Sezona kentukija

Uznemirujuće, inteligentno, zabavno i izopačeno.

Prava Samanta Schweblin.

Sezona kentukija

“Jedan od najuvjerljivijih i najfantastičnijih romana koje ste ikada čitali.”

Book Riot

“Nema tog čitatelja koji će se moći osloboditi električnog udarca ove knjige.”

El Mundo

“Ovo nije znanstvena fantastika, ovo je sada.”

Eldiario.es

“Zastrašujuće i briljantno.”

The Guardian

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture: Nit koja nas veĹže

-2-

Samanta Schweblin

Sezona kentukija prevela sa ĹĄpanjolskog Ela VaroĹĄanec

Fraktura -3-

Naslov izvornika Kentukis © Samanta Schweblin, 2018. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Ela Varošanec i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-161-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1038104

-4-

Prije pokretanja uređaja potrebno je poduzeti mjere opreza te osigurati da su svi ljudi na sigurnoj udaljenosti od opasnih dijelova.

Sigurnosne upute za rovokopač JCB, 2016.

Hoćete li nam pričati o drugim svjetovima, tamo među zvijezdama, o drugim ljudima, o drugim životima?

Lijeva ruka tame, Ursula K. Le Guin

-5-

-6-

Prvo su pokazale sise. Sve tri sjele su na rub kreveta, pred kameru, podignule su majice i, jedna po jedna, skinule grudnjak.

Robin jedva da je imala što pokazati, ali ga je svejedno skinula, posvećujući više pažnje Katijinim i Amyinim pogledima nego vlastitoj igri. Ako želiš preživjeti u South Bendu, rekle su joj jednom, moraš se sprijateljiti s jakima.

Kamera se nalazila u očima plišanca, a plišanac se ponekad okretao na tri kotačića skrivena u njegovu donjem dijelu, išao naprijed ili natrag. Netko je njima upravljao s nekog drugog mjesta, nisu znale tko. Taj plišanac trebao je biti najobičnija panda, ali je na prvi pogled više nalikovao na loptu za ragbi kojoj je jedan kraj bio odrezan, što mu je omogućavalo da stoji us­ pravno. Tko god da je bio s druge strane kamere pokušavao ih je slijediti tako da ništa ne propusti, pa je Amy pandu podignula na tabure da sise budu na njegovoj razini. Plišanac je pripadao Robin, no sve što je imala Robin, bilo je Katijino i Amyino: bio je to krvni pakt koji su sklopile u petak i koji će ih vezati do kraja života.

Sada je svaka od njih morala izvesti svoju točku, tako da su se ponovno obukle. Amy je vratila plišanca na pod, uzela kantu koju je bila donijela iz kuhinje i stavila je na njega, posve ga pokrivši. Kanta se počela micati, kretala se nervozno i naslijepo po sobi. Sudarala se s bilježnicama, cipelama i razbacanom odjećom, što je, činilo se, bacalo plišanca u još veći očaj. Kada je Amy -7-

odglumila da joj se disanje ubrzava i počela ispuštati uzdahe zadovoljstva, kanta se zaustavila. Katia se pridružila igri, pa su zajedno izvele dugi i intenzivni istovremeni orgazam.

“Ovo se ne računa kao tvoja točka”, upozorila je Amy Katiju kada su uspjele obuzdati smijeh.

“Naravno da ne”, rekla je Katia i poput metka izletjela iz sobe. “Pripremite se!” viknula je, udaljavajući se niz hodnik.

Robin se nije uvijek osjećala ugodno u tim igrama, iako se divila tomu kako su se vješto Katia i Amy vladale, razgovarale s dečkima, kako su uvijek uspijevale da im kosa dobro miriše i da im nokti ostanu savršeno nalakirani cijeli dan. Kada su igre pre­ lazile neke granice, Robin bi se pitala iskušavaju li je možda.

Posljednja je ušla u “klan”, kako su ga one zvale, i jako se trudila biti dostojna te časti.

Katia se vratila u sobu s ruksakom. Sjela je ispred kante i oslobodila plišanca.

“Sad dobro pazi”, rekla mu je, gledajući u kameru, a oči su je slijedile.

Robin se pitala može li ih razumjeti. Činilo se da ih savršeno dobro čuje, a one su govorile engleski, jezik koji govori cijeli svijet. To da govore engleski vjerojatno je bila jedina dobra stvar za one koji su se rodili u South Bendu, tom nevjerojatno do­ sadnom gradu. Unatoč tome, uvijek je postojala mogućnost da na­letiš na stranca koji na engleskom ne zna reći ni kako se zove.

