Sedam dobrih godina

“Etgar Keret je genij…” – New York Times

Sedam dobrih godina

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Pizzerija Kamikaze

-2-

Etgar Keret

Sedam dobrih godina prevela s engleskog Andrea Weiss Sadeh

Fraktura -3-

Naslov izvornika The Seven Good Years © by Etgar Keret Objavljeno prema sporazumu s Institute for The Translation of Hebrew Literature © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Andrea Weiss Sadeh i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-927-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 982081

-4-

Mojoj majci

-5-

-6-

Prva godina

-7-

-8-

1.

Odjednom sve isto

“E baš mrzim terorističke napade”, mršava bolnička sestra kaže starijoj. “Hoćeš žvaku?”

Starija sestra uzme jednu i kimne. “A što se može?” kaže.

“I ja mrzim hitne slučajeve.”

“Nije riječ o hitnim slučajevima”, ne odustaje mršava. “Nemam ja problema s nesrećama i sličnim stvarima. Govorim o terorističkim napadima, oni pokvare baš sve.”

Dok sjedim na klupi ispred rodilišta, mislim: ima ona pravo.

Prije sat vremena došao sam ovamo sav ushićen, sa svojom ženom i manijakalno pedantnim taksistom koji se bojao da će mu se uništiti presvlake kad je njoj pukao vodenjak. A sad sje­ dim u hodniku sav mrzovoljan i čekam da se osoblje vrati iz Hitne službe. Svi osim ovih dviju sestara otišli su pomoći ranjenima u terorističkom napadu. I trudovi moje žene su se usporili. Vjerojatno čak i beba osjeća da cijela ta stvar s porodom više nije toliko hitna. Dok sam išao prema kantini, mimoišao sam se s nekoliko ranjenika koje su gurali na škripavim bolničkim kolicima. U taksiju na putu prema bolnici moja je žena urlala kao luđakinja, no svi ovi ljudi su tihi.

“Vi ste Etgar Keret?” upita me tip u kariranoj košulji. “Onaj pisac?” Nevoljko kimam. “Pa tko bi to rekao?” kaže on vadeći iz torbe sitni magnetofon. “Gdje ste bili kad je počeo napad?”

-9-

pita. Na tren oklijevam, a on suosjećajno kaže: “Samo polako.

Bez pritiska. Upravo ste doživjeli traumu.”

“Nisam bio u terorističkom napadu”, objašnjavam. “Ovdje sam sasvim slučajno. Žena mi rađa.”

“A tako”, kaže on i ne pokušavajući prikriti razočaranje pa pritisne stop na magnetofonu. “Mazal tov!” Sjedne kraj mene i pripali cigaretu.

“Možda biste trebali razgovarati s nekim drugim”, predlažem pokušavajući od lica udaljiti dim Lucky Strikea. “Prije minutu vidio sam da su dvoje ljudi odvezli na Neurologiju.”

“To su bili Rusi”, kaže on uzdahnuvši. “Ne znaju ni riječ hebrejskog. Osim toga na Neurologiju ionako ne puštaju nikoga. Ovo je sedmi put da sam u ovoj bolnici nakon napada i već sam pohvatao sve njihove fore.” Sjedimo tako minutu ne razgovarajući. Desetak je godina mlađi od mene, no već je po­ čeo ćelavjeti. Kad skuži da ga promatram, nasmije se i kaže: “Koja šteta da nisi bio tamo. Reakcija pisca bila bi mi super za članak. Nekoga originalnog, tko ima malo širine. Nakon svakog napada dobivam uvijek iste izjave: ‘Odjednom sam začuo bum’, ‘Ne znam što se dogodilo’, ‘Sve je bilo prekriveno krvlju.’ Koliko takvih stvari možeš podnijeti?”

“Nisu ljudi krivi”, kažem. “Naprosto, teroristički napadi su uvijek isti. Što originalno možeš reći o eksploziji i besmislenom stradanju?”

“Ubij me ako znam”, veli on sliježući ramenima. “Pa vi ste pisac.”

Nekoliko ljudi u bijelim kutama počinje pristizati iz Hitne službe na putu do rodilišta. “Vi ste iz Tel Aviva”, kaže novinar.

“Pa zašto ste dolazili tako daleko, u ovu rupetinu, da vam žena rodi?”

