Rat i mit by Fraktura

uvod i glavni argument

Dejan JoviÄ&#x2021;

Rat i mit

Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj

dejan joviÄ&#x2021;, rat i mit

uvod i glavni argument

Dejan JoviÄ&#x2021;

Rat i mit Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj

Fraktura

dejan jović, rat i mit Recenzenti Doc. dr. sc. Zlatan Krajina Prof. dr. Milan Podunavac Prof. dr. sc. Nenad Zakošek

© Dejan Jović i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-876-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 975457

uvod i glavni argument

Sadržaj

Uvod i glavni argument

prvo poglavlje Rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

drugo poglavlje Stvaranje rata

treće poglavlje Nakon rata: stvaranje mita i posljedice mitotvorstva

189

četvrto poglavlje Etnototalitarizam i etnototalitarizam svakodnevice

283

peto poglavlje Zaključak: teorijska razmatranja

325

Literatura 393 Kazalo imena 401 O autoru

405

dejan joviÄ&#x2021;, rat i mit

rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

prvo poglavlje

Rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume 1. Politički pluralizam U 2017. godini Hrvatska je obilježila 25. godišnjicu međunarodnog priznanja (15. siječnja 1992.), a prethodne je godine proslavila i 25. godišnjicu proglašenja nezavisnosti (25. lipnja 1991.). Ujedno je to bila i 25. godišnjica ratnog sukoba, koji se u Hrvatskoj najintenzivnije vodio upravo u razdoblju od kolovoza 1991. do siječnja 1992., kad je dočekala i međunarodno priznanje od strane tada najrelevantnijeg aktera: Europske zajednice odnosno njenih 12 tadašnjih članica. Time je okončano njeno “skraćeno 20. stoljeće”, koje je trajalo od raspada Austro-Ugarske i formiranja Jugoslavije (1918.) do raspada Jugoslavije i formiranja suvremene Hrvatske (1992.). Oba raskida s prethodnim državama/imperijima u kojima je imala određenu unutarnju autonomiju (u različitim oblicima i s različitim sadržajem) bila su iznenadna, neočekivana, te povezana s ratnim sukobima i fundamentalnim promjenama karaktera i oblika međunarodnog sustava. Oba su bila traumatična i značila su nagli, za mnoge bolni, prekid s kontekstom i okvirom u kojem se Hrvatska (za koju se danas u okviru mita koji analiziramo u ovoj knjizi tvrdi da tada, zapravo, nije ni postojala – jer je, navodno, nastala tek 1991.) prilično dobro snalazila.

dejan jović, rat i mit

Hrvatska je svoju nezavisnost stekla u okolnostima koje nisu bile dogovorene, niti mirne. Malotko je – u Hrvatskoj i izvan nje – očekivao raspad Jugoslavije.1 Oni koji su ga i priželjkivali, uglavnom nisu vjerovali da će on završiti stvaranjem nezavisnih država.2 Jednom kad je započeo, proces raspada Jugoslavije odvijao se u atmosferi improvizacije, kontroverznog odlučivanja, međusobnog reagiranja (interakcije) jednih na druge i politike povezanih posuda: “Ako oni učine ovo, mi ćemo ono.” Bila je to reaktivna politika, osmišljena na brzinu i vođena

Pad socijalizma i s njim Berlinskog zida, te raspad triju socijalističkih federacija i Istočne Njemačke (Demokratske Republike) bio je za političku znanost, a posebno za teorije međunarodnih odnosa crni petak, jer ga, osim iznimaka, nisu predvidjele i jer se, naročito u slučaju SSSR-a, prema najznačajnijoj od teorija – realističkoj – nije trebao dogoditi. Moćne države, supersile, ne bi se trebale raspasti. Pa ipak, unatoč teorijama, to se dogodilo. 2 Hrvatska je sredinom i krajem osamdesetih godina bila naročito privržena tadašnjem ustavnom uređenju Jugoslavije, te je bila – uz Sloveniju – jedna od “ustavobraniteljskih” republika. Protivila se većim promjenama ustava u oba potencijalna smjera: i centralizaciji i daljnjoj decentralizaciji. Zapravo, ona je ostala vjerna modelu koji je uspostavio ustav iz 1974. godine duže od drugih republika, primjerice od Slovenije i Srbije, čiji je politički sukob bio najvažnija karakteristika tih godina. O razlozima zbog kojih je hrvatska politička klasa (za vrijeme Ante Markovića, Stipe Šuvara i Ivice Račana) bila tako odana tom modelu Jugoslavije, v. u Jović (2007.). Hrvatska je u socijalizmu bila odana sistemu jer je on pozitivno odgovorio na dvije temeljne hrvatske političke ideje iz 20. stoljeća: republikanizam i federalizam. Povrh toga, čelnu ulogu u tom sistemu imao je Josip Broz Tito, koji je – iako nikad nije isticao svoje hrvatstvo – dobro razumio hrvatsku politiku i čiji su se politički stavovi oblikovali i pod njenim utjecajem. Hrvatska je također podržavala širenje decentralizacije koje se u Jugoslaviji događalo gotovo kontinuirano od 1945. do njena kraja. Ona je također podržavala i narativ o Drugom svjetskom ratu, koji joj je omogućavao da – makar djelomice – izmakne iz duboke sjene koju je na hrvatski narod bacilo ustaštvo. O tome će u ovoj knjizi biti još riječi. Taj konzervativizam političke klase formirane isključivo od članova SKH, bio je jedan od razloga zbog kojih SKH nije pobijedio na izborima 1990., pa je Hrvatska postala prva od jugoslavenskih republika u kojoj je stranka-nasljednica komunističke partije napustila vlast kao stranka (ne i mnogi njeni članovi, koji su postali članovi HDZ-a). U Sloveniji i Srbiji partijske organizacije SKJ već su osamdesetih godina imale djelomično revizionističke programe, što ih je održalo na vlasti (u Srbiji) ili pri vlasti (u Sloveniji) i nakon 1990. 1

rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

u okolnostima koje nitko nije očekivao, niti je držao da su uopće moguće. Raspad međunarodnog poretka radikalno mijenja pravila igre i poziciju aktera u toj političkoj igri. Ono što je sve donedavno izgledalo nepromjenjivo, poslije raspada (u velikoj mjeri bipolarnog) međunarod nog sistema – koji je bio više od okvira, jer je podrazumijevao i sasvim specifičan politički identitet, odnosno normativni sustav: ideologiju, vrijednosti, percepcije i rituale – postalo je neodrživo. S druge strane, sve one opcije i fantazije, koje su u prethodnom uređenju svijeta bile nezamislive i nemoguće, sad su postale ne samo moguće, nego često i neizbježne. Postalo je moguće da se raspadne jedna od najmoćnijih svjetskih supersila – Sovjetski Savez. Postalo je moguće da se dvije – što zbog Drugog svjetskog rata, a što zbog Hladnog rata – razdvojene njemačke države ujedine. Postalo je moguće da u Europi i oko nje (u širem euroazijskom prostoru) nastane niz novih država. Sve je to bilo potpuno nezamislivo u doba stabilnog prethodnog međunarodnog sustava. Raspad međunarodnog poretka, za kojim je slijedio raspad Jugoslavije kao po mnogočemu specifične zemlje (koja je sebe definirala kao samo uvjetnu državu)3, unio je potpunu neizvjesnost i destabilizirao temelje na kojima se gradila stabilnost, ili barem osjećaj stabilnosti, za njene sastavne dijelove (republike, pokrajine, narode, narodnosti) i građane.

Jugoslavija je sebe u članku 1. Ustava iz 1974. definirala kao saveznu državu ali i kao “državnu zajednicu dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije, zasnovanu na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i kao socijalističku samoupravnu demokratsku zajednicu radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti”. Već i ta formulacija pokazuje koliko je kompromisa sadržano u samoj definiciji karaktera države koja je, uz to što je država, još i štošta drugo. Takva nejasnoća proizlazi, prije svega, iz ideološkog koncepta na kojem je sagrađena jugoslavenska “državna zajednica” – a taj je koncept u sebi imao antidržavnu ideju: ideju “odumiranja države” kroz proces tranzicije (u prijelaznom razdoblju) između države i samoupravno organiziranog društva. Više o kontradikciji između ideje “odumiranja države” i pokušaja stabilizacije i održanja Jugoslavije kao države, v. u Jović (2003.). 3

dejan jović, rat i mit

Stvorena je situacija kaosa i anarhije, koja je u jugoslavenskom slučaju bila višeslojna i duboka. U tom se kaosu raspala ne samo Jugoslavija kao država i politička zajednica, nego i njene republike, a potom i regije, općine, pa čak i neka mjesta (npr. Mostar, Sarajevo), obitelji i individualni životi. Raspad je bio sveobuhvatan i dubok: od vrha prema dnu. Od njega nije bila pošteđena čak ni Slovenija, koju se uvijek držalo nekim posebnim slučajem u jugoslavenskoj državi. I u njoj je došlo do ozbiljnog sudara kon federalista (oko Milana Kučana) i suverenista (okupljenih u koaliciji DEMOS, predvođenoj Jožetom Pučnikom). Razlike po pitanju ne zavisnosti, kao što sam objasnio u jednom prethodnom članku o slovensko-hrvatskom konfederacijskom prijedlogu (Jović, 2008.) odredile su dinamiku ponašanja Slovenije u odnosu prema drugima u tim ključ nim mjesecima 1990. i prvoj polovici 1991. Čak i u Sloveniji, kao što smo otkrili tek kasnije, vodila se politika brisanja svih onih Drugih, nekadašnjih sudržavljana a sada novoproizvedenih stranaca, za koje se smatralo da mogu predstavljati sigurnosni i identitetski problem za novu državu (v. Zorn, 2004. i Lipovec Čebron, 2011.). U svim novonastalim državama jugoslavenskog prostora, rascjepi i ras padi bili su dramatični. U svima je javno mnijenje bilo podijeljeno oko odgovora na pitanje: što dalje, što nakon Jugoslavije? Njen raspad primljen je s nevjericom, naročito stoga što nigdje – pa ni u Sloveniji – nije bilo konsenzusa čak ni o pitanju treba li izaći iz Jugoslavije (korišten je termin: “razdruživanje”) ili ne.4 Još u siječnju 1990., Milan Kučan,

