Ruke Azazelove

Ruke Azazelove

–1–

Od iste autorice u izdanju Frakture: Mjesečari Unterstadt

–2–

Ivana Šojat-Kuči

Ruke Azazelove

Fraktura

–3–

© Ivana Šojat-Kuči i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-347-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 787237

–4–

Imam ih sve

Baka Mandica umrla je na Božić. Ili možda na Stjepanje, dok sam zavaljen u naslonjač žderao čokoladu i već ugodno mekane medvjeđe šape posute štaub-šećerom. Možda je i ona sjedila u naslonjaču. Ispred pro­zora. Možda je posljednje što je vidjela bilo nebo: oblaci i ptice koje kroz njih putuju preko krovova i traže mjesta na kojima će provesti noć.

Ljeti bi baka Mandica još u zoru otvorila sve prozore i na njih nasadila jastuke kao lončanice. I sunce bi na njezinim prozorima bliještalo kao da je pao snijeg.

Sjela bi u naslonjač ispred prozora. Iz mraka svoje sobe zurila bi u blještavi svijet. Zimi bi kroz prozor hranila ptice. Rasula bi kruh po prozorskim daskama, poneko zrno žita ili palentu, sjela u naslonjač i gledala vrapce i golubove, koji je se više nisu plašili.

“Je li vam dosadno?” upitao sam ju jednom. Bilo je otužno vani. Mogao je biti studeni, iza Svisvetih, kada vrijeme postane čamotno sivo i bezbojno, bezvoljno poput čovjeka koji je ostao bez svega.

– 65 –

“Nije mi dosadno!” gotovo je viknula, slegnula onim svojim kržljavim ramenima, u haljini koja je na njoj, onako suhoj, izgledala kao da visi na drvenoj vješalici. “Imam društvo”, nasmiješila se pa zagledala u krošnju obnažene lipe. Gore, sa same kupole stabla u mene je zurio golub. Čekao je da odem.

Mrtvozornik je odoka procijenio vrijeme. Ni on nije točno znao. Trgovac Zvonko posljednji ju je put vidio tjedan dana prije Božića. Ni ja ni moji nismo se mogli sjetiti kada smo Mandicu vidjeli posljednji put.

“Nezgodno je to, znate”, izjavila je mama kao da se ispričava, “ne može čovjek samo tako zabadati nos u tuđe živote.” Bilo joj je žao. Mene su danima prolazili srsi.

Dijelio nas je zid. Zid između moje i njezine sobe.

Kćerka ju je našla na Uskrs. Tada sam prvi put čuo nešto iz te njezine sobe. Kćerka je vrisnula. Milica. Iz Njemačke je došla na odmor, s majkom provesti blagdane. “Nisam mogla za Božić”, kroza suze je poslije objašnjavala policiji i mrtvozorniku. Na ulici, ispred kuće. Zrak je mirisao na kišu i zemlju, koja je kroz vodu hvatala zrak. Na proljeće. “Ne, nisam sumnjala. Mislila sam da je u crkvi… ili trgovini… negdje već, da će se vratiti, znate već”, ispričavala se, uzdisala, kolutala

– 66 –

očima. Vonjala je na fini strani sapun, nekako ljubičasto, cvjetasto.

Ušla je u kuću. Sve je bilo tiho, čudno. Tako je ispričala policajcima. Ništa zapravo nije smrdjelo. “Znate kako je i inače u kućama starih ljudi”, značajno je pogledala debeljuškastog starijeg policajca. On ju je tupo gledao. “Pa, vonja na staro pokućstvo, vlagu iz zidova, na one bombone, znate, one za grlo… s mentolom ili anisom… na likere od trava…” Zagledala se u tog čovjeka u odori. “Vidite kakve gluposti govorim… Kao da je to sad važno!” odmahnula je rukom.