- 10 -

“Htjeli smo prirodni porođaj, a ovdje imaju odjel…”

“Prirodni?” prekine me on hihoćući se. “Što je prirodno u kepecu koji s kabelom što mu visi iz pupka ispadne iz vagine tvoje žene?” I ne pokušavam mu odgovoriti. “Ja sam svojoj rekao”, nastavlja, “‘ako budeš rađala, može samo carski, kao u Americi. Ne želim da mi te neka beba tamo dolje raširi.’ Danas samo u primitivnim zemljama poput ove žene rađaju poput životinja. Yallah, odo ja na posao.” Dok ustaje, pokuša još jednom. “A možda mi ipak imate nešto reći o ovom terorističkom napadu?” pita. “Je li se u vama nešto promijenilo? Tipa da ćete promijeniti ime bebi ili tako nešto?” Nasmiješim se u znak isprike. “Nema veze”, kaže i namigne mi. “Nadam se da će sve proći bez problema, čovječe.” Šest sati poslije kepec s kabelom koji mu visi iz pupka ispao je iz vagine moje žene i odmah zaplakao. Pokušao sam ga smiriti, uvjeriti ga da nema razloga za brigu. Da dok on odraste, ovdje na Bliskom istoku sve će biti riješeno: vladat će mir, neće više biti terorističkih napada, a čak i ako se jednom u sto godina neki i dogodi, uvijek će se naći netko originalan, netko s malo širine, da to savršeno opiše.

Kepec utihne, a onda razmatra svoj sljedeći potez. S obzirom na to da se tek rodio, trebao bi biti naivan, no čak ni on ne nasjeda na foru, pa nakon što trenutak oklijeva i jednom slabašno štucne, ponovno udara u plač.

- 11 -

2.

Velika beba

Kad sam bio dijete, roditelji su me poveli u Europu. Vrhunac putovanja nije bio Big Ben ili Eiffelov toranj, nego let od Izraela do Londona – ili preciznije, posluženi obrok. Na pladnju se nalazila sićušna konzerva Coca-Cole, a pored nje kutija žitnih pahuljica, tek malo veća od kutije cigareta.

Moje iznenađenje tim minijaturnim pakiranjima u pravo se uzbuđenje pretvorilo tek kad sam ih otvorio i otkrio da Cola ima isti okus kao i Cola u konzervama uobičajene veličine te da su i pahuljice prave. Teško je objasniti odakle je došlo to uzbuđenje. Bili su to samo bezalkoholno piće i žitarice za doručak u mnogo manjem pakiranju, ali sa sedam godina bio sam siguran da svjedočim čudu.

Danas, trideset godina poslije, sjedim u svom dnevnom boravku u Tel Avivu i gledajući svog dvotjednog sina, osjećam se potpuno isto: preda mnom je čovjek koji nema više od četiri kile, no iznutra je ljut, uplašen, smiren i dosađuje se, baš kao i bilo tko drugi na ovom planetu. Dajte mu poslovno odijelo, Rolex i aktovku u ruku, pošaljite ga u bijeli svijet, i on će se boriti, pregovarati i sklapati poslove, a da i ne trepne. Istina, još ne govori. I kaka kao da sutra ne postoji. Prvi sam koji će priznati da mora naučiti još par stvari prije no što ga pošalju u svemir ili ga puste da pilotira s F-16. No u načelu on je gotov

- 12 -

čovjek u pakiranju od 49 centimetara, i to ne bilo tko, nego pravi ekscentrik, vrlo ekstreman, poseban lik. Onaj kojeg poštuješ, ali možda ne razumiješ dokraja. Jer, baš kao i svi kompleksni ljudi, bez obzira na njihovu visinu i težinu, on ima mnogo strana.

Moj prosvijetljeni sin: Kao netko tko je pročitao hrpu stvari o budizmu, odslušao dva ili tri predavanja različitih gurua i čak jednom imao proljev u Indiji, moram reći da je moj sin prva prosvijetljena osoba koju sam susreo. On doslovno živi u sadaš­njem trenutku: nema zamjerki, ne boji se budućnosti.

Potpuno je bez ega. Nikad ne pokušava obraniti svoju čast ili pri­svojiti zasluge na tuđi račun. Usput rečeno, njegovi djed i baka već su mu otvorili štednju u banci, i svaki put kad ga ljuljaju u zipci, djed mu govori kako su mu uspjeli dogovoriti odlične kamate i koliko će novca imati, uz pretpostavku da će inflacija ostati jednoznamenkasta, kad bude dvadesetjednogodišnjak, a štednja raspoloživa. Maleni ne odgovara. No onda djed počne računati koliko će zaraditi na kamati, i ja uočim kako se na čelu mog sina pojavljuje nekoliko bora – prve pukotine u zidu njegove nirvane.

