Shantaram

TisuÊu i jedna noÊ novog stoljeÊa, roman koji je Bombay uËinio vjeËnim

Shantaram shantaram

G R E G O RY D AV I D R O B E R T S

4 13

4 23

Gregory David Roberts

G r e g o ry D av i d R o b e r t s

Shantaram shantaram prevela s engleskog Dragana VuliĂŠ-Budanko

Fraktura

4 33

Naslov izvornika Shantaram ∂ 2003 by Gregory David Roberts ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. ∂ za prijevod Dragana VuliÊ-Budanko i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-557-4 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 871208

4 43

Mojoj majci

4 53

4 63

PRV I DIO

4 73

4 83

prvo po g l av l j e

Mnogo vremena i vec´i dio svijeta trebali su mi da o ljubavi, sudbini i

izborima koje Ëinimo nauËim ono što znam sada, no bit svega spoznao sam u trenu, dok su me muËili, lancima vezana za zid. Kroz vrisku koja mi je odjekivala glavom nekako sam shvatio da sam, Ëak i tako prokleto bes­ pomoÊan i okovan, još uvijek slobodan: slobodan mrziti muËitelje ili im pak oprostiti. Nije baš mnogo, znam. No kad je bolna sputanost lancima jedino što imate, ta je sloboda svemir moguÊnosti. A ono što odaberete, mržnja ili oprost, može postati vaša životna priËa.

Moja je dugaËka i pretrpana. Bio sam revolucionar koji je izgubio ideale u heroinu, filozof koji je izgubio integritet u kriminalu i pjesnik koji je izgubio dušu u najstrože Ëuvanom zatvoru. Kada sam preko zida, izmeu dvije promatraËnice s naoružanim Ëuvarima, pobjegao iz te tamnice, postao sam najtraženija osoba u zemlji. SreÊa je pobjegla sa mnom i pratila me sve do Indije, gdje sam se pridružio bombayskoj mafiji. Radio sam kao švercer oružja, krijumËar i falsifikator. Na tri su me kontinenta bacili u lance, tukli, probadali i izgladnjivali. Bio sam u ratu. Našao sam se pod neprijateljskom paljbom. Ja sam preživio, ali su oni oko mene poginuli. VeÊinom su bili bolji ljudi od mene, ljudi Ëiji su životi bili uništeni pogreškama i protraÊeni u pogrešnoj sekundi, neËije mržnje, ljubavi ili ravnodušnosti. Pokopao sam odviše njih, a njihove priËe i živote oplakujuÊi unio u vlastiti.

No moja priËa ne poËinje ni s njima ni s mafijom; moja priËa poËinje prvog dana u Bombayu kada me sudbina dovela na to mjesto, i podijelila mi karte. SreÊa je podijelila karte i dovela me do Karle Saaranen. OdluËio sam odigrati tu partiju Ëim sam se zagledao u njezine zelene oËi. Tako poËinje ova priËa, kao, uostalom, i sve druge ∑ sa ženom, gradom i malo sreÊe.

Prvo što sam primijetio u Bombayu bio je drugaËiji miris zraka. Osjetio sam ga i prije no što sam vidio i Ëuo Indiju, još dok sam prolazio pupËanom vrpcom što spaja zrakoplov i zraËnu luku. Uzbu­d io me i ushitio, mene, zatvorskog bjegunca pred kojim se prostirao novi svijet, no nije mi bio

4 93

poznat te ga nisam ni mogao prepoznati. Sada znam da je to slatki, uzbudljivi miris nade, koja je suprotnost mržnji, i kiseli, prigušeni miris pohlepe, koja je suprotnost ljubavi. To je miris bogova, demonâ, careva i civilizacija koje uskrsavaju i propadaju. To je plavi miris mora na koži, bez obzira na to u kojem se dijelu Island Cityja zatekli, i krvavo-metalni miris strojeva.