Za dileme o pitanju nezavisnosti u Sloveniji, v. moj članak o slovensko-hrvatskom konfederacijskom sporazumu (Jović, 2008.). Dok su Milan Kučan i tamošnja socijaldemokratska stranka (reformirani komunisti) zagovarali uglavnom konfederacijski sporazum s ostalim jugoslavenskim republikama/državama, DEMOS je uglavnom bio za nezavisnu Sloveniju. Do preokreta u javnom mnijenju došlo je pod utjecajem događaja u Hrvatskoj, odnosno zbog kompliciranja hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj, kao i zbog jasnih signala iz Beograda o tome da bi Srbija bez većih problema podržala nezavisnost Slovenije, koja joj je bila prepreka za 4

rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

tadašnji predsjednik Predsjedništva Slovenije upozoravao je da će oni koji su protivnici separatizma biti u “teškoj poziciji” ako se nastave trendovi koji su prethodne godine započeli u Istočnoj Europi, a posebno u Njemačkoj. Govoreći o opciji raspada Jugoslavije, Kučan je rekao: Ne mogu se pomiriti s tom mogućnošću. Ali, Jugoslavija ovakva kakva jest nije dobra nikome. Ako se Helsinška dekla racija i način mišljenja u Europi, koji je sada neprijateljski raspoložen prema bilo kakvim promjenama granica promije ni – a ja nisam siguran da će ostati vjerni tom pogledu nakon svega što se dogodilo u Njemačkoj i zemljama na Istoku – onda bi mi slovenski neseparatisti došli u vrlo tešku situaciju. Naravno, sve ovisi o tome kako će Jugoslavija izgledati.5 No istodobno su upravo slovenski komunisti povukli prvi potez koji će mnogi vidjeti kao konačni kraj Jugoslavije, napuštanjem izvanrednog 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Oni su to učinili kad su vidjeli da su na tom kongresu ostali u manjini u vezi sa svim temama. Iako su zagovarali demokratizaciju SKJ, kao i demokratizaciju političkog sustava u cjelini, nisu željeli prihvatiti situaciju u kojoj glasanjem prestaju biti veto-igrači i postaju manjina. Komentatorica zagrebačkog tjednika Danas, Jelena Lovrić upozorila je odmah po prekidu tog kongresa da bi “povlačenje Slovenije s kongresa, iz Partije ili iz zemlje, moglo otvoriti vrata raspadu zemlje, u kojem bi prekrajanje granica i stvaranje Velike Srbije postalo sasvim mogućim”.6 Slovensko javno mnijenje, kao što pokazuju rezultati opsežnog i akademski utemeljenog istraživanja objavljenog u veljači 1990. godine,

ostvarivanje većine u Predsjedništvu SFRJ. Poslije je, prilikom glasanja o povlačenju JNA iz Slovenije, u srpnju 1991., postalo jasno da Srbija podržava Sloveniju, te joj u stvarnosti omogućuje de facto nezavisnost u odnosu na Jugoslaviju. 5 Milan Kučan, intervju Danasu, 30. siječnja 1990. 6 Jelena Lovrić u Danasu, 6. veljače 1990.

