Rujanska svjetla

Rujanska svjetla

RU J A N S K A S V J E T L A

R1R

Od istog autora: Ponoćna palača Zatočenik Neba Princ Magle Marina Anđelova igra Sjena vjetra

R2R

Carlos Ruiz Zafón

Rujanska svjetla prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura R3R

Naslov izvornika Las Luces de septiembre © Carlos Ruiz Zafón, 1995 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-517-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 857788

R4R

Dragi čitatelju, Rujanska svjetla moj su treći roman, u Španjolskoj objavljen 1996. Čitatelji upoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetra i Anđelove igre, možda ne znaju da su moja prva četiri romana prvotno izdana kao “knjige za mlade”. Iako su ponajprije namijenjeni mladima, nadao sam se da će privlačiti čitatelje bez obzira na godine. Stvarajući te knjige, pokušao sam napisati romane kakve bih i sam bio volio čitati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zanimljivi i u dobi od dvadeset tri, ili četrdeset, ili osamdeset tri godine.

Prava na te knjige godinama su bila “zarobljena” u pravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uživati čitatelji diljem svijeta. Nasreću, ta moja ranija djela od prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni ne toliko mladi.

Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju da istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina. I na kraju, nadam se da ćete i vi, novi čitaoci, uživati u ovim knjigama kada se otisnete u vlastite pu­stolovine u svijetu knjiga.

Sretan put!

Carlos Ruiz Zafón, prosinac 2009.

R5R

R6R

R7R

R8R

Draga Irene, rujanska su mi svjetla pomogla da se prisjetim tvojih koraka kako nestaju u plimi. Znao sam već tada da će trag zime ubrzo izbrisati utvaru posljednjega ljeta koje smo proveli zajedno u Plavoj uvali. Iznenadila bi se koliko se malo toga otad promijenilo. Svjetionik se i dalje uzdiže iz magluštine poput stražara, a cesta koja obrubljuje Englezovu plažu tek je bljedunjav puteljak koji vijuga pijeskom bez ikakva cilja.

Ruševine Cravenmoorea naziru se nad drvoredom u šumi, tihe i obavijene plaštem tame. U sve rjeđim prilikama kad se zaputim jedrilicom u uvalu, još mogu vidjeti popucala stakla na prozorima zapadnoga krila, kako blistaju poput fantazmagoričnih znakova u izmaglici. Katkad mi se učini, pod utjecajem one uspomene na dane kad smo u sumrak jedrili uvalom na povratku u luku, da ponovno vidim svjetla kako trepere u mraku. Ali znam da ondje više nema nikoga. Nikoga.

Sigurno se pitaš što je bilo s Kućom na rtu. E, pa, još je ondje, osamljena, prkosi neizmjernome oceanu. Prošle je zime oluja oštetila maleno pristanište na plaži. Nekakav imućni zlatar koji je pristigao iz nekoga bezimenoga grada bio je u iskušenju da je kupi za smiješan iznos, ali zapadni vjetrovi i nasrtaji valova o litice na kraju su ga razuvjerili. Salitra je ostavila trag na bijelome drvu. Tajni puteljak koji je vodio do lagune sad je neprobojna džungla, puna divljega šibljaka i otpalih grana.

R9R

Kadikad, kad mi posao na molu dopusti, zgrabim bicikl i otiđem do rta kako bih promatrao zalazak sunca s trijema ovješenoga na litici: samo ja i jato galebova koji su si priskrbili ulogu novih podstanara, a da nisu ni prošli kroz kakav bilježnički ured.

Odande se još može vidjeti kako mjesec, dok se diže iznad obzora, ocrtava zlatne girlande prema Špilji šišmiša.

Sjećam se da sam ti jedanput govorio o toj špilji i ispričao ti nevjerojatnu priču o opakome korzikanskom gusaru čiji je brod jedne noći 1746. progutala špilja. Lagao sam. Nikad nije bilo nikakvoga krijumčara ni raspaljivoga pirata koji je kretao u podvige iz mraka te špilje. U svoju obranu mogu reći samo da je to bila jedina laž koju si čula iz mojih usta. Iako si vjerojatno to znala otpočetka.

Jutros, dok sam raspetljavao klupko mreža koje se zaplelo o greben, opet se dogodilo. Učinilo mi se da te načas vidim na trijemu Kuće na rtu, kako u tišini gledaš prema horizontu, kao što si rado činila. Kad su galebovi poletjeli, shvatio sam da ondje nema nikoga. Tamo iza, poskakujući u magli, uzdizalo se brdo Saint Michel, poput nepostojana otoka nasukana na oseci.

Katkad mislim da su svi otišli nekamo daleko od Plave uvale i da sam ostao zatočen u vremenu, da uzalud čekam da mi grimizna rujanska plima vrati još štogod osim uspomena. Ne obaziri se previše na mene. Takvo je more; nakon nekoga vremena sve vrati, osobito uspomene.

