Ruže za Nives Koen by Fraktura

Djela Mirka KovaËa knjiga Ëetvrta

Mirko KovaË

Ruže za Nives Koen pripovijetke

Fraktura 3

S druge strane oËiju

Sada ovdje sjedim s prijateljem dr. Franom MusiÊem i pripovijedam o smrti. HoÊu ispriËati kako sam se upleo u jedan gotovo tajnovit doživ ljaj smrti. To se zbilo nedavno, ali sve je zapoËelo još krajem rujna 1963. godine. Bili su to lijepi dani kada se vruÊine smiruju, a otpoËinje blago razdoblje pogodno za misli o prolaznom životu. Nakon duga vremena našao sam se u zaviËaju, a da nisam znao razloge svojega posjeta. Stigao sam autobusom iz Dubrovnika gdje sam provodio odmor. Povratak u zaviËaj izaziva u meni tjeskobni osjeÊaj, neku vrstu unutarnje panike. Kada sam se našao u Mahali, u strmoj ulici poploËanoj oblucima, s dva reda potleušica Ëije je zidove nagrizala vlaga, uzdrhtao sam pri pomisli da bi tu mogli iskrsnuti “ostaci mog duševnog života”, jer sam proËitao da je nešto takvo moguÊe i da je o tome pisao mistik Gurijev, a svojedobno je nešto sliËno zapisao i Giovanni Papini. Ali vratimo se stvarnim dogaajima. Hodao sam kroz Mahalu kao kakva danguba i zastao pred kuÊom u kojoj sam nekad stanovao. Bila je oronula, ugnuta krova i zidova potamnjelih od kiše. Vanjska vrata, pri dnu okovana limom, bila su crvotoËna i gnjila. Stajao sam pred kuÊom, uvjeren da tu više nitko ne živi, ali baš tada, u malom oknu prljavog prozora, pojavi se lice mladiÊa, izduženo i nalik mojem. U jednom trenutku pomislih da sam to ja, te sam ušao unutra da bih pozvao samog sebe, tako neodluËna pred tim duševnim vratima, pred vratima djetinjstva ispred kojih sam stajao kao 5

tuinac. Još su mi se neki glasovi Ëinili poznati, a sve drugo bijaše strano kao da dopire iz mitskih daljina. Tek što naumih krenuti u centar grada, onaj mladiÊ izae iz potle ušice. Vrata se nisu otvorila veÊ naprosto pala, a šarke skliznule iz svojih ležišta. On me prihvati za ruku i uvede unutra. Bio je ljubazan i blag, obziran u ophoenju; jedino su njegove oËi odavale uznemirenost, gotovo na isti naËin kao i moje. “Pa, zaboga, neÊeš valjda proÊi a da ne svratiš u sobu svog djetinj stva”, izgovori. “Ako si umoran, predahni, ovdje je još tvoj ležaj.” Gledao me prijateljski, smiješeÊi se, a onda me dotaknuo prstima kao da je želio provjeriti jesam li stvaran. Nisam ni po Ëemu mogao prepoznati sobu u kojoj sam nekoÊ boravio, pa sam pomislio da to nije ona ista soba koju sam tako dobro poznavao, a izboËine na zidu, neravnine ili grbe na podu toliko puta opisao u svojim priËama. A taj nepoznati mladiÊ - tko je on? Nisam li to ja pred ogledalom? Ali ne, to lice, ma koliko sliËno mojemu, imalo je neËeg posebnog i ËudaËkog. “I kako ti se Ëini soba?” upita mladiÊ i nasmija se. “Soba tvojih pubertetskih snova? U njoj si proživio tri godine. O tome si ponešto napisao, ali mnogi podaci izviru ovdje, iz ovih zidova. »itao sam i tvoju knjigu, onu zbog koje te progone. I kako to da si se našao u ovome ukletom gradu?” “To se i ja pitam”, rekoh. “Otkad je poËela hajka na tebe, strepim da ne poËiniš neku glupost. VeÊ se u novinama pojavilo nešto nedoliËno, ali o tome i zamjerkama knjizi drugi put. Imam s tobom preËih stvari. Možda te zanima kako smo nas dvojica povezani?” “Pa mi se prvi put vidimo.” “Hm, hm, jesi li siguran u to? Ljudi žive u zajednici, a da i nisu svjesni toga.” Nepoznati me Ëudno pogleda, kao da provjerava razumijem li tu luckastu misao. Primijetih da su mu se na licu skorile toËkice krvi; to se i meni katkad dogaa nakon brijanja. Pomislih da je to moje lice i 6

