Sablasti u Breslauu by Fraktura

Iz istog serijala Smrt u Breslauu Kraj svijeta u Breslauu

S 2S

MAREK KRAJEWSKI

Sablasti u Breslauu preveo s poljskog Mladen MartiĂ&#x160;

Fraktura S 3S

Naslov izvornika Widma w mies´cie Breslau ∂ Marek Krajewski, 2005., Wydanie I, Wydawnictwo W. A. B. Warszawa 2005 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Mladen MartiÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-190-3 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 747069

S 4S

Istina je kao presuda. »ime sam je zaslužio? Steven Saylor

S 5S

S 6S

WROCŁAW, SRIJEDA, 2. LISTOPADA 1919. »ETVRT DO DEVET UJUTRO

KriminalistiËki komesar Heinrich Mühlhaus uspinjao se polagano stepenicama na drugi kat zgrade Ravnateljstva policije u Schuhbrücke 49. StajuÊi na sljedeÊu stepenicu, oslanjao se na nju cijelom težinom tijela da bi provjerio neÊe li osamnaestostoljetni pješËanik puknuti pod petom njegove blistavo ulaštene cipele. Rado bi bio smrvio stari kamen, razbacao prašinu uokolo, a zatim sišao i upozorio podvornika na nered. Na taj bi naËin odgodio ulazak u svoj kabinet: ne bi ugledao patniËko lice tajnika Von Gallasena, ne bi vidio važnim terminima ispunjen zidni kalendar s prizorom sveËanosti otvorenja nedavno podignutog zdanja Technische Hochschule, ali prije svega ne bi svjedoËio neugodnoj i nemiloj nazoËnosti patologa, doktora Siegfrieda Lasariusa, kojega mu je maloprije najavio policijski tekliÊ. Upravo ta vijest pokvarila je komesaru raspoloženje. Nije volio Lasariusa, koji je mrtvace smatrao najboljim partnerima za razgovor. I oni su njega cijenili, iako se nisu smijali njegovim dosjetkama, ležeÊi u betonskim koritima Sudsko-medicinskog instituta i namaËuÊi se u ledenom potoku vode iz gumenoga crijeva koje je podrhtavalo. Svaki Lasariusov posjet najavljivao je, u najboljemu sluËaju, teška pitanja, u najgorem ∑ ozbiljne nevolje. Samo bi zanimljiv spoznajni problem ili nekakva pogibelj navodili Harona na napuštanje svoga posjeda. Komesar je želio vjerovati u ovaj prvi razlog. Osvrnuo se uokolo. S 7S

Ništa mu nije davalo povoda za odgaanje susreta s muËaljivim medicinarom. Još je jednom pritisnuo stepenicu nogom. Lagano je zaškripala lakirana koža cipela, odražavajuÊi metalno lišÊe koje se prepletalo oko šipki rukohvata i piramidalnog uzvišenja stepeništa. Iz dvorišta su doprli nekakav štropot i glasne psovke. Mühlhaus je pogledao preko zanemarena asparagusa, Ëije je fatalno stanje zamjeÊivala svaka žena koja bi ušla u taj muški svijet. On sam, iako nije bio žena, registrirao je obješene granËice koje su vapile za vodom te se ljutita lica okrenuo i sjurio niz stepenice prema portirnici. No nije došao do nje. “Gospodine komesaru!” zaËuo je odozgo gromki Lasariusov glas. Zastao je i ugledao tamnu lepezu šešira i vlažne ornamente rijetkih kovrËa na lubanji. Lasarius je veliËanstveno silazio. “Nisam vas mogao doËekati.” “Tek je devet za pet.” Mühlhaus je izvadio srebrni sat iz džepa na prsluku. “Zar ne možete, gospodine doktore, priËekati nekoliko sekundi? Je li vaš posao tako žuran da ga moramo raspravljati na stepenicama?” “Ništa neÊemo raspravljati.” Lasarius je otvorio kožnu aktovku i pružio Mühlhausu dva lista sa zaglavljem “IzvješÊe patologa”, nakon Ëega se zagledao u dvorište, gdje su podvornik i koËijaš zveckali kanistrima s petrolejem. “NeÊemo uopÊe govoriti. Ni rijeËi. Nikome.” “A osobito Mocku”, nadopunio ga je Mühlhaus nakon što je preletio izvješÊe. Promatrao je brkatoga koËijaša koji je podvorniku dodavao kanistre i bio tako napuhan da je malo manjkalo da po dvorištu poËnu pucati gumbi s njegova prsluka. “Doktore Lasarius, zar vaši hladni pacijenti nemaju imena? Zašto su ovo dvoje anonimni? Ja znam da ne znate njihova imena. U tom sluËaju trebate im ih dati. »ak i stoka koja boravi s ljudima ima ime.” “Kod mene, gospodine komesaru Mühlhaus”, progunao je medicinar, “nema razlike izmeu stoke i ljudi, osim možda po veliËini srca ili jetre. A kako je u vašoj profesiji?” “Nazvat Êemo ih…” ∑ policajac je prešutio pitanje i pogledao furgon s naftom na kojem se vidio natpis “Artikli za osvjetljavanje S 8S

Salomon Beyer” ∑ “…nazvat Êemo ih Alfred Salomon i Catarina Beyer.” “Krstim te u ime Oca i Sina, i Duha Svetoga”, rekao je Lasarius, naslonio aktovku na naslon za ruke, upisao imena u odgovarajuÊe rubrike i naËinio nad papirima znak križa. “Nikome… osobito ne Mocku”, ponovio je zamišljeni Mühlhaus i pružio doktoru ruku. “Ni u mojem zanimanju nema razlike izmeu ljudi i životinja. Ali bez imena se teško vodi kartoteka.”

