Sladoled od vanilije

Sladoled od vanilije Sladoled od vanilije

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture: Meki trbuh jednoroga Feminizam i kako ga steći

-2-

Đurđa Knežević

Sladoled od vanilije

Fraktura

-3-

© Đurđa Knežević i Fraktura, 2012.

All irghts are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-419-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 822922

-4-

1.

Trčao je, preskakivao po dvije, tri, stropoštavao se, i pri jednom dužem skoku noge su popustile, klecnuo je na trenutak i umalo pao niz stepenice. Spasio ga je rukohvat, za koji se objema rukama u posljednji čas uhvatio. Nastavio je juriti i u jednom trenutku, skrećući za ugao, ramenom dohvatio i zamalo srušio neku ženu, ali se nije zaustavio. Trčeći jednako divlje, samo se nakratko osvrnuo, doviknuo ispriku i preskočivši nekoliko posljednjih stepenica sletio na platformu.

Ugle­dao je tek kako se zatvaraju vrata na žutim zdepastim vagonima podzemne željeznice i odmah potom nedugačka kompozicija tiho se pokrenula pa nestala u tunelu. Na zaslonima obješenim na više mjesta na stropu iznad perona, stare digitalne brojke otklizale su u stranu i na mje­stima koja su tako lako napustile zasjale su i zaigrale nove obavještavajući putnike da sljedeća podzemna željeznica linije U2, koja je vozila u njegovu smjeru, stiže za osamnaest minuta. “Sranje”, opsovao je glasno, zadihan i uzdrhtalih mišića, i u ne-

-5-

moćnoj ljutnji snažno nekoliko puta pljesnuo dlanom po blijedom okeru uskih keramičkih pločica kojima su bili obloženi svi zidovi, od poda do stropa. No nije to bila velika i ozbiljna ljutnja kako je moglo izgledati.

Znao je da u osnovi ima sreće jer podzemna željeznica prestaje noću voziti na mnogim linijama, međutim ova koja ga je vodila kući nije bila od tih. Na sreću frekvent­na, prikladno je vijugala gradom i marljivo sakupljala ljude, pa je i u dane krajem tjedna vozila cijelu noć. U većem dijelu rute, onom koji je prolazio širim središtem grada, bila je uvijek povelika gužva, gotovo jednaka radnim danima i u noćnim satima krajem tjedna. No na njezinim krajevima, usječenim i čvrsto zabetoniranim duboko u predgrađima, kompozicija bi se polagano praznila, izlazilo bi tek desetak, pa i manje ljudi, a ulazio bi malo tko ili nije ulazio nitko.

Doći će sljedeći vlak, potrajat će, istina, do njegova dolaska, ali barem neće morati smišljati neke druge prijevozne varijante, često vrlo komplicirane načine da se dokopa stana. Ili će opet plaćati taksi. Namnožilo se u posljednje vrijeme računa za taksi, i valjalo je ipak malo pripaziti. Noćne autobusne linije izbjegavao je koliko je mogao. Voze još rjeđe od podzemne, a nikad ne znaš kamo će te i dokle odvesti. Događalo se da se nakon noćnog izlaska, a ponekad bi to potrajalo čak i

-6-

do ranih jutarnjih sati, ipak odluči na štednju, pa bi odabrao autobus te umoran i odrvenio sjeo u njega želeći samo malo mira i smrdljive topline do stanice najbliže njegovu stanu. No taj isti autobus, koji je po rasporedu trebao voziti u njegov kvart ili dovoljno blizu njegova stana, pa bi taj zadnji dio lako mogao prijeći pješice, stao bi često na nekom neočekivanom, udaljenome mjestu i namrgođeni vozač, i sam lica siva od umora, objavio bi da vozi samo dovde. Zamolio bi putnike da izađu i nestrpljivo bi se odvezao, sam u sablasno osvijetljenom praznom autobusu, a ovima ostavljenima nasred ceste ostajalo je da se snađu. Trebalo je presjesti na neki drugi javni transport, brzu gradsku ili podzemnu željeznicu, koji se, istina, i jest nalazio upravo na tome mjestu gdje se autobus pobunio i odbio daljnju vožnju, ali ponuđeno novo prijevozno sredstvo nije nužno i vozilo u istom ili približnom smjeru u kojem je trebao voziti autobus.

