Salajeve sumnje by Fraktura

149,00 kn

Od istih autora: Imprimatur Secretum Veritas

Monaldi & Sorti

Salajeve sumnje prevela s talijanskog Mirna ÂťubraniĂ&#x160;

Fraktura 3

Naslov izvornika I dubbi di Salai ∂ 2007 by Rita Monaldi and Francesco Sorti ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Mirna »ubraniÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-187-3 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 745713

Salajeve sumnje LAŽLJIVOG TVRDOGLAVOG I PROŽDRLJIVOG KRADLJIVCA GLEDE ISTRAŽIVANJA GOSPARA LIONARDA SLIKARA NJEGOVOG U»ITELJA I POO»IMA

ZaËinjene jednom pikantnom Boccacciovom novelom i jednim Machiavellijevim pismom koje dosjetljivo rješava sluËaj

BeskonaËno mnogo puta sam u praktiËnome životu utvrdio da se staretinari Ëesto razumiju u knjige bolje od profesora, da trgovci umjetninama o njima znaju više od nastavnika, da je dobar dio odluËnih poriva i otkriÊa na svim poljima potekao od samotnih uËenjaka, ne akademika. SveuËilišni mehanizam svakako je praktiËan, udoban, koristan za onoga tko je osrednje nadaren, ali ne Ëini mi se neophodnim za pojedinaËno produktivne prirode, kojima se može Ëak uËiniti i koËnicom ili okovom. Stefan Zweig, JuËerašnji svijet

UVOD

Nedavno zapanjujuÊe otkriÊe pisama Salaja, uËenika i posinka velikoga Leonarda da Vincija, zacijelo je jedno od najvažnijih kulturnih dogaaja naših dana. NeoËekivano otkriÊe u umirovljeniËkom domu Sveta Ana od sedam žalosti u Grugliateu (Milano) jednog rukopisa s kraja šesnaestoga stoljeÊa s brojnim privatnim Salajevim dokumentima, ukljuËujuÊi i pisma koja je iz Rima poslao nepoznatom primatelju u Firencu u proljeÊe 1501., izazvalo je pravi potres meu Leonardovim poznavateljima i još uvijek Ëeka da bude objavljeno. Samo su zahvaljujuÊi velikoj ljubaznosti profesora Marija Rossija s milanskoga SveuËilišta autori ove knjige prije ostalih uspjeli dobiti fotostatiËku presliku navedenih pisama, koja se ovdje prvi put objavljuju i time izlaze iz uskoga kruga struËnjaka. Gotovo i nema potrebe naglašavati ogromnu povijesno-umjetniËku vrijednost te prepiske. ZahvaljujuÊi pismima Salaja, mladoga posinka i šegrta koji je desetljeÊima dijelio Leonardovu sudbinu, na svjetlo dana prvi put izlaze dragocjene pojedinosti iz života i djela velikoga toskanskoga genija. Kao što Êe Ëitatelj vidjeti, radikalno Êe se preinaËiti i spoznaje o drugim povijesnim velikanima njegova vremena, do te mjere da je Salajevu zbirku pisama ameriËki povjesniËar Vincent S. Leonard ocijenio “najviše iznenaujuÊim povijesnim dokumentom otkrivenim u posljednjih sto godina”. Valja naglasiti i povijesno-sociološko znaËenje te zbirke pisama, iznimno rijetkog svjedoËanstva iz doba renesanse talijanskoga 9

