Razgovori s prijateljima

“Kultna hit-knjiga... britka realistična komedija o odrastanju i prijateljstvu.”

Entertainment Weekly

Razgovori s prijateljima

roman

SALLY ROONEY

Razgovori s prijateljima -1-

-2-

Sally Rooney

Razgovori s prijateljima prevela s engleskog Patricija Horvat

Fraktura -3-

Naslov izvornika Conversations with Friends © 2017, Sally Rooney All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Patricija Horvat i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-214-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1058787

-4-

U kriznim vremenima svi moramo stalno iznova odluÄ?ivati koga volimo.

Frank O’Hara

-5-

-6-

Prvi dio

-7-

-8-

1.

Bobbi i ja upoznale smo Melissu na pjesničkoj večeri u gradu na kojoj smo zajedno nastupale. Fotografirala nas je vani, dok je Bobbi pušila, a ja sam se, sva smetena, desnom rukom držala za lijevo zapešće kao da se bojim da ću ga izgubiti. Melissa se služila velikim, profesionalnim fotoaparatom i u posebnoj je torbi držala različite objektive. Fotografirajući nas, brbljala je i pušila.

Govorila je o našem nastupu, a mi smo govorile o njezinu radu, na koji smo već prethodno naišle na internetu. Oko ponoći bar se zatvorio. Počelo je kišiti i ona nas je pozvala sebi kući na piće.

Sve tri utrpale smo se u taksi i zavezale pojaseve. Bobbi je sjedila u sredini, glave okrenute prema Melissi, kojoj se obraćala, tako da sam joj vidjela zatiljak i maleno žličasto uho. Melissa je izdiktirala vozaču adresu u Monkstownu, a ja sam se okrenula prema prozoru. Glas s radija izgovarao je riječi: pop… klasici… osamdesetih. Zatim je zasvirao džingl. Bila sam uzbuđena, spremna za izazov posjeta domu nepoznate osobe, i pripremala sam se za davanje komplimenata i namještanje izraza lica zahvaljujući kojem ću djelovati dražesno.

Bila je to dvojna kuća od crvene cigle ispred koje je rastao javor. Pod uličnom rasvjetom listovi su izgledali narančasto i umjetno. Obožavala sam razgledavati unutrašnjost kuća drugih ljudi, posebno pomalo slavnih osoba kao što je bila Melissa.

Smjesta sam odlučila zapamtiti sve o njezinu domu, kako bih ga

-9-

poslije opisala drugim prijateljima i kako bi se Bobbi složila sa mnom.

Kad nas je Melissa uvela u kuću, mali crvenosmeđi koker-španijel dojurio je predvorjem i počeo lajati na nas. U predvorju je bilo toplo i gorjela su svjetla. Pokraj vrata stajao je nizak stolić na kojem je netko ostavio stožić kovanica, četku za kosu i ruž za usne bez poklopca. Na zidu stubišta visjela je reprodukcija Modiglianijeva ležećeg akta. Ovo je cijela kuća, pomislila sam.

Tu bi mogla živjeti obitelj.

Imamo goste, povikala je Melissa prema hodniku.

Nitko se nije pojavio, pa smo pošle za njom u kuhinju. Sjećam se da sam vidjela zdjelu od tamna drveta punu zrela voća i primijetila zimski vrt. Bogataši, pomislila sam. U to doba stalno sam razmišljala o bogatašima. Pas nas je pratio do kuhinje i nju­ škao nam oko nogu, no Melissa se nije osvrtala na njega, pa nismo ni mi.

Vino?, upitala je. Bijelo ili crno?

Ulila je vino u goleme čaše veličine zdjele te smo posjedale oko niska stola. Upitala nas je kako smo počele zajedno nastupati na večerima govorne poezije. Tada smo obje završavale treću godinu studija, no zajedno smo nastupale još od srednje škole.

Ispitni su rokovi prošli. Bio je kraj svibnja.

Melissin fotoaparat ležao je na stolu i ona ga je povremeno podizala kako bi nešto snimila, uz smijeh se samokritično prozivala “ovisnicom o poslu”. Zapalila je cigaretu i otresla pepeo u kičastu staklenu pepeljaru. Kuća uopće nije zaudarala na dim te sam se upitala puši li i inače unutra.

Imam nove prijateljice, rekla je.

Njezin muž stajao je na kuhinjskom pragu. Podignuo je ruku u znak pozdrava, a pas je počeo štektati, cviljeti i trčati ukrug.

Ovo je Frances, rekla je Melissa. A ovo je Bobbi. One su pjesnikinje.

- 10 -

Izvadio je bocu piva iz hladnjaka i otvorio je na radnoj ploči.

Dođi, pridruži nam se, pozvala ga je Melissa.

O, rado, uzvratio je, ali trebao bih se pokušati naspavati prije tog leta.

Pas je skočio na kuhinjski stolac pokraj kojeg je stajao i on je odsutno ispružio ruku i dotaknuo mu glavu. Upitao je Melissu je li ju nahranila, a ona je rekla da nije. Uzeo je životinju u naručje i dopustio joj da ga liže po vratu i bradi. Nahranit ću je, rekao je i udaljio se kroz kuhinjska vrata.

Nick sutra ima snimanje u Cardiffu, rekla je Melissa.

Već smo od prije znale da joj je muž glumac. Njega i Melissu često su zajedno slikali na kojekakvim događanjima i neki prijatelji naših prijatelja upoznali su se s njima. Imao je krupno, zgodno lice i izgledao je kao da bi mogao bez imalo muke podignuti Melissu i držati je pod jednom miškom dok se drugom rukom brani od napadača.

Vrlo je visok, rekla je Bobbi.

Melissa se nasmiješila, kao da je “visok” eufemizam za nešto, ali ne nužno nešto laskavo. Potom je razgovor pošao u drugom smjeru. Kratko smo raspravljale o vladi i Katoličkoj crkvi. Melissa nas je upitala jesmo li religiozne, a mi smo rekle da nismo.

