Sanjarica

Zorica Radaković

SANJARICA Sanjarica

–1–

–2–

Zorica Radaković

Sanjarica

Fraktura –3–

© Zorica Radaković i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-892-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 968894

–4–

Jedini izlaz je – da se ubijem! Ako i završim u paklu, vječnim mukama, što je to u odnosu na nepodnošljivu i nepremostivu sramotu koja me snašla?

Da je on bio u blizini kad sam vidjela slike, kristalnu istinu o prevari, i da sam imala oružje, u onom šoku, prepasti – pucala bih u njega! Prevaranta! Bih, majke mi moje mrtve! Bih, zlatnog mi bakinog prstena! Bih, silikona mi mojih u sisama! Bih, djeteta mi mog nerođenog! I mirne bih duše prihvatila desetljeće-dva robijanja!

A možda bih dobila tek koju godinu zbog ubojstva na mah jer me uvrijedio, neoprostivo ponizio! Ne, ne bi bilo olakotne okolnosti da mi se sud smiluje, mi nismo bili vjenčani pa stoga nema moralnog uporišta po kojem bi se razumijevalo da sam bezumnim činom bra­ nila bračne vrijednosti i pravo na vjernost! Ispada, on je meni bio – nitko! A ja njemu – ništa!

To što smo živjeli skupa osam godina ispada da smo bili cimeri, oni koji dijele isti prostor. A što smo pritom imali intimne odnose, ispada – to je stvar slobodnih aktivnosti u slobodno vrijeme, nevrijedno spomena, kao i to da je paralelno imao odnose s drugima, jer na seks se ne plaća ni porez ni prirez, po zakonu to nema nikakve važnosti ni za državu, a ni za položaj građanina. Znači, ono što se tiče temelja ljudskosti u odnosu njega i mene, ispada – puka privatna stvar, nešto što dvoje treba razriješiti međusobno ili svatko za sebe; uz veći ili manji broj publike, promatrača, navijača; tako to ispada, ali nije tako! A ako jest, onda ću ja iskoristiti svoju slobodu i presuditi sama sebi! Jer sam kriva. Zato što sam se dovela u položaj da onaj –5–

tko je meni bio nitko bude sve! Da nemam kontrolu nad svojim životom. Da nemam “ja”. A bez “ja” se ne može živjeti! Gotovo je.

Nemam što razmišljati. Moram se spasiti.

To je to. Moram požuriti. Na Savu. Bacit ću se u Savu. To će biti brza smrt.

Samo da iziđem iz stana i nekako izbjegnem susjede.

Samo da na tren zaustavim slike divljeg razornog razvrata u glavi!

O, kakva skupina likova! Kakva izdaja! Kakva neporecivost!

Uz svaku sliku – datum, sat, minuta, sekunda. Dokumentarizam.

Dogodilo se na današnji dan. Kalendar laži, bijede, poraza.

Eto što su nam donijeli digitalci koje smo si priuštili da ne kaskamo za modernim dobom!

Kako smo razdragano s njima pošli u berbu prizora! Snimali jedno drugo u stanu i šetnji, mrtvu prirodu, pejzaže, ljude koji su nam dolazili i s kojima smo znali izaći, svatko od nas dvoje imao je neku svoju inspiraciju, objekte koje su privlačili, snimali smo baš puno, kao razigrana djeca koja se još nisu zasitila nove igračkice, toliko smo snimali da nismo stizali jedno drugom pokazati rezultate silnih klikova, podatke s memorijske kartice aparata naprosto bismo prebacivali u memoriju kompjutera, a kad bi ona bila opterećena, snimke bismo prebacivali na CD-ove. S vremenom, broj CD-ova je rastao, na nekima je bila oznaka o tome što sadrže, a neki su bili neobilježeni. Sve u svemu, došlo je do potrebe da sredimo taj nered, selektiramo kaos od bezbroj klikova i hrpe filmića. I kako sam ja bila na bolovanju, imala više vremena – prihvatila sam se tog “dosadnog posla”. I, jest bilo dosadno. Do jednog trenutka. Trenutka u kojem je nestao sav naš svijet.

Slike Gorana i one jadnice – šok! Zurila sam: zar je moguće?

