Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek

Seroquel ili ÄŒudnovati gospodin Kubitschek

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Toranj kiselih jabuka Karusel ZaviÄ?aj, zaborav Patnje Antonije Brabec Kratka kronika porodice Weber Zapisi i vremena Nikice Slavića

-2-

Ludwig Bauer

Seroquel ili ÄŒudnovati gospodin Kubitschek (pikarski roman s maÄ?kom)

Fraktura -3-

© Ludwig Bauer i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-653-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 913572

-4-

If we choose, we can live in a world of comforting illusion.

Noam Chomsky

All life is an experiment. The more experiments you make the better.

Ralph Waldo Emerson

...wir haben die Kunst, damit wir nicht an der Wahrheit zugrunde gehen.

Friedrich Nietzsche

Life would be tragic if it weren’t funny.

Stephen Hawking

-5-

Napomena: Likovi u ovoj knjizi govore standardnim jezikom, što bi bila besmislica ako se shvati doslovno; ako se pak uzme u obzir da je govor junaka ove knjige apstrakcija i prijevod s jezika ili dijalekata koji bi čitateljima bio u doslovnom prenošenju nerazumljiv, onda je prijevod govora na standardni jezik puno smisleniji nego što se može učiniti, puno prirodniji nego pribjegavanje nekom umjetnom žargonu ili lažnom dijalektu.

-6-

Poglavlje prvo u kojem se pojavljuje neobični gospodin Kubitschek, traži se Mitzi, a ide se i na gospodski obrok

U početku se činilo da sve što se događa doživljavam sasvim jasno, kako se često govori: kristalno jasno, činilo se da se svaki poticaj na takav način, tako precizno utiskuje u moja osjetila razum...

Možda je to bio čisti slučaj, a možda i nije. Teško je reći što čovjeka navodi da mokri na travnjaku pred vašom kućom.

“Trebate nešto?” upitao sam.

“Pišam.”

Kada je završio, pružio mi je ruku i rekao: “Kubitschek.”

Malo sam se ustezao, a on je dodao: “Držao sam ga drugom rukom.”

“Jeste li za čaj?” upitao sam.

“Nemate pivo?”

“Mislio sam da ste Englez”, rekao sam. Nisam imao ni čaja, ali to se dade nekako smuljati. Bitna je vruća voda. Iza kuće bilo je i kopriva. Čaj od koprive mogao se sasvim logično povezati sa situacijom, opravdati: lijek za prostatu. Ako ga to ne bi uvrijedilo? “Pretpostavljam da Englezi mokre po travnjacima, po engleskoj travi...”

“Nisam ih imitirao. To je jedna od malo stvari u kojima tražim pravo na slobodu. Zašto bi nas bilo kakve ograde, civi-7-

lizacijske, ili kako ih god možete nazvati, zašto bi nas sprečavale da u takvoj, sasvim bezazlenoj, fiziološki uvjetovanoj situaciji ne reagiramo sasvim prirodno. I slobodno. Samo je onaj čovjek slobodan koji se ponašao slobodno. Sloboda je i u malim stvarima. Znate li što je govorio Max Stirner? Tko god želi biti slobodan, mora se sam osloboditi. Sloboda nije poput čarobnoga dara koji vam sam od sebe padne u krilo. Stirner je pitao: Što je sloboda? I odgovarao je da je to volja pojedinca da bude odgovoran za sama sebe.”

“Prilično je to dobro objašnjenje za mokrenje po travnjaku.

Ali, nema veze... To ne bih ovom prilikom htio osporavati”, rekao sam, “a možda bi upravo neki Englez slično rezonirao.

Oni stalno piju čaj.”

“I Englezi piju pivo”, rekao je odlučno gospodin Kubitschek.

Pomislio sam da se tako kategorična tvrdnja, izgovorena takvim tonom može odnositi samo na Irce, ali nerado se suprotstavljam, pogotovo čovjeku kojeg sam tek upoznao... Iako bi se moglo reći da su okolnosti pod kojima sam ga upoznao mogle upućivati na određenu dozu prisnosti.

“Ako nemate pivo, idemo u Ritz”, rekao je gospodin Kubi­ tschek. “Imate li psa?”

“Ne, mačku.”

“Nadao sam se da je pas. Mačku ćete morati nositi.”

“Zove se Mitzi”, rekao sam.

“Prikladno ime”, rekao je gospodin Kubitschek. “Uzmite je.”

Raširio sam ruke i možda zagrizao donju usnu. Ne znam je li se to vidjelo. Sasvim sam malo zagrizao usnu. Čovjek se ne

-8-

želi povrijediti. Ali koliko se to moglo vidjeti, ne znam – nisam glumac.

“Nije tu!”

“Kamo odlazi?”

“Ne znam... nekamo... ne sjećam se”, rekao sam mašući ne­ određeno rukom u svim pravcima.

“Ne sjećate se!” uzviknuo je gospodin Kubitschek. “To je ne­oprostivo! To je katastrofalno! Ali je razumljivo. Gubitak pamćenja, gubitak sjećanja, bolest je naše civilizacije. Svakoga dana upijamo nove informacije, nove senzacije, nove spoznaje, i sve to naprosto prolazi kroz nas. Ništa ne ostaje. Ostajemo jedino izgubljeni mi. Svakoga dana sve više izgubljeni. U ona vremena koja smo skloni nazivati zlatnima govorilo se da je povijest učiteljica života. Danas to pamtimo samo kao izreku čijeg se značenja zapravo ni ne možemo sjetiti. Molim vas lijepo!

