Sjena svijeta

Sjena svijeta

M1M

M2M

Nir Baram

Sjena svijeta prevela s hebrejskog Laila Ĺ prajc

Fraktura M3M

Naslov izvornika Tsel Olam © 2013 by Nir Baram Izdavač izvornika Am Oved, Tel Aviv, 2013. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Laila Šprajc i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-798-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 943222

M4M

Za R.

M5M

M6M

Svatko je od nas imao svoju priču. Nismo imali namjeru udružiti se: moglo bi se reći da su nas drugi spojili. Bio je to istinski trenutak preživljavanja kada čovjek pada i hvata se za ruku, no što ako ona popusti? Držeći se za ruke, padamo zajedno. Netko od nas čitao je onoga pisca koji kaže da je svatko zatočen u krugu vlastite sudbine, unutar kojega se može slobodno kretati, birati pravce i mijenjati ih, a da možda uopće nije svjestan kako se nalazi usred kruga, jer većina ljudi ne vidi zidove koji ih okružuju. Pitanje je kako bi se čovjek trebao ponašati u trenutku kada shvati da ga zidovi pritišću? Odjednom ih može dodirnuti ispruženom rukom, sutradan već zgrčenom, a za nekoliko dana ruka mu je priljubljena uz tijelo. Naposlijetku čavli što vire iz zida trgaju komadiće kože, i eto čovjek stoji suočen s djelićima vlastite kože i tada shvaća da ga ti zidovi ipak itekako pritišću.

Svi mi imamo uspomene. Možda ćemo ih jednoga dana ispričati.

Je li sada važno u kojem smo životnom trenutku dospjeli na ovo mjesto? Zapravo, riječ “mjesto” nije precizna u našem kontekstu.

Mjesto ne postoji, nije ga bilo i nismo ga ni željeli, a da smo ga imali možda se sve ovo nikada ne bi dogodilo. Rekli su da smo radili za svakakve ljude koji su nas iskoristili kako bi ostvarili zle namjere, da smo bili mali vojnici snažnih sila koje su dospjele ovamo i onamo, rekli su i da smo bili odgovorni za uništenje, veliku patnju i smrt.

Ne poričemo u potpunosti te optužbe, pretpostavljajući da se ono što smo činili može promatrati s različitih gledišta, jasno da postoje stvari na koje su neki od nas ponosni, drugi ih se srame, a treći tvrde M7M

da ih nikada nismo ni počinili. Teško je zaboraviti da smo i mi platili cijenu, ponekad tako visoku da smo s tim htjeli prestati.

Ne tražimo razumijevanje ili suosjećanje, naročito ne oprost, nikada nećemo tražiti oprost.

M8M

prv i dio Iz smrti u smrt naša snaga jača Pripreme za veliki čin “Zajedno u bolju budućnost”

M9M

M 10 M

Iz smrti u smrt naša snaga jača

Najmanje jednom dnevno u Google upisuje ime preminule majke i traži nove rezultate. Kada se ime pojavi na ekranu, ispunja ga na trenutak nada kao da je iščekivanje novog rezultata poput očekivanja laganog pokreta preminulog, promjene u ravnoteži između svijeta živih i svijeta mrtvih. Ponekad razmišlja o tome zašto je se prisjeća upravo u najtežim trenucima svoga života, a ne u trenucima oduševljenja kojih je bilo i, čini se, više ih neće biti, kada se činilo da on i svijet jednako razmišljaju te da svijet njegov lik i njegove dosege napokon promatra drugim očima. Lik njegove majke ne prikazuje mu se u tim trenucima, umjesto nje u sjećanje mu naviru drugi: djeca iz osnovne škole ili susjedstva, djevojke iz srednje škole, njegova prva djevojka iz četvrtog razreda, i još mnogi drugi. Katkada, kada bi mu govorili “da te bar majka može vidjeti” i slične fraze, trudio se zamisliti njeno obasjano lice dok on slavi pobjedu, no lice koje je vidio uvijek je bilo vezano uz neki događaj u prošlosti, uz spavaću sobu u njegovoj rodnoj kući. Nikada mu nije uspjelo prenijeti njeno lice iz vremena dok je postojala u vrijeme u kojem je više nema.

Možda je u dubini duše vjerovao da u njegovom činu postoji nešto djetinjasto i sramotno, a prisjećajući se pokojnice samo bi lakše proklinjao visine koje je osvojio.

Kako je vrijeme odmicalo, shvaćao je da su stvari možda jednostavnije no što mu se čine, da ga svaka pomisao na nasmiješenu majku ostavlja ukočenim od prestravljenosti, kao da je tek u tom trenutku pojmio da je mrtva. No možda ni to nije zadovoljavajući zaključak, možda baš u tom trenutku istodobno prepoznaje njen M 11 M

život i njenu smrt, a kada se te dvije spoznaje isprepletu njegova svijest priziva smrt: smrt ne raspoznajemo u smrti, niti u životu, smrt prepoznajemo tek u trenutku kad je jedno zatočeno u drugo.

Možda zato što se njegova majka toliko bojala smrti i pričala o cvije­ ­ću koje će položiti na njen grob dok bude molio za oprost zbog svojih nedjela, možda se zbog toga još u djetinjstvu svaki put kada je osmijeh zatitrao na njenom licu, ponadao da je pronašla utočište od krila smrti koja oko nje trepere. Bilo je onih koji su tvrdili da se zapravo nije bojala smrti, da je vjerovala kako će sve nadživjeti i da su sve te njene priče bile svojevrsna zaštita od uljuljkanosti što nosi teške kazne, a jedne mu je noći otac pomalo u šali rekao kako je svojim opetovanim i neprekidnim razgovorima o vlastitoj smrti pokušala dosaditi smrti ne bi li od nje pobjegla i pronašla zanimljivije ljude te ih odnijela. Čudno, no majčino lice nije mu se prikazivalo kada su svi saznali za sramotu koju je nanio svom imenu i imenu svoje obitelji. Ako je u trenucima njegovih uspjeha majka na neki način bila prisutna, u trenucima njegova neuspjeha njen nestanak bio je potpun i konačan. Sama pomisao na to da je takvih dana bila tu, prestrašna je da bi se uopće prikazala u mašti.

Godine prolaze, a on ne vidi razloga zašto bi se u bliskoj budućnosti nešto trebalo promijeniti. Svijet ne treba njegove usluge i ne želi ga se prisjećati te mu nije nužno ikoga podsjećati na to da još postoji. Doista je moguće da nije od materijala od kakvog je mislio da je sačinjen. Bilo mu je lako vjerovati u svoju snagu i moć u trenucima uzleta, dok je osjećao kako klizi prema dolje i dalje je vidio horizont – gdje nebo bliješti sjajnim plavetnilom – i vjerovao je da ima snage vratiti stvari na staro. No u jednom se trenu svijet na njega sručio, i iako je crta obzora drugima pružala privid beskrajnoga prostranstva, on je i dalje šetao ulicama poput ostalih, lutanje mu je bilo suđeno i nije se mogao utješiti okolnostima koje su ondje vladale. Sve odlike kojima se dičio i koje su ga ispunjavale kada bi drugi na njih ukazivali, izblijedjele su, a u njemu je preostala tek želja da nestane i sakrije se nekamo gdje ga nitko neće tražiti, gdje nitko od njega neće ništa zahtijevati, gdje će svjedočiti kako M 12 M

će u svijesti njegovih poznanika od njega preostati tek rasplinuta sjenka.

Ljudi su običavali hvaliti njegovu dosljednost, što ga je uvijek nasmijavalo: nema ničega dosljednog u ljudima – danas žele stajati na vrhu vlastita svijeta i ništa im drugo nije važno, sutra povodom ovog ili onog događaja izlaze van i važno im je samo da ih se ostavi na miru kako bi promatrali prolaznike i uživali u nebeskom plavetnilu pri čemu im se uobičajeni prizori odjednom doimaju poput čuda kojima su samo oni dobili priliku svjedočiti. Svatko dobro poznaje ovaj poriv i zato će uvijek druge vidjeti kao dosljednije od sebe, a bude li netko isticao njegovu dosljednost možda će se složiti s time da je većinu vremena bio dosljedan, no ujedno će naglasiti kako je to bio samo malen dio svega onoga što je želio učiniti, u svojim snovima, svakog poriva koji ga je protresao, svih sjećanja koja su ga obuzela i pokazala mu kakvim je čovjekom želio postati, svih onih dana u kojima mu je vlastiti život bio odbojan dok je bezvoljno, poput lutke na navijanje, otkrivao dosljednost u onome što je činio.