Sjedila nepomično pa nokte zarila u natkoljenice da provjerim jesam li budna ili imam moru. Bila sam budna. A onda, kad vidjeh slike s muškarcima... Zaboga, on je biseksualac! Nevjeran. Prijetvoran.

Lažac. To je gore od svih mojih strašnih snova! Pa, ako me je on uspio zavarati, on s kojim sam iz dana u dan, iz godine u godinu spavala, sjedila za stolom, pred televizorom... Ako mi je on uspio –6–

sakriti svoju prirodu i namjere, dapače – poticati me da ga obožavam – mogu li sada vjerovati da su ostali ljudi oko mene onakvi kakvi jesu, kakve ih vidim, ili je cjelokupna moja stvarnost nešto nepoznato?

Da bar ostaje na tome! Istodobno s otkrićem slika koje demantiraju moj život, u popularnoj Ani iziđe – naša ljupka slika! “Ljubav pod modnim velom!” Modni dizajner i modna kritičarka i PR-ovka...

Broj je upravo na kioscima!

Predstavljanje aktualnih modnih kreatora i njihovih partnerica!

Nikako ne partnera. Jer još nije sazrelo vrijeme da se predstavljaju homoseksualni parovi, ne u Ani! Oglašivači nemaju ništa protiv ma koje skupine, ali oni se ipak obraćaju najširoj potrošačkoj populaciji, prije svega – stabilnom srednjem sloju baziranom na obitelji, stoga – oni ne bi da ih se povezuje s homoseksualcima, queer teorijom i slično. I tako, evo slobodnog prostora za nas, prvi smo u nizu!

Zagrljeni u vedrini kasnoljetnog prijepodneva, snimljeni trzajem prsta dobrog prijatelja... I naša ljubavna storija. Fuj! “Upoznali smo se tako što sam ja njemu spasila život...” Fuj! Mi se uopće nismo upoznali!

Mi uopće nismo bili mi!

Još ja njemu pričam... Još ja njoj... Njemu... Ja njima...

Prestati misliti! I, požuriti! Da slučajno ne odustanem. Jer, nakon ovog – mogla bih živjeti tek kao bijedni crv. Sa stigmom one koja se ne razumije u stvarnost, koja ne zna raspoznati istinito od lažnog, sve dok joj se ne nacrta odnosno – pokaže zorno, u visokoj rezoluciji.

A to ne dolazi u obzir nakon mojih ideala! Šupljih. Koja sam ja budala...

Samo da pred zgradom ne sretnem susjede koji bi me mogli zaustaviti da me potapšu zbog članka i slike u Ani! Oni vole kad je netko poznat po nekakvom uspjehu! Koji uspjeh! Pa da još naiđe policija tražeći – upravo mene! Ali, valjda neće, kad nisu do sad stigli.

A kad bi se desilo to, koja blamaža! Izgledalo bi kao da bježim! Kao kriminalac koji hita napustiti mjesto zločina. I, dok bih razjasnila što je bilo – vijest bi se prenosila od usta do usta. Nije isključeno da –7–

bi izišao koji redak o tome u crnoj kronici ili u rubrici zanimljivosti, jer bi se to zgodno nadovezivalo na članak i sliku u Ani, i nije nemoguće da bih zbog toga izgubila posao u firmi koja drži do ugleda i koja bi mogla biti rigorozna i prema zaposlenicima kao što sam ja opravdavajući to nužnim kresanjem uoči najavljene recesije. Također, ne bi prošlo mnogo i moj otac bi od bivših susjeda doznao da se nešto dogodilo, i sigurno bi me potražio da mu položim račune o tome u što sam se upetljala, i svakako me optužio da ga blatim, i još ako bi mu supruga napunila glavu koještarijama, tko zna koje razmjere mučnine bi imao naš susret, i tko zna – možda se ne bih mogla suzdržati na njegove prigovore i sasula bih mu toliko toga što godinama držim na srcu, i došlo bi do katastrofe, pa bih se ionako morala ubiti. Zato, bolje je da to učinim sada i poštedim se dodatne patnje.