Neki diktator pokrade svoju zemlju, dotjera je na prosjački štap, ponižava stanovništvo na svaki način, ljudi preživljavaju samo zahvaljujući sposobnosti pričanja viceva o tom zločincu i gadu, a onda on umre, priredi mu se veličanstven sprovod, i za dva mjeseca govori se o tome nestvoru kao o Ocu Domovine ili tako nekako. A nešto kasnije izglasava se zakon po kome ljudi idu na stup srama ili nešto gore ako ono što su rekli o dotičnom zlotvoru nije izraz dubokoga poštovanja. Molim vas!

Zbog bolesti zaborava cijela civilizacija nepovratno tone. Civilizacija tone u zaborav!”

“Ne morate se toliko žestiti”, rekao sam. “Mačka je negdje u blizini.”

“Potražit ćemo je”, rekao je gospodin Kubitschek.

Vrlo sigurno, ili bi bilo bolje reći odlučno, krenuo je prema

-9-

susjedinoj kući. Nisam htio pobuditi nikakvu sumnju pa sam poslušno krenuo za njim. Susjeda je bila u kućnom ogrtaču.

Nije sasvim otvorila vrata. Nije ni odzdravila. Umjesto toga mrmljala je nešto o mužu, ili partneru, učinilo mi se da je izgovorila i riječ nevjenčan, pritom je pogledala mene kao da meni govori nešto što tobože ne znam. U njezinu izgledu bilo je uvijek nešto puteno što me je zbunjivalo, čak je i mirisala tako, puteno, pa smo oboje bili zbunjeni, i tako smo se pogledavali, a ona je isprekidano objašnjavala nešto vjerojatno neugodno, nešto ne sasvim jasno što je završavalo riječima: “...pa je otišao... s njima... naravno...”

Nisam bio siguran kako je to gospodin Kubitschek shvatio, je li ju muž napustio ili otišao po cigarete. Neki odu po cigarete – zauvijek, pomislio sam. Gledao sam u razrez svilenog ogrtača.

Gornja dugmad nije bila zakopčana. Susjeda je bila mlada i debela, glatke, napete kože. Zapravo – ne debela, nikako baš debela, ali punačka svakako, onako s oblinama; to nije teško zamisliti. Valja samo pomisliti na svježe kajzerice. Mislim da muškarci ne mogu ostati smireni kada se nađu pokraj takvih žena. Ja sam je, kada bi netko od susjeda ili bilo tko drugi bio u blizini, ili samo na vidiku, pozdravljao kao u prolazu, onako na brzinu ‘Br’dan, i pazio bih kamo gledam. Nisam želio da se vidi kako uvijek pocrvenim. Pretpostavljam da sam crvenio, ali ne mogu to tvrditi s punom sigurnošću. Kao što sam rekao, nisam glumac. Jedino oni znaju kako izgledaju nekome drugom.

“Tražimo gospodinovu mačku”, rekao je gospodin Kubi­ tschek i ušao.

“Već su gledali, mislim, oni... shvaćate?” promucala je žena, ali se poslušno odmaknula s puta.

U spavaćoj sobi bio je nered: posteljina razbacana, odjeća - 10 -

na stolici ispred ormarića s ogledalom. Gospodin se Kubitschek sagnuo i pogledao pod krevet.

“Kao da skrivam ljubavnika”, rekla je susjeda.

Osmjehnula se. Ne znam zašto pretpostavljam da se osmjehnula jer sam je gledao u ogledalu, a bila je okrenuta leđima. Da se osmjehnula meni, bio bi to svakako onaj osmijeh koji u popularnijoj beletristici nazivaju zavjereničkim.

Gospodin Kubitschek uhvatio me za rukav i odveo prema vratima. Kimnuo je glavom, blago me gurnuo i zatvorio vrata sobe za mnom.

Sjedio sam na stepenicama pred kućom kada je izašao. Pogladio je kosu, obrisao znojno čelo maramicom i popravio kra­ vatu, kao u filmu. Kao u filmu podigao je i ruku i povikao Taksi!

Ali je ulica bila sasvim prazna. Pokraj susjedne kuće stajala su smetlarska kolica. Gospodin je Kubitschek izvadio metlu iz kante u prednjem dijelu i istresao smeće. Ušao je u kantu, još jednom popravio kravatu i pogladio kosu, i rekao: “Znate valjda voziti bicikl. Uostalom, ovo je trokolica. Ne možete izgubiti ravnotežu.”

Konobar u fraku donio je jelovnik i pitao kakav aperitiv želimo. Gospodin Kubitschek zaustavio ga je podignutim dlanom, i ne gledajući jelovnik, naručio je kao predjelo kanelone s puževima – izgovorio je to na francuskom: ...avec les escargotes gascognes – kao glavno jelo biftek u sosu od zrelog sira s crvenim vinom, a kao desert kremu bavaroise. Konobar u fraku s odobravanjem je kimnuo glavom i rekao da će odmah donijeti vin­ sku kartu, iako bi on uz ovaj izbor odmah mogao preporučiti Fébus, Château de Morlanne de Gaston Fébus en Béarn.

“Berba? Godište?” upitao je gospodin Kubitschek, ali je odmah zavrtio glavom i dodao: “Ne! Mi bismo pivo.”

- 11 -

Konobar je bio u neprilici. Prvo se zbunjeno naklonio, a onda rekao da imaju pivo, dakako, nekoliko najboljih belgijskih sorti, štoviše i ono sa sokom od jagoda.