Moj sin ovisnik: Ispričavam se svim ovisnicima i bivšim ovisnicima koji ovo čitaju, no sa svim poštovanjem prema njima i njihovoj patnji, ničija ovisnost ne može se usporediti s onom mojega sina. Kad je o provođenju slobodnog vremena riječ, baš kao svaki pravi džanki, ni on nema opcije koje imaju drugi – poznate izbore čitanja knjige, večernje šetnje, ili gledanja utakmice NBA lige. Za njega postoje samo dvije mogućnosti: cica, ili pakao. “Još malo pa ćeš otkriti svijet – cure, alkohol, ilegalno online-kockanje”, pokušavam ga umiriti. No dok se to

- 13 -

ne dogodi, obojica znamo da je cica sve što postoji. Na njegovu, a i na našu sreću, njegova mama ima dvije. U najgorem slučaju, ako se jedna pokvari, uvijek ima rezervnu.

Moj sin psihopat: Ponekad se probudim noću i vidim njegovo malo tijelo kako se pored mene u krevetu trese kao igračka na baterije, proizvodeći čudne grlene zvukove, i ne mogu si pomoći, a da ga ne usporedim s Chuckyjem u horor-filmu Dječja igra. Iste su visine, istog temperamenta, i nijednom od njih ništa nije sveto. I baš to je ono što me zbilja obeshrabruje u vezi s mojim dvotjednim sinom: nema ni trunčicu morala, ma ni gram. Boli ga dupe za rasizam, nejednakost, neosjetljivost, globalizaciju. Ne zanima ga ništa osim onoga što toga trenutka želi ili za čime žudi. Što se njega tiče, svi ostali mogu otići dođavola ili se pridružiti Greenpeaceu. Sve što on želi jest malo svježeg mlijeka ili nešto što će mu ublažiti pelenski osip, i ako treba razoriti čitav svijet da to dobije, nema problema, samo mu pokažite gdje da pritisne gumb. On će ga pritisnuti bez pardona.

Moj sin Židov koji mrzi samog sebe…

“Dobro, zar ne misliš da je sada dosta?” kaže moja žena iznenada.

“Umjesto da izmišljaš histerične optužbe na račun svog preslatkog sina, možda bi mogao napraviti nešto korisno i pro­ mijeniti mu pelenu?”

“OK”, kažem, “OK, baš sam bio pri kraju.”

- 14 -

3.

Akcija i reakcija

Stvarno se divim obzirnim teleprodavačima koji kad nazovu, osluhnu i pokušaju naslutiti kakve si volje, a da istoga trena ne započnu razgovor. I zato kad me nazove Dvora iz satelitske TV-mreže Yes i upita je li mi sad zgodan trenutak za razgovor, prvo što pomislim jest kako je obzirna. A onda joj pristojno kažem da trenutak nije zgodan.

“Stvar je u tome da sam upravo upao u jamu i ozlijedio čelo i nogu, pa mi sad zbilja nije najzgodnije”, objašnjavam joj.

“Razumijem”, kaže Dvora. “A kad onda mislite da bi bilo bolje? Možda za sat vremena?”

“Nisam baš siguran”, kažem. “Sigurno sam slomio gležanj kad sam upao, a jama je prilično duboka. Mislim da iz nje neću uspjeti izaći bez pomoći. Tako da sve ovisi o tome koliko će brzo Gorska služba stići ovamo, i trebaju li mi staviti gips ili ne.”

“Pa možda da vas onda nazovem sutra?” predlaže ona hladnokrvno.

“Može”, zastenjem ja. “Sutra bi bilo odlično.”

“Ma što je tebi s tom jamom?” dok se vozimo u taksiju, moja žena negoduje na moju taktiku izbjegavanja. Ovo je prvi put da smo izašli i ostavili svoga sina Leva s mojom majkom, pa je malo napeta. “Zašto ne možeš jednostavno reći: ‘Ne, hvala, ali ne zanima me kupnja, najam ili posudba, što god bilo to što - 15 -

prodajete, pa vas lijepo molim da me više ne nazivate, u ovom životu, a ako je moguće, ni u sljedećem.’ Onda napraviš kratku stanku i kažeš: ‘Želim vam ugodan dan.’ I prekineš vezu, kao i svi ostali.”

Ne mislim da su svi drugi tako odrješiti i zločesti prema Dvori i njezinu soju kao što je moja žena, no moram priznati da je u pravu. Na Bliskom istoku ljudi osjećaju vlastitu smrtnost mnogo jače nego igdje drugdje na planetu, što kod većine uzrokuje sklonost nasilju prema neznancima koji im pokušavaju potratiti ono malo vremena što im je preostalo na Zemlji.