Izići ću, i neću ulaziti u auto, tako se neću zadržavati pred zgradom, a i spretnije mi je doći na mjesto izvršenja tramvajem. Uzet ću sa sobom samo torbicu i dobro je zatvoriti da iz nje ne otplove dokumenti, da znaju tko sam kad me nađu. Možda bih trebala ostaviti poruku da tijelo ostavljam medicini, da se studenti vježbaju na njemu? Da budem operirana i živa i mrtva! I... Ako me nađu u stanju kliničke smrti – da iskoristive organe ugrade nekome, a da taj netko kome bi bilo dobro s mojim srcem ili bubrezima u znak zahvalnosti donira određeni iznos društvu za zaštitu životinja kako bi se ublažile situacije okrutnosti nad stvorovima koji mjauču i laju.

Samo, poruku o poklanjanju tijela i organa ne mogu tek ostaviti tu na stolu, trebalo bi je odnijeti u javnog bilježnika. Oni rade dvokratno. A ljeti samo dežurni. Ili su već u normalnoj jesenskoj shemi?

Jesu, pa da. Mozak mi zastaje! Ma, ništa od bilježnika i poklanjanja tijela!

Dosta je, idem!

Eto. To je to. Jednostavno sam krenula.

Sjela na tramvaj. Nisam kupila kartu. Više mi nije bilo bitno što se švercam, što je moguća prekršajna kazna u odnosu na smrtnu?

–8–

Tramvaj je bio veliki, starinski, češke proizvodnje, bučan, išaran grafitima, prljav, a na crvenim i žutim sjedalicama bili su natpisi poput “Dinamo”, “Majda = kurva”, “Ivo je običan konj”, “Puši kurac”, a bilo je i nekoliko kukastih križeva. Ništa od tog me nije smetalo, pitala sam se ima li u Savi riba ili su sve nestale zbog otpada iz nuklearke Krško.

Počeo me hvatati umor. Zatim, shvaćam da ne znam gdje točno trebam sići da bih došla do Mosta mladosti. Obratila sam se putnicima, koji mi rekoše da je stanica što ide preko Save jako dugačka.

“Ako siđete kod Folnegovićevog, dosta ćete morati pješačiti, a ako siđete kod Zapruđa – isto tako.”

To nije bilo točno, postojala je stanica kod samog mosta, ali dobro: poslušala sam i sišla kod Folnegovićevog, to jest kod Savice.

Već sam malo zapela u pothodniku između tramvajske stanice i pločnika. Tamo je bio štand sa slatkišima. Najednom sam osjetila glad. Kao i jedan moj mačak prije eutanazije...

Zastala sam i kupila čak dvije čokolade s lješnjacima! Uzela sam ih s pulta i htjela krenuti, ali prodavačica mi ih je uzela iz ruke.

“Da vam ih stavim u vrećicu”, rekla je. “Vruće je, da vam se ne rastope i uprljaju torbu!”

Pustila sam da mi čokolade stavi u vrećicu, što – da joj kažem da mi se neće stići rastopiti? Čim sam izišla na pločnik, odmah sam počela jesti. I išla sam tako, jela čokoladu, išla, sunce je bilo jako, bilo mi je vruće, a od čokolade koju sam pojela bila sam tako žedna, prosto sam gorjela iznutra. Zato sam žurila – da što prije ugasim žeđ.

Mir mi je trebao, hitno. Mir osjetilima, mir umu, mir duši.

I, napokon dođoh na dio koji bi se mogao nazvati “most”... Jer, velik je dio koji ide od samog nasipa do iznad rijeke. I kad kročih na taj dio, već se počeo osjećati magnetizam vode. Zapravo...

Kad sam se našla na tom dijelu... Najednom – osjetila sam – silinu betona to jest asfalta i metala u njegovoj konstrukciji, dijelovima ograde, zemlje – od one ogromne zelene površine uz rijeku, a nebo...

Nebo je bilo neizrecivo čarobno! Najljepše nebo u životu!

–9–

To nebo je bilo kao smijeh same svjetlosti! Kao biće bez zapreka.

Kao kolektivna duša svih duša na svijetu! O, koje nebo do tad neviđeno, krasno i veliko nebo iznad tog betona, metala, zemlje...

A voda, rijeka... Ona me čeka.

Kako hodam, prilazim središnjem dijelu ograde odakle ću skočiti, to je kao usporeni film, vrijeme se rastače i... počne mi se vrtjeti...