Katia je otvorila ruksak i između opreme za tjelesni izvukla album s fotografijama. Amy je zapljeskala i povikala: “Donijela si kurvicu? Pokazat ćeš mu je?”

Katia je kimnula. Okretala je stranice uzbuđeno tražeći nešto, vrh jezika nazirao joj se između zubi. Kada ju je pronašla, širom je otvorila album i stavila ga pred plišanca. Robin se nagnula da vidi. Na fotografiji je bila Susana, čudna djevojka s kojom su išle na biologiju i koju je klan iz zabave maltretirao.

-8-

“Zovu je ‘govnarka’”, rekla je Katia. Napućila je usne nekoliko puta, kao i uvijek kada se spremala napraviti neku ozbiljnu pakost, a upravo je takve klan zahtijevao. “Reći ću ti kako na njoj možeš zaraditi pare”, rekla je Katia u kameru. “Robin, dra­ ­ga, možeš pridržati album dok ja gospodinu objasnim koji mu je zadatak?”

Robin je prišla i prihvatila album. Amy je znatiželjno gledala, nije joj bio poznat Katijin scenarij, a Katia je kopala po mobitelu sve dok nije pronašla video, pa je stavila zaslon mobitela pred plišanca. U videu Susana je spustila najlonke i gaćice. Činilo se da je sve snimljeno s poda u školskom toaletu, sa stražnje strane zahodske školjke; možda su postavile kameru između kante za smeće i zida. Čulo se nekoliko prdeža i sve tri su prasnule u grohotan smijeh, i kliknule od zadovoljstva kada je Susana, prije nego što je povukla vodu, zastala da pogleda vlastito govno.

“Dragi moj, ova ženska je puna para”, rekla je Katia. “Pola tebi, a pola nama. Stvar je u tome da je naš klan ne može ponovno ucjenjivati, školska uprava nas drži na oku.”

Robin nije znala o čemu govore, i nije to bilo prvi put da je klan ne uključuje u svoje nezakonite aktivnosti. Uskoro će Katijina točka završiti i onda će doći red na nju, a nije ništa smislila.

Dlanovi su joj se već znojili. Katia je izvadila bilježnicu, olovku, i nešto zapisala.

“Ovdje su puno ime, broj telefona, mail i kućna adresa govnarke”, rekla je i stavila papir pokraj fotografije.

“A kako će nam gospodin dati naš dio?” pitala je Amy Katiju, namignuvši u kameru spomenutom gospodinu. Katia je razmislila na tren. “Kurca ne znamo tko je s druge strane”, rekla je Amy, “zato mu i pokazujemo sise, ne?”

Katia je pogledala Robin, kao da traži pomoć. U takvim su rijetkim trenucima računale na nju, kada su se Katia i Amy, na vrhuncu raskalašenosti, međusobno nadmetale.

-9-

“Kako će nam gospodin dostaviti svoj mail, eh?” nastavila se rugati Amy. “Znam kako”, rekla je Robin.

Obje su je začuđeno pogledale.

To će biti njezina točka, pomislila je, zasad će poslužiti. Plišani medvjedić se također okrenuo, želio je pratiti što se događa.

Robin je odložila album, otišla do ormara i tražila nešto po ladicama. Vratila se s pločom za prizivanje duhova, pa ju je rasklopila na podu.

“Dođi gore”, rekla je.

I plišanac se popeo. Njegova tri plastična kotača bez problema su se okretala po kartonu, i za tren je već bio na ploči.

Prešao je preko cijele abecede, kao da je istražuje. Iako je njegovo tijelo istovremeno stajalo na više slova, odmah je bilo jasno koje pokazuje, ono skriveno među njegovim kotačima. Plišanac je zatim otišao na dno ploče i stao ispod luka abecede. Očito se znao koristiti pločom. Robin se pitala što će napraviti kada cure odu i ponovno ostane sama s plišancem, sada kada mu je pokazala sise i našla način da komuniciraju.

“Genijalno”, rekla je Amy. A Robin je pobjegao smiješak. “Što misliš, koja od nas tri ima najbolje sise?” pitala je Katia.

Plišanac se brzo kretao po slovima ploče. pl av u š a Katia se ponosno nasmiješila, možda zato što je znala da je to istina.

