Slikar i rat

Stefan Hertmans

Slikar i rat Slikar i rat

Dragulj od romana, pun povijesti, pun Ĺživota, pun mudrosti. ∑ Nederlands Dagblad

-1-

-2-

Stefan Hertmans

Slikar i rat prevela s nizozemskog Romana PereÄ?inec

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je ostvaren uz financijsku potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Naslov izvornika Oorlog en terpentijn © 2013 Stefan Hertmans.

Originally published with De Bezige Bij, Amsterdam. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-794-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 940483

-4-

Mom ocu

-5-

-6-

“Dani stoje poput anđela u zlatu i plavetnilu neshvatljivi iznad kruga uništenja.”

E. M. Remarque

-7-

-8-

I.

-9-

- 10 -

Najranije sjećanje na mog djeda ono je s plaže u Oostendeu – čovjek od šezdeset i šest godina, uredno obučen u tamnoplavo odijelo, unukovom plavom lopaticom za pijesak iskopao je plitku jamu čiji je izbačeni rub zagladio tako da on i njegova žena mogu donekle udobno sjesti. Neveliki nasip iza njih malo je povisio tako da budu zaštićeni od kopnenog kolovoskog vjetra koji je ispod visokih pramenova magle puhao prema valovima što su se povlačili. Izuli su cipele i skinuli čarape, lagano pomičući prste na nogama sjede i uživaju u hladnoći dubljeg, vlažnog pijeska – meni kao šestogodišnjaku to se činilo neobično nesputanim činom to dvoje ljudi vječito odjevenih u crno, sivo ili tamnoplavo. Unatoč toplini i plaži moj djed sa svoje gotovo ćelave glave ne skida borsalino, nosi bes­ prijekorno bijelu košulju te kao i uvijek crnu kravatu u obliku mašne koja je velika, veća nego što kravate obično jesu, i koja povrh toga ima dva obješena kraka, tako da se s udaljenosti čini kao da je oko vrata svezao siluetu crnog anđela koji širi krila. Moja je majka prema njegovim uputama šivala te neobične kravate, cijeli njegov dugi život nisam ga vidio bez takve crne kravate s krakovima koji se spuštaju kao na fraku; sigurno ih je bilo na desetke, negdje među mojim knjigama još se nalazi jedna, relikt dalekog, izgubljenog vremena.

Nakon pola sata ipak je svukao sako, potom je skinuo zlatne gumbe manšeta i pospremio ih u lijevi džep, zatim je čak zasukao - 11 -

rukave, bolje rečeno dvaput ih je brižno presavio točno do ispod lakta, svaki dio širok jednako kao i uštirkana manšeta i sad sjedi s tim uredno složenim sakoom čija svilena podstava sjaji na podnevnom suncu, prebačenim preko lijeve ruke kao da pozira za impresionistički portret. Njegov pogled kao da se izgubio u dalekoj vrevi ljudi, djece koja kriče i prskaju se, među izletnicima koji se dovikuju i smiju, koji se love kao da su i sami opet djeca. Ono što vidi nalik je na pokretnu sliku Jamesa Ensora, iako mrzi djelo tog bogohulnog stanovnika Oostendea engleskog imena. Ensor je mazalo, klakpotter, što je uz klepsjiezen i kroelkesvolk, bagra i ološ, najgora pogrda koju nekome može uputiti. Današnji slikari su mazala; oni nemaju blagog pojma o pravom slikarstvu, o svim suptilnim aspektima prijašnjeg, plemenitog slikarskog zanata. Nešto maljaju, ne poštuju više zakone anatomije, ne znaju ni kako nanijeti lazuru, više ne miješaju sami svoje boje, terpentin koriste kao da je voda, ne poznaju tajne pigmenta usitnjenog vlastitom rukom, finog lanenog ulja ili raspršivanja sikativa – nikakvo čudo što više ne postoje veliki slikari.