Ne u glavi, nego u gležnjevima! Kao da u zglobu gležnjeva postoji neki mozak sa svojim centrom za ravnotežu... Glava mi hladna, brutalne slike u njoj miruju, ispunjena sam sviješću o svojoj namjeri, cilju, a u gležnjevima – ljulja. Kao da mi se kida kontakt s tlom.

Uplaših se: past ću! Past ću prije starta! Možda sam i teturala...

Bilo mi je loše. Pod tim nebom, beskrajem, u smijehu svjetlosti koji je toliko glasan da se ne čuje, bilo mi je strašno. Možda je to bilo i dobro. To, granično iskustvo. Jer, koliko god bolno, ali slike iz digitalaca pohranjene u kompjuteru su mi pokazale – gdje sam. Da ih nisam vidjela, još bih bila u zatvoru svoje predodžbe. Vegetirala u svom lažnom svijetu, u svojoj fikciji. Kao u sapunici Čarobna ljubav.

Ovako sam dobila tvrdu istinu, kao i izbor; da umrem ili da počnem živjeti!

Kako sam se približavala rijeci, vrtoglavica iz gležnjevog mozga se počela penjati.

Kad sam došla do rijeke – osjetila sam kako me ljulja iz trtične kosti. To je bio takav vrtuljak, kao da vrti samu zemaljsku kuglu oko sunca. Srećom pa je zaleđena žeđ na momente bila tako pa­ klenska da je otimala pažnju s tog... ne znam je li to bila pobuna životinjskog nagona za životom... Nešto u meni vikalo je da hoće živjeti.

Naslonila sam se na ogradu mosta.

Sunce je zalazilo, a voda je bila mirna, tako da se u njoj odražavalo zlato sunca i okolno zelenilo. Zapravo, ta boja – to je bila kao zlatno-zelena. Odražavala je zgradu Televizije i Zagrepčanku, tako da si imala osjećaj da te zgrade vire iz vode, i zapravo da ne znaš što je gore, a što dolje, gdje je granica između.

I ja sam bila između.

– 10 –

Nekako, žeđ od čokolade koju sam usput pojela polako mi se smiruje. Uviđam, nije bilo lako kao što sam mislila – zakoračiti, skočiti, ugasiti žeđ za sva vremena.

Stojim, srce mi jako lupa, a žeđ...

I stojim na mostu i čekam nalet, vijavicu svečanih misli. Što će biti, koje će doći?

Ništa. Praznina. Rezignacija. Umor. Skrećem pogled s rijeke i gledam preko nasipa na zgrade Zapruđa....

Pa se zagledam u rijeku, u struje i virove pod mostom i... ne osjećam neku luđačku želju da se ubijem, ali ni želju da živim.

I onda...

Zaskakujem na ogradu u namjeri da je preskočim... A iz automobila trube, a netko dovikuje, jako, jako prodorno: “Hej, što radiš?!”

Taj glas nepoznatog vozača...

I tako sam tu. Još u životu. Zbog tog glasa u prolazu. Zbog tog čovjeka. Kojem ne znam lik.

– 11 –

On nije kriv ni za jednu moju odluku! Ipak, ja sam poteze vukla na osnovi prepariranih i skrivenih činjenica. Bila u zabludi. I tako si dovela i život u opasnost. I poslije svega njemu nije bilo žao, ma – čak nije ni lagao da mu je žao, ni javio se nije...

Prijavio me policiji za ucjenu, u što baš nisam sigurna...

I tako, ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu... Stalno gledam na mobitel, sve mislim, javit će se.

Kako sam izgubila konce iz ruku? Činjenice. Goran i ja smo se slagali oko toga da je nula onaj koji jedno misli, drugo radi, treće priča. Zato...

Bijah uvjerena, imam oslonac. Bila sto posto sigurna da – što god vani bilo, imam sigurnost u... Mislila: kad bi me svi iznevjerili, okrenuli mi leđa, imam utočište u njemu, našem povjerenju. To mi je bio bastion.

I, zaista, on... Mnogi bi moju potrebu za novim i promjenama okarakterizirali kao nesposobnost “uzemljivanja”. A on je uvijek podržavao moju potragu za novim iskustvima...

