Skitnje do Santiaga

preko aragona do sorije

SKITNJE DO SANTIAGA Bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj Skitnje do Santiaga

Cees Nooteboom Elegantna meditacija o Španjolskoj, njezinoj kulturi i povijesti – neprocjenjiva za svakoga tko želi upoznati tu predivnu zemlju.

1

skitnje do santiaga

2

preko aragona do sorije

Cees Nooteboom

Skitnje do Santiaga preveo s nizozemskog Radovan LuÄ?ić

Fraktura 3

skitnje do santiaga

Naslov izvornika De omweg naar Santiago © Cees Nooteboom, 1992 © za fotografije Simone Sassen, 1992, osim ako je drugačije navedeno © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Radovan Lučić i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-634-2 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-644-1 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 908933 (tvrdi uvez) i 908934 (meki uvez)

4

preko aragona do sorije

za Simone

5

skitnje do santiaga

6

preko aragona do sorije

FR ANCUSKA La Coruña

San Sebastián Bilbao Biarritz

Santander

Oviedo Asturija

Picos de Europa

Santiago de Compostela icija Santiago Ga l de Peñalba Vigo

ra Ba sk ija Perpignan d or Pamplona An ra r Jaca a León v a N Burgos Astorga Eb Santo Domingo Huesca ro ño Vic Mi Soria Quintanilla de la Calzada Zaragoza Bragança ija Zamora lon a t Valladolid Ka Barcelona Duero Porto Ka stilja Alcañiz Salamanca Tarragona Segovia Ávila Alcalá de Henares San Lorenzo de Escorial Menorca Madrid Teruel ilja a st PORTUGAL Tajo Cuenca Toledo K va No Mallorca Cáceres Trujillo Guadalupe Valencia Ekstremadura ancha M a L Lisabon Mérida Ibiza Albacete Gua d ia n Badajoz a ia Murc ŠPANJOLSKA Alicante Úbeda Murcia Córdoba Sevilla Huelva

Gua

A ndalu

Cádiz

0

r uivi dalq Baena zija

Jaén Cartagena

Granada Almería

Málaga

ALŽIR

100 km

MAROKO

7

skitnje do santiaga

8

preko aragona do sorije

Preko Aragona do Sorije Otkriti Španjolsku – Dolazak u Barcelonu – Dalíjevi rastopljeni satovi – Veruela – Kratka povijest redovništva

Ne može se dokazati, ali ja ipak vjerujem: postoje mjesta na svijetu u kojima se pri dolasku ili odlasku na nekakav tajnoviti način osjetimo umnogostručeni emocijama svih onih koji su ih ikada po­ sjećivali ili napuštali. Onaj čija je duša dovoljno laka osjeća blagu napetost u zraku oko Tornja plača*, povezanu s nagomilanom tugom onih koji su se rastajali, onom vrstom tuge koju mi više ne poznajemo. Naša putovanja više ne traju godinama, točno znamo kamo idemo, a izgledi za povratak mnogo su nam veći.

Na ulazu u katedralu u Santiago de Composteli u portalu stoji mramorni stup s dubokim otiskom koji su na kamenu ostavili prsti, emotivni, ekspresionistički dlan nastao dodirima milijuna ruku, među kojima i moje. Ali kad kažem “među kojima i moje”, već je i to upitno jer ja taj stup nikada nisam dodirnuo s tako snažnim emocijama, nakon pješačenja duljeg od godine dana. Nisam iz srednjega vijeka, nisam vjernik i došao sam autom. Sve da i zanemarimo moju ruku, da nikada nisam bio ondje, taj bi otisak postojao i dalje, utisnut u tvrdi mramor prstima svih onih već odavno umrlih ljudi.

Pa ipak sam, stavivši ruku u taj otisak, na neki tajanstveni način postao dio zajedničkog umjetničkog djela. Misao koja se ukazala u materiji; to uvijek izaziva čuđenje. Snaga jedne ideje tjerala je vladare, seljake i redovnike da polože dlan baš na to mjesto na stupu,

Schreierstoren, toranj u amsterdamskoj luci s kojega su žene mahale svojim muževima koji su odlazili na daleku plovidbu. (op. prev.) *

9

skitnje do santiaga

svaka naredna ruka odstranila je minijaturni djelić tvrdoga mramora, i tako je, ondje gdje je mramora nestalo, postao vidljiv oblik dlana.

Te misli padaju mi na pamet dok polagano, vrlo rano jednoga srpanjskog jutra plovim prema Barceloni. Ondje ću unajmiti auto i treći se put u životu odvesti poprečno ili zaobilazno cijelom širinom Španjolske, u Santiago de Compostelu. Neće to biti hodočašće apostolu kao što je to za mnoge druge, više hodočašće jednome pri­jašnjem, izblijedjelom sebi, vraćanje na davno pročitane stranice.

U potrazi za čime? Jedna od rijetkih konstanti u mojemu životu jest moja ljubav – ništa manje od toga – prema Španjolskoj. Iz života su mi nestajali žene i prijatelji, ali ta zemlja ne odlazi tek tako.