poželjeh noktom zagrepsti neku od tih mrlja. MladiÊ obazrivo nasta vi: “Rado bih ti ispriËao san koji se Ëesto ponavlja, ali prije toga rijeËdvije o ocu. Ovdje živimo takoreÊi na ratnoj nozi. On je pijanac i nije lako s njim. Kad se napije, ratoboran je, a kad se otrijezni, kaje se. Pa evo toga sna. Otac se pojavljuje s kuhinjskim nožem i jednostavno raspoluti moje tijelo tako lako kao kad se jabuka rascijepi na dvije polutke. Jedan dio moga tijela ostaje nepomiËan, to je mrtvi dio, a drugi se odvaja i pretvara u tvoj lik, u tvoje tijelo. Onda živim tvoj život, podnosim tvoje nedaÊe, trpim tvoje tegobe, stoga o tebi i znam ponešto. Kako to da si baš ti jedna moja polovica i da ti sada o tome mogu priËati? E, to se veÊ ne može objasniti. Mnoge nam stvari izmiËu i nikad ih neÊemo odgonetnuti. Sad, ako je i ovo san, ako je ovdje umjesto tebe moj raspoluÊeni dio, onda sam ja udvojena osoba. I zreo za ludni cu. Možeš li mi posvjedoËiti da si zaista ovdje?” “Sad Êu i sam posumnjati u to”, nasmijah se. Snuždio se na trenutak, dvojbe ga bjehu ophrvale, a živnuo je i poskoËio tek onda kad sam rekao da je i meni samom neobjašnjiv ovaj moj iznenadni povratak u zaviËaj. Zadržavao me da ostanem i odmorim se u tihom kutku moje sobe iz djetinjstva. Bacih pogled kroz prozor koji je gledao na male parcele i bašËe; tamo bijaše sve sparušeno i svenulo. Otuda više nije dolazio onaj miris što je nekada tako slasno napadao moja Ëula. Mi ostajemo u podnožju vremena kao njegovi za toËenici, pomislih. MladiÊ, kao da je proËitao moje misli, izgovori: “Da nije tako, popeli bismo se ljestvama da ozgor sagledamo svoje živote.” Zahvalio sam se i pozdravio s njim. Oprostili smo se srdaËno, kao bliski prijatelji. Kasnije, dok sam se vozio autobusom, nisam imao volje postavljati sebi bilo kakva pitanja, pa ipak mi je bilo Ëudno zašto sam zakinuo dan od svog odmora i odluËio posjetiti zaviËaj i to gotovo krišom kao kakav kužni posjetitelj, kao izgnanik kojega su mogli ka menovati. Da, da, to nikako nisu bile Ëiste stvari - ostaviti ugodno 7

društvo i tratiti vrijeme s nepoznatim mladiÊem, slušati njegova bun canja, a povrh svega ne znati zašto si tu - to je doista materijal za kakvu fantastiËnu pripovijest, premda me takve priËe ne opsjedaju. Otada je prošlo mnogo vremena i to me obavezuje na oprez - taj je razmak dovoljan da se jave mnoge nedoumice. I da nismo zapoËeli razgovor o smrti, tko zna što bi ostalo od toga susreta iz 1963. godine, ali kako se smrt umiješala u priËu, onda je i taj dogaaj iz zaviËaja dobio nešto mistiËno, ma koliko to bilo protivno mojoj prirodi i mo jemu shvaÊanju mistiËnog. RiskirajuÊi da mi se pripišu poticaji one li terature koju gotovo da i nisam uvažavao ni kao pisac ni kao Ëitatelj, prelazim na priËu i strepim od prosudbe prijatelja, dr. Frane MusiÊa, dobrog tumaËa mistiËnih zgoda, ali i oštroumnog kritiËara svega ono ga što je površno i brzopleto u toj vrsti literature. Jednog jutra probudio sam se sa slutnjom da mi dan zapoËinje loše. Bio sam izmuËen snovima i zadugo sam ostao budan u postelji. Morile su me svakojake misli, mnoge sam želio što brže odagnati, ali jedna me nije ostavljala, a to je misao da bih baš toga dana mogao umrijeti. Možda su takve misli bile potaknute i onim što sam dan prije pisao, iako sam u jednoj knjizi proËitao da Ëovjeka pred smrt obuzima osjeÊaj sreÊe i zadovoljstva, stoga je Ëesto na licu umiruÊeg blaženi osmijeh. Tamo gdje pokojnik odlazi, svi mu žele dobrodošlicu, glasila je posljed nja reËenica te knjige o smrti. Ali toga jutra u meni nije bilo radosti. Pokušao sam Ëitati da bih nekako prebrodio to stanje potištenosti, tu melankoliËnu nedjelju, premda nikako nisam uspijevao; bio sam povr šan ËitaË, a u rukama sam držao knjigu dr. Andrije PuhariÊa Sveta peËurka (Victor Gollancz Ltd., London, 1959.). UnatoË tomu laganom štivu o misteriju peËurke i njezinu ritualnom narastanju, unatoË duho vitim usporedbama s plodnim falusom i njegovom soËnom kupolom, ta knjiga nije mi pomogla, nije me nimalo zabavila i odvratila od misli o smrti, premda sam otprije znao takvo štivo rabiti za kakve zgodne parodije i literarne igrarije. A onda je zazvonio telefon; spasonosno sam ga dograbio i ponadao se da me poziva prijatelj ili netko tko Êe mi 8