Malo je ljudi bilo na platformi. Dvije gospođe srednjih godina, svečano obučene u kratke crne večernje haljine, točno kako se i pristoji, do polovine koljena, i zaogrnute lakim elegantnim ogrtačima s bogatim širokim ovratnicima našušurenim oko njihovih blijedih vratova. Još i urešene diskretnim nakitom, obje s gotovo identičnim ogrlicama sitnih bisera mutna sjaja,

-7-

vraćale su se iz Državne opere. Kasnije su, po starom običaju, svratile u Kazališnu kavanu na čašu sekta i uvijek isti razgovor. I nije bilo mnogo toga da se kaže, prošlost su dobrim dijelom odnijeli razvedeni muževi, a nešto od onoga što je preostalo ponijela su sa sobom sada već odrasla djeca. Nečega novog također nije bilo mnogo, jer ne samo da je trajalo kratko već ga ni, iznenada pristigloga, nije bilo lako prihvatiti. Izbora međutim nije bilo, moglo se samo u to prazno vrijeme, to nejasno novo. Stoga se sada gradilo marljivo i s drugačijom, možda i tek prvi put otkrivenom pažnjom prema vlastitom životu i vlastitoj svakodnevnici. Pretresale bi sve novootkrivene interese i aktivnosti, jedna je čak krenula na jogu, a zajednička ljubav prema glazbi dovela ih je do toga da su se upravo spremale pristupiti amaterskom zboru u kvartu. Zrnca ma­lih stvari koje su pribirale s veselom predanošću pristajala su njihovim licima, činila ih vedrima, baš kao i biserne niske koje su nosile oko vrata. Večeras je sve bilo nekako osobito lijepo, i opera i razgovor nakon nje, pa su se neopazice zadr­žale duže no obično. Sada su bile tu, na platformi podzemne željeznice, čekajući prijevoz kući.

Lica voditeljice manjeg odsjeka nekog državnog ureda i liječnice kućne medicine koja su prije nekoliko sati stupila u koncertnu dvoranu blistala su i ovdje u pod-

-8-

zemlju. Bila su i dalje ozarena kao da ih još uvijek onom osobitom bojom kakvu ima od sunca topla koža marelice osvjetljava divovski, raskošni luster Opere, a ne žicom opleteni plavičasti neon, hladna rasvjeta stanice podzemne željeznice.

“Kraljica noći je bila maestralna, teška je to rola, vrlo zahtjevna!”

Dok je to govorila, prva je napućila usne, znalački se namrštila prema neonskoj žarulji i prstima prešla preko ogrlice kao da je želi popraviti.

“A tek mali zeleni…” dodala je druga.

“Pa, pa, pa, pa, papa, pa, pa pa… Papageno!”

Sad su već, smijuljeći se, tiho zajedno zapjevale.

“Ah, Papageno, kako simpatično!”

A i kako bi uopće moglo biti drugačije.

Boja lica troje pankera, dviju djevojaka i jednog mr­ šavog dugajlije uskih povijenih leđa, bila je daleko više u skladu s prostorom u kojem su se zatekli s gospođama iz Opere i sredovječnim muškarcem koji je maloprije, jureći i prestižući sve redom, upravo ispred njih sletio na peron. Sjedili su po strani, prekriženih nogu na podu perona, pokraj jednog od debelih nosećih stupova, neonski blijedi i vrlo mladi, gotovo još djeca.