Vjetar je postao nešto hladniji, djed iz džepa na sakou vadi gumbe manšeta, odvrće rukave, uredno zakopčava košulju, oblači sako i pomaže ženi da svoju mantilju od crne čipke brižno prebaci preko ramena i blistave punđe od tamnosijede kose. “Dođi, Gabrielle”, kaže on, i oni ustaju, uzimaju cipele u ruke, uz nešto muke počinju se uspinjati prema promenadi, on s nogavicama još uvijek zavrnutima petnaestak centimetara, ona s crnim čarapama uguranima u cipele, tako da vidim četiri bijela nožna lista kako se ispod tamnih torza sporo i ukorak pomiču po pijesku. Hodaju prema kamenim stubama kojima se penju na nasip. Ondje će sjesti na najbližu klupu, s nogu će polako otresati i čistiti pijesak, na svoja ala­ basterna stopala navući će crne čarape, cipele će stegnuti nečime što su u ono doba još zvali “pertle”, a ne vezice.

Kad se srušio moj pješčani sustav tunela za velike kamene pikule – moje ljubljene bonketten – tresući se, otrčao sam majci. “More se - 12 -

opet diže”, kaže ona, trljajući me da se ugrijem, a prvi kumulusi pojavljuju se iznad dina za našim leđima. Vjetar četka glave dina: kao da njihovu kosu mrsi puhanjem, a velike životinje boje pijeska bune se protiv večeri koja se spušta.

Djed već u ruci drži svoj sjajni štap od lakirane brestovine, pomalo nestrpljivo čeka dok svi ne stignemo na promenadu. Zatim hoda naprijed; nije visok, metar šezdeset i osam često sam ga čuo da govori, no kamo dođe, ljudi se miču u stranu. Glava uspravna, crne blistave visoke cipele besprijekorne, hlače strogo izglačane na crtu, njegova šutljiva žena primila ga je pod ruku, štap je u drugoj – tako hoda ispred nas, malo nestrpljiv, povremeno se osvrće i dovikuje nam da ćemo zakasniti na vlak ako se nastavimo vući. Hoda kao umirovljeni vojnik, što znači da ne udara nezgrapno petama, nego uvijek prvo spusti jastučić stopala, kako i treba, više od pola stoljeća. Onda zbog nekog razloga nestaje s vidika mog sjećanja, a ja, savladan iznenadnim bljeskom jasnoće tog tako davnog prizora, osjećam takav umor da bih na mjestu mogao zaspati. *** Bez ikakvog prijelaza sljedeća je slika koju vidim slika čovjeka koji tiho plače – sjedi za stolićem za kojim je slikao ili pisao, odjeven u sivu kutu, crni mu šešir na glavi. Žuto jutarnje svjetlo pada kroz prozorčić obrastao lozom; u rukama drži jednu od mnogih reprodukcija koje je redovito kidao iz umjetničkih knjiga i koristio u izradi kopija (reprodukciju bi pričvrstio za dasku koju bi pomoću dvije kvačice prikvačio za slikarsku paletu); reprodukciju drži u rukama, ne mogu vidjeti što prikazuje, ali vidim da mu se suze slijevaju niz obraze i da u tišini nešto mrmlja. Uspeo sam se trima stubama do njegove sobice na polukatu da mu ispričam kako sam iskopao kostur štakora; sada se brzo i tiho povlačim, korake mi prigušuje tepih na stubama, zatvaram vrata na sobici, ali poslije, - 13 -

dok on pije kavu, iskradem se gore i pronađem sliku na njegovu stolu: riječ je o slici neke gole žene koja leži leđima okrenuta promatraču, vitka žena tamne kose, leži na nekakvoj sofi ili krevetu ispred crvenog zastora, njeno mirno zamišljeno lice vidi se u zrcalu koje ispred nje drži putto s plavom vrpcom preko ramena; istaknuta su njena vitka gola leđa i obla stražnjica. Moj se pogled zatim premješta na nježna ramena, fine kovrčave dlačice na vratu, zatim opet prema stražnjici gotovo opsceno okrenutoj prema promatraču; preplašen spuštam sliku, silazim u kuhinju u kojoj djed stoji pokraj moje majke i pjeva joj neku pjesmicu na francuskom koje se sjeća iz rata. *** Godine moga djetinjstva bile su preplavljene njegovim pričama o Prvom svjetskom ratu, uvijek iznova rat: nejasna junačka djela u blatnim ravnicama pod kišom granata, praskanje hitaca, kričanje sjena u mraku, zapovijedi izvikivane na francuskom, sve to s mnogo - 14 -