WROCŁAW, SRIJEDA, 2. LISTOPADA 1919. DEVET UJUTRO

KriminalistiËki asistent Eberhard Mock izašao je nesigurna koraka iz Affertove traﬁke koja se nalazila u mraËnoj veži na sjevernom kraju Ringa. Listopadsko sunce zaslijepilo je zamagljene šarenice njegovih oËiju na koje su se svako malo spuštale oteËene vjee. Zateturavši, naslonio se na ulazna vrata u Ring-Theater i nataknuo na nos cviker žarkožutih stakala. Sve unaokolo oblijevala je jutarnja svjetlost pojaËana djelom ruku jenskih optiËara koje su stvorile Ëudesni cviker s kojim se vidjelo i u mraku. Izmeu stakala i bjelooËnica ispresijecanih crvenim žilicama uvukao se jetki cigaretni dim. Mock je zamalo ostao bez daha. Ispustio je dim i nagonski prstima zaklonio oËi. Siknuo je od bola ∑ vjee su bile klupka neuronskih svršetaka, a ispod vlažne kože pomicale su se tvrde grudice. DržeÊi se jednom rukom zida, krenuo je gotovo naslijepo. Skrenuo je u Schmiedebrücke. Pod dlanom su mu promicali ostakljeni izlozi Proskaureova duÊana s muškom konfekcijom, u oËi su ga boli odbljesci koje su odašiljali zlatni satovi izloženi u izlogu Kühnelova duÊana, otirao se o hrapave zidove zgrade koju je zauzimala Deutsche Seeﬁschhandels-Aktiengesellschaft, sve dok na kraju nije prošao kroz Nadlerstrasse i namjerio se na ostakljena vrata Heymannove kavane. Ušao je u lokal, koji je u to doba još bio prazan i tih. Po glavnoj sali vrtio se nauËnik u bijeloj uštirkanoj pregaËi i slagao piS 9S

ramide od stolova i stolaca, isprepleÊuÊi tu radnju sa spretnim potezima vlažne krpe, koja je skupljala prašinu i cigaretni pepeo što je pokrivao stolove i stolnjake na njima. Ugledavši Mocka, koji se spotaknuo i poletio ravno na krhku piramidu namještaja, deËko je reﬂeksno zamahnuo krpom i prešao njome preko lica ranoga gosta. Žarkožuti cviker zaplesao je na lanËiÊu, Mock je izgubio težište, a stolovi i stolci ∑ svoj oslonac. DeËko je zaprepašteno gledao kako stasiti brinet slijeÊe na stršeÊe noge i savijene naslone stolaca lomeÊi ih sa strašnim treskom, a na njegovu se glavu ruše uštirkani ubrusi. U jutarnjem listopadskom suncu zaigrale su Ëestice prašine. Otvorena soljenka pala je u gustu Mockovu kosu i lagano šumeÊi prosipala mu niz obraz potoËiÊ soli. KriminalistiËki asistent u obrambenom je reﬂeksu zatvorio oËi i tada osjetio narastajuÊe žarenje. Radovalo ga je to jer je znao da mu bol neÊe dopustiti da zaspi, da Êe djelovati bolje od šest šalica jake kave koje je veÊ stigao popiti od pet ujutro. U Mockovim žilama ∑ unatoË pretpostavkama konobarskog nauËnika ∑ nije tekao ni miligram alkohola. Mock nije spavao Ëetiri dana. Mock je Ëinio sve da ne bi spavao.

WROCŁAW, SRIJEDA, 2. LISTOPADA 1919. DEVET I PETNAEST UJUTRO

Iako Heymannova kavana još nije bila otvorena, u njoj su sjedila dva muškarca i prinosila ustima šalice s crnom kavom koja se pušila. Jedan od njih palio je cigaretu za cigaretom, drugi je ∑ stežuÊi zubima koštani usnik lule ∑ kutovima usta ispuštao u gustiš svoje brade male pruge dima. Konobarski nauËnik Ëinio je sve da tamnokosi muškarac ∑ kako se pokazalo, policajac ∑ zaboravi nedavnu nezgodu. Pospremio je krš polomljenoga namještaja, poslužio kavu, mlijeko, ponudio na raËun kuÊe poznate friedrichhofske prepržence iz nedaleke slastiËarnice S. Brunes, umetao brinetu cigarete u mali cigaršpic u obliku lule i pozorno osluškivao razgovor kako bi mogao unaprijed pogaati želje Ëovjeka S 10 S

kojega je doveo u tako ozbiljnu pogibelj. U jednome je trenutku žrtva njegova pospremanja izvadila iz unutarnjega džepa sakoa nekoliko presavijenih listova papira i uruËila ih bradonji. Ovaj ih je Ëitao ispuštajuÊi iz lule kratke oblaËiÊe dima. Njegov je sudrug pod nos stavio malu ampulu. Nad stolom se razišao oštar vonj mokraÊe. DeËko je zgaeno pobjegao za toËionik. Bradati muškarac Ëitao je pozorno, a crte njegova lica i nabori kože uobliËivali su se u znak pitanja. “Mock, zašto ste napisali ovako apsurdnu izjavu za tisak? I zašto mi je pokazujete?” “Gospodine komesaru. Ja sam”, Mock je dugo razmišljao o sljedeÊoj rijeËi, kao da govori slabo znanim jezikom, “lojalan podËinjeni. Znam da ako… ako neke novine ovo objave, da Êu biti otpisan. Da. Otpisan. IzbaËen iz policije. Bez posla. Zato vam i govorim o tome.” “I što?” U traci sunËeva svjetla koja se probijala kroz oblake dima jasno su se vidjele kapljice sline kako padaju na Mühlhausovu bradu. “HoÊete da vas spasim od otkaza?” “Ni sam ne znam što hoÊu”, šapnuo je Mock bojeÊi se da Êe zaËas sklopiti oËi i prenijeti se u krajinu djetinjstva: u Góre Stołowe pokrivene suhim lišÊem, ogrijane jesenskim suncem, kamo je odlazio na izlete s ocem. “Ja sam poput vojnika. O ostavci obavještavam svoga zapovjednika.” “Vi ste jedan od ljudi”, zaklokotalo je u Mühlhausovu Ëibuku, “s kojima želim stvoriti novo povjerenstvo za ubojstva. Bez idiota koji izgaze tragove na mjestu zloËina, a jedini im je adut uzorna vojna služba. Bez bivših špiclova koji rade na dvije strane. Ne želim vas izgubiti zbog apsurdne izjave koja bi vas izložila ismijavanju Ëitavoga Ravnateljstva policije. Suzdržavate se od spavanja veÊ nekoliko dana. Ako ste poludjeli, o Ëemu svjedoËe i ova izjava i vaše ponašanje, ionako neÊu od vas imati nikakve koristi. Zato mi morate sve ispriËati. Budete li šutjeli, smatrat Êu vas luakom i izaÊi, budete li pripovijedali nekakve besmislice ∑ takoer Êu izaÊi.” “Gospodine komesaru”, Mock je na stol postavio ampulu s S 11 S