Kako joj prije nije pao na pamet trik s pločom za prizivanje duhova, pomislila je Robin. Plišanac joj je trčkarao po sobi već više od mjesec dana. Mogla je mirno razgovarati s njim, možda je to bio netko poseban, dečko u kojeg se mogla zaljubiti, a ona je propuštala priliku.

- 10 -

“Prihvaćaš li našu ponudu za govnarku?” pitala je Katia, po­ novno mu pokazavši Susaninu fotografiju.

Plišanac se pomaknuo, ponovno je pisao. kurv e Robin se namrštila, bila je povrijeđena, iako je činjenica da o njima nije imao previsoko mišljenje vjerojatno išla u prilog njezina plišanca: znala je da je to što rade krivo. Katia i Amy su se pogledale i ponosno se osmjehnule, isplazile su mu jezik.

“Koji prostak”, rekla je Amy. “Da vidimo, što nam još gospodin ima za reći?” “Što smo još, šećeru?” ohrabrivala ga je Katia, dobacujući mu senzualne poljupce. “Što bi još volio da budemo?” pa r e Trebale su se sasvim usredotočiti da bi ga mogle pratiti. vi�etemiihdati Međusobno su se pogledale. snimljenesise400xsisajednako2400do lara Amy i Katia pogledale su se na nekoliko sekundi, a zatim su prasnule u smijeh. Robin se držala za majicu, grčevito gnječeći tkaninu, pokušavala se nasmijati.

“A tko će ti to točno platiti, ha?” pitala je Amy i uhvatila rubove majice kao da će je ponovno podignuti. a k o n e š a l j e m s i s e s u s a n Prvi put, Amy i Katia su se uozbiljile. Robin nije mogla odlučiti na čijoj je strani, možda je njezin plišanac pravednik.

“Možeš pokazati što hoćeš”, rekla je Amy, “imamo najbolje sise u gradu. Nemamo se čega sramiti.”

Robin je znala da to nije uključivalo nju. Amy i Katia dale su si pet. Zatim je plišanac počeo plesati po ploči, pisao je bez zastaj­kivanja, nabrajajući stvari koje je Robin jedva uspijevala pročita­­ti.

- 11 -

im a mvideerobinina m a m aser erobininase str a m ast ur bir a x6 Dugo mu je trebalo da sve to napiše, bilo ga je naporno pratiti slovo po slovo, ali nisu mogle prestati čitati. t a t a seu p uc ava k u� noj p o mo � n ic i Amy i Katia fascinirano su gledale ples po ploči, strpljivo čekajući svako novo poniženje. robi ng ol a robi nol a j ava a m y n a t e l e f on Amy i Katia su se pogledale. Zatim su pogledale nju, nisu se smijale. robinglumidajea myik atialjubisesnjim a Plišanac je nastavio pisati, ali Amy i Katia su prestale čitati.

Ustale su, skupile svoje stvari i otišle zalupivši vratima.

Tresući se, dok je plišanac i dalje plesao po ploči, Robin je pokušavala otkriti kako se dovraga gasi taj uređaj. Već je prije primijetila da na njemu nema nikakvih prekidača, a u panici koja ju je obuzela nije joj padalo na pamet neko drugo rješenje da ga ugasi. Zgrabila ga je i škarama pokušala otvoriti kućište. Plišanac je vrtio kotače, pokušavao se osloboditi, beznadan trud. Robin nije uspjela pronaći nikakav poklopac koji bi mogla razbiti da dođe do baterije, pa ga je stavila natrag na pod, a on se isti tren vratio na ploču. Robin ga je šutnula da ga makne s ploče. Plišanac je zakričao, pa je ona vrisnula jer nije znala da uređaj može kričati. Zaključala je vrata sobe i ponovno ga pokušala uhvatiti s kantom, kao da hvata kakva golemog kukca. Uspjela ga je poklopiti kantom, pa je sjela na nju i ostala tako koji tren grčevito se držeći za rub kante, zadržavajući dah svaki put kada bi plišanac udario u plastiku, suzdržavajući se da ne brizne u plač.

