San bogova

ERWIN MORTIER San bogova

SAN BOGOVA ROMAN

-1-

“Monumentalna, fenomenalna knjiga.”

— De Morgen “Mortier u teške nabore povijesti udijeva iglu pjesničke senzibilnosti.”

— Livres hebdo “Delikatni lirski friz koji nam pokazuje kako velike osobne ljubavne priče mogu završiti kao djelići onih velikih, zajedničkih.”

— Elle “Ožiljci, vidljivi i nevidljivi, vibriraju u srcu ovoga predivnog romana.”

— L’Express “Prelijep, neobičan roman o Velikom ratu.”

— Independent “Proustovi tragovi vidljivi su na svakoj stranici.”

— Financial Times “Knjiga od koje zastaje srce, duboko i bolno dirljiva… Jedna od najboljih ratnih priča ikad napisanih.”

— NewBooks

-2-

Erwin Mortier

San bogova prevela s nizozemskog Romana Perečinec

Erwin Mortier belgijski je pis 1965. Studirao je povijest um radio u Muzeju povijesti psih Gentu i pisao za belgijske no Morgen. Njegov debitantski Marcel (1999.) nominiran je z flamanskih i nizozemskih kn nagrada, a osvojio ih je pet. Ro Mijn tweede huid (2000.) i Sl (2002.) te novelom “Alle dagen (2004.) pokazao je da pripada autorima svoje generacije. Ro bogova (2008.) nagrađen je na AKO, najprestižnijim prizna djela na nizozemskom jeziku

Fraktura -3-

Dizajn naslovnice R

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Godenslaap, De Bezige Bij, Amsterdam © 2008 Erwin Mortier © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-609-0 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-613-7 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 897257 (tvrdi uvez) i 897317 (meki uvez)

-4-

I.

-5-

-6-

Uvijek bih zadrhtala pred činom početka. Pred prvom riječju, prvim dodirom. Nemir kada valja oblikovati prvu rečenicu,nakon prve i drugu. Nemir, uzbuđenje, kao da povlačiš pokrov ispod ko­ jega leži tijelo: usnulo ili mrtvo. Tu je i čežnja ili neispunjeni san da olovku prekujem u plug i tek ispisani list opet preorem u bjelinu ravno kroz retke, brazdu za brazdom. Onda bih se osvrnula na snježnobijelu oranicu, na ostatke koje lemeš prevrće gore: zahrđale kante, komadiće bodljikave žice, krhotine kostiju, rešetke s kreveta, zaostalu bombu, vjenčani prsten.

Rado bih da mogu sići u podzemlje naših povijesti, da se na konopima mogu spustiti u njihova tamna okna i na svjetlosti lampe gledati kako promiče sloj po sloj. Sve što je tlo pohranilo: temelje, stupove ograda, korijenje stabala, tanjure za juhu, vojničke šljemove, skelete životinja i ljudi u zaustavljenom kaosu, vrtlog skamenjen u zemljinu koru koji nas je progutao.

Nazvala bih to knjigom krhotina, kostura i mrvica, drvoreda i mrtvaca u podrumskom otvoru, i opijanja za dugim, dugim stolom.

Knjigom mulja također, posteljice – bezobličnog mulja, močvare i matriksa.

Svijetu sam zahvalna jer još uvijek poznaje okvire za prozore i vrata, plinte, grede i utjehu duhana, crne kave i muških bedara, ne više od toga. Jednoga dana postaneš prestar da sebe iz sata u sat nosiš u grob, da u vežama, na uglovima ulica ili trgovima mumljaš dies irae, za tolike likove koji su se već odavna oljuštili s tebe, ras-7-

padnuti u močvaru u koju ti tonu nožni prsti. Kad ostariš, oko sebe više ne vidiš ljude, nego pokretne ruševine. Uvijek iznova mrtvi pronalaze stražnje ulaze ili kuhinjske prozore da se kroz njih uvuku unutra i da mlađe meso ustraše svojim avetinjskim trzajima. Čovjek je rupa za propuh. Imamo sjećanja da bismo mogli ukrotiti mrtve, tako da nepomični vise u našim neuronima poput fetusa zadavljenih vlastitom pupčanom vrpcom. Sklapam im prste i zatvaram oči, a ako ponekad ustanu ispod svog pokrova, znam da to enzimi ili kiseline trzaju njihove tetive. Njihovo pravo uskrsnuće odvija se negdje drugdje.