Tiho su razgovarali, ozbiljnih lica, ne obra­ćajući pažnju na ljude oko sebe. Izgleda da čak ni isti onaj koji je

-9-

maloprije, onako sumanuto i, kako se pokazalo, uza­ ludno, jurio ispred njih, efektno preskočio zadnjih ne­koliko stepenica i prilično vješto doskočio na platformu, nije pobudio njihov interes. Sada je taj leteći stajao prizemljen na korak, dva do njih, teško i ubrzano dišući, ruku zabijenih duboko u džepove raskopčanoga kaputa, žmirkajući prema panoima s digitalnim brojkama i jedva se vidljivo, kao prema nekom usporenom unutarnjem ritmu, zanosio, sad lijevo-desno, sad naprijed-natrag. Kao da mu je tijelo, maloprije tjerano na žestoki juriš, sada trebalo još malo kretanja, obu­zda­ vanja inercije, kao konjima drhtavih mišića nakon trke, koje potom valja još malo prošetati da se umire i napeti mišići opuste i ohlade. Što bi se sve moglo činiti tijekom točno osamnaest minuta, na mjestu gdje, prije svega i pritom najstrašnije, nema ni najmanjeg bifea, pa čak ni onakvoga sićušnog gdje se i nema na što sjesti, ali se može oslonjen na uzani šank naručiti, a možda čak i popiti piće, najčešće neželjeno. Uostalom, svejedno koje i kakvo, iona­ko se njegovom kupnjom osiguravaju i mjesto i izvjesna količina vremena u bifeu. Takvi su bifei kao mali sanktuariji kakvih se često može naći u zgradama željezničkih i autobusnih postaja, na aerodromima i uopće u zgradama iz kojih počinje ili gdje završava putovanje. I u

- 10 -

jednima i u drugima prikuplja se i krpi razdrobljeno vrijeme, njegovi ostaci s kojima ne znamo točno što bismo. I sliče jedno drugome, šank iza kojeg ozbiljno posluje šanker, češće šankerica, s nizovima blistavih boca poredanih iza njihovih leđa, baš kao oltar sa zlatnim vratašcima iza kojih se krije kalež, a tamo su ne­gdje i vino i voda… Kleknuti u improviziranu kapelicu, so­ bičak tako malen da noge klečećega često dosežu sam prag, i potražiti društvo boga na peronu željezničke stanice u onom višku vremena od, recimo, petnaestak minuta do polaska vlaka, ima posve isti smisao kao i osloniti se na šank bifea na istom nekom kolodvoru, u društvu piva koje uopće nećemo popiti, ali koje će nam baš kao i bog pomoći da taj od­jednom nastali višak dobije na nekom peronu svrhu. U oba slučaja ta krpica, ostatak s kojim ne znamo što bismo, ponovo dobiva smisao, ušiva se natrag u cjelinu našeg vremena. Prvo ju je strogi prodavač karata lako odrezao.

“Vlak vam polazi u četrnaest i trideset pet s perona broj četiri. Sretan put.”

Sve je to potvrđivala i vozna karta spremljena u nov­ čanik, dakle sve je bilo i napismeno, crno na bijelo. Sada je četrnaest i dvije minute, ostaju dakle trideset tri minute, poderotina vremena, koju će pomoći pokrpati šankerica puna razumijevanja ili bog sam.

- 11 -

Što međutim sada, kad ne postoji mjesto na čiji se šank moglo nalaktiti i na čiju bi se vlažnu površinu moglo istovariti taj neočekivano nastali teret, djeličak našeg neosmišljenog i suvišnog vremena, kad se nema neki drugi izlaz, nadomjestak u obliku, recimo, knjige ili svitka novina u džepu. U njemu su doduše cigarete, s kojima bi se itekako, i dapače s velikim užitkom mog­la potrošiti poneka od tih minuta. Ali ovdje, na platformi podzemne željeznice, pušenje je zabranjeno. Zabranjeno je i na svim ostalim platformama pod zemljom, na zemlji, pa i iznad nje. Ne postoji više mjesto gdje se ljudi okupljaju, po nuždi ili svom osobnom interesu, a gdje nije zabranjeno pušenje. Uskoro će, kako je krenulo, zabraniti pušenje i u parkovima, na moru i kopnu, samo je pitanje kad će uz cigarete biti van zakona stavljeni i pušači.

“Vrlo je lako zamisliti da će potom i nas pušače početi loviti kao pripadnike neke opasne sekte”, pomislio je. “A tako već pomalo i izgledamo i uzajamno se prepoznajemo po plahim pogledima. Naiđeš na pušača i obuzme te nešto kao radost, već si na pola puta do prijateljstva.”