Miriše na vrevu, san i otpad šezdeset milijuna životinja, od kojih više od polovine Ëine ljudi i štakori. Miriše na duboku bol i na borbu za život, na kobne pogreške i ljubavi iz kojih se raa naša hrabrost. U njemu je miris deset tisuÊa restorana, pet tisuÊa hramova, svetišta, crkvi i džamija, stotine bazara na kojima se prodaju samo parfemi, zaËini, mirisni štapiÊi i svježe ubrano cvijeÊe. Karla ga je jednom nazvala najgorim dobrim mirisom na svijetu, i bila je, kao i obiËno, u pravu. No kad god se sada vratim u Bombay, prvo što osjetim upravo je taj miris, koji mi poželi dobrodošlicu i kaže da sam došao kuÊi.

Potom sam primijetio vruÊinu. U zraËnoj luci Ëekao sam u redovima.

Ni pet minuta nakon klimatiziranog zraka u zrakoplovu, odjeÊa mi se veÊ lijepila uz tijelo od iznenadnog znoja. Srce mi je snažno udaralo, po nalogu nove klime. Svaki je udah bio ljutita mala pobjeda. Poslije sam shvatio da prašumsko znojenje nikada ne prestaje jer je vruÊina koja ga i noÊu i danju potiËe vlažna. Zbog zagušljive vruÊine u Bombayu svi smo amfibije i udišemo vodu; Ëovjek nauËi živjeti s tom vruÊinom i voljeti je, ili ode.

A tu su bili i ljudi. Asamci, Jati i Pandžapci; ljudi iz Rajasthana, Bengala i Tamil Nadua; iz Puškara, Kochija i Konaraka; brahmani, pripadnici vojniËke kaste i nedodirljivi; hinduisti, muslimani, kršÊani, budisti, Parsi, džainisti, animisti; svijetla i tamna put, zelene, zlatnosmee i crne oËi; sva moguÊa lica i obliËja te ekstravagantne raznolikosti, te neusporedive ljepote, Indije.

Uz sve te bombayske milijune postoji još jedan. Dva su najbolja krijumËareva prijatelja mula i deva. Mule prenose krijumËarevu robu preko graniËne kontrole. Deve su bezazleni turisti koji pomažu krijumËaru da prijee granicu. Kad krijumËar upotrebljava lažnu putovnicu i identifikacijske dokumente, kao kamuflažu koristi gru­­pu turista ∑ deva, koji ga sigurno i neupadljivo provedu kroz aerodromsku ili graniËnu kontrolu, a da toga nisu ni svjesni.

Tada nisam znao ništa od toga. UmijeÊem krijumËarenja ovladao sam godinama poslije. Pri prvom posjetu Indiji vodio sam se instinktom, a krijumËario sam samo sebe, svoju krhku, ugroženu slobodu. Koristio sam se lažnom novozelandskom putovnicom u kojoj sam originalnu fotografiju zamijenio svojom. Sâm sam to napravio, i to ne baš savršeno. Bio sam siguran da Êu proÊi rutinski pregled, no znao sam da Êe krivotvorina, izazove

4 10 3

li sumnju, pa netko nazove novozelandsko veleposlanstvo, zaËas biti razotkrivena. Na letu iz Aucklanda u Indiju pozorno sam pretraživao zrakoplov u potrazi za odgovarajuÊom skupinom Novozelanana. Pronašao sam grupicu studenata kojima je to bilo drugo putovanje na potkontinent.

Potaknuvši ih da podijele sa mnom svoja putna iskustva i daju mi koji savjet, sklopio sam površno poznanstvo zahvaljujuÊi kojem smo zajedno došli do policijske kontrole. Indijski su službenici pretpostavljali da putujem s tom opuštenom i prostodušnom skupinom, pa su me tek letimice pregledali.

Sâm sam se probio do izlaza, gdje su me, opijena bijegom, udarile i zapekle sunËeve zrake: savladao sam još jedan zid, prešao još jednu granicu, preživio još jedan dan i noÊ u bijegu i skrivanju. Pobjegao sam iz zatvora prije gotovo dvije godine, no bjegunac mora stalno bježati, svakoga dana i svake noÊi. I premda nisam bio posve slobodan, nikada posve slobodan, svaka novost donosila je nadu i uzbuenje pomiješano sa strahom: nova putovnica, nova zemlja, nove bore od uzbuenja i bojazni na mome mladom licu ispod sivih oËiju. Stajao sam na krcatoj ulici, ispod užarene plave zdjele bombayskog neba, a srce mi je bilo Ëisto i gladno obeÊanja poput monsunskog jutra u vrtovima Malabara.