“Točeno!” rekao je gospodin Kubitschek.

“Ali...” zaustio je konobar.

“U Grandu imaju i točeno”, rekao je gospodin Kubitschek.

“Lager!”

Pivo su donijeli u velikom vrču, a pjena je imala rupice.

“Počela je kiša”, rekao je gospodin Kubitschek. “Ubogom pikolu nisu dali ni kišobran kada su ga poslali u gostionicu preko ceste.”

Na kraju smo popili i zeleni chartreuse i gospodin je Kubitschek zatražio račun. Konobar se naklonio i udaljio.

“Sada bi bilo najbolje da slijedimo njegov primjer, da se uda­ ljimo”, rekao je i ustao.

Ali je natkonobar, s pobjedonosnim smiješkom, velikim ko­ racima prišao stolu i pružio račun.

“Za bavarsku kremu”, rekao je gospodin Kubitschek, “žumanjci i šećer morali bi se miješati s konjakom, a ne s rumom.

Molim vas prenesite to kuharu.”

“Svakako, gospodine”, rekao je natkonobar i dalje se pobjedonosno smješkao.

Gospodin Kubitschek pipao je džepove izvana, zatim je zavlačio dlanove jedne i druge ruke u svaki džep, a onda je ustao i ponovno je počeo opipavati džepove sakoa i hlača. Nagnuo sam se i prošaptao mu na uho da imam kreditnu karticu.

“Ne dolazi u obzir”, rekao je gospodin Kubitschek strogo.

“Po­nos bi nam trebao biti ideja vodilja. Ja sam zvao. To je moja odgovornost. Inače je među nama kraj!”

Kraj? Naravno, to nisam mogao prihvatiti.

- 12 -

Natkonobar nas je otpratio do kuhinje. Čovjek ne bi povjerovao kolika se gomila prljavih tanjura ondje može skupiti.

Mislio sam da takve hrpe prljavih tanjura postoje samo u reklamama za deter­džente. Gospodin Kubitschek zahtijevao je da dobijemo pregače. Pomoćni kuhar koji je pazio na nas rekao je da su pregače samo za osoblje. I on se pobjedonosno smješkao. Gospodin Kubitschek pružio mu je neki ključ i rekao: “Jako bih cijenio ako biste uredili da se moj auto premjesti na mjesto za hotelske goste. Parkirao sam lijevo od ulaza. Plavi Cadillac Escalade. Ah, da, sada sam se sjetio, tamo mi je i novčanik, na sjedalu, ako biste bili tako ljubazni... Naravno da neću škrtariti s napojnicom.”

Pomoćni je kuhar potrčao prema stražnjem ulazu, a gospodin je Kubitschek pošao na drugu stranu. Slijedio sam ga, na­ ravno. Natkonobar u fraku bio je na suprotnoj strani dvorane.

Mjerio je očima udaljenost između nas, a onda se nadmoćno nasmiješio.

“To je SUV”, rekao je gospodin Kubitschek.

“Tko?” upitao sam.

“Nije tko nego što. Taj cadillac koji sam spomenuo. Znate li što je SUV? Dakako da ne znate. Nitko to ne zna. Svi govore es-u-ve, a ne znaju što je to. To vam je Sport Utility Vechicle.”

“Dobro, ali odakle vam auto? Zar nismo ovamo došli...?

Kako da kažem...”

“Možete to nazvati provizornim prijevoznim sredstvom.

Ali nije u tome stvar. Nisam ja njemu dao auto nego ključ. Uvijek pokupim ključ koji leži na cesti. Vele da to donosi sreću.

Kao potkova.” Šutio sam i s naporom držao korak s njim.

“Nemojte da vas ova zgoda muči”, rekao je gospodin Kubi­ - 13 -

tschek. “To je jednostavno borba protiv iskorištavanja. Vlasnici Ritza bogati su kapitalisti, a mi se na ovaj način borimo protiv eksploatacije. A i bilo je vrijeme večeri, malo ranijoj večeri, zar ne?”

“Da, ali kada bi svi tako postupali, ne bi uopće bilo hotela, ni restorana, ni...” Bio sam suviše zadihan da bih dovršio rečenicu.

“Jeste li čitali Guliverova putovanja?” upitao je gospodin Kubitschek.

Kimnuo sam glavom.

“A Put oko svijeta za osamdeset dana? I tako dalje. Vjerujete li da je istina ono što piše u svim tim knjigama? Naravno da nije!

Ništa nije istina u knjigama! A ljudi ih ipak čitaju! Zašto?”

“Pa... možda zato da dožive ono što ne mogu doživjeti u stvarnom životu?

“Mudra misao!” rekao je gospodin Kubitschek.

Bilo mi je drago što mi povlađuje. Gospodin Kubitschek je nastavio: “Ali koja nam je korist od te mudrosti? I od one prethodne mudre misli? Kad bi svi tako postupali, i tako dalje. Mislim u smislu kategoričkoga imperativa.”

Slegnuo sam ramenima, onoliko koliko se već može pri brzom hodu.

“Nikakva!” rekao je gospodin Kubitschek. “Tako vam je to sa svim mudrostima. Kantov kategorički imperativ! Molim vas lijepo! Kad bi svi ljudi i tako dalje. Koji svi? Mi smo cjelina koja se sastoji od pojedinačnog. Kategorički imperativ, ma nemojte!

Besmislica. Jesmo li dobro večerali? To je bit stvari.”

“Ali... ipak to nije pošteno...”

