Slava by Fraktura

Slava omot prepress.pdf

4/20/11

1:34 PM

Od istog autora: Mjerenje svijeta Magičan život Arthura Beerholma Mahlerovo vrijeme Izmišljeni dvorci

-2-

Daniel Kehlmann

Slava Roman u devet priča prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura

-3-

Naslov izvornika Ruhm copyright © 2008 by Daniel Kehlmann © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-215-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 765165

-4-

Glasovi

Još prije nego što je Ebling stigao kući, zazvonio mu je mobilni telefon. Godinama ga je odbijao kupiti, naime bio je tehničar i nije imao povjerenja u tu stvarčicu. Kako to da nitko nije vidio ništa loše u tome da uz glavu drži izvor agresivnog zračenja? Ali Ebling je imao ženu, dvoje djece i šačicu kolega s posla, i stalno se netko žalio zbog njegove nedostupnosti. Stoga je napokon popustio, nabavio je jedan od tih uređaja, koji mu je prodavač odmah aktivirao. Bio je protiv svoje volje zadivljen: uređaj je bio apsolutno savršen, lijepo oblikovan, gladak i elegantan. I sad je odjednom zazvonio. Javio se s oklijevanjem. Neka žena tražila je stanovitog Raffa, Ralfa ili Rauffa, nije razumio ime. To je neka pogreška, rekao je, birali ste krivi broj. Ispričala se i sklopila slušalicu. Zatim navečer sljedeći poziv. “Ralf!” povikao je promukao muškarac. “Što je, što ima, prdonjo stari?” “Krivi broj!” Ebling je uspravno sjedio u krevetu. Bilo je već prošlo deset sati i žena ga je promatrala prijekornim pogledom.

-5-

Muškarac se ispričao, a Ebling je isključio uređaj. Sutradan ujutro čekale su ga tri poruke na sekretarici. Preslušao ih je u vlaku na putu na posao. Neka je žena hihoćući se molila da je nazove. Neki muškarac galamio je da mora odmah doći, da ga neće više dugo čekati; u pozadini su se čuli zveckanje čaša i muzika. A onda ponovno ona žena: “Ralf, ta gdje si, zaboga?” Ebling je uzdahnuo i nazvao službu za korisnike. Neobično, rekla je žena s prizvukom dosade u glasu. Takvo što uopće se i ne može dogoditi. Nitko ne dobiva broj koji je već u nečijem vlasništvu. Postoji čitav niz sigurnosnih mehanizama koji to sprečavaju. “Ali to se ipak dogodilo!” Ne, rekla je žena. To uopće nije moguće. “I što ćete sada poduzeti?” Ne bih znala, rekla je. Naime takvo što uopće nije moguće. Ebling je otvorio usta i ponovno ih zatvorio. Znao je da bi se netko drugi sad veoma uzrujao – ali njemu takvo što nije ležalo, nije bio za to nadaren. Pritisnuo je tipku za prekid razgovora. Nekoliko sekundi poslije mobitel je ponovno zazvonio. “Ralf?” upitao je neki muškarac. “Ne.” “Molim?” “Ovaj broj je… Pogreškom je… Birali ste krivi broj.” “Ovo je Ralfov broj!”

