Quattrocento

1

22

Susana Fortes

Quattrocento prevela sa ĹĄpanjolskog Silvana RogliĂŠ

Fraktura

1

32

Naslov izvornika Quattrocento ∂ Susana Fortes Lopez, 2007 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. ∂ za prijevod Silvana RogliÊ i Fraktura 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-139-2 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 733150

1

42

Tam multae scelerum facies!

Toliko je mnogo lica zloËina!

Vergilije

1

52

La rga

Via Mar de’ telli

Via

PalaËa Medici

Krstionica

Firenca u XV. stoljeÊu

Via Calimala

Stara tržnica Ponte alla Carraia

RI PalaËa Soderini

Katedrala Santa Maria del Fiore

JE

Nova tržnica

KA Ponte S. Trinita

Va Vi cch a ere cci a

Ponte Vecchio

PalaËa Pitti

1

62

PalaËa vlade

POVIJESNO SREDIŠTE FIRENCE 100

200 m

Vi a

de

iS

er

vi

0

PalaËa Pazzi

Borgo di San Pier Maggiore Via de’ Pandolfini

Vrata alla Croce

Bargello (Podestà)

Bor go

dei Greci Piazza

Santa Croce

Via d

Crkva Santa Croce Ponte delle Grazie

ei M

alc

on

ten

ti

Vrata pravde

ARNO

1

72

1

82

D

ana 26. travnja 1478., u nedjelju nakon Uskrsa, povijest talijanske renesanse, a možda i povijest Ëitave Europe, mogla je doživjeti obrat. Oko glavnog oltara u firentinskoj katedrali okupilo se toga jutra sjajno i nemirno lokalno plemstvo na Ëelu s nesumnjivo najuglednijim Ëovjekom Republike Lorenzom Medicijem, zvanim VeliËanstveni. Na vrhuncu mise, kad je sveÊenik dizao kalež s posveÊenim vinom, urotnici su izvukli bodeže koje su krili pod ogrtaËima i nasrnuli na meceninu obitelj.

Ti dogaaji, poznati kao Urota Pazzija, obilježavali su generacijama sjeÊanje Firentinaca zbog svoje šokantno nasilne prirode.

Uspomena na taj dogaaj prešla je u popularni imaginarij s nepogrešivim predznakom velikih opÊih previranja usred beskrajnoga zazivanja Dies Irae.

Nekoliko uglednih renesansnih umjetnika kao što su Botticelli, Verrocchio i Leonardo da Vinci zabilježili su te dogaaje na svojim slikama bremenitim simboliËnim referencama. Ali nijedan od njih nije se uspio približiti pravom karakteru dogaaja te krvave nedjelje kao slikar Pierpaolo Masoni.

1

92

1

10 2

1

I

mati fotorobot ubojice od presudne je važnosti u svakoj policijskoj istrazi, ali ako je zloËin poËinjen prije pet stoljeÊa, situacija se komplicira.

Renesansna se slika ne bi baš mogla smatrati struËnim dokazom, ali ipak nam može mnogo reÊi o umjetnikovu životu i okolnostima koje su ga okruživale. Ne mislim samo na poruke na slici vezane uz umjetniËko djelo nego i na tu drugu dimenziju slikarske površine, s njezinim sukcesivnim slojevima pigmenta koji nam priËaju priËu o odreenom djelu na isti naËin na koji nam godovi na stablu govore o njegovoj biološkoj starosti. Katkad psihološki profil slikara ostaje zabilježen u svakom potezu kista, kad zagladi ili zamagli sliku, a katkad Ëak u obliku otiska prsta. Prema nekim znanstvenicima, slike bi mogle sadržavati kôd slikarova DNK, vidljiv mikroskopom u tragovima sline ili krvi. Ali zasad, imajuÊi u vidu ograniËena sredstva kojima obiËno raspolaže povjesniËarka umjetnosti, bit Êe najbolje da ne raËunam na tu moguÊnost.

Došla sam u Firencu uz pomoÊ stipendije Zaklade Rucellai kako bih napisala doktorsku disertaciju o slikaru Pierpaolu Masoniju, poznatom kao Lupetto, jednom od najenigmatiËnijih i najperspektivnijih umjetnika quattrocenta, koji je nesretnim sluËajem oslijepio 1478., s jedva trideset tri godine. Na sreÊu, prije je stigao dovršiti neke od najznaËajnijih narudžbi za obitelj Medici, kao što je kontroverzna Madonna di Nievole, i osim toga zabilježio je svoja razmišljanja u nizu rukopisa, neprocjenjivih za svakoga ljubitelja umjetnosti. Ipak, od trenutka kad sam se zadubila u te

1

11 2

tekstove pohranjene na polici prvoga kata u Archivio di Stato u Firenci, moja su zapažanja bila tipiËnija za detektiva nego za struËnjaka za renesansu.