Kad sam kao dvadesetogodišnjak 1953. prvi put došao u Italiju, mislio sam da sam pronašao sve što sam i ne znajući tražio. Sjaj Mediterana potpuno me opčinio, život kao genijalni, otvoreni teatar s nedotjeranom scenografijom od artefakata starih tisućama godina.

Boje, hrana, tržnice, odjeća, kretnje, jezik, sve je djelovalo profi­ njenije, intenzivnije, pokretljivije nego u niskoj sjevernjačkoj delti oda­kle sam došao: bio sam opčinjen. Španjolska je nakon toga bila razočaranje. Pod istim mediteranskim suncem jezik je djelovao tvrdo, zemlja pusto, život grubo. Nije bilo podatnosti, nije bilo lagodnosti, sve kao da je na nekakav krut način bilo dotrajalo i nedodirljivo, moralo se osvojiti. O tome više ne mogu razmišljati na taj način. Italija je i dalje fantastična, ali imam osjećaj – nemoguće je govoriti o tim stvarima bez posezanja za posebnom, mističnom terminologijom – da španjolski karakter i španjolska zemlja odgovaraju “mome mentalitetu”, svjesnim i nesvjesnim dijelovima moga bića, onome što jesam. Španjolska je gruba, anarhična, egocentrična, okrutna, Španjolska je spremna upropastiti se zbog gluposti, kaotična je, zanesena, iracionalna. Osvojila je svijet i nije znala što joj je s njime činiti, zakapa se u svoju srednjovjekovnu, arapsku, židovsku i kršćansku povijest i sa svojim neobičnim gradovima leži izdvojena u beskrajnim pustim prostranstvima poput kakvog potkontinenta koji je spojen s Europom, ali joj ne pripada. Tko poznaje samo utabane 10

preko aragona do sorije

Katedrala u Santiago de Composteli

11

skitnje do santiaga

staze, ne poznaje Španjolsku. Tko nije pokušao zalutati u labirinte njene složene povijesti, ne zna kamo putuje. To je doživotna ljubav, iznenađenjima nema kraja.

S palube broda promatram kako mrak pada na otok na kojem sam proveo ljeto. Nadolazeća noć ušuljava se među brežuljke, sve postaje tamno, visoke se neonske svjetiljke jedna po jedna pale i obasjavaju obalu mrtvačkim bijelim sjajem koji u ovoj mediteranskoj noći ima ulogu mjeseca. Dolazak i rastanak. Već godinama putujem amo-tamo između španjolskoga kopna i otoka. Bijeli brodovi ponešto su narasli, ali ritual je ostao isti. Obala puna mornara u bijelom, rodbina, prijatelji i zaručnice, paluba prepuna turista, vojnika, djece, bakica. Pokretni most već je podignut, iz brodske će se sirene nad pristaništem prolomiti još jedan dugački pozdrav, a grad će vratiti taj isti zvuk, samo slabiji. Između palube i mola još jedna jedina veza – koluti toaletnog papira. Krajevi su im dolje, na obali. Kako brod napušta luku, koluti na palubi polako će se odmotavati sve dok se ne prekine i ta posljednja, najtanja veza s onima koji ostaju i koji trče uz brod dokle god mogu, a tanke, prozirne papirnate trake ne potonu u tamnu vodu.

Još se čuje dozivanje, povici se vraćaju, ali više se ne može razlučiti tko što dovikuje ni što te poruke znače. Isplovljavamo iz dugačke, uske luke, mimo svjetionika, ostavljamo posljednju plutaču – a onda otok postaje tamna sjena u sjeni što je čini noć. To je sada neopozivo, mi smo dio broda. Sa stražnje palube dopiru zvukovi gitara i pljeskanje, pjeva se, pije, putnici u svojim drvenim ležaljkama spremaju se za dugu noć, čuje se zvono za večeru, u starinski uređenoj blagovaonici ispod ozbiljnog portreta španjolskoga kralja promiču konobari u bijelim haljecima.

U salonu se na televizoru prikazuju polumutne, prozirne snimke iz pravoga svijeta, ali gotovo nitko ne gleda. Ljudi odgađaju odlazak na spavanje, šetkaju po palubama, piju dok se barovi ne zatvore.

Onda utihne i posljednji tvrdoglavi napjev i više se ništa ne čuje do valova koji udaraju o bok broda. Osamljeni putnik odlazi u svoju kabinu i smješta se na maleni željezni ležaj. Noću se budi nekoliko puta i gleda kroz brodski prozor. Velika vodena površina giba se 12

preko aragona do sorije

u svom polaganom, svjetlucavom plesu, djeluje tajnovito i pomalo opasno, tako spokojna i moćna s tim jedinim sporim, dugačkim pokretom u kojem se toliko toga krije. Bijeli mjesečev disk pojavljuje se i nestaje u baršunastim valovima, istodobno uzbudljivo i zastrašujuće. Putnik je stanovnik grada i ne zna kako da se postavi prema toj velikoj, mirnoj sili koja je odjednom zavladala njegovim svijetom.