Rijetko bi na ulici susreo ljude koje je poznavao otprije, no dok bi ga promatrali znao je da im je odbojan i da ga sažalijevaju. Razumljiva je odbojnost prema njegovim djelima ili onome kako ih mnogi tumače, iako su nerijetki počinili ista takva djela, zato u njemu vide budalu koja je platila cijenu za svoje grijehe. No intrigira ga sažaljenje – pred sobom vide ponižena čovjeka koji je tako mlad izopćen iz društva te sada ojađen sjedi kod kuće, dok on vidi čovjeka koji može činiti što ga volja, čovjeka čiji život ne ovisi o naplati dugova koji nikada ne nestaju, čovjeka koji jednostavno može živjeti na miru. Jedna lekcija koju je naučio od svoga oca uvelike mu je pomogla tih dana: “Bježi što dalje, kao od bezbroj igala skrivenih u pijesku pod svojim nogama, od spoznaje da si ponižen.” Godinama je u tom razmišljanju prepoznavao odlike očeve naravi, trezvenost iza velikih djela čovjeka koji razumije da se ogromne sile svemira ne okupljaju na sjednicama kako bi iznašle načina ispostaviti račun Albertu Mansuru.

Otac mu je jednom rekao kako ljudi češće naglašavaju nepravdu koja im je nanesena nego ono dobro što im se dogodilo ne njihovom M 13 M

zaslugom, a budući da smo takvi kakvi jesmo nije na nama da sudimo kada smo uistinu nečega lišeni. Poslije je shvatio da mu je otac bio od onih ljudi koji ostanu paralizirani shvativši da su lišeni svega i da nisu uspjeli iako su poduzeli sve potrebne radnje ne bi li uspjeli; tada se magla spušta na njihove planove i njihove nade i očekivanja nestaju, a bez njih više ništa nema smisla. No nisu svi ljudi takvi, nekima spoznaja da im je nanesena bol jača odlučnost da osvoje nove vrhove, no njegov je otac sakupio sve raspoložive snage kako bi samog sebe uvjerio da mu nije učinjeno ništa nažao, naprotiv, bio je te sreće da nije bilo i gore. I Gabriel bi se katkada osjećao uvrijeđenim i poniženim, i u tim je trenucima bilo posve jasno da mu je nanesena nečuvena nepravda, i tada bi govorio sam sebi: “Dosta je s lažima, treba stvari sagledati onakvima kakve jesu.” No ništa ne čineći nekoliko dana, zarobljen u patnjama kojima se ne nazire kraj, stvari su u njegovoj svijesti izgledale drugačije – ni sreća ni poni­ ženost, već nešto između, nešto što se događa mnogim dobrim ljudima.

Sanjao je “pakao”, hodnik što vijuga prizemljem osnovne škole, koji su tako nazivali zbog tame koja je ondje vladala i za najsvjetlijih dana, ali i zato što su se ondje malenoj djeci događale loše stvari.

Ovoga je puta među djecom zatreperilo očekivanje: kroz prozor “Igraj se i uči” gdje su se prodavale olovke, šiljila, pernice i bilježnice koje su još mirisale na drvo, počeli su prodavati peciva s namazom od alve. Budeći se, još uvijek je na jeziku osjećao onaj isti okus – ne ljepljive alve, već dječjeg uzbuđenja u iščekivanju promjene koja pomiče poznate granice i u sebi skriva ono što ih očekuje. Ležao je ispruženih udova i u posljednjem trzaju između sna i jave cijelim je tijelom osjetio oduševljavajući trzaj iz pakla, istodobno svjestan da će ubrzo biti izbačen van. Ustajući iz kreveta spomen na pakao podsjećao ga je na ono što je u mladosti osjećao prema plavokosim djevojkama savršenih grudiju i ružičastih bradavica iz Playboya trenutak nakon što bi svršio – odjednom ne razumiješ što te u tome može do te mjere uzbuditi.

Stojeći kraj kreveta osjećao je miris znojem natopljena posteljnog rublja i pečenog pileta iz obližnjeg restorana, koji je dopirao kroz M 14 M

prozor spavaće sobe: čak i kad zatvori prozor, miris piletine preplavljuje sobu. Trebao bi se odjenuti jer danas nije običan dan, za dva sata ima sastanak. Ustvari, osim susreta s djecom, Noom i Joelom, ovo će biti njegov prvi sastanak nakon mnogo mjeseci. Nema nekog posebnog povoda za sastanak, moglo bi se reći da prijatelju iz daleke prošlosti (poslije neprijatelju) čini uslugu. Horovic ga je nazvao i ostavio mu poruku zamolivši ga da se sastane s njegovom kćeri, Lior, sjeća je se, radi dokumentarne filmove, a tema filma na kojem radi bi mogla zainteresirati Gabriela, “drugačiji pogled na događanja”, rekao je Horovic i bilo je jasno da namjerno zamagljuje stvari. Horovicu nije ništa dugovao, u dva su posljednja desetljeća razgovarali tek dvaput, kada je Horovic nazvao da kaže da mu je žao zbog problema u kojima se Gabriel našao tvrdeći da, što se njega tiče, više nema razloga za neprijateljstvo. U poruci je Horovic dao naslutiti da ne traži uslugu, već naprosto smatra da bi ga film mogao zanimati. Za dva dana nazvala je Lior, slađanim glasom rekavši kako zna da ga je Horovic (ne “tata”) zvao i da ga se, naravno, dobro sjeća, posebice prekrasnoga govora koji je održao na onom skupu na plaži, tada je imala sedam godina, no stvari su je se posebno dojmile.

Tjedan dana poslije, sjedeći za računalom – ponovno u potrazi za ženama rođenim 1925. koje su pohađale školu “Evelina de Rotschild” u Jeruzalemu i još nisu umrle – rastresen je podigao telefonsku slušalicu i četvrti put odslušao poruku koju je ostavila Lior, te iako je bilo posve jasno da su ga komplimenti kojima ga je zasula trebali ohrabriti na susret s njom, nazvao ju je, razgovor je bio kratak i uljuđen, rečenice su mu se doimale usiljenima, katkada su bile nevezane uz njena pitanja. Naposlijetku ju je pozvao da ga posjeti u njegovoj kući za mjesec dana. Lior je napomenula da je stvar hitna i da će iznimno cijeniti njegovu spremnost da se nađu što prije, pa je odgovorio – naprežući se prisjetiti kada mu je netko, izuzev njegove djece posljednji put došao u posjet – da će on još više cijeniti njenu spremnost da se nađu za mjesec dana.

Odjenula je plavu haljinu s crnim točkama čiji su rubovi dodirivali crne sandale s potpeticama, nosila je laganu šminku, a puder koji je stavila na čelo ponad zelenih očiju nije baš prikrio bubuljice.

M 15 M

Svojevrsno iščekivanje zračilo je iz suzdržana smiješka, koji je tananom lišcu podario dražestan i okrugao izgled. Neobuzdana kosa odmjerenom se razigranošću spuštala niz vrat, u crnim se uvojcima nazirala tanka zlatna ogrlica. Dočekao ju je širokim osmijehom koji je vježbao pred ogledalom od jutra – nadao se da je u tom uspio – i rukovali su se. Njena je nježna koža bila pomalo hladna, možda zbog vanjske hladnoće. Kada se posljednji put s nekim rukovao?

U magli se prisjetio žilave susjedove ruke koja mu je zgrabila ruku kada je objavio da napuštaju zgradu, no nije se mogao zakleti da se to doista dogodilo.

Posjeo ju je na sivu počivaljku na kojoj su bili nabacani plavi i crveni jastuci i ponudio je čajem. Odbila je i zamolila čašu vode, glas joj je bio dubok i drugačiji od onoga kojeg se sjećao iz telefonskog razgovora. Odlazeći do kuhinje, cijelo mu je tijelo prožela toplina i obuzela ga blaga vrtoglavica. Stao je pred hladnjak uživajući u svježem zraku koji je hladio njegovo tijelo sve dok nije shvatio da se tamo više ne može zadržavati, nevoljko se vrativši u dnevnu sobu položio je čašu vode na crni stol ispred nje. Na trenutak je osjetio miris vanilije njene kreme za tijelo ili možda kose, ustuknuvši sjeo na stolac iste visine kao počivaljka. Ona se raskomotila na počivaljki rekavši da je otac pitao kako je, on joj je zahvalio i u dvije rečenice pohvalio Horovica, dok je pretjeranim pohvalama – stil koji je karakterizirao njega i njegove bivše suradnike – razbio napetost, kao da je odsvirao nekoliko akorda melodije koju je nekada običavao svirati pokazavši da je još uvijek vješt. Iz njena smirena izraza lica, koji nije pokazivao preveliko zanimanje za ono što je imao reći o njenom ocu, nije mogao previše toga zaključiti, smatrajući ipak kako ga ohrabruje da odustane od pohvala.

“Koliko sam shvatio snimaš film.” Bio je poznat kao pragmatik, pa eto.

“Da”, odgovorila je, “da budemo precizniji, mi snimamo film.” “Čini se da je to dosta karakteristično za djecu većine mojih bivših prijatelja”, rekao je.