-6-

Ebling je prekinuo poziv i stavio telefon u džep jakne. Prigradski vlak ponovno je bio krcat, i danas je morao stajati. S jedne ga je strane prignječila neka debela žena, s druge je neki brko zurio u njega kao u kletog neprijatelja. Mnogošto Ebling u svome životu nije volio. Smetalo mu je što mu je žena tako odsutna duhom, što čita tako glupe knjige i tako očajnički loše kuha. Smetalo mu je što mu sin nije inteligentan i što mu je kći poput stranca. Smetalo mu je što kroz pretanke zidove uvijek čuje susjeda kako hrče. No posebno su mu smetale vožnje vlakom za vrijeme špice. Uvijek tako stiješnjeno, uvijek krcato, a ugodan miris još se nikad nije osjećao. Svoj je posao pak volio. On i deseci kolega sjedili su pod veoma snažnim svjetiljkama i pregledavali neispravna računala koja su slali trgovci iz čitave zemlje. Znao je kako su krhke te malene pametne pločice, kako su komplicirane i zagonetne. Nitko ih nije mogao u potpunosti prozreti; nitko nije znao sa sigurnošću reći zašto su se nenadano kvarile ili izvodile neke čudne stvari. Već dugo više nisu tragali za uzrocima, jednostavno su mijenjali dijelove sve dok čitava tvorevina ne bi ponovno profunkcionirala. Često je zamišljao koliko toga na svijetu ovisi o tim aparatima, znajući da je uvijek iznimka i gotovo čudo kad bi činili upravo ono što su trebali učiniti. Uvečer, dok bi tonuo u san, ta ga je pomisao katkad tako snažno uznemirivala – svi ti avioni, elektronički upravljano oružje, računala u bankama – da bi mu srce počelo

-7-

lupati. Tada bi ga Elke ljutito upitala zašto ne leži mirno, da je to kao da dijeli krevet s miješalicom za beton, a on bi se ispričao i pomislio kako mu je još i majka govorila da je preosjetljiv. Kad je izišao iz vlaka, telefon je zazvonio. Bila je to Elke, koja mu je rekla da kupi još i krastavce kad se navečer bude vraćao kući. Da su sad na posebnoj akciji u supermarketu u njihovoj ulici. Ebling je obećao da će ih kupiti i na brzinu završio razgovor. Telefon je ponovno zazvonio i neka ga je žena upitala je li dobro razmislio, da ženu poput nje može odbiti samo idiot. Ili on drugačije na to gleda? Ne, rekao je ne razmišljajući, upravo tako gleda na to. “Ralf!” Smijala se. Eblingu je lupalo srce, grlo mu je bilo suho. Prekinuo je razgovor. Čitavim putem do ﬁrme bio je smušen i živčan. Očito prvotni vlasnik broja ima glas sličan njegovome. Ponovno je nazvao službu za korisnike. Ne, rekla je neka žena, ne može mu se samo tako dodijeliti novi broj, osim ako to dodatno ne plati. “Ali ovaj broj pripada nekome drugome!” Nemoguće, rekla je. Postoji čitav niz… “Sigurnosnih mehanizama, znam! Ali stalno dobivam pozive za… Slušajte, ja sam tehničar. Znam da vas stalno nazivaju ljudi koji o svemu tome nemaju pojma. Ali ja sam iz struke. Znam kako se…”

-8-

Ona tu ne može ništa, rekla je. Proslijedit će njegovu molbu. “A onda? Što će se onda dogoditi?” Onda ćemo vidjeti što dalje, rekla je. Ali za to ona nije nadležna. Tog prijepodneva nije se mogao usredotočiti na posao. Ruke su mu drhtale, a za vrijeme pauze za ručak nije bio gladan, iako su na jelovniku bili bečki odresci. U kantini se nisu često nudili bečki odresci i obično se tome veselio već dan unaprijed. Ovaj je put pak odložio pladanj s napola punim tanjurom natrag na postolje, povukao se u miran kutak blagovaonice i uključio mobitel. Tri poruke. Njegova kći, koja želi da dođe po nju na sat baleta. To ga je iznenadilo, nije ni znao da pleše. Neki muškarac koji je molio da ga nazove. Iz njegove se poruke nije moglo razabrati je li upućena njemu ili onome drugome. A zatim neka žena koja ga je pitala zašto se ništa ne javlja. Njezin glas, dubok i mačkast, nije još nijednom čuo. Baš kad je htio isključiti mobitel, ponovno je zazvonio. Broj na ekranu mobitela počinjao je znakom plus i brojkom dvadeset dva. Ebling nije znao koja je to zemlja. Nije poznavao gotovo nikoga u inozemstvu, samo bratića u Švedskoj i jednu debelu staru ženu u Minneapolisu koja je svake godine uoči Božića slala fotograﬁju na kojoj je smiješeći se podizala čašu. Za drage Eblinge, pisalo je na poleđini, a ni on ni Elke nisu znali tko je od njih dvoje zapravo s njom u rodu. Javio se.

