Sarajevski Marlboro

Miljenko Jergović

Djela Miljenka Jergovića knjiga prva

Sarajevski Marlboro

1

Djela Miljenka Jergovića Prvo kolo Sarajevski Marlboro, knjiga prva Dvori od oraha, knjiga druga Hauzmajstor Šulc, knjiga treća Imenik lijepih vještina: eseji, kronike, članci, knjiga četvrta

2

Miljenko Jergović

Sarajevski Marlboro

Fraktura 3

Prvi put obavljeno 1994. u Zagrebu. © Miljenko Jergović i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-053-1 (Djela) ISBN 978-953-358-054-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1009556

4

nezaobilazan detalj u biografiji

5

6

Izlet

G

lavi je mjesto na jastuku, sve ostalo je čisti užas. Osjećaš kako gubiš to meko tlo pod sobom. Ljulja se usnuli svijet, sljepoočnica ti lupka o kvrgu majčinog ramena, proviriš kroz jedno oko i vidiš igru stuba pod nogama, optičku varku jednostavnih geometrijskih figura koje te opet vraćaju u san. Budi te iznenadni osjećaj mučnine u želucu, u autobusu si, okružen službenicima Službe društvenoga knjigovodstva koji su pošli na izlet u Jajce. Nitko ne vodi djecu osim tvoje majke; moraš vidjeti vodopade, strogo je zaključila, i džaba ti sad što utroba hrli van, u glavi mutna močvara koja se nikada neće izbistriti u vodopad. Debelo autobusno staklo pravilno lupka kroz svijest, promiču slike koje će se tek kasnije, za deset godina možda, pretočiti u prepoznatljive predjele šireg zavičaja o kojemu se s ushitom i pretjerivanjima govori poznanicima iz drugih zemalja i zavičaja.

Kišni je dan, pod mostovima nabujala Bosna teče, i ništa baš nije za izlete. Sredovječni službenici veselo čavrljaju i zagledaju plavokose sekretarice, koje u velikim torbama za plažu nose pečene piliće, šminku i češljeve, table plivadona, ulja za sunčanje i one sitne ženske stvarčice za koje ćeš puno kasnije saznati da se koriste samo jednom mjesečno, ali to jednom je uvijek kada se ide na izlete ili kada se nešto slavi.

7

Gledaš kako neki fićo pretječe autobus; u njemu su četvorica mladića. Odozgor viđeni izgledaju kao veseli patuljci kojima je ova kiša baš dobro došla. Utrkuju se kroz sjajni mokri svijet sa svakim na koga naiđu. Čini ti se da ih nitko drugi iz autobusa ne gleda.

Ljudi su zaokupljeni važnijim stvarima; usred tjedna dobili su slobodan dan i sada ga valja iskoristiti. Krezavi Džemo ponio je vojničku čuturicu, koju nudi uokolo, pa je, onako od šale, pruža i tebi. Pomisliš da je unutra voda, ali te prene oštar miris tekućine kojom bolničarka premazuje rame prije vakcinacije. U taj čas utro­ ­ba ti je konačno pohrlila van, sjedalo ispred sebe oblio si nekom gorkom žućkastom smjesom, koja će se još dugo, onako ljepljiva, širiti nosnicama.

Autobus usporava i zaustavlja se nasred ceste. Vozač izlazi van, a za njim i svi putnici. Majka ti govori da ostaneš, no ne da ti se samome biti u autobusu. Prilaziš gomili okupljenih ljudi, provlačiš im se između nogu i ugledaš sasvim zgužvanog fiću iz kojega viri ruka. Majka ti dlanom zaklanja pogled, ne gledaš sve dok te opet ne posjedne na sjedalo u autobusu. Blijedi putnici vraćaju se za tobom, nitko ne progovara ni riječi, samo jedna od one tri plavuše kaže kako nam je ovo pokvarilo izlet. Šta ovo? Ne pitaš jer znaš da bi ispalo kako ispituješ gluposti. Ljudi u fići su mrtvi, ali izgleda da to samo tebe nije potreslo. Nitko ih nije poznavao, pa zašto sada tugovati. Džemo započinje priču o prometnim nesrećama koje je preživio i o kojima je slušao. Misliš kako se svako putovanje, ako Džemo govori istinu, završi u zgužvanom fići. Ne čini ti se strašnim ako i tvoj autobus bude predmet nečijih blijedih pogleda, a nečija majka bude skrivala oči od tvoje ruke. Situacija čak nije lišena privlačnosti. Ne znaš zašto, ali čini ti se jako dobro biti u centru 8