Mislim da sam, ako brojim ovo, poslao već stotinu pisama na tvoju posljednju parišku adresu koju sam uspio pribaviti. Ponekad se pitam jesi li dobila ijedno, sjećaš li se još uvijek mene i onoga svitanja na Englezovoj plaži. Možda se sjećaš, a možda te život odnio daleko odavde, daleko od svih ratnih sjećanja. Život je tada bio mnogo jednostavniji, ne misliš li? Ma, što

R 10 R

govorim? Zacijelo nije. Počinjem misliti da samo još ja, siroti blesan, živim od uspomena na one dane 1937. kad si još bila ovdje, pokraj mene…

R 11 R

R 12 R

1. Nebo nad Parizom

Pariz, 1936.

O

ni koji se sjećaju noći kad je umro Armand Sauvelle kunu se da je purpurni odbljesak prešao nebeskim svodom ostavljajući trag zapaljena pepela koji se gubio na obzoru; odraz koji njegova kći Irene nikad nije uspjela vidjeti, ali koji će opsjedati njezine snove još mnogo godina.

Zbilo se to hladnoga zimskog svitanja, a prozori sobe četrnaest u bolnici Saint George bili su presvučeni tankim slojem leda koji je ocrtavao avetinjske akvarele grada u zlaćanoj tmini praskozorja.

Plamen Armanda Sauvellea ugasnuo je u tišini, bez ijednoga uzdaha. Njegova žena Simone i kći Irene podignule su pogled kad su prvi odsjaji koji su prekidali liniju noći oslikali iglice svjetlosti u bolničkoj sobi. Neočekivana tišina preplavila je prostoriju. Nije bilo potrebno prozboriti ni riječ kako bi shvatile što se zbilo. Nakon šest mjeseci patnje, crna sablast bolesti kojoj Armand Sauvelle nikad nije mogao izgovoriti ime oduzela mu je život. Tek tako.

To je bio početak najgore godine koje će se sjećati obitelj Sauvelle.

R 13 R

*** Armand Sauvelle u grob je odnio svoju magiju i zarazan osmijeh, ali njegovi nebrojeni dugovi nisu ga pratili na posljednjem putu. Kohorte vjerovnika i sva sila strvinara u žaketima i s počasnim titulama ubrzo su stekli običaj upada­ti u dom obitelji Sauvelle, na bulevaru Haussmann.

Hladni kurtoazni posjeti prerasli su u prikrivene prijetnje.

A one, s vremenom, u ovrhe.

Prestižne škole i savršeno krojenu odjeću zamijenili su povremeni poslovi i skromnija odjeća za Irene i Doriana.

Bio je to početak vrtoglava pada obitelji Sauvelle u stvaran svijet. Najgori dio toga puta zapao je, pak, Simone. Ponovno se zaposlila kao učiteljica, ali to nije dostajalo da se suoči s bujicom dugova koji su proždirali njezine skromne prihode.

Odasvud su izvirali novi dokumenti koje je potpisao Armand, novi neplaćeni dugovi, nove crne rupe bez dna…

U to je vrijeme maleni Dorian počeo naslućivati da polovinu stanovnika Pariza čine odvjetnici i računovođe, neka vrsta štakora koji se ne skrivaju u kanalizaciji. Istovremeno je Irene, a da njezina majka nije znala za to, prihvatila posao u plesnom salonu. Plesala je s vojnicima, uplašenim adolescentima, za nekoliko novčića (novčića koje je, u sitne noćne sate, ubacivala u kutiju koju je Simone čuvala ispod sudopera u kuhinji).

Isto tako, Sauvellei su otkrili da se popis onih koji su se izjašnjavali kao njihovi prijatelji i dobročinitelji topi kao slana u zoru. Ipak, kad je stiglo ljeto, Henri Leconte, stari Armandov prijatelj, ponudio je obitelji smještaj u malenu apartmanu iznad dućana sa slikarskom opremom koji je iznajmljivao na Montparnasseu. Predložio je da iznos naja-

R 14 R

mnine određuju buduće okolnosti, a da mu u međuvremenu Dorian pomogne kao dostavljač, jer ga koljena više nisu služila kao u mladosti. Simone nije našla dovoljno riječi da zahvali monsieuru Leconteu na dobroti. Trgovac ih nikad nije ni tražio. U svijetu štakora, naletjeli su na anđela.

Kad su se prvi dani zime nadvili nad ulicama, Irene je navršila četrnaest godina, iako je ona imala osjećaj da je napunila dvadeset i četiri. Samo taj jedan dan novac koji je zaradila u plesnom salonu potrošila je na tortu da proslavi rođendan sa Simone i Dorianom. Armandova odsutnost visjela je nad njima poput teške sjene. Zajedno su ugasili svijeće u tijesnom salonu apartmana u Montparnasseu, moleći se da se s plamenom ugase sablasti zle sreće koja ih je pratila mjesecima. Prvi put njihova je želja bila uslišana. Još to nisu znali, ali ta se godina sjena primicala kraju. *** Nakon nekoliko tjedana, svjetlo nade neočekivano je zasjalo na obzoru obitelji Sauvelle. Zahvaljujući umješnosti monsieura Lecontea i njegovoj mreži poznanika, pojavila se na­znaka dobroga posla za njihovu majku u malenu selu na obali, u Plavoj uvali, daleko od sive tame Pariza, daleko od tužnih uspomena na posljednje dane Armanda Sauvellea.