Dok sam još bila mlada, takve fantazije uvijek su izazivale ljutnju moje majke ako sam bila toliko nesmotrena da joj ih ispričam. Osjećala je sveto poštovanje pred granicama i barijerama. Dopustiti mašti da se razmaše predstavljalo je znak lakomislene naravi. Od svega što živi mogu učiniti mrtvima njoj je bilo apsolutno neoprostivo da ih se pusti govoriti, jer mrtvi se ne mogu obraniti od onoga što im stavljamo u usta. Novčić koji su stari Grci svojim umrlima stavljali pod jezik, kao vozarinu za lađara koji će ih prevesti na drugu obalu Stiksa, u njenim je očima imao drugu svrhu: bilo je to mito za šutnju. Ako bi mrtvi razvezali jezik, odmah bi se zagrcnuli.

Oni nemaju pravo glasa, rekla je, stoga im nitko ne smije biti glasnogovornik.

Sumnjam u to, još uvijek. Sve što živi i diše tjerano je fundamentalnom inercijom, a sve što je mrtvo drži svoje propale mogućnosti postojanja zatvorene u sebi poput prešućene sramote.

Imala bi više od sto godina, da je živa. Ne bi bila mnogo starija od mene, koja se trudim ništa joj ne stavljati u usta, ni novčić. Uostalom, ne mislim više često na smrt. Ona dovoljno često misli na mene. Svakoga jutra nakon pranja zuba prelazim jezikom po zubalu, ponosna što još uvijek imam sve zube, i na vlastitom mesu na -8-

brajici očitavam cerek mrtvačke glave. To je dovoljno za memento mori.

Ima noći kad san i mene poput suviška gura iz svoje dubine, sve dok se ne probudim od hladnoće, deke ne privučem k sebi i ne zapitam se zbog čega mi se slika koja ponekad može biti stara više desetljeća nameće tako jasno da se zbog nje probudim. Nikada to nije ništa dramatično. Može biti prizor neke sobe, krajolika, pogled nekoga koga sam poznavala ili neki nevažan događaj – poput onog nedjeljnog jutra, na proljetni dan četrdesetih godina, kad čekajući ručak sa svojom kćeri stojim ispred prozora u dnevnom boravku.

Gledamo van, vrt ispred kuće i cestu pokrivene bijelim točkicama.

Vjetar ih s pitomih kestenova na drugoj obali rijeke prenosi preko vode i vrti u malim tornadima iznad ceste kao da sniježi. Tišina na ulicama toga jutra, blijedo svjetlo, nedjeljna klonulost, miris juhe i telećeg pečenja, i moja kći koja kaže: “Mislila sam da će svakoga dana kišiti.”

Ili opet stojim na plaži, na prostranoj plaži za oseke, u blizini je nasip, na prvoj jesenskoj hladnoći, jedan od onih dana kada u zavjetrini možeš skupiti posljednje tračke topline. Izvela sam muža i brata, ili oni mene, da udahnemo svježi zrak, da udahnemo nešto drugo osim mirisa bolnice. Oni stoje između baraka, u zavjetrini, na suncu, šal oko vrata, kapa na glavi, oko njih svjetluca srebrnobijeli pijesak. U naletu dobrog raspoloženja na košulje pidžame zakvačili su svoje medalje i sad jedan drugome daju vatru jer sam im donijela cigarete. Izgledaju blijedo i krhko na tom neumoljivom svjetlu, frontalnom rujanskom svjetlu. Samo im se obrazi crvene, vatreno.

Prizor bi predstavljao nešto dovršeno, zauvijek bi ostao zatvoren u sebi, da me moj muž, moj budući, kroz prste moga brata, koji rukom zaklanja plamen šibice, odjednom nije pogledao ravno u oči: raspoloženo, obješenjački, oštro – veselje u kojem odmah prepo-9-

znajem inteligenciju. Moj brat za to vrijeme intenzivno promatra moga muža. Ne proučava toliko njegov profil koliko se čini da ga upija pogledom. Odjednom mi postaje jasno da smo bili zaljubljeni u istog čovjeka.