Navlači tanku, malu zavjesu preko okruglog prozora i pali dječju svjetiljku pokraj kreveta. Ormar, stolac, stol. Ćup s vodom u niklenom držaču na željeznom zidu, na njemu preokrenuta čaša. Ručnik na kojem piše Compañía Mediterránea koji će sutra ujutro uzeti sa sobom, baš kao i čašu s naslikanom zastavicom flote. Već ima mnogo takvih ručnika i čaša jer često putuje ovom rutom.

Polako se naviknuo na ljuljanje broda, na taj iskonski ples, i točno zna što slijedi. U neko će doba noći konačno zaspati, a onda će prve zrake svjetla proći kroz nefunkcionalne zavjese i on će se uputiti na palubu među ostale putnike neispavanih lica i promatrati grad koji se približava – nevjerojatno lijep u prvim sunčanim zrakama koje užasu naftnih spremnika i smoga daju laganu, zlatnu, impresionističku notu. Na trenutak će izgledati kao da se, umjesto nemilo­ srdnog odbojnika milijunskoga industrijskoga grada, tamo krije zamagljeni, pozlaćeni raj.

Brod sada između kamenih molova sasvim polako klizi u luku.

Nekako se smanjio ispod visokih dizalica. Sladostrasno gibanje površine je prestalo, ova voda više nije dio mora, na palubi je nestalo zajedništva, putnici se više ne druže. Svatko se brine za vlastite stvari u očekivanju onoga što slijedi. Stjuardi u kabinama raspremaju krevete i broje nestale ručnike. Na obali je već vruće.

Rastapanje vremena izgleda mi kao tipična španjolska pojava, a vrijeme nije nigdje tako lijepo rastopljeno kao na trulom, u pužastu masu pretvorenom Dalíjevu satu. Dok čekam na svoj auto, čitam u novinama Mundo Diario pismo koje je bolesni slikar napisao javnosti da bi objasnio koliko nije bolestan. Ispod tiskanog pisma (s naslovom “Teatro Museo Dalí”) potpis je nesiguran, ali oblik je još prepoznatljiv – slova magičnog imena koja prelaze u crtež donki13

skitnje do santiaga

hotovskoga konjanika s kopljem hrabro isturenim u prazninu papira.

Gledajući taj potpis, pomišljam koliko je pojava Dalíja španjolska, s kakvom će se lakoćom slika koju je od sebe napravio uklopiti u nacionalni panoptikum uz Tereziju Avilsku s palačinkama, obješene leševe časnih sestara u Građanskom ratu, garotu i Filipa II. što se polagano raspada zatvoren u vlastitoj palači. I kad zatvorim oči, vidim slikara, dvije zašiljene antene njegovih brkova usmjerene pre­ ­ma svemiru da bi uhvatile istančane, tajnovite poruke nerazumljive ijednom drugom brku. Na početku pisma otmjeno i jednostavno stoji “Priopćenje supružnika Don Salvadora i Doña Gale Dalí”, bez uvodnog pozdrava. “Osobito nam je zadovoljstvo skrenuti Vam pozornost...” – “Nižepotpisani umjetnik toplo se nada...” – i slične lijepo skrojene fraze poruci daju ton liječničkog izvješća na vratima kraljevske pa­lače, u trenutku kad svi znaju da kralj umire. Smrtno ozbiljno ili s prikrivenim sarkazmom, ne može se znati, ali, u svakom slučaju, “nižepotpisani umjetnik” daje javnosti na znanje da opet radi na novoj slici. Kad je završi, poklonit će je ženi, a ona će je proslijediti muzeju. U časopisu je potpis ponovljen na drugome mjestu, znatno povećan. Uredništvo ga je predočilo profesoru Lesteru. Ne objašnjava se tko je taj profesor, ali ako netko nema španjolsko prezime, a uz to mu se ne navodi vlastito ime, znači da se toj osobi ne treba vjerovati. Prema profesoru, Dalí mora biti vrlo oprezan između 4. i 19. studenog, jer tada se poklapaju planet Pluton i zvijezda Lilit – Crni Mjesec; susreću se s Rakom u kvadratu, pa se očekuju problemi nad Cadaquésom, gdje slikar živi. Razoran utjecaj može iz­bjeći ako otputuje u Grčku, koja će tada biti sigurnija za one rođene u znaku Bika.