“Gospodine! Gospodine!” zazvao je glas iza mene.

Netko me zgrabio za nadlakticu. Stao sam. Napeo sam sve mišiÊe za borbu i progutao strah. Ne trËi. Ne paniËari. Okrenuo sam se.

Preda mnom je stajao ËovjeËuljak u prljavoj smeoj uniformi i mojom gitarom u rukama. Nije bio malen, veÊ siÊušan, patuljak velike glave s plahovitom nevinošÊu na licu, svojstvenom osobama s Downovim sindromom. Gurnuo je gitaru prema meni.

“Vaša muzika, gospodine. Izgubili ste muziku, zar ne?”

Gitara jest bila moja. Shvatio sam kako sam je zacijelo ostavio pored pokretne trake za prtljagu. Nisam shvatio kako je ËovjeËuljak znao da je moja. Kada sam se nasmiješio od olakšanja i iznenaenja, Ëovjek mi je uzvratio osmijehom potpune iskrenosti, koju iz straha nazivamo slabo­ umnošÊu. Predao mi je gitaru te sam mu izmeu prstiju primijetio plivaÊu kožicu kakvu imaju rode. Izvukao sam par novËanica iz džepa i ponudio mu ih, no on je od neugode ustuknu­­o.

“Ne novac. Ovdje smo za pomoÊ, gospodine. Dobro došli u Indiju”, rekao je i otkasao u šumu ljudskih tijela na ploËniku.

Kupio sam autobusnu kartu do grada. Autobuse su vozili veterani indijske vojske. Vidjevši kako moju naprtnjaËu i putnu torbu podižu na krov autobusa te bacaju na hrpu s preciznom i nonšalantnom silovitošÊu, gitaru sam odluËio zadržati u rukama. Smjestio sam se u zadnji red sjedala, gdje su mi se prikljuËila dva dugokosa putnika. Autobus se zaËas napunio mje-

4 11 3

šavinom Indijaca i stranaca, uglavnom mladih koji su putovali uz najmanje moguÊe troškove.

Kad je autobus bio gotovo pun, vozaË se okrenuo na sjedalu, pogledao nas prijeteÊi i namrgoeno, kroz otvorena vrata ispljunuo jarkocrveni sok od betela koji je žvakao i najavio da uskoro kreÊemo.

“Thik hain, challo!”

Motor je zabrujao, zupËanici su se pokrenuli tutnjeÊi i udarajuÊi, a mi smo zabrinjavajuÊe brzo pojurili kroz gomilu nosaËa i pješaka koji su nam se micali s puta šepajuÊi, skaËuÊi ili se izmiËuÊi tek za koji milimetar. Kon­ dukter ih je s najdonje stube autobusa psovao podmuklo i neprijateljski.

Putovanje od zraËne luke do grada poËelo je na širokoj modernoj auto­ cesti uz koju je raslo grmlje i drveÊe. Sve je nalikovalo na uredni, pragmatiËni pejzaž oko meunarodne zraËne luke u mom gradu, Melbourneu. Ta me sliËnost uljuljkala u spokoj, koje je prvo suženje ceste tako temeljito razorilo da se Ëinilo kao da je opreka, kao i uËinak koji je imala, bila smišljena. Pri prvom pogledu na sirotinjsku Ëetvrt, koja se ukazala kada se višetraËna autocesta pretvorila u jednotraËnu, a drveÊe nestalo, kandže srama zarile su mi se u srce.

Sirotinjske nastambe prostirale su se uz cestu poput smeih i crnih dina i spajale na obzoru pomoÊu prljavih fatamorgana što ih je stvarala izmaglica od vruÊine. Bijedna su skloništa bila sklepana od starih krpa, komadiÊâ plastike i papira, prostirki od trske i bambu­sova pruÊa. Urušavale su se, meusobno povezane, a uski su puteljci krivudali meu njima. Ništa u tom nepreglednom prostranstvu nije bilo više od Ëovjeka. »inilo se nevjerojatnim da je moderna zraËna luka, puna imuÊnih putnika s ciljem, tek koji kilometar udaljena od uništenih i izgorjelih snova. Prvo sam pomislio da se dogodila neka katastrofa i da gledam logor za one koji su je preživjeli, pa se sada nesigurnim korakom vuku po svijetu. Nekoliko mjeseci poslije shvatio sam da stanovnici slama i jesu, naravno, preživjeli, a katastrofe koje su ih iz njihovih sela dovele u sirotinjsku Ëetvrt bile su siromaštvo, glad i krvoproliÊe. Svaki je tjedan u grad stizalo novih pet tisuÊa preživjelih žrtava, i tako tjedan za tjednom, godinu za godinom.