pobuujuÊim solima, “ako zaspim, molim vas, gurnite mi je pod nos. Raduje me što vas ne smeta smrad amonijaka. Hej, ti”, obratio se djeËaku. “U koliko otvarate ovu rupu? Dostajat Êe nam vremena, gospodine komesaru”, nastavio je saslušavši odgovor. “I da te više ovdje nisam vidio. DoÊi Êeš tik pred otvaranje.” DeËko je veselo oslobodio svoje nosnice neugodnih mirisa i istrËao iz lokala. Mock je naslonio laktove na stol, nataknuo svevideÊe naoËale i izložio lice sunËevoj svjetlosti koja je dopirala kroz Ëipkane zavjese u izlogu. Protrljao je oËi i psiknuo od bola, udario se po njima otvorenim dlanom. Ispod kapaka eksplodirali su vatrometi, u kutovima oËiju ga je probadalo, cigareta je dogorijevala u pepeljari. “Sada je dobro”, Mock je nakratko predisao. “Sada neÊu zaspati. Sada vam mogu ispriËati. Kako se dosjeÊate, sve ovo je povezano s našim problemom, sa ‘sluËajem Ëetiri mornara’…”

WROCŁAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. POLA OSAM UJUTRO

Mock je otvorio teška dvokrilna vrata i našao se u skoro posve mraËnom predsoblju poploËenom kamenim ploËama. Krenuo je polagano, ne nastojeÊi prigušiti zveckanje ostruga na Ëizmama. Odjednom je naletio na baršunastu zavjesu. Razgrnuo ju je i ušao u još jedno predsoblje. Bila je to Ëekaonica u koju su izlazila vrata nekoliko soba. Jedna od njih bila su otvorena, ali vratnice je zastirala zavjesa sliËna onoj koja je maloprije zadržala Mocka. Na jednom od zidova Ëekaonice nisu bila vrata, veÊ prozor. Gledao je, kako se dosjetio Mock, u svjetlik. Na podboju, izvana, stajala je petrolejska lampa Ëija se prigušena svjetlost jedva probijala kroz prljavo staklo. U toj slabašnoj rasvjeti Mock je opazio nekoliko osoba koje su sjedile u Ëekaonici. No nije ih dospio bolje pogledati jer mu je pozornost prikovala zavjesa koja je visjela u vratima sobe. Silovito se pomaknula i iza nje je dopro uzdah. Mock je krenuo u njezinu smjeru, ali mu je put preprijeËio visoki muškarac s ciS 12 S

lindrom. Kada ga je Mock pokušao odgurnuti, muškarac je skinuo pokrivalo s glave. U blijedoj rasvjeti jasno je vidio Ëvorove ožiljaka na kojima se prelamala svjetlost. Ukrštavali su se i prepletali ∑ umjesto oËiju imao je pleter ožiljaka. Mock je pogledao njihove debele linije, tamne pukotine koje su se vidjele na zidu iznad njegova kreveta. Protrljao je oËi i okrenuo se od zida. Zavjesa koja je odvajala njegovu spavaÊu nišu bila je obrubljena sunËanim sjajem. Iza zavjese je dopiralo oËevo vrzmanje. Lupkale su šalice, štektale ringle na peÊi, pucketala je vatra, škripio kruh pod pritiskom noža. Mock je posegnuo za metalnim vrËem koji mu je stajao pored postelje i sjeo da ne prolije vodu. Tekla je u širokoj pruzi, tako da je ovlažila noÊnu košulju zavezanu oko vrata vrpcama krutim od štirke. Zahrale žabice zaškripale su na metalnoj šini, zavjesa se razdvojila i pripustila u zagušljivu unutrašnjost niše jasni snop svjetla. “Izgledaš kao sedam egipatskih pošasti.” Nevisok, dežmekast muškarac držao je kvrgavim prstima olupanu šalicu. Crte lica u koje su se upile isparine prokuhavanja obuÊarskoga ljepila, smea jetrena boja kože i stroge isprane oËi pretvarali su Willibalda Mocka u strašilo za okolnu djeËurliju. Eberhard Mock nije se bojao svoga oca, veÊ je odavno prestao biti dijete. Imao je trideset šest godina, komadiÊ metala u bedru, reumu, loše uspomene, slabost prema alkoholu i crvenokosim ženama. Sada je pak ponajprije bio mamuran. Odložio je pod krevet vrË s vodom, mimoišao oca i ušao u suncem oblivenu prostoriju koja je istodobno bila kuhinja i Willibaldova spavaonica. NekoÊ je, otprije nekoliko mjeseci pokojni, stric Eduard ovdje skidao govei loj, tukao mekane svinjske kotlete i gnjeËio oblijepljenim prstima jetrenu masu. Na tom je mjestu nadijevao crijeva koja su mirisala na dim krkonoških ognjišta pa vješao prstene kobasica po kuhinji u kojoj je sada njegov brat Willibald podgrijavao mlijeko za mamurnoga sina. “Nemoj toliko piti.” Otac je izašao iz niše. Njegov sijedi brk kostriješio se nad uskim usnicama. “Ja nikada nisam zanemarivao S 13 S