dejan jović, rat i mit

bilo je u trenutku kad je slovenska delegacija odlučila napustiti kongres SKJ vrlo ambivalentno i po pitanju statusa Slovenije u Jugoslaviji i po pitanju budućnosti Jugoslavije. U tom istraživanju, provedenom početkom 1990., 55,4 posto Slovenaca izjavilo je da bi glasalo za nezavisnost ako bi o tome bio raspisan referendum, a 52,1 posto je smatralo da “ima smisla raspravljati” o takvom referendumu. Nešto manji broj, 46,8% smatrao je da je “pravo slovenskog naroda na samoodređenje neotuđivo”. Međutim na pitanje o tome kako vidi budućnost Slovenije u odnosu na Jugoslaviju, 50,6 posto reklo je: “kao državu u okviru jugoslavenske konfederacije, s velikom samostalnošću pojedinih republika”, a tek 23,3 posto “kao potpuno samostalnu državu”. Moglo bi se zaključiti da je već početkom 1990., dovoljan – iako ne i plebiscitaran – broj Slovenaca bio za izlazak iz Jugoslavije, ali da je tek svaki četvrti ili peti smatrao da je ta opcija moguća. Slovenci, pokazalo je to istraživanje, nisu imali negativan stav prema tadašnjoj saveznoj Armiji, iako je JNA izgubila na popularnosti zbog izravnog uplitanja u slovensku politiku na suđenju Janezu Janši i trojici drugih Slovenaca. No još je početkom 1990., 62,8 posto njih smatralo da JNA treba “odgajati omladinu u patriotskom duhu”. Protivili su se međutim ideji da JNA štiti poredak ili da preuzme vlast u Jugoslaviji. Od Jugoslavije su tražili da se što prije odmakne od politike nesvrstanosti (samo 5,3 posto Slovenaca smatralo je da je nesvrstanost dobra vanjskopolitička orijentacija), te da se što prije uključi u Europsku ekonomsku zajednicu (za to je bilo čak 74,3 posto Slovenaca). No i u Sloveniji se pojavio strah od budućnosti. Čak 46,7 posto ispitanika reklo je da osjeća “ugroženost zbog zaoštravanja konflikta Slovenije sa Srbijom”, a 71,5 posto je reklo da se zbog mitinga po cijeloj Jugoslaviji “srpska dominacija širi nasilno, i ugrožava samostalnost nacije”. Agresivnost “mitinga solidarnosti”, a posebno njihovo eventualno “izvoženje” u Sloveniju, plašilo je Slovence i udaljavalo ih je od Jugoslavije.7 Tražili su čvršću zaštitu i od

V. članak Zorana Medveda, Danas, 20. veljače 1990.

rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

trendova pretvaranja Slovenaca u manjinu kroz glasanje na jugoslavenskoj razini, i od organiziranih mitinga koji su s jedne strane bili izraz izravne demokracije, a s druge su bili organizirani iz Beograda i u velikoj su mjeri bili antislovenski. Verbalni napadi na slovenske funkcionere – bivše (npr. Kardelja) i sadašnje (npr. Kučana, Smolea, Hafnera i druge) – učinili su da se inicijalno ambivalentno slovensko javno mnijenje početkom 1990. okrene prema sve više nacionalnoj, a dijelom i prema separatističkoj poziciji. To se vidjelo i na prvim izborima u Sloveniji, na kojima je Milan Kučan uspio pobijediti na izborima za predsjednika Predsjedništva Slovenije (u drugom krugu dobio je 58,59 posto glasova, a njegov protukandidat Jože Pučnik 41,41 posto), dok su na parlamentarnim izborima pobijedili predstavnici dotadašnje opozicije: DEMOS. Ta koalicija dobila je ukupno 54,8 posto glasova, te je osvojila 47 od 80 mandata u Skupštini Slovenije. Najveća pojedinačna stranka i dalje je bila Stranka demokratskih promjena (bivši komunisti) sa 17,3 posto osvojenih glasova, dok je Savez socijalističke omladine bio drugi, s osvojenih 14,5 posto. Kad se dogodilo upravo ono zbog čega su Kučan i s njim oni u Sloveniji koji su još početkom 1990. predlagali konfederacijsko preuređenje Jugoslavije, ali ne i odlazak Slovenije iz nje strahovali, Slovenija je, što zbog uspjeha separatističkih snaga na prvim izborima u proljeće 1990., a što zbog početka srpsko-hrvatskog sukoba (već u kolovozu 1990.) postupno napuštala konfederacijsku ideju i okretala se prema sa mostalnosti. Hrvatsko-srpske tenzije u Hrvatskoj pritom su imale golemu važnost. Prije njih, Slovenija je razmatrala kompromise, od kojih je jedan bio izražen i u zajedničkom hrvatsko-slovenskom prijed logu za formiranje konfederacije. No nakon što je već u kolovozu 1990. došlo do blokade puteva u okolici Knina, te do prvih sukoba Srba i Hrvata u Hrvatskoj, pozicija konfederalista u Sloveniji je dodatno oslabila. Kako formirati konfederaciju čak i s Hrvatskom, koja je bila na pragu većeg sukoba, a možda i rata? Događaji u Hrvatskoj, a posebno širi srpsko-hrvatski sukobi, išli su na ruku separatistima u Sloveniji,