“Govoriš o filmu ili umjetnosti općenito?”

“Umjetnosti općenito.”

M 16 M

“Nedostaju razlozi za bavljenje umjetnošću?” nasmiješila se.

Vjerojatno je očekivala da će ga njena opaska navesti da objasni svoju prethodnu rečenicu.

Nakratko je razmišljao, no onda je odlučio pomalo se zabaviti: “Naravno. Nije tek tako Picasso rekao da je umjetnost laž koja nas tjera da sagledamo istinu.”

“Vjeruješ u to?” upita ona.

“Ne. A ti?”

“Ne, naravno.”

“Lijepo.” Oboje se nasmiju. Lagano se protegnula i prstima desne ruke pritisnula lijevo rame.

Iznenadilo ga je kojom mu se brzinom vratila opuštenost; no možda je to logično, ta u životu je sjedio na tisućama sastanaka i što se njega tiče može se još dva sata zabavljati ispraznim stvarima.

Njemu se nikamo ne žuri. Ogledao se oko sebe i shvatio da mu njena prisutnost godi i da ne želi da ode. Dosad ona to nije primijetila, no s vremenom će primijetiti i tada će joj biti lakše voditi razgovor kako želi.

“Film na kojem radimo svojevrstan je kritički osvrt na izraelsku ekonomiju od osamdesetih godina do danas.”

“Podosta široka tema.”

“U SAD-u i Europi rade mnoge filmove s ekonomskim temama.

Napravljeni su filmovi o konkretnim slučajevima, primjerice o Enronu ili Lehman Brothers, postoje filmovi koji se bave krizom 2008. i daju povijesni pregled kao Inside Job, a postoji i novi film za koji si sigurno čuo: Vampiri, zombiji i naš izgubljeni novac.” Njen je američki naglasak bio impresivan, iako je na trenutke zvučao pomalo nestvarno.

“Učila si o filmu?”

“Da.” “Gdje?”

“U Tel Avivu, a potom godinu na New York Universityju.”

“New York University. Zvuči skupo.”

“Ne previše.”

“A odakle ti znanje o ekonomiji?”

M 17 M

“Znaš kako je to, za svako polje postoje stručnjaci”, odgovorila je kratko. “No vratimo se mi filmu: usredotočili smo se na nekoliko središnjih stvari, program stabilizacije tržišta iz 1985. izrađen u suradnji s Reaganovom vladom, reforma iz 1991. koja je otvorila izraelsku ekonomiju Istočnoj Europi, Južnoj Americi i Aziji...”

“Ako se dobro sjećam, jugoistočnoj Aziji”, reče on.

“Jugoistočnoj Aziji”, ponovi ona zabavnom poslušnošću.

“Dopusti da pogađam – u filmu će biti obrađena i tema privatizacije.”

“Naravno, privatizacija devedesetih i smanjivanje vladinog aparata. Bavit ćemo se i posljednjim desetljećem: pojava velikih bogataša, njihovo zauzimanje javnog novca, mirovinski fondovi, plaće menadžera.”

“Zvuči zanimljivo, no ne znam kako ja mogu biti od pomoći, nisam bankar...”

“Da”, prekine ga ona, “no imao si zanimljive stavove vezane uz ekonomiju, zar ne?”

“Da. Ali ne kao ekonomist već kao javna osoba ili stručnjak.”

Razmišljao je koliko joj je Horovic ispričao o onome što su zajedno radili devedesetih.

“Kako bi definirao svoju stručnost?”

“Stručnjak za oskulacijske kružnice i metodologiju Talmuda.”

Iz njena je pogleda usmjerena prema prozoru shvatio da nema namjere tražiti pojašnjenja. Do sada je shvatio da ona posjeduje impresivnu moć razlučivanja odgovora koje će shvatiti ozbiljno, a koje će odbaciti.

“Bio si vezan za hedge fondove, banke...” sada je već oprezno birala riječi. Lice joj je još uvijek bilo okrenuto prema prozoru, a on je zurio u njene osunčane obraze sve dok nije osjetio da je pretjerao pa brzo odvrati pogled.

“Ne moraš biti toliko oprezna, znam što Google izbaci kad se upiše Gabriel Mancur *.”

*

Gabriel koristi očevo prezime uz preinaku. (op. prev.)

M 18 M

“U svakom slučaju”, okrenuvši se prema njemu otpila je malo vode, na tren promišljajući, možda kako bi ih izbavila iz situacije koju je ona interpretirala kao napetu, “u filmu će biti dio koji će se baviti utjecajem globalnih zbivanja na Izrael.”

“Jako zanimljivo”, reče on. Do sada se nije dogodilo ništa neočekivano. “Zasigurno ćeš intervjuirati svog oca?”

“To ne bi bilo korektno.”

“Prema njemu?”

“Prema filmu.”

“Ispravno?”

“Korektno.”

“O svemu tome imam svoje mišljenje.”

“Vidim. Želiš li ga izraziti?”

“Ne bih želio biti nepristojan.”

“To te ne treba zabrinjavati”, pogledala je u iPhone u bijeloj torbici ukrašenoj zvjezdicama, dok se on zabrinuo da je shvatila kako želi da ostane, a sada mu poručuje: govori ili je susret gotov.

“U redu, reći ću što imam, ta u mojoj situaciji to je privilegija, više ne moram lagati.”

“Podosta pretenciozan početak”, trudila se nasmiješiti.

“U stavu ljudi poput tebe ima nešto što mi je teško poštovati.

Govorim općenito jer te ne poznajem dobro, posljednji put kada smo se vidjeli bila si još djevojčica.”

“Da”, odgovori ona, “na onom skupu na plaži, koje je to godine bilo?”

“Tisuću devetsto devedeset pete”, bilo mu je jasno da ona to zna.

“Znači teško ti je poštovati ljude poput mene”, reče pomalo se zabavljajući.

“Vaš stav”, objasni on, “svi imate ugodne živote zahvaljujući načinu na koji smo odigrali igru. Da budem precizniji, način na koji smo usvojili instrumente djelovanja koji su odgovarali duhu vremenu, a ima i onih koji tvrde da smo zaradili jer smo u Izrael uvezli duh vremena koji se ionako sam približavao, no to je već pretjerivanje. Vama nedostaje svijest o povlasticama koje imate, ne govorim sada o političkim stavovima, govorim o stanju duha, intelektualnom M 19 M

a možda i moralnom, iako ne volim tu riječ. Pa ne bi radila dokumentarne filmove da ne znaš tko će te financirati ako nešto pođe po zlu, i teško da Horovic nije platio godinu na NYU, a sada financira dio filma ili je iznajmio stan ili već nešto drugo. A tu su i škole koje si pohađala, aktivnosti, privatni učitelji, ljudi koje si upoznala u ranoj dobi, zemlje u kojima si bila, dostupnost izvrsnog engleskog primjerice, a u tvom slučaju i producenata, fondova, intelektualaca, jer mnogi ljudi imaju dobre ideje i jasno ti je što je potrebno poduzeti kako bi se baš tvoja ideja realizirala. I sada se, radeći filmski kritički osvrt na izraelsku ekonomiju koristiš vezama svoga oca kako bi došla do određenih ljudi, na primjer mene, a sve to kako bi dala osvrt na izraelsku interpretaciju globalnog kapitalizma dok svaki dan svog života uživaš u privilegijama koje ti je sustav omogućio. Usput, sve mi je to jasno. Ono što mi je teško razumjeti jest nijekanje takvog stava.”

Pogledala ga je sa zanimanjem, pomalo čak i znatiželjno kao da bi htjela čuti još, možda se čak i nasmiješila, još je nije dovoljno poznavao kako bi donio zaključak. Iz njena izraza lica nije se mogla iščitati iznenađenost niti uvrijeđenost. Bilo je nečega u tome kako je opušteno sjedila, naslanjajući glavu na naslon fotelje, koja se neminovno i nenamjerno udubila od težine njegovih riječi. Na trenutak je spustio pogled primijetivši da je uzdigla prste desne noge, obojene ružičastim lakom. Čak i kada je podigao glavu vidio je lagani pokret njenih prstiju. “Sve je to jako zanimljivo”, naposlijetku reče ona, “sada samo trebamo da svoje bistro povećalo usmjeriš na sebe.”

“Jasno ti je da se to neće dogoditi.”

“Dogodit će se. Svatko želi ispričati svoju priču.”

“Samo ako postoji nešto što želi naglasiti vezano uz dužnost koju je obnašao. Ja nisam McNamara.”

“A kod tebe ne postoji?”

“Ne.” “Onda će postojati.”

“Kako znaš?”

“Jer si upravo održao kratko predavanje. Čini mi se da jedva čekaš progovoriti.” Svidio mu se izazivački ton kojim je odredila stvari.