“Jest!” odsjekao je gospodin Kubitschek. “Borba protiv - 14 -

eksploatacije – i gotovo. Nemam volje dizati revoluciju. Jednom sam vam već to objasnio i ne namjeravam ponavljati. Osim toga, sve ovo treba shvatiti kao neku vrstu školovanja, možda čak – mentalna i duhovna pročišćenja. Učenje istine. Jer što je zapravo istina? Što je ona i u pragmatičnom, svakodnevnom smislu i u filozofskom smislu? Etička kategorija per se? Nešto što ne služi ničemu. Ne! Istina je spoznaja onog što jest. Istina je učenje o činjenicama. Učenje iskustvom. Da to morate platiti, skupo bi vas koštalo, a ovako...”

Nemoćno sam raširio ruke. Onako pri brzom hodu to je moralo izgledati još nemoćnije.

“Gestikulirate kao glumac”, rekao je gospodin Kubitschek.

“Kao glumac amater.”

- 15 -

Poglavlje drugo Vrane, elektroni. Gdje je zapravo majka gospodina Kubitscheka? Kako smo spriječili kriminalni čin

“Vrane su jako pametne ptice”, rekao je gospodin Kubitschek.

“Cor­vidae. Ona se crna latinski zove Corvus Frugilegu. Ove sive zovu se Corvus coroike cornix. Znate li da i šojke spadaju u porodicu vrana? Imate šlaga na brkovima.”

Pogladio sam gornju usnu. Malo sam se zamislio, možda čak namrštio čelo, i rekao: “Znate li vi da jedan elektron može u isto vrijeme proći kroz dva otvora na membrani?”

“Previše mudrovanja za prvu jutarnju kavu. Ali znam.

Dvostru­­ka priroda elektrona: kada se sudaraju, onda su čestice, a u vašem slučaju smatraju se valovima. Ali niste me impresi­ onirali. To vam je bio neuspješan pokušaj!” “Što?”

“Da se pravite važni.”

“Pa, nisam se baš...” rekao sam. “A ovo vaše s vranama? La­ tinska imena, i to...”

“Dragi moj gospodine”, rekao je gospodin Kubitschek, “u našem se tandemu ja ne pravim važan. Ja jednostavno stojim čvrsto na svojim nogama, a moje noge na tlu. Ja mogu i smijem sipati mu­drosti, razbacivati se sa znanjem. Čitali ste valjda i Conana Doylea. Možete me smatrati Sherlockom. Uvjetno i privremeno.”

- 16 -

“Oprostite, ali ja ne pristajem biti Watson.”

“Da se vama nije od pretjeranog čitanja pomračio um?”

“Koješta! Priznajem, pročitao sam dosta toga. Mnogo zanimljivih knjiga, ali ne vidim da bi mi to škodilo. Naprotiv.

Knjige doživljavam i kao vrijedno iskustvo. Dakle, sasvim sam svjestan što znači kada kažem da ne pristajem biti Watson.”

“Ni ja”, rekao je gospodin Kubitschek, “ne pristajem biti Watson. Ali postoje i drugi književni parovi.”

“Koga imate na umu?”

“Ne bih to htio izgovoriti. Znate, kada se nešto izjavi, onda to obavezuje. Obavezuje vas da to potvrdite, ili opovrgnete, svejedno. Ako bude imalo smisla, postat će to jasno i samo!

I nisam se pravio važan! Nisam, nisam, nisam!”

Bilo mi je žao. Shvatio sam da sam pretjerao. Tražio sam riječi kojima bih popravio štetu. “Živimo u konfuzna vremena”, rekao je gospodin Kubi­ tschek. “Danas nema jednostavnih odgovora. Istina je uglavnom jednostavna, ali put do nje nije. Gdje li su ona zlatna vremena kada je neki književni par, ili samo jedan na dijalog spreman mudroslovac, makar i na dijalog sam sa sobom, mogao doći do nekih važnih odgovora, ili barem postaviti prava pitanja! Jesmo li mi dio prirode, naprosto dio prirode? I jesmo i nismo. Mi smo u svojim odijelima naoko izvan nje, izvan svojih iskonskih krzna ili ljuštura, ali baš kao i lavovi moramo jesti meso, meso koje postoji kao život, kao priroda, prije nego što ga prilagodimo obliku pogodnijem za naše zube, za naš želudac. Znate, strahovito se bojim zaborava. Mi nažalost zaboravljamo sve što nas određuje, sve što nas čini time što jesmo. Zbog zaborava, zbog opće entropije pamćenja, entropije memorije, tonemo u mrak bezumlja. Smijemo li mi zaboraviti ono što znamo o evoluciji?

- 17 -

Smijemo li mi zaboraviti pod kakvim se uvjetima iz polumajmunskoga razvio ljudski mozak? To je bit stvar. Sve je ostalo marginalno i kada nije sasvim nevažno... Možemo u svojoj tobožnjoj etičnosti u odnosu na prirodu odabrati i biljnu hranu.

Ali tko nam kaže da uništavajući biljke, svojim zubima i želucima, ne uništavamo barem podjednako sofisticirani živi svijet?”

“To su ozbiljne teme”, rekao sam. “Nisam očekivao, ili nisam bio spreman...”