Put me vodi u Soriju, u Staroj Kastilji, Castilla la Vieja. Od Barcelone pruža se prazna autocesta prema Zaragozi. U daljini vidim grad kao kakvu fatamorganu, podrhtava u žezi. Ovdje počinje prava Španjolska, meseta, visoravan, kastiljska planinska ravnica, pusta, suha, prostrana poput mora. Nije se moglo puno toga promijeniti od trinaestog stoljeća, kada su se bogati ovčari udruživali kako bi osigurali prolaz svojih stada sa sušnih pašnjaka Extremadure do zelenih 14

preko aragona do sorije

padina sjevernih planina. Soria pura, cabeza de Extremadura piše na sorijskom grbu. Ovdje su kraljevstva Kastilje i Aragona doticala muslimanski jug. Svuda u tom kraju, gdje rijeka Duero prolazi kao vodeni bedem, nalaze se ruševine moćnih utvrda koje svojim glomaznim pojavama dominiraju okolinom. Berlanga, Gormaz, Pe­ ñeranda, Peñafiel, u boji suhe zemlje još uvijek ponosito i prijeteći stoje na brežuljcima što se prostiru u daljinu. Poput ogoljelih, praznih ljuštura, golemih kostura izumrlih životinja, oni vladaju neplod­nom zemljom i malim, neuglednim selima gdje crkve i sa­ mostani čuvaju uspomenu na prohujalu slavu. U reljefnoj kaligrafiji arhitekture prizivaju u misli nestale arapske gospodare. Ovdje se vrijeme rastopilo, a onda zauvijek stvrdnulo. Kako napreduje, putnik na karti vidi sve više praznina. Nema ničega zanimljivoga, osjeća se izgubljen u bezdanu stoljećâ, opkoljen ruševinama. Vruć vjetar vuče ga sa sobom po ravnici, gdje neće sresti puno ljudi: Soria je najslabije naseljena španjolska provincija, ljudi odlaze, nema posla.

Sklanjam se od vrućine u samostan u Verueli. Kao da sam zatvorio vrata ravnice iza sebe i ušao u drukčiji, svježiji svijet. Hrastovi i čempresi, tihi žubor vode, šuštanje lišća, hlad. Nema nikoga, nema automobila drugih posjetitelja, ničega. U Italiji čovjek često ima osjećaj da su sve umjetnine izložene na hrpi, da ispadaju iz golemog roga obilja, oči su iscrpljene od gledanja, nema im kraja. U Špa­ njolskoj, pogotovo u ovim predjelima, za takvo što morat ćete se potruditi. Trebat će prijeći velike udaljenosti, trebat će osvajati. U španjolskom je karakteru nešto redovničko, čak i u njihovim velikim kraljevima čuči maleni anakoret: i Filip i Karlo gradili su samostane za sebe i dugo živjeli okrećući leđa svijetu kojim su morali vladati.

Svako tko je više putovao po Španjolskoj navikao je na takve susrete, čak ih i očekuje: usred ničega ugledati enklavu, oazu, oziđeno zdanje zatvoreno poput tvrđave, gdje tišina i odsutnost ljudi nesmiljeno gospodare dušom. Ovdje nije nimalo drukčije. Prošao sam ispod svih polja na grbu Ferdinanda Aragonskog i jednostavnijih, mitrom ukrašenih grbova nadbiskupa Zaragoze i samostanskog opata, stojim u dvorištu i zvonim na vrata, ali ne događa se ništa. Vraćam se do grbova i buljim u njih, ali oni više ništa ne znače. Vidim nešto, 15

skitnje do santiaga

ali za to sam slijep. Nekoć su to ljudi zacijelo “čitali” kao što ja danas čitam prometne znakove. Znam da ta polja označuju obiteljsku lozu, da govore o parenjima po dalekim španjolskim dvorcima, iz čega su nastali vitezovi i plemkinje koji su se svi zajedno, preveslavši dugačke rijeke svoje plave krvi, sjatili u tom Ferdinandu. Tako nešto.

Simboli moći i podrijetla što mi očajnički pokušavaju ispričati priču jezikom koji više ne mogu razumjeti. Iznad grba visi šešir s dvadeset kistova, pridržavaju ga dva minijaturna anđela kojima kao da nimalo ne smeta to kršenje zakona gravitacije. Kardinal ili nadbiskup? Više se ne sjećam. Stojim tamo i gledam, čujem isto što su čuli prvi stanari u dvanaestom stoljeću. Budući da sam naviknut na mnogo više buke no što su oni ikada iskusili, sklon sam taj nedostatak zvuka definirati kao ništa, ali nakon nekog vremena počinjem razlikovati nijanse toga ničega, sve te gotovo nepostojeće zvukove, zujanje kukaca u daljini, lagani lepet krila dvaju golubova, vjetar u jablanima, sve što zajedno čini tišinu.

Zvonim još jedanput i čujem polagane korake, povlačenje kožnatih potplata po kamenim pločama. Vrata mi otvara redovnik.

Otkida kartu iz još sasvim punog bloka i neodređenom kretnjom pokazuje prema samostanu: pogledaj što ima tamo. Ne ide sa mnom, ne kaže ništa; nasumce tumaram naokolo. Uz kasnoromanički zabat samostanske crkve visi, samo kao ukras, nekoliko jednostavnih stupova bez postolja. Ne spajaju se ni s čime, ne podupiru ništa, samo obrubljuju polukružni luk kroz koji ulazim. Hlad vrta naspram vrućine krajolika, hlad crkve naspram hlada vrta: ovdje kuda se krećem sad je već gotovo prehladno. Zidovi crkve brane prolaz vanjskom, običnom zraku. Odjednom, zaustavljam se ispred ka­ menog oblika koji mijenja kvalitetu ono malo zraka što se uspjelo pro­biti unutra. To više nije zrak što struji nad djetelinom i među jablanima, zrak što ga vjetar pokreće amo-tamo, sada se pretvorio u crkveni zrak, isto tako nevidljiv kao onaj vani, ali drukčiji. Zrak u obliku crkve, što ispunjava prostor između masivnih stupova i što se šuteći, poput kakvog neprisutnog elementa, uspravlja do križnog svoda od krupnih, grubo klesanih kamenih blokova. Crkva je prazna, veličanstveni stupovi bez postolja niču ravno iz popločenog 16