M 20 M

Ustvari je zahtijevala da kaže nešto što će ju zainteresirati i na njego­ ­vo iznenađenje, mora se priznati, nekako je htio ispuniti taj zahtjev. “Čini li ti se da žarko želim utjeloviti ulogu nitkova koji je platio cijenu u vrijeme dok su se drugi nitkovi smijali? Ili nitkova koji ne žali ni za čim i slavi svoju zloću? Ili nitkova koji se pronalazi u vjeri?

Ili neodlučnog nitkova koji je čas tu, a čas...”

“Odaberi jedno.”

“Možda ću ipak utjeloviti sve navedeno tako da možeš posjećivati festivale diljem svijeta?”

“Nisi takav cinik.”

“Jer nema razloga da ti dam svoju priču. Jer ako ona išta vrijedi, recimo novčano, zašto je ja ne bih upotrijebio?”

“Možda imaš neke druge motive.”

“Kao naprimjer?”

“Možda tražiš oprost od društva.” Glas joj je postao grublji, bilo je jasno da ne želi voditi ovaj razgovor, no nije se uspjela oduprijeti iskušenju. Ta prije nekoliko joj je minuta dao kompliment da točno zna koje odgovore treba shvatiti ozbiljno, a koje odbaciti. Naravno, pretjerao je. “Znam da sjediš ovdje i misliš da ti sve ovo ne treba, no jasno je da je sve puno složenije.”

“Ima u tome nečega”, reče on, “kada bolje promislim oprost koji mi ti možeš priskrbiti mogao bi biti vrijedan novca, možda ću ipak ponovno dobivati poslovne ponude.”

“A možda da razgovaramo na drugačiji način”, zamoli ona dok joj se u pogledu ocrtavalo pomanjkanje strpljenja, “pa nisi baš takav cinik.”

“Nisam?” glas mu je bio hrapav. Pustio ju je u kuću pod pretpostavkom da njegova djela u njoj pobuđuju odbojnost, no sada, kada se činilo da joj je čovjek pred kojim stoji odbojan – a ne lik s Googlea, novina, Horovicovih priča – odjednom je osjetio poniženost uvredom i bolove u koljenu. Protegao je noge, no bol nije jenjavala. Uvijek je hvalio trenutke u kojima ga je svijet promatrao njegovim očima, no brojniji su bili trenuci u kojima je zaustavljao pogled svijeta čiji je predstavnik trenutno bila Lior. Upravo zbog toga razloga nije htio vidjeti ljude – no zašto je onda pristao susresti se s njom?

M 21 M

“Ne, sjećam se tvog govora prepunog iskrenosti”.

“To je bilo ‘95, mnogo je vremena od tada prošlo. Danas stvari vidim drugačije.”

“Kako?” iz crne kožnate torbe izvadila je kutiju cigareta i očima mu uputila pitanje smije li zapaliti, on kimne glavom.

“Danas više ne vjerujem ni u što od onoga što smo onomad rekli ili činili. Mogu razumjeti da tada nismo vidjeli potpunu sliku jer smo bili preblizu, možda je ljudi poput tvog oca ni sada ne vide, no danas ne gajim iluzije prema onom što smo činili.”

“Kako to da cijelo vrijeme govoriš u množini?” otpuhnula je oblačak dima u zrak, “ne govoriš ovdje o stvarima koje si ti činio?”

“Nisam učinio ništa neuobičajeno, sve je potjecalo iz iste logike.”

“To je priča koju pričaš samome sebi?” sivkasti oblak dima stajao je u zraku točno u ravnini njihovih lica, činilo se na trenutak da se oboje nećkaju tko će ga prvi rukom raznijeti.

“Manje-više. Nisam siguran znaš li dovoljno za drugu priču.”

“Ti si žrtveno janje? Eto vidiš, imaš što ispričati vezano uz svoju dužnost.”

“Ideja me zanima. Zanimala me još pri telefonskom razgovoru kada sam, manje-više, pretpostavio o kojem filmu govorimo”, dim mu je smetao da vidi njeno lice, “no uzimam si za pravo ne biti do kraja patetičan.”

“Nije patetično govoriti istinu.”

“Vremena se mijenjaju, više nisam tako zanimljiv, čuo sam da su neki mladi u Engleskoj najavili svjetski štrajk.”

“Jedanaestog jedanaestog.”

“Svojom su milošću ostavili kapitalizmu još nekoliko mjeseci života. Ako dopuštaš, pretpostavljam da tebe i tvoje prijatelje ideja oduševljava...”

“Točno, u ovim trenucima otvaramo izraelsku podružnicu.”

“Tko bi rekao.”

“Kada si spomenuo McNamaru”, ignorirala je podrugljiv ton u njegovu glasu, “pretpostavljam da si mislio na film Errola Morrisa.”

“Da, na tu vrstu životne priče, estetika kritičkog pogleda na karijeru.”

M 22 M

“Kada si gledao film?”

“Nedavno, posljednjih sam godina imao podosta slobodnog vre­ mena.” Predao se i rukom raspršio oblak dima, dok je ona pogledom slijedila njegov pokret. Na njenom licu nije vidio trijumfalizam, no osjećao je da slavi malu pobjedu. A možda je zbog rijetkih susreta s ljudima njegova mašta brzala u donošenju zaključaka na osnovu svakog pokreta i svakog izraza lica.

“Misliš li da je to dobar film?” otresla je pepeo koji joj je pao na haljinu.

“On nije takav lažac kao Kissinger, no i dalje nisam vjerovao ni jednoj njegovoj riječi. Razbacivao se mudrim govorom staraca. Ljudi to vole.”

“Slušaj”, nagnula se prema naprijed, njene su se sivozelene oči raširile, a na licu joj se razvukao osmijeh, oslobodila se suzdržanosti – možda ju je potakao Horovic koji joj je rekao da Gabriel Mancur cijeni promišljeno ponašanje – “ovaj ću film napraviti s tobom ili bez tebe, no odjednom mi je pala na pamet ideja: nešto u stilu filma o McNamari. Sjediš preko puta kamere i govoriš, možda ubacimo malo animacije i isječke iz vijesti, i to je to: ti i kamera.”

“Cijeli film o meni? Ja sam malen čovjek.”

“Tvoja priča uopće nije bila mala i oboje to znamo. Iako je prošlo mnogo vremena, još uvijek ćemo lako naći producenta kojeg će ovaj film zainteresirati. Provjerila sam: nikada nisi opširno govorio o stvarima koje su se zbile.”

On je šutio. Nije ju htio razočarati i na neki način se pribojavao da je već sada jasno kako neće ponovo doći.

“Razmisli”, reče ona, “imaš dosta slobodnog vremena, zar ne?”

“Zaista”, složio se s njom i oboje ustade u isti čas, “puno slobodnog vremena.”

Nakon što su se rastali, sjeo je na stolac i zagledao se u mjesto na kojem je sjedila. U svemu ga je ražalostila spoznaja o tome da je ona svjesna, bar djelomično, da se nakon svega ovdje radi o iluziji burne mladosti koja čezne promijeniti svijet. Naizgled su se tu susre­li mlada djevojka prepuna vjere i trezven čovjek s puno ži­ votnog iskustva, no istina je da su oboje trezveni. Recitirala je retke M 23 M

o mladenačkom buntovništvu sa Zapada koji je toliko urezan u njenu svijest, no u dubinama oduševljenja koje je isticala treperi otrovna svijest, pomalo posramljujuća – da je sve to samo privid, i nema drugog izbora nego se potpuno predati i nadati da ćeš se vinuti u zrak. No ne letiš zrakom, ne vjeruješ doista u to da će se svijet promijeniti i više nema utopije na vidiku. Izvikuješ parole znajući da ti to nalaže mladost, a zauzvrat ćeš od liberalnog svijeta dobiti spoznaju činjenice da je tvoja mladost iskorištena kako treba, poput službenog dokumenta koji potvrđuje ispunjenje vojne obveze.