Postalo je i nekako sramotno u društvu izvaditi paketić s cigaretama. To je isto kao da si na iznošenim cipelama unio blato u za to najneprikladnije mjesto,

- 12 -

na blistavi pod koncertne dvorane, ili još gore, na debeli tepih nekog svečanog prijma. Učiniš li to, nepušači će naglašeno svrnuti pogled na tu nesretnu kutiju, pa i dopustiti tobože suzdržanoj, pa ipak sasvim razgovijetnoj grimasi da im se prelije licem. Pušači će međutim odvratiti pogled kao da ih se to, tuđa sramota, ne tiče, strahujući od skore vlastite izloženosti, kada će i sami pokleknuti pred svojim porokom, vlastitom sramotom, i posegnuti za svojom cigaretom. Vani, pred ulaz­nim vratima, već i na nogostupu, stajali bi tako u grupi, drhtureći i šuteći. Prezirući javno nepušače i potajno same sebe. Ima već neko vrijeme kako se svu­ gdje i svakome počeo ispričavati što puši. Zamolio bi prisutne, ne samo svoje poznanike, svoje društvo, već i one koje ne poznaje, a zatekli bi se slučajno ili nekom nuždom (dok bi primjerice čekao u redu na autobusnim stanicama) blizu njega, za dopuštenje da zapali, s izvjesnom nelagodom i osjećajem vlastite nepristojnosti.

Nakon toga bi se ljutio na samog sebe, imao je dojam kao da se stidi što puši pa stoga podilazi okolini, do koje u većini slučajeva nije mnogo, ili nije uopće, držao.

Ljutio se još i više zbog toga što mu u takvim prilikama ni cigareta nekako nije prijala, te bi nestrpljivo vukao i žurno otpuhivao dimove, jedva čekajući da je popuši.

Mobilni telefon također je tu, u drugom džepu, ali

- 13 -

su dva i dvanaest iza ponoći. U to se vrijeme zove policija, hitna medicinska pomoć, vatrogasci ili već neki krizni centar. To svakako nije vrijeme kada se zove prijatelje da bi se prokomentirao posljednji pogledani film ili nogometna utakmica od prošle nedjelje. Mogao se popeti istim onim stepenicama kojima se skotrljao i gotovo pao na peron, istim putem natrag, ovaj put mirno, bez žurbe. Dapače, mogao je stati punim potplatom solidno na svaku od njih, pažljivo je promotriti onako mrku i glatku, dobro ih je već poznavao, pa po­ lako išetati van u vlažnu noć i mirno zapaliti cigaretu.

Tamo gore sigurno i dalje rominja ista sitna, prohladno pe­ckava kiša koja ga je netom prije lagano smočila. Ne, ni to nije bila osobito privlačna ideja. Gore je hladno i kiša gasi cigaretu. K tome je Dani svake godine obećavao da će za njezin rođendan prestati pušiti. Eto, upravo se sada vraćao kući s proslave njezina rođendana i od tada, i još jednom tvrdo danog obećanja, cijele večeri nije zapalio nijednu. He­roj stoga ipak nije bio, jer ionako nitko od rođendanskih gostiju nije pušio.

Većina, kako se činilo, a neki su to još i ponosno isticali, nije pušila prema osobnom izboru. Hvalilo se čistim plućima te istovremeno plastično i sadistički stra­ stveno opisivalo slike onih, kažu, užasno smrdljivih i raspadnutih djelovanjem raka. Isticane su još i značajne

- 14 -

uštede, a i olakšanje zbog odjeće i stana, konačno mirisnih, bez kiselog duhanskog smrada. I novi, zdravi život!, nakon čega se lako prešlo na represiju, u stvari, za sada samo verbalni pohod na pušače. Zazivalo se još strožu zabranu pušenja, na cijeloj zemaljskoj kugli, nestanak i potpuno iskorjenjivanje biljke duhana, zauvijek. Nikotinska manjina sada je bila satjerana u kut gromkim i u stvari razložnim argumentima, međutim argumenti nisu bili ti koji su je pokolebali. Bilo je znatno jednostavnije. Naime pravo, pa time i moć vlasnice stana, okorjele nepušačice, bili su ti koji su, i to davno prije, odredili potpunu zabranu pušenja u stanu.