dejan jović, rat i mit

jer se javno mnijenje upravo zbog njih počelo pomicati u smjeru nezavisnosti.8 U tome ih je naročito potakao prijedlog koji je već krajem 1990. došao iz Europske zajednice – da ona otpočne pregovore s Jugoslavijom o eventualnom članstvu u tadašnjoj EZ (danas EU). Taj je prijedlog, izrečen u namjeri da pokuša jugoslavenske republike pridobiti za demokratsku transformaciju Jugoslavije, protiv upotrebe nasilja i protiv separatizma pojedinih republika, samo ubrzao proces izlaženja Slovenije iz Jugoslavije. Odgovor slovenskih separatista (okupljenih oko koalicije DEMOS) bio je: želimo u Europu, i to odmah, ali ne kao pokrajina Velike Srbije. Prvo moramo napustiti Jugoslaviju, a potom ući u Europu. Osim toga, Jugoslavija – sa svim svojim kompliciranim etničkim odnosima, sa svojom slabijom razvijenošću od Slovenije – uteg nam je oko nogu. Slovenski referendum o nezavisnosti održan je upravo kao reakcija na ovu “otrovnu jabuku” koja je, kao poklon, stizala iz Europe. On je međutim unio dodatnu neizvjesnost u situaciju koja je već bila puna strahova, sumnjičenja i nesigurnosti. Slovenska nezavisnost gurnula je i Hrvatsku prema izlasku iz Jugoslavije, i to u trenutku u kojem Hrvatska nije bila spremna suprotstaviti se otporima koji su se mogli očekivati ako krene tim putem. Hrvatski pokušaji da se uspori slovenski put prema nezavisnosti pokazali su se neuspješnima. Hrvatska je krenula za Slovenijom, jer je smatrala da joj ostanak u Jugoslaviji u kojoj bi bila u manjini, a možda i izolirana nakon odlaska Slovenije, nije u interesu. Ta je odluka bila, jednim dijelom, izraz separatističkih

U tom je smislu opravdano pitati je li bilo osnova da se u referendumsko pitanje u Hrvatskoj u svibnju 1991. uključi i formulacija da se radi o hrvatskom i slovenskom prijedlogu za konfederaciju? Naime pet mjeseci ranije Slovenija je već imala re ferendum o nezavisnosti, pa u svibnju 1991. nije više predlagala konfederaciju. Referendum je, u tom smislu, ponudio opciju koja u stvarnosti više nije bila na stolu – iako se poslije, nakon kratkotrajnog sukoba JNA i Slovenije u lipnju i srpnju 1991. – ponovno pojavila, ovog puta voljom međunarodnih aktera. Rat u Hrvatskoj, koji se intenzivirao u kolovozu 1991. ponovno ju je onemogućio. 8

rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

ideja pobjednika izbora iz proljeća 1990., Hrvatske demokratske zajednice pod vodstvom Franje Tuđmana, a drugim je dijelom bila reakcija na okolnosti, koje je odredilo slovensko-srpsko zaoštravanje oko pitanja karaktera i opstanka Jugoslavije. Hrvatska se našla između dviju vatri, a unutar nje same jačao je separatistički pokret hrvatskih Srba, prije svega onih koji su živjeli u općinama gdje su Srbi činili ili većinu ili značajan broj stanovnika.9 Strah od neizvjesnosti njih je pogodio još više nego Hrvate, koji su barem bili većina u eventualnoj novoj državi (Hrvatskoj), dok su Srbi imali osjećaj da bi raspadom socijalizma, stabilnosti i Jugoslavije bili još veći gubitnici, jer bi u novoj državi, Hrvatskoj, bili nepoželjna manjina. Sve je to stvaralo strahove i frustracije koji su potom korišteni za pozive na samoobranu, nacionalno jedinstvo i oprez prema drugima. Te su se emocije pojavile već s prvim znacima krize jugoslavenskog sustava, ali su sad eskalirale, stvarajući osjećaj nesigurnosti kod svih aktera. Iz tih novih i neočekivanih okolnosti, nastale su kaotične ideje i nepromišljeni potezi. Iako je danas popularno govoriti o nekim velikim strateškim planovima koji su “davno smišljeni” i potom konzistentno provođeni, u stvarnosti su razmatrane mnoge opcije, često i one međusobno kontradiktorne. Politika se mijenjala prema okolnostima, a okolnosti su bile sve samo ne predvidljive. Postojali su planovi A, B i C, a često i još poneki. Potezi koje su povlačile nove političke elite često