Ona je rekla da su joj vjerske prigode poput sprovoda i vjenčanja “utješne na nekakav umirujući način”. Potiču zajedništvo, dodala je. Kad si neurotični individualist, onda ti se čini da ima nečeg lijepog u tome. A i išla sam u katoličku školu, pa još znam većinu molitava.

Mi smo išle u katoličku školu, rekla je Bobbi. Znalo je biti problema.

Smijuljeći se, Melissa je upitala: Kakvih?

Pa ja sam gay, odgovorila je Bobbi. A Frances je komunistkinja.

A i mislim da se ne sjećam nijedne molitve, rekla sam.

Dugo smo sjedile razgovarajući i pijuckajući. Sjećam se da - 11 -

smo razgovarale o pjesnikinji Patriciji Lockwood, kojoj smo se divile, i o onom što je Bobbi s omalovažavanjem nazvala “feminizam razlike u plaći”. Bila sam već umorna i pomalo pijana.

Nisam mogla smisliti ništa pametno i duhovito i bilo mi je teško namjestiti grimasu koja bi izrazila moj smisao za humor. Mislim da sam se mnogo smijala i kimala. Melissa nam je rekla da radi na novoj zbirci eseja. Bobbi je pročitala njezinu prvu zbirku, ja nisam.

Nije naročito dobra, rekla mi je Melissa. Pričekaj da iziđe sljedeća.

Oko tri sata odvela nas je u gostinjsku sobu govoreći nam kako je sjajno što smo se upoznale i kako joj je drago što ćemo prenoćiti. Kad smo legle u krevet, zapiljila sam se u strop. Osjećala sam se vrlo pijano. Soba se neprestano vrtjela u kratkim, uzastopnim okretima. Čim bih prilagodila oči jednoj rotaciji, smjesta bi započela druga. Upitala sam Bobbi ima li i ona taj problem, ali rekla je da nema.

Fenomenalna je, je l’ tako?, upitala je Bobbi. Melissa.

Sviđa mi se, kazala sam. Čule smo njezin glas u hodniku i korake koji su je vodili iz sobe u sobu. Jednom, kad je kujica zalajala, čule smo kako je nešto doviknula, a onda se začuo i glas njezina muža. No nakon toga smo zaspale. Nismo čule kad je otišao. *** Bobbi i ja upoznale smo se u srednjoj školi. Bobbi je u to doba bila vrlo svojeglava i često je provodila vrijeme u kazni zbog prijestupa u ponašanju koje je naša škola nazivala “ometanjem nastavnog procesa”. Kad nam je bilo šesnaest, probušila je nos i počela pušiti. Nitko je nije volio. Jednom su je privremeno udaljili s nastave jer je napisala “jebeš patrijarhat” na zidu pokraj - 12 -

gipsana raspela. Kad se to dogodilo, nitko se nije solidarizirao s njom. Smatrali su da se pravi važna. Čak sam i ja morala priznati da je nastava tekla mnogo glađe u tjednima kad nje nije bilo u školi.

Kad nam je bilo sedamnaest, morale smo ići na dobrotvorni ples u velikoj školskoj dvorani u kojoj je djelomično razbijena diskokugla bacala svjetlo na strop i prozore s rešetkama. Bobbi je odjenula tanahnu ljetnu haljinu i izgledala je kao da se nije počešljala. Zračila je privlačnošću, što je značilo da su se svi morali silno truditi kako ne bi obraćali pažnju na nju. Rekla sam joj da mi se sviđa njezina haljina. Ponudila mi je votku koju je pila iz boce Coca-Cole i upitala me jesu li ostale prostorije u školi zaključane. Provjerile smo vrata koja su vodila prema stražnjem stubištu i shvatile da su otvorena. Sva su svjetla bila ugašena i nije bilo nikog. Čule smo brujanje glazbe kroz drveni pod, poput zvonjave mobitela koji pripada nekom drugom. Bobbi mi je dala da otpijem malo votke i upitala me sviđaju li mi se djevojke. Bilo je vrlo lako opustiti se u njezinu društvu. Rekla sam: naravno.

Nisam nikog izdala time što sam postala Bobbina djevojka.

Nisam imala bliskih prijateljica, a pauze za ručak provodila sam sama čitajući udžbenike u knjižnici. Ostale djevojke bile su mi drage, dopuštala sam im da prepisuju domaće radove od mene, no bila sam usamljena i imala sam osjećaj da ne zavređujem pravo prijateljstvo. Sastavljala sam popise svojih osobina koje moram popraviti. Nakon što sam se počela viđati s Bobbi, sve se promije­ nilo. Nitko više nije tražio da prepisuje od mene. U pauzi za ručak šetale smo po parkiralištu držeći se za ruke, a ljudi su zlobno skretali pogled kad bi nas ugledali. Bilo je zabavno; tada mi je prvi put u životu bilo doista zabavno.

Nakon škole obično smo ležale u njezinoj sobi, slušale glazbu i razgovarale o tom zašto se sviđamo jedna drugoj. Bili su to dugački, intenzivni razgovori i činili su mi se toliko važnima da - 13 -

sam uvečer potajice, prema sjećanju, zapisivala pojedine dijelove.

Kad je Bobbi govorila o meni, imala sam osjećaj da se prvi put vidim u zrcalu. A i počela sam se češće ogledati u pravim zrcalima. Počela sam se zanimati za vlastito lice i tijelo, što nikad prije nisam činila. Postavljala sam Bobbi pitanja poput: imam li duge noge? Ili kratke?

Na maturalnoj zabavi zajedno smo izvele poetsku točku.

Neki su se roditelji rasplakali, no svi iz našeg razreda samo su gledali kroz prozor dvorane ili tiho međusobno razgovarali.

Nekoliko mjeseci poslije, nakon što smo više od godinu dana bile zajedno, Bobbi i ja smo prekinule.