Ovdje se u stanovima uglavnom ne puši, pa i sam je otkako je tu, a to je preko dvadeset godina, usvojio naviku da ne puši u svom stanu. U stvari, pušio je, ali samo u kuhinji s dobro zatvorenim vratima. Onog trena kada bi završio, smjesta je otvarao prozor da izvjetri dim te u međuvremenu bacao opušak u smeće i prao pepeljaru. To svakako nije bila idealna predstava užitka pušenja, no navikao se. Navikao se i na drugu stvar, da mu miris cigaretnog dima u drugim prostorijama stana smeta. Dogurao je i do toga da ne može spavati u sobi u kojoj se netom popušilo dvije, tri cigarete. Te nove navike, koje više i nisu bile tako nove, ipak su se odnosile samo na njegov stan, njegovu spa-

- 15 -

vaću sobu i odjeću, u kojoj također nije volio kiseli miris starog cigaretnog dima. Kavana međutim bez cigareta za njega je bila tužno i hladno mjesto, s nekim čudnim, nezanimljivim mi­risima koje se nije dalo lako identificirati, ili čak ponekad i ponajgore, bez ikakvog određenog mirisa. Tako bi se u taj ispražnjeni prostor probio u času posluživanja aseptični vonj sapuna s konobarovih ruku. Miris kave, upravo one koju je sapunskim rukama stavio na stol, bez duhanskoga, bio je blijed i bezličan te takav samo pojačavao i širio hladnoću. Tek uz pomoć cigaretnog dima, čiji su se pramenovi miješali i onda zajedno lelujali s onima od kave, prostorom bi se razlijegao topli, kremasti, slatko-gorki miris kave. Bio je to za njega zrak koji meko obavija i povezuje ljude, osjećao ga je kao umirujući oblak u koji ulazi iz vanjske užurbanosti i gdje i tijelo i glava nalaze mir i prijatnost. Zato je sada izvadio kutiju cigareta, smakao poklopac i, prislonivši cigarete tik uz nosnice, njuškao ih s užitkom. Danas su, nažalost, sve cigarete parfimirane, što ga je ponešto i ljutilo, no ipak se i kroz taj nepotrebni parfem probijao gusti smeđi miris svježeg duhana. Svako takvo posvećeno njuškanje donosilo mu je sliku izvanredno fino rezanog duhana, dugačkih i toliko tankih niti da ga je njegov otac uspoređivao s

- 16 -

mravljim nožicama. Donosili su mu ga prijatelji i bio je to poveći kvadar, “cigla” gusto sabijenog duhana.

Stoga mu je miris svježeg duhana bio čak i malo draži i od samog mirisa dima tinjajuće cigarete.

Njišući se i klateći sve slabije, napokon se umirio i iscrpljen naslonio na stup. Napetost i lako podrhtavanje mišića i zadihanost, nastali zbog trke, popuštali su i namjesto njih pojavio se umor, a taj je težak u ramenima kliznuo niz leđa pa polako spuznuo u noge. Boljela su ga stopala i gležnjevi, osjećao je kako su natekli i sad je već i rub cipele oštro zasijecao u osjetljivu kožu. Čeznutljivo je zamišljao skori užitak. Kad napokon stigne kući, pustit će vrući tuš, ući pod njega i ostati tako dugo dok mu se ne zavrti u glavi i tijelo malakše.

Dopustit će potom slabosti da ga satjera u kut, u kojem će se sklupčati i pustiti vodu da ga još malo udara bezbrojnim vrućim kapljicama po glavi i tijelu. Samo će lice sakriti u dlanove, to je znao i sve je to sada mogao lako zamisliti, predosjećajući užitak. Još će u kupaonici izmasirati te jadne noge, stopala i osobito bucmaste gležnjeve pa ih nježno poleći u svježe i kao zrak mekane plahte. ***

- 17 -

Kopajući rastreseno po džepovima kaputa, napipao je bombone koje mu je Dana na odlasku stavila u džep i koji su po njezinu naputku trebali nadomjestiti cigarete. Izvukao je jedan, dugoljast i bucmast, umotan u jarkocrveni prozirni staniol. Pažljivo mu je popravio spljoštene krajeve, raširio ih poput latica cvijeta, šakom ga nježno obuhvatio i smjestio natrag u džep.