takve pažnje. Više ne osjećaš mučninu, napinje ti se visuljak u gaćicama, a blagost prostruji žilama. Konačno si se probudio i razbistrio. Zapitkuješ majku, razmahuješ nogama, tražiš od Džeme čuturicu, nasmijavaš okolinu, u centru si pažnje i dobro ti je kao da si poginuo.

Jajce je sačinjeno od ogromnih lego-kockica. Neka velika ruka posložila ih je kao po prospektu. Ništa nije kao pravo osim vodopada. On je velik i strašan. Izlet provodiš pod natkrivenom baštom restorana. Džemo priča o djevojci koja je zbog mladića skočila s vrha vodopada. Kada je ovaj to čuo, skočio je i on. Ali djevojka nije poginula, nego se drugi dan pojavila u gradu. Pitala ljude gdje joj je mladić i ovi joj rekli da je skočio za njom. To ju je rastužilo, pa je skočila opet. Nitko osim tebe nije vjerovao Džemi. Pitao si ga da li se možda mladić nakon skoka pojavio živ. Nije. E sad, nije ti baš bilo jasno kako žena, a žene su slabije od muškaraca, može ostati jednom živa, a on nije mogao nijednom. Predložio si Džemi da skačete, pa da vidimo tko će ostati živ. On nije htio.

Pod Jajcem, kaže, imaju neki hodnici iz kojih, kada jednom uđeš, više ne možeš izaći. Tamo ubacuju dječake koji puše u školskom zahodu. To te prestravilo. Nikada nisi pušio, ali bi netko mogao pomisliti da možda jesi, pa te ubaciti unutra. Grozno bi bilo cijeli život lutati u mraku.

Otišli ste u neku dvoranu sa slikama heroja. Tu je drug Tito napravio Jugoslaviju. Pitao si da li je drug Tito napravio i Jajce.

Džemo je rekao da nije, ali kao da i jeste. To nisi razumio. Po tvome sudu, drug Tito je jedini bio dovoljno velik da lego-kocke posloži nad vodopadom. To Džemino “nije, ali jeste” jako smrdi, kao i njegova čuturica.

9

U jednom restoranu svi ste zajedno jeli. Ti si jeo ražnjiće, ali si ih na povratku, u istom autobusu, povratio. Nema veze, bilo ih je dobro jesti.

Vani je već bila noć i nije vas pretekao nijedan fićo, niste se nijednom zaustavili i nitko nije poginuo. Džemo više nije govorio o nesrećama. Govorio je o nečem drugom, što vjerojatno opet nije bilo istina. Ili je bilo istina samo u tom trenutku, prije nego što ste svi zajedno zatvorili oči i probudili se kad je nebo već bilo crveno, kao zapaljeni krov nad svjetlima Sarajeva.

10

rekonstrukcija događaja

11

12

Kaktus

O

na je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u živo­tu pro­pustiti. Često je putovala, a još češće patila jer ne putuje.

Smatrala je da su pravi provod i sreća uvijek negdje drugdje, stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep, kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se, barem tako kažu snovi, život pretvara u bajku.

Koncem prosinca te 1990. odlučila je da Novu godinu s gomilom nepoznatih ljudi dočekamo na Hvaru. Puna oduševljenja, odluku je iznijela kao prijedlog, ja sam imao nekih primjedbi, no one su je tako žalostile da sam odluku na koncu prihvatio kao zajedničku.

Pretposljednjeg dana te godine okupili smo se na Marijindvoru.