posao. Uvijek sam u isto vrijeme sjedao na postolarski stolËiÊ. Kuckanje u radionici bilo je kao kukavica na satu.” “Nikada vas neÊu dostiÊi”, rekao je Mock, malËice preglasno, prišao lavoru koji je stajao pored prozora i oplahnuo lice vodom. Zatim je otvorio prozor, objesio o Ëavao remen za oštrenje britve. “Osim toga danas mi posao poËinje kasnije.” “I to mi je posao.” Willibald se muËio s boËicama lijekova. “Loviš kurve i svodnike. Trebao bi obilaziti kvart i pomagati ljudima.” “Daj mira, stari”, rekao je Mock, naoštrio britvu i protrljao sapunom gustu dlaku Ëetke. “Ti si zato udisao smrad tuih nogu.” “Što si rekao?” Otac je razbijao jaja na gusanu tavu. “Što si rekao? Namjerno govoriš tako tiho jer sam gluh.” “Ništa, to ja sam za sebe.” Mock je strugao britvom pjenu s obraza. Otac je sjeo za stol i teško predisao. Postavio je tavu sa žutom masom na dasku za rezanje kruha s koje je pažljivo pokupio mrvice. Zatim je posložio kriške namazane mašÊu jednu na drugu. Nastala je pravokutna hrpa. Otac je poravnao njezine strane, tako da nijedna kriška ne strši preko ruba. Eberhard je obrisao pjenu s lica, namazao obraze i podbradak štapiÊem alaune, odjenuo potkošulju i sjeo za stol. “Kako se može tako lokati?” Otac je škaricama rezuckao stabljiku vlasca koji je rastao u tegli i posipao kajganu. Zatim je razdvojio veÊ složene kriške i posuo meu njih malo vlasca. Zatim ih je stavio jednu na drugu i omotao masnim pergamentom. “Ja se nikada nisam tako nalio. A ti skoro svakodnevno. Sjeti se da mi doneseš natrag taj papir. Sutra Êu ti opet u njega omotati jelo.” Mock je s tekom pojeo polutekuÊu masu jaja urešenih s malo vlasca, zatim je ustao, gurnuo tavu u vodom napunjeno korito koje je stajalo pored umivaonika, navukao košulju, priËvrstio kvadratni ovratnik i zavezao kravatu. Na glavu je nataknuo polucilindar, otišao u kut sobe i otvorio zaklopac u podu. Sišao je

S 14 S

stepenicama u nekadašnju mesnicu. Zastao je i pogledao red kuka na kojima su nekoÊ visjele svinjske polovice, ulaštenu tezgu, blistavu vitrinu i kamene ploËice blago nagnute prema odvodu pokrivenom željeznom rešetkom. U tu je rešetku stric Eduard izlijevao toplu životinjsku krv. Gore su se i dalje Ëuli pištanje oËeva disanja i njegov grËeviti kašalj. Mock je osjetio miris kave ulijevane u termosicu. Para iz kave na trenutak je uzela dah ocu ∑ pomislio je ∑ odnosno onom što je od njega ostalo nakon udisanja isparina kuhanja životinjskih kostiju. Izašao je zvoneÊi mjedenim zvoncem priËvršÊenim na zavjesu. Willibald Mock promatrao je sina kroz prozor. Ovaj je kroz stražnji izlaz izašao u dvorište. Naklonio se kuÊepaziteljici, gospoi Bauert, uhvatio pored pumpe ljubazni osmijeh sluškinje pastora Gerdsa, koji je zauzimao Ëetverosobni stan u frontalnom dijelu zgrade, frknuo na maËku skitnicu, ubrzao korak, preskoËio baru i raskopËavajuÊi hlaËe te kunuÊi suvišak gumba napao zahrali katanac pa ušao u neveliku prostoriju u kutu dvorišta. Otac je zatvorio prozor i vratio se svojim poslovima. Oprao je tavu, tanjur i posudu u kojoj se grijalo mlijeko te obrisao plastiËni stolnjak priËvršÊen pribadaËama za stol. Zatim je popio lijekove i sjedio na trenutak u šutnji na starom stolcu za ljuljanje. Ušao je u Eberhardovu nišu i zagledao se u izgužvanu posteljinu. Sagnuo se da je složi i tada mu je noga naletjela na vrË s ostatkom vode. VrË se prevrnuo, a voda izlila u jednu od njegovih kožnih papuËa. “Sto mu gromova!” vrisnuo je i mahnuo nogom, i papuËa je odletjela ravno u lice Eberharda, koji je zatvarao zaklopac na podu. Otac je pao na sinov krevet i grËevito otkopËavao kopËe koje su mu pridržavale Ëarapu. Skinuo ju je i onjušio. “Nemojte se uzrujavati”, nasmiješio se Eberhard. “Više ne rabim noÊnu posudu i ne držim je ispod kreveta. Bila je to samo voda.” “No, dobro, dobro…” gunao je otac navlaËeÊi s mukom

S 15 S

Ëarapu. I dalje je sjedio na sinovu krevetu. “Što Êe ti voda pod krevetom? Ja znam zašto. Kada se naloËeš, treba ti protiv mamurluka. Stalno loËeš i loËeš…” “Znate li”, sin je dodao ocu papuËu, sjeo za stol i prosuo nekoliko prstohvata svijetloga duhana na plastiËni stolnjak, “da mi rakija pomaže?” “U Ëemu?” upitao je zbunjen ljubaznim tonom Eberhardova glasa. ObiËno su prigovori zbog alkohola i lediËnosti ljutili sina. “Da prespavam noÊ.” Eberhard je zapalio cigaretu i poredao po stolu predmete koji su se uskoro trebali naÊi u njegovoj aktovki: termosica, sendviËi s mašÊu, vreÊica s duhanom i plastiËni fascikl s izvješÊima. “Pa toliko sam vam puta rekao da kada legnem trijezan, sanjam košmarne snove i onda se budim i ne mogu zaspati! Radije sam mamuran nego da imam snomorice.” “Znaš li što je najbolje za san?” Otac je ne razmišljajuÊi poËeo slagati sinovu postelju. “Kamilica i toplo mlijeko.” Poravnao je pokrivaË i ozbiljno pogledao sugovornika. “Trijezan uvijek imaš noÊne more?” “Ne uvijek”, nasmiješio se Eberhard zakapËajuÊi torbu metalnim kopËama. “Ponekad sanjam bolniËarku iz Königsberga. Riokosu i jako lijepu.” “Bio si u Königsbergu? Nikada mi nisi o tome priËao.” Otac je pridržavao sako, a sin je gurao svoje masivne ruke u rukave. “Bio sam za vrijeme rata.” Eberhard je mahnuo polucilindrom kao lepezom i posegnuo za satom. “Nema se o Ëemu priËati. Dovienja, oËe.” Krenuo je prema zaklopcu u podu. Za sobom je Ëuo gunanje staroga: “Ne bi toliko lokao. Samo kamilica i toplo mlijeko. Kamilica i toplo mlijeko.” U königsberškoj bolnici Božjeg milosra polomljeni, jednogodišnji kadet Mock dobivao je kamilicu prije spavanja. Lijepa riokosa bolniËarka gledala je zadivljeno ulaštene Ëizme s ostrugama. Titulirala ga je s “gospodine ËasniËe”, ne znajuÊi da je svaki izvidnik iz topniËkoga puka nosio ostruge, jer je jahao na konju. Tako ga oslovljavajuÊi, ulijevala mu je u usta žliËice uvarka. DvaS 16 S