Gotovo da nije ni opazio kako su se Danine rođendanske proslave posljednjih godina mijenjale i postajale sve manje dječje. Dok je Dana za njega, nekom valjda nepažnjom ili ipak svjesnim odbijanjem da vidi, i dalje bila dijete, njezine prijateljice iste dobi bile su već odrasle djevojke. Vidio je to dobro, približavale su se dvadesetima, lijepe od same mladosti, i njihovi visoki, ali još uvijek nekako krhki mladići, poneki već i s nježnim prvim bradama, sada su se motali po Aninu stanu. On se po tom stanu, koji je nekada bio i njegov, prestao motati prije gotovo deset godina. Sada se, ima tome tri, četiri godine, po njemu mota dobroćudni Daniel.

Istina, u stan se nije uselio, ali je tamo prisutan, vidljiv čak ponekad i previše, onako visok i krupan, širokih ramena i riđobrad kao neki plavooki nasmiješeni medvjed. Vrlo se mnogo trudio da bude diskretan i pažljiv i uvijek mu je davao prednost, svojevrsno pravo prvenstva, kad god bi se stjecajem sve rje­đih okolnosti našli

- 18 -

zajedno u Aninu stanu, baš kao što je bila i ova sada, u povodu Danina rođendana. Pa ipak, sav taj plemeniti napor nije uspijevao prikriti da je prisutnost prethodnika, koja se prijašnjih godina očitovala u nizu detalja, izblijedjela i gotovo nestala. U okviru na komodi u spavaćoj sobi, istina, nije osvanula Danielova fotografija, ali ni one koja se tu prije nalazila također više nije bilo. Pojavili su se tu nedavno i Danielova jakna i klempavi platneni šešir, koji je upotrebljavao za rad u Aninu malenom vrtu u dvorištu zgrade. Visjeli su ti rekviziti na vješalici u kutu, odmah pokraj ulaznih vrata u hodniku, i ispod njih par čvrstih gležnjača. Daniel je bio pasionirani penjač i hodač i Ana je s njim konačno došla na svoje. Popeo se na sve europske vrhove, pa i neke prestižnije u Americi i Aziji. Cilja on još i više i brojem i visinom. Sada će i ona konačno moći ostvariti svoje zatomljene penjačke želje, napokon, s Danielom će sigurno nadoknaditi godine provedene uglavnom u sjedenju. Nasjedila se po kavanama i restoranima, na koncertima, u kinima ili naprosto na mekim naslonjačima i sofama na broj­nim privatnim druženjima i proslavama koječega kod prijatelja i, naravno i ponajviše, u njihovu stanu. Rođendani djece, rođendani roditelja, zajedničke novogodišnje proslave, ponekad i Božić, završene škole i diplome, zaposlenja i napredovanja,

- 19 -

okončani projekti, sve su to bile prigode koje su se nizale tijekom godine. Pritom se uglavnom sjedilo, tu i tamo, tek rijetko zaplesalo. Jedine “šetnje” bile su one kada su se s noge na nogu kretali po izložbenim halama, od slike do slike, i praznicima, kada su, jednom ili dva puta godišnje, putovali na jug, u njegov kraj, na otok. A ni tada nije šetao iz naglo otkrivene potrebe ili želje za šetnjom, već, tvrdio bi, zbog Dane. Želio joj je sve pokazati, sve što je bilo dio njegova djetinjstva, gdje su se na puteljcima i oronulim ogradama, kamenim krovovima i u krošnjama višanja i maslina, oraha i smokve još zadržali njegovi tragovi. Verali su se stazama za koje je bio siguran da vode na mjesta gdje ima mnogo divljih zečeva. Otok je bio poznat po njima i pričao joj je kako ih je mnogo puta vidio. Želio je da ih i ona vidi, no to se nikako nije događalo. Ipak, znala je do u najsitniji detalj kako su izgledali, kako im je krzno bilo mrkosmeđe, a visoko uzdignute uši tanke i gipke.