preko aragona do sorije

poda, sunce baca svoje zrake kroz okulus i čini neobičnu, statičnu svjetlosnu lokvu negdje desno u crkvi, djeluje pomalo jezovito. Ču­ jem vlastite korake. Ovaj prostor ne preobražava samo zrak nego i zvuk mojih koraka – to postaju koraci nekoga tko hoda crkvom.

Pa čak i ako se tom iskustvu oduzme ono u što sam ne vjerujem, još uvijek ostaje ono neizmjerivo u što drugi ljudi u ovom prostoru zaista vjeruju, pogotovo ono u što su vjerovali nekoć.

Pojmovi o arhitektonskom purizmu, koji djeluju tako čvrsto kad netko poželi u staru gradsku jezgru postaviti novogradnju, u ovakvim prostorima ne funkcioniraju. Izvana je zgrada romanička, križni su svodovi gotički, grob Don Lupa Marca remek-djelo je renesansne umjetnosti, vrata što vode u sakristiju dobar su primjer izrazito kićenog baroka, ali ništa od toga nije oku neugodno. Luckasti barokni anđeli što se poput divljeg bršljana kružno uspinju uz grub, nejednak kamen iz trinaestog stoljeća čine prolaz u kaptolsku zgradu izvedenu u čistom cistercitskom stilu: nisko, jednostavno i mirno. Budući da nema nikoga, iskušavam svoj glas da čujem kako su mogli zvučati glasovi fratara – slabašan gregorijanski odjek koji se usuđujem proizvesti čini visok, titrav krug između zidova i iznad grobova opata te mi se nedirnut vraća. U jednom od zidova nalazi se grob aragonskoga kneza Don Lopea Jimenesa iz trinaestog stoljeća. On leži u zidu, uz stijenu, i to ne na leđima, nego na boku, a taj neobični položaj ne mijenja ništa na naborima njegove odjeće.

Mlado, gotovo djevojačko lice počiva na kamenom jastuku, lijeva mu je ruka na srcu, desna mu obuhvaća držak velikoga mača. Dvije životinje što nalikuju na grifone, od kojih jedna u kandžama drži malu ljudsku glavu, propinju se sa širom otvorenim kljunovima da puste krik. Taj se krik vidi, on se zapravo ne čuje, ali zato što se vidi, ipak se i čuje. Taj učinak postiže se kutom pod kojim se otvaraju kljunovi, po obliku šupljine vidi se zvuk koji proizvode, visok i jezovit krik. Netko je nekad bio jako tužan kad je ovaj vitez umro.

On nije ništa manje mrtav nego što ćemo mi biti mrtvi jednoga dana, ali tuga zbog te smrti traje već sedam stoljeća s istom, u kamen uklesanom snagom.

Pokušavam zamisliti kako ovaj mali prostor kaptolske zgrade 17

skitnje do santiaga

izgleda kad je pun redovnika, ali bit klaustra upravo je u tome da se ne smije biti prisutan: ovuda mogu hodati samo u sate kad su oni negdje drugdje. Svugdje se vide pločice s natpisom claustrum, podsjećajući nas da je to mjesto iz kojega oni ne smiju izići, a u koje ja ne smijem ući. Kad bih želio biti tamo, morao bih položiti redovnički zavjet da ću ovdje ostati zauvijek, a to je ipak malo previše.

Ima jedna Fouquetova slika iz petnaestog stoljeća koja prikazuje Svetog Bernarda, jednoga od osnivača cistercitskog reda, kako moli u istoj ovakvoj kaptolskoj zgradi u kakvoj sada stojim. Jasna svjetlost pada kroz romaničke prozore u tmurnu prostoriju, Bernard stoji ispred jednostavnog stalka za čitanje, redovnici sjede na kamenim klupama uza zidove. Nije neobično to što te zgrade još uvijek stoje, neobično je to što je način života koji je u dvanaestom stoljeću dobio više-manje konačan oblik, do danas ostao nepromijenjen. A počelo je još prije. Čak i prije Krista na Bliskom istoku postojali su ljudi koji su živjeli daleko od svijeta, eremiti, pustinjaci, anakoreti.

U prvim stoljećima kršćanstva ta je tradicija nastavila živjeti. To je duhovni fakultet, mogućnost da se pojedinac izdvoji od svijeta, koja je postojala i još postoji u drugim civilizacijama i u drugim vremenima.