uliti barem malo samopouzdanja. Ali nije bilo tako. Tada sam zaËuo slabašan, promukao glas: “Doi danas na Internu kliniku, soba Ëetiri! Moramo se oprosti ti.” “S kim razgovaram?” zacvilio sam, ali je slušalica veÊ bila spuš tena. Da to nije bila halucinacija? Ili samo greška? A možda i vapaj nekog usamljenika koji se doista želi oprostiti od bliske osobe; vapaj pogrešno upuÊen? U bolnici nisam imao nikoga. Ne, to nije bio poziv za mene, ali sam ga odluËio prihvatiti, pa makar ispao žrtva obmane. Taj me poziv prenuo iz onog maloprijašnjeg stanja, donio mi je spokojstvo, oslobodio me tjeskobe, ma koliko bio tajanstven i uznemirujuÊi. Obri jao sam se i posjekao ispod nosnice, trudio se zaustaviti krv, a kada sam to uspio, obuzelo me zadovoljstvo. VeÊ oko podneva izašao sam u grad, objedovao u vrtu jednog restorana, a onda se taksijem odvezao na In ternu. Nikakav poklon nisam kupovao, nisam se htio izlagati trošku, a uza sve, sumnjao sam u poziv i tajanstveni glas i vjerovao da Êe se to uskoro rasplesti na Internoj klinici. Nije vrijeme da duljim i zalazim u pojedinosti, pa izostavljam raz govor s jednim bolesnikom; ne marim mnogo za njegovo podrugljivo držanje nakon što je Ëuo cijelu moju priËu. Sada je važnije što mi je predoËeno da je jutros rano u sobi br. 4 preminuo mlai Ëovjek, te da ga mogu vidjeti u mrtvaËnici. Prihvatio sam da me bolniËar odvede onamo, pa sam se spustio liftom, a potom zavojitim stubištem još niže. BolniËar je bio veseljak, a povremeno se i sam ograivao od svog hu mora. U nekoliko navrata pravdao se: “Ne zamjeri što se šalim, ali kad si svakodnevno sa smrÊu, onda je humor ljekovit.” Otvorio je teška željezna vrata i uveo me unutra. Treperilo je neon sko svjetlo. Prioh do postolja zastrtog mušemom. BolniËar otkri lice mrtvaca, pokaza mi ga kao kakav fantastiËan prizor gledajuÊi me ne tremice, iskosa, znatiželjnim pogledom. Bez dvoumljenja i lako, prepo 9