Odu­ševljeno se hvataš u koštac s političkim mladenaštvom, no nije odu­ševljenost ta koja će te ponijeti, jer svi znaju da će za deset godina biti negdje drugdje, da će netko drugi umjesto njih izvikivati parole, a onda će se uklopiti u svijet koji je želio uništiti i netko će drugi doći na njegovo mjesto. U svakom trenutku netko služi tom prividu na ovaj ili onaj način, puni svoje sjećanje kako bi imao trenutke kojih će se sa sjetom prisjećati. *** Sanjao je noćas da su on i Rut zarobljenici na sajmu. Oboje su znali da je počinio zločin i da mu je suđeno boriti se u areni s divljim životinjama, no i dalje su šetali među velikim šatorima, gađali puškom lutke i promatrali akrobate kako poskakuju na visokoj užadi. Noću bi trčali kroz šatore, rezali japanskim nožem ogradu, penjali se na zid, i eto ih na ulici King George u Jeruzalemu dok se mnogobrojna publika natiskuje na prostoru okupanom suncem, a on u naručju ćuti milujuću toplinu bijeloga kamenja iz nekadašnjih sjećanja, ondje su se običavali sunčati na kraju gimnazijskoga školskog dana. Rut ga je obgrlila rukama, no odjednom su spazili da ih nekolicina djece odjevena u iznošena odjela zagledava čudnim pogledima. Načas mu se učini da među njima vidi Joela. Rut prošapta: “To su oni i Joel je tamo”, a užas koji je obuzeo njeno lice zapeče njegovo tijelo. Poslije se u njenim crnim očima pojavio tračak nade dok on snažno zatvori oči. Jedno dijete dade znak rukom i tada su sa sigurnošću znali da su to djeca sajma. Opetovano je ispitivao Rut je li i ona vidjela Joela, M 24 M

no ona mu ne odgovori. Opet noć, a oni trče ulicama nepoznata grada, sjedaju zadihani u kafić koji vrvi ljudima nadajući se da će ih ljudi razlikovati od ljudi s vašara, no kada su pogledali za obližnji stol, vidjeli su Joela i još dvoje djece. “Najprije ćemo jesti kolače, vaš sin voli ukusne kolače”, reče jedno dijete, a Joel kimajući glavom stavi u usta vilicu punu čokoladne torte “a onda ćemo se vratiti.”

Bili su u uskom hodniku, Rut je koračala kraj njega sitnim koracima koliko god je bilo moguće, desna cipela priljubljena uz lijevu, pa reče pomirljivo: “Nema se više što učiniti.” Ramena su joj bila spuštena, a očaj u njenim očima bio je toliko velik da ga više nije zaokupljala vlastita sudbina, samo je htio iz nje istrgnuti tugu i učiniti da žalost koja će je obaviti nakon njegove smrti nestane.

Cijelim ju je tijelom nježno volio i bilo je posve jasno da, kada bi ih barem ostavili na miru, bili bi se skrasili negdje, daleko od svih i ništa više ne bi moglo umanjiti njihovu sreću. *** Bi li se moglo kazati da je njegov otac izumio zanimanje?

Priče o karijeri Alberta Mansura – koje su Gabrielu pričali otac ili majka ili prijatelji iz kafića Saadia, zabavnim tonom pomalo pretjerujući – započinju sredinom tridesetih; kada je zatražio razgovor kod visokoga britanskog guvernera kako bi se požalio što je potonji odbio potvrde za stotinu djece iz Njemačke, odašiljući pisma doktoru Weizmannu, Ben Gurionu i Šaretu. Pred prijateljima iz kafića Saadia hvalio se da su ga Ben Gurion i Šaret pozvali na sastanak – glasine o njegovim svjetskim poslovima vjerojatno su došle i do njihovih ušiju – i preklinjali ga da donira novac za useljenja. “Dajte mi konkretan plan, ne još jedno lobiranje i kukavnost”, korio ih je predloživši da u Njemačkoj kupi brod za djecu. U Njemačkoj nije poznavao nikoga, novca nije imao ni da kupi nacrtani brod, a kada su ga prijatelji iz kafića pitali kako će kupiti brod Albert je mirno odgovorio da je osmislio plan. Uvijek je imao planove: plan za podizanje kibuca za smještaj useljenika, plan za restoran pod nazivom “Svijet” koji će svaki mjesec nuditi specijalitete jedne zemlje svijeta, M 25 M

plan o židovskoj kući sjećanja, “Neće to biti još jedno mjesto prepuno prastarih kostiju”, pisao je prijatelju iz kafića Saadia, “već kuća u duhu velikog mislioca Nikolaja Fjodorova, gdje će se na tri kata rasprostirati novi život umrlih Židova, a onkraj ulaza bit će su­ venirnica.”

U kafiću Saadia u ulici Jafo rađale su se mnoge velike zamisli.

Pisala su se pisma, brusile ideje, vrijeđalo se sve i svakoga, od vođa Jišuva i pisaca do posljednjeg besposličara u Jeruzalemu, dok su se gosti dočekivali pretjeranom ljubaznošću, prikazujući ih upravo onako kako su sami željeli. Sve su zamisli iz kafića propale iz istog razloga: novac i nezainteresiranost vođa Jišuva. U međuvremenu su se Albertovi prijatelji dobro snašli: jedan je kupio zgrade u Jeruzalemu, druga je bila učiteljica baleta, treći je dobio novac od Židovske organizacije, a Albert je posljednji vjerovao u svoje velike planove iz kafića i jedva preživljavao zahvaljujući pozajmicama prijatelja i savjetodavnim uslugama koje je pružao jeruzalemskim pri­ došlicama.

Druga faza karijere Alberta Mansura započela je nakon što se oženio Jonom Siton 1952. Jonin otac, iz imućne obitelji koja je u Jeruzalemu živjela gotovo stotinu godina, u Albertu Mansuru nije vidio dostojnoga bračnog sudružnika. Albert je rođen u Aleksandriji u obitelji trgovaca tkaninom. Majka mu je preminula dok je još bio mlad, a njegov otac, učen čovjek koji je na arapski prevodio pisce romantizma, ostao je ondje. Albert je običavao odijevati prozračna krem odijela, govorio je četiri jezika – arapski, hebrejski, francuski i engleski – i ponosio se kojekakvim inicijativama koje će ubrzo sazreti. Iako ga je Jonin otac vidio u društvu gospodina Evena Šušana za jutarnjih šetnji i divio se pričama o Jamesu Joyceu, s kojim je prema njegovim riječima razgovarao u restoranu Micheaux u Parizu, u njemu je vidio lakomislenog kicoša koji dane i noći provodi u pijanstvu i razgovorima, no gore od toga, ljubi tuđe žene: ljubavne avanture sa suprugom britanskog časnika i suprugom visokog člana lokalnog sindikata radnika budile su ogorčenje u Jeruzalemu. Jonin otac nije htio ni čuti za udaju za takvog čovjeka, sve dok trudnoća nije zapečatila sudbinu. Kao vjenčani dar Jona je M 26 M

od oca dobila zlatni nakit i dijamante; dućane, stanove i zgrade naslijedit će sinovi, takav je bio običaj. Po prvi je put u životu Albert imao sredstava za ostvarenje svojih zamisli. U zapadnom dijelu Abu Tora kupljena je zemlja na kojoj bi se trebao izgraditi muzej za oživljenje izraelskih ratovanja, kako je u pismu Pinhasu Sapiru objasnio Albert “muzej u kojem će se udahnuti život svim junacima izraelskih ratovanja, od Jošue Ben Nuna pa do posljednjeg vojnika u Ratu za neovisnost”. Samo za stabiliziranje pijeska na kojem bi se trebali postaviti temelji platio je cijelo bogatstvo. Bilo je još ideja i zamisli, no sve su propale, dok će se zemlja u Abu Toru, na koju su početkom šezdesetih godina dovezene tone čvrstog pijeska, prodati 1982., nakon iscrpljujućih sudskih sporova, za 150.000 dolara.

Zadnja faza počela je ranih šezdesetih, kada Joni, Albertu i njihovo dvoje djece nije preostao ni novčić. Albertova vjera u vlastite sposobnosti bila je poljuljana, no više od svega teško mu je bilo nositi se s pomisli da će djeci ostaviti tek siromaštvo i bijedu. Ne treba pretjerivati u očekivanju velike promjene: nije planirao ustajati zorom i graditi ceste u Solel Boneu*, već je shvatio da mu je prijeko potrebna dobra ideja koja ne zahtijeva nikakva ulaganja.

Odlučio je izumiti zanimanje. Načela novog zanimanja i izvještaje o prvim slučajevima kojima se bavio Albert je zapisivao u svoj dnevnik, i to s dobrim razlogom: smatrao je da čovjek koji je osmislio novo zanimanje mora dokumentirati početne korake. Prva rečenica u dnevniku naglašava nužnost zanimanja: “Čovjeku na samrtnoj postelji nije potreban liječnik niti jadikovke bližnjih, niti rabini i ini u potrazi za njegovom dušom i novcem – potreban mu je urednik”, pa dodaje: “Dobro je znano da bližnji umirućih očajnički žele pronaći smisao sakriven u njihovu mrmljanju ili pak neki zaključak koji će onima koji ostaju popuniti smisao života. Cijele dane oni sjede kraj postelje i od nje se ne miču, poimajući svaku riječ i slovo kao neprikosnovenu istinu. A kada umirući utihne, možda zaspe, pronaći će veliko značenje i u njegovoj šutnji, no naposlijetku će shvatiti

*

Jedna od najstarijih i najvećih građevinskih tvrtki u Izraelu. (op. prev.)

M 27 M

da mudri umiru sa svojom mudrošću, a budale sa svojom glupošću i tome je tako.”