-9-

“Vidimo se sljedeći mjesec?” uzviknuo je neki muškarac. “Dolaziš valjda na festival u Locarnu? To neće proći bez tebe, ne u ovim okolnostima, Ralf, zar ne?” “Valjda dolazim”, rekao je Ebling. “Taj Lohmann. To se moglo i očekivati. Jesi li razgovarao s ljudima iz Degetela?” “Nisam još.” “Krajnje je vrijeme! Locarno nam može uvelike pomoći, kao Venecija prije tri godine.” Muškarac se nasmijao. “Inače? Clara?” “Aha”, rekao je Ebling. “Ti svinjo jedna”, rekao je muškarac. “Nevjerojatno.” “I ja tako mislim”, rekao je Ebling. “Jesi li prehlađen? Čudno zvučiš.” “Sad moram… Moram nešto obaviti. Nazvat ću poslije.” “U redu. Nećeš se nikada promijeniti, ha?” Muškarac je poklopio slušalicu. Ebling se naslonio na zid i protrljao čelo. Trebao mu je trenutak da se ponovno snađe: bio je u kantini, oko njega su kolege jeli odreske. Rogler je upravo prolazio pokraj njega s pladnjem. “Zdravo, Ebling”, rekao je Rogler. “Sve u redu?” “Naravno.” Ebling je isključio mobitel. Čitavo je poslijepodne bio rastresen. Pitanje koji je dio nekog kompjutora bio u kvaru i kako je moglo doći do pogreške koju su trgovci opisivali u svojim kriptičnim obavijestima o šteti – Klijent izj. kad prit.

- 10 -

reset. za isklj. na displ. nula – danas ga jednostavno nije zanimalo. Takav je dakle bio osjećaj kad imaš nešto čemu se veseliš. Odgađao je taj trenutak. Mobitel je ostao isključen dok se vlakom vozio kući, ostao je isključen dok je u supermarketu kupovao krastavce, a mirovao je u njegovu džepu i za vrijeme večere s Elke i dvoje djece, koja su se ispod stola lupala nogama, ali on nije mogao prestati o tome razmišljati. Potom je otišao u podrum. Osjećao se zadah plijesni, u jednom su se kutu gomilale kašete piva, u drugome dijelovi provizorno demontiranog ormara iz IKEA-e. Ebling je uključio mobitel. Dvije poruke. Baš kad ih je htio preslušati, uređaj mu je počeo vibrirati u ruci: netko je zvao. “Da?” “Ralf.” “Da?” “Što je sad?” Nasmijala se. “Igraš igrice sa mnom?” “Ne bih to nikada radio.” “Šteta!” Ruka mu je drhtala. “Imaš pravo. Zapravo bih volio…” “Da?” “…poigrati se s tobom.” “Kada?” Ebling se osvrnuo oko sebe. Ovaj podrum poznavao je kao vlastiti džep. Svaki predmet ovdje sam je ovamo postavio. “Sutra. Ti reci kad i gdje. Doći ću.”

- 11 -

“Misliš li ozbiljno?” “Saznaj.” Čuo je kako je duboko udahnula. “U Pantagruelu. U devet sati. Ti rezerviraj stol.” “Može.” “Znaš da to nije pametno?” “Koga briga za to?” pitao je Ebling. Nasmijala se, zatim je spustila slušalicu. Te je noći prvi put nakon dugo vremena ponovno dodirnuo svoju ženu. Isprva je bila samo zatečena, zatim ga je pitala što mu je i je li pio, zatim je popustila. Nije dugo trajalo, i dok ju je još osjećao pod sobom, pri duši mu je bilo kao da čine nešto nepristojno. Njezina ruka lupnula ga je po ramenu: ne može doći do zraka! Ispričao se, ali potrajalo je još nekoliko minuta dok je nije pustio i otkotrljao se u stranu. Elke je upalila svjetlo, prijekorno ga pogledala i povukla se u kupaonicu. Naravno da nije otišao u Pantagruel. Ostavio je mobitel isključen čitav dan, a u devet sati navečer sjedio je sa sinom ispred televizora i gledao drugoligašku nogometnu utakmicu. Tijelom su mu prolazili električni žmarci, osjećao se kao da neki njegov dvojnik, zastupnik njega samoga u nekom drugom univerzumu, upravo ulazi u skupi restoran i susreće se s visokom lijepom ženom koja upija njegove riječi, koja se smije kad on kaže nešto duhovito i čija ruka tu i tamo, kao slučajno, dodiruje njegovu.