znah na odru onog mladiÊa iz Mahale. Iako smo se sreli samo jednom i nakratko, njegov se lik s lakoÊom pamtio, pogotovu zbog sliËnosti s mojim. Otada je proteklo vrijeme, a on se ne bješe postarao, niti se mnogo promijenio. Vele da smrt izobliËuje, ali njega je, bogme, pro ljepšala i podarila mu neku blagost. Zapanjilo me nešto drugo: kako to da i na njegovu licu, ispod nosnice, bješe posjekotina od brijanja kao i na mojem? No, kamo bi nas to sada odvelo, bolje je da ukratko opišem izgled pokojnika. Usnice mu bjehu sasvim blijede, a dio oko oËiju tamno crven - boja podlivene krvi. Lice modro, a izraz na njemu spokojan i vjeËan. Nije neumjesno ako još jednom podsjetim da je taj Ëovjek sanjao kako ga raspoluÊuje oËeva satara i kako taj njegov raspoluÊeni dio postaje ja. Eto, sada je sve svršeno, a baš sam se ja našao nad pokojni kom. Dugo sam se sustezao da sve ovo objelodanim, a i sada žalim što sam to uËinio. Zapravo sam ovu priËu tajio sve do današnjeg dana. Moj prijatelj dr. Frano MusiÊ promrmlja nešto o fenomenima “s druge strane oËiju”, a onda reËe: “Svatko ima svoju viziju smrti, a priËâ o smrti svijetu nikad nije dosta. Tu su jednako pažljivi i pripovjedaËi i oni koji slušaju, jer su varijacije bezbrojne.”

Ruže za Nives Koen

1. Prosinac 1973. godine bio je suh i studen. Putovali smo kombijem i obilazili sela i gradiÊe u zaleu Primorja. Tražili smo objekte za snima nje filma po mojem scenariju nagraenom na natjeËaju Fonda za razvoj hrvatske kinematografije. Ekipa je bila malobrojna: nas trojica muška raca približno iste dobi i scenografkinja Nives Koen. Režiser Igor Z. bio je napunio trideset tri godine; tu roendansku veËer proslavili smo u seoskoj krËmi, negdje u zabiti Dalmatinske zagore. Igor je potjecao iz siromašne ribarske obitelji, a nakon svršene Pomor ske škole zaposlio se na brodu i to kao pomoÊnik kuhara. Plovio je godinu dana, a potom se upisao na Filozofski fakultet, ali nijedan ispit nije dao, jer je veÊ radio kao voa statista u filmskim ekipama; više puta bio je asistent režije, jednom i pomoÊnik redatelja, da bi napokon završio Filmsku akademiju u Pragu. Bio je ugodan i omiljen, znao se šaliti, a plijenio je ljude nekom prisnošÊu koju je na lak i zavodljiv naËin uspostavljao. Uza smisao za humor imao je i neËeg skvrniteljskog u sebi. Znao bi zastati pokraj male seoske crkve i mokriti uz crkvena vrata, a jednom je oskvrnuo neËiju grobnicu samo zato što su na foto grafijama supružnici bili nasmijani i što su umrli u dubokoj starosti. Nije vjerovao u braËnu sreÊu, a pokatkad je omalovažavao ženski rod, premda njegovi kratki filmovi bijahu prave male ljubavne etide. VeÊ sa šesnaest godina, još kao ak Pomorske škole, dobio je titulu majstora amaterskog filma. 11

Tridesetšestogodišnji snimatelj TonËi, zakleti neženja, nije volio razgovore o seksu, bio je veÊ tada poznato ime s jednim meunarodnim priznanjem i ugovorom za snimanje ﬁlma u koprodukciji s Talijanima. Uvijek je bio napadno namirisan, katkad smo otvarali prozore kombi ja da bi svježi zrak ublažio taj miris. U više navrata Igor ga je opomenuo da se ne “fraka kao kurva”, ili da kupi after shave Dior. On se nije upuštao u bilo kakve razgovore, a reagirao je samo onda kad režiser pretjera s opscenim priËama i kojekakvim perverzijama. TonËi je vukao korijene iz Dalmatinske zagore, a roen je u Zagre bu. Posebnu strast pokazivao je prema narodnim rukotvorinama. Iz najudaljenijih sela dopremio bi kakvu staru i rashodovanu škrinju koju bi dobio budzašto. Zalazio je u konobe i seoska domaÊinstva, kupovao vino i pršut. Na put je Ëesto nosio zraËnu pušku, a kad god bismo za sjeli u neku krËmu, TonËi bi otišao do groblja ili u kakav gaj i ondje vrebao i gaao ptice. »im bismo stigli u neko mjesto, prvo bi tražio poštu kako bi se javio majci i detaljno joj opisao svaku zgodu s puto vanja. InaËe, bio je majstor otrcanih fraza, kao, primjerice, “Ëovjek je tajna” ili “ženi ne treba vjerovati, osim majci”, pa je takve i sliËne umotvorine Ëesto i dosadno ponavljao. Nives Koen bila je vitka, dugonoga i njegovana žena od svojih dva deset osam godina; doista prelijepa, uvijek atraktivno odjevena i zao grnuta dugaËkom pelerinom. S njom se moglo razgovarati o knjigama i slikarstvu, ali nikako nije prihvaÊala naše erotske i Ëesto vulgarne priËe. Nije nas prijeËila da govorimo što hoÊemo, niti nas je prekidala u Ëasu kad se i sami povedemo za svojom maštom i brbljavošÊu; takvo što nikad nije Ëinila, jer ona bi se tada samo udaljila od nas i uvukla se u svoj odbojni oklop. Da, takva je bila Nives, a ja sam se otimao za njezinu naklonost i nadmetao se s režiserom kako bih je pridobio. Znao sam mnoge vragolije u udvaranju, pa sam se upinjao svim silama da nadmašim režisera, premda je i on u tome bio vraški nadaren. TonËi je bio suzdržan i Ëinilo se da ga Nives zanima samo poslovno.