“Naravno da niste. Nitko nije. Ali eto mi jesmo odmetnuti dio prirode, mi jesmo društvene jedinke, mi jesmo dio nekoga misa­onog, intelektualnog, poviješću, namjerom i nenamjerno stvorenog sustava, mi jesmo racionalna bića, mi jesmo bića koja se uglavnom ponašaju neracionalno, zapravo je to bit oportunizma. Mi smo i zamišljeni pojedinac koji je spreman slijepo vjerovati pa se u svijetu snalazi kao šišmiš, ili je spreman dosljedno sumnjati, što mu uz intelektualno zadovoljstvo pruža osjećaj da zapravo ne zna ni što je niti gdje je, a uza sve to mi smo i etična bića, od prilike do prilike, eventualno u okvirima solidnijih društvenih ili filozofskih Ustava, ili sve to ide jednostavno mimo nas – i mi smo to što se u ovom trenutku nalazi tu, ili smo ono što jedemo, ili ono u čemu uživamo, ili ono što nam se čini da je trenutak sadašnjosti, zar ne?”

“Nisam baš bio spreman na tako ozbiljno razmatranje, slojevito. Nekako ste na to došli iznenada, izvan konteksta.”

“Ne baš izvan konteksta, ali iznenada možda. Počeo sam s vranama, pokušao početi, zapravo. Htio sam napraviti ozbiljan uvod”, rekao je gospodin Kubitschek. “Istina je esencijalno činjenično stanje u određenom prostoru i vremenu. Moja je majka tvrdila da vrane simboliziraju spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti pa sam...”

- 18 -

“Baš je to lijepo od vas”, upao sam. “Aludirati na svoju, pret­ postavljam pokojnu, majku kao na anđela...”

“Bez veze!” rekao je gospodin Kubitschek. “Nije pokojna, i nije anđeo, nego vještica!”

Opet sam izletio. “Izgovorili ste moja majka i pokazali prema gore”, rekao sam, “prema nebu.”

“Prema gore. Da, naravno...” rekao je gospodin Kubitschek i činilo se da je odjednom postao sjetan. “Ona je zaista negdje gore, možda u Visokim Tatrama. Stvari u životu znaju biti relativne, znate. Ostala je udovicom relativno mlada, stari je po­ senilio relativno mlad, bio je mlađi nego ja sada... Bojim se da je to nasljedno... Nije isključeno... Kada je moj stari umro, udala se za nekoga zakašnjelog hippyja, putujućega glazbenika i svjetsku skitnicu, deset godina mlađeg od sebe, koji si je umislio da je nalik na Hemingwaya pa su planirali otići na Kilimandžaro, ali onda su se prebacili na neku vrstu humanitarnog rada ovdje bliže. Seljakaju se po Karpatima. Zato sam pokazao rukom prema gore. Neodređeno prema gore. Žive u planini, prave se avanturistima, humanistima i turistima prodaju suvenire. Ali su zapravo aktivisti koji pokušavaju svijet učiniti boljim. Prilično apsurdno... Čista poezija.” Čekao sam da nastavi, ali je on šutio. Podigao je ponovno dalekozor k očima i gledao dolje prema parkiralištu. Bio sam razočaran.

“Oprostite”, rekao sam. “Vi ste htjeli nešto reći. Možda ste htjeli spomenuti neku konkretnu svrhu, neki konkretan cilj?”

Gospodine je Kubitschek odmahnuo glavom i opet približio dalekozor očima.

“Rekli ste da vrane simboliziraju dodir prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zar ne?”

- 19 -

“Aha.” “Aludirali ste na ovo. Zato ste me pozvali ovamo u robnu kuću na kavu?”

“Danas to više ne zovu robna kuća”, rekao je gospodin Kubi­ tschek, buljeći i dalje u dalekozor. “Ovo je hipermarket!”

“U redu. Hipermarket. Znači da razgovaramo o bitnoj temi suvremenoga društva. Htjeli ste reći crkva sadašnjosti. Ono što su u prošlosti bile katedrale, danas je hipermarket, zar ne?

A budućnost?”

Gospodin je Kubitschek šutio i buljio u dalekozor.

“Oprostite, ali vi ste mene pozvali ovamo s određenom na­ mjerom, a sada impertinentno šutite.”

“Namjera, namjera! Svrha. Cilj. Koje su to besmislice”, otre­ sao se gospodin Kubitschek. “Vi ste, gospodine moj, pretjerani idealist. Uzročno-posljedične veze! Molim vas! Ali nije sve baš tako povezano. Naravno, ako puhne vjetar pa nastanu valovi, onda je to sasvim tako. Samo što ni tada ne znate jesu li valovi nastali od toga vjetra koji upravo puše ili od nekoga prije toga.

Ili ih je čak izazvao neki prethodni tsunami, neki potres na dnu mora. Znate, kad kažem idealist, mislim na to da ste vi skloni u svemu vidjeti ideje, možda čak i ideale... raznolike, i svakako maglovite... Vi ste idealist, ali ne pristajete biti avanturist. Prava je avantura vidjeti ono što jest, doživjeti ono što jest, biti ono što jest, ono što jesmo. Nisam imao nikakvih zadnjih namjera!

Kakve uzročno-posljedične veze! Gospodine moj, to su banalne stvari! Kada bi sve imalo nekakav unaprijed zadani smisao, ne bismo mogli ništa otkriti, ništa saznati. Znate li da se do fundamentalnih otkrića dolazi tako da koračate u nepoznato? Za postizanje znanstvenih otkrića neophodne su greške. To vam je kao s onom igrom otkrivanja mina.”

- 20 -

“Pardon!” rekao sam. “Vi ste me pozvali ovamo zbog filozofske rasprave ili zbog znanstvenih otkrića, a sada kroz dalekozor promatrate vrane.”