Navodno je neki bogati izumitelj i proizvođač igračaka, imenom Lazarus Jann, trebao domaćicu koja bi vodila brigu o njegovoj rezidenciji u šumi Cravenmoore.

Izumitelj je živio u golemoj kuriji, priljubljenoj uz staru tvornicu igračaka, sad zatvorenu, samo u društvu svoje su­ pruge Alexandre, već dvadeset godina teško bolesne i prikovane uz krevet u sobi te velike kuće. Plaća je bila izdašna

R 15 R

i, osim toga, Lazarus Jann nudio im je mogućnost da se smjeste u Kuću na rtu, skromnu kuću sagrađenu iznad litica na vrhu rta, s druge strane šume Cravenmoore.

Sredinom 1937. monsieur Leconte ispratio je obitelj Sauvelle sa šestoga perona kolodvora Austerlitz. Simone i njezino dvoje djece ukrcali su se na vlak koji će ih odvesti na obalu Normandije.

Dok je stari Leconte gledao kako se gubi trag kompoziciji, smiješio se u sebi i, načas, imao predosjećaj da priča o Sauvelleima, njihova prava priča, tek počinje.

R 16 R

C

arlos Ruiz Zafón rođen je 25. rujna 1964. u Barceloni.

Pohađao je isusovačku školu Sarrià. Taj je go­tički dvorac u njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima, budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kao dva­desetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ Magle (1996.) primio književnu nagradu i ubrzo je objavio romane Ponoćna palača, Rujanska svjetla i Marina. Od 1994. živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske dnevne novine El País i La Vanguardia. Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a njegov roman Sjena vjetra, čija se radnja odvija u Barceloni 50-ih godina 20. sto­ ljeća, proglašen je knjigom godine. Dosad je preveden na više od četrdeset jezika te prodan u desecima milijuna pri­ mjeraka. Nastavak Sjene vjetra, roman Anđe­lova igra, objavljen je na Svjetski dan knjige 23. travnja 2008. Treći roman iz serijala o Groblju zaboravljenih knjiga Zatočenik Neba objavljen je u studenom 2011.

R 233 R

R 234 R

S

ilvana Roglić rođena je u Londonu 1971. Završila je Kla­ sičnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjet­nosti. Redovito prevodi filmove i dokumentarne emisije za televiziju kao i hrvatske fil­move na španjolski jezik.

Prevodi knjige brojnih španjolskih i latino­ameri­čkih autora među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fort­es, Ariel Magnus i drugi.

R 235 R

R 236 R

Sadržaj

1. Nebo nad Parizom

13

2. Geografija i anatomija

17

3. Plava uvala

33

4. Tajne i sjene

51

5. Dvorac u magluštini

67

6. Dnevnik Alme Maltisse

87

7. Put sjena

99

8. Inkognito

117

9. Preobražena noć

129

10. Zatočeni

153

11. Lice ispod maske

167

12. Doppelgänger

193

13. Rujanska svjetla

225

O autoru

233

O prevoditeljici

235

R 237 R

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice © Opalworks Godina izdanja 2013., listopad (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-517-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

R 238 R

R 239 R

Irene i Ismaela zauvijek je spojilo jedno čarobno ljeto, koje im je u živote donijelo svjetlo, i jedna jesen, s kojom su prvi put saznali što sve u sebi može kriti tama.

Kad njezina majka dobije posao domaćice u osamljenoj vili tajanstvenog proizvođača igračaka, gospodina Lazarusa, čini se da za četrnaestogodišnju Irene počinje bolji život. Obala Normandije, čarobna Plava uvala, idilično seoce, a ponajviše tihi mladić Ismael, s kojim će broditi na njegovoj jedrilici – sve to obećava ljeto iz snova.

Ali svako ljeto ima svoje tajne, a ona koju će Irene otkriti na otočiću sa svjetionikom, nju i njezine najmilije odvest će na putovanje po labirintu punom sjena i opasnosti.

Mehaničke igračke koje kriju tajnu prošlosti i budućnosti, misteriozna svjetla koja probadaju maglu oko svjetionika, biće iz noćnih mora koje se krije u dubini šume što okružuje vilu Cravenmoore – i dvoje mladih koji otkrivaju svijet – sve to ispreplest će se u završnom dijelu svjetski poznate Trilogije magle, u još jednoj uzbudljivoj avanturi iz pera majstora Carlosa Ruiza Zafóna.

119,00 kn

R 240 R

www.fraktura.hr