smisla za dočaravanje ispripovijedano iz njegova stolca za ljuljanje – nadalje je tu stalno bila prisutna bodljikava žica, šrapneli su nam letjeli oko ušiju, mitraljezi su štektali, svjetlosne kugle opisivale su visoki luk po tamnom nebu, merzeri i haubice ispaljivali su projektile, tisuće bombi i granata, dok su tetke srčući čaj s udivljenjem kimale, a ja sâm nisam mnogo više upamtio nego da je moj djed zasigurno bio junak u razdoblju koje je od mene bilo udaljeno kao i srednji vijek za koji sam čuo u školi. No da, junak je ionako već bio, on koji mi je davao poduku iz mačevanja, brusio moj džepni nož, učio me crtati oblake lagano brišući gumicom sjene koje prethodno naneseš komadićem izgorjelog drveta iz pećnice, ili kako prikazati bezbrojne listove na drvetu a da ih ne crtaš doista sve – prava tajna umjetnosti, kako je govorio.

Priče su postojale da bi se zaboravile, jer uvijek bi se iznova vraćale, čak i najneobičnije priče o umjetnosti i umjetnicima. Da je stari Beethoven toliko opsjednuto radio na Devetoj simfoniji zato što je bio gluh, već sam znao, ali tome se jednoga dana pridružila užasavajuća informacija da se čak nije trudio pristojno otići na za­hod dok je radio nego je “nuždu obavljao pokraj klavira”, zbog čega je – citiram – “onu lijepu pjesmu o svim ljudima koji su postali braća komponirao pokraj hrpe govana”. Zamišljao sam velikog kompozitora gluhog kao top kako sjedi u nekom bečkom interijeru s kapitelima zlatne boje, s raskošnom perikom, gamašama i galošama, pokraj hrpe izmeta u obliku piramide više od metra i svaki put kada bi se začuo predivni adagio iz Pastoralne simfonije tijekom jednog od onih dugih, dosadnih, nedjeljnih poslijepodneva, dok bi moji roditelji i djed i baka dremuckali uz radio na smeđoj sofi ukrašenoj cvjetnim motivima, vidio bih brdo dreka pokraj sjajno lakiranog spineta, dok bi se kukavica iz Bečke šume glasala među drvenim puhačkim instrumentima i violinama, a moj se djed trudio držati oči zatvorenima: njegovo strahopoštovanje pred romantičnim ge­nijem, u koji je duboko vjerovao, nije mu dopuštalo da u takvim trenucima gleda - 15 -

banalnost svojih ukućana. Tek mnogo godina po­slije shvatio sam da je on sâm otprilike godinu i pol doista živio pokraj hrpe izmeta – u strašnim rovovima, gdje bi te, čim pomoliš nos da bi obavio nuždu negdje drugdje, kaznili prosviravši ti glavu. Ono što je htio zaboraviti vraćalo se dakle u djelićima priča, u apsurdnim detaljima, bilo da se radilo o raju ili paklu, a te sam djeliće i detalje morao slagati u slagalicu kako bih shvatio nešto od onog što se cijeli život odvijalo u njemu: borba između uzvišenog prema kojem je stremio i sjećanje na smrt i propast koje ga je i dalje držalo u šaci. *** Kod kuće je djed uvijek nosio takozvane kieltjes, kute, uvijek iste bijele ili blijedo sive kratke suknene jakne, duljine staromodnih kućnih haljetaka, što ih je odijevao preko bijele košulje s kravatom.

Koliko god da su majka i baka prale i iskuhavale te stare pamučne kute koje je nosio uz stanovitu eleganciju, ove bi ostajale pune šarenih mrlja: raštrkani potezi uljne boje u svim duginim bojama, ispremiješani otisci prstiju, kompozicija nemarnih, intrigantnih poteza, ćudljivi grafiti kao ostaci pravog posla.