“Kakva znanstvena otkrića! Osim toga, ne promatram vrane”, rekao je gospodin Kubitschek, “nego ženske kako izlaze iz auta. Kada misle da ih nitko ne vidi, ponašaju se kao gazele kojima ne prijeti nikakva opasnost, graciozno, opušteno, nemarno. Obožavam žene, one su jedan od najljepših proizvoda prirode, i još – stvaraju nam dojam, barem tu i tamo, da im je potrebna naša zaštita... A vrane, vrane... to su vam posljednje vrane na onom travnjaku. Prošlost, sadašnjost, budućnost – to vam je prošla zima, ovo proljeće i buduća jesen. Shvaćate? Došlo je proljeće, vrane će otići, a suknje će se još više skratiti.”

“Banalno. Malo zamršeno, ali iznad svega banalno!” rekao sam.

“Stvarnost je takva”, rekao je gospodin Kubitschek. “Osim ako je ne probodete kopljem. Ali i to se događa. Može to učiniti i netko drugi umjesto vas.” Čuo se tresak, nešto je palo s nekog stola, a netko je viknuo: “Hej, vi! Ma, ljudi! Usred bijela dana!”

Neki je čovjek uzrujano prošao kraj našeg stola, zapravo je pokušao brzo proći pokraj našega stola, ali je morao preskočiti iznenada ispruženu nogu gospodina Kubitscheka, zapeo za stol, i nešto mu je ispalo. Osvrnuo se, pogledao mene i gospodina Kubitscheka. Sagnuo sam se i podigao novčanik s poda.

“Izvolite”, rekao sam.

On je zgrabio novčanik. Nije zahvalio, i to me povrijedilo.

Još više povrijedio me pogled gospodina Kubitscheka.

“Viteže, vi ste kreten!” rekao je.

Zatim je potrčao niz eskalator, a ja za njim. Konobar je ta- 21 -

kođer pošao za nama, ali je zastao na vrhu stepenica. Vidio sam kako fatalistički odmahuje rukom.

“Pazite sada!” rekao je gospodin Kubitschek zadihano.

“Lopov je skrenuo lijevo, a mi ćemo desno.”

“Tu nema logike”, usprotivio sam se.

“Naprotiv”, rekao je gospodin Kubitschek i zamaknuo za ugao. Pred sljedećim je uglom zastao. Kroz staklenu se zatamnjenu stijen­­ku ipak moglo vidjeti iza ugla. Neka je sjena sunula, a gospodin je Kubitschek ponovno, još hitrije ispružio nogu.

Bjegunac se pojavio iza ugla, spotaknuo o njegovu nogu, pao i ispustio novčanik. Gospodin se Kubitschek sagnuo za novčanikom, a onaj se čovjek prevrnuo u stranu, ustao i opet potrčao.

“Pobjeći će!” rekao sam.

“Ako dobije infarkt, sam si je kriv”, rekao je gospodin Kubitschek.

Rastvorio je novčanik, izvadio novčanice i stavio ih u unutrašnji džep sakoa.

“Ne mislite valjda?” rekao sam.

“Mislim”, rekao je gospodin Kubitschek. “Mislite i vi! Promislite! Zamislite kako će vlasnik biti sretan kada dobije natrag novčanik, sa svim dokumentima i karticama. Ne bi bilo pravedno da iz svega ovoga ne zaradi i neku pouku. A zaradit će pouku: na nov­čanik treba bolje paziti. I lopov je dobio pouku.

Vuk sit, koze cijele! Poslovice su tako divno blesave! Bitno je da nismo na šteti.”

Gospodin se Kubitschek potapšao po prsima, tamo gdje je u unutrašnjem džepu bio novac.

“Ni vi niste loše prošli”, rekao je. “Niste morali platiti kavu, a doživjeli ste pravu pustolovinu. Iskustvo s poukom!”

“Ne znam, ne znam”, rekao sam u nedoumici dok je vlasnik - 22 -

novčanika slinio obraze gospodina Kubitscheka. “A vrane?” pitao sam.

“Vratit će se, ujesen valjda”, rekao je gospodin Kubitschek i pružio mi dalekozor. “Dobro ga čuvajte!”

“Ne, ne, ne! Ne možete me se otresti na takav način! Promijeniti temu i gotovo! Vaše pouke, barem ih vi tako nazivate, previše su providne. U svemu što činite prepoznajem logiku i rasuđivanje sitnog lopova. Ja...”

“Da? Vi? Što biste zapravo htjeli?”

“U najmanju ruku vratiti novac čovjeku koji je bio okraden!” izgovorio sam to pretjerano temperamentno za sama sebe, ni­ sam zapravo navikao dozvoljavati sebi načine ponašanja koji mi se ne sviđaju kod drugih. Bio sam siguran da ono što govorim ima smisla, ali jedno je racionalna, da je tako nazovem sigurnost, ona koja počiva na logici i, recimo, etici, a drugo emotivna sigurnost koja čovjeku pruža mir. Ta sigurnost djeluje i onda kada spomenuti oslonci, logika, razum, etika – možda i nisu najbolje zadovoljeni. Ta mi je sigurnost nedostajala, i odjednom cijela priča, sve ono što sam doživljavao s gospodinom Kubi­ tschekom ili u odnosu na njega, kao da je nekim rezom prestajala za mene gubiti ishodišnu kristalnu jasnoću.

“Ja namjeravam vama dati pouku, pokazati kako se zapravo čovjek treba u svakoj situaciji ponašati”, izgovarao sam nerazgovijetno, a jedna mi je riječ prestizala drugu pa nisam bio ni siguran što sam sve zaista rekao, a što sam samo namjeravao reći.