Melissa je željela napisati članak o nama. Poslala nam je mejl s pitanjem jesmo li zainteresirane i prikvačila nekoliko fotografija koje je snimila ispred bara. Sama u sobi, downloadala sam jednu fotografiju i otvorila je na cijelom ekranu. Bobbi se osvrtala prema meni preko ramena, vragolasto, desnom rukom držeći cigaretu, a lijevom povlačeći krznenu stolu. Pokraj nje izgledala sam kao da se dosađujem, izgledala sam zanimljivo. Pokušala sam zamisliti svoje ime u članku, otisnuto ukrašenim, debelim fontom. Odlučila sam se više potruditi kako bih ostavila dobar dojam na Melissu kad se sljedeći put sretnemo.

Bobbi me nazvala takoreći čim je stigao mejl.

Jesi vidjela fotke?, upitala je. Mislim da sam zaljubljena u nju.

Jednom rukom držala sam telefon, a drugom zumirala Bo­ bbino lice. Fotografija je bila visoke kvalitete, ali sam nastavila zumirati sve dok se nisu pokazali pikseli.

Možda si samo zaljubljena u svoje lice, rekla sam.

To što imam prekrasno lice ne znači da moram biti narcis.

Nisam uzvratila. I dalje sam se bavila zumiranjem. Znala sam da Melissa piše za nekoliko važnih književnih portala i da su

- 14 -

njezini radovi svuda po internetu. Napisala je slavan esej o Osca­ rima, koji su svi iznova objavljivali svake godine u sezoni dodjele nagrada. Povremeno je pisala i članke o lokalnoj sceni, umjetnicima koji prodaju radove u Ulici Grafton ili uličnim sviračima u Londonu; uvijek su ih pratile prekrasne fotografije osoba o ko­ jima je pisala, a koje su na njima izgledale humano i “karakterno”.

Smanjila sam zumiranje i pokušala promotriti svoje lice kao da sam neznanac na internetu koji ga prvi put vidi. Izgledalo je oblo i bijelo, obrva nalik na izvrnute okrugle zagrade, očiju odvraćenih od objektiva, gotovo zatvorenih. Čak se i meni činilo da imam karakter.

Odgovorile smo joj da smo oduševljene prijedlogom, stoga nas je pozvala k sebi na večeru kako bismo porazgovarale o našem radu i kako bi ona snimila još koju dodatnu fotografiju.

Upitala me mogu li joj proslijediti kopije naše poezije, pa sam joj poslala tri-četiri naša najbolja uratka. Bobbi i ja nadugačko smo raspravljale o tom što će Bobbi odjenuti na večeru pod izgo­ vorom da razgovaramo o tom što ćemo obje odjenuti. Ležala sam u svojoj sobi i promatrala je kako se gleda u zrcalo kritički pomičući pramenje kose.

To što kažeš da si zaljubljena u Melissu, rekla sam. Želim reći da sam se zatreskala u nju.

Znaš da je udana.

Ne misliš da joj se sviđam?, upitala je Bobbi.

Stojeći ispred zrcala, podignula je jednu od mojih košulja od češljanog pamuka.

Kako to misliš, sviđaš?, uzvratila sam. Jesmo ozbiljne ili se samo zezamo?

Djelomično sam ozbiljna. Mislim da joj se stvarno sviđam.

Toliko da bi se upustila u izvanbračnu vezu?

Bobbi se na to samo nasmijala. Kod drugih ljudi obično sam

- 15 -

mogla naslutiti što treba shvatiti ozbiljno, a što ne, ali kod Bobbi je to bilo nemoguće. Nikad nije djelovala sasvim ozbiljno ni sasvim neozbiljno. Stoga sam s vremenom usvojila neku vrstu zen-pristupa onom što je govorila i prihvaćala sve njezine uvrnute izjave. Gledala sam je kako svlači bluzu i odijeva moju bijelu košulju. Pažljivo je zavrnula rukave.

Dobro?, upitala je. Ili grozno?

Dobro. Izgleda dobro.

- 16 -

2.

Kišilo je cijelog tog dana kad smo imale dogovorenu večeru kod Melisse. Ujutro sam sjedila u krevetu i pisala poeziju udarajući Enter kad god mi se prohtjelo. Na kraju sam podignula žaluzine, pročitala novosti na portalu i istuširala se. Jedna vrata u mojem stanu vodila su u dvorište zgrade, puno raskošna zelenila, s rascvjetalim stablom trešnje u najudaljenijem kutu. Već se bližio lipanj, no u travnju su cvjetovi bili blistavi i svilenkasti poput konfeta. Par u stanu pokraj mojeg imao je bebu koja je ponekad plakala noću. Voljela sam živjeti ondje.

Bobbi i ja te smo se večeri sastale u gradu i ukrcale na autobus za Monktown. Pronalaženje puta natrag do Melissine kuće pod­ sjetilo me na odmotavanje papira u igri prosljeđivanja paketa.

Spomenula sam to Bobbi dok smo putovale, a ona je upitala: čeka li nas nagrada ili tek još jedan sloj ukrasnog papira?

O tom ćemo nakon večere, odgovorila sam.

Kad smo pozvonile, Melissa je otvorila vrata s fotoaparatom prebačenim preko ramena. Zahvalila nam je što smo došle.

Osmijeh joj je bio napadan, urotnički, i pretpostavila sam da se tako smiješi svima o kojima piše, kao da želi reći: ti za mene nisi običan objekt, ti si moj posebni miljenik. Znala sam da ću poslije ispred zrcala zavidno uvježbavati taj osmijeh. Španijelka je štektala na vratima kuhinje dok smo vješale jakne.

U kuhinji je Melissin muž sjeckao povrće. Kujica je bila neizmjerno uzbuđena zbog okupljanja. Skočila je na kuhinjski - 17 -

stolac i lajala deset-dvadeset sekundi prije nego što joj je Nick rekao neka prestane.

Možemo li vas ponuditi čašom vina?, upitala je Melissa.