duha u njegovu najrustiËnijem obliku. Mlad i slabo obrazovan, ali domišljat Salaj savršeni je predstavnik onog našeg “puka grubih cipela, ali pronicava mozga”, na koji je tako teško naiÊi izvan granica našeg poluotoka i možda nije ni zamisliv u državama s neveÊinskim katoliËkim stanovništvom: jedan bolesno brbljav individualist koji je usto i beskrajan skeptik, uma lišena svake zabrane i hijerarhije, nepristrani promatraË i stoga oštrouman kad je rijeË o ljudskoj duši. S pravom profesor Nino Borsellino, veliki talijanist kojemu smo imali Ëast biti studenti na sveuËilištu, smješta Salajeva pisma uz bok najboljoj bokaËovskoj književnosti, od “Calandrina i Buffalmacca” do “Bertolda Bertoldina i Cacasenna” i “Morgantea” Luigija Pulcija, ali ponajprije njihovim najbližim roacima, talijanskim antiklasicistima šesnaestoga stoljeÊa: “Baldusu” Teoﬁla Folenga, šaljivim mješavinama latinskoga i talijanskoga, Francescu Berniju i burleskama, pa sve do Ruzantea, Pietra Aretina i Benvenuta Cellinija. Neka nam bude dopušteno da ovdje navedemo sud koji je Borsellino izrazio o Salajevoj zbirci pisama prigodom objave njezina otkriÊa: “Strukturalna i formalna dosljednost ovoga djela povezane su uz puËko pismo, nezasitno ekspresionistiËko i izražajno, koje se razlijeva iz nekog nagrujuÊeg, oponašajuÊeg poriva izvan svake retoriËke konvencije i dijalektalnog proËišÊenja i time postaje razraenije i kiÊenije upravo zbog svoje besramne pretjeranosti.” Salaj, zakljuËuje Borsellino, Ëini Leonarda “najveÊim od svih ‘nepravilnih’ renesanse”. Izdanje koje imate pred sobom niËime, naravno, ne uobražava znanstvenu vrijednost; rijeË je jednostavno o prijepisu Salajevih pisama (pravo mu je ime bilo Giangiacomo Caprotti, 1480.∑ 1526.), osuvremenjenih samo onoliko koliko je potrebno da bi to izvanredno svjedoËanstvo o Leonardovu životu i djelu bilo dostupno što veÊem broju Ëitatelja. Svezak iz šesnaestoga stoljeÊa, savršeno oËuvan, dosad je pukim sluËajem izbjegao pozornosti povjesniËarâ. Naime završio je u knjižnici umirovljeniËkog doma u Grugliateu nakon što ga je netko oporuËno naslijedio i stoljeÊima je ostao sakriven meu drugim rukopisima iz istoga doba koji nikoga nisu zanimali. 10

U posljednjem prijepisu koji je stigao do naših dana (izvornik napisan Salajevom rukom na žalost je izgubljen) manjkaju neki važni podaci: prije svega, toËan datum pojedinaËnih pisama; na drugome mjestu, pisma odgovora koja je Salaju poslao njegov nepoznati ﬁrentinski korespondent (glede Ëijega identiteta meutim tekst daje važne naznake). Glede vjerodostojnosti pisama meutim nitko od velikih prouËavatelja Leonarda ne gaji ni najmanju dvojbu. Poznato je da je Leonardo da Vinci doista otišao u Rim u prvim mjesecima 1501. kako bi prouËavao antiËku umjetnost. U istom razdoblju u papinskome su gradu boravile i druge osobe koje su uistinu postojale i koje navodi Salaj, kao što su poljski astronom Kopernik, njegov sunarodnjak prelat Erazmo Ciolek i drugi. Gotovo do sitnica toËne su pojedinosti koje Salaj navodi o svakoj osobi, od papinskog nadstojnika ceremonija Johannesa Burckarda i njemaËkih bankara iz obitelji Fugger pa sve do divljaËkog ubojstva Giovannija Marije de Podija, apostolskog protonotara: Ëinjenice i okolnosti koje su u svojoj cjelokupnosti poznate samo suvremenim povjesniËarima, a koje jedan Salajev suvremenik nikako ne bi mogao krivotvoriti. Naslov na naslovnici rukopisa, a koji bi se možda mogao pripisati samome Salaju, glasi: “Pisma Salaja / posinka Lionarda da Vincija / i njegovoga šegrta / kojega je taj isti Lionardo nazvao / lažljivim tvrdoglavim i proždrljivim lopovom / koja sadrže sumnje samoga Salaja / glede inkvizicije koju je Lionardo uËinio u Rimu za Valentina / nadopunjene jednom Boccacciovom novelom / i jednim Machiavellijevim pismom”. Ostali dokumenti iz dragocjene pismohrane Grugliatea bit Êe naknadno objavljeni. One koji u meuvremenu požele više informacija o otkriÊu ovih pisama i o istraživanjima koja su struËnjaci dosad obavili na njima upuÊujemo na Ëlanak N. Bianchija i P. Formigonija koji Êe biti objavljen u sljedeÊem broju Ëasopisa International Review of Art History. Monaldi & Sorti