Poslije, pod naslovom “svrha”, u poglavlju u kojem se mogu iščitati oprečne stvari od prethodnog, prvi se put pojavljuje pojam “bilježi i uređuje riječi umirućeg”: “Umirući govori i prebire po riječima, ispovijeda se i laže, gluposti i mudrosti isprepliću se, a bližnji ga obasipaju pitanjima o tričarijama koje ih more. Stoga je nužno potreban urednik jer između njega i umirućega nema ničega, urednik čija su znanja široka, koji znade razlučiti važno od nevažnog, koji umije postaviti prava pitanja. Jer umirući je vjerovao u stvari (iako ih katkada nije znao definirati), i razmišljao je o svijetu, ta zašto bi njegovo razmišljanje nestalo zajedno s njim?”

Albert u dnevniku nije precizirao kako je došao do prvog posla.

Kolale su glasine da je za teških dana obilazio sobe umirućih po bolnicama i nudio njima i obiteljima svoje usluge, a jednom kada je jednoj ženi nakon lakše operacije priopćio da umire i da nema drugog izbora nego se koristiti njegovim uslugama, njena ga je rodbina pretukla, tako da je bio hospitaliziran u sobi do nje. No naposlijetku se pronašla prva stranka; možda je unajmila Alberta Mansura jer ga je poznavala, bilo je onih koji su tvrdili da su bili ljubavnici, a možda je čula za njegova oca koji je prevodio poeziju s francuskoga na engleski i arapski.

No u jedno nema sumnje: prva Albertova stranka bila je žena koja se u njegovu dnevniku zvala R. i umirala je od raka pluća u bolnici Hadasa u Jeruzalemu. “Čudna su bila njena vladanja”, pisao je Albert, “a stvari su se nekako zaplele kada je u trećoj smjeni skupocjeni zlatni nakit dala Hasni, bolničarki Arapkinji koja ju je njegovala u bolnici. Uzbunili su se njeni bližnji ne shvaćajući da je R. proučila vlastiti život, katkada žaleći zbog onoga što se u svijetu događalo, a katkada ju je pekla savjest zbog prizora koje je promatrala na ulicama svog djetinjstva, kao onomad kad je primjerice Hasnina obitelj bila protjerana iz ulice u Gazi...”

Pomalo iznenađenim tonom Albert piše da je u posljednjem tjed­nu života R. zaokupljalo samo jedno: “Tražila je da jedan od prijatelja njezina pokojnog supruga pravednika, čovjek kamena srca M 28 M

i bogat poput Koraha, bude milosrdan i njenom sinu koji živi u New Yorku pribavi zelenu kartu. Cijeli je tjedan molila da bogataš dođe do njene postelje i dâ svoju riječ.” Ovdje Albert dodaje svoje promišljanje: “Umirući se obično uhvate za iluziju da će živi u smrtnom strahu provoditi ono što su obećali umirućem. Nemaju drugog izbora nego vjerovati u to. Čak i ako onaj koji je dao obećanje doista isto misli ispuniti, tijekom vremena ono blijedi kako blijedi i sjećanje na pokojnog. Umirući ne umiju mjeriti vrijeme nakon svoje smrti, želeći vjerovati da je njihova smrt događaj koji nema kraja.”

Na kraju Albert objavljuje da je posjet bogataša dogovoren, do te je mjere odgađao posjet da su R.-ini bližnji smatrali kako on priželjkuje da R. umre prije njegova dolaska. “Naposlijetku stiže cijenjeni gospodin u bolnicu i da R. riječ da će pomoći njenom sinu.

Bez zelene karte, boravišta, nitko ga neće zaposliti i kako će on zaposliti druge? Imućni je gospodin tvrdio da cijenjena R. ne govori u potpunosti točno: ako zaposli radnike, njen sin će dobiti zelenu kartu i ako je tome tako njegova pomoć nije neophodna. No R., čija je snaga već kopnjela, nije se mogla sjetiti koliko radnika zapošljava njen sin, pa su njih dvoje dugo razgovarali sve dok nisu shvatili da se na ovome svijetu više nikada neće susresti. R. je ponovno obvezala imućnog gospodina da pomogne njenom sinu, a ovaj je dao riječ, iako se u njegovom glasu čula sumnja. Imućni je podsjetio na davne dane u velikom gradu, uzbuđeno pričao o prvenstvu New York Giantsa 1951., što je bila godina u kojoj mu je “život bio na vrhuncu, nikad kraja sreći”, prisjetili su se podneva okupanih suncem dok su šetali ulicama New Yorka prelazeći sa sunca u sjenu, dva para tek vjenčana, a obzor koji se nazire među neboderima ispunja srce i čini se da im je svijet naklonjen. Naposlijetku su R. i imućni gospodin zaključili da su to bili dobri dani...” *** Moglo bi se kazati da je njegovo zanimanje proizašlo iz zanimanja njegova oca. Jednoga dana, u listopadu 1984., njegov je otac dobio poziv da dođe u New York. Takvi su pozivi bili uobičajeni. Radio M 29 M

je ovo više od dvadeset godina i imao određenu skupinu klijenata, bogatih Židova, preferirao je raditi u SAD-u i Europi, jer nije htio da u Jeruzalemu ogovaraju njegova djela i posao. U djetinjstvu je čuo kako njegova majka i stariji brat zbijaju šale o tajnovitosti očeva posla: izvan kuće je biograf ili pisar uspomena, a samo je ovdje odjednom ovjekovječitelj i urednik umirućih i impresionira malenog Gabriela preuveličavanjima. Gabriel je u djetinjstvu radije vjerovao očevoj inačici koja je ignorirala opaske vlastite supruge i prvorođenog sina i postupno iznjedrila pravila svog zanimanja: radio bi s dva klijenta godišnje, tek je u rijetkim slučajevima uzeo još klijenata, jer “rijetko se s tobom poigra sreća i troje premine iste godine.” Kako bi joj pružio uslugu, očeva stranka morala je ispuniti tri uvjeta: biti Židov, imati preporuku osobe iz kruga klijenata, platiti 50.000 američkih dolara. Na opće iznenađenje, čovjek koji ga je pozvao u New York imao je preporuku sina iste one gospođe koju je otac u svom dnevniku zvao R. – njegove prve klijentice – koji je još uvijek živio u New Yorku.

Godine 1982., odmah nakon što je dobio novac od prodaje zemlje u Abu Toru, preselili su se iz stana u ulici Hašahar u Beit Hakeremu u kuću u ulici Saadia Gaon. U siječnju 1984. preminula mu je majka, sredinom iste godine izašao je iz vojske, te ga je zato otac odlučio povesti sa sobom na put. U New Yorku su bili smješteni u pent­ houseu obitelji Broockman na Petoj aveniji. Mladi je Gabriel bio zatečen prostranim salonom, ne samo zbog veličine već i zbog izgleda, u kojem su isprepleteni različiti stilovi: originalni crtež Jacksona Pollocka, fotografija Normana Mailera, koji je položio ruke u ru­kavicama na boksačku vreću koju drži otac Broockman; srebrna hanukija ukrašena pločicom s dva lava, velika drvena knjižnica, da­ nonoćno osvijetljena zlaćanim nježnim svjetlom, a police su po­ dijeljene prema jezicima: engleski, ruski, poljski, hebrejski i jidiš.

U nakićenom salonu isticao se iskrzani crno-bijeli poster na kojem su dvojica muškaraca u crnim odijelima i sa šeširima, jedan ima gusti crni brk i oči koje su se doimale plavima, a drugi s glatkim i svježim licem, te iznad njih piše: Save Sacco and Vanzetti! Prvo pitanje koje je postavio Michaelu Broockmanu bilo je tko su ovi ljudi. Michael M 30 M

se zadovoljno nasmiješio i ispričao da je njegov otac Jonathan bio iznimno zainteresiran za dvojicu mladih arhitekata koji su se iz Italije iselili u SAD i početkom dvadesetih godina bili optuženi za pljačku te smaknuti. Otac Broockman smatrao je sramotnim što Židovi u SAD-u nisu poduprli dvojicu mladih jadnika, pa je sedamdesetih godina čak platio nekom scenaristu da piše o lažnom suđenju koje su imali. Sanjario je kako će Robert de Niro glumiti Sacca, no od toga na kraju nije bilo ništa.

Istoga se tjedna Jonathan Broockman vratio iz bolnice nakon što mu je priopćeno da se rak proširio cijelim tijelom i da mu je preostalo još nekoliko tjedana života. Albert se susreo s njim isti dan, a po povratku Gabrielu oduševljeno rekao da ga je odmah prepoznao: Jonathan Broockman bio je imućni gospodin koji je posjetio R. u bolnici, onaj kojeg je preklinjala da pomogne njenom sinu da dobije zelenu kartu. “Je li joj pomogao?” upita Gabriel. “Nije mu pomogao ni u čemu”, odgovori otac, no to nije poanta: Broockman je pročitao sve ono što je Albert napisao o R. i duboko ga se dojmilo, rekao je kako je njen lik opisao “bez laskanja, no velikodušno”, i nije ga uvrijedio redak u kojem je opisan kao beznačajan i bezosjećajan čovjek. “Ima ljudi koji misle da sam takav”, rekao je raspoloženo Albertu. Više od toga Albert nije rekao o svom susretu s ocem Broock­manom, nekako se pribojavao da bi Gabriel štogod mogao ispričati ostatku obitelji.