Na poËetku boravka u gradu doživjela sam iskreno razoËaranje.

Firenca mi se Ëinila kao grad prepušten sudbini, s prepunim kantama za smeÊe i tutnjavom automobilskih truba i sirena, koje su razbijale odraz njezine renesansne prošlosti. Ali malo-pomalo navikla sam se na to disanje umornoga bizona. NauËila sam hodati ulicama, a da se ne sudaram s hordama turista koji su se u svako doba dana gurali po uskim ploËnicima stare jezgre. Ovisno o dobu dana vladala je ljudska zbrka razliËite jaËine: menadžeri koji su rano izlazili iz kuÊe s aktovkom ostavljajuÊi u zraku oblak zagušljiva after-shavea, djeca koja idu prema školi u Benettonovim šalovima i kapama, državni službenici, sveÊenici, Japanci koji se fotografiraju sjedeÊi na koljenima Donatellova Holoferna, tek vjenËani parovi koji se ljube na Ponte Vecchiju, motocikli koji buËno poskakuju meu terasama restorana i stotine mladih ljudi tamne kože koji u sumrak prodaju narukvice i satove po šest eura na Trgu Republike, cupkajuÊi na kamenim ploËama kako bi se malo ugrijali. Ljudi u prolazu.

Meu tim grupama prolaznika koji su svako jutro nahrupljivali kroz ulice ja sam bila tek još jedna. PriliËno dezorijentirana prolaznica, ali sa stipendijom Zaklade Rucellai u rukama, s ugovorom o najamnini na šest mjeseci koji su mi isposlovali u rektoratu u Santiago de Composteli, s kovËegom punim knjiga i s nekoliko osobnih problema koje sam trebala zaboraviti.

Kamuflaža je prva taktika preživljavanja koju Ëovjek mora nauËiti kako bi se prilagodio bilo kojem svijetu Ëiji kôd ne poznaje.

Ali kad bi osjeÊaj neobiËnosti postao previše nepodnošljiv, imala sam nepogrešivo pomagalo da transformiram stvarnost po svom Êefu. Dok bih na stanici Ëekala broj 22 kako bih došla do Arhiva ili dok bih pila capuccino u caféu Rivoire, na Piazzi della Signoria, zagledala bih se u prozor i bez velika truda, u pitanju su bile sekunde, provalila bi prošlost i preda mnom bi pukla vreva Firence XV. stoljeÊa. Mojim su mislima prolazili dvorjani i kapelani, bi-

1

12 2

lježnici, brijaËi, kipari i trgovci kao da se nalazim na snimanju filma iz toga vremena.

Ako je fiziËka udaljenost uvijek lijek za bilo koju duševnu boljeticu, putovanje u vremenu još je bolje. Tako da sam odluËila ukopati se u svojoj renesansnoj palaËi, u kojoj nisam bila spremna primati nikakve poruke s mobitela ni pisma s drugoga svijeta, niti mi je tko nedostajao. Ondje sam se osjeÊala sigurnom uz obiËnu šalicu kave i svježinu firentinske zime koja mi je glavu ispunjala snovima.

Iako sam sletjela u Firencu gotovo nespremna, odmah sam osjeÊala da sam došla na spoj ugovoren mnogo vremena unaprijed, a da to nisam ni znala. Došla sam u grad jednoga zimskog dana s kapuljaËom jakne nabijenom do obrva i s tristo eura u džepu, pod potopom kao da je kraj svijeta. BrisaËi taksija koji me vozio od aerodroma do moga stana u Via della Scalla nisu bili dovoljni da razmaknu vodenu zavjesu koja je prekrivala prozore i jedva da mi je dopuštala da osjetim zrak kojim je odisao taj kvart koji se širio iza Sante Marije Novelle, krcat oronulim fasadama sa stiješnjenim dvorištima i nišama s Djevicama u zidu. »itav je grad izgledao kao da je utonuo u tu bujicu i prepušten joj je na milost i nemilost. Ali u tom prvom trenutku nije mi bilo ni nakraj pameti da sam došla na mjesto puno tajnih prolaza koji su opasno povezivali prošlost sa sadašnjošÊu. To je bilo nešto što sam otkrila poslije, kad me snaga struje veÊ odvukla predaleko od obale da bih se mogla vratiti.

Bila sam tako vampirizirana tim svijetom da sam katkad samo od prolaska koËije s turistima osjeÊala nepogrešiv miris izgaženoga konjskog izmeta na srednjovjekovnim ulicama u kojima su se grupirali cehovi. Veoma blizu, u Via Ghibelina, nalazile su se bottege ili umjetniËke radionice s luËnim svodovima i ulazima.

Odande su do mene dopirali zvuk stoljetnih udaraca ËekiÊâ, prašina, miris fiziËkoga rada pomiješan s prodornim mirisima boja i topivih sredstava, sve dok me veoma intenzivan, plavi odraz plamena iz plamenika nije izvukao iz sanjarenja i vratio me u sadašnjost.