Salajeve sumnje

1. VeliËanstveni i mnogopoštovani Gospodaru, evo kako sam i obeÊo prvo od pisama mojih, Salaja vašega poniznog sluge i ispriËavam se ako nisu takva da bi ih Ëovjek sa užitkom Ëitao, gospon Gazda, jer ja sam narodski Ëovjek i nisam uËio i jedini uËitelj što sam ga ja imo bio je moj pooËim pa govorim i pišem samo po naški iz Firence al Êu se potrudit i tišti me ako sam veÊ napiso nešto pogrješno al noÊas nisam baš puno spavo i sad me hvata san. Nakon dugog puta Lionardo i ja stigli smo danas u Rim, istinski sveti i mnogo dobar grad. Ne Êe trebat da ponavljam razlog ovog mog boravljenja u papinoj zemlji jer sam vam o tome veÊ govorio u Firenci prije odlaska: meštar Lionardo, moj pooËim i uËitelj, odliËit inžinjer i slikar, kaže da mu se ide na ovaj put da bi iz prve ruke prouËio biste kipove i stare rimske ruševine. Kaže da nijedan knjižar ne ima djela koja pokazuju kako valja nacrtati antiËke palaËe rimskoga carstva i ljepote njegove arkitekture što je šteta jer kako Lionardo uvijek kaže, oponašanje starih stvari pohvalnije je od modernih. Daklem, Lionardo Êe ostati ovdje u Rimu neko duže vrijeme, možda dvije ili tri sedmice, da bi precrto kipove spomenike i hramove, a ja Êu biti sa njim. Kaže da Êe ovaj boravak biti od velike koristi za njegovu umjetnost; naprimjer kani se otputit u Ëuvenu vilu cara Hadrijana kako su mu svjetovali Bramante, Giu 15

liano da Sangallo i Peruzzi, drugi arkitekti i njegovi prijatelji koji su u životu uvijek imali sreÊe, dok se na Lionarda nesreÊa kalemi ko med na žlicu i nikad u kesi nema ni prebite pare. U stvarnosti, ko što sam vam veÊ piso, cilj puta uopÊe nije ovo što kaže gospar Lionardo, jer se on pravi da nije ništa, al nisam ni ja veslo siso. Moj je pooËim sredio svoje stvari u Firenci, hoÊu reÊ novce koje ima u jednoj banki, libre i svoje hartije ko da mora ostat na putu jako dugo, a ne dvije tri sedmice. Skoro sam siguran da Êe stupit u službu neke uvažene osobe, sigurno se radi o nekom kardinalu ili knezu ili Ëak nekom kralju. Ne znam još tko je ali brzo Êu otkrit i kako znate, pokušaÊu vas Ëim prije izvjestit, jer me svrbe tabani od želje da služim tako dobrog i najboljeg gospodara kakav ste vi koji ste mi izmeu ostaloga obeÊali dobru plaÊu a ona nikad nikome nije mrska. Sad vam, meu tim, prestajem pisat jer sam noÊas u krËmi gdje smo noÊili imo pregovore sa Êerkom gazde koji su završili u njenoj sobi odreenim mnogo lijepim i ugodnim tjelovježbama i na kraju je ona bila puno zadovoljna al su meni sad kapci teški ko dva konjska kopita. S mislima uvijek prema domovini našoj Firenci pozdravlja vas Vaš vjerni Salaj

2. Mnogopoštovani i dobri Gospodaru, prije odlaska iz Firence nisam imo vremena reÊi vam kako sam otkrio da je priËa o putovanju sa nakanom da iz prve ruke precrta rimske starine jedna velika Lionardova laž. Daklem, prethodnih sedmica kroz našu kuÊu u Firenci prošlo je Ëitavo jedno vrzino kolo ljudi; meštar Lionardo ovamo, meštar Lionardo onamo, dajte mu ovo pismo, recite mi gdje je, idite ga potražit, tako da mi se Ëinilo da je moj pooËim najzad pronašo neki ozbiljan posao na 16

kojem Êe pošteno zaradit, umjesto da Ëami cjelo vrijeme sakriven u svojoj sobi i izrauje nacrte nekih Ëudnih naprava i slike lijepih žena a zapravo su mu oËi podbuhle, da prostite, ko kod momËiÊa koje sa jedanaest dvanaest i trinaest godina uvijek zatekneš u sobi kako natežu svog pjevca. Glasnici i poklisari stizali su iz Rima Ëak tri puta u sedmici dana i davali mi hrpe pisama (Lionardo mi je dao dopuštenje da uzimam poštu kad on nije kod kuÊe). Kakva jebada, gospon gazda, iako ja imam svetaËko strpljenje i uglavnom na kraju sam na jednoj od tih omotnica napravio malu rupu i povirio u nju. Ali vidili su se samo brojevi: pismo je bilo šifrirano! Lionardo kuha neke dobre i masne posle, pomislio sam, jer se šifra koristi samo za državne poslove ili u najbolju ruku da se prevari žena a nju Lionardo nema, niti ikad dira ženske jer stalno crta one svoje nacrte ili kad mu stvarno trebaju novci, posveti se slikarskome poslu i crta portrete lijepih žena i sad ga malo bolje plaÊaju. Kad je Lionardo uzeo to pismo u ruku, reko sam mu da je veÊ stiglo ošteÊeno i poderano. Kad je Lionardo vidio onu rupicu koju sam napravio na omotnici, pogledo me ko i obiËno okom nekoga ko nema povjerenja ali nakon toga sreÊom nije ništa pito ni ispitivo. Zapravo, što sam ja mogo shvatiti od svih onih brojeva koje ko da je napiso sam Lionardo, koji voli pisat sa desna na lijevo ko Arapi? Siroti Salaje, reko sam samome sebi, pa ti si ko rob meštru Lionardu a sad te je zadesilo da te drži i za lopova, ali da bi Ëovjek zavrjedio raj, gospodine gazda, mora bit strpljiv. Putovanje iz Firence u Rim bilo je popriliËno opasno zbog ratova koji se u Italiji vojuju izmeu vojske pape Roderica Borgie nazvanog Aleksandar IV. kojom zapovijeda Cesare Borgia neÊak Njegove Svetosti i kneževina Faenze i Bologne, ali na kraju smo u Rim stigli u savršenom zdravlju i sad sam zadovoljan što sam ovdje i zato što su rimske ženske istinski zgodne i u usporedbi sa onima iz Firence imaju više mesa na bokovima i sisama, a kako ja volim reÊi, dvije ili tri sise na tijelu ženskinje nikad nisu naodmet. Ovo je ono što vam zasad mogu ispriËat a vašem gospodstvu 17