Nives je imala i jedan neuspjeli brak s kazališnim glumcem koji ju je u pijanstvu kinjio i pravio ljubomorne scene. Roena je u Beogradu 1. svibnja 1945. godine. Njezina majka dobila je nagradno putovanje i odmor na Jadranu kao “rodilja zdrave bebe koja je došla na svijet na dan Meunarodnog praznika rada”. Taj odmor nije koristila, jer je njezin muž, nakon što je proslavio roenje djevojËice, a i svoj trideset sedmi roendan, posljednjeg dana svibnja stradao od nagazne mine negdje u blizini Osijeka kao lijeËnik u ekipi Crvenog križa. Nives je stanovala s majkom u Ulici cara Dušana, na prvom katu zgrade u kojoj je prije rata njezin otac naslijedio ordinaciju glasovitoga internista dr. Alberta Koena. Zasigurno sam joj se sviao, ali kad god bih pretjerao s vragolijama, znala je naglo zašutjeti ili me pak uzeti pod ruku i odvesti do neke stare kamene kuÊe. Voljela je ruševine. Da se posvetila slikarstvu, kako je željela, ruševine bi bile njezina likovna opsesija. MuËilo ju je to što nije uspijevala prenijeti na platno ono uzbuenje kakvo uvijek doživ ljava pred srušenim zvonikom ili napuklim lukom od prozora. Znala je krasno pripovijedati o divljoj smokvi koja ukoso raste iz zida srušene kuÊe i daje hlada sjenama mrtvih za obiteljskom trpezom, ali kad bi to naslikala, odmah bi uoËila jaz i nesklad izmeu mašte i onoga što bi izašlo ispod njezina kista. Svaku završenu sliku otplakala je, a potom je digla ruke od slikarstva i posvetila se scenograﬁji, najprije u kazalištu, a onda i na ﬁlmu. Tih godina živio sam momaËki razuzdano, gotovo isprazno i povr šno, bez ikakve orijentacije i smisla, jer sam bio uvjeren da više neÊu napisati retka proze, ne zato što sam bio šikaniran, veÊ stoga što je taj posao zahtijevao odricanja. Nisam bio u stanju odreÊi se užitaka, potuca nja, piÊa, pa i bludnog naËina života. Petljao sam sa ženama lažuÊi njih i sebe, a danomice maštao o bijegu iz Beograda i malom primorskom mjestu gdje bih se skrasio.