Samostanska tradicija na Zapadu može se pratiti od Svetog Antuna Pustinjaka, koji je krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća organizirao redovničke zajednice u egipatskoj pustinji, kao i od kršćanskih platonovaca u Aleksandriji. Na ovome mjestu u priči (još sam u hladnoj španjolskoj kaptolskoj zgradi) moramo na trenutak zažmiriti i zaboraviti demokršćanske stranke svoga doba: u doba koje opisujem kršćani su fanatična, proganjana sekta, jedna od manjina. To je doba mučeništva (često i žuđenoga), fanatičnih pokrštavanja, doba za kojim moderni kršćanin katkad pomalo i čezne, jer tada je sve bilo jasnije i jednostavnije, ili je barem tako djelovalo.

Tek je u četvrtom stoljeću kršćanstvo postalo “službena” vjera.

Ljudi različitih rasa masovno su se priključivali, kršćanstvo nije postalo samo moderno već i korisno, pojavile su se klice slabosti i iskvarenosti, a kao reakcija na to osnivane su male, gorljive zajednice gdje se sad više ne tako mlada vjera prakticirala u što izvornijem 18

preko aragona do sorije

obliku. Ivan Kasijan, rođen u okolici Crnoga mora, odrastao u Siriji i Palestini, zaređen u Egiptu – nezamislivo ako se ne uzme u obzir tada još postojeća struktura Rimskoga Carstva – osniva jednu od prvih redovničkih zajednica u Provansi, upravo u doba kad germanska plemena sa sjevera upadaju u Rimsko Carstvo. Sada je na Zapadu propovijedao što je naučio u Siriji i Egiptu – njegovi spisi o kontemplativnom životu čitani su u srednjovjekovnim samostanima, ideje nastale u krutoj osami pustinje našle su put k drukčijim, plodnijim krajevima, ali nešto od pustinjaštva ostalo je zauvijek prisutno – možda nigdje tako očito kao u Španjolskoj, koja zapravo nikada nije uistinu pripadala Europi.

Blaž, Jeronim, Augustin iz Hippa, svi oni imaju svoje mjesto u povijesti redovništva, no onaj tko je načelno utvrdio pravila za sva buduća stoljeća bio je Benedikt iz Nursije. Žar koji je plamtio u životima tih ljudi teško je shvatljiv za nekoga iz dvadesetog stoljeća, ali kroz priču sve biva jasnije. Benedikt (oko 480.–oko 547.) kao mladić je otišao u planine Abruzza, gdje je u blizini ruševina Neronove palače pronašao špilju, u kojoj je boravio godinama. To nije znao nitko osim Roberta, redovnika iz obližnjeg samostana, koji mu je dao redovnički habit i potajice ga hranio. Nakon što je tajna ipak izišla na vidjelo, redovnici iz samostana zatražili su ga da im bude opat, no njegovo učenje pokazalo se prestrogim za njih, pa su ga pokušali otrovati. Vratio se u svoju špilju, ali sa svih strana dolazili su mu učenici, tako da je osnovao dvanaest redovničkih zajednica sa po dvanaest redovnika. Njegova opatija bila je u Monte Cassinu, a postoji i danas. Benedikt je odbacivao ekstremni, fanatični asketizam koji je potjecao s Bliskog istoka, nije smatrao potrebnim tjerati svoje redovnike preko granica mogućnosti. Ono što je ostalo još je bilo dovoljno strogo: bila je to zajednica u kojoj bi onaj tko joj pristupi ostajao zauvijek, uz bezuvjetnu poslušnost opatu, rano lijegao i rano ustajao te u svako doba dana i noći bio spreman sudjelovati u opus divinum, “božanskom djelu”, služenju mise i pjevanju časoslova. Ostatak dana provodio bi u radu i čitanju.

Suzdržavanje od jela i pića bilo je osnovno načelo redovničkoga života: u kasnijim stoljećima trapisti nisu jeli, niti danas jedu, meso 19

skitnje do santiaga

ni ribu. Pri liturgiji, propovijedi ili vijećanju nije se govorilo, osim kada je bilo neophodno. U svakodnevnoj komunikaciji upotrebljavao se znakovni jezik. Benedikt nije osnovao “pravi” red – to je kasniji izum. U njegovo doba samostani su bili potpuno autonomne zajednice kojima je opat vladao poput apsolutnog monarha. On se, doduše, savjetovao sa starijim redovnicima pri donošenju važnih odluka, ali njegova je posljednja riječ bila zakon, i nije se mogla ni na koji način dovesti u pitanje. Benediktove ideje odredile su redovnički život u Europi, uz iznimku Irske, gdje je u skladu s plemenskom keltskom tradicijom Kolumban razvio posebnu vrstu redovništva.

Benediktinci su tek 910. postali pravi red – što je u to doba bila još nedefinirana federacija autonomnih opatija – osnutkom opatije Cluny, koja će imati golem politički i kulturni utjecaj u idućim stoljećima. Sredinom dvanaestoga stoljeća u cijeloj Europi – sve do Poljske i Škotske – postoji više od tri stotine samostana koji su izravno ili posredno pod upravom Clunyja, svi podređeni opatu iz Clunyja. Liturgijskom elementu pridaje se više pozornosti, zbornom pjevanju posvećuje se sve više vremena, obični ručni rad nestaje, religijska istančanost postaje važnija, u pjevanju, u arhitekturi i u umjetnosti.