Naravno, rekle smo, i Nick nam je natočio vino. Nakon što smo ga upoznale, potražila sam ga na internetu, dijelom i zato što nisam osobno poznavala nijednog drugog glumca. Uglavnom je radio u kazalištu, ali imao je i nekoliko televizijskih i filmskih uloga. Prije nekoliko godina jednom je bio nominiran za nekakvu važnu nagradu, koju nije osvojio. Naišla sam na cijeli niz njegovih fotografija razgolićenog torza. Na većini je izgledao mlađi i izlazio je iz bazena ili se tuširao u televizijskoj seriji koja se odavno prestala prikazivati. Poslala sam Bobbi poveznicu na jednu od tih fotografija s porukom: trofejni muž.

Na internetu nije bilo mnogo Melissinih fotografija, premda je njezinu zbirku eseja pratio velik publicitet. Nisam znala koliko je dugo u braku s Nickom. Nijedno od njih dvoje nije bilo toliko slavno da bi se taj podatak mogao pronaći na internetu.

Znači, vas dvije sve pišete zajedno?, upitala je Melissa.

O pobogu, ne, odgovorila je Bobbi. Frances sve piše. Ja joj čak i ne pomažem.

Nije istina, rekla sam. Nije istina, pomažeš. Govori gluposti.

Melissa je nagnula glavu ustranu i kratko se nasmijala.

Dobro, dakle, koja od vas dvije laže?, upitala je.

Ja sam lagala. Osim u smislu obogaćivanja mojeg života, Bobbi mi nije pomagala pisati poeziju. Koliko sam znala, nikad nije napisala ništa kreativno. Voljela je izvoditi dramske monologe i pjevati proturatne balade. Na pozornici je bila nadmoćna izvođačica i često sam je tjeskobno pogledavala kako bih se podsjetila što trebam učiniti.

Za večeru smo imali špagete u gustom umaku od bijelog vina i hrpu brusketa. Nick je uglavnom šutio dok nam je Melissa postavljala pitanja. Često nas je nasmijavala, ali mene je to pod- 18 -

sjećalo na situaciju kad nagovarate nekog da nešto pojede, a on zapravo ne želi jesti. Nisam bila sigurna sviđa li mi se ta vrsta isforsirane razdraganosti, no bilo je očito da Bobbi silno uživa u njoj. Vidjela sam da se smije čak i više nego što je zapravo trebala.

Premda nisam točno znala reći zašto, bila sam sigurna da je Melissino zanimanje za naš spisateljski proces splasnulo otkako je saznala da sav materijal pišem sama. Znala sam da je ta promjena jedva zamjetna te da će je Bobbi stoga poslije zanijekati i to me iznerviralo kao da se sve već dogodilo. Dobila sam dojam da se počinjem udaljavati od cijelog prizora, kao da me dinamika koja se konačno uspostavila ne zanima ili čak ne uključuje. Mogla sam se potruditi i više sudjelovati u razgovoru, ali prezirala sam pomisao da bih trebala ulagati napore kako bi me primijetili.

Nakon večere Nick je odnio sve tanjure, a Melissa je fotografirala. Bobbi je sjedila na prozorskoj dasci izgledajući poput upaljene svijeće, smijući se i slažući ljupke grimase. Ja sam nepomično sjedila za blagovaoničkim stolom ispijajući treću čašu vina.

Strašno mi se sviđa ovo s prozorom, rekla je Melissa. Možemo li izvesti nešto slično, ali u zimskom vrtu?

U zimski vrt ulazilo se iz kuhinje kroz dvokrilna vrata. Bobbi je pošla za Melissom, koja je zatvorila vrata za njima. Vidjela sam kako Bobbi sjedi na prozorskoj dasci i smije se, ali nisam čula njezin smijeh. Nick je počeo puniti sudoper vrućom vodom.

Ponovno sam mu rekla da je hrana bila jako ukusna, a on je podignuo pogled i uzvratio: o, hvala.

Kroz staklo sam gledala kako Bobbi briše mrljicu maskare ispod oka. Zapešća su joj bila tanka i imala je duge, elegantne ruke. Ponekad, radeći nešto dosadno, na primjer vraćajući se pješice kući s posla ili čekajući u praonici rublja, zamišljala sam da izgledam kao Bobbi. Imala je pravilnije držanje od mene - 19 -

i lijepo lice koje su ljudi lako pamtili. Toliko bih se uživjela u tu igru da bih, slučajno ugledavši odraz vlastita lika, osjetila čudan šok, neku vrstu depersonalizacije. Bilo je teže izvesti to dok mi je Bobbi bila u vidokrugu, ali ipak sam pokušala. Dobila sam potrebu izgovoriti nešto provokativno i glupo. Čini se da sam na neki način prekobrojna, rekla sam.

Nick je bacio pogled na zimski vrt, u kojem je Bobbi nešto izvodila s kosom.

Misliš da je Melissa odabrala miljenicu?, upitao je. Popričat ću s njom ako želiš.

Nema veze. Bobbi je svima miljenica.

Stvarno? Meni si se više svidjela ti, moram priznati.

Pogledali smo se. Shvatila sam da pokušava biti na mojoj strani, pa sam se nasmiješila.

Da, osjetila sam prirodnu povezanost između nas, rekla sam.

Privlače me poetski tipovi.

Ha, čuj. Imam bogat unutarnji život, vjeruj mi.

Nasmijao se na moje riječi. Znala sam da se vladam pomalo neprilično, ali nisam se osjećala odveć loše zbog toga. Vani u zimskom vrtu Melissa je zapalila cigaretu i odložila fotoaparat na stakleni stolić. Bobbi je snažno kimala slušajući je.

Mislio sam da će večeras biti noćna mora, ali je zapravo bilo dobro, rekao je.

Ponovno je sjeo za stol pokraj mene. Svidjela mi se ta iznenadna iskrenost. Bila sam svjesna činjenice da sam bez njegova znanja gledala njegove razgolićene slike na internetu i odjednom mi se to učinilo vrlo zabavnim i gotovo sam mu poželjela priznati.