prepuštam da odluËi je li to sve dobro ili loše za našu domovinu Firencu. Vaš odani sluga Salaj

3. VeliËanstveni i uvaženi Gospodaru, meštar Lionardo i ja smjestili smo se u otelu Fontana u blizini Campo de Fiore i nedaleko od velike i lijepe palaËe Kancelarije koju je dao izgraditi Borgia kad je bio vicekancelar i sad pripada novom vicekancelaru odnosno kardinalu Ascaniju Sforzi. Prije nego što sam se iz svoje sobe spustio na ulicu, jednog sam slugu pito Ëija je ta gostionica. Sluga je djelovo iznenaen tim pitanjem i pomalo Ëak i prestrašen i odgovorio mi je strašno odsjeËno da je vlasnica neka Vanozza Cattanei pa se udaljio sa jednakom ljubaznošÊu kakvom u Firenci nekoga lupiš nogom u guzicu. Meni meu tim to ime ne govori baš ništa i prenosim vam kako jest. U meuvremenu, dali su nam dvije velike sobe, samo što je pogled nekako otužan jer je prozor zadušen okolnim krovovima. Rim je velik i Ëovjek se ovdje izgubi ko usred polja ali nipošto nije lijep ko naš grad Firenca, Bog neka je Ëuva amen. Ulice Rima prepune su procesija raznih bratovština a crkve uvijek pune puncate ljudi i sveti se križ izlaže u svakoj prigodi i uglavnom Rimljani mi se Ëine veoma dobrim i pobožnim kršÊanima. Meu tim, u Rimu se ne vidi baš ništa sliËno našoj presvetoj crkvi Sancta Reparata za koju kažu da je veliËanstvenija i od same Crkve Svetoga Petra. Crkve i palaËe u Firenci prepune su velike ljepote, dok je ovaj Papin grad trošan i gol, i u njemu je velik broj krava koje pasu po travnjacima izmeu dvije crkve i proizvode smrad da ti se život zgadi. Reko sam si, gospodaru moj, da su to sve ludorije ali što radi Papa koji ne brine o svome gradu? Po ulici žene, kako bi se prikazale krjeposnima, stalno mrmljaju 18

OËenaš ali kad me pogledaju pogled im se zaljepi na doljepotpisanog Salaja ko lunji kad opazi miša, i uzalud im daljnji OËenaši jer se, gospodine gazda, itekako dobro vidi da je i njima stalno ono na pameti. NaveËer, kad trgovci napokon prestanu vikati vino vino prodajem vino ili fritule fritule prodajem fritule (njih sam kupio i bile su odliËne), na ulicama se Ëuje stotinu raznih jezika hodoËasnika koji ovamo dolaze po blagoslov i Ëuje se ﬁrentinski, milanski, napuljski, venecijanski, a naieš i na mnogo ljudi drugih narodnosti, naprimjer, vidio sam neke Njemce koji su pekari i prodaju kruh. Ali meu jezicima koje ovdje Ëuješ, postoji jedan strani koji je razliËit od svih drugih a od kojega ne razumijem ni rijeË, ali ga svaki put prepoznam jer pola rijeËi zapraska na usnama, a druga polovina ostane zadavljena u grlu i zvuËi ko kamenje što pada u bunar. Meštar Lionardo i ja jeli smo u gostionici Vacca tik ispred našeg otela. Ko i uvijek, Lionardo je tražio da mu ne bude posluženo meso pa su nam donijeli dvije pogaËe sa zaËinskim travama. Bio sam gladan ko vuk i odma sam pojeo veÊu pogaËu i Lionardo me izgrdio zbog toga, a ja sam ga upito, oprostite oËe moj, ali koju bi vi odabrali? A on je reko, iz uljudnosti bi uzeo manju pogaËu, a ja sam mu odgovorio, upravo tu sam vam i ostavio. Meu tim, Lionarda nije zabavila moja dosjetka, naprotiv, namusio se i takav ostao Ëitavo vrijeme ruËka, i skoro da nije ni taknuo jelo, što je šteta jer je pogaËa bila stvarno dobra i na kraju sam ja pojeo i pola njegove da još više objesi nos. Vaš uvijek revan Salaj