U kući Broockmanovih boravili su gotovo mjesec dana. Njegov je otac dane provodio u sobi oca Broockmana, večerali bi u gostinjskoj sobi ili u restoranima Kineske četvrti, a petkom su bile organizirane svečane večere na kojima je bilo četrdesetak ljudi. Na prvoj večeri sjedio je pokraj Michaela Broockmana, muškarca u svojim tridesetima, ugodne vanjštine, srednje visokoga, s omanjim trbuščićem, pjegavih obraza i riđe krijeste. Većinu razgovora šabatnih večera predvodio je Michaelov bariton govoreći o predsjedničkim izborima 1984. Broockmani, koji su još od Rooseveltovih dana donirali Demokratskoj stranci, nisu vjerovali da Mondale može pobijediti Reagana, a Michael je u više navrata govorio o sastancima s ljudima iz Demokratske stranke, koji su od njega tražili da donira M 31 M

još za kampanju i uvjeri svoje prijatelje da čine isto, dok ih on istodobno zadirkuje da je svaki dolar koji im daje izgubljeni novac. “No donirat ćemo, da poslije ne kažete kako ste izgubili zbog Židova.”

Nije se jednom Albert sukobio s njim na večerama jer su liberali poput njega upravo bili ljudi koje nije cijenio, dapače cijenio je Rea­ ganovu vladu i njegovu borbu “protiv komunizma i lijenčina iz profesionalnih udruženja”, potičući Michaela da pročita Friedricha von Hayeka. Još je rekao Michaelu da liberali u Americi ne razumiju Bliski istok i katkada bi, samo da ga razjari, pripovijedao o svojim inicijativama iz dana kafića Saadia, primjerice o planu za hotel Proroka Izraela, koji je u nekom trenu pobudio zanimanje u krugovima Mapaija*. “Jer članovi Mapaija”, objašnjavao je Albert Michae­­lu, tvrde “da danas nema Boga u Izraelu, no spremni su zakleti se da je jednoć bio ovdje.” I zašto ne bi dio svog bogatstva odvojio za takvu ideju, pitao je Michaela sa smiješkom. Katkada bi zapodjenuli burne svađe vezane uz židovska pitanja kao na primjer kako to da su antropolozi – Durkheim, Lévy-Bruhl, Marcel Mauss, Sapir, Boers, Lovy – bili Židovi ili na koji je način Šabtaj Cvi utjecao na židovsku povijest.

Rasprave o židovskim pitanjima Gabrielu su bile dosadne.

Michael je oko sebe širio dobro raspoloženje i njegov je smijeh bio zarazan, no iskru u njegovim očima povremeno bi zamijenio ledeni pogled koji je na njegovu okolinu širio nemir. Prvih je dana Gabriela iznenađivala Michaelova veselost, no s vremenom je shvatio da je Michael prihvatio očevu smrt koja se bliži: tako je to u životu – očevi prepuštaju svoje mjesto sinovima – sama spoznaja i prihvaćanje takvog tijeka stvari donijeli su mu utjehu.

Kroz nekoliko je dana Michael izgubio zanimanje za Alberta i usredotočio se na Gabriela, a za vrijeme posljednjeg tjedna u New Yorku pozivao ga je da mu se pridruži kamo god bi krenuo. Gabriel je s njim sjedio na sastancima hedge fonda “Broockman, Stanston i Barnes” i uz osmijeh bio predstavljen kao pripravnik iz Izraela;

*

Mapai – Radnička stranka Izraela, osnovana 1930. (op. prev.)

M 32 M

pridruživao mu se na poslovnim ručkovima, većinom s ulagačima hedge fonda koji su se htjeli uvjeriti da će i ove godine njihov prinos doseći 15 posto; koračao je s njim natrag u ured, a kada bi se Michael izrugivao “pohlepnicima” koje su susreli hinio bi nevinost kako bi ga razjario, sve dok ga Michael blagonaklono ne bi upozorio: “Prestani s time, mladiću.” Prolazili su podno narančastog sjaja lišća, hladan vjetar puhao je pred njima, a Gabriel se punio znatiželjnom radošću i bezbrižnošću – svakoga je dana otkrivao neku novu tajnu.

U New Yorku se oslobodio turobnih misli, no gdjekad bi ga štogod podsjetilo da su ti dani prolazni i da jedan dio njega već šeta ulicom Gaza žalujući za newjorškim danima, koji polako hlape iz sjećanja.

Večernje sate provodili su na objedima s menadžerima hedge fonda, brokerima, novinarima, članovima kongresa, demokratima, bankarima, poduzetnicima i poslovnim ljudima Židovima, koji su poput Michaela bili članovi UJA*. Nakon tjedan dana Gabrielu se vrtjelo u glavi od silnih imena, zanimanja, životnih priča koje su uvijek bile uvijene u živopisne ukrasne papire, koji su i najstrašnije događaje pretvarali u ugodne priče s važnom poukom. Naučio je slušati te ljude, ne postavljati previše izravna pitanja, već se zadovoljiti opaskama koje će posvjedočiti da ga stvari zanimaju i da su poučne, no granica je tu bila vrlo tanka. Na večerama se predstavljao kao mladić iz Izraela koji još ništa nije postigao u životu i stoga nije na njemu da sumnja u događaje, no ujedno ih ne smije zamarati prečestim “jako zanimljivo”. Shvatio je da očekuju da se u njegovim pitanjima začuje mladenačka buntovnost, da njegove opaske naglase činjenicu da je stranac i da drugačije razmišlja, no ubrzo je usvojio pravi ton i naučio postavljati pitanja tako da u onima kojima se obraća pobudi osjećaj da “posjeduje impresivno razumijevanje za tako mlada čovjeka”. Istu sposobnost nije uspio prikazati na raspravama s brojnim sudionicima: većinom bi šutio, jer još uvijek nije naučio obratiti se jednom rečenicom četvoro ljudi. Nisu jednom sjedili u raskošnom salonu dok bi među uzvanicima kružio maleni

*

Federacija židovskih filantropa New Yorka (op. prev.)

M 33 M

srebrni pladanj sa crtama bijelog praha. Gabriel je radosno ušmrkao, a nadraženost koju je osjetio u nosnicama sa svakom bi novom crtom postajala sve ugodnijom. Nakon nekoliko crta činilo se kao da se sivkasti oblaci koji su obavili njegovu svijest i kojih do sada nije bio svjestan vrlo brzo raspršuju, a bijelo sjajno svjetlo zasljepljuje njegovo rasuđivanje i tada je zaključio da se može mjeriti s tim ljudima, čak ih je potajno i ismijavao, sve one blijede puti što govore lijenim tonom koji puže iz njihova želuca, no bio je to samo prolazan osjećaj, poput svjetiljke koja treperi u njegovoj duši: na trenutak je znao da posjeduje dovoljno sposobnosti kako bi bio ovdje među njima i iskazao se, činilo se kao da djelići misli u njegovoj svijesti uranjaju u uobličena promišljanja, no prije no što ih je uspio preispitati ona su se istopila ili se doimala besmislenima.

Otužnim je pogledom pratio pladanj s bijelim crtama svaki put kada bi se ovaj udaljio. Činilo se kao da se u njemu budi neka skrivena i nepoznata snaga, koja čeka da u njegovoj svijesti eksplodira snagom noćne more.

U noći nakon posljednjeg ispraćaja oca Broockmana – bio je to njihov zadnji dan u New Yorku – Michael ga je odveo u sobu za biljar. U sobi je bilo hladno, u sredini sobe nalazio se stol za biljar, najveći koji je ikada vidio, a vjetar je ljuljuškao bijele zavjese. Michael se pognuo ciljajući bijelu kuglu i dok je krajičkom oka odmjeravao trokut s kuglama na drugom kraju stola, reče: “Tvoj otac sada zna sve o našoj obitelji, i najskrivenije tajne. I ti ćeš znati dio njih.”

“Tata mi ništa ne priča”, požurio je Gabriel stati u svoju obranu, “čvrsto vjeruje u odjeljivanje posla...”

“Nije važno”, prekine ga Michael koji se ponosio svojom sposob­ nošću brzog zaključivanja. Gabriel je primijetio da je kod poslovnih ljudi koje je susretao u New Yorku sposobnost brzog zaključivanja bila najcjenjenija odlika. Njegov otac nije imao visoko mišljenje o “onima koji brzo zaključuju” i podrugljivo je gledao na tu odliku, koja se ljudima činila važnijom od obrazovanja, od složenog razumijevanja problema i uzročnoposljedičnih veza. “Ionako će njihovi razgovori ugledati svjetlo dana u knjizi, a koliko razumijem tvoj

M 34 M

otac umije razlikovati ono što je rečeno samo za njegove uši i ono što je namijenjeno za uši drugih. Možda to ne znaš, no u određenim krugovima poslovnih ljudi tvoga oca smatra se jednim od najvećih židovskih pisaca iz sjene njegove generacije.”