Zato mi je bilo nezamislivo provjeravati naš odnos ili njegovu odanost. Činilo mi se, mi smo usklađeni, ja znam kako on vidi mene i obrnuto. Bilo je sitnih ispadanja uslijed pregrijavanja u iznimnim situacijama koje su u danim trenucima povlačile previše pažnje, ali...

Goran je bio moja ljubav, u njemu sam tragala za svojim izgubljenim “ja”, kao što bi rekao koji li ono filozof. Kad tamo...

Možda sam miješala romantičnost i životni realizam, bila više sanjarica nego budno biće!

– 12 –

Da mogu, sad bih otišla na operaciju da mi odstrane to, te glupe umetke!

Nisam o tome mnogo pričala ni prije ni poslije. Nije li odbojno kad ljudi počnu o tijelu, operacijama, lijekovima? Sto puta je ugodnije kad se priča o poslovnim operacijama, financijskim transfuzijama, sanaciji gubitaka, presađivanju stručnjaka iz jednog poduzeća u drugo, o tome kako se tko odijeva, gdje kupuje, koliko troši...

Prošla sam tunel užasa. Skoro dva mjeseca. Ne. Dva i više... Devet i pol, točno devet i pol tjedana, računajući s današnjim danom.

U tih devet i pol tjedana moj svijet se srušio. Ne zbog operacije, nego zbog... Goran i ja... Koji je to twist, vrti mi se u glavi!

Tješilo me, a i Gorana isto – da barem mi u svojoj privatnosti možemo biti rasterećeni. Vani i na poslu... Jedva čekam vikend da ih ne vidim! Što to savlada nekog da postane baš suprotno od onog što bi želio biti? Ili sam ja najednom Gorana vidjela stvarnim? Ako nekog voliš, to je jedna pristranost, što god radiš, činiš to unutar tog stanja ljubavi – znači, automatski je nemoguće imati ispravan mozak i objektivnu sposobnost gledanja na stvarnost.

Na kraju ispada da je težnja da budeš i ostaneš s nekim otvoren – bijeg?

Kad sad pogledam, ja sam ugradnjom silikona u grudi željela iskreno popraviti stvarnost, a nisam je znala. Kakav bijedni optimizam!

Jednostavno, poželjeh uveseliti Gorana tako što ću si dati povećati grudi. Zašto ne? držala sam. Od života ne treba raditi misu. Život je samo jedan i – zašto ne bismo unutar svojih mogućnosti razveselili nekoga do koga nam je stalo?

On je zbog svojih kriza i razočaranja bio cijelu godinu-dvije napet kao puška i pomalo gubio onu nekadašnju moralnu i kreativnu bistrinu. Postao je nekako popustljiv, pomalo je sumnjao u svoje odluke, u svoj kreatorski stil, predomišljao se.

Prema meni je bio ljubazan, ali suzdržan, bez negdašnje – 13 –

razigranosti. Imao je problema, i razočaranja zbog kojih je postajao krut, zabrinut. Razumijem, nije mu bilo lako...

Rekoh mu, možda bismo mogli otvoriti vlastitu modnu agenciju, salon. Dobio bi autonomiju, a i ja ne bih radila okolo, nego s njim. Što je odgovorio!

Da se ne želi vezati! Kao da bi mu to trajno utabalo sudbinu! To bi ga obvezivalo da bude komercijalan. Jer, revije se rade gotovo isključivo za medije, rijetko koji dizajner uspije prodati više od dva-tri modela iz pojedine kolekcije. A kad bi imao salon – to bi iziskivalo da radi kao i ostali koji moraju pokriti davanja i realizirati neki financijski plus, znači – vjenčanice, maturalne haljine i slično.

Imao je valjda dubok strah od budućnosti. Grizao se. Dobio je i gastritis. I, vidjela sam, kao da me nečeg želi poštedjeti, djelovao mi je kao da mu treba poticaj, vedra promjena. I onda sam otišla povećati prsa...

Dakako, prije toga sam probala ostvariti bolju komunikaciju, ali... Čim bih mu postavila ozbiljno pitanje, nekako me uspijevao uvjeriti da preuveličavam u potrebi da nešto raščistimo. A vidjela sam: nešto nije u redu.