Dobro je znala, baš kao da je svojim očima vidjela, kako su njuškali uskim njuškama i motrili oko sebe opreznih očiju te je poznavala njihova vitka tijela u visokom skoku, kao odapeta guma na i najtiši šum. Jednako tako poznavala je i lasice, vijugavo gipke i opasne, upravo drske. One nisu bježale, nego bi stale na sigurno iza ograde ili bi već strelovito uzverane na drvo motrile

- 20 -

odozgo na njega kao na svaki drugi plijen. Ili bolje, gledale su ga crnim probadajućim pogledom, kao da tek razmatraju mogući plijen.

Vukao ju je sa sobom, tvrdoglav u naumu da pronađe mjesta od prije trideset godina gdje će nabrati sljez i kadulju te ih, govorio je, osušiti i prirediti za čaj.

Naprezao se međutim da se sjeti kako se točno priprema gospina trava, nekako se to miješalo s masli­ novim uljem, ali kako, koliko dugo držati na suncu?

Trebalo je to biti ljekovito ulje, vrlo jako, djelotvorno, jedino što je zaboravio čemu točno služi, liječi li išta.

Ni polja sljeza i kadulje nisu se više nalazila na mjestima gdje ih je u svojoj glavi čuvao. Upirao je prstom u raz­ rušenu ogradu i pokazivao joj točno mjesto na koje je često dolazio gledati i timariti konja svojeg susjeda, koji je tu divnu životinju tijekom cijelog dana, ponekad i po najvećim vrućinama, znao ostavljati vezanu na prekratkom užetu. Bilo je to vrlo davno, tada je bio njezinih godina, pa ipak, mogao se još sasvim precizno prisjetiti oštroga konjskog mirisa i neobično meke, sive i mlohave gubice rijetkih dlaka kojom ga je životinja dodirivala dok bi ga zvučno pu­šući njuškala. I kako se samo kada bi ga potapšao po širokome, moćnom vratu, iz njega lijeno uzdizao roj muha i drskih obada, koje je osobito trebalo tjerati, i uz to još i oblačić prašine!

- 21 -

Shvaćao je s tugom osamljenika da Dana, dakako, niti što vidi niti razumije, ponajmanje ono što je on sam s time u vezi osjećao i što je tako silno želio s njom podijeliti. Koliko joj je samo puta pripovijedao i, naravno, dosađivao, čega je i sam bio sasvim svjestan, ali bi ipak ponavljao sve te priče, ponekad čak s nekim sitnim zlobnim užitkom. Znao je dobro da gnjavi Danu i time još više pojačava njezinu averziju prema svim tim slikama, koje ona nije ni trebala ni tražila i koje su joj često djelovale izmišljenima. Bile one istinite ili izmišljene, svejedno, nije znala što će s njima. Ponekad mu se činilo da mu upravo njezino opi­ranje da uđe u taj za nju sasvim fikcionalan prostor pomaže da i sam zatvori sve te slike, jednu po jednu, kao album u kojem se došlo do zadnje stranice. Jer više nije bilo nikoga tko bi uopće želio za njih i znati, s njim iznova listati prizore njegovih uspomena, a ponajmanje biti dio njih. Vjerojatno mu je upravo stoga od svega ipak najdraže bilo pričati o onome što je istovremeno bilo i najteže podijeliti s nekim. Gotovo kao muzika koju svatko čuje, ali nema dvoje na svijetu koji čuju isto. Tako joj je često pričao o mirisu koji se širi iz srca prepiljene smreke. Pokazivao bi joj drvo, a jednom joj ga je, kad nisu bili na praznicima, a Dana se nikako nije mogla prisjetiti kako iz­ gleda, čak pokušao nacrtati. Nacrtati drvo sivosmeđe