Tada je prvi put Gabriel čuo kako netko njegova oca naziva “piscem iz sjene”.

Michael ode do bara, natoči konjak u dvije čaše i jednu položi na stakleni stol pokraj stola za biljar. “Nisam želio angažirati previše samostalnog pisca iz sjene. ‘Kakva ti je to uopće ideja dovraga?’ pitao sam tatu. ‘Na kraju će napisati da si bio drugačiji čovjek od onoga kojeg smo poznavali, i onda ćemo morati angažirati drugog pisca, a on više neće imati prilike upoznati te.’ No moj otac je pročitao ono što je tvoj otac pisao, ono što je izašlo u svojevrsnim knji­ gama spomena, biografije ili promišljanja umirućeg, pa i ono što je bilo namijenjeno isključivo obiteljima. Trudio se pribaviti što više radova tvoga oca, čak je neke i kupio od obitelji koje su mu to htjele prodati. Doista je cijenio njegov rad rekavši kako je baš zahvaljujući njegovoj samostalnosti njegov rad do te mjere složen. Poštovao sam njegovu želju i sada kada o nama znate sve nekako smo postali poput obitelji, a ja sam čovjek koji je jako vezan za svoju obitelj, razumiješ?”

“Da, razumijem”, odvrati Gabriel. Nestrpljivi prizvuk posljednjeg pitanja nije ostavio mjesta za drugačiji odgovor i odjednom je shvatio da se njegova izjava kako mu otac ne priča o svom poslu, izjava koja je trebala umiriti njegove sumnje, nije svidjela Michaelu, koji je u dijeljenju tajni između oca i sina vidio prirodan tijek stvari, znanje i životne lekcije koje čovjek prikuplja tijekom života i ostavlja sinu u naslijeđe jednako su vrijedni kao novac, dionice, nekretnine i utjecaj u društvu. Gabriel je napokon postao svjestan onoga što ga je mučilo danima – on ove ljude ne razumije niti razumije načela što stoje iza njihovih djela.

Michael je otpio iz čaše. Opazio je otupljenost koja je obuzela Gabriela, no njegovo je lice ponovno isijavalo toplinu koja je minula dok je govorio. “Usput, mladi moj prijatelju”, reče nježnim glasom, “namjeravaš li udariti kuglu ili ne?”

M 35 M

Gabriel se usredotočio na kuglu. Udarac koji je raspršio kugle po cijelom stolu bio je poprilično jak i izvrstan za nekoga tko nikada nije igrao biljar na tako velikom stolu. Michael odloži čašu na stakleni stol, ode do suprotne strane stola i nacilja sredinu bijele kugle.

Gabriel otpije konjak, a tijelom mu se razlije toplina što opušta mišiće. Ljubičasta je kugla pala u srednju rupu.

Koja načela stoje iza njegova djelovanja? Ako ne načela, onda bar navike za koje se može uhvatiti. Uvijek je osjećao da druge obitelji imaju svojevrsni sporazum, manje ili više jasan, koji služi kao okvir za društveni život (i ako se od njega udalje još uvijek stoji poput putokaza), ali oni nisu imali ni jedno pravilo, niti jedan dan se njihova djela nisu naslanjala na općepoznatu tradiciju. Desetljeća su prolazila, a sakupilo se nije ništa.

“Upravo pijuckaš konjak Frapin iz tisuću osamsto osamdeset osme, iz boce koja stoji otprilike šest tisuća dolara.”

“Razumijem”, promrmlja Gabriel, osjećaj topline nesta iz njegova tijela, a hladnoća mu prodre u kosti. Stajao je tamo zureći u zlaćanu tekućinu ubrzo shvativši da izgleda poprilično budalasto.

Otpio je od konjaka zadržavajući ga neko vrijeme u grlu, “Stvarno je dobar.”

“Ne budi dijete, nisam ti to rekao zato da ti bude neugodno”, reče Michael uz smijeh, i bilo je jasno da je zažalio zbog nadmenog tona kojim je naglasio cijenu boce, “možeš popiti cijelu prokletu bocu u jednom dahu.” Prstima je prešao preko zelene tkanine. “Konjak je bio tatin hobi”, reče nagnuvši se prema stolu. Snažno je udario kuglu. Gabriel je pratio kugle koje su se kotrljale po tkanini pa mu pogled zastane na četi mrava koja je koračala po blistavom drvenom okviru. Mravi su u njemu pobudili dobro raspoloženje, kao da su razotkrili nedostatke velebne raskoši sobe, a i pjegice na Michaelovom licu nekako su s dolaskom večeri nalikovale mravima.

Michael se uspravio i dok je stajao nasuprot Gabriela na svjetlu koje je padalo na stol za biljar njegova su ramena izgledala šira, a lice mu je poprimilo ozbiljan izraz, tako ga je barem Gabriel doživio.

“Stvar je u tome što obitelj Broockman nema nikakve poslove u Izraelu, baš ništa, a došlo je vrijeme da malo unaprijedimo M 36 M

Nir Baram rođen je u Jeruzalemu 1976. Prvu je knjigu objavio s dvadeset dvije godine, a među pet dosad objavljenih romana ističu se Onaj što vraća snove (2006.), Dobri ljudi (2010.) i Sjena svijeta (2013.).

Njegovi su romani bestseleri u Izraelu te su prevedeni na petnaestak jezika. Nekoliko je puta bio kandidat za “izraelskog Bookera”, nagradu Sapir, a 2010. dobio je Premijerovu nagradu za hebrejsku književnost. Uz uređivanje serije klasika za izdavačku kuću Am Oved te redovite kolumne u izraelskim novinama, 2016. objavio je i publicističku knjigu o svojem jednogodišnjem putovanju Zapadnom obalom i Istočnim Jeruzalemom. U svojem javnom djelovanju zagovara jednakopravnost Palestinaca.

M 461 M

Laila Šprajc rođena je 1972. u Zagrebu gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Studij sociologije, antropologije i specijalne edukacije završava na Sveučilištu u Haifi, Izrael. Autorica je priručnika za učenje hebrejskog jezika.

S hebrejskog je prevela knjige Iznenada u dubini šume (2011.) i Rimovanje života i smrti (2011.) Amosa Oza, Vojnik (2012.) Yossija Peleda, Aida (2014.) Samija Michaela i Gospođica Škarica (2015.) Nathalie Belhassen.

M 462 M

Sadržaj

prvi dio Iz smrti u smrt naša snaga jača Pripreme za veliki čin “Zajedno u bolju budućnost”

11 83 137

drugi dio Daniel Kay, 2005.

201 Kako se sve to dogodilo 239 Svijet je glasina 291 MSV vs. 11. 11.

321 Christopher 357 trec´i dio Nema u njemu, u Gabrielu Mancuru, ništa očaravajuće 365 “Više nema MSV-a” (no ništa nije gotovo) 405 Trafalgar 427 11. 11.

439 Sleđeno područje 455

O autoru O prevoditeljici

461 462

M 463 M

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice i ilustracija Vedran Klemens Godina izdanja 2016., listopad Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-798-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

M 464 M

M 465 M

esetak mladih bez posla i perspektive demolira izložbu u British Museumu. No to nije običan čin vandalizma, već uvod u nevjerojatni plan aktivističke skupine predvođene karizmatičnim Julianom: svjetski štrajk 11. 11., milijarda štrajkaša. Do trenutka kad će pokušati ostvariti svoj megalomanski cilj, organizatori se povlače u ilegalu u jedno irsko seoce dok njihovi sljedbenici diljem svijeta sabotiraju razna javna događanja. Uskoro padnu i prve žrtve, a u cijelu se priču uključuju PR-stručnjaci koji su ispekli zanat u multinacionalnoj tvrtki MSV. Zbog nemoralnih postupaka svojih šefova koji su radili za ratne zločince, Daniel Kay odlazi iz MSV-a i prelazi na stranu prosvjednika. No za Gabriela Mancura iz izraelske humanitarne fondacije koja je postala žrtvom hedge fonda prekasno je da promijeni stranu...

Sjena svijeta vodećeg izraelskog autora mlađe generacije Nira Barama politički je i ideološki triler koji čitatelja izaziva na razmišljanje. Ironičan, napet i uzbudljiv, s istaknutom socijalnom notom, ovaj je roman Baramu priskrbio laskavu titulu književnog nasljednika Amosa Oza.

ISBN

169,00

kn

978-9 53266 798

-1

www.f

raktur a

M 466 M

.hr