U 13 općina u Hrvatskoj 1990. bilo je više Srba nego Hrvata. To su bile općine: Daruvar (30,3 posto Srba i 28,3 posto Hrvata), Pakrac (38,4: 30,4), Donji Lapac (91,0: 0,6), Gračac (72,3: 18,1), Titova Korenica (69,2: 18,9), Vojnić (88,6: 1,4), Vrginmost (71,4: 21,9), Dvor (80,8: 10,2), Glina (56,7: 35,7), Kostajnica (55,5: 27,7), Benkovac (53,0: 40,0), Knin (78,9: 8,5) i Obrovac (60,1: 33,8). Srbi nisu bili većina ni u jednoj od deset zajednica općina (devet i grad Zagreb), ali ih je u ZO Gospić bilo više nego Hrvata (45,4 posto Srba, 44 posto Hrvata, 8,9 posto Jugoslavena). Natprosječan broj Srba živio je u ZO Sisak (34,8 posto, dok je Hrvata bilo 48,4 posto, a Jugoslavena 12,7 posto), u ZO Karlovac (Srba 28,2 posto, Hrvata 61,2 posto, Jugoslavena 7,5 posto) i u ZO Osijek (Srba 15,3 posto, Hrvata 66,8 posto, Jugoslavena 11,3 posto). V. članak Željka Luburovića u Danasu, 20. veljače 1990. 9

dejan jović, rat i mit

su bili vrlo kratkotrajni, i već sutra osporeni. Zbog toga nitko nikome nije vjerovao, a kako je povjerenje temelj dogovora – dogovora nije bilo. Političke elite u Srbiji (a u najvećem dijelu i u Crnoj Gori) predlagale su opstanak neke vrste federativne Jugoslavije, ali istodobno je smišljen i promoviran i “alternativni plan” – o “Jugoslaviji onih naroda koji žele u njoj živjeti”. Kao što u svojim dnevničkim bilješkama otkriva Borisav Jović (1995.: 131),10 takav plan je osmišljen u ožujku 1990., kad je srpsko političko vodstvo – koje je od 1987. de facto vodio Slobodan Milošević – zaključilo da ne želi (ili ne može) silom zadržati Slovence (a vjerojatno ni etničke Hrvate) u Jugoslaviji. Ali, čak i unutar političke klase, stvoren je značajan rascjep po pitanju: treba li Srbija inzistirati na očuvanju Jugoslavije kakva je bila dotad (dakle: djelovati kao sila statusa quo) ili treba djelovati revizionistički, promovirajući neku drugu Jugoslaviju. Ili treba u potpunosti napustiti ideju i praksu Jugoslavije i okrenuti se sebi, stvaranjem Srbije kao nezavisne države (kao što je predlagao primjerice Dobrica Ćosić?).11 I ako se odluči za nezavisnost – što je zagovarala manjina, a u političkom prostoru nitko relevantan – treba li ta

Borisav Jović piše o sastanku “koordinacije” glavnih ljudi društvenopolitičkih organizacija, republičkih organa vlasti, privredne komore i predstavnika Beograda, koji je održan 26. ožujka 1990. “Ocenjujemo da se ostvaruje proces raspadanja Jugoslavije na sličan način kako se to desio sa SKJ. Izgleda nam nezaustavljiv. Srbija će voditi iskrenu politiku opstanka federativne Jugoslavije, ali će se spremiti da živi i bez Jugoslavije. U eventualnom raspadu zemlje računamo na jedinstvo sa Crnom Gorom. Makedoniju nećemo da molimo. Ako ona zamoli, moraće da se izvini za grehove prema žrtvama iz Prvog svetskog rata (koje smatra okupatorima). Naš je cilj da izbegnemo krvoproliće, da uspostavimo granicu unutar koje se neće ratovati. Van te granice rat se neće moći izbeći, jer Bosna i Hercegovina neće moći da opstane kao država, a bitka oko teritorije bez krvi teško je zamisliva” (1995.: 131). 11 O susretu Miloševića i Ćosića u ožujku 1990. v. dnevnike Borisava Jovića, zapis od 21. ožujka 1990. (1995.: 125) i od 25. ožujka 1990. (1995.: 130). Jović piše da je njihov prvi susret trajao tri sata i da je Milošević njime bio zadovoljan, iako se nisu složili oko glavnog pitanja: potrebe da Jugoslavija opstane. Ćosić je smatrao da Jugoslavija nije vrijedna spašavanja, posebno ne ratom. 10

rekonstrukcija identiteta nakon historijske traume

nezavisna Srbija biti “mala” (bez Kosova, do čega bi došlo njegovom podjelom, što je zagovarao Dobrica Ćosić), srednja (u njenim avnojskim granicama, bez posebne suštinske autonomije za pokrajine) ili “velika” (na svim teritorijima gdje žive etnički Srbi, pa čak i onima gdje su nekad živjeli, ali su tamo ostali uglavnom samo grobovi)?12 Raspad Jugoslavije u Srbiji je probudio temeljnu dilemu i najvažniju podjelu unutar srpske intelektualne i političke elite, pa i naroda: onu na srpsku nasuprot jugo slavenske orijentacije (v. Pavković, 1998).13 On je podijelio srpsku politiku, ali i društvo, na zagovornike bilo kakve (kakve-takve) Jugoslavije i one koji su smatrali da je Jugoslavija bila štetna za interese srpskog naroda, te da je jedini izlaz u formiranju Srbije. Raspad Jugoslavije