Kao u euforiji pijanstva pratio sam kako izvlači novac iz svoga džepa, bio sam podjednako zbunjen tom promjenom stanja koliko i ponosan na svoju hrabrost, ali i na izboreno pravo na poštenje; zgrabio sam novac i odjurio za onim čovjekom vičući, ili izgovarajući jako glasno, u svakom slučaju – preglasno, - 23 -

Gospodine, gospodine, čekajte malo. Čovjek se zaustavio, okre­ nuo, nepovjerljivo pogledao u mome pravcu, ta se nepovjer­ ljivost vidjela na njegovu licu, možda samo na podignutim obrvama. Nasuprot tome, ja sam se smješkao, osjećao sam da se smješkam, osjećao sam čak da je to možda i neprimjeren smiješak, neki dobar glumac izveo bi to puno bolje, uvjerljivije, istinitije iako ja nisam uopće glumio ništa.

“Moj novac”, rekao je čovjek, izvukao svoj novčanik, gledao u mene, gledao u novčanik. “Vi ste ga, znači...”

“Ne govorite gluposti”, izletjelo mi je; naprosto ne volim kada ljudi sasvim besmisleno za sve koriste riječ znači. “Ja vam vraćam vaš novac.”

“Da, ali znači prethodno ste ga ukrali. Znači – iz moga novčanika.”

“Moj prijatelj, ovaj, pratilac... možda je bolje reći partner...”

“Sasvim mi je svejedno kakav je vaš međusobni odnos, znači, vaše prirodne ili protuprirodne relacije, ali vi meni govorite, znači, da govorim gluposti, i time bi se trebalo pokriti, zataškati, izbrisati činjenicu da ste mi vi, ili vaš partner, ljubavnik ili što god da vam je već, oteli novac. Moj novac, znači! Znate što, gospodine?”

Odmah sam saznao što: vruć šamar po lijevom obrazu, zatim udarac nadlanicom zdesna, zahvatio je nos, osjetio sam bol i neku toplu vlagu. Na prstima kojima sam opipao gornju usnu bila je krv.

Gospodin Kubitschek pružio mi je maramicu, začudo bila je sasvim čista i izglačana, kao da se pripremio za situaciju u kojoj sam se našao, i dok sam je pritiskao uz nos i šmrcao u nju, rekao je sasvim mirno i tiho, zvučalo je to pomalo fatalistički, ali opet – gotovo nezainteresirano: “Pouka!”

- 24 -

Ludwig Bauer rodio se 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, dru­ štvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i pro­pa­gandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Bal­tazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist; na engleskom je napisao Pregled aktiv­ nosti Međunarodne agen­cije za atomsku ener­giju (Beč, 1996.).

Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske le­ktire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radio Zagrebu krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Hainburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igro­kazi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005., i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006. Posebno je - 309 -

ugledan kao romanopisac i do sada je objavio trinaest romana: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je zemlja okrugla, 1987., Kratka kronika porodice Weber, 1990., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu frulu, 1999., Pre­vo­đenje lirske poezije – Ro­ manetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., i u Frakturinu izdanju Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., i Toranj kiselih jabuka, 2013. Za roman Zavičaj, zaborav nagrađen je nagradama Meša Selimović, Fran Galović i Kiklop za 2011. godinu.

- 310 -

Sadržaj

Poglavlje prvo u kojem se pojavljuje neobični gospodin Kubitschek, traži se Mitzi, a ide se i na gospodski obrok 7 Poglavlje drugo Vrane, elektroni. Gdje je zapravo majka gospodina Kubitscheka? Kako smo spriječili kriminalni čin 16 Poglavlje treće Prodajem i kupujem svoju kuću, odnosno – čini to gospodin Kubitschek. Čija je Matilda?

25 Poglavlje četvrto u kojem se prvo putuje. Uvaženi gospodin Ackerman drži predavanje. Gospodin Kubitschek ne zaostaje za njim 28 Peto poglavlje pripovijeda o tome kako smo se ukrcali na luksuzni kruzer i kako je to završilo 37 - 311 -

Poglavlje šesto u kojem gospodin Kubitschek aludira na neke tradicionalne oblike ponašanja i gostoprimstva.

Zgode s provođenjem zakona prema ljudima i životinjama. Je li Laura bila Danteova ljubavnica?

Neposredna demokracija. Laurin rođendan bit će sasvim uskoro!

42 Poglavlje sedmo koje govorio o ljubavi prema životinjama, ljubavi prema svim živim bićima, aludira se i na moguću ljubav prema Lauri, govori se o vrlinama vegetarijanstva, ali sve završava neočekivano dramatično, iako gospodin Kubitschek nije naručio krvavi biftek 50 Poglavlje osmo u kojem smo se našli na sigurnoj udaljenosti od progonitelja, ali pod tako neobičnim okolnostima da je teško procijeniti jesmo li zaista našli spas 59 Poglavlje deveto u kojem se spominju pokušaji odlaska, a zatim i posjet izvjesnoj udovici 69

- 312 -

Poglavlje deseto u kojem Ute oblači svečanu haljinu kakve se ne bi postidjeli niti u nekom pariškom butiku; ošamućen onim što nas možda očekuje, gledam je na možda neprikladan način.