- 22 -

kore koju se moglo ljuštiti po duljini u tankim i mekim, svijetlosmeđim trakama. A mirisalo je… možda najbliže mirisu pomiješanog meda i papra, ali još je nečega tu bilo, ne uvijek istoga, ponekad vlage i mekog mirisa tek izniklih gljiva. Upravo stoga što nikada nije mogao biti siguran u sve te mirise, tijekom šetnji njuškao bi strasno i duboko udisao, dugo bi nosio sa sobom komad drveta i malo-malo iznova ga prinosio nosu. Sada je i Dani pružao komad, no čini se da je ona nanjušila nešto sasvim drugačije. Pogledala ga je odozdo, nabrala obrve njuškajući to besmisleno drvo, dobro, mirisalo je nekako, ali… Ne­strpljivo mu se nasmiješila. Nju se nikako nije moglo jednostavno ovamo dovesti, ugurati je u njegovu uspomenu i nakalemiti joj vlastita sjećanja.

A upravo je to, ne posve svje­­stan i još manje sklon priznanju, htio. S tugom i prestrašenošću napuštenog djeteta u tom bi trenutku shvatio da za druge njegovih tragova više nema, da su odavno nestali pre­brisani ljud­ skim rukama, vjetrovima i kišama ili ih je čak i sam zaboravio. Na ono što je još držao u glavi kao sjećanje nije se moglo uprijeti prstom i takvo je bilo nepotrebno ikome drugome osim njemu samome. U stvari, još i neprenosivo. A onda, na kraju, što da on sam radi s tim?

Nalazio se tamo sam, s urušenom ogradom i prašnjavim konjem, stvarnijima od Dane pored njega. Stajali

- 23 -

su jedno pored drugoga, pa opet, svaki u svom, de­ cenijima udaljenom vremenu. Djevojčica je samo mogla vidjeti oca kako mutnim pogledom gleda u neku ogradu gotovo sravnjenu sa zemljom i priča joj o nekakvom neprisutnom konju. Takvi trenuci činili su je nervoznom, ništa od svega nije ju zanimalo i dosađivala se, ponekad do ruba plača. Najčešće bi ipak, nestrpljiva da se konačno nekamo maknu, potezala oca za ruku i tražila da idu na kupanje ili bi, kako bi ga malo odobrovoljila i lakše odvukla, rekla: “Hajdemo na onaj tvoj sladoled.” *** Ponovno svjetlucanje i komešanje brojki na zaslonu.

Više je puta pokušavao, valjda iz očaja ili dosade ili bog će ga znati koje vlastite praznine, gledati netremice u slične zaslone. Činio je to gdje god bi ih zatekao, na željezničkim postajama, u podzemnoj željeznici, na aerodromima. Pogledom bi fiksirao brojke, ali uvijek bi vidio samo onaj jedan trenutak promjene, a izmicalo mu je vrijeme između. Njega nije nikako mogao uhvatiti, a želio je vidjeti upravo vrijeme sámo. Još je gore bilo s gledanjem kazaljki na satu, jer i to je ponekad činio. Nikada i nikako nije mu uspjelo vidjeti sámo

- 24 -

Đurđa Knežević rođena je u Jastrebarskom 1952. U Za­grebu je završila gimnaziju te studij povijesti i arheologije. Nekoliko godina predavala je povijest na srednjoj školi. Od 1987. do 1990. radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu, isprva kao kustosica, potom kao direktorica. Godine 1992. osnovala je Žensku infoteku, u okviru koje je uređivala feministički časopis Kruh i ruže te uredila i objavila četrdesetak knjiga prijevoda i domaćih autorica. Od 1996. do 2007. direktorica je godišnjega međunarodnog seminara “Žene i politika” u Dubrovniku. Bavi se žurnalizmom i sustavno objavljuje tekstove za novine, eseje, komentare, feminističke i političke tekstove, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Piše kolumnu za news portal Zamir­zine i časopis Identitet. Objavila je romane: O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima, 2003., Gutanje vjetra, 2005., Meki trbuh jednoroga, 2010., knjigu eseja Feminizam i kako ga steći, 2012., te slikovnicu Mara

- 193 -

i tata, 2006. Od 2008. djeluje kao slobodna publicist­ kinja. Ta sloboda omogućila joj je da se iz Zagreba pre­ seli u Nerežišća na Braču.

- 194 -

- 195 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-419-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 196 -

- 197 -

- 198 -