1

13 2

S druge strane prozorâ Arhiva povremeno bi svjetlo semafora osvjetljivalo platane Avenije Giovine Italia. Sva su moja osjetila bila ukljuËena u istragu koju sam vodila. Mislila sam da, dok je verzija dogaaja nepotpuna, interpretacija ovisi samo o meni i zato sam joj se posvetila dušom i tijelom. Tako da sam se predala priËi s onim entuzijazmom koji se može posvetiti samo nekoj strasti, znajuÊi da Êu izaÊi iz nje s osjeÊajem da sam bila utonula u tue živote, u zaplete koji su se dogaali prije pet stoljeÊa. Ali nisam ni slutila da Êu unutar one sveËane utopije koja je dovela do eksplozije renesansne atmosfere naÊi osobe koje bi lako mogle stajati u dvorani strave i užasa Muzeja voštanih figura Madame Tussaud’s.

U promjeni orijentacije koju je doživio moj rad odluËnu je ulogu igralo, kao što sam rekla, otkriÊe izvora na koji u poËetku nisam raËunala. Mislim na rukopise u kojima je Pierpaolo Masoni bilježio sve što je vidio i u kojima je radio skice za svoje crteže.

Bila je to zbirka od devet bilježnica koje su godinama bile zanemarene u podrumu Arhiva i koje sam, nakon mnogo napora, uspjela nabaviti zahvaljujuÊi uloženom trudu svoga mentora disertacije u Državnom institutu za umjetniËko nasljee.

Nije to bio velik spis, nego neka vrsta džepnih blokiÊa pravokutna oblika (quadernini), jedva veÊih od igraÊih karata, uvezanih u kožu i zatvorenih uzicom kroz koju se provlaËi drveni rog, po potpuno istom sistemu kao kod moga kaputa, koji je sad visio na vješalici u garderobi, na ulazu u dvoranu. Svakoga je jutra slikar vezao knjižicu o pojas i izlazio u svijet pripravan pomno zabilježiti sve što se zbivalo oko njega, poput kakvog reportera koji se danas može vidjeti s kamerom o ramenu i Ëizmama prekrivenima blatom meu ruševinama bombardiranoga grada kako oznojen nešto bilježi u blok, koji potom sprema u stražnji džep hlaËa.

Zamišljala sam Lupetta kako obilazi poploËene veže tiho poput psa koji je uvijek išao s njim, zabacujuÊi preko lijevoga ramena nabore ogrtaËa neprimjetnim pokretom, prolazeÊi kraj zatvorenih vrata i zastajuÊi katkad pod kakvim portalom kako bi skicirao

1

14 2

vodorige koje su provirivale s oluka s proždrljivim i užasnim izrazima lica, ili kako promatra grad s visine zidina, zamišljen, pozorno poput entomologa koji prouËava mravinjak.

Upravo u tom zanimanju za iscrpno promatranje svijeta poËivala je velika važnost njegovih rukopisa. Njime je zarazio neke slikare svoje generacije, a i druge još mlae kao što je Leonardo da Vinci, koji je bio šegrt od tek Ëetrnaest godina kad su se upoznali u bottegi Andree Verrocchija, koji Êe ubrzo postati jedan od njegovih najgorljivijih obožavatelja ∑ “uhvatiti pokret kihanja, gustoÊu kapi krvi, istraživati ljudska lica dok ne budeš u stanju odgonetnuti njihovu iscrpljenost, pohlepu ili pohotu... opisati brazde na nepcu nekog psa”. To bi trebala biti prava priroda umjetnika ∑ pomislila sam ∑ Ëovjeka koji je u stanju, ako je potrebno, staviti svoju istraživaËku ruku u zvjerske ralje.

Osim tih razmišljanja bilježnice su ukljuËivale kuharske recepte, kuÊne raËune, popis za kupnju, adrese, Ëak i ulomke poezije koja mu je pomogla da oslobodi demone koji su ga muËili iznutra. Ali onda bi njegove bilješke opet poprimile svu snagu aktualnosti, odluËno poput udarca malja, kao što se zbilo 26. travnja 1478., nekoliko sati prije nego što je slikar zauvijek skonËao u kraljevstvu tame.

Bila je to posljednja nedjelja travnja i religiozna aura Uskrsa još je lebdjela uzduhom. Zamišljala sam odsjev koji bi ostavilo sunce u mirnom zraku trga i osjeÊala vrtoglavicu uronivši u onaj snop spisa, kao da sam provirila na vidikovac u zidinama: apsolutno nebesko plavetnilo, kupola Sante Marije del Fiore kako veliËanstveno, impozantno blista pod suncem, glasovi koji su se oko podneva poËeli skupljati u Via Martelli kako bi prisustvovali službi Božjoj. Ništa nije dalo naslutiti da Êe se za svega nekoliko minuta, na vrhuncu mise, kad sveÊenik bude dizao kalež na glavnom oltaru Sante Marije del Fiore, ondje odigrati dogaaji koji Êe taj sakrament pretvoriti u monstruozni pokolj koji Êe brodove hrama preplaviti krvlju i pulsirajuÊim utrobama.