Kako su se kilometri patnje nizali uz cestu, kako su stotine u sirotinjskoj Ëetvrti postajale tisuÊe, a tisuÊe deseci tisuÊa, dušu mi je obuzimala silna nelagoda. Kao da sam bio okaljan zbog zdravlja i novca u džepovima. Ako pri prvom suoËenju sa zemaljskim bijednicima išta osjetite, onda je to razdiruÊa krivnja. PljaËkao sam banke i dilao drogu, a zatvorski su me Ëuvari tukli sve dok mi nisu slomili kosti. Bio sam proboden nožem i vratio istom mjerom. Iz teškog zatvora, punog teških ljudi, pobjegao sam

4 12 3

najtežim putem ∑ preko zida. Ipak, svladao me prvi susret s grubom bijedom sirotinjske Ëetvrti, bijedom koja se sterala do horizonta. Upao sam u stupicu.

Zatim se žar srama i krivnje rasplamsao u ljutnju, pretvorio u jedva obuzdani gnjev zbog nepravde. Kakva to vlada, mislio sam, kakav to sustav dopušta ovakvu patnju?

No sirotinjsko se naselje nastavljalo, kilometar za kilometrom, uz strašnu opreku s uspješnim tvrtkama i mahovinom pokrivenim dotrajalim zgradama nešto imuÊnijih stanovnika Ëetvrti. Sirotinjski su se kuÊerci nastavljali, a njihova je sveprisutnost napokon iscrpila moju dvoliËnost. Obuzeo me svojevrstan osjeÊaj divljenja. Nisam više vidio samo nepreglednost sirotinje nego i ljude u tim društvima. Jedna se žena nagnula prema naprijed da oËetka crnu, satensku, raskošnu kosu. Druga je prala djecu polijevajuÊi ih vodom iz bakrene posude. Muškarac je vodio tri koze s crvenim vrpcama vezanima uz njihove povoce. Drugi se brijao pred napuklim zrcalom. Posvuda su se igrala djeca. Muškarci su nosili vodu u kantama, popravljali krov kolibe. Ali kamo god sam pogledao, vidio sam nasmijane ljude.

Autobus se zaustavio zbog prometnog zastoja, a jedan je Ëovjek izišao iz kolibe tik do mog prozora. Bio je stranac, svjetloput kao i svi pridošlice u autobusu, a tijelo mu je bilo omotano tek pamuËnom tkaninom cvjetnog uzorka. Protegnuo se, zijevnuo i nesputano se poËešao po golom trbuhu.

U njegovu je licu i držanju bilo blagosti goveda. Osjetio sam zavist prema tom zadovoljstvu i osmijesima koje je izmamio od skupine prolaznika.

Uz trzaj smo se ponovno pokrenuli, pa sam Ëovjeka izgubio iz vida. No njegova je pojava promijenila moj odnos prema sirotinjskoj Ëetvrti. Vidjevši ga meu straÊarama, stranca baš poput mene, uspio sam se zamisliti u tom svijetu. Ono što mi se dotad Ëinilo nezamislivo Ëudnim i stranim odjednom je postalo moguÊe, razumljivo, naposljetku i oËaravajuÊe privlaËno.

Tada sam pogledao ljude i vidio koliko su zaposleni ∑ u kojoj mjeri radinost i energija odreuju njihove živote. Povremeni letimiËni pogledi u unutrašnjost koliba otkrivali su zapanjujuÊu ËistoÊu tog siromaštva: podove bez mrlja i ulaštene metalne lonce u urednim tornjevima, složene od naj­ veÊega prema najmanjemu. A onda sam, na kraju, vidio ono što sam trebao vidjeti prvo: njihovu ljepotu ∑ žene omotane u grimiz, zlato i plavetnilo; žene što bosonoge koraËaju izmeu otrcanih kuÊeraka sa strpljivom, nezemaljskom gracioznošÊu; privlaËne muškarce bijelih zubi i bademastih oËiju; i nježno drugarstvo djece skladnih udova, stariju djecu koja se igraju s mlaom, mnoga noseÊi mlau braÊu i sestre na nejakom boku. Pola sata nakon poËetka vožnje prvi sam se put nasmiješio.