Kad se okrenem, ne vidim svoju sobu, svoj naslonjač, svoje noge zamotane u deku, ni dasku s nalivperom i papirom u krilu, nego plažu, široku plažu za oseke; vjetar koji šiba vodu u baricama što ih stvaraju plima i oseka, bijelu tanku granicu valova, sivozelenu tekućinu, podnožje oblaka, prazninu koja me ljubazno privlači k sebi.

“Anđeo vremena već me poveo sa sobom”, kažem Rachidi, njegovateljici, dok mi ujutro pomaže da ustanem. Kažem to da je nasmijem. “Znaš valjda za anđela vremena? Mogao bi biti anđeo osvete ili anđeo pobjede. Ali on je i anđeo sna i Dürerova ‘Melankolija’.”

“Da, gospođo Helena. Vaši su anđeli komplicirani.”

Drago mi je što se smije, što se uvijek smije. Svakoga jutra vedro dolazi, uspravlja me u krevetu i popravlja jastuke iza mojih leđa.

Kruh mi ne reže brižno na sitne komadiće kao harpija koja je ponekad mijenja i koja ostaje sjediti na rubu kreveta dok doručkujem, čujno otpuhujući od nestrpljenja prije nego što ustane da napuni kadu i pripremi ručnike – telegrafija njezina nestrpljenja sa mnom i mojom starošću.

Drago mi je i što Rachida štedi moje tijelo dok me oslobađa spavaćice, što predano i rutinski izvlači kosti mojih ruku iz rukava i lako koliko je to moguće svakodnevno porađa moju glavu iz uskog otvora potkošulje, dok me ona druga, stup soli, svaki put uspijeva mučiti mojim vlastitim udovima. Pritišće me na grudi kao mari­ onetu i tegli po podu u kupaonicu da me posjedne na školjku. Dok iz mene kaplje, ona protresa posteljinu, podiže žaluzine i poteže vješalice u ormaru kao da pljačka blago Rima. Sačuvaj nas, bože, najezde Normana.

- 10 -

“Zove se Christine”, kaže Rachida i premda djeluje zabrinuto, smije se.

Većina slika koja me posjećuje u polusnu stara je, ali jasna poput fatamorgane. Nikada nisu posve ublažene jezikom, koji je, dok smo mladi, u našem duhu tek vrlo plitko izlokao korita mišljenja. Najčišće slike one su koje utjelovljuju pitanja koja su me zaokupljala u mojim ranim godinama i kojima se sada, kao da bi se krug jednom mogao zatvoriti, opet bavim.

Ne mogu ih doista nazvati sjećanjima, jer ih ne dozivam, ona me preplavljuju – osim ako se narav sjećanja ne mijenja s godinama.

Ponekad se u polusnu čini da jeka mog disanja u sobi oko mene budi akustiku iz prošlosti. Opet me okružuju prostorije koje su zid do zida bile nagomilane u kulisama zaborava. Crepovi se urezuju u rogove krova tvoreći kožu od kamene krljušti. Cigla se vraća u stari vez. Pod mojim potplatima podovi iznova zadobivaju svoju čvrstoću, svakim šupljim odjekom koraka hodnici i prolazi prepoznaju svoje svodove i niše. Začuđena, gotovo zbunjena, stupam u te pokretne kripte, kao izgubljena u špilji punoj slikarija koje oživljuju na drhturavom svjetlu svijeće.

Dok sam još bila mlada, htjela sam znati odakle dolazi vrijeme, je li ono tvar, poput vode ili etera, koju možeš uhvatiti i čuvati, ili iscijediti iz srži stvari, kao što bi moja majka u lipnju stavljala gro­ zdove ribiza u gazu da iscijedi sok iz voća. Također sam željela znati zbog čega sam ja bila ja, a ne netko drugi, na nekom drugome mjestu, u nekom drugom vremenu, ili baš u istom vremenu, i na istim mjestima – netko tko živi moj život, s mojom obitelji i mojim školskim prijateljicama, ali tko ipak nije ja.