Uslijedila je reakcija Bernarda iz Clairvauxa. S još tridesetak mladića stupio je u osiromašeni benediktinski samostan u Citeauxu, odakle potječe naziv za cistercite. Htio je povratak izvornim pravilima Benedikta iz Nursije. Smanjio je udio liturgije i ukinuo pretjerano ukrašavanje, tako da je pod njegovim utjecajem nastao cistercitski stil, neprofinjen, robustan, jednostavan i uzvišen. Ako posjetimo benediktinski samostan u Oosterhoutu i trapistički samostan Achelse Kluis kod Valkenswaarda, i danas ćemo primijetiti razliku. Trapisti su kasnija, stroža inačica cistercita i njihov je način života grublji, seoski. Benediktinci su profinjeniji, intelektualniji, mogu se opisati kao aristokratski red. Čak je i moje neuvježbano uho odmah čulo benediktinca koji je bio gost kod trapista: zvuk njegova glasa kao da je bio tanji i jasniji od ostalih glasova. On se rukama nije koristio za rad na zemlji ili u pivovari, nego za porubljivanje biskupskih mitri. Najneobičnije u cijeloj ovoj priči, kako 20

preko aragona do sorije

mi se čini, način je na koji funkcionira vrijeme: činjenica da je povijest koju sam ovdje opisao u stotinjak redaka još uvijek aktualna – da su se promjene i inačice koje ovdje tako lako nabrajam u stvarnosti odvijale tijekom mnogih stoljeća – te da je njena bit ostala jednaka, pa se danas, isto kao nekad, iz daljine javlja zvuk kožnatih potplata na kamenim pločama, redovnik koji mi dolazi priopćiti da je moje vrijeme isteklo. Još uvijek nosi habit kakav su njegova redovnička braća nosila prije gotovo tisuću godina, bijelu halju s crnim škapularom. Vremenski stroj zaista postoji: nalazim se u kapsuli, zaštićen od zla i od smrti, spušten u dubine zauvijek nestalog srednjovjekovlja. Ovdje gdje sam sad ono i dalje traje, kao kakav mikroorganizam koji je preživio i u ovom, sad već dvadesetom stoljeću. Uskoro ću se opet vratiti tamo, stranac što se autom vozi kroz aragonsku zemlju.

(1981.)

21

skitnje do santiaga

368

preko aragona do sorije

Cees Nooteboom rođen je 31. srpnja 1933. u Den Haagu. Prozaik, pjesnik, putopisac i esejist, dobitnik je najva­žnijih nizozemskih književnih nagrada. Za roman Rituali pri­mio je Borde­wijk Prize i Pegasus Prize, za roman Priča koja slijedi europsku nagradu Aristeion, za djelo Berlijnse notities (Berlinske bilješke) dobio je Njemačku književnu nagradu, a za cjelokupno djelo nagrade Constantijn Huygens, Compo­stella-Preis, Hansischer Goethe-Preis, Austrijsku državnu nagradu za europsku književnost te prestižnu nizozemsku nagradu P. C. Hooft. Među brojnim djelima izdvajaju se romani De ridder is gestorven (Vitez je umro), Rituali, In Nederland (U Nizozemskoj), Aller­zielen (Dušni dan), Izgubljeni raj, knjiga pripovjedaka Lisice dolaze noću te putopisi Een nacht in Tunesië (Noć u Tunisu), Een ochtend in Bahia (Jutro u Bahiji), Een avond in Isfahan (Večer u Isfahanu), Nootebooms Hotel (Hotel Nooteboom) i Skitnje do Santiaga.

Njegova djela prevedena su na više od dvadeset svjetskih jezika.

367

skitnje do santiaga

368

preko aragona do sorije

Radovan Lučić rođen je 1963. u Zagrebu. Godine 1995. magistrirao je slavistiku na Sveučilištu u Amsterdamu. Uz redovite prevodilačke aktivnosti bavi se primijenjenom lin­g vistikom, ponajprije leksi­ kografijom. Autor je Hrvatsko-nizozemskog rječnika i poučava hrvatski jezik na Sveučilištu u Amsterdamu. Uz brojne pri­jevode, objavljuje radove s područja leksikografije i standardologije.

369

skitnje do santiaga

370

preko aragona do sorije

Sadržaj

Preko Aragona do Sorije

9

Putovanje kroz imena i vremena

22

Svijet smrti i povijesti

34

Skrivena blaga

46

Još nisam u Santiagu

57

Kraljice se ne smiju: Diego Velázquez u Pradu

72

Šum zlatnog, smeđeg i olovnosivog

85

Tragovima Don Quijotea, putovanje cestama La Manche

98

Malo povijesti

111

U vrtovima Aranjueza

124

Kraljevi i patuljci

134

Crna Djevica u svojoj zlatnoj špilji

145

Trenutak u Božjem pamćenju

156

Zimovanje u Navari

167

Walter Muir Whitehill

178

Možda golubi znaju

190

Zašto ljudi ne idu dalje od istočne obale?