“Nije baš lijepo”, rekao je mladiÊ do mene gledajuÊi kroz prozor. Javorov list na njegovoj jakni odavao je da je Kanaanin: visok i nabit, svijetlih

4 13 3

oËiju i smee kose koja mu je dosezala do ramena. Pratilac mu je bio niža, kompaktnija verzija njega; bili su Ëak i odjeve­ni u identiËne isprane traperice, sandale i mekane jakne od kretona.

“Možeš ponoviti?”

“To ti je prvi put?” upitao je umjesto odgovora. Kimnuo sam. “Tako sam i mislio. Ne brini se. Odavde postaje malo bolje. Nema toliko straÊara.

Ali nigdje u Bombayu nije baš dobro. Ovo je najbjedniji grad u Indiji, vjeruj mi na rijeË.”

“Imaš pravo”, složio se niži Ëovjek.

“Ali nešto dalje ima nekoliko krasnih hramova i nešto dobrih britanskih zgrada, s kamenim lavovima, mjedenim uliËnim svjetiljkama i sliËnim. Ali to nije Indija. Prava Indija je blizu Himalaja, u Manali, ili u svetom gradu Varanasiju, ili u Kerali, na obali. Da bi otkrio pravu Indiju, moraš se maknuti iz grada.”

“Kamo ste se vi, momci, uputili?”

“Odsjest Êemo u ašramu”, objavio je njegov prijatelj. “Vode ga Rajneeshi u Puni. Najbolji ašram u zemlji.”

Dva para bistrih svijetloplavih oËiju gledala su me s nejasnim, pomalo optužujuÊim neodobravanjem onih koji su sami sebe uvjerili da su pronašli pravi put.

“Smještaj?”

“Molim?”

“Uzimaš sobu ili samo prolaziš kroz Bombay?”

“Ne znam”, odgovorio sam okrenuvši se kako bih još jednom pogledao kroz prozor. Istina, nisam znao hoÊu li neko vrijeme ostati u Bombayu ili nastaviti put... prema nekome drugome mjestu. Nisam znao i nije mi bilo važno. U tom sam trenutku bio ono što je Karla jednom nazvala najopasnijom i najfascinantnijom životinjom na svijetu: hrabar, Ëvrst muškarac bez plana. “Zapravo, nemam nekih planova, ali mislim da Êu neko vrijeme ostati u Bombayu.”

“Pa, mi Êemo prenoÊiti i uhvatiti sutrašnji vlak. Ako hoÊeš, možemo podijeliti sobu. Utroje je puno jeftinije.”

Pogled mi se susreo s njegovim poštenim plavim oËima. Možda je za poËetak bolje dijeliti smještaj, pomislio sam. Njihovi originalni dokumenti i neusiljeni osmijesi prikrit Êe moju lažnu putovnicu. Možda je tako sigurni­je.

“Tako je i sigurnije”, dodao je.

“Da, toËno”, složio se njegov prijatelj.

“Sigurnije?” upitao sam hineÊi ležernost koju nisam osjeÊao.

Autobus se kretao sporije, uskim kanalima izmeu trokatnica i Ëetverokatnica. Promet se komešao zaËudno i zagonetno efikasno ∑ bio je to

4 14 3

ludi ples autobusâ, kamionâ, bicikala, automobilâ, volovskih zapreka, motocikala i ljudi. Kroz otvorene prozore našeg ofucanog autobusa ulazili su mirisi zaËina, parfema, ispušnih dizelskih plinova i volovske balege, u zagušljivoj, ali ne i neugodnoj mješavini, a iz mora nepoznatih zvukova sa svih su se strana uzdizali glasovi. Na svakom su uglu divovski plakati rekla­mirali indijske filmove. Nadnaravne boje plakata prosijavale su iza osunËana lica višega od dvojice Kanaana.