Nekad bi u noći ustajao s nekom idejom, odlazio odmah skicirati, a u ovom periodu bi isto tako ustajao, ali nije skicirao. Zatjecala bih ga u kuhinji, gdje trpa hranu u sebe – grožđice, kikiriki, banane – nekritički je miješao. Ili bih ga našla kako zuri kroz prozor.

Znala ga pitati, pa dobro, Gorane, možeš li mi otvoreno reći što je na stvari? U to doba je dobio poziv da bude scenograf za jednu predstavu, a onda su ponudu povukli, što ga je jako pogodilo i ja sam mu rekla, pokazala sam mu da mi je žao. Možda ne dovoljno.

Ne kao jedna glumica, Barbara... Ona je bila iz tog komada i toliko ga je tješila da sam bila posumnjala da ima nešto s njom i tražila sam, ako je tako, da mi to kaže. A on, da – što bi bilo?, da imam fiksaciju, da mi je to od umora. Čak sam bila pomišljala da se konzultiram sa psihologom.

A nisam. Jer, kad nekog voliš, on utječe na tebe, ima moć da te jača kao osobu ili da te slabi, a ja... Da, nisam načisto oko svog

– 14 –

pogleda unatrag. Pokušavam uvesti sistem u odnosu na razoreni sistem. Kvragu, voljela sam ga.

U nas nije bilo ekscesa.

Doduše, jedanput mi je pukao film kad mi je zamjerio nešto što nije trebao. A nije mi dao da mu objasnim, stalno me je prekidao, prekidao, pa sam ustala i otišla u hotel! I imala opskurnu noć da ujutro na kraju nisam bila sigurna jesam li ja bila u pravu ili ipak on.

Pola godine poslije odlučujem se za plastičnu operaciju povećanja grudi. I tu počinje moja drama, ili komedija, vic.

Vic je u tome da nemam dokaza da sam to učinila zbog njega!

Nego ispada da sam povećavala grudi zbog posla glasnogovornice! Što je totalno promašeno! Za taj posao treba imati veliki želudac, a ne velike grudi! Ali, u redu... Evo, dopuštam i tu mogućnost da me je podsvjesno motiviralo i to...

Vrtim film unatrag. A evo kako je bilo ovo, što za sada znam kako je bilo. Možda ispadne da nije bilo tako. Spremna sam izmijeniti perspektivu.

A bilo je ovako...

– 15 –

Jedne večeri Goran i ja smo se posvađali te sam otišla u hotel i tamo provela noć!

Nisam bila s ljubavnikom!

Posvađali smo se nešto oko njegove glupe suradnice Bose i toga kako mu je upropastila haljinu, odnosno četiri metra svile. A i zasmetalo mi što joj je ime skratio na “Bos”. Rekoh: “Možeš je zvati i ‘Bo’.” To bi joj baš pasalo, zbog androidnog izgleda. Uglavnom, posvadili se zbog upropaštene haljine, na što je on – bez ikakvog logičkog prijelaza – rekao da sam ja imala nešto s – menadžerom Mišom Rakom!

Dokaz? Valjda to što me je iz Ane povukao tu gdje sam možda tehnološki višak!

On tada nije razumski funkcionirao, to je bila žuta minuta!

I to nešto bezumno u hipu je prešlo na mene, kao neka munja, osjetila bolni trzaj u jetri, i onda spazam u zjenicama. Pao mi mrak na oči! Da mi je mozak radio, umjesto u hotel mogla sam...

“U Goranov stan?!?”, kako me je podbola Goranova bivša dok sam joj to prepričavala.

Rekoh: “Misliš – u njegovu radionicu? Da tamo prespavam na prašnjavom trosjedu, kraj šivaćih mašina s pogledom na stol za krojenje, ofucanu krojačku lutku, automat za izradu rupica i našivanje dugmadi te policu pretrpanu materijalima i restlovima? Jao... Toga se ne bih sjetila...”

Ma, ponijela se kao kokoš iz petparačkih novela... Kao iz onih besplatnjaka što smo ih davali kao prilog uz Anu...