Bilo je rano, rano jutro, još nisu počeli kružiti tramvaji. Upoznao sam se s gomilom blaziranih tipova i djevojaka u svečanim haljinama koje me bez greške podsjećaju na pijanstvo. Nas dvanaest plus gomila stvari plus vesela ženka boksera rasporedili smo se u tri auta. Dva golfa su išla naprijed, a iza njih poluraspadnuta diana. U njoj smo trebali putovati nas dvoje, te proćelavi student elektrotehnike, njegova debela ružna djevojka i pas. Auto je bio izlijepljen natronskom trakom kojom se omataju paketi, puhalo je sa svih strana, a noge su gotovo propadale kroz pod. Vukli smo se nepodnošljivo sporo cestom prema jugu, debela djevojka je pričala 13

o pariškim parfemima, a pas je neprestano puštao glasne smrdljive vjetrove. Koketno bih se svaki put nasmiješio, stavio neku opću primjedbu i vraški se trudio da moja djevojka misli kako se baš dobro osjećam. Uz Ivan-planinu diana je milila dvadesetak kilometara na sat, da bi u Konjicu dvaput kašljucnula i konačno stala.

Bokserica je opet glasno odvalila po našim nosnicama i veselo zalajala. Izašli smo iz auta, zaustavili su se i oni iz golfova i započelo je vijećanje što da se radi. U svakoj kombinaciji mi smo ispadali višak. I kada je već odlučeno tko će nastaviti vlakom a tko autima, uhvatio sam je za rame i šapnuo: – A da se mi ipak vratimo?

Nije me ljutito pogledala kao što sam očekivao, slegnula je ramenima i uzdahnula.

– Tko će im reći?

– Reci ti, ti si muško.

– Bolje ti, ipak ih poznaješ. Osim toga, ako ja kažem, ispast će da se zbog nečega ljutimo.

Naravno, ona je procvrkutala da se mi vraćamo u Sarajevo.

I ugodne i neugodne odluke uvijek sam znao lijepim riječima prebaciti na nekog drugog.

Do vlaka nam je ostalo dva i pol sata. Sjeli smo u hladnu i praznu hotelsku salu. Pogledom ispitivali jedno drugo, vodili igru sitnih nježnih dodira.

– Baš šteta! – slagao sam.

Ona je okrivljivala sebe da mi je upropastila Novu godinu. Milovanjem i malim muškim lukavstvima uvjeravao sam je da nije tako.

– Žao mi je i zbog poklona.

14

Uvijek sam volio da mi nešto poklanjaju, pa sam inzistirao da se taj čin obavi tu u Konjicu. Ona se opirala jer joj se prigoda nije činila baš svečanom. Još uvijek se nadala onom kristalnom trenutku. No već sam rekao da sam majstor u nagovaranju.

Pažljivo je otvorila ranac i još pažljivije izvukla kutiju od jubilarnog vinjaka.

– Otvori!

Kutija je bila lagana, tako da je postalo jasno kako u njoj nije boca. A i bilo bi glupo. Unutra je bilo nešto, lijepo umotano u bijeli papir. Prstima me je upozoravala da otvaram što pažljivije. U minijaturnoj lončanici bio je isto tako minijaturni kaktus. Ne veći od palca tek rođenog djeteta.

Nikada joj nisam rekao da mrzim biljke u sobama. One traže pažnju i urednost, traže da misliš na njih, a ja nisam znao kako treba misliti ni o ljudima koje volim. Kad je baka umrla, sve biljke u mojoj sobi osušile su se. Bilo mi je tužno mada ih nisam podnosio.

Nasmiješio sam se, poljubio je i izgovorio par riječi oduševljenja.

Kad je povjerovala da su iskrene, izvukao sam Chanel 5 (kupovao sam ga, naravno, misleći na Marilyn) i Eseje o fotografiji Susan Sontag. Nikada joj nisam poklanjao samo knjigu jer je, vjerojatno ispravno, smatrala kako knjige poklanjam misleći na sebe, a ne na nju.