Znao sam otići do bake Mandice, čestitati joj Uskrs ili Božić. Ne svaki put. Samo kada bih se sjetio. Tata joj je nekoć znao okopati povrtnjak, u kojem je sijala salatu, mrkvu, sadila rasadu rajčica i paprika. Kada sam narastao toliko da i sam mogu okopavati zemlju, baku Mandicu povrtnjak više nije zanimao. Samo sam joj ponekad, mehaničkom kosilicom nalik na one iz crtića i stripova, znao pokositi travu, koja se izlila čitavim dvorištem.

“Pogledajte, bako, kao da imate tepison”, rekao sam jednom. Zamahnuo sam rukom prema uskom dugoljastom dvorištu. Stajali smo ispod njezina stabla jabuke, koje je mirisalo slatko, dozivalo pčele. Baka se

– 67 –

nasmijala. “Da, da, dijete”, raširila je bezuba usta. “Baš kao tepison!”

Proteza ju je žuljala. “Život me žulja, sine!” rekla je jednom Andriji, koji je iz Amerike dolazio svake tri ili četiri godine, koji joj je sjedeći na stolcu na dvorištu glasno zamjerio što ne nosi zubalo. “Bez zuba, stara, izgledaš kao, kao… Ma kako se to kaže? Mummy?”

Negdje iza Uskrsa čitava je ulica već pričala da ju je kćerka našla osušenu, uštavljenu.

Htio sam pitati gdje, gdje se to osušila, u kojem dijelu kuće. U naslonjaču možda?

“Ne moraš glumiti, sine”, podbola me mama laktom na groblju. Iza čempresa se preko polja kotrljalo nešto što je moglo izrasti u bijesnu proljetnu oluju.

Dolje, u rupi, ležao je Jozef, ono što je u pocinčanome lijesu od njega još ostalo. Mandica je legla preko njega. “Što?” Pogledao sam je iskosa, oči su me pekle.

Treptao sam kako bih iza kapaka zadržao suze kao djecu umornu od zime, raskalašenu.

“Nije ti rod, ne moraš glumatati”, šapnula mi je.

Progutao sam knedlu. Svećenik je nad rakom nazalno kao brojalicu nabrajao ono o pepelu koji se pepelu vraća. Nisam ga slušao. Znao sam tekst, koji bi me uvijek rasplakao. I kada sam pokapao svoju baku,

– 68 –

djeda, tatina bratića koji je pijan podletio pod kamion, mamu mamine kolegice s posla.

“Neke ljude ni vrag ne želi primiti sebi”, sjećam se, rekla je baka Mandica. Sjedili smo u njezinoj dnevnoj sobi. Ona za okruglim stolom, na stolcu s tapeciranim naslonom, a ja na otomanu iznad kojega je bila preko zida rastegnuta kao noć tamna prostirka s jelenom kapitalcem propetim na nekakvoj hridini. Nekoliko trenutaka prije u njezinu smo vrtu pokopali još jednu mačku. Na samome uglu ulice, desetak kuća dalje od nas, živjela je starica koju smo svi u šali zvali baba-Metuzalem. Mogla je imati i stotinu godina. Ni sa kim se nije družila, samo je neumorno bacala životinjama kojekakve otrove. Ulica nam je zbog nje povremeno znala nalikovati na stratište. Posvuda bi ležali mrtvi golubovi, vrane, mačke, štakori, ali i psi lutalice koje bi nevolja dovela do nas.

Plakao sam za onom mačkom. Bilo mi je oko trinaest godina. Kuće su još mirisale na Božić: na kolače, jelke, naranče i darove, na smijeh. Mačka je ležala ispod lipe, točno ispred naše kuće.

Sin nije došao na pogreb.

“Teško je, daleko”, pravdala ga je sestra Milica. Ljudi su joj prilazili, izražavali sućut, a ona je pravdala brata.