I premda i sam jednako ljubomorno čuvam svoje vrijeme , zaista mi je teško reći ne neznancima na telefonu. Nije mi problem riješiti se prodavača na tržnici ili odbiti prijatelja koji mi nešto nudi preko telefona. Ali ta nesveta kombinacija neznanca i telefonskog zahtjeva paralizira me, i za manje od sekunde počinjem zamišljati izobličeno lice čovjeka na drugom kraju žice čiji je život satkan od patnje i ponižavanja. Zamišljam kako stoji na prozorskoj dasci svog ureda na četrdeset drugom katu i preko bežičnog telefona sa mnom razgovara mirnim glasom, no u njegovoj glavi odluka je pala: “Nek me još samo jedan seronja odbije, i skačem!” A kad dođe do toga da moram odlučiti između nečijeg života i “Skulpture od balona: Beskrajna zabava za čitavu obitelj”, televizijskoga kanala za samo 9,99 šekela mjesečno, odabirem život, ili sam barem odabirao sve dok me moja žena i financijski savjetnik nisu pristojno zamolili da prestanem. Tako sam počeo razvijati strategiju “sirote bake” u kojoj prizivam ženu kojoj sam namjestio desetke virtualnih sprovoda samo da izbjegnem beskorisne razgovore. No budući da sam samome sebi već iskopao jamu i upao u nju za Dvoru iz

- 16 -

satelitskoga koncerna, ovaj put mogu ostaviti baku Šošanu da počiva u miru.

“Dobro jutro, gospodine Keret”, kaže Dvora sutradan.

“Na­dam se da vam je sada zgodniji trenutak.”

“Zapravo, stanje noge mi se zakompliciralo”, promrmljam.

“Ne znam kako, ali počela se razvijati gangrena. Baš ste me ulovili prije amputacije.”

“Zadržat ću vas samo minutu”, pokušava ona srčano.

“Zaista mi je žao”, ne odustajem ja. “Već su mi dali sedativ i doktor mi pokazuje da moram isključiti mobitel. Kaže da nije sterilan.”

“Onda ću pokušati sutra”, kaže Dvora. “Želim vam uspješnu amputaciju.”

Najviše teleprodavača odustane nakon jednog poziva. Telefonski anketari i prodavači paketa za surfanje internetom obično se vrate po još jednu rundu. No Dvora iz satelitske TV-kompanije sasvim je druga priča.

“Pozdrav, gospodine Keret”, kaže mi nakon što sam nepripremljen odgovorio na sljedeći poziv. “Kako ste?” I prije no što uspijem odgovoriti, nastavlja: “Budući da ćete zbog svoje novonastale zdravstvene situ­ acije vjerojatno boraviti više vremena u kući, mislila sam da bi vam dobro došao naš paket Ekstremni sportovi. Četiri kanala koja uključuju razne ekstremne sportove diljem svijeta, od svjetskoga kupa bacanja patuljaka udalj do australskih natjecanja u jedenju stakla.”

“Vi ste trebali Etgara?” prošapćem.

“Da”, Dvora će.

“On je umro”, kažem i nakratko zašutim prije no što

- 17 -

nastavim šaptati. “Takva užasna tragedija! Stažist ga je dokrajčio na operacijskom stolu. Razmišljamo da ih tužimo.”

“Pa s kime onda razgovaram?” pita Dvora.

“S Mihaelom, njegovim mlađim bratom”, improviziram.

“Ali sad ne mogu razgovarati, na sprovodu sam.”

“Moja iskrena sućut”, kaže Dvora drhtavim glasom. “Nisam imala prilike puno razgovarati s njim, no zvučao je kao krasan čovjek.”

“Hvala vam”, šapućem ja dalje. “Sad moram prekinuti, čekaju me da izmolim kadiš.”

“Svakako”, kaže Dvora. “Nazvat ću ja kasnije. Imam paket za utjehu koji mi se čini savršen za vas.”

- 18 -

Etgar Keret rođen je u Tel Avivu 1967. i jedan je od najpopular­ nijih izraelskih književnika današnjice. Osim što su bestseleri u Izraelu, njegove knjige osvojile su najuglednija međunarodna priznanja i prevedene su na dvadesetak jezika.