– 16 –

Kako ne bih izgubila samokontrolu kad mi je tvrdio da imam ljubavnika! Ja i jedan Mišo Rak? Mi se tek poljubili kad mi je čestitao na pristanku da dođem u Dobro! On je znalac svog posla, kompetentan je – OK, ima markantnu njušku, ali... Vjernost je moj svjesni izbor. Goran to z-n-a. I zato me pogodila ta provokacija pa sam ti izjurila kao furija i – pravac prvi hotel.

Prvi hotel je bio prebukiran, pa otišla u drugi, gdje su imali sobu i bili ljubazni. Ali, kad izvadih osobnu kartu, smiješak im je splasnuo, skeptično su me odmjerili i tražili da odmah podmirim račun koji je iznosio 770 kuna! Rekli su, dosta hladno, tako postupaju prema gostima iz Zagreba!

Dok sam plaćala, i dalje su me znatiželjno odmjeravali, samo što me nisu otvoreno pitali što mi se dogodilo. Možda su imali strah da im građanin koji je toliko bio očajan da u svom gradu u kojem bi trebao imati sve da ne bude sam u sobi za jednu noć – možda ne postane gostom za posljednju noć, tko zna?

A moj Goran ne zove, čak ni poruku da pošalje! Satima i satima.

To se čini kao vječnost jer u hotelskoj sobi je pokvareno grijanje!

Hladno je kao na Antartiku. K tome, baterija mobitela pokazuje da je na minimumu. Nemam punjača. Prazna sam. Počinje me hvatati očaj.

I počelo me gristi kako zamjeram Goranu uvredu u trenutku kada mu je otac teško bolestan...

Govorila sam si: “Baš si kao plavuša iz vica, zanemaruješ cjelinu situacije, samo misliš na sebe...” Pa, pričao ti je koliko mu otac znači i da mu je bilo teško pomiriti se da će stari možda umrijeti, a da oni prije toga nisu jedno dugome stigli reći što je trebalo...

Odustajem od principa, s fiksnog telefona nazivam Gorana da raspravimo problem. Da mu se ispričam, da se on meni ispriča. Ali, Goranov telefon je zauzet!

Mobitel. Nisam imala mozga da okrenem fiksni.

I to mi pada na bijedno stanje tako da zaključujem da je cijeli svijet odvratno prljav, a da mi čisti ne bismo smjeli napuhavati sitne razmirice do krupnih moralnih pitanja i odgovora, već sačuvati sklad. I, u takvom stanju Goranu pišem sms s isprikom.

– 17 –

Goran moju ispriku dočeka meko, s uzvratnom isprikom meni, uz djetinju razigranu zloću da me namjerno nije zvao, da se pečem, premda se, kao, i on pekao u napetosti što je sa mnom. Znam da je to bilo isforsirano, ali isto tako znam da mu u tom času nije bilo lako govoriti o vlastitim kriznim previranjima.

Jedva sam čekala da ga zagrlim. Ipak, nisam pojurila odmah, zurila sam u toj sobi do zore...

Sutradan mi je Goran kupio još jedan push-up-grudnjak, što me je pak navelo da počnem razmišljati i planirati promjenu izgleda...

Nakon te noći u hotelu – nabasam na Žorža, koji se to jutro vraća s nekakvog partija, izlazeći iz hotela – prije nego što ću do parkirališta, koje je trenutno bilo blokirano komunalnim vozilom, samo što doslovce ne udarim u tog fotografa. S njim, odnosno na pola koraka iza njega bio je Joško koji je u tom času uneseno razgovarao na mobitel te mi nije dao ni znak da me je ugledao. Sa Žoržom je bilo “Bok, bok” plus pola rečenice kako se vraća s after partija, nismo se mogli zaustaviti jer je na pločniku bilo tijesno – tu bili radnici kod hidranta za vodu sa svojom mehanizacijom, i to je bilo uz tramvajska stanicu, ljudi izlazili, utrčavali u tramvaj, tako da mi nismo zastajali u toj gužvi. Dakle, ne znam je li me zamijetio majstor maturalnih haljina, ali Žorž jest, i on je onako, s kojim promilom u krvi, imao neku ne-čednu pomisao, da sam bila u društvu, s nekim tko je za korak ispred ili iza mene u onoj ranojutarnjoj gužvi, ne znam, ali...