Ni ja baš nisam tip od večera, rekla sam.

Mislim da ti je dosta dobro išlo.

I tebi je dobro išlo. Išlo ti je sjajno.

Nasmiješio mi se. Trudila sam se zapamtiti sve što je rekao, - 20 -

kako bih poslije mogla prepričati Bobbi, ali u mojoj glavi nije zvučalo toliko zabavno.

Vrata su se otvorila i Melissa se vratila držeći fotoaparat obje­ ­ma rukama. Slikala nas je kako sjedimo za stolom: Nick je u ruci držao čašu, dok sam ja odsutno zurila u objektiv. Zatim je sjela preko puta nas i pogledala u ekran fotoaparata. Bobbi se vratila i ulila vino u čašu ništa ne pitajući. Na licu joj je bio blažen izraz, vidjelo se da je pijana. Nick ju je promatrao, ali nije ništa rekao.

Predložila sam da krenemo kako bismo stigle na zadnji auto­ bus, a Melissa nam je obećala poslati fotografije. Bobbin osmijeh malo se ukiselio, no bilo je prekasno da predloži daljnje zadržavanje. Već su nam dali jakne. Osjećala sam se ošamućeno i sad kad je Bobbi ušutjela, sama sam se smijala bez posebna razloga.

Trebalo nam je deset minuta pješice do autobusnog stajališta.

Bobbi je isprva bila šutljiva, iz čega sam zaključila da ju je nešto uzrujalo ili naljutilo.

Jesi se dobro provela?, upitala sam.

Zabrinuta sam za Melissu. Što si?

Mislim da nije sretna, rekla je.

U kojem smislu sretna? Je l’ ti nešto rekla?

Mislim da ona i Nick nisu baš sretni zajedno.

Stvarno?, upitala sam.

To je tužno.

Nisam naglasila da je Bobbi samo dvaput u životu vidjela Melissu, premda sam možda trebala. Iskreno rečeno, ni meni se nije činilo da su Nick i Melissa ludi jedno za drugim. Rekao mi je, bez ikakva povoda, kako je očekivao da će večera koju je orga­ nizirala biti “noćna mora”.

Meni se čini zabavan, rekla sam.

Jedva je otvorio usta.

Aha, bio je nekako duhovito šutljiv.

- 21 -

Bobbi se nije nasmijala. Odustala sam od te teme. U autobusu gotovo nismo ni progovorile, jer sam shvatila da je neće zanimati lakoća s kojom sam uspostavila odnos s Melissinim trofejnim mužem, a nijedna druga tema nije mi padala na um.

Vrativši se u stan, osjećala sam se pijanije nego dok sam bila kod njih. Bobbi je otišla kući i bila sam sama. Prije odlaska u krevet upalila sam sva svjetla. Ponekad sam to činila.

Bobbini roditelji tog su ljeta prolazili kroz žučljiv razvod. Njezina majka Eleanor oduvijek je bila emocionalno labilna i sklona dugim razdobljima neimenovane bolesti, zbog čega je Jerry, otac, bio Bobbin omiljeni roditelj u procesu razilaženja. Bobbi ih je uvijek zvala po imenu. To je vjerojatno počelo kao buntovan čin, ali je s vremenom postalo jednostavno kolegijalno, kao da je njihova obitelj malo poduzeće kojim upravljaju međusobno surađujući. No Bobbina sestra Lydia, četrnaestogodišnjakinja, očito se nije nosila s cijelom situacijom tako staloženo kao Bobbi.

Moji su se roditelji razišli kad mi je bilo dvanaest i otac se vratio živjeti u Ballinu, gdje su se upoznali. Do završetka škole živjela sam s majkom u Dublinu, a potom je i ona odselila natrag u Ballinu. Kad sam počela studirati, uselila sam u stan u četvrti Liberties koji je pripadao očevu bratu. Tijekom akademske godine drugu je sobu iznajmljivao jednoj drugoj studentici, stoga sam uvečer morala biti tiha i ljubazno pozdravljati kad bih susrela cimericu u kuhinji. No ljeti, kad bi cimerica otišla kući, smjela sam živjeti sasvim sama, kuhati kavu kad god sam željela i ostavljati otvorene knjige po svim površinama.

U to doba radila sam kao pripravnica u jednoj književnoj agenciji. Osim mene ondje je bio još jedan pripravnik, Philip, kojeg sam poznavala s fakulteta. Zadatak nam je bio čitati hrpe rukopisa i pisati izvješća od jedne stranice o njihovoj književnoj vrijednosti. Vrijednost je gotovo uvijek bila ništavna. Philip mi - 22 -

je povremeno naglas podrugljivo čitao loše rečenice, što me nasmijavalo, ali to nismo činili pred odraslim zaposlenicima.

Radili smo tri dana tjedno i oboma su nam plaćali “naknadu”, što je značilo da nas nisu gotovo uopće plaćali. Meni je trebala jedino hrana, a Philip je živio kod svojih, tako da nam to nije bilo posebno važno.

I tako se povlastice vječno obnavljaju, rekao mi je jednog dana u uredu. Bogataški guzonje kao što smo mi prihvaćaju neplaćena pripravnička mjesta i na osnovi njih se zapošljavaju.

Govori za sebe, rekla sam. Ja se nikad neću zaposliti.

- 23 -

3.

Tog ljeta Bobbi i ja često smo nastupale na večerima govorne poezije. Kad bi nam se, dok smo vani pušile, obratio koji muški izvođač, Bobbi bi uvijek naglašeno uzdahnula i ušutjela, tako da sam ja morala igrati ulogu naše predstavnice. To je značilo mno­­go se smiješiti i pamtiti pojedinosti o njihovu radu. Uživala sam u toj ulozi nasmiješene djevojke dobra pamćenja. Bobbi mi je rekla kako misli da nemam “pravu osobnost”, no dodala je da to smatra komplimentom. Uglavnom sam se slagala s njezinom ocjenom.