Kaktus sam smjestio na poluosunčano mjesto svoje sobe, do gipsane statuete Svetog Vlaha i oblutka s rupom na sredini koji donosi sreću. Poslije nekoliko mjeseci počeo je rat u Hrvatskoj, Špegeljov film.

Uredno sam ga zalijevao svakih pet dana i pazio da ga ne 15

pomičem. Nekada davno baka mi je rekla kako se kaktusi ne smiju premještati. Oni mogu biti samo na jednom mjestu. Nije naročito važno kakvo je to mjesto i je li najljepše, važno je da je njihovo.

Vodio sam računa o tom kaktusu i samom sam se sebi čudio kako to da ne griješim prema njemu.

I umjesto da ugine, kako već ugibaju svi ti simpatični poklončići koje trgovci namjenski iznesu pred praznike, on je počeo rasti. Širio je bodlje, nježne kao u sasvim malog ježa, debljao se i blago povijao za suncem. Više nije bio kao dječji palac. Kad bi došla u sobu, ona je bila sretna što se kaktus nije utopio u mome nemaru.

– Počinje sličiti tebi.

– Kaktus?

– Zapravo ne tebi, nego jednom dijelu tvoga tijela.

Ja takvo što, priznajem to, nisam primijetio, ali nakon što mi je rekla počeo sam ga gledati takvim. Kaktus je postao mala vesela pojedinost u našem životu, ona pojedinost kroz koju sve ljubavi izlaze iz zadanog okvira i postaju vrijedne za uspomenjivanje.

Onih dana kad je uništen Vukovar osjetio sam nešto kao ledeni dah za vratom. Život je postajao jako ozbiljna stvar, različita od svega što sam o njemu znao. Svaka greška mogla je biti sudbinska, osjećao sam to, mada mi još uvijek nije bilo jasno ni kako ni zašto.

Posljednjih dana ožujka 1992. ona je otišla iz grada. Činilo se da odlazi onako kako se odlazilo na ekskurziju. Bez rastanka.

Prvih dana travnja preselio sam se u podrum. U krošnju jabuke pala je minobacačka granata. Prozori su popucali, a geler ne veći od zrna riže razbio je staro austrijsko ogledalo na psihi pokraj ormara. Staklo je ciknulo s pravilnošću meridijana na zemljopisnoj 16

karti. Telefoni su još uvijek radili i pokušao sam joj to ispričati.

Nije razumjela. Vjerojatno je mislila da sam ja malo ciknuo u glavi.

Svakih pet dana išao sam na kat i zalijevao kaktus. Sada je bio izvijen prema četničkim položajima. Plašljivo sam pogledavao prema suncu i svakoga trenutka očekivao metak. Dolje je bilo toplo, vlažno i prisno. Vonjao je truli krumpir, ugljena prašina grizla je za oči. Vjerojatno ni u uterusu nije ljepše.

Ona je povjerovala da smrt postoji samo u Sarajevu. Postala je patetična i sasvim daleka. Pitala me je hoću li da idemo u Novi Zeland. Odgovorio sam joj da sam u podrumu, da je ta zemlja jako daleko i da ne mislim da bih u njoj bio osobito sretan. Za kaktus nikada nije pitala. Ja ga nisam htio spominjati.

Ljudi se mijenjaju kada su sami u mraku. To se događa ne­ osjetno. Znam za priču o čovjeku koji je sasvim uredno legao u krevet i ujutro se probudio potpuno sijed. Nikome nije znao reći što je to sanjao. Tih dana živio sam u očajničkom strahu od zime.

Jednog jutra, onog petog dana, sva voda u stanu bila je zaleđena.

Tek tada mi je palo na pamet da kaktus ne podnosi zimu. Uzeo sam ga i odnio dolje, u podrum, nasuprot peći u kojoj smo ložili ugljenu prašinu. Ni preblizu ni predaleko. Upravo onako kako sam mislio da odgovara i kaktusima i ljudima.

Sutradan on je ležao preko ruba saksijice. Kako ležao? Pa lijepo, vrhom nadolje, kao da je sunce negdje ispod. Zalio sam ga posljednji put, mada mi je bilo jasno da je to kraj.