1

15 2

Iako su margine bilježnica bile veoma uske, na nekim su se stranicama mogle proËitati nevezane reËenice naËrËkane tamnijom tintom. Prelazila sam stranice stalno iznova, pokušavajuÊi pronaÊi najmanju pojedinost koja bi rasvijetlila nešto u mojem istraživanju: lagani drhtaj u rukopisu, neki redak kako se spušta, prekinutu reËenicu, bilo kakvu promjenu, ma kako neznatna bila. BližeÊi se pravoj smrti, Lupettovi opisi bili su sve življi. U skrivenoj polusjeni katedrale stvari su se sigurno vidjele fragmentarno, izobliËeno, kao odraz u krhotinama razbijena zrcala, i tako sam ih uoËavala i ja dok sam puna išËekivanja Ëitala one ostarjele pergamene: bijela svjetlost voštanica, lice nekog muškarca u boËnom brodu oËiju zamagljenih kao da su mu se iskolaËile od straha prije nego što je u njima ostao odraz smrti, disanja u agoniji, užasnutih odjeka potpetica... U urnebesu nereda jedan je fratar lica prekrivena žutim rupËiÊem, koji je bio vezan preko nosa i sljepooËnica poput obrazine, izašao iza ispovjedaonice u halji od crnoga serža s rukavima zasukanim do lakata i rukama umrljanim krvlju poput mesara.

Do tog je trenutka Ëitava katedrala veÊ postala pravi pakao. »uli su se krikovi, a suluda zbrka nasumiËnoga trËanja poËela je potresati temelje hrama. Kaos je bio takav da su se neki svjedoci pobojali da Êe im se Brunelleschijeva kupola srušiti na glavu. Svi su bježali; politiËari, prvostolni kanonici skupljali su toge iznad pojasa, veleposlanici, vjernici, muškarci, žene i djeca bili su savladani panikom. Netko je tada rekao da krv Firentinaca nije crvena, nego crna i da bi si pošten Ëovjek trebao iskopati oËi da ne vidi neke stvari. Što sam se više zadubljivala u Ëitanje, to je više u meni rastao nejasan osjeÊaj koji je nadilazio Ëisto akademski interes za moju disertaciju, Ëudna mješavina morbidnosti i nepovjerljivosti koja je poticala moju znatiželju s primjesom životinjskoga, kao da sam stavila ruku u pregustu juhu. Možda Italija i jest bila to, tolika koliËina umjetnosti ne može se probaviti bez stanovite sklonosti niskim strastima. Prema Lupettu, vijest o napadu na Lorenza

1

16 2

Medicija zatrovala je zrak sumporom u oluji koja Êe ubrzo diÊi tende i stjegove u zrak, uzburkat Êe ulice poklicima s vještiËjih sijela i sruËiti se na grad poput prokletstva. Ti dogaaji, nazvani urota Pazzija zbog uloge koju je ta obitelj odigrala u zavjeri, nisu bili nepoznati ni meni ni drugim povjesniËarima specijaliziranima za renesansu, ali moram priznati da mi je preobilje okrutnih pojedinosti uspjelo okrenuti želudac. »ini se da su neki od urotnika došli do te krajnosti da razderu meso mrtvih vlastitim zubima, a ja nisam znala da li da to pripišem osveti ili nekom jezovitom ritualu. U jednom sam Ëasu pomislila da tu postoji neki religiozni motiv. To nije znaËilo da takva djela nužno podrazumijevaju bilo kakvu vrstu kanibalizma, stvarnog ili simboliËnog, kao u euharistiji prilikom priËesti tijelom i krvlju Kristovom, ali možda su pomogla da ih objasnim. Kako inaËe shvatiti kad netko gurne ruku u raskomadano truplo i prekapa po unutrašnjosti kao što opisuje jedno od svjedoËenja koja je prikupio Masoni: “...išËupao mu je srce, raskomadao ga (...), prinio ustima, zagrizao u njega, a ja, kad to vidjeh, pobjegoh...”

Ideje su mi nahrupile u glavu kad sam pokušala zamisliti moguÊe znaËenje svega toga, ali ono što sam u nastavku proËitala još me više šokiralo, izazivajuÊi u meni muËninu koja me prisilila da instinktivno prekrijem usta rukama.