U svako doba imala sam osjećaj da bih mogla učiniti ili reći bilo što i tek naknadno pomisliti: o, znači takva sam ja osoba.

Nekoliko dana poslije Melissa nam je poslala slike s večere.

Očekivala sam da će Bobbi dominirati i da će reda radi biti uvrštena jedna do dvije fotografije na kojima sam ja, mutna, dok u pozadini upaljene svijeće držim vilicu sa špagetima. No zapravo je na svaku Bobbinu sliku dolazila jedna moja i sve su bile savršeno osvijetljene i prekrasno uokvirene. I Nick je bio na fotografijama, što nisam očekivala. Izgledao je blistavo privlačan, čak i više nego u stvarnosti. Upitala sam se je li zbog toga uspješan glumac. Gledajući slike, bilo je teško ne pomisliti da je zasjenio sve ostale u prostoriji, što ni u kom slučaju nisam osjećala dok sam bila ondje.

Same Melisse nije bilo ni na jednoj slici. Zbog toga je večer predstavljena na fotografijama samo donekle odgovarala onoj u kojoj smo doista sudjelovali. Zapravo se cijeli naš razgovor - 24 -

vrtio oko Melisse. Ona je poticala naše raznolike izraze nesigurnosti ili divljenja. Njezinim smo se šalama stalno smijali. Bez nje na slikama stvarao se dojam da je večer imala drukčiji karakter, da se odmatala i razvijala u suptilnim, neobičnim smjerovima.

Odnosi osoba prikazanih na fotografijama bez Melisse bili su nejasni.

Na svojoj omiljenoj slici sanjivo sam zurila ravno u objektiv, dok me Nick gledao kao da čeka da nešto kažem. Usta su mu bila blago otvorena. Izgledao je kao da ne vidi aparat. Bila je to dobra fotografija, no ja sam, naravno, u tom trenutku zapravo gledala u Melissu, a Nick ju jednostavno nije vidio kako ulazi kroz vrata zimskog vrta. Slika je zabilježila nešto intimno što se nikad nije uistinu dogodilo, nešto eliptično i pomalo bremenito. Spremila sam je u folder downloadanih dokumenata kako bih je poslije ponovno pogledala.

Bobbi mi je poslala poruku otprilike sat vremena nakon što su stigle slike.

Bobbi: predobro izgledamo, ha?

Bobbi: pitam se možemo li ih iskoristiti za facebook profil. ja: ne Bobbi: kaže da članak izgleda neće izići prije rujna? ja: tko kaže Bobbi: melissa Bobbi: hoćemo se družiti večeras?

Bobbi: i gledati film ili nešto Bobbi mi je željela dati do znanja kako se ona u međuvremenu čula s Melissom, a ja nisam. To me se dojmilo, što joj je i bio cilj, ali me i oneraspoložilo. Znala sam da se ona sviđa Melissi više od mene i nisam znala kako se ubaciti u njihovo novo prijateljstvo, a da se ne ponizim moljakajući za pažnju. Željela sam da se - 25 -

Melissa zainteresira za mene, jer smo obje bile spisateljice, ali nije mi se činilo da joj se sviđam, a i nisam bila sigurna sviđa li se ona meni. Nisam je mogla ne shvaćati ozbiljno, jer je objavila knjigu, što je dokazivalo da je mnogi drugi ljudi shvaćaju ozbi­ ljno, ako već ja ne. Kao dvadesetjednogodišnjakinja nisam imala nikakvih postignuća ni imetka koji bi dokazivali da sam ozbiljna osoba.

Rekla sam Nicku da je Bobbi svima draža od mene, no to zapravo nije bilo istina. Bobbi je znala biti zajedljiva i neobu­ zdana na način koji je budio nelagodu u ljudima, dok sam ja uglavnom bila ohrabrujuće ljubazna. Majke su me, na primjer, uvijek jako voljele. A budući da se Bobbi prema muškarcima uglavnom odnosila ironično ili prezrivo, i muškarcima sam se na kraju obično više sviđala ja. Bobbi mi se, dakako, rugala zbog toga. Jednom mi je mejlala sliku Angele Lansbury, a naslov poruke glasio je: tvoja ciljana publika.

Bobbi je te večeri došla k meni, no uopće nije spominjala Melissu. Znala sam da je to strategija i da želi da joj postavim pitanje, stoga nisam. To zvuči više pasivno agresivno nego što je uistinu bilo. Zapravo smo provele ugodnu večer. Pričale smo do dugo u noć, a Bobbi je ostala spavati na madracu u mojoj sobi.

Te noći probudila sam se uznojena ispod jorgana. Isprva mi se činilo da sanjam ili da sam možda u filmu. Zbunjivala me orijentacija sobe, kao da sam udaljenija od prozora i vrata nego što bih trebala biti. Pokušala sam sjesti, ali sam osjetila čudan bol u zdjelici, kao da je netko snažno uvrće, te sam glasno kriknula.

Bobbi?, pozvala sam je.

Okrenula se na drugu stranu. Pokušala sam ispružiti ruku iz kreveta i prodrmati joj rame, ali nisam uspjela i taj me napor iscrpio. Ozbiljnost boli istodobno me uzbudila, kao da bi mi mogla promijeniti život na neočekivan način.

- 26 -

Bobbi, ponovila sam. Probudi se.

Nije se probudila. Maknula sam noge s kreveta i uspjela usta­ti. Bol je postao podnošljiviji kad sam se presavila naprijed i čvrsto uhvatila za trbuh. Kiša je glasno bubnjala po zidnom otvoru za ventilaciju od sjajne plastike. Sjela sam na kadu. Krva­ rila sam. Bio je to samo menstruacijski bol. Rukama sam prekrila lice. Prsti su mi drhtali. Potom sam se spustila na pod i naslonila lice na hladni rub kade.