“Oh, sigurno, puno sigurnije. Ovo je Gotham City, ËovjeËe. Klinci s ulice znaju više naËina kako nekoga opelješiti nego kockarnica u paklu.”

“To ti je grad, ËovjeËe”, objasnio je niži. “Svi su gradovi isti. Nije tako samo ovdje. Isto je u New Yorku, u Riju ili u Parizu. Svi su prljavi i u svima je ludnica. To ti je grad, znaš što hoÊu reÊi? Odi izvan grada, i zavoljet Êeš Indiju. Ovo je divna zemlja, ali gradovi su stvarno sjebani, mora se reÊi.”

“I hoteli “, dodao je visoki. “Možeš nadrapati dok sjediš u hotelskoj sobi i motaš malo trave. Dogovore se s policijom da te uhapse i oduzmu ti novac. Najsigurnije je držati se zajedno i putovati u skupini, vjeruj mi.”

“I što prije otiÊi iz grada”, rekao je niži. “Sranje! Jeste vidjeli?”

Autobus je ušao u zavoj širokog bulevara Ëiji je rub Ëinilo golemo kamenje nabacano u tirkiznome moru. Uzduž bulevara bila je razbacana mala kolonija crnih razrušenih straÊara, nalik na ostatke kakvog tamnog primitivnog broda. Kolibe su gorjele.

“Prokletstvo! Pogledaj ono! »ovjek gori, ËovjeËe!” povikao je visoki Ka­­naanin pokazujuÊi prstom Ëovjeka koji je trËao prema moru s odjeÊom i kosom u plamenu. »ovjek se poskliznuo i snažno tresnuo izmeu ka­menja.

Sustigli su ga žena i dijete pa gasili plamen rukama i odjeÊom. Drugi su nastojali zauzdati širenje vatre ili su jednostavno stajali i gledali kako njihovi krhki domovi nestaju u plamenu.

“Jeste vidjeli? Taj je tip gotov, kažem vam.”

“Imaš pravo, kvragu!­” protisnuo je niži.

VozaË autobusa usporio je da bi, kao i drugi u prometu, promotrio požar pa dao gas i nastavio vožnju. Nijedno vozilo na prometnoj cesti nije se zaustavilo. Okrenuo sam se i kroz stražnji prozor autobusa gledao dok se pougljenjeni ostaci straÊara nisu pretvorili u toËkice, a od smeeg dima vatre ostao samo šapat uništenja.

Na kraju dugog bulevara koji se protezao uz more skrenuli smo lijevo, u široku ulicu s modernim zgradama. Bili su to grandiozni hoteli pod Ëijim su šarenim tendama stajali uniformirani vratari. Blizu njih nalazili su se ekskluzivni restorani s ureenim vrtnim terasama. Sunce je bljeskalo na ulaštenim staklenim i mjedenim proËeljima ureda zrakoplovnih i drugih tvrtki. Široki suncobrani štitili su uliËne štandove od jutarnjeg sunca. Indijci

4 15 3

koji su tuda prolazili nosili su Ëvrste cipele i zapadnjaËka poslovna odijela, a žene su bile odjevene u skupocjenu svilu. Djelovali su odluËno i pribrano dok su s ozbiljnim izrazima lica užurbano ulazili u poslovne zgrade i izlazili iz njih.

Okruživao me kontrast poznatog i nevjerojatnog. Na semaforima su Ëekale volovske zaprege, bok uz bok s modernim sportskim auto­mobilima.

Neki je muškarac ËuËnuo pa ispraznio crijeva, diskretno zaklonjen tanjurom satelitske antene. ElektriËni viliËar razvozio je teret sa starinskih drvenih kola na drvenim kotaËima. »inilo se kao da se spora, neumorna, daleka prošlost netaknuta srušila kroz vremenske granice u vlastitu buduÊnost.

Svidjelo mi se.

“Još malo”, objavio je moj pratilac. “Centar grada tek je nekoliko blokova dalje. Nije to baš ono što mi zovemo centrom grada. Tu je samo puno turista i jeftinih hotela. Zadnja stanica. Zove se Colaba.”