“Onda bi samoj sebi bila sestra ili brat”, rekla je moja majka odsječno. Njoj je sve bilo jasno. A opet, i u njezinu životu vrijeme je sigurno postajalo sve manje homogeno kako je starjela, s danima koji su se račvali poput grana i udvostručivali svoju nutrinu; minute - 11 -

u kojima se zbijaju tisuće priča i isto toliko raspleta ili otvorenih krajeva. Bila bi potrebna stoljeća ili nekoliko fakulteta kako bi se mogli razumjeti razgovori između moje majke i mene dok sam bila dijete, kako bi se otkrile sve nijanse i sporedna značenja koji su u njima vibrirali, pretpostavke koje su se skrivale iza riječi, ono što smo prešućivale ili smatrale da se podrazumijeva, i sve te površne bitnosti, neizgovoreni strah, briga, ogorčenost i, zašto ne, ljubav – koji su poput slijepih putnika putovali u utrobi riječi koje smo si dobacivale tijekom posla.

Dugo sam se pitala zašto je sazdana od tako malo materije kada me posjećuje u snovima, zašto je samo njen glas tako izravan i blizu. “Škare, Helena!” viče, iz daljine koja zvuči dugačko i usko poput podzemnog prolaza. Nasuprot tome moj otac, dok sjedi za doručkom, za stolom koji uglavnom prepoznajem kao onaj u našoj kući za ljetni odmor, s miroljubivim svjetlom vedrog jutra na prozoru erkera iza njegovih leđa, može biti gotovo opipljivo prisutan.

Još jednom toči u svoju šalicu do vrha ili čita novine polegnute pokraj tanjura. Na zidovima odrazi sunčeva svjetla pomiču freske od uzbibane vode.

Ne podižući pogled, obraća mi se. Za razliku od moje majke on izgovara cijele rečenice, ali govori prebrzo, ili pretiho, ili odveć nerazgovijetno, ili je počeo upotrebljavati jezik koji zvuči slavenski, s mnogo protisnutog zraka između jezika i nepca. Mogu čuti da gradi napetost, pravi stanke, završava rečenice tako brižno da sam gotovo ljubomorna zato što tako tečno barata neizrecivim. Kad bi šutio, ili mi dometnuo razgovijetne budalaštine, možda bih se probudila manje potresena.

Mogu ga vidjeti u njegovoj punoći preda mnom, sa svim karakternim crtama i navikama, njegovim tikovima, šarmom, kao da zemlja iz svih svojih slojeva i izdanaka materiju od koje je sazdan poziva na red i njega opet preda mnom slaže, za doručkom ili do - 12 -

koljena u valovima, za ljetovanja na moru, prije mnogo vremena. Čujem ondašnju glazbu s plaže, ženske glasove, dječju vrisku, povike uličnih prodavača i frktanje konja koji vuku kupališnu kočiju sve do pred valove – a tu je intenzivna hladnoća koja iz toga zvučnoga krajolika prska oko mojih goljenica, oštar okus morske vode, a njegova ruka spušta se preko mog trbuha i grabi me, u blizinu njegova tijela.

Morska voda isparava iz tkanine njegova kupaćega kostima, ostavljajući je grubom od soli, oslobađa njegov tjelesni miris, oštar i zagušljiv istovremeno. Ako se priljubim uz njegov prsni koš, izvan dohvata morskog povjetarca, s glavom na njegovu ramenu i rukom na njegovim rebrima, mogu posve utonuti u njegov miris, u malu, privatnu atmosferu koja me obavija. Mirišem njegovu kožu, znojnu kosu na vratu, njegovo spolovilo, a kada ga čujem kako udiše, njegovo tijelo postaje rezonantna kutija u kojoj život odjekuje kao nigdje drugdje – zato što je on on, a ja sam ja.

Ima ljudi čije postojanje utjelovljuje gotovo čisti ton ili, bolje rečeno, u čijem se postojanju život može uglazbiti sa sonornošću Stradivarija, životi koji obuhvaćaju misterij bivanja čovjekom, a tu su i oni drugi, koji nikada neće stvoriti više od prodornog pištanja djeteta bez sluha na najjeftinijoj blok-flauti. Moj otac nije bio Stradivari, ali ni blok-flauta. Sve češće pomišljam da bi se otkrio još nepročitani univerzum ako bih bujicu njegovih monologa mogla naseliti staccato rječnikom svoje majke, njegove nerazgovijetne priče nepovezanim kamenčićima njezina jezika.