Kada ju je mama pozvala na večeru, doviknula joj je da se ne osjeća dobro, i da će ići u krevet bez večere. Stavila je na kantu veliku drvenu škrinju u kojoj je čuvala bilješke s predavanja

- 12 -

i udžbenike, da se ne može pomaknuti. Zagrlila je jastuk i sjela na krevet čekati. Zatočen u kanti, plišanac je nastavio kričati, udarajući u rubove kante kao kakav golemi obad sve dok, netom prije svitanja, u sobi nije nastupila mrtva tišina.

- 13 -

Na zaslonu se pojavio prozor s obavijesti. U njoj se tražio serijski broj, pa je Emilia uzdahnula i namjestila se u svojem pletenom stolcu. Upravo su je takvi zahtjevi najviše izluđivali. Barem nje­ zin sin nije bio tamo, u tišini joj mjereći vrijeme dok ona traži naočale da ponovno pročita upute. Sjedila je za pisaćim stolom u hodniku i uspravila se da si olakša bol u leđima. Duboko je udahnula, izdahnula, pa, provjeravajući svaku znamenku, unijela kôd s kartice. Znala je da joj sin nema vremena za gluposti, ali ipak ga je zamislila kako je špijunira putem neke kamere skrivene u hodniku, živcirajući se zbog njezine neučinkovitosti u svom uredu u Hong Kongu, baš kako bi činio i njezin muž da je još uvijek živ. Prodavši posljednji dar koji joj je poslao sin, Emilia je platila zaostale račune za režije. Nije se baš razumjela u satove, ni u dizajnerske torbice, ni u sportske tenisice, ali imala je dovoljno životnog iskustva da bi znala da bilo koja stvar koja dolazi umotana u više od dva sloja celofana, u kutiji obloženoj plišem, s potpisom i potvrdom o podrijetlu, vrijedi dovoljno da pokrije dugove jedne umirovljenice i jasno pokazuje koliko malo sin poznaje svoju majku. Odveli su joj sina razmetnog kada je dečko napunio devetnaest godina, zavodeći ga opscenim plaćama i šaljući ga amo-tamo. Više joj ga nitko neće vratiti, a Emilia još uvijek nije odlučila koga kriviti.

Zaslon je ponovno zatreperio, “Serijski broj prihvaćen”. Nje­ zino računalo nije bilo najnoviji model, ali bilo je dovoljno dobro - 14 -

za njezine potrebe. U sljedećoj poruci pisalo je “veza s kentukijem uspostavljena” i odmah se otvorio novi program. Emilia se namrštila, čemu uopće služe te poruke kada ih je nemoguće razumjeti. Živcirale su je, i gotovo su uvijek bile povezane s uređajima koje joj je slao sin. Zašto gubi vrijeme pokušavajući razumjeti stvari kojima se nikada neće koristiti, pitala bi se svaki put. Pogledala je koliko je sati. Već je bilo skoro šest. Sin će je zvati da pita što misli o daru tako da se još jedanput pokušala spojiti, posljednji pokušaj. Na zaslonu, program je sada prikazivao kontrolnu ploču, nalik na onu na kojoj je igrala potapanje brodova na sinovljevu mobitelu, prije nego što su joj ga odveli ti ljudi iz Hong Konga. U prozoru s kontrolnom pločom pojavila se obavijest koja je predlagala radnju “probuditi”. Odabrala ju je. Pojavio se video koji je zauzeo velik dio zaslona, a kontrolna ploča smanjila se i smjestila sa strane, svedena na ikonice. Na videu, Emilia je ugledala kuhinju. Pitala se je li riječ možda o sta­ ­nu njezina sina, iako nije bio uređen u njegovu stilu, a i on nikada ne bi imao tako neuredan i pretrpan stan. Ispod nekoliko boca, prljavih šalica i tanjura, na stolu su ležali časopisi. U pozadini, otvorena kuhinja spojena s dnevnom sobom, u jednakom stanju.

Začuo se nježan šapat, poput pjesme, i Emilia se približila zaslonu da pokuša razumjeti. Njezini zvučnici bili su stari i krčali su. Kada se zvuk ponovio, otkrila je da je zapravo riječ o ženskom glasu, obraćao joj se na stranom jeziku i nije razumjela ni riječi.

Emilia je razumjela engleski – kada bi joj govorili sporo – ali ovaj jezik uopće nije zvučao kao engleski. Zatim se na zaslonu pojavio netko, djevojka mokre tamne kose. Djevojka je ponovno govorila i ovaj put je u programu iskočio prozor s pitanjem želi li uključiti prevoditelja. Emilia je prihvatila, odabrala “Spanish”, i kada je djevojka idući put progovorila, iznad slike u žutom podnaslovu pisalo je: “Čuješ me? Vidiš me?”