Nakon nekog vremena Bobbi je pokucala na vrata. Što je bilo?, upitala je. Jesi dobro?

Samo menstruacijski bolovi.

O! Imaš kakve analgetike?

Nemam, odgovorila sam.

Donijet ću ti.

Njezini koraci udaljili su se. Udarila sam čelom o bočnu stijen­­ku kade kako bih odvratila pozornost od bola u zdjelici.

Bio je užaren, kao da se sva moja nutrina stišće u čvorić. Koraci su se vratili i vrata kupaonice odškrinula su se. Kroz otvor mi je pružila ibuprofen. Dopuzala sam i uzela tablete, a ona je otišla.

Vani se napokon razdanilo. Bobbi se probudila i pomogla mi da se premjestim na kauč u dnevnom boravku. Skuhala mi je šalicu čaja od metvice. Sjedila sam pogrbljena prislanjajući šalicu na majicu, neposredno iznad zdjelične kosti, sve dok me nije počelo peći.

Patiš, rekla je.

Svi pate.

O, odvratila je Bobbi. Kako duboko.

Nisam se šalila rekavši Philipu da ne želim posao. Nisam željela biti zaposlena. Nisam imala planove za buduću financijsku održivost: nikad nisam željela dobivati novac za nešto što radim.

Prethodnih ljeta obavljala sam različite posliće za minimalnu - 27 -

plaću – slala mejlove, bavila se telefonskom prodajom, takve stvari – i pretpostavljala sam da ću ih nakon diplome moći naći u još većem broju. Premda sam znala da ću se na kraju morati zaposliti za stalno, ni u kojem slučaju nisam maštala o blistavoj budućnosti u kojoj će me plaćati kako bih igrala nekakvu ulogu u gospodarstvu. Povremeno mi se činilo da to znači kako me ne zanima vlastiti život, što me deprimiralo. S druge strane, osjećala sam da je moja nezainteresiranost za bogatstvo ideološki zdrava.

Pronašla sam podatak o tom koliko bi iznosio prosječni godišnji dohodak kad bi svjetski bruto društveni proizvod bio ravno­ mjerno raspoređen na svjetsko stanovništvo; prema Wikipediji, iznosio bi 16.100 američkih dolara. Nisam vidjela nijedan razlog, ni politički ni financijski, zašto bih ikad trebala zarađivati više od toga.

Naša šefica u književnoj agenciji zvala se Sunny. Bila je vrlo draga i Philipu i meni, no njoj sam draža bila ja. Philip se nije opterećivao time. Rekao je da sam i njemu draža ja. Mislim da je duboko u sebi Sunny znala da ne želim posao književne agentice i možda mi je to podizalo vrijednost u njezinim očima.

Philip je očito bio prilično zagrijan za posao u agenciji i premda ga nisam osuđivala zbog tog što pravi životne planove, mislila sam da sam razboritija od njega kad je bila riječ o oduševljavanju nečim.

Sunny je zanimalo pitanje moje buduće karijere. Bila je vrlo otvorena i uvijek je davala osvježavajuće iskrene primjedbe. To je Philipu i meni bila jedna od njezinih omiljenih osobina. Što kažeš na novinarstvo?, upitala me.

Vraćala sam joj svežanj pročitanih rukopisa.

Zanima te što se događa u svijetu, nastavila je. Obrazovana si. Voliš politiku.

Stvarno volim politiku?

Nasmijala se i odmahnula glavom.

- 28 -

Bistra si, rekla je. Morat ćeš nešto poduzeti.

Možda ću se bogato udati.

Otjerala me pokretom ruke.

Idi nešto radi, rekla je.

Tog petka nastupale smo na čitanju u središtu grada. Bila sam u stanju izvoditi pjesme otprilike prvih šest mjeseci nakon što sam ih napisala, nakon čega ih više ne bih mogla ni pogledati, a kamoli naglas javno pročitati. Nisam znala što je uzrok tome, ali bilo mi je drago što su se pjesme uvijek samo izvodile, a nikad objavljivale. Otplovljavale su u nebo uz zvuk pljeska. Pravi pisci, kao i slikari, prisiljeni su zauvijek gledati sve ružno što su stvorili. Mrzila sam činjenicu da je sve što stvaram tako ružno, ali nisam bila dovoljno hrabra da bih se suočila s tom ružnoćom.

Objasnila sam tu teoriju Philipu, no on je samo rekao: nemoj biti previše kritična prema sebi, ti si prava spisateljica.

Bobbi i ja šminkale smo se u toaletu kluba u kojem smo trebale nastupiti i razgovarale o najnovijim pjesmama koje sam napisala.

Kod tvojih mi se muških likova sviđa, rekla je Bobbi, to što su svi grozni.

Nisu svi grozni.

U najboljem slučaju vrlo su moralno dvojbeni.

Zar nismo svi?, uzvratila sam.

Trebala bi pisati o Philipu, on nije problematičan. On je “krasan”.

Izgovarajući riječ krasan, rukama je oponašala navodne znakove, premda je to doista mislila o Philipu. Bobbi nikad ni za kog ne bi rekla da je krasan bez navodnih znakova.

Melissa je rekla da će svratiti te večeri, ali vidjele smo je tek poslije, možda u deset i trideset ili jedanaest. Ona i Nick sjedili su zajedno, a Nick je bio u odijelu. Melissa nam je čestitala i rekla - 29 -

da je iskreno uživala u našoj izvedbi. Bobbi je pogledala u Nicka kao da očekuje kompliment od njega, što ga je nasmijalo.

Nisam vas još vidio, rekao je. Tek sam stigao.

Nick ovaj mjesec nastupa u Royalu, dobacila je Melissa. Igra u Mački na vrućem limenom krovu.

Ali siguran sam da ste rasturile, kazao je.

Donijet ću vam objema piće, rekla je Melissa.

Bobbi je otišla s njom do šanka, tako da smo Nick i ja ostali sami za stolom. Nije imao kravatu, a odijelo mu je izgledalo skupo. Bilo mi je prevruće i bojala sam se da se znojim.