U majčinim očima to bi vjerojatno bilo jednako najgorem prijestupu. U tinejdžerskim godinama zbog mojih zapitkivanja zvala me rođenom pjesnikinjom, ali to nije bio kompliment. Smatralo se normalnim da djeca postavljaju pitanja, s pomalo apsurdnim jezikom slika na koji se lako gleda kao na poetičan. Djeca sigurno još uvijek imaju tu sposobnost, no u mojim mladim godinama odrasli - 13 -

su mislili da su odgovori čvrsto postavljeni, da su jednako čvrsti kao i njihov svijet. O malo je toga valjalo razmišljati. Stvari su bile ono što su bile. Dječja pitanja smatralo se nesvakidašnjima ili, u najbolju ruku, zabavnima zato što su se odgovori činili tako jednostavni­ma.

Inače mislim da sam više nego od pjesnikinje u sebi imala nešto od nedužne filozofkinje ili, jednako moguće, od male teologinje.

Majka me redovito proglašavala prirodnim talentom u ovoj ili onoj disciplini kad bi smatrala nužnim da me ismije i s objema nožicama vrati na zemlju, kao što dobre majke čine kada zaprijeti opasnosti da će njihovo čedo pretjerati. Svoju najveću porugu u pravilu je rezervirala za pjesnike. Nazivala ih je lažnim atletima. Time se nesvjesno otkrivala kao srodnica Platona, kojemu su pjesnici također bili sumnjivi, no mojoj je majci nedostajala Platonova zavist.

Vidjela me kako pišem i čitam, i držala da se u tome ne smijem izgubiti. Ali ipak sam to učinila.

Ona bi, nesumnjivo, skeptično podigla obrvu da me sada čuje kako govorim da božanska supstanca još nije u potpunosti nestala iz djeteta.

“Kakvo groteskno veličanje same sebe, Helena”, uzdahnula bi, a ja joj ništa ne stavljam u usta. Dovoljno često čula sam je da to ponavlja, ne dižući pogled s odjeće koju je krpala, čime smo tijekom rata ispunjavale duge zimske večeri.

U međuvremenu, ja sam starija od nje kada je umrla. S bogovima joj je sada zajedničko to da stoji izvan vremena – i još uvijek vjerujem da sam u pravu što se tiče božanskog u djeci i dječjeg u bogovima.

Postojanje i jednih i drugih ima karakter snovite igre jer nemaju pojma o smrti. Njihova je okrutnost lepršava, njihova nježnost bru­ talna. Ako se beskrajnost mrtvih stopi s neusiljenošću djeteta, do­bije se zastrašujuće božanstvo.

- 14 -

U tom trenutku ona bi, a vidjela sam je više puta da to čini, naglo odložila ono što krpa. Objema bi rukama razderala pohabani šav nekog odjevnog predmeta ili bi se slučajno ubola na jednu od svojih igala. Onda bi ustala iz snopa svjetla lampe pod kojom bi uvijek obavljala posao, u kuhinji bi isprala krvavi prst i zapalila plamen ispod čajnika da pripremi čaj. Stojeći pokraj sudopera, grdila bi me da samo brbljam gluposti, no još mi se vjerojatnijim čini da bi šutjela. Uvrijeđenu tišinu smatrala je najboljom replikom na neka mudrovanja.

Za stvari koje su prekoračivale neposredno opipljivo pokazivala je malo strpljenja. Za nju sam bila pjesnikinja zato što su pjesnici u njenim očima lebdjeli.

“To je točno”, rekla sam joj poslije. “Ali s glavom nadolje.” Vjerujem da sam tako mislila, iako sam to vjerojatno na licu mjesta istresla iz rukava kako bih joj oduzela posljednju riječ. Polako sam učila u školi pobune.

Njena je poruga služila višem cilju. Htjela me gurnuti u svako­ dnevnost riječi, moj svijet misli ugurati u debelu zimsku odjeću.

Dosadnu, ali neuništivu, prije svega nepromočivu. Mojoj su majci promišljanja i odjevni predmeti bili jedno te isto: moraju biti uvjerljivi, dok meni ništa nije bilo draže nego cijela ona letargična poslijepodneva lunjati visećim babilonskim vrtovima u raskopčanoj spavaćici, ponosna na svoja propupala zaobljenja, uspinjati se ziguratima knjiga. Predala bih se kadenci nijemoga govora koji se širio iz njihovih hrbata, Stiksu rečenica, u kojem su ovdje-ondje, poput komada drveta ili utopljenika, plutale riječi i slike koje sam više-manje razumjela, pored svega ostalog, što nije bilo više od sjenovitih mrlja u tamnom toku.