MladiÊi su izvadili putovnice i putniËke Ëekove iz džepova pa ih ugurali u prednji dio hlaËa. Niži je skinuo Ëak i sat, koji se tako uz gotovinu, putovnicu i ostale vrijednosti našao u tobolcu njegovih gaÊa. Pogledi su nam se sreli i nasmiješio se.

“Hej”, osmjehnuo se. “Opreza nikad dosta!”

Ustao sam i probio se do prednjeg dijela autobusa. Kad smo stali, prvi sam se našao na stubama, ali mnoštvo na ploËniku nije mi dopustilo da zakoraËim na ulicu. Nametljivi mamitelji ∑ operativci koji su radili za razne hotele, dileri droge i drugi gradski poslovnjaci ∑ na lošem su engleskom izvikivali ponude za jeftine hotelske sobe i druge povoljne prilike. Prvi je na vratima bio nizak Ëovjek velike, gotovo savršeno okrugle glave. Bio je odjeven u košulju od trapera i plave pamuËne hlaËe. Zavikao je da ušutka drugove pa mi se obratio s najširim i najblistavijim osmijehom koji sam ikad vidio.

“Dobra jutra, divna gospodo!” pozdravio je. “Dobro došli u Bombay.

Vi ste željeli jeftin i izvrstan hotel, je l’ tako?”

Netremice me gledao u oËi, a golemi osmijeh nije mu silazio s lica. Bilo je nešto u disku njegova osmijeha ∑ neka vragolasta razigranost, iskrenija i uzbuenija od same sreÊe ∑ što me ubolo u srce. Dogodilo se to u sekundi, Ëim su nam se pogledi susreli. Dovoljno dugo da odluËim darovati mu povjerenje ∑ tome malenom Ëovjeku velika osmijeha. Tada to nisam znao, no to mi je bila jedna od najboljih odluka u životu.

Izvjesni broj putnika koji su u koloni silazili iz autobusa poËeo se grubo i snažno probijati kroz roj mamitelja. Dvojica mladih Kanaana prošla su kroz gomilu neuznemirena, neprekidno se široko smiješeÊi žustrim mamiteljima i namamljenim turistima. PromatrajuÊi ih kako se vješto migolje i

4 16 3

s a dr ž a j

Prvi dio

7

Drugi dio

151

TreÊi dio

305

»etvrti dio

471

Peti dio

675

4 813 3

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednik Roman SimiÊ BodrožiÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Deborah Parry Graphics Fotografije na naslovnici Alamy/iStockphoto Godina izdanja 2014., ožujak (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-557-4

www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

4 816 3

4 817 3

hantaram, ime koje znaËi »ovjek Božjeg Mira, dobio je onaj koji mu se najmanje nadao ∑ odbjegli zatvorenik, bivši ovisnik i pljaËkaš, oËajnik koji je iz Australije pobjegao u Indiju s krivotvorenim ispravama, bez prošlosti, bez nade, bez imena.

A Ëime stranac može zaslužiti takvo ime u prenapuËenom, kaotiËnom, zastrašujuÊem i zadivljujuÊem gradu poput Bombaya?

Baš kao i njegov tvorac Gregory David Roberts, junak romana Shantaram zaronit Êe u Indiju ne štedeÊi se i otvorena srca ∑ spoznat Êe i raj i pakao, živjeti u najsiromašnijem slamu, lijeËiti u improviziranoj klinici, naukovati kod kralja bombayske mafije.

Potraga za iskupljenjem vodit Êe ga kroz Indiju kakvu je iskusio malokoji zapadnjak: u društvu prosjaka i gangstera, mudraca i glumaca, prostitutki i svetaca prolazit Êe kroz tržnice ljudima i pušionice opijuma, kroz skrovita mjesta koja mogu promijeniti svako srce, sve do zatvora i rata, sve do izdaje i ubojstva.

Shantaram je epski, po mnogoËemu zadivljujuÊi roman, koji osvaja priËom iza koje stoji golemo, fascinantno životno iskustvo njezina autora.

Ako postoji književno djelo koje za pogled izvana može otkljuËati Indiju ∑ od najblistavijih do najmraËnijih njezinih mjesta ∑ onda je to ovaj roman, pun ljudskog razumijevanja, iskrenosti i ljubavi.

199,00 kn

4 818 3 www.fraktura.hr