I kao filmski redatelj Keret je ostvario zapaženu međunarodnu karijeru: njegov film Skin Deep osvojio je prve nagrade na više međunarodnih filmskih festivala i dobio izraelski Oscar, a za film Meduze Keret je 2007. osvojio nagradu Camera d’Or filmskog festivala u Cannesu. Domaćoj publici Keret je poznat po prijevodima zbirki priča 8% ni od čega i Iznenada netko pokuca te po knjizi Pizzerija Kamikaze i druge priče prema čijoj je naslovnoj noveli hrvatski redatelj Goran Dukić snimio hvaljeni film Wristcutters: A Love Story.

- 163 -

- 164 -

Andrea Weiss Sadeh rođena je 1969. u Zagrebu, gdje je stu­ dirala engleski i francuski jezik s književnošću na Filozofskom fakultetu. Od 1994. do 1997. pohađala je Umjetnički koledž “Beit Berl” u Izraelu u usmjerenju likovni pedagog u neformalnom odgoju. Od 1997. do 2002. na Sveučilištu u Tel Avivu studirala je humanističke znanosti (povijest umjetnosti, filozofiju i povijest Europe). Nakon početnog is­kus­t va u samostalnim likovnim radionicama u Izraelu, odlučuje se za terapijski rad putem likovnog izražaja. U Zagrebu živi od 2002. te vodi raznovrsne kreativne radi­onice za odrasle u Centru Staze (cen­ tarstaze.wordpress.com). S puno ljubavi prevodi s engleskog i hebrejskog jezika. Pre­vela je knjige Etgara Kereta Pizzerija Kamikaze i druge priče, Zeruye Shalev Ljubavni život, Muž i žena i Kasna obitelj te Amosa Oza Prizori iz seoskog života, Među svojima, Priča o ljubavi i tmini i Kako izliječiti fanatika.

- 165 -

- 166 -

Sadržaj

Prva godina 1. Odjednom sve isto 2. Velika beba 3. Akcija i reakcija 4. Kako mi ratujemo

7 9 12 15 19

Druga godina 5. Nesrdačno vaš 6. Meditacija na letu 7. Stranac u tvome krevetu 8. Branitelj naroda 9. Rekvijem za san 10. Dugi pogled

23 25 28 31 35 39 44

Treća godina 11. Obračun na dječjem igralištu 12. Švedski snovi 13. Rat šibica 14. Idolopoklonstvo

49 51 56 60 63

Četvrta godina 15. Bombama daleko 16. Što kaže taj čovjek?

67 69 74

- 167 -

17. Moja neprežaljena sestra 18. Ptičje oko

77 83

Peta godina 19. Izmišljena domovina 20. Debele mačke 21. Pozer 22. Samo još jedan grešnik 23. Sranja se događaju 24. Posljednji na nogama 25. Zabavni park

89 91 94 98 102 105 108 112

Šesta godina 26. Od temelja 27. Noć u muzeju 28. Dečki ne plaču 29. Nesreća 30. Brkovi za mog sina 31. Ljubav na prvi viski

117 119 124 128 130 134 137

Sedma godina 32. Šiva 33. Očevim stopama 34. Pekmez 35. Izvozan i dobar 36. Salama

141 143 147 151 155 159

O autoru O prevoditeljici

163 165

- 168 -

- 169 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Tomislav Torjanac Godina izdanja 2018., siječanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-927-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 170 -

- 171 -

Bilo je to sedam dobrih godina, teških i lijepih godina koje su život Etgara Kereta promijenile, a kad pročitate ovu knjigu, mogle bi promijeniti i vaš.

Od rođenja sina usred terorističkog napada pa do očeve smrti od karcinoma najslavljeniji izraelski pisac srednje generacije zapisuje sve ono što čini njegov svijet – obitelj i ljubav, pisanje i putovanje, strepnju i nemir – u memo­ arima koji se od svih drugih razlikuju baš u onome što Kereta čini tako posebnim: u toplini.

Kao Židov i stanovnik Bliskog istoka, sin preživjelih iz Holokausta, brat ultraortodoksne Židovke i anarhističkog borca za legalizaciju marihuane, Keret kao da je stvoren za hod po minskome polju proturječja. “Glas savjesti Izraela”, kako ga zovu, pisac je koji progovara o stvarima o kojima drugi misle, ali ih se ne usuđuju izreći, na način na koji se ne usuđuju.

Humor koji ništa ne može zaustaviti, visokoosjetljive antene za kaos i srce koje ljudskost pronalazi na najne­ očekivanijim mjestima – Sedam dobrih godina Etgara Kereta knjiga je istinitih priča, pregršt dragulja mudrosti i ljudskosti, kojima ćete se rado vraćati.

139,00 kn - 172 www.fraktura.hr