Kakva je bila predstava?, upitala sam.

O, koja, večeras? Bila je okej, hvala.

Skidao je manšete. Položio ih je na stol pokraj čaše i pri­ mijetila sam da su od obojena emajla, u stilu art décoa. Htjela sam reći kako su lijepe, ali nisam to uspjela izustiti. Umjesto toga, pretvarala sam se da preko ramena pogledom tražim Melissu i Bobbi. Kad sam se ponovno okrenula prema njemu, vidjela sam da je izvadio telefon.

Voljela bih je pogledati, rekla sam. Volim tu dramu.

Svrati, mogu ti ostaviti karte.

Nije podignuo pogled govoreći, stoga sam bila sigurna da je neiskren ili da će barem ubrzo zaboraviti naš razgovor. Samo sam promrmljala nešto potvrdno i neobvezujuće. Budući da nije obraćao pažnju na mene, mogla sam ga pobliže promotriti. Stvar­ ­no je bio iznimno zgodan. Pitala sam se naviknu li se ljudi jednostavno na svoj dobar izgled te im naposljetku dosadi, no to mi je bilo teško zamisliti. Da sam ja tako zgodna kao Nick, pomislila sam, vjerojatno bih se cijelo vrijeme dobro zabavljala.

Oprosti što sam nepristojan, Frances, rekao je. Dopisujem se s majkom. Sad mi piše poruke. Trebao bih joj reći da razgovaram s pjesnikinjom, to bi je zadivilo.

Hm, ne možeš biti siguran. Možda sam grozna pjesnikinja.

- 30 -

Nasmiješio se i vratio telefon u unutarnji džep. Pogledala sam u njegovu ruku, a on je odvratio pogled.

Nisam tako čuo, rekao je. No možda ću idući put uspjeti sam procijeniti.

Melissa i Bobbi vratile su se s pićima. Primijetila sam da je Nick ubacio moje ime u razgovor, kao da je želio pokazati kako me se sjeća od prošlog puta kad smo razgovarali. I ja sam, na­ ravno, zapamtila njegovo ime, no on je bio stariji i donekle slavan, tako da mi je njegova pozornost itekako laskala. Pokazalo se da je Melissa došla u grad automobilom, tako da je bio prisiljen pridružiti nam se nakon predstave kako bi ga prevezla kući. Taj dogovor očito nije bio prilagođen onom što je njemu bilo zgodno i tijekom razgovora uglavnom je ostavljao dojam umora i dosade.

Melissa me sljedećeg dana mejlom obavijestila da su nam ostavili dvije karte za kazalište za sljedeći četvrtak, ali da nam ne mora biti neugodno ako već imamo neke druge planove.

Doda­­la je Nickovu mejl-adresu i napisala: za slučaj da trebate komunicirati.

- 31 -

- 296 -

Sally Rooney rođena je 1991. godine u Castelbaru, u Irskoj.

Diplomirala je englesku i američku književnost na Trinity Collegeu u Dublinu, gdje živi i radi. Svoj roman prvijenac Razgovori s prijateljima objavila je 2017. godine dok je još dovršavala studij američke književnosti te je njime odmah privukla pažnju književne kritike. Rooney je zahvaljujući ovom romanu po izboru The Sunday Timesa 2018. proglašena najboljim mladim piscem, a roman se našao u užem izboru brojnih nagrada poput prestižne nagrade Dylan Thomas za mlade pisce, nagrade skupine Kerry za najbolji roman godine, nagrade Rathbones Folio te nagrade International Dublin Literary Award. Njezin drugi roman Normal People nominiran je 2018. godine za nagradu Man Booker, nagradu Dylan Thomas i nagradu Women’s Prize for Fiction.

Njezina djela objavljivana su u časopisima Granta, The White Review, The Dublin Review, The Stinging Fly, Kevin Barry’s Stonecutter i antologiji The Winter Pages.

- 297 -

- 298 -

Patricija Horvat rođena je 31. prosinca 1970. u Osijeku. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem.

Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dosad je prevela četrdesetak književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je kao književna promotorica i moderatorica knji­ ževnih događanja u Splitu i šire.

- 299 -

- 300 -

SadrĹžaj

Prvi dio Drugi dio

7 151

Zahvale 295 O autorici O prevoditeljici

297 299

- 301 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Sanja Šterk Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Hana Vrca Godina izdanja 2020., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-214-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 302 -

- 303 -

Frances je trezvena, mračno pronicljiva mlada žena koja studira u Dublinu i ima snažnu, maglovitu želju postati spisateljica. Njezina je prijateljica prelijepa Bobbi, beskrajno opsjednuta samom sobom. Jedne večeri, na pjesničkoj večeri u gradu, njih dvije upoznaju slavnu petnaestak godina stariju fotografkinju i dok ih ona postupno uvlači u svoj svijet, Frances nevoljko shvaća da su je se dojmili njezina profinjena kuća i njezin zgodni suprug Nick. No premda se Francesin i Nickov flert isprva doima zabavno, s vremenom počinje ustupati mjesto čudnoj, a potom i bolnoj intimnosti.

Napisan s briljantnom preciznošću, protkan pametnim humorom, roman Razgovori s prijateljima odiše sviješću o zadovoljstvima i opasnostima koje nosi mladost te o granicama ženskog prijateljstva koje je teško uredno povući.

Sally Rooney ovim je romanom postala globalna zvijezda. Razgovori s prijateljima po mnogočemu imaju kultni status među čitateljicama i čitateljima, jer oni su manifest ne samo jedne generacije već i jednog vremena.

“Roman Razgovori s prijateljima nijansiran je, napet portret iznimno inteligentne studentice koja se uplela u bolnu ljubavnu vezu sa starijim, oženjenim muškarcem.”

Zadie Smith, Elle

149,00 kn ISBN 978-953358214-6

9 789533 582146

- 304 www.fraktura.hr