Dignula sam glavu i pogledala prema dnu dvorane kao da se moram uvjeriti da sam na sigurnome, zaštiÊena unutar toga hrama znanja. Jedva da je bilo Ëetiri ili pet osoba koje su radile za stolovima i u sekundi sam pomislila na unutarnje divljaštvo koje možda krije svaki od tih uËenih istraživaËa ispod odjeÊe i kakva životinjska obilježja sama krijem ako me naelektrizirao takav pokolj?

Spustila sam pogled i ponovno proËitala ulomak. Nisam mogla povjerovati što piše dok sam nesvjesno i nervozno gladila pohabani rub listova pergamene koju sam držala na radnom stolu. Osjetila sam škorpionski ubod u visini dijafragme. Bio je to Ëudan strah, nešto poput onoga koji izazivaju neki filmovi Davida Lyncha.

1

17 2

Nešto mi je govorilo da moram smjesta zatvoriti tu bilježnicu i ne proËitati više ni rijeËi, ali to je govorio dio svijesti koji nikad nisam slušala.

Naturalizam u opisu bio mi je odbojan, ali istovremeno je zalazio u pukotine moje mašte poput neprestanog zujanja muhe iza uha. Savršeno sam dobro znala da je kad se zapoËinje istraga ili bilo kakvo znanstveno prouËavanje neophodno primijeniti stroge metode i racionalno se distancirati od Ëinjenica, ali, ma koliko se trudila, nisam uspijevala izbiti iz glave one slike koje su se cijelog tog dana i nekoliko sljedeÊih provlaËile firentinskim ulicama: zvuk konjskih potkova na poploËenju, tijela vezana za kosu, žalopojke ranjenih koji su bili previše raskomadani da bi se mogli diÊi, trepet svjetiljke u jednoj od uliËica u blizini trga s VijeÊnicom kad se veÊ dobrano smraËilo, par oËiju iskolaËenih od straha izmeu crnih gustih pramenova, oni odvratni komadi mlohava i bljedunjava mesa zakucani svom snagom za vrata i onaj miris.

Pogotovo miris... Toliko sam se prepustila mislima da nisam Ëula korake gospodina Torrianija, službenika Arhiva, koji je dolazio središnjim prolazom dvorane, izmeu redova stolova, prema kutu u kojem sam se nalazila. Nisam Ëula ni njegovo pucketanje prstima kojim je htio privuÊi moju pozornost, a da ne uznemiruje druge korisnike Arhiva. Zapravo, nisam bila svjesna njegove nazoËnosti sve dok nisam na lijevom ramenu osjetila ruku tešku poput sidra i tako sam se trznula unatrag da je malo nedostajalo da padnem sa stolca.

“Gospoice Sotomayor”, protisnuo je Torriani, još uvijek zbunjen žestinom moje reakcije. “Jeste li dobro?”

“Savršeno”, odgovorila sam podižuÊi tehniËku olovku koja mi je zbog zaprepaštenosti pala na pod. Kad sam ponovno digla pogled, mogla sam na službenikovu licu vidjeti zabrinutost zbog mog izgleda, a sudeÊi prema naËinu na koji me gledao, sigurno sam bila blijeda kao krpa. Torriani je bio Kalabrez niska stasa, ali snažne i košËate grae, što se moglo vidjeti Ëak i preko njegove sive podvorniËke uniforme. Imao je dostojanstvenu Êelu koju je

1

18 2

nosio po starinski, s nekoliko dugih pramenova koji su od razdjeljka prelazili lubanju, i iako je veÊ nekoliko godina bio u Firenci, zadržao je netaknuto ružiËasto lice i iskrenu bransku gostoljubivost. “Samo sam se preplašila”, promucala sam smiješeÊi se kako bih ga umirila.

“Previše vremena provodite zatvoreni ovdje. U vašim godinama mlade djevojke moraju biti na svježem zraku, a ne izmeu Ëetiri zida koja Ëuvaju samo stare papire i starine.”

NostalgiËno sam se sjetila majËinih ukora kad bih provodila vrijeme u kuÊi. U biti, nije bilo tako loše da se, povremeno, netko brine za mene. Zahvalno sam ga pogledala prije nego što sam ga upitala za razlog njegova neoËekivanog dolaska u dvoranu s rukopisima.

“Vani je neki gospodin koji vas želi vidjeti”, odgovorio mi je.

Nešto mi je sijevnulo glavom brzinom zeca i instinktivno sam prinijela ruku zglobu kako bih pogledala koliko je sati. Trinaest i trideset. Malo mi je falilo da se pljesnem po Ëelu u znak prijekora zbog rastresenosti. Potpuno sam zaboravila da je moj mentor, profesor Giulio Rossi, rekao da Êe svratiti u Arhiv i pokupiti me da odemo skupa jesti i porazgovarati o tome kako napreduje moj posao.