Ovdje treba dodati da ideja o teritorijalnom proširenju Srbije nije nužno uključivala njen izlazak iz Jugoslavije. Primjerice Vuk Drašković je – barem u jednom momentu i ne na sasvim jasno artikuliran način – predlagao promjenu granica republika, ali istovremeno i opstanak jugoslavenske države ili njeno pretvaranje u konfederaciju, ne i potpunu nezavisnost Srbije – iako ni tu opciju nije isključivao, ako ne bi bilo moguće postići kompromis o njenom preuređenju. 13 Iako Pavković ukazuje na dubinu tih podjela, one ipak nisu bile apsolutne, jer su se mnogi Srbi osjećali Jugoslavenima i nisu vidjeli preveliku razliku između lojalnosti Srbiji i Jugoslaviji. Posebno je to bio slučaj sa Srbima izvan Srbije, koji su smatrali Jugoslaviju svojom jedinom ili glavnom domovinom. Mnogi su u Srbiji, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, smatrali da je moguće biti i Srbin i Jugoslaven, te ideja o podijeljenoj lojalnosti na vertikalnoj osnovi – izražena, između ostalog, i u ideji republičkog i jugoslavenskog državljanstva istodobno – nije bila nikakva rijetkost. Tek se u doba raspada Jugoslavije, kao i pod utjecajem onog pravca unutar srpskog nacionalizma koji se temelji na snažnom antijugoslavenstvu – i koji smatra da je Jugoslavija bila tragična i velika pogreška za Srbiju i Srbe – stvara “nužnost” ekskluzivnog identificiranja ili sa Srbijom ili s Jugoslavijom. Upravo je zbog dvojnosti i kompleksnosti identiteta – koji je uključivao i Srbiju i Jugoslaviju – Milošević dugo koristio i pro-jugoslavenske i pro-srpske diskurse, pokušavajući ih pomiriti, i ne smatrajući da su oni kontradiktorni. Iz pozicije Hrvata i Slovenaca (a naročito hrvatskih i drugih nacionalista), postojala je također tendencija da izjednačavaju srpstvo s jugoslavenstvom i da te dvije identitetske mogućnosti tretiraju kao isto značnice. Međutim i u tom smislu se izdvaja jedan od ključnih autora Priloga za slovenski nacionalni program, Tine Hribar, koji u svom članku u specijalnom broju Nove Revije (br. 57, 1987.) naglašava razliku između jugoslavenstva i jugoslavijanstva. V. za detalje Jović, 2003: 432, odnosno Hribarov članak: Hribar, 1987. 12

dejan jović, rat i mit

značio je dakle i raspad Srbije. Taj ideološki rascjep bio je dubok i podrazumijevao je oživljavanje podjela iz nedavne prošlosti: primjerice na rojaliste i republikance, na (neo)komuniste i antikomuniste, na Prvu i Drugu Srbiju. Pluralizacija srpske politike događala se dakle prije svega po identitetskim linijama. Politika identiteta uključivala je i reinterpretaciju prošlosti. Već osamdesetih godina otvorene su dotad tabuizirane ili mitologizirane teme, kao što su stradanja Srba u NDH, uloga rojalističkog (četničkog) pokreta u Drugom svjetskom ratu, represija protiv političkih i klasnih protivnika u socijalizmu, pitanje statusa Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, uloga Josipa Broza Tita, kao i njegovih kasnije smijenjenih suradnika – npr. Aleksandra Rankovića – u jugoslavenskoj povijesti. Ta reinterpretacija prošlosti bila je izraz liberalizacije politike i društva. Ali, istodobno je imala revizionistički karakter s obzirom na tadašnju granicu između dopuštenog, toleriranog i zabranjenog. Uskoro se upravo kroz reinterpretaciju prošlosti počeo stvarati novi politički identitet, u kojem su stari socijalistički mitovi dovedeni u pitanje, dok su nastajali novi. Kao i u Hrvatskoj, i u Srbiji je dovođenje starih mitova u pitanje bilo međutim selektivno i samo tamo gdje je bilo korisno za izgradnju novih mitova. Primjerice nikad nije dovedena u pitanje službena interpretacija o broju jugoslavenskih (a posebno srpskih) žrtava u Drugom svjetskom ratu, iako od 1990. postoje najmanje dva vrlo ozbiljna istraživanja (Kočović, 1990. i Žerjavić, 1989.) koja negiraju da je taj broj bio 1,7 milijuna i potvrđuju da se radilo o nešto više od milijun ljudi. Posebno se nije dovodio u pitanje službeni broj žrtava koncentracijskih logora, uključujući i Jasenovca. Bitka za prošlost postala je bitka za sadašnjost i budućnost. Više se govorilo o prošlosti – nedavnoj (jugoslavenskoj) i dalekoj (npr. o Kosovskoj bici iz 1389.) – nego o prilagođavanju suvremenim trendovima. To je, uostalom, bila osobina politike i u drugim zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije. Srpska politika identiteta pokušala je, baš kao i hrvatska, u tim godinama ostvariti jedinstvo (slogu, riječ koju je Slobodan Milošević često koristio u svojim govorima, naglašavajući time i odstupanje od diskursa