put ranjeni kadet Mock nije imao snage zanijekati da je Ëasnik, stidio se priznati da nije položio ispit i prošao odgovarajuÊe vježbe, a da je u rat dospio obiËnom stavnjom. Stidio se takoer upitati kako se zove njegova anelica. Nije imao snage okrenuti glavu da bi je ispratio pogledom. ŽeleÊi proširiti kut gledanja, ocrtavao je oËima grozniËave krugove. Oni su ∑ na žalost ∑ obuhvaÊali samo neogotiËki strop königsberške bolnice. Nisu dopirali ni do vojnika koji su ležali oko njega ni do Corneliusa Rühtgarda, prosijedoga mršavog bolniËara kojemu je kadet Mock dugovao život. U dosegu pogleda ranjenoga Mocka riokosa bolniËarka nije se našla više nikada. Znatno kasnije, kada su njegovi polomljeni udovi veÊ srasli, kada se mogao kretati na štakama, kada je na kraju saznao da su njegove rane jasno pokazivale da je morao pasti s velike visine i da ga je bolniËar Rühtgard, koji je svojedobno bio lijeËnik u Kamerunu, iduÊi na posao, pronašao baËenoga pod Litavski bedem, brzo prebacio u bolnicu pa zbrinuo prsni koš i pluÊa ozlijeena krhotinama rebara, kada je kadet Mock sve to saznao, krenuo je u potragu za riokosom bolniËarkom. ŠepajuÊi, kuckao je štakama po ploËama od pješËenjaka i svugdje nailazio na pomanjkanje razumijevanja. Sestre su postajale nestrpljive dok je polomljeni rekonvalescent još jednom opisivao njihovu navodnu riokosu kolegicu, zagledao im po stoti put u oËi i nastojao uhvatiti miris njihovih tijela. Podvornici i ËistaËi vrtjeli su glavama, neki su se lupkali po Ëelu, kada je govorio o vruÊim šalicama kamilice, sve dok napokon bivši doktor Rühtgard degradiran na rang bolniËara nije pacijentu objasnio da je riokosa bolniËarka možda samo plod njegove mašte. Osobito zato što halucinacije nisu strane ljudima koji se nalaze upravo u takvom stanju u kakvome je u bolnicu Božjega milosra u Königsbergu dospio kadet Mock. Jer, bio je posve bez svijesti. Ne od pada s velike visine. Od alkohola. Eberhard Mock silazio je u bivšu mesnicu strica Eduarda. “Kamilica i toplo mlijeko. LoËe, a to bi mu trebalo”, dopirao je odozgo glas oca, koji je imao lijek za sve sinove boljke. Eberhard je zaËuo snažnu lupu po prozorskom podboju u S 17 S

stanu iznad. To je sigurno taj kreten Dosche sa svojim šugavim psom, pomislio je, ta Êe se džukela opet posrati po uglancanom stubištu, a Dosche i moj otac Êe cijeli dan igrati šah. Kajgana s vlascem davila ga je kao dlaka zalijepljena u grlu. “Kamilica i toplo mlijeko. LoËe li loËe.” Mock se okrenuo na stepenicama i vratio gore. Glava mu se pomolila iznad razine poda. Podboj je silovito zabrenËao. Otac je stajao pored prozora i skakao na jednoj nozi, s druge mu je visjela pokrpana Ëarapa. “Zar ne razumiješ, oËe”, zaurlao je Eberhard, “da Êe mi kamilica i mlijeko drek pomoÊi?! Ja nemam problema sa spavanjem, nego sa snovima.” Willibald je zurio u sina ništa ne shvaÊajuÊi. Torzo se našao iznad površine poda. Stisnute šake. Mamurluk koji šumi u glavi kao more. Kamilica i toplo mlijeko. Otac je problijedio. Nije izustio ni rijeË. “I reci tom posranom šahistu Doscheu da ne dolazi sa svojom džukelom i ne lupa tako jako po podboju, jer Êe požaliti.” Eberhardove noge našle su se u sobici. Ne gledajuÊi oca, prišao je umivaoniku, kleknuo pred njega, skinuo polucilindar i izlio na svoju valovitu kosu nekoliko kutljaËa vode. Kroz šum u ušima po kojima je curila voda Ëuo je oËev glas: “Ne lupa to Dosche štapom po prozoru, to je netko tvoj.” Eberhard se sagnuo pred starim i navukao mu Ëarapu na nogu.

WROCŁAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. OSAM UJUTRO

Kurt Smolorz odnedavno je radio kao Mockov podreeni u Odsjeku za Êudoree III b wrocławskoga Ravnateljstva policije. Onamo je dospio ravno s ulica Boreka, kojima je patrolirao, ne zna se zapravo zbog Ëega, jer je taj prelijepi kvart vila koji se nastavljao na Južni park imao sa zloËinom isto toliko veze koliko i S 18 S

pozornik Smolorz s pjesništvom. Ipak, jednoga toplog dana 1918. pozornik se baš tamo susreo s pogibeljnim zloËincima za kojima je tragala cijela policijska Europa. I za njega je to bio sretan dan. Toga je dana kriminalistiËki asistent Eberhard Mock bio u rutinskom nadzoru u luksuznoj javnoj kuÊi u Akazienallee. ObiËavao je on spajati ugodno s korisnim. Nakon pregleda knjige prihoda i zdravstvenih knjižica te ispitivanja bordeldame o ekscentriËnijim mušterijama poËeo se ogledati za svojom omiljenom damom, koja je ∑ kako se pokazalo ∑ bila jako zauzeta dvojicom drugih zaposlenica u uljepšavanju života dvojice ∑ tu je bordeldama uzdahnula ∑ vrlo bogatih gentlemana. Mock, zainteresiran konﬁguracijom dvojice na tri, pogledao je kroz skriveni prozorËiÊ u unutrašnjost takozvane ružiËaste sobe i doživio šok. IstrËao je na ulicu i tamo smjesta naletio na riokosoga kvartovskog podstražmeštra, koji je pogibeljno zveckao sabljom i tresao za ovratnik nekakvoga nevaljalca koji je maloprije praÊkom gaao prolazeÊe koËije. Podstražmeštar Smolorz, na zapovijed kriminalistiËkoga asistenta Mocka, kaznio je nevaljalca snažnim šutom u stražnjicu i prepustio ga samome sebi. Zatim je skupa s Mockom provalio u ružiËastu sobu ustanove madame Blaschke i ∑ protrljavši oËi u Ëuenju nad složenim i nikada vienim poretkom tijela ∑ uhitio dvojicu muškaraca za koje se ustanovilo da su europski prvaci u iznudama i haraËu, Kurta Wirtha i njegova njemaËkoga tjelohranitelja Hansa Zupitzu. Toga se dana puno toga promijenilo u životima glavnih junaka toga dogaaja. Sve su povezale trajne spone ovisnosti: Wirth je postao Mockov tajni suradnik, za što mu je ovaj velikodušno plaÊao zatvaranjem oËiju na iznuivanje krijumËara koji su Odrom švercali austrijsko oružje, tursku kavu i duhan. Mock je postao bogat Ëovjek i utjecajan u kriminalnom podzemlju, što Êe mu se jako isplatiti, a Smolorz je ∑ od pozornika postao djelatnikom Ravnateljstva policije, koji sliËno kao i sve dramatis personae posjeduje povelik konto u dolarima, kojima su svoju slobodu platili najtraženiji kriminalci Europe. Mock se brzo uvjerio u vrline Smolorza kao suradnika. U najvažnije meu njima spadala je šutljivost. S 19 S

Smolorz je šutio i sada dok je sjedio pored Mocka u motornom Ëamcu Wasserpolizei, kojim je upravljao uniformirani narednik, pripadnik navedene postrojbe. Plovili su plitkim poplavljenim podruËjima Odre meu rijetkim drveÊem i djelomiËno poplavljenim poljima. Motornjak je doplovio do provizornog pristana pored ceste pokrivene kaldrmom. “Nowy Dom!” uzviknuo je narednik pa pomogao Smolorzu i Mocku da se uspnu na obalu. Na cesti ih je veÊ Ëekao ﬁjaker. Mock je prepoznao koËijaša Ëijim se uslugama Ëesto koristila policija. Pružio mu je ruku i bacio se na tapeciranu klupu, zanjihavši kabinu. Smolorz je zauzeo mjesto uz koËijaša. Fijaker je krenuo. Mock, želeÊi zaboraviti že koja ga je muËila, promatrao je gospodarske zgrade Nowoga Doma. Iz dva kilometra udaljenog majura S´wia˛tniki dopirala je rika stoke. U osunËanom zraku dizao se iz Odre vonj vlage. Ubrzo su se našli pored opatowiËke brane. Izašli su iz ﬁjakera i prešli po ustavi na OpatowiËku adu. Pri opatowiËkom jazu, meu bodljikavim grmljem trnine, Mock je ugledao cilj svojeg jutarnjeg potucanja po poplavljenim rukavcima Odre i njezine pritoke ∑ Oławe. Pogibeljan vodopad koji je prskao ispod jaza odvajao je radoznalce koji su stajali na drugoj obali pored naselja Biskupin i nastojali vidjeti što je to policija pronašla na otoku na kojemu su si još juËer prireivali pivske piknike. Ulazak na jaz prijeËila su im široka ramena i prijeteÊi pogledi trojice žandara sa sabljama i Ëakama ukrašenima modrom zvijezdom. Na prsima su im blistale medalje s natpisom “Žandarmerijska postaja Swojczyce”. Mock je nostalgiËno pogledao vitku pseudogotiËku zgradu što je stajala na prostoru Wilhelminskog pristaništa i prisjetio se noÊnih radosti kojima se još nedavno ondje prepuštao. Sada su ga na udaljene rubove Wrocława pozivale obveze druge vrste. Pogledao je obalu obrubljenu bodljikavom trninom i hrpu od Ëetiri ∑ kako se domislio Mock ∑ ljudska tijela pokrivena sivim plahtama iz Sudsko-medicinskog instituta kojima su uvijek bile opremljene zaprege i prvi automobili u vlasništvu Ravnateljstva policije. Istražitelja je bilo sedam. S 20 S