– 69 –

“Kako da se vratim? Sve mi je tamo”, zamahnula je rukom prema Dravi, valjda da dočara Njemačku, kada su je pitali kani li se vratiti kući, u majčinu kuću.

Kuća je ostala prazna. “Čuo sam korake”, rekao sam jednoga jutra mami.

Mama je sjeckala luk ili mrkvu, nešto za nedjeljni ručak.

Bilo je već ljeto, suho ljeto koje kao da je gnječilo i žmikalo bilje, zbog čega je sve, baš sve oko kuće mirisalo na kopar i muškate.

“Ma gdje?”

“Kod bake Mandice, noćas…” Doista sam čuo nešto, nekakvo šljapkanje, škripu vrata.

Kuća je samo stajala. Došle su kiše, pa snijeg. Netko je nečim te zime razbio prozor s kojega su baku dozivale sada od gladi i čuđenja izbezumljene ptice. “Svijet im se srušio”, zamišljao sam. Baka je tim stvorenjima bila točka oko koje su im se okretali dani. Poput sunca.

Ni sam nisam znao.

“Zašto nitko ne kupi kuću?” upitao sam jednom glasno. Vukao sam kantu do ruba nogostupa. Bila je srijeda navečer, sutradan su trebali pokupiti otpad.

Mama je stajala na ulazu. Poskočila je od moga glasa, položila kažiprst preko usta.

– 70 –

“Što vičeš, jesi li lud?” bijesno je šaputala. “Ulazi u kuću, brzo!”

“Ma što je? Što si ljuta?”

“Ne mogu se nagoditi, eto zašto kuća stoji, a ti vičeš na ulici, kao seljačina!” “Što se ne mogu nagoditi?”

“Pa cijenu, ne znaju koliko bi tražili… Koliko sam čula, bratu je sve premalo… Amerika je ipak Amerika.

Mi smo ovdje za njega jadnici”, nacerila se mama.

Jednom sam išao baki Mandici čestitati Božić. Sva razdragana pokazala mi je čestitku koja joj je baš toga dana bila došla iz Amerike. “Pogledaj kako mi lijepo piše moj Andrija”, pokazala mi je čestitku, koja je zapravo bila obiteljska fotografija njezina sina, sa snježnom fototapetom u pozadini. Svi nasmiješeni, djeca velikih usta, bijelih zuba i krupnih očiju. Supruga pla­tinasto plave kose, rujnih usana. Svi sretni, napeti u sreći. Vratio sam joj čestitku, a ona se zagledala u ta lica. Polagano, kao da zalazi u ledenu vodu, osmijeh ju je napustio. “Nikada ih nisam upoznala”, rekla je tada tiho.

“Koga?”

“Unučad, snahu”, uzdahnula je, odložila čestitku na stol. “Ni imena im ne znam izgovoriti…”

– 71 –

Otvorila je bocu domaćega vina. Netko joj je to do­ nio mjesecima prije. Bilo je to ni crno ni bijelo vino, nešto smiješano, voćnoga okusa. Popio sam gutljaj, sklopio oči, i pred očima mi se ukazalo divovsko užareno sunce, sitne bobe grožđa koje pucaju od slatkoga soka. Zapamtio sam to vino iz zelene boce na kojoj je bila tek obična bijela naljepnica, onakva kakvu djeca lijepe na bilježnice, i rukom napisano: vino iz Erduta.

Koncem siječnja pala je ledena kiša, grane su pucale, škrgutale kao zubi u mraku. Bilo mi je žao lipa na ulici, voćki. Naših, ali i jabuke bake Mandice. Ležao sam te noći u mraku i osluškivao svijet koji je cvokotao. Mislio sam na ptice, na onaj razbijeni prozor kroz koji se u kuću zavlačilo sve. Zamišljao sam zimu kako se poput bijele ruke zavlači kroz pukotinu i hvata onoga gordog jelena iznad otomana za vrat, guši ga, satire. Plakalo mi se.