- 15 -

Emilia se nasmiješila. Na svojem je zaslonu vidjela kako se djevojka još približila kameri. Imala je svijetle oči, prsten u nosu koji joj uopće nije pristajao, i usredotočen izraz lica, kao da ni ona nije sigurna što se točno događa.

“Yes”, rekla je Emilia.

To je bilo sve što se usudila reći. Ovo je kao razgovarati preko Skypea, pomislila je. Pitala se poznaje li je njezin sin i molila Boga da mu to nije djevojka jer se ona obično nije slagala s djevojkama s prevelikim dekolteom, i nisu to bile predrasude nego šezdeset i četiri godine iskustva.

“Bok”, rekla je, samo da se uvjeri da je djevojka ne čuje.

Djevojka je otvorila priručnik veličine njezina dlana, gotovo ga nabila na nos, i nekoliko trenutaka čitala. Možda nosi naočale i sram ju je staviti ih pred kamerom. Emiliji još uvijek nije bilo posve jasno o čemu se ovdje radi, ali je morala priznati da se u njoj probudila blaga znatiželja. Djevojka je čitala i kimala, bacivši svako toliko pogled na nju preko ruba priručnika. Činilo se kao da je napokon donijela odluku, odložila je priručnik i progovorila na svojem nerazumljivom jeziku. Prevoditelj je na zaslonu napisao: “Zatvori oči.”

Naredba ju je iznenadila, Emilia se uspravila u stolcu. Nakratko je zatvorila oči i brojila do deset. Kada ih je otvorila, djevojka ju je još uvijek gledala, kao da očekuje nekakvu reakciju.

Zatim je na zaslonu u kontrolnoj ploči ugledala novi prozor koji joj je, uslužan, nudio mogućnost “spavati”. Ima li program možda detektor zvuka koji prepoznaje naredbe? Emilia je kliknula na “spavati” i zaslon se zamračio. Začula je djevojčin sla­ vodobitni uzvik i pljesak, ponovno joj se obratila. Prevoditelj je napisao: “Otvori ih! Otvori ih!”

- 16 -

Kontrolna ploča nudila je novu mogućnost: “probuditi”.

Kada ju je Emilia odabrala, video se ponovno upalio. Djevojka se smiješila u kameru. Ovo je glupost, pomislila je Emilia, iako je priznala da ima svoje draži. Bilo je nešto uzbudljivo u svemu tome, ali još uvijek nije mogla odrediti što. Odabrala je “na­ prijed” i kamera se pomaknula nekoliko centimetara pribli­ žavajući se djevojci, koja je ponovno slavodobitno uzviknula.

Vidjela je kako približava kažiprst polako, vrlo polako sve dok gotovo nije dotaknula zaslon, i opet ju je začula kako govori.

“Dodirujem ti nos.”

Slova prevoditelja bila su velika i žuta, mogla ih je pročitati bez naprezanja. Emilia je kliknula “natrag” i djevojka je ponovila pokret, vidljivo zainteresirana. Bilo je sasvim jasno da je i njoj ovo prvi put, i da ne osuđuje njezino neznanje. Dijelile su iznenađenje novog iskustva i to joj se sviđalo. Ponovno se pomaknula unatrag, kamera se udaljila i djevojka je zapljeskala. “Čekaj.”

Emilia je pričekala. Vidjela je djevojku kako se udaljava i iskoristila priliku da klikne “lijevo”. Kamera se okrenula, pa je shva­ tila koliko je stan malen: olinjali naslonjač i vrata koja su vodila u hodnik. Djevojka je ponovno progovorila, nije bila u kadru, ali prevoditelj je rečenicu svejedno preveo na španjolski: “Ovo si ti.”

Emilia se vratila u početni položaj i ponovno je ugledala dje­ vojku. Držala je kutiju u visini kamere, na otprilike četrdeset centimetara. Poklopac je bio otvoren i pisalo je “kentuki”. Emiliji je trebao koji tren da shvati u što gleda. Prednji dio kutije bio je od prozirne folije, pa je vidjela da je prazna, a na stranama kutije bile su fotografije iz profila, sprijeda i straga ružičasto-crne pli­ šane životinje, ružičasto-crnog zeca koji je više nalikovao na lubenicu nego na zeca. Izbuljenih očiju i s dva duga uha pričvr-

- 17 -

šćena na vrh glave. Uha su spojena kopčom u obliku kosti koja ih je držala uspravno nekoliko centimetara, a ostatak je mlitavo padao na stranu.