Rat me je naučio vještačkom smirivanju osjećaja i živaca. Kada počnete pričati o nekim stvarima koje bi me mogle naročito potresti, negdje unutra mi se upali crvena lampica, kao ona što otklanja šumove s magnetofonske vrpce, i ja više ne osjećam ništa. No kad 17

pomislim na taj kaktus, ništa ne pomaže. On je kao neki sitni derivat tuge, naizgled bezopasan, kao gorki badem cijankalija. Neke je ljude nekada davno rastuživalo što konji umiru stojećki, a mene rastužuje što kaktusi klonu poput dječaka u onoj Goetheovoj pjesmi. Ta stvar i nije tako važna, osim kao upozorenje da se u životu treba čuvati detalja. I ničeg drugog.

18

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Živi u Zagrebu.

Romani: Buick Rivera (2002.), Dvori od oraha (2003.), Gloria in excelsis (2005.), Ruta Tannenbaum (2006.), Freelander (2007.), Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2007.), Volga, Volga (2009.), Otac (2010.), Roman o Korini (2010.), Psi na jezeru (2010.), Rod (2013.), Wilimowski (2016.), Doboši noći (2015.).

Pripovijetke i druge proze: Sarajevski Marlboro (1994.), Karivani (1995.), Mama Leone (1999.), Inšallah, Madona, inšallah (2004.), Mačka čovjek pas (2012.), Levijeva tkaonica svile (2014.), Sarajevo, plan grada (2015.), Nezemaljski izraz njegovih ruku (2016.), Selidba (2018.).

Poezija: Opservatorija Varšava (1988.), Uči li noćas neko u ovom gradu japanski (1990.), Himmel Comando (1992.), Preko zaleđenog mosta (1996.), Hauzmajstor Šulc (2001.), Dunje 1983, (2005.), Izabrane pjesme Nane Mazutha (2011.). Članci, kolumne, eseji, prepiska: Naci bonton (1998.), Historijska čitanka (2001.), Historijska čitanka 2 (2004.), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006.), Transatlantic Mail, sa Semezdinom Mehmedinovićem (2009.), Zagrebačke kronike (2010.), Pamti li svijet Oscara Schmidta (2010.), Muškat, limun i kurkuma (2011.), 163

Tušta i tma, sa Svetislavom Basarom (2014.), Drugi krug, sa Svetislavom Basarom (2015.), i Autobus za Vavilon (2017.).

Drama: Kažeš anđeo (2000.).

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada. Među njima su nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike, Stolac, 1987.; Goran za mlade pjesnike, Lukovdol, 1988.; Veselko Tenžera, za najbolju kolumnu na području Jugoslavije, Zagreb, 1990.; Ksaver Šandor Gjalski, Zabok, 1994.; Erich-Maria Remarque, Osnabrück, 1995.; Grinzane Cavour, Torino, 2003.; nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2004.; nagrada Napoli, Napulj, 2005.; Meša Selimović, Tuzla, 2007.; nagrada grada Cassina, Cassino, 2009.; nagrada Fulvio Tomizza, Trst, 2011.; Angelus za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, Wroclaw, 2012.; Stefan Mitrov Ljubiša, Budva, 2013.; Njegoševa nagrada, Cetinje, 2015.; nagrada Prozart, Skopje, 2017.; nagrada Georg Dehio, Berlin, 2018.; Milovan Vidaković, Novi Sad, 2018.

Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, češki, engleski, farsi, finski, katalonski, litvanski, madžarski, makedonski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, ruski, slovački, španjolski, švedski, talijanski, turski i ukrajinski jezik.

164

Izdanja, prijevodi

Sarajevski Marlboro, Durieux, Zagreb 1994.

Sarajevski Marlboro, Karivani, druge priče 1992-1996, Durieux, Zagreb 1999.

Sarajevski Marlboro, KC DamaD, Novi Pazar 2002.

Sarajevski Marlboro, Jutarnji list, Zagreb list 2004.

Sarajevski Marlboro, Šahinpašić, Sarajevo 2008.