Gomila se skuplja, a gospodin Kubitschek uzima riječ i govori tako otvoreno da me od toga spopada jeza. Pitam se razumiju li ljudi tko je zapravo taj Kairos. Sve se manje vjerojatnim čini da ćemo se izvući, ali onda stvari dobivaju još dramatičniji tok 74 Poglavlje jedanaesto u kojem gospodin Kubitschek poučava nomade kako da budu to što jesu, a da im se to još i isplati 86 Poglavlje dvanaesto u kojem se ponovno slavi već poznati praznik, ali na nešto drugačiji način. Gospodin Kubitschek pokazuje svoje neobične sposobnosti, a onda savjetuje ljudima nešto što od njega nisu očekivali. Pripovijeda se i o ljudskoj zahvalnosti, iako ta zgoda ne otkriva ništa novo. I onda, neočekivano, Mitzi, ah, Mitzi...

99

- 313 -

Poglavlje trinaesto u kojem se pripovijeda o neobičnoj pustolovini koja nas je zadesila na putovanju, a koja nas je dovela na mjesto koje bi se moglo nazvati i svetim. Gospodin Kubitschek dobio je mogućnost propovijedati, ali će čitatelj najbolje prosuditi koliko je ta propovijed bila primjerna publici i prostoru 115 Poglavlje četrnaesto u kojem gospodin Kubitschek vodi prepoznatljivu bitku.

Na trenutak se čini da smo ispali pobjednici, ali onda nastupa surova stvarnost 126 Poglavlje petnaesto koje bi se moglo nazvati i pokaznom vježbom iz društvene revolucije 131 Poglavlje šesnaesto u kojem se opisuje prijepodne ispunjeno događajima, među kojima susrećemo nepredviđeno pjevanje i sasvim čudnovate financijske poslove 137 Poglavlje sedamnaesto u kojem se gospodin Kubitschek posvećuje humanitarnom djelovanju, a ponovno susrećemo Mitzi i upoznajemo Moniku, i to dosta dobro. Mitzi pokazuje puno razumijevanja za situacije u koje upadamo 147 - 314 -

Poglavlje osamnaesto u kojem se nizovima dijaloga otkriva tko je Kerubin, iako njegova uloga ostaje donekle nejasna ili skrivena.

Pojavljuje se i Tatiba, a gospodin Kubitschek nije siguran na koji je način ona žrtva. Treba li je podržati ili je osloboditi. Spominju se i bajke sa zmajevima koji otimaju djevojke 159 Poglavlje devetnaesto u kojem putujemo na sjever s mladim ljudima koje bi se možda moglo nazvati revolucionarima, ali u to nisam dokraja siguran. Pruža se prilika okusiti haringe i zaliti ih pivom na skandinavski način. Mitzi ne voli luk 172 Poglavlje dvadeseto u kojem nastavljamo putovati civiliziranim dijelom Europe, daleko od šuma i gora u kojima još uvijek odjekuje jezivi smijeh Vlada Drakule kojeg je žeđ prema turskoj krvi pretvorila u čudovište. Na preporuku prethodnih suputnika pridružujemo se skvoterima, koji se pokazuju ljudima bez straha i predrasuda, i oni nas uvode u svijet moderne umjetnosti 178 Poglavlje dvadeset i prvo u kojem se naša avantura s umjetnošću nastavlja u elitnom društvu u kojem se riječi gospodina Kubitscheka očekuju kao riječi proroka 183 - 315 -

Poglavlje dvadeset i drugo u kojem se gospodin Kubitschek, silom prilika, počinje ponašati kao istinski prorok ili narodni mudrac 197 Poglavlje dvadeset i treće u kojem gospodin Kubitschek uspijeva pokrenuti mase 219 Poglavlje dvadeset i četvrto u kojem gospodin Kubitschek biva izložen sramoti, zatim gospodin Kubitschek i ja sudjelujemo u pobuni, a gospodin Kubitschek dobiva priliku za svoje novo izlaganje o zakonu i moralu 228 Poglavlje dvadeset i peto u kojem se gospodin Kubitschek uzdržava od mokrenja u bazen, ali izvodi cirkuske atrakcije; u pouci se spominje i zloglasni gusarski kapetan Karvas 238 Poglavlje dvadeset i šesto u kojem Mitzi postaje žrtva neočekivana zapleta.

Tko je Yamila?

244 Poglavlje dvadeset i sedmo u kojem se susrećemo s ćilimima iz Tisuću i jedne noći, ali ni jedan nije leteći 254

- 316 -

Poglavlje dvadeset i osmo u kojem se puno pažnje pridaje objašnjavanju svetoga slova; spontano se organizira i izložba uličnih mačaka 262 Poglavlje dvadeset i deveto u kojem se susrećemo s uglednom detektivskom agencijom E&D, uočava se koliko smo zapravo svi jednaki, Yamila nas iznenađuje, a gospodin Kubitschek recitira na nerazumljivom jeziku 272 Poglavlje trideseto u kojem sudbina mačke Mitzi i dalje ostaje obavijena tajnom, a gospodin se Kubitschek neočekivano predstavlja kao vjeroučitelj. Još je neočekivanije što on spominje Ferizu 280 Poglavlje trideset i prvo u kojem se i čitatelju otkriva tko je Feriza i kakva je uloga pripovjedačeva, pa čak i krivica, za položaj u kojem se Feriza našla 291 Poglavlje trideset i drugo u kojem se ukratko i s vremenskim odmakom prenosi mnogo toga što se događalo s gospodinom Kubitschekom i nekim drugim akterima ove zapletene priče – sve do Happy Enda 298 O autoru 309

- 317 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., rujan Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-653-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 318 -

- 319 -

- 320 -