4. Ljubljeni moj Gospodaru, istini za volju, Lionardo me brine i djeluje tjeskoban i ugasnuo ko neka od onih tužnih usahnutih redovnica koje Ëim vidiš odma 19

shvatiš da misle, vidi ti, da sam se udala bilo bi mnogo bolje, barem bi prala gaÊe svom mužu a ne drugim redovnicama, a muž bi me i prašio. Nakon ruËka Lionardo me je ostavio samoga skoro tri sata ne rekavši mi gdje je ni sa kime, a to se u Firenci nikad ne dogaa. SreÊom, vaš se Salaj zna snaÊi u takvim sluËajevima i Ëim je Lionardo izišo, ja sam ga izdaleka sljedio i vidio sam da je ušao u palaËu Kancelarije koja je na dva koraka odavde. Zatim sam ga Ëeko u otelu, kako mi je i zapovjedio, i kad se vratio, domah smo otišli veËerati ali mi nije reko ni jedne rijeËi o tome što je radio i vidio bez mene. Tad sam ga upito, gospodine oËe jel vi želite da vam radim društvo, ali je on reko ne hvala želim iÊi crtati i nakon toga se zatvorio u svoju sobu. Onda sam provirio kroz rupicu u vratima i vidio kog vraga crta (naš Gospodin Isus oprostiÊe mi što se služim takvim sredstvima, ali gospodaru moj, to Ëinim vama iz usluge). Ako kroz onu rupicu nisam pogrješno vidio, ponovo je Ëito onaj kratki spjev* koji mu je posvetio jedan njegov prijatelj i koji govori o ljepotama rimskih ruševina, i lice mu je bilo silno zabrinuto i uzbueno i Ëeškao se po bijeloj bradi kojom je toliko zadovoljan, iako meni sa njom izgleda ko Sveti Jeronim. Meni bi se Ëinilo opravdanim reÊi mu da se moli Isusu i Mariji umjesto da nateže bradu, jer molitva smiruje dušu, odaleËuje uroke i usreÊuje Isusa, ali toliko poznajem Lionardove stavove da znam da je njemu Isus zadnja rupa na svirali i tad sam prije spavanja izreko trideset i dvije Zdravomarije za sebe i trideset i dvije za mog sirotog pooËima, koji je od mahnitosti razmišljanja o svojim napravama i matematiËkim i znanstvenim stvarima postao skoro bezbožac, Bog neka mu oprosti amen, a ipak, kakvog li sluËaja, tog Lionarda

Salaj, uvijek izrazito toËan u svojim izvješÊima, zacijelo misli na Antiquarie prospetiche romane Giovannija Marije Predija, objavljen oko 1496. i posveÊen Leonardu.