- 12 -

U poluvremenu je sišao u podrum i uključio mobitel. Nijedne poruke. Pričekao je. Nitko nije nazivao. Tek ga je nakon pola sata ponovno isključio i otišao u krevet; nije više mogao glumiti da ga zanima nogomet. Nije mogao zaspati, te je nedugo nakon ponoći ustao i otapkao natrag u podrum, bosonog i u potkošulji. Uključio je mobitel. Četiri poruke. Prije nego što ih je uspio preslušati, netko ga je nazvao. “Ralf ”, rekao je neki muškarac. “Oprosti što zovem tako kasno… Ali važno je! Malzacher inzistira da se prekosutra sastanete. Čitaj projekt je na klimavim nogama! I Morgenheim će biti prisutan. Znaš što je sve na kocki!” “Baš me briga”, rekao je Ebling. “Jesi li poludio?” “To će se već pokazati.” “Stvarno nisi normalan!” “Morgenheim bleﬁra”, rekao je Ebling. “Bogme si hrabar.” “Da”, rekao je Ebling, “to jesam.” Kad je htio preslušati poruke, mobitel je već ponovno zazvonio. “To nisi smio učiniti!” procijedila je promuklim glasom. “Kad bi samo znala”, rekao je Ebling. “Imao sam užasan dan.” “Ne laži.”

- 13 -

“Zašto bih lagao?” “Sve je to zbog nje! Jeste li sad… ponovno… zajedno?” Ebling je šutio. “Barem priznaj!” “Ne budi blesava!” Pitao se na koju li je od tih žena čije je glasove poznavao mislila. Bio bi volio znati više o Ralfovu životu; naposljetku, on je sad jednim malim dijelom bio i njegov. Čime li se Ralf bavio, od čega je živio? Zašto su neki dobivali sve, a drugi tako malo; nekima je toliko toga polazilo za rukom, drugima ništa, a sa zaradom to nije imalo nikakve veze. “Oprosti”, rekla je tiho. “S tobom je često… teško.” “Znam.” “Ali netko kao ti… jednostavno nije poput drugih.” “Volio bih biti poput svih”, rekao je Ebling. “Ali nisam nikada znao kako se to postiže.” “Onda, sutra?” “Sutra”, rekao je Ebling. “Ako se opet ne pojaviš, gotovo je.” Dok je nečujno kretao prema gore, razmišljao je postoji li taj Ralf doista. Iznenada mu se učinilo nevjerojatnim da Ralf ondje vani živi, obavlja svoje poslove i ne zna za njega. Možda je Ralfov život uvijek bio određen za njega, možda je samo slučaj zamijenio sudbine njih dvojice.

- 14 -

Ponovno je zazvonilo. Javio se, čuo nekoliko rečenica i povikao: “Otkažite!” “Molim?” upitao je prestravljeni ženski glas. “Samo je zato doputovao, tako smo dugo pripremali ovaj sastanak kako bi…” “Ne ovisim o njemu.” O komu li je mogla biti riječ? Sve bi dao da može to saznati. “Bogme ovisiš!” “To će se još pokazati.” Ispunila ga je euforija kakvu još nije upoznao. “Ako ti tako misliš.” “Dakako da mislim!” Ebling se morao oduprijeti iskušenju da se raspita o čemu je uopće riječ. Zaključio je da može sve reći dok god ne postavlja pitanja, da ljudi postanu sumnjičavi čim nešto upita. Jučer mu je neka žena, čiji mu se promukao glas posebno dopao, bez dlake na jeziku rekla da on nije Ralf – i to samo zato što ju je pitao gdje su ono zapravo bili u Andaluziji onoga ljeta prije tri godine. Ovako vjerojatno nikad neće otkriti nešto više o tom čovjeku. Jednom je zastao ispred plakata novoga ﬁlma s Ralfom Tannerom i na nekoliko vrtoglavih sekundi zamišljao da možda ima telefonski broj slavnoga glumca, da već tjedan dana razgovara s njegovim prijateljima, suradnicima i ljubavnicama. To je bilo moguće: Tannerov i njegov glas bili su slični. No onda je odmahnuo glavom i nastavio dalje s iskrivljenim osmijehom na licu. To ionako nije mo-