Uredila sam svoje stvari najbrže što sam mogla, spremila olovke i poveÊalo u futrolu sa zatvaraËem, stavila papire u fascikl sa spiralom i sve ubacila u ruksak. Prije nego što sam ugasila prekidaË stolne lampe, bacila sam posljednji pogled na Masonijevu bilježnicu. Na neparnoj stranici, uz anatomsku studiju utrobe, vidjela se pripremna skica krvoloËne pseÊe glave sa studijom proporcija, a na desnoj margini slikar je naËrËkao jedan od svojih aforizama koji su se sastojali uglavnom od enigmatiËnih ili dvosmislenih reËenica koje je toliko volio: “Pojavit Êe se divovske figure ljudskog obliËja, kao giganti, ali što im se više približavaš, to se više smanjuje njihova neizmjerna veliËina.” Zastala sam na trenutak, razmišljajuÊi o njegovu moguÊem smislu, ali više nisam imala vremena, tako da sam zatvorila rukopis, prevukla omËu preko drvenoga

1

19 2

štapiÊa i predala ga gospodinu Torrianiju kako bi ga vratio na mjesto meu tisuÊe registratora i spisa vezanih uz povijest Firence koje su Ëuvali u toj zgradi.

1

20 2

2

M

ladiÊ je prinio ruku Ëelu poput šilta, kao da ga zasljepljuje svjetlost, i ispunjen divljenjem podigao oËi prema vrhu katedrale. NajveÊa kupola na svijetu, nikad nije vidio ništa sliËno.

Podnevno je sunce zažarilo nove komade opeke s intenzitetom praskozorja. Izuzetan prizor za svakoga, a pogotovo za petnaestogodišnjega gorštaka koji nikad nije vidio drugi pejzaž osim vrletnih stijena brda Monsummano.

Toliko je bio ushiÊen promatrajuÊi da nije uoËio kola s magarcima koja su toga Ëasa prolazila ulicom natovarena tucanikom.

“Tako mi magaraca Sancti Benedicti! Izem ti presvetu Djevicu nella puttana brava del diavolo!” zagrmio je glas s visine kola.

“Gledaj kuda hodaš, facchino!”

DjeËak je osjetio kako mu se zatreslo tlo pod nogama i sklonio se u stranu. Dio tucanika ostao je razasut usred oblaka prašine, od kojega samo što nije iskašljao jetru. Na drugom kraju ulice skupina promatraËa gledala je kako radnici polažu ilovaËu i tucanik u jarak koji je, Ëini se, krio temelje buduÊe palaËe dok je kolotur dizao u zrak blok rustikalnoga kamena veliËine obeliska.

Bio je tako izgubljen u onom žamoru da se prvi put osjetio pravim siroËetom iako je prošlo mnogo godina otkad je njegov otac poginuo od metka iz kremenjaËe dok se borio u pješaštvu protiv vojske Pise. MladiÊevo je srce uzbueno lupalo, besciljno je hodao, omamljen dojmom da prisustvuje raanju novoga života.

Visoko Ëelo uokvireno slapom kovrËa bilo je prekriveno pepeljastim kapljicama s blagim zadahom po kuhanom luku, što je bilo

1

21 2

jedino toplo što je pojeo toga dana. Uznemiren, zavukao je ruke u nabore smeesive izblijedjele košulje koju je nosio preko tajca i prekapao po vreÊi koja je visjela s pojasa dok nije izvukao kvarc veliËine graha. Pogladio ga je prstima, oËiju zatvorenih poput nekoga tko dira talisman, pa ga bacio u jarak kako bi prizvao sreÊu u velikom gradu. Gledana iznutra, Firenca mu se uËinila puna i opasnosti i obeÊanja. To nije bio grad, to je bio svijet.

Glavni grad Toskane u tom je trenutku imao više od Ëetrdeset tisuÊa duša i bio je najzanosniji grad u Europi. Bio je podijeljen na dva dijela rijekom Arno. »itav grad bio je opasan neizmjernim zidinama, koje je Ëuvalo dvanaest vrata osvijetljenih velikim bakljama koje je zibao vjetar i koje su produljivale sjene seljaka koji su se u sumrak vraÊali iz vrtova, glava prekrivenih vunenim kapuljaËama i uronjenih brada, vukuÊi kola s drvima. Unutar zidina bile su dvadeset tri velike palaËe, više od trideset banaka, stotine radionica i deseci župnih crkava, opatije i samostani nad kojima se isticao impresivni campanile VijeÊnice. Momak je opËinjeno promatrao barjake raznih bratovština koji su se vijorili na trgovima te zlatne i grimizne tende koje su resile neke zgrade.

Osim još jednoga komada odjeÊe i sitniša od kojeg je mogao preživjeti još tjedan dana, njegove su prnje ukljuËivale pergamenu obmotanu crvenom vrpcom, pismo koje je sastavio neki pisar u kojem ga njegova majka udovica preporuËuje majstoru Verrocchiju, s kojim su je vezale daleke rodbinske veze i Ëija je bottega bila na glasu kao jedna od onih koje dobivaju najviše narudžbi u Ëitavoj Firenci. Žena je molila da pristane pouËavati siroËe, koje zauzvrat može obavljati svakojake poslove koje, prema majstorovu mišljenju, može obaviti: od cijepanja drva za peÊ do donošenja vode, ËišÊenja podova ili prenošenja poruka jer, kao što je bio zamoljen u poslanici, što momku nedostaje zbog godina, može stostruko nadoknaditi snalažljivošÊu i trudom.

DjeËak je prešao grad sa suncem u Ëelo, pokušavajuÊi hiniti držanje koje ga nije krasilo. Od sjevera do juga i od zapada do istoka, prelazeÊi rijeku, bilo je nemoguÊe sagledati ga u manje od dvadeset minuta. On, koji se hvalisao da se ne može izgubiti u

1

22 2

najneprohodnijim šumama, nije se uspio snaÊi u tom labirintu ulica. Uvjeren da sam nikad neÊe doÊi do odredišta, odluËio je pitati za bottegu majstora Verrocchija nekog radnika na kojeg je naletio na velikom trgu, ispred palaËe s kruništem koja je, sudeÊi prema frizu na vratima s dva lava i visini campanilea, nedvojbeno pružala utoËište vladi Republike.

Muškarac ga je zaËueno promatrao. Bijaše to nekakav debeljko s kukuljicom od stare kože. Provukao je ruku kroz otvor na veoma iznošenom svijetložutom ogrtaËu i pokazao mu smjer koji je trebao slijediti uz tako komplicirano nabrajanje da je momak jedva uspio shvatiti koju rijeË.

Njegova se zbunjenost pojaËala zbog iznenadnoga komešanja koje je nastalo na trgu nakon upada konjaniËke pratnje kojemu su prethodili udarci zvona, od Ëega se potpuno zablesavio. Tad je prvi put svojim oËima vidio Lorenza Medicija, o kojemu je toliko slušao još od djetinjstva. Samo je VeliËanstveni mogao imati takvu pratnju. Vidio ga je kako se vrti na svom konju u sredini trga, elegantan i okretan, takvoga držanja da je meu ljudima koji su ga promatrali izazvao tiho odobravanje. Imao je crnu kosu odrezanu dijagonalno ispod obraza poput kormoranovih krila.

Iako nije bio lijep muškarac, držao se tako moÊno da je bilo nemoguÊe ne diviti mu se, uspravna i Ëvrsta poprsja, istaknute brade uzdignute od oholosti, zašiljena nosa i oËiju od avolje crnog ugljena, ali sanjarskih trepavica, zbog kojih su dok je prolazio uzdisale žene svih dobi i staleža. Nosio je lijep ogrtaË od brokata podstavljen hermelinom, a njegov je konj imao tako bogato urešenu podsedlicu da je izgledala kao misna dekoracija. »itava je svita nalikovala na prinËevsku povorku, muškarci odjeveni u grimizno, klupice od damasta, barjaci od bijeloga tafta obrubljeni zlatnim i srebrnim cvijeÊem, koplja štitonoša, plaštevi koji su ostavljali u zraku treperenje kao lepet tisuÊa krila. MladiÊ nikad u životu nije vidio ništa sliËno. Prizor je u njemu izazvao tajanstveni osjeÊaj, pun napetosti.

Kad je prošla gužva, zaputio se uskom uliËicom i došao do ulice s mnogo podzemnih suknara uronjenih u stare rimske zidine.

1

23 2

U dnu, kao što mu je Ëovjek kazao, odmah je razabrao Palazzo del Podestà, koja je oznaËivala poËetak ulice u kojoj se, prema njegovoj raËunici, morala nalaziti majstorova bottega, nedaleko od slijepih zidova strašne Stinche, firentinskoga zatvora.

Hodao je jedva dvadeset koraka pa stao pred otvorenim vratima u obliku luka s niskim i baËvastim svodom. To je više nalikovalo na tor nego na slikarsku radionicu, s gomilom kokoši koje su se šepirile izmeu nakovnja i mramornih i terakotnih skulptura smještenih uza zid prostorije. Taj mu se nered nimalo nije svidio. Meu seljacima je postojalo puËko vjerovanje da su kokoši, a tako i pijetlovi, proklete životinje jer su pripomogle da Krist bude triput zatajen. Ipak, unatoË tom praznovjerju, momak je znao da se važnost neke radionice mjeri i brojem peradi koju ima, jer je ljepljiva tvar za slikanje temperama koja se rabila kako bi boje bile postojanije Ëesto bio žumanjak svježega jajeta. SudeÊi po broju kokoši u tom lokalu, nije mogao doÊi na bolje mjesto. Usudio se oprezno kroËiti prema dnu zgrade u kojem se naizgled nalazio radni prostor, sudeÊi po zvuku udaraca malja koji su dopirali iz dvorišta i zvuku puhanja iz mijeha. Dok je prolazio ispod lijevoga luka, zadovoljno je uoËio veliku škrinju za skladištenje žitarica, nekoliko naramaka drva, vrË s uljem i tri baËve vina.

“Majstore!” pozvao je nekoliko puta drhtavim glasom. Bez odgovora. Mislio je da vjerojatno buka tokarske klupe i udarci maljem prigušuju njegov glas, ali nije se usudio iÊi dalje od straha da ga ne dožive kao priprosta lopova. Ostao je pod vanjskom stranom krova s lukovima diveÊi se alabastrenoj pogrebnoj masci i stajao zadivljeno gledajuÊi kad je iznenada osjetio kako ga je prošao drhtaj, od kojeg se ukopao na mjestu i zanijemio od užasa.

Pred njim je stajala skulptura ljudske veliËine, koja kao da je odjednom oživjela i poËela se micati. DjeËak je iskolaËio oËi kao da je upravo ugledao duh poraženih na Armagedonu. Ali njegov je šok bio još veÊi kad mu se to biÊe prekriveno gipsom, oËiju živih kao u Uskrsloga, približilo i na dva pedlja od njega ispustilo lavlju riku. Da mu se ukazao sam vrag, ne bi reagirao toliko pre-

1

24 2

neraženo. Triput se pobožno prekrižio i stao bježati hodajuÊi unatraške tako nespretno da je preplašio kokoši koje su potpuno suvereno lutale radionicom. Pao je na stražnjicu usred letenja perja i kokodakanja, usred podsmijeha, baš kraj kupidona od terakote.

Još se nalazio ponižen na tlu kad je Uskrsli prešao vlažnom krpom po licu otkrivajuÊi prave crte lica usred gromoglasnoga smijeha ostalih.

“To je samo mramorna prašina, momËe”, rekao je pružajuÊi mu Ëvrstu ruku kako bi ga oslobodio javnog ismijavanja. Bio je to visok i krepak Ëovjek, plemenitih crta lica unatoË radnoj odjeÊi.

“Majstore Verrocchio!” uzviknuo je mladiÊ udahnuvši s olakšanjem i naklonivši se glavom. “Vaša me pojava uspjela zbuniti.”

“Bojim se da si i dalje u zabludi, momËe. Majstor nije u gradu.”

“Tko ste onda vi?” upitao je ne skrivajuÊi uznemirenost.

Muškarcu se svidjela spontanost toga priprostog ragazza branskoga naglaska i kovrËave kose kao u kerubina. Pomislio je da bi mogao pozirati kao model za Davida koji je trebao krasiti vrt vile Medici.

“Recimo da sam danas tvoj aneo Ëuvar. Okreni se”, naredio mu je.

MladiÊ je poslušao bez rijeËi, okreÊuÊi se nespretno na petama.

“Dobro, možda nema manire Botticellijeva anela”, komentirao je muškarac podrugljivo zaputivši se prema skupini umjetnika koji su se raspoloženo okupili pred mladiÊem, “ali uz pokoju lekciju moÊi Êe poslužiti.”

“Poslužiti za što, gospodine?” upitao je djeËak ne shvativši.

“Razvedri se, momËe. Postat Êeš kralj David. Barem Êeš iduÊih nekoliko mjeseci jesti toplo. E, da, kako se zoveš? Sigurno imaš neko ime.”

“Zovem se Luca, gospodine”, odgovorio je mladiÊ pruživši

1

25 2

desnu nogu i podižuÊi skromni haljetak od jute u dražestan poklon, koji je ponovno nasmijao sve prisutne.

“Pierpaolo Masoni”, predstavio se muškarac dubokim i sveËanim glasom. “Slikar, fresko slikar, travar i risaË kazališnih masaka”, dodao je pa oponašajuÊi harlekina improvizirao sa šeširom u ruci naklon kao da je commendatore koji se nalazi pred princem.

MladiÊ je prinio prste Ëelu onim pokretom razoËaranja koje snae mnoga zaprepaštena biÊa kad iznebuha shvate da postoji nešto od najveÊe važnosti što su sasvim zaboravili. PoËeo je predano prekapati po svežnju sve dok nije pronašao svitak pergamene s crvenom vrpcom u kojoj je Ëuvao svoje dokumente. Zadovoljno ju je pružio svom neoËekivanom dobroËinitelju i pognute glave veoma uzvišeno dodao: “Luca di Credi, gospodine, na usluzi.”

1

26 2

1

288 2

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Iva KarabaiÊ KraljeviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici ∂ iStockphoto LP Godina izdanja 2010., travanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-139-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

1

292 2

1

288 2