koji ne vjeruje u Isusa i ne ide u crkvu uvijek zadesi crna nesreÊa. VireÊi kroz vrata, vidio sam i da se, ko i obiËno, dao na crtanje portreta Antinoja, odnosno onog mladog prijatelja rimskog cara Hadrijana, koji je prema nekima bio muškoljubac i imo lijepo lice i gomilu plavih uvojaka baš ko ja, a Ëijih je kipova ovdje u Rimu naizgled Ëitava hrpetina i Lionardo je nasliko i nacrto njegovo lice jednako mojemu veÊ toliko mnogo puta da bi na kraju ljudi ponekad pomislili, eto, i Lionardo i Salaj su muškoljupci, a zapravo ni ne znaju koliko grješe u mom sluËaju. Na trenutak sam skoro zaboravio reÊi vam da sam u krËmi Vacca, dok smo Ëekali pogaËe, ostavio meštra Lionarda samoga i otišo obiÊi kuhinju (gdje sam, da me nitko ne vidi, iz jednog ormara maznuo komad sira jer sam bio gladan za umrijeti). Sa strane su bila jedna mala vrata, koja sigurno vode dolje u podrum i pomislio sam, da sam sam, spustio bi se dolje jer je ondje sigurno gomila zanimljivih jestvina. Meu tim, u blizini je bio i jedan kuhinjski sluga koji je valjda shvatio što mi se mota po glavi i reko mi, slušaj momËe, kljuË tih vrata ima samo glavna kuvarica i zato ti nije od koristi toliko ih gledati. Zatim sam dvojicu drugih kuvara upito pripada li i krËma toj nekoj Vanozzi Cattanei ali mi oni nisu ništa odgovorili i samo su mi pokazali glavnu kuvaricu koja je jedna debela i grozna ženetina sa nakaznim oËima i licem posve izrupanim od Ëireva, ukratko ružna toliko da bi se i sljepac prestravio. Kuvarica me dugo promatrala svojim nakaznim oËima i ko da je bila toliko zaËuena ko zna Ëime da sam ja pomislio, kako se ova usuuje tako zlobno zurit u mene, a na kraju mi je rekla da je i krËma Vacca od one Vanozze. Ta debela i ružna kuvarica, bolje da je nikad ne vidite, gospodine gazda jer inaËe više ne Êete moÊi spati, rekla mi je, znaš momËe, isti si ko Antinoj, a ja sam odgovorio, ah da hvala, a zatim me upitala odakle dolazim i koliko Êu ostati u Rimu i svia li mi se hrana koju kuha, a ja sam joj reko da još nisam poËeo jesti, ali da Êu joj kasnije reÊi je li mi bilo po

volji a u sebi sam mislio, vraga Êu joj reÊi, dovoljno je da je više ne vidim jer, izmeu nas muškaraca, gospodine gazda, ta mi je ženetina tako preplašila onu stvar da mi je doslovce postala mala ko jedan od onih njezinih Ëireva. Dok sam izlazio iz kuhinje mislio sam kako je stvarno Ëudno da ta Vanozza ima onako velik otel ko što je Fontana i jednu krËmu tako dobru i prostranu i punu ljudi ko što je Vacca, jer je u Firenci malo ženskinja koje imaju nešto sliËnoga, dapaËe, mislim da nema nijedne takve. Ovo je ono što zasad mogu ispriËat a vašem gospodstvu prepuštam da odluËi je li to sve dobro ili loše za našu domovinu Firencu. Vaš vjerni sluga Salaj

5. Ljubljeni moj Gospodaru, primio sam vaše uvaženo pismo koje ste mi napisali i prije no što ste primili moja pisma iz Rima, a u kojem sam, kako sam i zamišljo, pronašao puno mudrih i lukavih rijeËi, zapravo ste me potaknuli da budem smotren i da dobro Ëuvam lea dok služim vašem gospodstvu i kunem vam se da Êu poslušat i taj vaš nalog i ispunit ga na vaše puno zadovoljstvo, izmeu ostalog i zbog toga što je Lionardo sklon radit gluposti i uvaljivat se u nevolju i stoga se veÊ strašno bojim onoga što bi moglo usljedit ovdje u stranoj zemlji, dapaËe strah me je da Êe se prije ili kasnije dogodit nešto ružnoga i nadajmo se najboljemu i da Êe Bog Ëuvati Firencu. Ja Êu nastojat dat sve od sebe, ali morate imat strpljenja, gospodine gazda, i ne zaboravite da sam još uvijek veliki neznalica, jer dok me je Lionardo poduËavo, uvijek mi je govorio dosadne stvari, odnosno matematiku povijest i tako dalje a ja sam se do Boga muËio samo kako bi satima zaredom ostao mirno sjedit i pisat i Ëitat i tako dalje, a ponajviše kad bi bio lijep dan, i govorio sam

mu, ali oËe moj na ulici je gomila žena sa sisama sa rupicom na sredini, i na kraju je i Lionardo izgubio živce i prestao me poduËavat i zato sad kad radim budalaštine, on je kriv, jer nije imo strpljenja, iako se ja uvijek izvuËem svojom intelegenc intilegen iltene svojim mozgom. Vaš uvijek pouzdan Salaj