On je moj izlazak iz hotela spomenuo svom prijatelju, vlasniku trgovine modnih potrepština, a on pak svom povremenom pomoćniku, Goranovom i mom prijatelju Denisu, a koji je to pod utjecajem bambusa na koktelu nakon one jedne revije spomenuo mojoj sestrični Blanki dok je Goran pričao s gospođom Marić, šeficom Piste, a ona, čim se Denis odmaknuo, a Goran prišao – ne sluteći koliko je Goran napet – podbola Gorana, koji je uslijed svega i svačega što ga je opterećivao bio taj čas u blagom stanju sužene svijesti, pa je procijedio “Ipak si bila s Mišom!”, kao da mu je bilo izbrisano iz memorije da sam u jebeno hladnom hotelu te noći završila upravo

– 18 –

zbog tog što nisam mogla podnijeti njegovu suludu sumnju da sam bila s dotičnim!

Tko je bio Mišo?

Mišo Rak je nekad bio marketinški menadžer osiguravateljske kuće Dobro, a koja je bila glavni sponzor Anine manifestacije Cro-etno-fashion. Naime, Ana je bila organizator kulturnog dijela događanja, a ja Anin čovjek iz organizacije, nešto kao izvršna direktorica.

To je bilo pretprošlog ljeta, u Malom Gradu. Uglavnom, ja sam svoj dio posla tako dobro obavila da mi je dotični ponudio da prijeđem raditi u Dobro. To sam prihvatila jer sam u tom času imala skoro trideset i jednu godinu i svega tri godine staža koje sam si sama uplaćivala kao novinarka. To je to.

– 19 –

– 452 –

Zorica Radakovic´ (Sinj, 1963.) pjesnikinja je i spisateljica iz Zagreba. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu apsolvirala je na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnost. Godine 1984. izlazi joj zapažena knjiga-projekt Svaki dan je sutra pa otad uz knjige poezije objavljuje i prozu, eseje, kritike te radiodrame i drame. Radila je kao novinarka pišući o temama iz kulture i pop-scene, a kao reporterka donosila i reportaže s ratišta. Uz novinarski i autorski rad bavila se i radiodramaturgijom te je za Dramski program Hrvatskog radija adaptirala prozna djela suvremenih pisaca i književnih klasika.

Godine 2000. njena drama Susjeda dobila je međunarodnu nagradu u Beču te je praizvedena na njemačkom, a potom na hrvatskom jeziku u ZKM-u. Poezija i proza zastupljene su joj u raznim pregledima i antologijama Objavila je knjige poezije U mraku mrtav čovjek, 1989., Bit će rata, 1990., Pola jedan, 1995., Eto muha, 1999., Žene, muškarci, psi, 2002., te knjigu drama Stoj na glavi, 2002.

– 453 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., rujan Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-892-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 – 454 –

– 455 –

Nakon što je napravila estetsku operaciju povećanja grudi kako bi razveselila i iznenadila svoga partnera Gorana, dizajnera odjeće i producenta, junakinja mora otići na bolovanje jer zahvat nije prošao kako je planirano. Svijet dvoje ljubavnika satkan je od tračeva, želje za uspjehom, jurcanjem za slavom te željom da se bude prava ili lažna zvijezda žutih magazina, naslovnica i televizijskih emisija. U želji za zabavom i da budu drugačiji, njih dvoje snimaju kratke videozapise, bilježe svoj život u detalje, smatrajući kako je važan i nedostižan. I sve je idilično dok ona ne otkrije snimke svoga ljubljenoga Gorana s drugim ženama i muškarcima, kada se kao kula od karata ruši njezin svijet sagrađen na obmanama i lažima.

Ulovljena u vlastitu mrežu za snove, junakinja romana Sanjarica ne može se iz te mreže koju je oko nje sagradio njezin ljubavnik izvući osim ako ne prekine sve niti kojima je vezana.

Zorica Radaković napisala je roman o smrti i življenju, o očaju i ljubavi, o ispraznosti i lažnom sjaju koji celebrity-kultura predstavlja. Šokantna u detaljima, razobličujuća u cjelini, složena i banalna, Sanjarica je knjiga o svakodnevici u društvu lažnoga morala i krivih vrijednosti.

169,00 kn

www.fraktura.hr

– 456 –