Mama mi ponekad veli da sam valjda trebao biti žensko, jer normalni dečki ganjaju cure, ne cmizdre i ne povlače se po dvorištu kao bolesne mačke.

Rekao sam joj da mi je žao svih onih stvari koje su ostale u kući.

“Koje stvari?” zaprepašteno me pogledala. Kuhinjski prozor izgledao je kao da je netko u njega dahtao.

– 72 –

Led se preko njega razlio kao pahulja u crtiću o Snježnoj kraljici.

“Pokazala mi je baka”, mucao sam, bilo mi je ne­ ugodno. Ne zbog mene, nego zbog nje, zato što je odjed­nom tako bešćutna. “Molitvenik njezine majke, albumi s fotografijama, sve uspomene, stvari koje je čuvala… Nitko ih više ne čuva, zima ih jede…” Zamišljao sam onu bijelu ruku, zamišljao sam kako mrvi, gužva, gnječi, kako nema milosti. Kao baba-Metuzalem.

“Stvarno si blesav”, rekla je mama. Samo to.

Baka Mandica s bratom se, majkom i ocem slikala ispred zdenca obitelji Pejačević u Gradskome vrtu.

Ukočeni kao čunjevi, svečano odjeveni, stajali su kao da se nekome na nešto zavjetuju. Baki nije moglo biti više od šest ili sedam godina. Brat je bio stariji. Alojz.

Baka je bila još jedina živa. Pričala mi je o sebi i svojima u vremenu koje je odavno prošlo, o mjestima koja sam pokušavao zamisliti, jer ni mjestâ više nije bilo.

Bilo mi je žao toga, svih tih stvari koje će potonuti kao papirnati brodovi u mutnu vodu zato što ih nitko nije htio spasiti, na vrijeme izvaditi iz vode.

Oduvijek sam se plašio mraka. Zbog mrtvih koje sam u njemu zamišljao. Samo nikada nikome to nisam

– 73 –

htio priznati. Jednom sam to rekao baki Mandici. Moje su bake bile umrle prerano da bih im rekao išta čega sam se u međuvremenu dosjetio.

“Ne boj se mrtvih, nego živih, sinko”, rekla mi je.

“Mrtvi ne čuče u mraku. Oni nam se samo mogu smijati tu, u srcu.” Položila je ruku na grudi. Vidio sam da je zasuzila. “Živi vrebaju. I danju i noću. Njih se čuvaj.”

“Mrtvi čuče kao zaboravljene stvari, po kućama koje smo prepustili vremenu”, htio sam nekome reći.

Bilo kome. Gledao sam onaj japanski film o ljudima koji su postali demoni, o žalosnim ljudima koji čuče u kutovima žalosnih kuća.

Tiho sam izašao van. Bio je već ožujak. Zemlja se pridizala nakon svega. Osjeća se to osobito noću, kada prestanemo hodati i govoriti. Kao da je milijarda kišnih glista ispod zemlje kopala tunele za zrak. Sve je tako mirisalo vani. Preskočio sam predzadnju stubu, znao sam da škripi. Plašio sam je se dok sam bio mali. “Ona stepenica škripi kao lijes, Stanko”, rekla je mama tati.

“A što da joj radim?” odgovorio je tata. “Drvo je drvo, radi i prilagođava se godinama.”

Ta stuba međutim nikada nije ušutjela.

Uzeo sam ljestve i popeo se preko zida koji je dijelio dvorišta. Znao sam da ću se moći vratiti preko jor­ govana. Ponio sam džepnu svjetiljku. Svejedno sam

– 74 –

mislio da neću moći. Imao sam dojam da netko u mene zuri kroz staklo kuhinjskog prozora okrenutog prema dvorištu. Stvarno sam imao dojam da netko dahom magli taj maleni prozor i čeka me. Svejedno sam ušao.