2. Dnevno smo znali prevaliti goleme razdaljine, a tamo gdje bi nas doËe kao makadam, vožnja bi se oduljila. Mene bi redovito zapalo da vozim teške dionice puta, a kad god bi me TonËi zamijenio, grabio bih da sjednem do Nives kako bismo se zajedno divili arhitekturi malih me diteranskih mjesta i sela koja su se nizala pred nama kao na ﬁlmu. Tragali smo za mjestom s malim prašnjavim trgom, s redom kamenih kuÊa na jednoj strani i crkvom na drugoj. PredveËer bi tako zahladnje lo, pa smo jedva Ëekali da svratimo u neku krËmu ili da se domognemo grada i hotela. Sjeverac je bio oštar, rezao je s planinskih vrhova, gonio nas prema Primorju. Lica su nam bila oprljena, a prsti stalno stisnuti i ogrubjeli, gotovo ukoËeni. Nives je Ëesto mazala usnice zaštitnom kremom. Pokatkad bi ovlašno, svojim prstiÊem, prešla i preko mojih usana. Zatekli smo se na sporednoj cesti, prašnjavoj i udaljenoj od magi strale nekih tridesetak kilometara, kad smo sustigli Ëovjeka, dugajliju, koji se povijao na vjetru i grabio dugaËkim korakom kao da premjerava zemljište. »uvši naše vozilo, okrenuo se i stao ËekajuÊi da proemo. TonËi je zaustavio kombi i ponudio mu da ga barem donekle povezemo. Prihvatio je i smjestio se na sjedalo do mene. Bio je izrazito mršav, živih radoznalih oËiju, Ëovjek od svojih pedesetak godina, u iznošenoj kaba nici. Cipele su mu bile pohabane i prekrivene slojem prašine. Opazih da su manšete njegove košulje iskrzane po rubovima, ali Ëiste. Na gla vi je imao šešir, a kad ga je skinuo ukazala se glatka Êela. Na šiljastim koljenima držao je ruËnu torbu, a preko nje šešir. Nives je zapazila da ima dugaËke i lijepe prste. - Imate njegovane ruke. Sigurno ste muziËar? - reËe Nives. - SudeÊi po rukama, nisi se ubio od rada - dobaci Igor. - Ali nisam danguba - uzvrati Ëovjek. - Imam neki život, kakavtakav. Za moje bližnje i za mene vrijedan. I propalicu netko voli, zar ne? I najgori ima barem jednog štovatelja, pa makar to bilo i malešno dijete. 14

- Koliko još ima ovakvog puta? - upitah. - Ovo vam je Napoleonova cesta. Nekad je autobus vozio, ali su ga ukinuli. Otkad je magistrala prošla ovim krajem, ta je cesta postala slijepi put, a bolji auto ovdje može samo zalutati. Pa i kad zaluta, rijet ko Êe stati. A kad stane, obiËno ne ide kamo i ja. Na šestom kilometru odavde je raskrižje. Tu vam je kapela sv. Roka. Odatle se jedan krak spušta prema magistralnoj cesti, a drugi vodi tamo gdje vi sigurno neÊete, a kamo sam se ja uputio. A bih li mogao doznati tko me uzeo u ovom bespuÊu? - Filmska ekipa - izgovori režiser i okrenu se na prednjem sjedalu, a pogled zadrža na Ëovjeku. - Tražimo mjesto koje ima trg, red kame nih kuÊa i crkvu. Ima li to ovdje negdje? - Samo da nije daleko! - uskoËi Nives. - Daleko od Ëega? - uzvrati Ëovjek. - Neki su daleko, pa ma gdje bili. A koju crkvu tražite? Pravoslavnu ili katoliËku? - Svejedno! - odgovori režiser. - Nije svejedno! Ne može biti svejedno, pa makar i na ﬁlmu. - To se lako da prilagoditi. - Ne bih rekao. Dva stvora, pa se ne prilagode, a cijeli vijek prove du zajedno. A kamoli dvije crkve od kojih je jedna šizmatiËna! - To prepusti nama! - prekinu ga režiser. - Znaš li takvo mjesto ili ne? - Znam. Od ovog raskrižja Ëetiri kilometara bijelom cestom. Mjesto se zove RiËno. - I ima sve što tražimo? - upita Igor. - Sve kako ste opisali. Pa sad ako hoÊete tamo, onda Êu s vama. Ako ne, ostavite me na raskrižju. Odatle Êu pješice, ima još dosta za dana. I nemojte smetnuti s uma: crkva vam je tamo katoliËka, a puk pobo žan! Na raskrižju je kombi stao tik uz kapelu sv. Roka. Nije bilo nikakve oznake za RiËno. Možda je udaljeno 4 km, a možda i više. Ovdje ljudi nisu pouzdani, barem kad je u pitanju razdaljina; ni dva putara se ne 15