- 15 -

glo još dugo potrajati. Nije se zavaravao, prije ili poslije pogreška će biti ispravljena i mobitel će utihnuti. “Ah, opet ti. Nisam mogao doći u Pantagruel. Ona je opet ovdje.” “Katja? Hoćeš reći… ponovno si s Katjom?” Ebling je kimnuo i zapisao ime na list papira. Pretpostavljao je da se žena s kojom govori zove Carla, ali nije još imao dovoljno indicija da bi se usudio tako je osloviti. Nažalost, više se nitko nije predstavljao kad bi nazvao: vidio se broj pozivatelja i svi su pretpostavljali da onaj drugi zna tko zove i prije nego što se javi. “To ti neću oprostiti.” “Žao mi je.” “Gluposti. Nije ti žao!” “No dobro.” Ebling se naslonio na bočnu stranicu ormara iz IKEA-e smješkajući se. “Možda i nije. Katja je nevjerojatna.” Neko je vrijeme vikala. Bjesnjela je i prijetila, a zatim je još i zaplakala. No budući da je, na kraju krajeva, Ralf bio krivac za sav taj kaos, Eblinga nije morala mučiti savjest. Slušao ju je dok mu je srce tuklo. Još se nikad nije tako približio duši neke uzbudljive žene. “Saberi se!” rekao je odrješito. “To nije moglo funkcionirati, dobro to znaš!” Nakon što je sklopila slušalicu, stajao je neko vrijeme ondje s blagim osjećajem vrtoglavice i osluškivao u tišinu, kao da se još negdje mogu čuti Carlini jecaji.

- 16 -

Kad je u kuhinji nabasao na Elke, začuđeno je zastao. Na trenutak mu se učinilo kao da ona dolazi iz nekog drugog života ili iz kakvog sna koji nema nikakve veze sa stvarnim životom. I ove ju je noći privukao k sebi, a ona je i ovaj put s oklijevanjem popustila, dok je on zamišljao Carlu bespomoćnu od strasti. Sutradan, bio je sam kod kuće, prvi je put nazvao jedan od brojeva koji su ga tražili. “Ja sam. Htio sam samo pitati je li sve u redu.” “Tko je to?” upitao je neki muški glas. “Ralf!” “Koji Ralf?” Ebling je brzo pritisnuo tipku za prekid poziva, zatim je pokušao s drugim brojem. “Ralf, Bože dragi! Jučer sam pokušao… Htio sam… Ja…” “Polako!” rekao je Ebling, razočaran što nije dobio neku ženu. “Što je?” “Ne mogu dalje ovako.” “Onda prestani.” “Nema izlaza.” “Uvijek postoji izlaz.” Ebling nije mogao suspregnuti zijevanje. “Ralf, zar mi želiš reći da… da napokon trebam snositi posljedice? Da trebam ići do kraja?” Ebling je mijenjao televizijske kanale. Ali nije imao sreće, činilo se da su svugdje na programu samo narodna muzika i stolari koji obrađuju drvene ploče, kao i reprize serija iz osamdesetih: jad i čemer po-