uvod i glavni argument

405

O autoru Dejan Jović (Samobor, 1968.) redovni je profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Diplomirao je političke znanosti u Zagrebu (1990.), a na istom je fakultetu od 1991. do 1994. bio pripravnik. Magistrirao je u Ljubljani (1994.) i Manchesteru (1995.), a doktorirao (1999.) na London School of Economics and Political Science. Bio je Jean Monnet Fellow na Europskom sveučilišnom institutu u Firenci i docent na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (2000.–2010.). Nakon šesnaest godina boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu 2010. vratio se u Zagreb, gdje je postao najprije izvanredni, a potom redovni profesor. Od 2015. je i gostujući profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka. U 2017./18. je i gostujući istraživač na Goldsmiths koledžu, koji je u sastavu Sveučilišta u Londonu. Autor je knjige Jugoslavija: država koja je odumrla, objavljene u Zagrebu i Beogradu (2003.) i u SAD-u (2009.). Urednik je triju zbornika iz područja teorije međunarodnih odnosa (Realizam, Liberalne teorije međunarodnih odnosa i Konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa) te zbornika o usponu Slobodana Miloševića na vlast (2008.). Od 2013. je glavni i odgovorni urednik politološkog časopisa Politička misao. Objavljivao je u međunarodnim politološkim časopisima Nations and Nationalism, European Journal of Social Theory, Europe-Asia Studies, Po litical Studies, Balkanologie, Journal of Balkan and Middle Eastern Studies, West European Politics, Contemporary Sociology, German Politics, European

406

dejan jović, rat i mit

Foreign Affairs Review, Slavonic and East European Review i dr. Na fakultetima u Zagrebu i Beogradu predaje predmete iz područja međunarodnih odnosa (Uvod u studij međunarodnih odnosa), vanjske politike (Analiza vanjskih politika i Hrvatska vanjska politika), teorija me đunarodnih odnosa, balkanskih studija (Suvremeni balkanski odnosi te Politika i društvo u Jugoistočnoj Europi) i iz sigurnosnih studija (Uvod u studij sigurnosti). Bio je voditelj Odsjeka za međunarodnu politiku i diplomaciju na zagrebačkom FPZG-u u dva mandata (2012.–2016.) te predsjednik Upravnog vijeća Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu (2014.–2016.). Od 2004. do 2006. bio je posebni savjetnik hrvatskim ministrima vanjskih poslova, a od 2010. do 2014. glavni analitičar pred sjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića.

uvod i glavni argument

407

408

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mario Aničić Izrada kazala imena Srđan Grbić Godina izdanja 2017., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-876-6 Biblioteka Platforma, knjiga 60 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

dejan jović, rat i mit

uvod i glavni argument

409

410

dejan jović, rat i mit

Rat i mit – Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj postav lja pitanja o vladajućem – od dizajnera identiteta stvorenom, a od države permanentno nametanom – narativu o hrvat skoj državnoj samostalnosti i Domovinskom ratu. Kako suvremena Hrvatska interpretira rat, i zbog čega se od njega nikako ne može udaljiti? Zašto je baš u Hrvatskoj rat središ nji dio novog državnog i nacionalnog identiteta? Zašto di zajneri identiteta i veliki dio javnosti panično reagiraju na svaku drukčiju interpretaciju Domovinskog rata? Nije li Hrvatska samu sebe okovala vlastitom selektivnom, tabu iziranom i u značajnoj mjeri falsificiranom interpretacijom prošlosti? Je li društvo koje inzistira na jednom jedinom dopuštenom tumačenju povijesnih događaja sposobno za napredak, za suočavanje s izazovima ideje slobode, na koncu i za vlastiti opstanak? Dejan Jović ovom knjigom nudi demokratski seminar u kojem će se slobodno, bez tabua i bez suvišnih zanosa, ra spravljati o navedenim pitanjima. Rastvara mitove jer ih smatra opasnim za slobodu, demokraciju i suverenitet, te nam dobronamjerno ukazuje na to da je politika identiteta u Hrvatskoj danas jedan od glavnih razloga njene stagna cije, pa i nazadovanja. Osnovna poruka Rata i mita jest da hrvatsko društvo treba smoći hrabrosti da se oslobodi na metnutih okova, da umjesto povišenih emocija odabere argument i tako ispuni preduvjet stvarne demokratske tranzicije i napretka.

179,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma