Sentimentalno putovanje

Sentimentalno putovanje

U

N E, 1917.–192 E M O 2.

SP

SENTIMENTALNO PUTOVANJE -1-

-2-

Viktor Šklovskij

Sentimentalno putovanje Uspomene, 1917.–1922.

Peterburg – Galicija – Perzija – Saratov – Kijev – Peterburg – Dnjepar – Peterburg – Berlin

prevela s ruskog Ivana Peruško Vindakijević

Fraktura -3-

Knjiga je objavljena pod pokroviteljstvom Zaklade “Mikhail Prokhorov”, Programa TRANSCRIPT za potporu prevođenju ruske književnosti.

Naslov izvornika © Viktor Shklovsky estate Objavljeno prema sporazumu s ELKOST Intl. Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Ivana Peruško Vindakijević i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-078-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1014821

-4-

prvi dio

Revolucija i bojiĹĄte

- 17 -

- 18 -

Prije revolucije sam radio kao instruktor u rezervnoj oklopnoj di­ viziji – bio sam na privilegiranoj dužnosti.

Nikada neću zaboraviti taj strašan pritisak koji smo osjećali ja i moj brat, koji je služio kao pisar u stožeru. Sjećam se kako sam jednom potajice trčao ulicom poslije osam sati i kako sam tri mjeseca bio zatvoren u vojarni, no najviše se od svega sjećam tramvaja.

Grad je bio pretvoren u vojni kamp. Vojne su policajce nazivali “sedmice” jer se govorkalo da bi dobili po dvije kopejke* za svakoga koga bi uhitili; nas su vječito lovili, tjerali u kut dvorišta, bacali nas u stražarnicu. A to se sve događalo zbog toga što su vojnici zauzeli nekoliko tramvajskih vagona i odbili platiti kartu. Časnici su to smatrali pitanjem časti. A mi, obični vojnici, odgovorili smo im nijemom ozlojeđenom sabotažom. Možda su to djetinjarije, ali uvjeren sam da je “zatočeništvo” vojnika po vojarnama, gdje su bili nasilno otrgnuti od posla i gdje su trulili ne radeći ništa – u toj sjeti i mučnoj boli, ljuti što su ih naganjali po ulicama – potaknulo peterburški garnizon mnogo više od stalnih vojnih nedaća i upornih glasina o “izdaji”.

Oko tramvaja je nastao cijeli jedan folklor – karakterističan i žalostan. Evo primjera: bolničarka putuje s ranjenikom, približava

Sve su ruske riječi transliterirane po pravilima Hrvatskoga pravopisa L. Badurine, I. Markovića, K. Mićanovića, Matica hrvatska, 2008. (op. prev.) *

- 19 -

mu se general i počinje mu dosađivati, a vrijeđa i nju. Ona tada zabacuje ogrtač i ostaje u uniformi velike kneginje; baš su tako govorili – “u uniformi”. General pada na koljena i moli za oprost, no ona mu ne oprašta. Kao što vidite, folklor je i dalje monarhistički.

Ova se priča katkad događa u Varšavi, a katkad u Peterburgu.* Pričalo se o tome kako je jedan Kozak ubio generala, koji je Kozaka htio izbaciti iz tramvaja te mu je, čineći to, strgao vojna odličja. Čini se da se ubojstvo zbog tramvaja uistinu dogodilo u Piteru, no mislim da je general ipak bio epska nadogradnja jer u to se vrijeme generali još nisu vozili tramvajem, osim umirovljenih jadnika.

Nije bilo agitiranja u četama – bar ne u mojoj, u kojoj sam bio s vojnicima od rana jutra do večeri. Govorim o partijskoj agitaciji, ali čak je i u njezinoj odsutnosti revolucija već bila sigurna stvar – znali smo da će se dogoditi, bili smo uvjereni da će to biti poslije rata.

U četama nije bilo nikoga da agitira; partijaca je bilo malo, i to uglavnom radnika, koji gotovo da nisu imali kontakata s vojnicima; intelektualci – u najprimitivnijem smislu te riječi, odnosno svi oni koji su stekli kakvo-takvo obrazovanje, pa makar to bila i dva razreda gimnazije – postali su časnici te su se nerijetko ponašali, ako je suditi po peterburškom garnizonu, čak i gore od aktivnih časnika.

Poručnici nisu uživali popularnost, osobito “pozadinci”, grčevito se boreći da ostanu u rezervnim bataljunima. Ovako su im znali pjevati vojnici: Prije si brao grožđe A sad ti govore “vaše blagorođe”.

Svi su ruski toponimi transliterirani, osim onih koji su se u hrvatskom jeziku uvriježili u transkribiranom obliku. (op. prev.) *

- 20 -

Mnogi su od njih pogriješili u tome što su odveć lakomisleno pristali na strogu vojnu obuku. Poslije su se mnogi od njih iskreno posvetili Revoluciji. Istina, pali su pod njezin utjecaj onom istom lakoćom kojom su je prije prezirali.

Svi su znali priču s Rasputinom. Ne volim tu priču. Način na koji se ona prepričavala odaje duhovnu trulost naroda. Sve su me te poslijerevolucionarne novine, te trećerazredne papazjanije, kao što su Pustolovine našeg Griške, odnosno uspjeh slične literature, uvjerili da je za široke mase Rasputin bio nacionalni junak, nešto poput Vanjke ključara.

Ali eto, u svjetlu najrazličitijih uzroka, od kojih su jedni bili samo okidači za eksploziju, a drugi su radili iznutra, polako mijenjajući psihologiju naroda, hrđavi željezni obruči sve su jače stezali ruske mase.

Snabdijevanje hranom u gradu je postalo sve gore, čak je i za tadašnje uvjete bilo loše. Zavladala je nestašica kruha, pojavili su se redovi ispred dućana s kruhom, na Zaobilaznom kanalu su već počeli provaljivati u dućane, a sretnici koji su se uspjeli domoći kruha, odnijeli su ga doma, čvrsto ga držeći u rukama i zaljubljeno ga gledajući.

Kruh se kupovao od vojnika. U vojarnama su korice i ostaci kruha, koji su uz kiseo miris sužanjstva bili zaštitni znak vojarni, brzo nestajali.

Plač za kruhom mogao se čuti ispod prozora i na vratima svake vojarne, koje su stražari i dežurni sve lošije nadzirali i sve češće napuštali.

Vojarna je bila razočarana u stari sustav; još se uvijek nalazila u okrutnim, no sve slabijim rukama vlasti te je počela truliti. U to vrijeme je aktivni vojnik, odnosno bilo kakav vojnik u dobi od dva­ deset i dvije do dvadeset i pet godina bio rijetkost. Takvi su nerazumno i zvjerski potučeni u ratu.

Aktivni su podoficiri u prvim ešalonima krenuli u Prusku i po- 21 -

ginuli kao obični vojnici u okolici Lavova, i to prilikom čuvenoga “velikog” povlačenja, kada su jedinice ruske vojske zauzele cijelu zemlju. Peterburški vojnik je u to vrijeme bio ili nezadovoljni seljak ili nezadovoljni građanin.

Ti ljudi, koji čak nisu bili odjeveni u sive kabanice, nego su se njima bili samo nemarno omotali, bili su svedeni na narod, bande i klike, kakve su i činile naše rezervne bataljune.

Grubo govoreći, od vojarni je ostala samo ciglena konstrukcija, gdje su stala pristizati stada ljudetine s novim, sve zelenijim i crvenijim dokumentima.

Omjer snaga između zapovjedništva i vojničke mase bio je, po svemu sudeći, sličan omjeru nadzornika i robova na brodovima s robljem.

Izvan zidova vojarni pričalo se da “radnici planiraju izaći na ulicu”, da će se “osamnaestoga veljače stanovnici Kolpina uputiti prema Državnoj Dumi”.

U toj poluseljačkoj i malograđanskoj masi nije bilo povezanosti s radnicima, ali su se okolnosti tako razvijale da su dopuštale mogućnost povremenih detonacija.

Sjećam se kako su izgledali dani prije eksplozije. Sjećam se nadobudnih razgovora instruktora-šofera o tome kako bi bilo dobro ukrasti oklopni automobil, početi pucati na policiju, a potom ostaviti automobil negdje iza straže i na njemu ostaviti cedulju: “Isporučiti Mihajlovskom dvorcu”. Postojala je jedna karakteristična crta – briga o automobilu. Ljudi očigledno nisu vjerovali da mogu slomiti stari poredak, sve što su htjeli je malo rasplamsati strasti. Na policiju su bili odavno kivni, i to ponajviše zbog toga što su policajci bili oslobođeni od ratovanja.

Sjećam se da smo u našoj jedinici (koju je činilo dvjestotinjak ljudi) tjedan ili dva prije početka revolucije grdili gradske policajce, dobacujući im: “Prljavci, prljavci!”

Na izmaku veljače narod se doslovce bacio na policiju. Na ulicu - 22 -

su bili poslani kozački odredi. Nikoga nisu ni dirnuli, prolazili su i dobrodušno se smijali. To je dodatno potpirilo buntovnu narav svjetine. Na Nevskom se pucalo, bilo je ubijeno nekoliko ljudi; oko ugla Litejnoga prospekta dugo je ležao ubijeni konj. Još ga pamtim jer je prizor bio nesvakidašnji.

Na Znamenskom trgu Kozak je ubio policijskoga oficira koji je sabljom udario pobunjenicu.

Ulice su bile pune neodlučnih patrola. Dobro se sjećam zbunjenoga odreda s malim mitraljezima na kolarima (postolje Sokolova) i mitraljeskim remenjem na konjskim bisagama – očigledno je to bio nekakav konjanički mitraljeski odred. Stajao je na Bassejnoj ulici, na uglu Baskove; mitraljez se poput male zbunjene zvijeri stisnuo uz pločnik. Bio je okružen svjetinom koja ga nije napadala, ali ga je onako bezruka ipak nekako pritiskala svojim ramenima.

Na Vladimirskom prospektu stajale su patrole Semjonovskoga puka – neke vrste Kaina.

Patrole su stajale neodlučne: “Tu smo tek tako, ne brinite.”

Vlast je stvorila ogroman aparat prisile, koji se sada samo okretao na mjestu. Noću su pali Volinci. Oni su pojurili prema puškama kad su čuli “poziv za molitvu”, provalili su u skladište vojne opreme, uzeli streljivo, pobjegli na ulicu i nagovorili još nekoliko odreda da im se pridruže. Postavili su svoje patrole da čuvaju njihovu vojarnu u blizini Litejnoga prospekta. Volinci su, između ostaloga, provalili u našu stražarnicu, koja se nalazila odmah do njihove vojarne.

Oslobođeni su im se zatvorenici pridružili; naši su časnici odlučili zadržati neutralnost – i oni su dijelili iste konzervativne stavove iz novina Večernee vremja*. Naša je vojarna ključala i čekala trenutak da je netko pošalje na ulicu. Časnici su nam govorili: “Radite ono što sami mislite da je najbolje.”

*

Riječ je o desno orijentiranim novinama Večernje vrijeme. (op. prev.)

- 23 -

Na ulicama moga naselja neki su ljudi u civilu u malim skupinama iskakali iz ulaza i časnicima oduzimali oružje.

Bez obzira na raspršene hice, ljudi su se okupljali na ulazima – bilo je čak žena i djece. Izgledalo je kao da čekaju početak svadbe ili svečanoga pogreba.

A samo nekoliko dana prije toga zapovjeđeno nam je da uništimo strojeve. U našoj je garaži inženjer-dobrovoljac Belinkin sve skinute dijelove dao vojnicima koji su radili s njime. Samo što su oklopna vozila bila prebačena iz naše garaže u Mihajlovski dvorac. Kada sam došao onamo, sve je već bilo puno ljudi koji su jurili prema vozilima.

Više nije ostalo dijelova. Činilo mi se da je bilo najvažnije ponovno osposobiti oklopno vozilo Lanchester. Budući da su se rezervni dijelovi nalazili u našoj školi, otišao sam onamo. Bez obzira na metež, dežurstvo je još uvijek bilo na svojim mjestima. Tada me to iznenadilo. Potom, kada sam krajem 1918. godine okupljao oklopne jedinice protiv hetmana* Skoropadskoga, vidio sam da se gotovo svi vojnici nazivaju dežurnima pa sam se prestao čuditi.

U školi su me voljeli; vojnik koji mi je svakoga dana otvarao vrata, upitao me: “Viktore Borisoviču, jeste li vi za narod?” Kad je čuo pozitivan odgovor, obasuo me poljupcima. Tada smo se svi mnogo ljubili. Dali su mi dijelove te su mi čak obećali da nikome neće reći tko ih je uzeo. Otišao sam u odred. Sve do danas ne znam jesu li ga uništili ili se raspao sam od sebe. Ljudi su tumarali oko vojarne. Poveo sam sa sobom dvojicu nadzornika garaže – Gnutova i Bliznjakova, uzeo alat i otišao popraviti vozilo. Sve se to odvijalo danju, dva-tri sata poslije pobune Volinske pukovnije – prvi dan.

Ne sjećam se kako su se svi ti događaji uspjeli ugurati u taj dan.

Termin kojim se označava vrhovnog vojnog zapovjednika. U vrijeme Građanskoga rata u Rusiji, 1918. godine pokušao se obnoviti hetmanat s ciljem da se Ukrajina odvoji od Rusije. (op. prev.) *

- 24 -

Oklopno smo vozilo tegljačem dovukli do garaže na Kovenskoj ulici, gdje smo ga stali popravljati. Zauzeli smo zgradu, potrgali telefone i radili do večeri. U spremniku za gorivo pronašli smo smrznutu vodu. Trebalo je razbiti led i krpama osušiti spremnik.

Za vrijeme stanke pohitao sam k piscu kojega sam poznavao.

Kod njega je bilo vruće i puno ljudi, stol je bio pun hrane, a od duhanskoga dima sve je bilo u magli. Svi su kartali i tako proveli puna dva dana.

Taj se čovjek nedugo zatim prometnuo u iskrenoga partijca, boljševika. Gotovo svi koji su sjedili za tim stolom su potom postali komunisti.

A dobro se sjećam kako su tada nadmeno ironizirali “nerede na ulicama”!

No prije svega toga u gradu je bio najavljen štrajk. Nisu vozili tramvaji. A vozačima koji nisu sudjelovali u štrajku bilo je zabranjeno voziti. Na uglu Sadove ulice i Nevskoga prospekta sreo sam znanca, docenta – izuzetno nadarenoga, usto i zbunjenoga čovjeka koji je bio blizak krugu “akademičara”, ali prvenstveno zbog alkohola. Urlao je i zapovijedao skupini zaduženoj za zaustavljanje vozila. Bio je trijezan, ali izvan sebe.

Područje oko Državne Dume bilo je pod opsadom. Zbog blizine Volinskih vojarni Tauridskom dvorcu, oko kojega su bile koncentrirane razne vojarne, Duma je postala središtem pobune.

Kažu da je prvi odred koji je išao na Dumu vodio drug Linde, kojega su poslije ubili vojnici specijalnih postrojbi, kojima je i zapovijedao. To je onaj isti Linde koji je u travnju vodio Finsku gardu i pokušao uhititi Privremenu vladu nakon čuvenoga Miljukovljeva brzojava.

Pokrenuli smo naše oklopno vozilo, jurcalo je gradom. Tamne su ulice bile pune ljudi. Govorili su da policajci pucaju tu i tamo.

Stajali su na Sampsonevskom mostu, vidjeli policajce, ali ovi nisu uspjeli pucati – već su se svi razbježali. Neki su provaljivali - 25 -

u vinske podrume; moji su ljudi htjeli uzeti vino koje su dijelili, no nisu mi se suprotstavili kada sam im rekao da to nije u redu.

U isto su vrijeme oklopna vozila iz Dvorjanske ulice krenula na ulicu pod vodstvom druga Anardoviča i Ogon’nca. Smjesta su zauzeli peterburšku stranu grada i krenuli prema Dumi. Ne znam tko je i nama naredio da krenemo prema Dumi.

Ispred nje je stajalo oklopno vozilo, vjerojatno Garford.

Na samom ulazu u Dumu sreo sam staroga prijatelja iz vojske, dobrovoljca L., tada već poručnika u topništvu. Poljubili smo se.

Sve je bilo u redu. Sve nas je nosila ista bujica i sve što smo mogli jest prepustiti joj se.

Pala je noć. U Tauridskom je dvorcu bilo kaotično. Dopremili su oružje, ulazili su ljudi i uzimali proviziju koja je negdje bila rekvirirana. Vreće su složili u sobu pored ulaza. Već su privodili uhićene. U Dumi me neka gospodičnica naznačila kao zapovjednika vozila te mi je čak izdala naredbu. Imao sam topovske granate, a ni sam ne znam odakle mi – vjerojatno sam ih pokupio još u jahačkoj školi. Samo, nisam izvršio nikakvu vojnu zadaću, a nisu ni drugi.

Zamotan u bundi iza stupa, uspio sam usnuti na sat-dva. U Dumi sam nabasao na Suhanova. Znao sam ga iz uredništva časopisa Letopis*, iz književnoga zavoda s kojim sam i ja surađivao (unosio sam bibliografske crtice). No u uredništvu sam jednom prilikom pročitao književno-teorijski referat, nastojeći sagledavati umjetnost kao čistu formu i žestoko se sporeći s marksistima. Vjerojatno se zbog toga Suhanov i začudio što smo se sada sreli. Oružani ustanak nije bilo nešto s čime bi me mogao povezati. A mene je pak, zbog vlastite političke naivnosti, također iznenadilo što sam nabasao na njega. Nisam imao pojma da su politički savezi već bili sklopljeni.

Dakako, oni tada još nisu imali nikakvoga utjecaja na događanja.

*

Riječ je o znanstvenom i političkom časopisu Ljetopis. (op. prev.)

- 26 -

Mase su se, poput haringe i voble koje se mrijeste, prepustile da ih vode nagoni.

Te su noći doveli uhićenoga poručnika D., zapovjednika radionica oklopnih vozila.

Oni koji su ga doveli nisu bili odveć sigurni u to što čine, a uhićeni me ukorio: “Nije vam bilo dobro kod zapovjednika Sokolihina?

Zato ste se okrenuli protiv njega?” Odgovorio sam mu da nisam imao ništa protiv zapovjednika Sokolihina.

Nakon pola sata poručnik je veselo izašao. Vojna ga je komisija Državne Dume proglasila jednim od prvih “preobraćenih” oficira oklopno-mehanizirane brigade koji je imao zadatak organizirati cjelokupnu motorizaciju u Peterburgu.

Taj se dovitljivi i na svoj način pametan čovjek htio domoći pozicije, a možda i vlasti. Potom se priklonio anarhistima-komunistima. Spomenuo sam ga samo zato što je on bio prvi čovjek kojega sam vidio da trguje za pozicije. Poslije sam vidio na stotine takvih.

Ranom smo zorom krenuli opet u grad. Čak su mi naznačili ne­ kakav vojni zadatak i topnika da mi bude pratnja. Njega sam izgubio ili je on izgubio mene te sam se našao usred uzavrela meteža pobunjenoga naroda. Vozio sam se prema Preobraženskim vojarnama na Millionnoj ulici. Netko je rekao da Preobraženci pružaju otpor.

Stigli smo. Bilo je to krasno, plavo, sunčano jutro. Pobunjeni Preobraženci su uz veselu paljbu istrčali iz vojarni u novim kabanicama s jarko crvenim značkama na reverima.

Tu i tamo je netko pružao otpor. Čini se da su to bili pitomci 6. inženjerskoga bataljuna i Moskovske pukovnije. Biciklistički se odred dosta dugo uspio držati na Lesnom prospektu. Mislim da je to bilo zato što su do njih došli samo radnici. Svi su se plašili pridružiti se jedinici bez vojnika.

Na njih su poslali oklopna vozila Fiat i uništili ugao drvene vojarne u kojoj je bilo ljudi.

- 27 -

Te je noći poginuo jedan od naših topnika, Fjodor Bogdanov kojega je pogodio policajac dok se vozio u otvorenom oklopnom vozilu (i to tako što je mitraljez namjestio na prozor, a ne na krov, odakle mitraljez tek pršti jer nema jasnu putanju).

Bogdanovljevo tijelo ne leži na Marsovu polju, leš su uzeli njegovi rođaci i odnijeli nekamo izvan grada.

A sada nešto o mitraljezima na krovovima. Gotovo dva tjedna slali su me da ih pokušam maknuti. Kada bi se činilo da gađaju s prozora, mi bismo stali sumanuto pucati iz pušaka po kući, a za prašinu iz žbuke koja bi se nadvila nad nama iz pogođenih mjesta bismo mislili da je uzvratna paljba. Uvjeren sam da je najveći broj mrtvih u vrijeme Februarske revolucije bio ubijen upravo našim vlastitim mecima, i to onima koji su na nas padali odozgo.

Moja je jedinica pretresla Vladimirovskij, Kuznečnyj, Jamskoj i Nikolaevskij okrug i nismo našli ni jedan trag mitraljeza na krovovima.

No u zrak smo obilno pucali čak iz topova. Mnogi su artiljerci dolazili u moje vozilo. Sjećam se dobro prvoga od njih; ranili su ga u ruku pa je samo stajao kod topa. Bio je žandar iz vojarne u Kiročnoj ulici. Uvjeravao me da su žandari među prvima podržali pobunjenike. I svi su me artiljerci preklinjali da im dopustim da pucaju kako bismo dali do znanja da imamo topove. Pucali smo u zrak na Nevskom prospektu.

Taj sam dan proveo dežurajući na Nikolaevskom kolodvoru.

Nitko ga nije nadgledao tako da sam predložio (doduše zraku, jer drugome nisam imao) zauzeti gornje katove Severnog i Znamenskog hotela kako bismo mogli imati kontrolu nad kolodvorom, no nismo imali za to snage. Kad bi nekoga od vojnika koji su jurcali amo-tamo postavili kao stražara, on bi ili otišao ili pak stajao ondje dok se ne bi srušio u nesvijest. Zapovjednici su bili – bar sam mislio da su zapovjednici – bezruki student i vrlo stari mornarički časnik

- 28 -

Viktor Šklovskij rođen je 24. siječnja 1893. godine u Peterburgu.

Studirao je na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Peterburgu, no nikada ga nije okončao. Uoči Prvoga svjetskog rata otišao je na bojište kao dobrovoljac. Godine 1917. postao je član petrogradske Pričuvne oklopne divizije te je aktivno sudjelovao u revolucionarnim previranjima i Građanskom ratu. Jedan je od utemeljitelja kultnoga OPOJAZ-a i formalne metode u znanosti o književnosti.

Napisao je više od osamdeset studija posvećenih teoriji književnosti i ruskoj književnosti (Uskrsnuće riječi, 1914., Teorija proze, 1925., Hamburški račun, 1928., Crtice o prozi ruskih klasika, 1955. i dr.). Velik je također bio njegov doprinos u razvoju (ruske) teorije filma (Književnost i film, 1923., Treća tvornica, 1926., Èjzenštejn, 1926./1978. i dr.). Napisao je tri djela autobiografske proze – Sentimentalno putovanje, 1923., Zoo ili pisma ne o ljubavi, 1923., i Živjeli nekoć, 1962.

Umro je 1984. u Moskvi.

- 329 -

- 330 -

Ivana Peruško Vindakijević (Pula, 1979.) radi kao docentica na Katedri za rusku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Živjela je i radila u Moskvi. Dosad je objavila dvije monografije – Poetiku progonstva. Gor’kij i Bulgakov između srpa i čekića (2013.) i Od Oktobra do otpora: Mit o sovjetsko-jugoslavenskom bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film (1917.–1991.) (2018.). Priredila je, uredila i djelomično prevela zbirke Kako se kalio Majstor.

Rana proza Mihaila Bulgakova (2013.) i Potemkinovo selo. Antologija kraće ruske proze (post)perestrojke (2016.). Dobitnica je raznih nagrada: Godišnja nagrada mladim znanstvenicima i umjetnicima, 2013., nagrada Fulvio Tomizza – Lapis Histriae, 2007., nagrada Josip Badalić, 2005.

- 331 -

- 332 -

Sadržaj

“Izgrednik” Viktor Šklovskij: terorist i teoretičar koji je promijenio (književni) svijet Ivana Peruško Vindakijević

5

prvi dio Revolucija i bojište 17 Kornilovljev slučaj 80 Perzija 91 drugi dio Pisaći stol Rukopis Lazara Zervandova

157 307

O autoru O prevoditeljici

329 331

- 333 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn ovitka Wolfgang Schaper, Bad Nauheim Godina izdanja 2018., prosinac Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-078-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 334 -

- 335 -

Da se nekom neobjašnjivom revizioni­ stičkom pogreškom ruska kultura 20. stoljeća svede samo na prva dva desetljeća, to bi i dalje bilo sasvim dovoljno da se ona upiše u registar svjetske baštine.

U tom registru jedno bi ime bilo nezaobilazno, ono čuvenog ruskog formalista Viktora Šklovskog – izgred­ nika, vojnika, terorista i teoretičara – koji je s jednakom strašću vozio oklopna vozila na bojištima diljem zemlje, spašavao što se spasiti moglo u Perziji, dizao u zrak mo­ stove u rodnom Sankt­Peterburgu, bježao od Čeke te istovremeno držao revolucionarna predavanja koja su promijenila znanost o književnosti. Da je Šklovskij imao ne samo jednu nego mnoštvo valjanih činjenica da napiše memoarsku prozu, nazvanu Sentimentalno putovanje, sa svega dvadeset i devet godina – koliko je imao kada je završio posljednji dio knjige – ponajbolje je sažela književna povjesničarka i teoretičarka Mariètta Čudakova, rekavši da je život Šklovskoga bio avanturistički roman.

Ivana Peruško Vindakijević ���,�� kn ISBN 978-953358078-4

9 789533 580784

- 336 -

www.fraktura.hr