a rano ujutro trebalo je na autobus, pa u Kolašin, u kasarnu Planinske čete (vulgo: kažnjeničke) Pljevaljskoga bataljona JNA. Titograda tada ni vidjeti neću, samo ću prenoćiti u njemu. A noć, moja posljednja (činilo mi se na mahove: u životu!), pretvorila se u nešto sasvim posebno. Što sam do tada znao o Crnoj Gori i o Crnogorcima? Njegoš je bio mitsko biće, polubog, o njemu i o Petru Kočiću morali smo naučiti i znati sve još u nižoj državnoj realnoj gimnaziji u Mrkonjiću. Stihovima i replikama iz njihovih tekstova služili smo se i u običnoj komunikaciji, u đačkoj zafrkanciji. Kasnije, u zagrebačkoj višoj gimnaziji zaradio sam trajnu peticu iz književnosti, kada sam na jednome satu počeo govoriti Gorski vijenac, vidno uživajući u deseteračkoj dikciji i u hipertrofiranom ijekaviziranju, i ne bih se bio zaustavio do kraja spjeva, da me profesorica, zadivljena, a prije će biti prestravljena, nije prekinula.

U život malih bosanskih čaršija tih kasnih pedesetih godina počeli su ulaziti Crnogorci – država ih je slala kao nastavnike, a predavali su isključivo dva predmeta: istoriju i srpski. Govorili su glasno, voljeli piti, povremeno bi napravili kakvu gužvu s tučom u noćnim terevenkama. Pijani, otresali su se bahato: “Ko ve oslobodìo! Ko vi kultùru širi, budale bosànske!”, a često se - 12 -

i rado pripijevalo: “Pekove su divizije zauzele Terazije, Pekovi su proleteri zauzeli Zagreb cijeli.” Na studijima u Zagrebu, po studentskim domovima, pričale su se legende o tučama i o poker-partijama crnogorskih studenata s basnoslovnim ulozima.

To je bilo uglavnom sve, ako ispustim stereotipe i viceve (lijeni Crnogorac, glupi Bosanac itd.), koji su mi oduvijek bili dosadni i neduhoviti.

Sad, sjedim u restoranu “Podgorice” i večeravam pa ću na spavanje. Naručim viski s ledom, sentimentalno, da se oprostim od slobode i civilnoga života. Popijem, a konobar donosi još jedan: od društva za šankom, kaže. Nazdravimo, na daljinu, bez riječi..., a ono što je uslijedilo, jedna je luda i zauvijek zapamćena pijana noć. Ni danas ne znam imena tih ljudi, znam da su bili iz te­ atarskoga svijeta, pali su u “Podgoricu” nakon neke predstave u gradskom teatru, i sad uz piće, u žestokoj raspravi, rješavaju sva najvažnija pitanja svijeta. Sve sam to zaboravio, osim jednoga.

Bez jasnoga povoda, markantan i rječit čovjek, koji je i inače dominirao (glumac, redatelj, pisac?) stao je govoriti o Njegošu i Crnogorcima. Govorio je žestoko, uz neku unutarnju muku i strast, a ono što je govorio bila je čista hereza. Znam da sam se, makar i sam polupijan, osvrtao: da nas ne sluša tko nepozvan!

Njegoš jest veliki, čast mu, ali njegova veličina nije za ovo vrijeme; ona je poklopila Crnogorce kao planina; robujući Njegoševoj veličini, današnji Crnogorci ne mogu da gledaju ni svijet ni sebe svojim očima.

Sve do furioznoga zaključka, čija se žestina govorniku očito svidjela, pa ga je ponavljao u nekoliko varijacija kao da traži naj­ bolju, onu što može postati nekom vrstom maksime: “Dokle god ne sruše Njegoša, dok ne krenu dalje od njega svojim putem, Crnogorcima nema sreće, ni u književnosti ni u životu!”

- 13 -

Zatečen i osvježen u isti mah, pomislio sam kako prisustvujem nečemu sasvim nesvakidašnjemu, nečemu prevratnom. Kako bih danas, četrdeset godina nakon toga pijanog trenutka istine, volio znati tko li je bio govornik? Ili je možda bolje da njegovo ime ostane skriveno i od mene i od svijeta, jer nije važno ono; važan je trenutak njegovoga nastupa: daleka 1967. godina, topla rujanska noć nad Titogradom, zahvalne uši jednoga anonimnog slušača pozvanoga bez suvišnih pitanja da se pridruži nadahnutoj heretičkoj seansi, a već sutradan će u studenome Kolašinu pasti žrtvom bricine mašine za šišanje i goleme šprice za zaprašivanje praškom di-di-ti.

(Iz zapisa o pjesništvu Mija Popovića Poezija, crnogorstvo, samoća)

- 14 -

Bačvice, ljeto

Nad Bačvicama, među pinijama, između sivog podziđa kontinenta, Ilirika, Bosne, i pučine što valjuška srebrene valiće. Doputovao iz duboke Bosne, na sat-dva, po dječiju hranu koje tamo nema a saznali da ovdje ima. Drijemež u polusjeni pinije, blaženi mir.

Spljetska luka. Orahove ljuske lakiranih turističkih, izletničkih brodica: zar je mudro ovako se olako u njima otiskivati na debelu, modru, uzbibanu vodu: diše i njiše se ona kao živ stvor!

Brodovi, lađe, čamci, trajekti, sva sila plovlja, drvlja i brodovlja.

Uvijek si bio zbunjen pred raznovrsnom tipologijom i nazivljem ovih igračaka na moru, i pred neshvatljivom i nedokučivom šej­ tanskom rabotom od naviganja. I hendikepiran: kako to ljudi uživaju kad vodena neman ljulja gore-dolje, a stomak se diže i spušta i luduje – hoće da izleti? Mudro moja baka pita kad čuje da se netko sprema na put brodom: “Jadna ti sam, zar ćete priko mora!”

Prije osam godina, one lude ‘68, bio sam u ovom gradu pet­ naestak dana kao bolesnik-zatvorenik, vojnik, u Vojnoj bolnici s dva­put razrezanim nosom (deviatio septum nasi), a sve je bilo vojnički glupo i uludo. Bili su neki lijepi, bistri dani, kao i ovaj danas, a ništa od svega primirisao nisam, osim bolnice, smrada, - 15 -

i onog groznog liječnika-majora, koji s čovjekom-vojnikom postupa kao sa šugavim paščetom.

A prvi put? Bili smo maturanti i imali osamnaest godina, čekala se epohalna pomrčina Sunca i mi smo privoljeli školu da nas pusti na Brač, da to čudo vidimo s najboljega mjesta. Sjećam se onog mamurnog jutra kao sad, kad smo u kafani na rivi, teturavi od noćnog vlaka, pili kafu i jeli slatkasto splitsko pecivo. Onda smo pošli na Brač, u Postire, i tada sam prijesno i živo osjetio sve što znači more, otok, zdravlje, “slobodan život”.

(1976)

- 16 -

Da imam pištolj!

U Jajcu, na kolodvoru. Kondukter, debeo i ogroman, bijesno poklopi dječaka šamarčinom, misleći da ga – huligan jedan! – zafrkava. Prolaznik, i on preuzrujan, dovodi miliciju, prijeti svjedocima, tužbom. Kaže: “Da imam pištolj, sad bih te ubio!”

Kondukter: “Evo, hoćeš da ti ga dadnem, iz kola, službeni, baš da vidim kako ćeš me ubiti.” Dječak stoji postrani kao kip, izgubljeno, ne gledajući ni u što.

Razjasnit će se malo kasnije: dječak je samo jedan tužni, lijepi, bezazleni epileptičar. Njegovo odsutno stajanje kod repa autobusa dok ga je vozač natraške utjerivao u peron, razbjesnilo je debeloga gorilu.

(Prije 1990)

- 17 -

Nikada više

Povratak iz Banje Luke u Varcar. Svaka se stopa na tom putu doživljava kao mitologem. Podižu ogromnu branu ispod bočačke tvrđave, sve uzvodno do Crne Rijeke bit će potopljeno. Najljepši, najvažniji, najtajnovitiji dio kanjona – ode pod jezero. Zauvijek će nestati fantastični kutak s Bȅbinom gostionicom “Volan”.

Nikad više vizura starog grada na horizontu, gledana odozdo.

Nikada više onaj onirični široki lakat Vrbasa koji se razlio prije nego što će ga stisnuti sutjeska ispod stare tvrđave, pa kada siđeš do njega, svega te obuzme i za tili tren iznutra obnovi svježina i zèlēn te vode.

(Prije 1990)

- 18 -

U Pruscu*

Cvrčci na Pruscu, noć.

Na bivšem gradu Akhisaru bivši cvrčci pod šimširom znaju mu­ drost umiranja bez smrti.

Prusac je zemljin dlan dignut iznad glave, iznad Bosne, položen Gospodu pod noge; serdžada ponuđena Gospodu da zakoraci na zemlju. Krlje kulâ – srča za gospodnje tabane. Opomena Go­ spodu: ovdje se koraca ozbiljnije no po tvojim mekim rajskim livadama!

Zakoraci Gospod, pa ostade. Ugrđenu i namrštenu, svidjela mu se ozbiljnost trpljenja. On u Pruscu već stoljećima slaže mramornu jelovinu uz tarabe da se osuši, pa da je obručima u kacu stegne. Tka ćilim i serdžadu Muberinim rukama, utkiva u nju raširene prste bašluka na horizontu brda Majmuna, hrbat smrčeve crne šume, preko puta, a na dohvat prusačkoj tvrđavi; tek

O Pruscu, trajnoj fascinaciji, prvi put pisao sam 1970. godine. U banjalučkom časopisu Putevi objavljen je tada zapis Cvrčci na Pruscu, noć. Stegnutoga i izmijenjenog, objavio sam ga 1975. u knjizi Obašašća i basanja s naslovom Prusac.

Vratio sam se istom motivu mnogo godina kasnije još jednom varijacijom, zapisom Prusačke senabije (Fantom slobode 1995). *

- 19 -

koliko da se preleti pedalj zraka iznad sedamnaest munara dubine.

Gospod u Muberinih osamnaest godina, u drhatu njenih dimija, u puti Muberinoj zvonkijoj od senabijine. Mubera – čulno bliska, bolno nedohvatna; u pogledu joj iskustva pramajkina i dječija začuđenost – oboje njezino. Žena-dijete, neumrla smrt: serdžada ime, Prusac prezime. Muberin evlad – Muberin život i Muberina smrt.

Poslije, sanjam viđeni Prusac i u njemu kuću Alijinu, a u njoj na šarenu ćilimu prelo pod tinjavom lampom. Rȁšak pređe, sahan senabija: Alijina mala republika na okupu u nekazanom sverazu­ mijevanju i čekanje najzemaljskijeg sna, koji sipi po duši i oči­­ma kao fina, prohladna oktobarska rosa po otresenim, rasterećenim voćkama.

Varcar, zima 1970.

Prusac U Pruscu, bijelom gradu, ljubav je molitvom stijenu razbila zbog vode – potrebe.

Potomcima koji malo pamte, bašluci-prsti u nebo pokazuju.

A čeljad ne bi neba, neba se nasrkala na ovoj kičmi zemlje u nebo dignutoj: lijevo provalija, desno provalija, a nebo glava dodiruje. Čeljad bi zemljinih darova!

- 20 -

Zvoni srce senabije, zvoni otesana jelovina, serdžada se suncu zamjerila: žarko sunce, ljepša sam od tebe!

Na bivšem gradu Akhisaru, bivši cvrčci pod šimširom znaju mudrost umiranja bez smrti.

(1975)

Prusačke senabije U Pruscu bio sam prije skoro trideset godina.

Badava vam je bilo pitati nekoga pismenoga, tzv. prosječno obrazovanoga – što je taj, gdje je taj, da prostiš, Prusac. To su znali samo stari – Sakibova majka Čelebija, rodom iz Prusca, od Čepala, i moj varcarski did, koji me je instruirao: “Prusac, kažeš! Nije šala, malom Ćabom su ga zvali, dolazilo svita sa svake strane, dok partizani ne zabraniše...”

Valjalo je doći do Donjega Vakufa, pa onda prošavši autobusnu stanicu skrenuti desno na seoski put, kojim bi bilo najsigurnije na konjima, da smo ih imali. Fićo je poslužio, ali jedva: kad smo se popeli u Prusac i stali pred onu jedinu radnju-birtiju-kafanu, osjećali smo se kao dobitnici.

Odmah ću reći: nismo išli toga puta u planinu, do Ajvaz-dedine pećine. Poštujem, i sada i onda, tu tradiciju pučke pobožnosti. Čistunci će možda graknuti kada kažem da mogu osjetiti isti

- 21 -

korijen, isti mentalni val na svim tim bosanskim dovištima i prošteništima – od onoga uspavanog katoličkog puka na ilinskoj žezi za mise na liskovačkom groblju, do načina na koji je stotinutrinaestogodišnji Sejdo Zahirović par časaka šutio i kontemplirao na trznu u Baljvinama, pred prastarim kamenim biljegom.

Ali, zatravljeni Pruscem, planinu smo ostavili za neku drugu priliku. Jer, to jest nešto drugo – ta prelijepa pustinjačka islamska legenda o potpunoj predanosti i stapanju s Bogom i sa svijetom, puna naivne i snažne vjere, i tako neobično, upravo frapantno sukladna franciskanskom osjećaju svijeta i svetoga.

Nosio nas je i plijenio Prusac.

Bez veličine, izvan putova, lišen modernih blagodati (ni struju tada u Pruscu nisu imali) – u svemu je zračio otmjenošću i duhovnošću. I nekom neobičnom gradskošću. U ljudima, u nji­ hovim kretnjama i postupcima, čak u njihovim antropološkim crtama, nadasve u njihovu govoru i jeziku, staroj ikavici, potpuno sigurnoj u sebe, savršeno čiste dikcije. Također, u svojemu urbanom pejzažu: od ruina stare tvrđave i sahat-kule na vrhu mjesta, preko velikoga starog mezarja nasred naselja, do Hasan Kjafijine džamije-medrese i ogromnoga bijelog bora nad njome u dnu mjesta, na proplanku Srtu. Baš onako kako je, u jednoj osobi, zračila majka Čelebija, ta nepismena, a ozbiljna i snažna, umna i autoritativna žena. Naučila me je jednu riječ, o kojoj vrijedi misliti cijeli život: “Sudbina je, sine, k’o zrno, a sevebdžija k’o brdo.”

Obišli smo stari Ak-hisar, tvrđavske zidine u žalosnu stanju, već krenule da se stope sa zelenom travom. Ispentrao sam se preko

- 22 -

nekakvih greda uz sahat-kulu do zvona, koje je nekim čudom još stajalo. Znao sam priču, i uvjerio se da je tačna: zvono je bilo opremljeno reljefom s kršćanskim insignijama, a mehanizam je bio napravljen tako da sahate à la turca izbija batom po zvonu.

Priča je kazivala da je to bio mahsuz poklon nekoga mletačkog kapetana akhisarskom dizdaru, u nekom od mirnih intervala njihove zajedničke povijesti na granici svjetova.

Bijeli bor i kamena džamija pod njim izgledali su na horizontu, gledani s tvrđave, kao da je netko pod golemo drvo stavio maketu-igračku. Kad smo dohodali do nje, džamija je dobila normalne mjere, a drvo nas je natkrililo veličinom malih nebesa.

I o boru, ovome ogromnom i o onome drugom nešto manjem, uz mezar, bila je priča, da je sjeme dobiveno iz dalekog “vanjskog” svijeta na poklon. Stoljećima je rastao i skrivao džamiju i Kjafijinu medresu u svoja moćna njedra, a onda je, koju godinu iza našega obilaska, otkriveno da je istruhnuo u deblu, i morao je biti srušen. Gledali smo to rušenje na televiziji – zanijemio sam, bilo je kao da ruše nebesa.

Dobri starac, zadužen za čuvanje džamije, uveo nas je u dozidanu kamenu prostoriju s nišama, u kojima su još stajale knjige – sve kao da od vremena Hasana Kjafije nitko ništa nije dirao. Gotovo nisam mogao povjerovati da smijem uzeti u ruke taj prastari svezak, uvezan u izlizanu kožu, s listovima koji ispadaju.

Bila je već mrkla noć kad smo unišli u kuću. Pod svijećama i petrolejkama sjedila je brojna čeljad uokolo u ogromnoj sobi debelo zastrtoj od zida do zida, svak se bavio nekim svojim ručnim radom, uz tihu priču. Večerali smo s domaćinom, a onda je uslijedilo nešto čarobno: jedna od nevista unijela je u polumračnu

- 23 -

sobu ogromnu demirliju i na njoj brdo crvenih senabija: “Danas iz bašče!” Bilo je kao da su se rastvorila zlatna paunova pera iz bajke, sva je soba zasjala i zamirisala.

Ujutro, polivalo nam je na ruke iz bakrenog ibrika da se umijemo, nudilo nas finim izvezenim ručnikom da se ubrišemo, pa nas zovnulo za sofru da doručkujemo. Prvo, vruća pogača i pun tanjur zlatnoga gustog meda. Da se čovjek založi. A onda – rumeno pečeno pile, do njega slatki krumpir, i na sve to hladno, svježe mlijeko-kiselina. A u torbe natrpale nam Čepale onih sinoćnjih senabija, k’o da ćemo na pazar!

(1995)

- 24 -

Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu. Odrastao je u Mrkonjić-Gradu (Bosna), gdje je završio osnovno školovanje. U Zagrebu je završio gimnaziju i Filozofski fakultet (južnoslavenske književnosti, jezik, etnologija). Od 1993. do 1997. bio je u egzilu s obitelji (Zagreb, Berlin). Živi u Sarajevu.

Objavio je tridesetak knjiga (ritmizirana proza, romani, putopisi, kulturnopovijesne studije, eseji i kronike, književne antologije). Godine 2005. izašla su mu Izabrana djela u osam knjiga (Durieux, Zagreb).

Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Unutarnja zemlja objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, mađarski i češki jezik.

U izdavačkoj kući Synopsis (Sarajevo – Zagreb) uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene (izabrani spisi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća). Do sada je u njoj izašlo deset tomova.

Nagrada Midhat Begić 2009. godine za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji.

Nagrada Meša Selimović 2014. godine za roman Nestali u stoljeću.

Nagrada Mirko Kovač 2016. godine za knjigu eseja Isus u Ahmićima.

- 315 -

- 316 -

Sadržaj

Napomena o izboru

5

i dio Mala noćna jeza Melodija koju u tebi pjevaju...

Topla rujanska noć nad Titogradom Bačvice, ljeto Da imam pištolj!

Nikada više U Pruscu Cigani u autobusu Poljska Sedamdesetšeste, zima Netko bješe Alija Dukanović Pazar u Velesu Novogodišnje jutro, Beč Psi svetoga Frane Grad poslije oslobođenja Otkud mi za istim stolom?

Samo nazive bilježim Na cesti Ključ – Bosanski Petrovac “Stare naše kuće...”

Na ulici u New Havenu Montreal, noć na ulici, napokon sam Na Plehanu u predvečerje Bili smo u Kijevu - 317 -

9 11 12 15 17 18 19 25 27 31 34 36 37 38 39 41 42 43 45 46 48 49

Čas u koji potanja sunce Rajni Ante Crni Steve i bijela Stela Onoga koji ide poznajem...

Mala noćna jeza Rod, broj i dom ii dio Što govore mramorovi Ljeto Sedamdesete Jutros na Andrićevoj stazi Pred vratima Jeruzalema Stolac, triptih Prognanička zvijezda Waltera Benjamina Deveti krug Paklenika Ozbiljni studeni berlinski vjetar što hvata široko Povratak željeznice Katakombe u Varcaru Besputna zemlja Most i grad Živa groblja Popovo u neizrecivoj tajni predvečerja Što govore mramorovi

51 53 54 58 61 63 67 69 75 80 89 93 100 107 112 117 122 127 130 139 146

iii dio Obašašća i basanja (izbor) 155 Gradovi 157 Nin 159 Klis 160 Uza Stepen, na Gacko, kraj mramora 161 Počiteljem osnaženi 162 Livno kameno 163 Travnik 164 Jajce 165 - 318 -

Jezero 166 Grad-kruna 167 Prizrenac nad Sanom 168 Bočac 169 Liskovica 170 Bosna i Hercegovina 171 Kameni glasovi 173 Katedrala u Šibeniku 175 Mramorovi u Šehovcima 177 Biljeg na Baljvinama 178 U kamenu, ubojstvo i krik 179 Zeleno mezarje na Mečetu. Bivše 180 Vode 181 Ispod gradine, voda 183 Prača 184 Cetina 185 Rama 186 U Travniku, Plava Voda 187 Pliva 188 Vrbas voda 189 Crna Rika, pramajka 190 Basanja 191 Drniška krajina 193 Na Bosni 194 Šibenički u 21.15 195 Sa Uspolja, pjesma 196 Glamoč-polje 197 Kupreško polje 198 Jutros: nebeska talionica 199 Iz Novih obašašća 201 U Đenovi, na konaku 203 Gare de Lyon, šest izjutra 204 - 319 -

Metro Concorde 205 Kiša na Saint Michelu 206 Rond point des Champs Elysées 207 Seine 208 Nad Arnom, u cik 209 Michelangelo, Zatočenici 210 U Tuzima, na kraju 211 Virpazar, usred voda 212 Popovo, prvi put 213 iv dio Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008.

1. Sedam dana po Bosni Krenuti iz Kulen Vakufa, otrgnuti se od Martina Broda Zaboravljeni Kolunić. Glamoč, Livno, Duvno Konak na Blidinju. Kedžara Priko Vrana. Rama, Rama!

Fantastično Rostovo. Dolac, Ovčarevo.

Tekst Grahovčić. Čudo na Bogduši 2. U Varcaru i u Jajcu Putovi što traju, zanačije kojih nema Na Ćeliji, na srcu zemlje. Mramorje u Gustovari Balukhana, kako je nastajala Liskovica iz sna Krug oko Sokola Groblje pod lipom u Jajcu. Povratak

215 217 217 230 243 257 267 281 281 292 297 301 303 307

Rječnik 311 O autoru

315

- 320 -

- 321 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., siječanj Tisak Radin print d.o.o., Sveta Nedelja ISBN 978-953-358-183-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 322 -

- 323 -

Putovati se mora jednako kao i pisati, putovati u sno­ vima ili stvarno, u strahu ili radosti, svejedno. Ivan Lovrenović od prvih se svojih tekstova bavio putopi­ sanjem na ovaj ili onaj način.

Putovi su, snovi li su izbor je tekstova našeg ponajbo­ ljeg putopisca, njegovih promatranja znakova pokraj putova. Poneki su tekstovi objavljeni, a dobar dio objavljuje se prvi put, neki su sačuvani, a mnogi su nestali zajedno sa svime u autorovu stanu na Grbavici 1992. godine. Putovi su, snovi li su sastoji se od četiri dijela, od mnogih proznih zapisa. Ova je knjiga jedin­ stven uvid u Lovrenovićevu poetiku, u gotovo polu­ stoljetno bilježenje s putovanja i iz snova, knjiga po svemu očaravajuća i jedinstvena.

149,00 kn

ISBN 978-953358183-5

9 789533 581835

- 324 www.fraktura.hr