- 17 -

slijepodnevnog programa. Kako je uopće mogao to gledati, zašto je bio kod kuće, a ne na poslu? Nije to znao. Je li moguće da je jednostavno zaboravio otići na posao? “Progutat ću cijelu kutiju!” “Da, samo daj.” Ebling je posegnuo za knjigom koja je ležala na stolu. Kako naše ja putuje do svoga ja Miguela Auristosa Blancosa. Na koricama Sunčev kolut. Knjiga je pripadala Elke. Odmaknuo ju je vršcima prstiju. “Tebi sve pada s neba, Ralf. Ti sve dobiješ. Nemaš pojma kako je to uvijek biti drugi. Uvijek jedan od mnogih, uvijek treća klasa. Ti ne znaš kako je to!” “To je točno.” “Stvarno ću to učiniti!” Ebling je isključio mobitel, za slučaj da ga taj bijednik ponovno pokuša nazvati. Te je noći sanjao zečeve. Bili su veliki i nimalo dražesni, dolazili su iz guste šumske šikare i više su izgledali kao prljava dronjava bića nego kao simpatični zečići iz crtanih ﬁlmova, i gledali su ga zažarenim očima. Iza njega u gustišu nešto je krcnulo, trznuo se, ali njegov je pokret sve poremetio, stvarnost se raspršila i čuo je Elke kako kaže, pa to se ne da izdržati, kako netko može tako glasno disati, želi napokon imati vlastitu spavaću sobu. Od sljedećeg jutra mobitel je šutio. Čekao je i osluškivao, ali uređaj nije htio zazvoniti. Kad se onda rano poslijepodne ipak napokon oglasio, na vezi je bio

- 18 -

samo njegov šef, koji je htio znati zašto ga posljednja dva dana nema na poslu, što mu je i je li se možda njegova potvrda o bolovanju negdje zagubila. Ebling se ispričao i nakašljao da bi to potkrijepio, a kad mu je šef rekao da to nije ništa strašno, događa se, samo bez panike, ta on je zaslužan djelatnik i znaju što imaju u njemu, od bijesa su mu navrle suze na oči. Sutradan je sabotirao tri kompjutora i namjestio jedan tvrdi disk tako da se točno nakon mjesec dana na njemu izbrišu svi podaci. Mobitel je mučao. Nekoliko je puta došao u napast da nazove jedan od onih brojeva. Palac mu je stajao na tipki za pozivanje i zamišljao je kako ga samo trenutak dijeli od toga da ponovno čuje jedan od onih glasova. Da je bio hrabriji, bio bi pritisnuo tipku. Ili bi negdje podmetnuo požar. Ili bi potražio Carlu. Barem su se za ručak nudili bečki odresci. Dva puta u osam dana – rijedak sretni slučaj. Nasuprot njemu sjedio je Rogler i odlučno žvakao. “Novi E14”, rekao je s punim ustima. “To je da poludiš. Kod njega ama baš ništa ne funkcionira. Tko ga kupi, sam si je kriv.” Ebling je kimnuo. “Ali što da se radi?” uzviknuo je Rogler. “Nov je. I ja ga želim imati! Nema druge.” “Točno”, rekao je Ebling. “Nema druge.” “Hej”, rekao je Rogler. “Prekini zuriti u svoj mobitel.” Ebling se lecnuo i stavio ga u džep. “Još donedavno ga nisi htio imati, a sad se više ni

- 19 -

sekunde ne odvajaš od njega. Opusti se, sigurno ništa nije tako hitno.” Rogler je na trenutak oklijevao. Progutao je, zatim je ubacio komad odreska u usta. “Nemoj me sada krivo shvatiti. Ali tko bi te, molim te, zvao?”

- 20 -

Sadr탑aj

Glasovi

U opasnosti

Rosalie ide umrijeti

Izlaz

Istok

Odgovor opatici

107

Prilog debati

117

Kako sam lagao i umro

143

U opasnosti

173

- 189 -

Prijevod ovog djela potpomogao je Goethe Institut koji ﬁnancira Ministarstvo vanjskih poslova Republike Njemačke. The translation of this work was supported by a grant from the Goethe-Institut which is funded by German Ministry of Foreign Affairs.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Graﬁčka urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2011., travanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-215-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 190 -

- 191 -

Slava omot prepress.pdf

4/20/11

1:34 PM