201

Prošlost je vječna i ne postoji

216

Zagonetka za Kreonta

231

Usputne pribilješke

240

371

skitnje do santiaga

Neopozivo sam se odlučio za Španjolsku

256

Machadovi pejzaži

274

Od Lorce do Úbede, popodnevni snovi

285

Rastanak od Granade – Slijepac i pismo

295

Na putu prema kraju vremena

306

Dolazak 319 Popis mjesta

351

Popis osoba

359

O autoru

367

O prevoditelju

369

372

preko aragona do sorije

373

skitnje do santiaga Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

This book was published with the support of the Dutch Foundation for Literature.

Objavljivanje ove knjige potpomogla je Nizozemska zaklada za književnost.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., lipanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-634-2 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-644-1 (meki uvez) www. fraktura. hr fraktura@fraktura. hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

374

preko aragona do sorije

Cees Nooteboom Pisma Posejdonu Roman preveo s nizozemskog Radovan Lučić 232 stranice

Zemljotresac, gospodar mora, Zeusov brat... Je li besmrtni Posejdon i dalje zainteresiran za nas, je li mu još zabavno baviti se našim životi­ ­ma? Svake jeseni, kad napušta otok na kojem ljetuje, Cees Nooteboom moli Posejdona za dopuštenje da se vrati iduće godine. U međuvremenu će mu pisati pisma: o svijetu i novim zemljovidima svakidašnjice, o Bogu i bogovima, o drevnim mitovima i tome kako ih čitamo i živimo sada.

Mediteran i ostala mora, ali i neba, i kopna, vulkani... Nooteboom Posejdona prati kroz prostor i kroz vrijeme, kroz povijest umjetnosti i kroz vlastitu povijest, ispisujući iznimno osobnu knjigu nesvakidašnje ljepote i mudrosti.

Pisma Posejdonu jednog od najznačajnijih živućih europskih pisaca veličanstvena su oda svijetu u kojem smo živjeli, i u kojem ćemo živjeti možda još samo trenutak.

375

skitnje do santiaga

Prozaik i esejist, pjesnik i putopisac Cees Nooteboom jedan je od najvažnijih suvremenih europskih književnika i veliki zaljubljenik u Španjolsku.

Cees Nooteboom U jednome od svojih najznačajnijih djela Skitnje do SanIzgubljeni raj tiga Nooteboom putuje prema Santiagu de Composteli, drevnom hodočasničkom stazom koja je promijenila roman svjetsku povijest, tragove velikih gura španjolprevelaprateći s nizozemskog Romana Perečinec 176 stranica ske prošlosti (Cida i Cervantesa, Velázqueza i Zurbarána, Ivane Lude i cijele galerije ukletih Habsburgovaca) te posjećujući u kojima seknjiževnosti kovala sudbina Jedno od najvećihmjesta imena suvremene svjetske Cees Noo- te teboom u zrelom razdoblju svoje bogate spisateljske karijere latio se veličanstvene zemlje. bajke. U hvaljenom romanu Izgubljeni raj plete zavodljivu priču o anAlhambra i muzej Prado, katedrala Svetoga pripoJakova đelima, ljubavi i potrazi za iskonskim početkom. Nooteboom vijeda o dvoje ljudi koji se slučajno susreću utajnih Perthu, mjesta o Brazilki koja Almi se u Santiagu, ali i stotine čarobnih koja odlazi u Australiju kako bi prebrodila traumu i nizozemskome ne spominju u turističkim brošurama čine Skitnje do književnom kritičaru Eriku čiji je život odavno izgubio svaki smisao.

Alma u sveobuhvatnim Perthu može postati anđeo zahvaljujući neobičnome umjetSantiaga portretom Španjolske – jedinničkom projektu, a Erik je ondje susreće siguran da je ona njegov anstvenim vodičem kroz njezine pejzaže i gradove, povijest đeo… I dok Alma, studentica umjetnosti fascinirana anđelima, i kulturu, umjetnost i arhitekturu. pripovijeda u prvome dijelu romana, u drugome tu ulogu preuzima Erik, oštri književni kritičar u čiji će a jednolični život Alma unijeti Nooteboom putuje i zapisuje, u njegovim bilješkama dašak tajnovitosti i uzbuđenja. Sjajno ispripovijedana priča o Almi modernoga hodočasnika otkrivamo dubinu i inteligeni Eriku prepuna je ironičnih komentara i duhovitih dijaloga koje je Nooteboom podložio besprijekornim spojem suvremenih, pocijuCees povjesničara, hrabrost pustolova i strast pjesnika vijesnih i mitskih slika te iznjedrio još jedno prozno remek-djelo.

– putnika koji prošlost i sadašnjost našega svijeta majstorski čita skićući se između Andaluzije i Baskije, Katalonije i Kastilje.

189,00 kn

376 www.fraktura.hr