Otvorio vrata, a nakon toga mi se činilo da sam ušao u gustu ustajalu vodu. Uhvatio me grč, negdje u grlu, baš sam zajecao, uzeo zrak. Kao da više neću disati, nikada.

Znao sam gdje je sve. Čak i ogledalo u kojemu se nekoć ogledao stari Jozef dok se brijao. Molitvenik, plišem omotani album sa zdencem koji se iz Gradskoga vrta preselio na Dravu. Zatim sam svjetlom džepne svjetiljke kao reflektorom obasjao onog jelena. Polako sam noktima iščupao čavliće, žbuka se lomila i sipila po tlu. Kao krupni šećer što ga mama iz mjerice istresa u zdjelu za kolače. Smotao sam jelena i ugurao ga ispod majice. Snažno je vonjao na vlagu, na zelenu plijesan koja se s poda penje uza zidove i siše vlagu.

Na kraju, kada sam sve pohvatao te ugurao u džepove i vrećicu koju sam pronašao u kredencu, stao sam nasred dnevne sobe i naježio se. Mogao sam se zakleti da mi netko puše u vrat. Potrčao sam preko sobe, kroz predsoblje, van na dvorište kao iz topa ispaljen.

Jorgovan mi je škripao ispod cipela, uvijao se.

Kod kuće u sobi vidio sam da su mi prsti raskrvavljeni, neki nokti slomljeni. Ništa nisam osjećao dok

– 75 –

sam jelena otimao vlazi, spašavao kapitalca od sigurne smrti. Prebacio sam ga preko stolice. “Neka se osuši, pa ću ga ujutro spremiti”, šapnuo sam samome sebi.

Fotografije i sve ostalo ugurao sam ispod odjeće, u ormar.

Tek tada sam legao i zaspao.

Baka Mandica sjedila je na ljuljački ispod nekog divovskog stabla, iznad histerično zelene trave. Ljuljala se, grleno smijala, prilazila mi i udaljavala se od mene kao klatno onih velikih satova iz bajki u kojima se kozlići i djeca skrivaju od zlotvora. Tek nakon nekog vre­mena shvatio sam da je baka mlada, da joj je lice glatko, a oči odmorne i sretne, bistre. Jednom se rukom držala za ljuljačku dok je drugom pridržavala ogroman šešir. Kosa joj se iza leđa klatila kao vjenčani veo. Pjevala je između onih zvonkih izljeva smijeha. Smijao sam se s njom. Baš sam se tresao od smijeha. Stajao sam na onoj travi i istodobno imao dojam da uopće nemam noge, da ništa nemam, samo lice, samo srce.

Jedno sam vrijeme samo stajao, lebdio, zurio u baku koja je iskrila.

Baka me pogledala. Oči su joj bile modre kao špekule koje mi je njezina kćerka Milica jednom donijela iz Njemačke.

– 76 –

A onda, onda ništa više nisam mogao. Povikao sam, nisam si čuo glas, ne znam kako, samo znam da sam joj doviknuo: “Sve ih imam, spasio sam ih sve!”

– 77 –

– 78 –

Sadržaj

Ruke Azazelove 5 Imam ih sve 65 Iz Gehene vraćeni 79 Majka 91 Kao otac 99 Natrag 107 Klackalica 119 Popravak 129 Sve 143

– 153 –

– 154 –

Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je za­vršila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šam­šiel, 2002., i Unterstadt, 2009., zbirke priča Kao pas, 2006., i Mjesečari, 2008., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uzne­ senja, 2003., Utvare, 2005., i Sofija pla­števima mete sa­ moću, 2009. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama “Vladimir Nazor”, “Ksaver Šandor Gjalski”, “Fran Galović” te “Josip i Ivan Kozarac”.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gaoa Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. Živi i radi u Osijeku.

– 155 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Kamil Vojnar / Trevillion Images Godina izdanja 2011., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-347-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 156 –

– 157 –

– 158 –