slažu iako svakodnevno prelaze istu dionicu. Pa ipak, odluËismo da se prepustimo suputniku; taj je Ëovjek imao neËeg razboritog i ulijevao je povjerenje. Blagom uzbrdicom makadam je vodio kroz kamenitu pustaru. Cesta je bila ravna, ponegdje u padu, pa opet u usponu. Kako smo odmicali, ljuti krš sve više je nadolazio u velikim sivim gromadama, kao neka okamenjena, prastara lava. Stigli smo u to sirotinjsko selo, ali ondje ne bješe trga, ni reda kamenih kuÊa, nego samo uboge potleušice iz kojih se pomaljala radoznala Ëeljad. - To vam je RiËno - izgovori Ëovjek. - Drugo ne postoji. A sad bih dolje! I hvala vam što ste me dovde dovezli! Svi smo izišli. Nadali smo se da Êe nas suputnik ipak dovesti do onoga što je obeÊao. Toga Ëasa prišao je omalen, suhonjav starËiÊ, fratar, u pokrpanoj i umašÊenoj mantiji. Iz dugaËkog rukava hitro je izvukao ruku i sa svima se pozdravio izgovarajuÊi nekako brzo i smu šeno: - Hvaljen Isus. Pošto je to obavio, ruka je šmugnula pod široku mantiju. Dvije ili tri žene stajale su na razmaku od nas. Bile su gušave. »inilo se da bi se jednim ubodom igle ta naduta glatka guka izdušila kao mjehur, jedno stavno istoËila. Igor se ljutito obrecnu na Ëovjeka: - Gdje si nas ovo doveo! Ovdje ne vidim ni trg, ni crkvu! - Dabome da ne vidite kad ne postoje - uzvrati Ëovjek. - Crkva je u jadnom stanju, a kuÊe ovdje i nisu nikad bile u jednom nizu. To su male, raštrkane potleušice. Tu živi katoliËka sirotinja, ali živi Ëista obraza, iako s bolestima i mukom. Zavirite malo u ruke fra Bartula. Tridesetak i više godina to su žive rane. Tim patrljcima još se može prekrižiti, a bogme sve teže sklopiti ih u molitvi. Siroti fra Bartul pokazivao je svoje krastama nagrene ruke kao da mu možemo pomoÊi. Za hipohondra poput Nives, to bješe dovoljno da paniËno vrisne: 16

- Je li to nešto zarazno? - Ne znam. To nitko ne zna Ëim mu nema lijeka. - Pa zašto se rukuje s ljudima! Idiot! - vrisne Nives histeriËno. - Fra Bartul voli ljude. Voli da se rukuje s njima. Ovdje rijetko tko dolazi, morate ga razumjeti! - pravdao ga je Ëovjek. - Možemo li znati tko nas je ovako propisno namagarËio - upitah zauzimajuÊi pomalo ratoboran stav prema Ëovjeku. - O, svakako - izgovori naš suputnik. - Red je bio da se odmah predstavim. Ja sam fra Mijo ŠimanoviÊ. »ovjek izvadi iz torbe uštirkani bijeli kolar i savi ga oko vrata. - E, pa, hvaljen Isus, fra Mijo ŠimanoviÊu - rekoh. Hitro i ljutito TonËi ue u kombi, a mi za njim. Smjestismo se na svoja sjedala, bez rijeËi, bez zbogom fra Miji ŠimanoviÊu. Bez suosjeÊaja, pomislio sam. Tištalo me to što se nisam s njima pozdravio, što nisam pružio ruku fra Bartulu. Pa ipak sam u kombiju dugo trljao ruke vlažnim, papirnatim Asepsoleta rupËiÊem.

3. Nakon više dana traganja i vožnje zabitim krajolicima Dalmatinske zagore, noÊu smo stigli u pitomi gradiÊ udaljen nekih dvadesetak kilo metra od Dubrovnika. Tu sam proveo rano djetinjstvo i aËko doba. Taj gradiÊ ušao je u moju prozu pod imenom Kasaba, a veÊ nakon prvog romana optužen sam kao protuha i uljez koji je oskvrnuo ljepo tu grada, a njegove žitelje ocrnio. Jedna pjesnikinja pisala mi je da bi me mirne savjesti mogla “izbosti nožem”. Mnogi ugledni i obrazovani ljudi Ëudili su se da jedan mlad Ëovjek, vajni književnik, vidi svijet tako nakazno i crno, kao da nema zdravih misli i pameti, nego samo bolesnih nagona, perverzije, bluda, požude, sodomije. Prigovarali su mi da u mojim knjigama gmižu hulje, gramzivci, prostitutke, izrodi, a nigdje nema humanih likova. Kao da to nije grad svijetlih revolucionarnih tradicija, grad potomaka slavnih junaka, bilo turskih ili kršÊanskih. 17