Petorica su pregledavala teren oko tijelâ ∑ ËuËali su te centimetar po centimetar pretraživali mokru travu i masnu zemlju koja im se lijepila za pete. Istraživši odreeni kvadrat zemlje, prenosili su teško predišuÊi težinu tijela s noge na nogu pa ∑ i dalje ËuËeÊi ∑ nastavljali potragu. Svi su bili, unatoË jutarnjoj hladnoÊi, bez jakni. Na glavama su imali polucilindre, ispod kojih su im na brkove curili potoËiÊi znoja. Jedan od njih, ne vjerujuÊi toËnosti fotograﬁje, precrtavao je otisak obuÊe koji je pronašao u vlažnom tlu. Dvojica policajaca, za razliku od istražiteljâ odjevena u jakne, stajala su na policijskom Ëamcu privezanom za obalu i preslušavala dva maloljetnika u odorama puËke škole koji su drhtali podjednako od hladnoÊe i uzbuenja. Jedan od policajaca mahnuo je rukom Smolorzu i Mocku pokazujuÊi im mali kvadrat zemlje na kojemu su ležala trupla pokrivena plahtama. Muškarac koji je izdao nijemi nalog bio je njihov šef, voditelj Odsjeka za Êudoree III b, kriminalistiËki savjetnik Josef Ilssheimer, a teren koji je pokazao bio je veÊ istražen. Mock i Smolorz ušli su u naznaËeni sektor i pridignuli polucilindre. Ilssheimer im je krenuo ususret. Podizao je noge visoko i kretao se vrlo brzo. Mocku se Ëinilo kao da Êe šef zaËas skoËiti u vis i teško pasti na plahtu. UnatoË tim strahovanjima Ilssheimer se zaustavio pored tijelâ. Sagnuo se i povukao tkaninu. Mock se u prvi tren nije mogao orijentirati u klupku stvrdnutih i modrih udova, koji su se ukrutili u posmrtnoj ukoËenosti. Pred njegovim oËima pružao se osebujan vidik ∑ kao da je netko složio gorivo za veliku lomaËu. Samo, umjesto granËica i suhih klada bila su tu Ëetiri ljudska tijela od kojih su pod razliËitim kutovima stršile glave, noge i ruke. Usto, svi su ti udovi meusobno ulazili u najrazliËitije odnose: tu je ispod nekakvog pazuha virilo stopalo, tamo je nad kljuËnom kosti izrastalo koljeno, a meu polutkama stražnjice izvirivala ruka. Na mnogim su mjestima kožu mrtvacâ probijale kosti, a oštri prijelomi koji su stršili iznad površine nestajali u modrim oteklinama. Da bi izmiješane ljudske udove smjestio u osi “gore ∑ dolje” i “desno ∑ lijevo”, Mock je poËeo pogledom tražiti nekakvu glavu. Ubrzo je opazio jednu. ZahvaljujuÊi gustoj S 21 S

bradi identiﬁcirao je muški spol. Duge napomaene mahune padale su ispod mornarske kape na lice ubijenoga, a kovrËave krute vlasi bujale su na Ëeljusti i ispod nosa. Ta je dlakavost bila slijepljena sasušenim ugrušcima krvi s dodatkom vodnjikave tekuÊine. Izvor kapanja bile su dvije oËne duplje ∑ dva mrtva jezera ispunjena krvlju i komadiÊima stijenki probijenih oËiju. Kada je Mock bio mamuran, muËile su ga razne idiosinkrazije. Nakon što bi pojeo pirjani luk, cijeli dan ne bi ga napuštao delikatni miris paljevine, oštar zadah koji bi udarao od nekakvoga konja ili ∑ još gore ∑ oznojenoga Ëovjeka izazivao mu je kanalizacijske asocijacije i buru u crijevima, pljuvaËka što se cijedila niz rešetku nekakvoga prozora ubrzavala bi mu reakciju izmuËenoga želuca… Mamurni Mock ∑ da bi nekako funkcionirao ∑ morao je biti prepušten samome sebi u brlogu svoje postelje, izoliran od svih podražaja. Danas ga svijet nije pazio. Mock je pogledao krvlju slijepljene pramiËke što su izvirivali ispod mornarske kape, kovrËave mahune brade, rijetke dlake torza i stidne dlaËice što proviruju ispod kožnoga mijeha koji pokriva žrtvine genitalije. Sve te dlake oÊutio je u grlu i poËeo duboko disati. Gledao je svijetlo rujansko nebo i ispuštao iz usta kiseli zadah mamurluka, vonj po vlascu, muËan miris kajgane. Stalno je naginjao glavu unazad i brzo predisao. OsjeÊao je da gubi ravnovjesje. Silovito se trgnuo, zamalo nije srušio Smolorza, koji je stajao tik iza njega na jednoj nozi i džepnim rupËiÊem otirao zablaÊenu cipelu. Smolorz se izmaknuo, i Mock je sjeo u vlažnu travu. Poslije mu nije pomogao ustati, i dalje zauzet prljavim vrhom cipele. Svijet danas nije bio sklon Mocku, svijet ga nije Ëuvao. Ilssheimer je kimnuo i zagledao se u Wilhelminsko pristanište, iz kojega je isplovljavao mali parobrod. Istražni policajci veÊ su pokupili tragove. Spustili su rukave košulja, obukli sakoe i ispuštali oblake dima u zrak koji je mirisao po rosi. Na drugoj obali zaustavio se veliki furgon, iz kojega su izašla osmorica nosaËa u kožnim pregaËama. Za njima je živahno iskoËio Ëetrdesetogodišnji muškarac u pod vratom zakopËanoj lijeËniËkoj kuti i s cilindrom koji mu je jedva pokrivao lubanju te poËeo izdavati naloge glasom S 22 S

hrapavim od duhana. NosaËi su se okupili u gomilu krËeÊi šefu put, a nerastvorena nosila služila su im kao koplja za razbijanje zbijene gomile. Za trenutak je ustava zavrvjela od djelatnika Sudsko-medicinskog instituta. Hodali su oprezno, pridržavajuÊi se rukama za napeto uže. S druge, neosigurane strane ustave prskala je voda i vrtložili su se stošci zbijene guste pjene. Policajac, koji je s Ilssheimerom preslušavao dvojicu uËenika puËke škole, zatvorio je notes i obuhvatio okupljene vladarskim pogledom. Mahanjem lijevoga dlana otpravio je preslušavane na privezanu brodicu, desni je pružio muškarcu s cilindrom koji je silazio s ustave, viknuvši: “Dobar dan, doktore Lasarius!” Nakon Ëega je podignuo obje ruke uvis i snažnim glasom poviknuo pozornicima: “Gospodo, molim tišinu!” GovoreÊi to, pogledao je istražitelje i nosaËe. Istražitelji su zgazili cigarete u zemlju, uËenici su brzo zbrisali, proguravajuÊi se kroz noge nosaËa, doktor Lasarius skinuo je cilindar i otpoËeo pregledavanje trupala prebacujuÊi polomljene udove, njegovi ljudi naslonili su se na nosila kao na koplja, Smolorz je stresao blato s hlaËa, a Mock se saginjao do Ilssheimerova uha, neprestano ponavljajuÊi pitanje: “Gospodine savjetniËe, tko je to?” “Ja sam kriminalistiËki komesar Heinrich Mühlhaus”, rekao je policajac koji je izdavao zapovijedi, kao da je Ëuo Mockovo pitanje. “I novi sam šef komisije za ubojstva. Doputovao sam iz Hamburga, gdje sam vršio sliËnu funkciju. A sada ad rem. Dva uËenika iz puËke škole iz Zielonega De˛ba”, Mühlhaus je prešao na stvar, “došla su jutros u pola osam na ustavu popušiti po cigaretu. Pronašli su tijela Ëetvorice muškaraca. Dvojica su ležala na zemlji, a druga dvojica na njima.” Policajac se približio truplima i iskoristio svoj štap za šetnju, koji mu je poslužio kao pokazivaË. “Gospodo, kako vidite, pokojnici leže vrlo nepravilno. Ondje gdje je jednome glava drugom su noge. Svi su skoro goli.” Štap je izvodio piruete. “Jedino na glavama imaju mornarske kape, a na genitalijama kožnate mošnje. Ta osebujna odjeÊa navela me da pozovem na suradnju Odsjek III b Ravnateljstva policije. S nama S 23 S