Sarajevski Marlboro, Nova knjiga, Podgorica 2013.

Prijevodi: Le Marlboro di Sarajevo, Quodlibet , Macerata, 1995.

Le Jardinier de Sarajevo, Nil Editions, Pariz 1995.

Sarajevo Marlboro, Folio Verlag, Beč, Bozen 1996.

Sarajevo Marlboro, Penguin UK, Harmondsworth 1997. Сараевско Марлборо, Izdatelstvo PIK, Veliko Trnovo 1998.

El jardinero de Sarajevo, Deria Editors, Barcelona 1999. (španjolski) El jardinero de Sarajevo, Deria Editors, Barcelona 1999. (katalonski) Сараевско Марлборо, List, Skopje 1999.

Szarajevói Marlboro, Jelenkor Kiadó, Pečuh 1999.

Sarajevo Marlboro, Iletişim, Istanbul 2001.

165

Sarajevski Marlboro, Aleph, Ljubljana 2003.

Sarajevski Marlboro, VBZ. - Slovenija, Ljubljana 2003.

Marlboro Sarajevo, Cavalo de Ferro, Lisabon 2004.

Le Jardinier de Sarajevo, Actes Sud, Arles 2004.

Sarajevo Marlboro, Archipelago Books, New York, 2004.

Le Marlboro di Sarajevo, Libri Scheiwiller, Milano 2005.

Sarajevské Marlboro, Periplum, Olomouc, 2008.

Sarajevo Marlboro, Schöffling & Co., Frankfurt 2009. Сараеўскае мальбара, ARCHE, Менск 2011. Сараєвські Мальборо, Tempora, Kijev 2013. ‫( بآ هاچ کی و وویاراس‬Sarajevo va jek čah-e ab), Nika, Tehran, 2014. Сараевско Марлборо, Izdatelstvo Žanet 45, Plovdiv 2015.

Sarajevolainen Marlboro, Kustannusosakeyhtiö Savukeidas, Turku-Tallinn 2017.

166

Sadržaj

Nezaobilazan detalj u biografiji

5

Izlet 7 Rekonstrukcija događaja

11

Kaktus 13 Krađa 19 Buba 25 Prsten 29 Gospar 33 Bosanski lonac

37

Hanumica 45 Gong 49 Slobodan 55 Pastrmka 61 Brada 65 Čiko zavodnik

69

167

Komunist 75 Grob 81 Kondor 87 Vrtlar 95 Buđenje 101 Vojvoda 107 Dijagnoza 113 Kolonija 117 Deklinacija 121 Fotografija 127 Putovanje 131 Slijepac 135 Zvono 141 Pismo 145 Saksofonist 153 Who will be the witness

157

Biblioteka 159 O autoru

163

Izdanja, prijevodi

165

168

169

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Ivan Lovrenović Korektura Margareta Medjurečan Ilustracije Alem Ćurin, Ranko Jukić, Hrvojka Kovačić, Vicko Michieli Prijelom Melania Marjanović Ilustracija i dizajn ovitka Vedran Klemens Godina izdanja 2018., listopad Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-054-8 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

170

171

1

Miljenko jergović — djela Sarajevski Marlboro Tematizirajući ratnu stvarnost Sarajeva, priče iz Sarajevskoga Marlbora u poetičkom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i očekivanja: Jergović ne operira povišenim emocijama, ne “igra” na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve. Narativni je postupak stegnut, bez retoričkih paroksizama, usredotočen na događaj i na ono što se u njemu zbiva s čovjekom, bez svoje volje bačenim u događaj. A sve je to viđeno kao iz stanja neke čudovite odvojenosti, koja omogućuje da se sve stvari sagledavaju i tekstom oblikuju istovremeno u svojoj tvrdoj stvarnosti i sugestivno oneobičene izvan ičijega i ikakvoga poznatoga iskustva.

Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., Sarajevski Marlboro — u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista — bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz Sarajevskog Marlbora zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.–1995.

— Ivan Lovrenović

ISBN 978-953358054-8

139,00 kn www.fraktura.hr iSBn 978-953-358-054-8

172