6. Milostivi gospodaru, danas se meštar Lionardo želi ponovo prebojati u plavo, jer iako ima veliku kosurinu, sijede se vlasi ponovo vide i naredio mi je da potražim brijaËa jer su mu rekli da u Rimu ima nekoliko njemaËkih brijaËa i da su dobri. Moj pooËim voli pazit na izgled iako je to na kraju sve uzaludan trud, jer si nikad ne potraži neku lijepu žensku kojih bi neko tako Ëuven ko on mogo imat deset ili dvanaest dnevno, i stvarno je istinita ona izreka, gospodine gazda, da onome ko ima kruh nedostaju zubi. A Lionardo je lijepog izgleda, skladan, oku ugodan i pohvalnog stasa, i prava je šteta što uvijek nosi onaj prosjaËki ružiËasti kaputiÊ do koljena, i ne da si dokazat da se danas nosi duga odjeÊa pa neki prasnu u smijeh kad ga vide. Gospar Lionardo uvijek veoma brižno brije bradu i nosi je svu u kovrËama i lijepo složenu i pušta da mu pada do pola prsa i jako dobro zna da se time istiËe i smatra se veoma lijepim, zapravo mnogo sam ga puta uhvatio kako se, naslikavši neki od svojih portreta žena, toliko uzbudio da si je natezao pjevca pred zrcalom. Meni se meu tim ne sviaju njegove naoËari, sa onim plavim leÊama, koje sve ËešÊe stavlja i u kojima izgleda ko stari Ëudak; a zatim i onaj potporanj na kojemu su leÊe sav je potrgan i naoËari su iskrivljene i Ëovjek pomisli, za Boga miloga, zašto si ne kupi nove. »im se je pojavio na mojim vratima, pokušo sam mu to

ponovo reÊi, ali Lionardo me je prekinuo i reko da ga moram poštovat i nije htio Ëut drugo i ja sam pomislio, gore po tebe, ako te budu smatrali budalom. Nakon objeda smo prošetali ulicom zbog bolje probave i naišli na jednoga koji peËe kobasice, i mada mi je trbuh bio skoro pun, pojeo sam dvije i po kobasice jer su bile odliËne a prodavaË je zapravo bio Njemac, a svaka budala zna da su njemaËke kobasice najbolje na svijetu. Nakon toga smo naletjeli na jednu Ciganku gataru i Lionardo ju je pito kolko traži da nam kaže sudbinu. Ja sam trknuo laktom svog pooËima jer mi se ta Ciganka nije svidila zbog toga što ima sitne oËi pune zlobe ali meštar Lionardo dogovorio je sa Cigankom sastanak u narednim danima. Uz to mu je Ciganka prodala i neku smrdljivu pomast koju ona zove Zaštita i kaže da je onaj koji je svaku veËer stavlja na sljepooËice i oËi zaštiÊen od svih sadašnjih i buduÊih nevolja. Lijepo je da Lionardo uvijek govori i piše protiv vraËeva, vještaca i nekromanata i kaže da su oni za budale i lakovjerne, a onda troši svoj novac na njihove laži i u meuvremenu se njegov raËun u banki Sancta Maria Nova toliko stanjio da uskoro ne Êemo više imat ništa osim oËiju za plakanje. U zadnje vrijeme dapaËe gospar Lionardo uvijek ima praznu kesu i na meni je da mu posuujem svoj novac koji mi gotovo nikad ne vrati, al ja se pravim da je sve u redu jer je naveËer toliko umoran od onih svojih nacrta neobiËnih naprava, da bi ljudi, da znaju što je sve neobiËnoga i nastranoga napravio, svi prasnuli u smijeh i siguran sam da Êe jednog dana samo glupani reÊi aaah oooh vidi kako je to lijepo kako zanimljivo, kog sam vraga htio reÊi, ah, da, uglavnom, prije nego što ode leÊi, Lionardo redovito zaboravi ispraznit iz džepova novac koji sam mu posudio i ja mu ga ukradem. Zbog toga me je nazvao Salaj, odnosno Saladin ko onaj Ëuveni i okrutni turski sultan, jer kad me je Lionardo uzeo da živim sa njime, imo sam samo deset godina ali sam ga veÊ itekako vješto varo za pare i kupovo si ukusnu hranu slatkiše kruh kolaËe i tako dalje (veÊ tad sam bio stalno gladan), pa Ëak i cipele, ali je tad on još uvijek uspijevo uhvatit me i jednog dana se raz 24