Još uvijek mislim da knjige, baš kao i bogovi i djeca, borave u limbu postojanja, u dimenziji u kojoj posljedice mogu voditi do uzroka, a jučerašnji dan pomalja se iz sutrašnjega. Tamo je nemo-

- 15 -

guće donositi konačne sudove; tko zaslužuje nebo, a tko pakao. Sve se tu još mora dogoditi, i sve je već prošlo, a to je esencija Raja.

Kao dijete knjige sam čak smatrala svojevrsnim mrtvacima i zapravo to još uvijek mislim. Onaj tko piše organizira seansu prizivanja vlastitog duha. Ista nepokretnost odlikovala je knjige i ukočene udove bližnjih na samrtnoj postelji. Imale su, doduše, više nota u svom pjevu, ali se također činilo da, baš kao i mrtvi, čeznu za živim duhom kako bi zapjevale.

Voljela sam ono anonimno, postumno što je svaka knjiga nosila u sebi. Njihove naslove i natpise smatrala sam neoprostivim podčinjavanjem taštini, ili svojevrsnom isprikom za odlučnost s kojom te neka priča može obuzeti. To što pisac zbog čitatelja stavlja svoje ime na nju izgledalo mi je gotovo jednako apsurdnim kao i da te napadne osoba koja ti prvo uljudno preda svoju posjetnicu. Najradije bih s tih hrbata bila izgrebla imena i poderala naslovnicu iz knjižnog bloka. Čak sam htjela ići još dalje i sve knjige osloboditi njihova statičnog poretka na policama kućne biblioteke, tako da im smještaj nađem negdje drugdje, u drugim sobama, u vrtu, između greda šupe, u podrumima, kao da su uskrsna jaja ili božićni pokloni, be­ z­imene, neizrecivo ranjive, sudbina im je u rukama nalazni­ka.

Nikada se nisam mogla osloboditi tog neispunjenog sna, sve sam jače vjerovala u njega. Knjige bi se trebale okupljati na uglovima ulica poput podivljalih pasa. Trebale bi spavati naslagane na ulazima u trgovine ispod perine od kartona, kao prosjaci bez mnogo nade u milostinju. Trebale bi kisnuti na klupama u parkovima ili se povlačiti po podu tramvaja, da onoga tko ih podigne oduševe ili mu dosade, da ga ostave ravnodušnim ili toliko iritiraju da na njih poželi napisati odgovor, koji će onda također bezimen letjeti svijetom.

Negdje će ta knjiga narušiti red, smiriti nemir, zalediti osmijeh, sjetiti se budućnosti ili predvidjeti prošlost, neodgovorno, nagoviješteno tek šumom listova – jedinih anđela u koje donekle vjeruje­m.

- 16 -

Možda je majčino nerazumijevanje za moja pitanja proizlazilo iz odbojnosti prema onome što je zvala neoprostivom privremenoš­ ­ću. Bila je veći katolik nego što je za sebe mislila. Kolika god nevjernica bila, božansko je već bilo uglavljeno u njezinu mišljenju, poput čepa u kadi. Bog je bio nasip koji su ljudi podigli kako bi izbjegli fatalni susret s bezdanom vlastitih čežnji. Ako se čep izvuče ili napravi rupa u nasipu, sve će iscuriti. Odavna je već ne mogu pitati za objašnjenja, ali znam da se ne bi lako obeshrabrila. “Ne možemo samo otezati i otezati”, glasila je njena omiljena izreka.

“Moramo na posao. Ako kokoš ne nosi jaja, završit će u loncu!”

Voljela je uskličnike i čujno ih je izgovarala. Stajali su na završecima njenih rečenica poput čuvara s plamenim mačem: dovde i ne dalj­e.

Odazivam se njezinu ratnom pokliču, mada nevoljko. Čovjek nikada neće biti više od grube verzije sebe, nabačene skice na listu papira koji se svakog trenutka može zgužvati. Zašto da se zabrinjavam zbog točaka na krajevima rečenica, mjesta zareza ili uskličnika – i čemu razgraničavati prostorije; sobe, stanove, rupe od metaka, kratere? Prije ili poslije iščeprkat ću zlatnike iz hladnih usta mrtvaca, mineral vremena bez vremena, i beskrajni, kao da još uvijek žive, njihovi će se glasovi zaoriti.