je njegov šef, kriminalistiËki savjetnik Ilssheimer”, Mühlhaus je pogledao kolegu s poštovanjem, “sa svojim najboljim ljudima, kriminalistiËkim pomoÊnikom Eberhardom Mockom i kriminalistiËkim narednikom Kurtom Smolorzom.” Mühlhausov je glas pri pridjevu “najbolji” izražavao, u najmanju ruku, sumnjiËavost. “ToËno u podne dogovor kod mene u kabinetu. Dotad Êe veÊ biti obavljena sekcija trupala. Toliko od mene. A sada vi, doktore.” Doktor Lasarius završio je letimiËan pregled. Skinuo je cilindar, obrisao Ëelo prstima kojima je dodirivao trupla, posegnuo pod kutu i nakon duljega vremena odatle izvukao opušak cigare. Prihvatio je vatru od jednoga od nosaËa i svi su zaËuli njegov ironiËni glas: “Hvala gospodinu Mühlhausu što je tako precizno odredio vrijeme izvršenja sekcije trupala. Do danas nisam znao da sam njegov podreeni”, glas je postao ozbiljan. “Utvrdio sam da su ova Ëetvorica mrtva manje-više osam sati. Imaju iskopane oËi i polomljene ruke i noge. MjestimiËno se na udovima nalaze podljevi koji ukazuju na udarce potplatom cipele. To je sve što sada mogu reÊi.” Okrenuo se svojim ljudima. “A sada Êemo ih pokupiti odavde.” Doktor Lasarius ušutio je i pratio pogledom kako nosaËi hvataju trupla za ruke i noge pa ih podižu snažnim zamasima. Tijela su slijetala na nosila. Meu raširenim nogama dizali su se kožnati suspenzori. Ubrzo su se Ëuli tupi udarci trupala o dno policijskoga Ëamca. Na Lasariusovu zapovijed uËenici koji su u njemu stajali odvratili su glave od makabriËnog prizora. Doktor je krenuo prema vozilu, ali se zaËas zaustavio. “To je sve što mogu reÊi, gospodo”, ponovio je hrapavim glasom. “Ali mogu vam još nešto pokazati.” Osvrnuo se naokolo i iz grmlja izvukao debelu osušenu granu. Naslonio ju je na veliki kamen i skoËio na nju s obje noge. Odjeknuo je suhi prasak. “Sve pokazuje da im je ubojica upravo ovako lomio udove.” Lasarius je prstom ispalio opušak u priodranske trnine. O grm se S 24 S

objesila zaslinjena cigara koju su trenutak prije od usta otrgnuli prsti obilježeni dodirom mrtvaca. Mock je ponovno osjetio dlake u grlu. Pokleknuo je. Policajci, vidjevši njegov grË, zgaeno su se odmaknuli. Nitko ga nije pridržao za oznojene sljepooËnice, nitko mu nije pritisnuo želudac da bi ubrzao njegov napadaj. Danas se svijet nije brinuo za Mocka.

WROCŁAW, PONEDJELJAK, 1. RUJNA 1919. DEVET UJUTRO

U velikome brzome motornom Ëamcu, koji nije upoznao ratnu paljbu i potjecao je iz rashodovane vojne opreme wrocławske Wasserpolizei, sjedila su šestorica policajaca u civilu. Bocman Martin Garbe, koji je upravljao Ëamcem, promatrao ih je ispod štitnika kape, a kada bi mu dosadio njihov isprekidani razgovor, ogledao se po nepoznatim mu obalama obraslim drveÊem i zaposjednutim masivnim zgradama. Iako je u Wrocławu živio veÊ nekoliko godina, u službu u rijeËnoj policiji stupio je prije nekoliko tjedana i grad vien iz perspektive Odre Ëinio mu se opËinjavajuÊim. Zato se svako malo sagibao do uha policajca koji mu je sjedio najbliže, mršavoga muškarca semitskih crta, i provjeravao je li ispravno prepoznao mjesta pored kojih su prolazili. “Ovo je Zoološki vrt?” upitao je pokazujuÊi visoki zid iza kojega je dopirala rika zvijeri svakodnevno hranjenih porcijom ovËetine. Obrasle obale Odre promicale su polagano. Malobrojni ribiËi, uglavnom umirovljenici, vraÊali su se kuÊama s mrežama punim grgeËa. DrveÊe je kiptjelo zelenilom. Priroda nije primala na znanje nadolazak jeseni. “Ovo je vodotoranj, zar ne?” šapnuo je pokazujuÊi kvadratnu zgradu od opeka koja se protezala duž lijevoga boka Ëamca. Policajac je kimnuo i obratio se kolegi koji mu je sjedio preko puta i držao zakljuËanu vreÊu s natpisom “Dokazni materijal”: S 25 S

This publication has been subsidized by Instytut Ksia˛z˙ki ∑ the ∂ POLAND Translation Programme. Ova je knjiga objavljena uz potporu Instituta Ksia˛z˙ki ∑ the ∂ POLAND Translation Programme.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta MedjureËan GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici Tihomir Tikulin Godina izdanja 2010., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-190-3 Svjetski bestseleri, knjiga 34 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

S 254 S

S 255 S