ljutio i rekao, sad je dosta, sad si mi dojadio, baš si ko Salaj i otad me svi tako zovu. Ali ne želim vam dodijavat, mnogopoštovani gazda, jer sam vam zapravo htio pisat o neËem drugom odnosno o tome da sam shvatio zašto se na ulicama Rima Ëuje toliko mnogo razliËitih jezika. Ne samo zato što ovamo dolaze hodoËasnici, pravi je razlog u tome što u ovome gradu žive i rade ljudi iz cijeloga svijeta kojih je gotovo i više od samih Rimljana. Danas sam upozno jednu sluškinju iz otela koja nije uopÊe loša (podsjeÊa me na lijepu Ceciliju, onu prijateljicu Lodovica Mora, milanskog vladara, koju je moj pooËim nasliko sa lasicom* u naruËju) i postavio sam joj nekoliko pitanja, znate kako se kaže, gospodine gazda, jedna rijeË zaziva drugu a obadvije djevojku i Ëini mi se da je i ona uživala u društvu Salaja jednako koliko sam i ja uživo u njezinome, i upito sam je svia li joj se radit u otelu a ona mi je rekla, ah kad bi samo znao kolko me malo plaÊaju, da bar pronaem službu kod nekog važnog Ëovjeka, a nakon toga smo dugo razgovarali o Ëinjenici da je u Rimu uvijek mnogo stranaca i ona mi je objasnila da je zadnji papa koji je bio Rimljanin bio Martin V., a on je krepo još prije sedamdeset godina a nakon toga su svi pape bili izvan Rima: neki iz Siene, neki iz Ligurije, neki iz Španjolske ko sadašnji papa, a svi su oni sa sobom doveli gomilu roaka koji su se svi smjestili u Rimu i pozvali ovamo druge roake i prijatelje koji svi govore razliËite jezike i eto zašto se, kad izieš na ulicu, ne razumije ni rijeË. Tad sam ja upito tu curu koji je ono jezik koji u Rimu tako Ëesto Ëujem i koji mi zvuËi ko buÊkanje kamenja u bunaru, a ona mi je rekla da je to vjerojatno vrancuski jezik jer je u Rimu još mnogo Vrancuza, buduÊi da su prije Martina V. punih sedamdeset godina pape bili u Avignonu u Vrancuskoj jer je vrag izazvo raskol, odnosno podjelu u katoliËkoj crkvi, a Ëak su u jednome

Ovdje Salaj govori o takozvanoj Dami s lasicom, Ëuvenom Leonardovu portretu, koji se danas Ëuva u muzeju Ermitage u Sankt Peterburgu.

Ëasu postojala trojica papa istodobno, jedan pravi i ostala dvojica lažni i krivovjerci, i uglavnom je u crkvi vladala prava pravcata zbrka. I zbog toga još i danas iz Vrancuske dolaze brojni Vrancuzi, meu kojima i njihov kralj kojega je vrag poslo da osvoji Italiju i zarobi Papu i odvede ga natrag u Avignon ko roba, ali je ovaj Papa svetac i ona je djevojka rekla da Gospodin to ne Êe dopustiti. Na to sam je upito kako zna da je ovaj papa stvarno dobar i svet a ona je odgovorila: to svi znaju. Nakon toga sam je pozvo da prošeÊe sa mnom jer sam imo nakanu da je odvedem u jednu šikaru i dam joj nekoliko cjelova i priklještim je o travu, ali je ona rekla, ne mogu moram brinuti o svojoj staroj mami, ali se savršeno vidilo da umire od želje da poe sa mnom jer žene uvijek kažu ne hvala, ne mogu, ali ako si dobar, gospodine gazda, na kraju sve padnu. Ovo je ono što zasad mogu ispriËat a vašem gospodstvu prepuštam da odluËi je li to sve dobro ili loše za našu domovinu Firencu. Vaš vjerni Salaj

7. BuduÊi da mi se ona cura nije pridružila, otišo sam prošetat sam i napokon sam mogao u miru proÊi Rimom i malo se snaÊi u njemu jer dosad nisam razumio ni zere od svih onih uliËica i trgova kojima Êemo Lionardo i ja morat prolazit danima, a nipošto se ne smijem izgubit svake tri minute ko neka budala. Kad sam iza sebe ostavio palaËu Kancelarije, prošo sam uz onu Borgia, papine obitelji, i najmoÊnijih i najpoznatijih rimskih obitelji Ëija su imena vama, gospodine gazda, zacijelo poznata ko dani u tjednu, odnosno Fieschi, Orsini, Santa Croce, Chigi, Savelli i Colonna. Ispred svake od tih palaËa uvijek je stajala gomila stražara u službi vlasnika jer su velike rimske obitelji oduvijek u borbi protiv Pape ko muha protiv Ëovjeka koji spava. Što se toga 26

SADRĹ˝AJ

Uvod Salajeve sumnje PouĂ&#x2039;na basna Dodatak O autorima O prevoditeljici

9 13 291 355 363 365

367

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici Maerten van Heemskerck, “Sv. Luka slika Bogorodicu”, oko 1545., ulje na platnu, Musee des Beaux-Arts, Rennes / Giraudon / The Bridgeman Art Library Leonardo da Vinci, “Glava djevojke s razbarušenom kosom ili Leda”, gvaš na drvu, Galleria Nazionale, Parma / The Bridgeman Art Library Godina izdanja, 2010., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-187-3 Svjetski bestseleri, knjiga 31 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

368

366

149,00 kn