“Vrijeme je velika duša svih stvari”, zapisala sam kad mi je bilo oko četrnaest godina – riječ pubertetlija tada još zapravo nije postojala.

“Ono ispuni pluća zrakom i ne izdahne nikada.” Nisam sigurna da to smatram tako bombastičnim kao što bi zacijelo moja majka sma­ trala da je mogla čitati moje najintimnije zapise, ali sada, gotovo stoljeće poslije, čujem neprestano udisanje vremena jasnije nego prije, već sam napola rasplinuta u zraku koji šumi kroz njegove bronhe – udah koji traje svjetlosnim godinama, koji se probija kroz kaverne kalcija i kosti. Možda je moguće, netom prije nego što posve nestanem, sagledati sámo postojanje kao da sam razdvojena od njega.

- 17 -

Zamišljam da bih život, ne samo svoj ili vaš, nego život kao takav, mogla vidjeti kako leži u dubini ispod mojih nogu: kako se vrtloži, meandrira. Stotinu tisuća Grand Canyona koji se međusobno isprepleću; prostrano tkanje brzaca, barica, bazena soli i vodopada kako svjetluca u beskonačnoj noći.

Možda bih mogla čitati uzorke koji se stvaraju u tom razgranatom toku, motive koji se razvijaju u njemu i opet rastapaju, potpunost koju on u sebi nosi i uzaludnost ljudskoga vremena koje tone u njemu. Kao da mi je dopušteno, netom prije nego što nestanem u zaboravu, da na trenutak nosim Božje naočale. Mogla bih prisvojiti nešto od fatalizma s kojim pred Njim neki glodavac koji se brani od smrtonosnog zmijskog zagrljaja utjelovljuje istu takvu kozmičku tragediju kao i pad Troje – ili obratno: istu banalnost. Čovjek zapravo ne smije misliti u takvim dimenzijama, znam to. Život nije predstava ni slika, koja se može promatrati izvana, a ja, iskreno govoreći, nikada ne bih stavila ni slova na papir da sam takvo što doista mislila, no, uostalom, nemojte umišljati da čitate zbog drugih razloga.

Dosad bi moja majka već odavna izgubila strpljenje. “Patetično”, smijuljila bi se odmahujući glavom. U kuhinji bi si natočila čaj i sama ga popila, ne shvaćajući koji sam joj trijumf dopustila.

Nije važno.

Mrtva je.

Dok ustaje sa stolca, njeni se obrisi rastvaraju na svjetlu lampe, a s njenim obrisima i soba. “Život je jednostavan”, jednom mi je rekla. “Za njega mi ne trebaju fine riječi. On je pranje suđa. Čovjek zaprlja tanjure, opere ih, obriše, pospremi, opet ih izvadi iz ormara, zaprlja ih, opere, obriše, pospremi i opet izvadi iz ormara, a jednog dana svi tanjuri ispadnu ti iz ruku.”

- 18 -

Ĺ utjela je, spustila pogled i otpila gutljaj Ä?aja.

Tada nisam imala odgovor.

Ona je bila rođena pjesnikinja.

- 19 -

- 312 -

Erwin Mortier belgijski je pisac rođen 1965. Studirao je povijest umjetnosti, radio u Muzeju povijesti psihijatrije u Gentu i pisao za belgijske novine De Morgen. Njegov debitantski roman Marcel (1999.) nominiran je za većinu flamanskih i nizozemskih književnih nagrada, a osvojio ih je pet. Romanima Mijn tweede huid (2000.) i Sluitertijd (2002.) te novelom “Alle dagen samen” (2004.) pokazao je da pripada vodećim autorima svoje generacije. Roman San bogova (2008.) nagrađen je nagradom AKO, najprestižnijim priznanjem za djela na nizozemskom jeziku.

- 313 -

- 314 -

Romana Perečinec rođena je 1973. u Zagrebu, gdje je zavr­šila studij njemačkog i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu te studij nizozemskog jezika i književnosti.

Radi kao profesorica njemačkog u osnovnoj školi.

Za Treći program Hrvatskog radija prevodi književne i teorijske tekstove (područje kulture i umjetnosti) za emisije Alternet (urednik Zoran Roško) i Broadcasting (urednica Nataša Ilić). Prijevodi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Quorum i Libra Libera. Više puta boravila je na usavršavanju u Prevoditeljskoj kući u Amsterdamu i Antwerpenu.