“Ti si jedna lijepa zečica”, rekla je djevojka. “Voliš zečiće?”

- 18 -

Samanta Schweblin rođena je 1978. u Buenos Airesu. Živjela je u Meksiku, Italiji, Kini i Njemačkoj, a trenutačno živi i radi u Berlinu. Prvu zbirku kratkih priča, El núcleo del disturbio, objavila je 2002. Drugom zbirkom priča, Pájaros en la boca, osvojila je prestižnu latinoameričku književnu nagradu Premio Casa de las Américas. Nit koja nas veže njezin je prvi roman, kojim je zaslužila hvalospjeve publike i kritike te osvojila nagrade Tigre Juan i Ojo Crí­tico, a u engleskom prijevodu Megan McDowell roman se našao u užem izboru za The Man Booker International Prize 2017. Nedavno je započelo i snimanje filmske adaptacije romana u režiji proslavljene peruanske redateljice Claudije Llosa i u produkciji Netflixa. Njezino najnovije djelo, roman Sezona kentukija također je zavrijedio pohvale kritike i publike. Djela su joj uvrštena u više antologija i prevedena na mnoge svjetske jezike. Siete casas vacías, njezina zbirka kratkih priča, objavljena je 2015. i na­građena nagradom Ribera del Duero za kratku prozu.

Britanski časopis Granta 2010. godine svrstao je Samantu Schweblin među 22 najbolja pisca španjolskoga govornog pod­ ručja mlađa od 35 godina.

- 209 -

- 210 -

Ela Varošanec rodila se i odrasla u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu završila studij komparativne književnosti te špa­njolskog jezika i književnosti. Tijekom studija bila je na stu­ dijskom boravku u Mexico Cityju gdje je pohađala Tecnológico de Monterrey, jedno od najprestižnijih meksičkih sveučilišta, a pola godine usavršavala se i na Sveučilištu Complutense u Madridu. Prevodi s engleskog i španjolskog te je članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Između ostaloga prevela je treći nastavak svjetski popularne trilogije Različita autorice Veronice Roth, knjigu Eva, djelo autora Kolibe, Williama P. Younga, završnicu tetralogije Groblje zaboravljenih knjiga Carlosa Ruiza Zafóna, Labirint duhova te intrigantan roman Spaljeni, cijenjenog meksičkog autora Antonia Ortuña. Prevodi za Festival europske kratke priče. Osim književnog prijevoda, bavi se i audiovizualnim prijevodima radeći prijevode i prilagodbe tekstova za sinkronizaciju crtanih filmova.

- 211 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn naslovnice Klara Rusan Godina izdanja 2019., rujan Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-161-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 212 -

- 213 -

Ovo je sezona kentukija.

Počelo je neprimjetno, ali već sada su posvuda, u domovima Vancouvera i Zagreba, Hong Konga i Tel Aviva, Barcelone i Oaxace – ispod bezazlene krinke plišanaca, sa sićušnim kame­ rama umjesto očiju, naši novi high-tech lju­ bimci pružaju nam pristup u privatnost tuđih života. Jer, bilo na minutu ili za cijeli život, svaki kentuki spojit će dvije osobe od krvi i mesa – a tko god da smo na suprotnom kraju kamere i svijeta – vlasnik ili biće – uskoro ćemo naučiti da vjera u dobrotu neznanaca može odvesti do nezaboravne pustolovine, neočekivane ljubavi, ali i užasa iz najgore noćne more.

U Sezoni kentukija briljantna argentinska au­ torica Samanta Schweblin podarila nam je još jedan nadasve originalan roman: napet i jezovit triler koji razotkriva uznemirujuću stranu no­ vih tehnologija, ali i prodire duboko u prirodu ljudskog bića. Njezini junaci vode nas do ruba naših predrasuda i propituju granice voajeriz­ ma, intimnosti, žudnje i (ne)povjerenja prema drugima, utjelovljujući istovremeno složene odnose čovjeka i onoga što je stvorio.

Samanti Schweblin treba vjerovati: sezona kentukija traje, pitanje je samo kada ćemo to shvatiti.

139,00 kn

www.fraktura.hr - 214 9 789533 581613