U antologiji austrijske kratke priče Felix Austria prevela je šest priča. S njemačkog je između ostalih prevela romane Heike Geißler Rosa, Svena Regenera Gospodin Leh­mann, Zorana Drvenkara Sorry i Martina Walsera Zaljubljeni Goet­he, a s nizozemskog romane Ceesa Nootebooma Rituali i Izgubljeni raj, Harryja Mulischa Otkrivanje nebesa, Tommyja Wieringe Joe Speedboat i Huga Clausa Tuga Belgi­je.

- 315 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2015., siječanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-609-0 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-613-7 (meki uvez) www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 316 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Omer Rak Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina

Erwin Mortier belgijski je pisac rođen

Miljenko Jergović 1965. Studirao je povijest umjetnosti, Levijeva tkaonica svile

radio u Muzeju povijesti psihijatrije u

Joseph Roth Gentu Radetzky marši pisao za belgijske novine De s njemačkog preveo MilanNjegov Soklić debitantski roman Morgen.

(1999.) nominiran je za većinu PatrickMarcel Modiano Ulica mračnih dućana i nizozemskih književnih flamanskih s francuskog prevela Ana Kolesarić nagrada, a osvojio ih je pet. Romanima

Ivana Šojat-Kuči Mijn tweede huid (2000.) i Sluitertijd Jom Kipur

(2002.) te novelom “Alle dagen samen”

Tatjana Gromača (2004.) pokazao je da pripada vodećim Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti

autorima svoje generacije. Roman San

Amos Oz bogovaživota (2008.) nagrađen je nagradom Prizori iz seoskog AKO, najprestižnij s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh im priznanjem za

djela na nizozemskom jeziku.

Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno Damir Zlatar Frey Kristalni kardinal Patrick Modiano Mali Dragulj s francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković - 317 Dizajn naslovnice Roko Crnić

Zvuči grozno, ali rat je zapravoNeven najbolje što mi se ikada dogodilo.

Orhel U suton svojega života Helena Dumont prisjeća se svijeta u kojemu Iskra je živjela: djetinjstva, Europe fiJavier nih manira Cercas i jasnih granica, bezbrižnih Anatomija jedne velike pobune eksplozije rata i ljubavi ljeta na ladanju, a potom praska 1914., sa španjolskog prevela Silvana Roglić koja je promijenila sve.

Michael Osim nje i njezine marokanskeSami njegovateljice ondje više nema nikoga.

Aida Dobrodušni otac i nepopustljiva majka, mladi engleski fotograf koji s hebrejskog prevela Laila Šprajc će joj postati suprugom i njezin zlatokosi brat koji je u njega bio Kjell Westö zaljubljen, Helenina kći… Svi koji su1938. živjeli u njezinim pričama sada Privid su mrtvi, a nema ničeg lakšeg prevela nego govoriti o mrtvima. sa švedskog Željka Černok Ali kako oživiti život, za žive?

Aleksandar Prokopiev Poput svoje junakinje, jedan odČovječuljak najcjenjenijih suvremenih belgijskih s makedonskog preveo Pavlovskibaš to. Moćnim, pisaca Erwin Mortier u Snu bogova zaBorislav cilj si postavlja Mehmedinović lirskim glasom žene kojuSemezdin je mladost vezala uz doba u kojem su bogovi Knjiga prozorâ spavali Mortier ne samo da daje potresnu sliku jednog od najburnijih Francesca Melandri stoljeća ljudske povijesti već nam i poklanja nezaboravnu meditaciju Viši od mora o prirodi sjećanja i snazi zaborava, o Ana neizbrisivom s talijanskog prevela Badurina tragu kojim nas obilježavaju naše obitelji i naše ljubavi, o vrijednosti i ljepoti života Zoran Pilić koji živimo.

Nema slonova u Meksiku Mathias Énard Zona s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči Neda Miranda Blažević-Krietzman Potres John Banville Svjetlost iz davnine s engleskog prevela Mia Pervan Lawrence Norfolk Gozba Johna Saturnalla s engleskog prevela Mirna Čubranić Marica Bodrožić Balada o zvjezdanom moru kn Anda Bukvić s njemačkog99,00 prevela

- 318 -

www.fraktura.hr