Taj pravi posao kojim se nesmetano mogao baviti od prijevremenog umirovljenja kao ratni invalid od svoje četrdeset i pete godine, bilo je slikanje za svoj gušt. Sobica na polukatu u kojoj je iz dana u dan stajao pred malim prozorom mirisala je na laneno ulje, terpentin, laneno platno, uljanu boju. Da, čak i miris velikih komada gumice za brisanje, izrezanih nožem na određenu veličinu, mogao se osjetiti u jedinstvenoj mješavini koja je tvorila njen ugođaj, sjaj beskrajnih tihih sati koje je proveo marljivo i uzaludno slijedeći velike majstore. Bio je virtuozni kopist koji je poznavao sve tajne starih materijala i preparata koje su slikari od renesanse naovamo upotrebljavali i jedni drugima prenosili. Poslije rata u svom je rodnom gradu pohađao večernje satove crtanja i slikanja, iako ga je - 16 -

njegov pokojni otac, slikar fresaka u crkvama i kapelama, odgovarao od toga. Mada je u to vrijeme još morao obavljati teške fizičke poslove, nastavio je, a u vrijeme kada je već zašao u životnu dob u kojoj se obično ženilo, dobio je “diplomu o sposobnosti za slikanje i crtanje prema anatomiji”.

Kroz svoj prozor mogao je vidjeti odvojak rijeke Schelde, livade s tromim kravama, nisko polegnute teretne brodove koji su brekćući prolazili ujutro, izdignute, brže, prazne brodove koji su u predvečerje odlazili iz grada. Taj je prizor naslikao bezbroj puta, svaki put s izmijenjenim svjetlom i drugim bojama, u drugom trenutku dana, u drugom godišnjem dobu, drugom raspoloženju. Svaki list crvene loze slikao je po prirodi – očito je umjetnost ipak htjela iznimke u svom zakonu iluzije – a kada bi kopirao neki detalj Tiziana ili Rubensa, odlikovalo bi ga izvježbano strpljenje, nepogrešiv crtež uglje­nom ili grafitnom olovkom, poznavanje tajni miješanja boja, razrjeđivanja pigmenta, puštao bi prvi sloj da miruje dovoljno dugo kako bi na njega nanio drugi koji je trebao ostaviti dojam dubine i prozirnosti – jedna od brojnih velikih tajni umjetnosti.

Velika strast bile su mu krošnje, oblaci i draperije. U tim bezobličnim motivima mogao si je dati oduška, odlutati u svijet svjetla i tame, oblaka zaleđenih uljnom bojom, svijet chiaroscura u kojem mu se ljudi nisu nametali jer u njemu je nešto – teško je dokučiti što – bilo slomljeno. Njegova srdačnost uvijek se miješala s plahošću, kao da je vječito bio u strahu da bi mu se netko mogao previše približiti zato što je bio odveć ljubazan. Istovremeno je živio u svojevrsnom povišenom, plemenitijem obliku susretljive nedužnosti, a ta je naivnost tvorila jezgru njegova vedrog bića. Njegov brak s Gabrielle bio je besprijekoran za neupućene. Srasli jedno s drugim poput dva stara stabla koja su desetljećima morala rasti isprepletenih krošanja u borbi za slabo svjetlo, živjeli su svoje jednostavne dane, prekinute samo bezbrižnim veseljem svoje kćeri jedinice.

Dani su nestajali u naborima rasutog vremena. On je slikao.

- 17 -

Sobica na polukatu koja je služila kao atelje do kojeg su s malog odmorišta vodile tri stube, bila je i njihova spavaća soba; nevjerojatno je koliko su ljudi prije smatrali normalnim da raspolažu s tako malo prostora. Iza njegova radnog stola uza zid je stajao krevet tako da se njegova žena u snu uvijek mogla nasloniti na zid jer je u njihovom prilično uskom krevetu spavala što dalje od njega. Nabori i oblaci, krošnje i voda. Najbolje od njegova izričito tradicionalnog djela sastojalo se od nekoliko bezobličnih mrlja, čudnih apstraktnih masa koje je smatrao vjernošću prirodi, slikanjem prema modelu koji je Bog rasprostro pred njegovim očima, a koji je on svakodnevnim radom trebao razviti akribičnim strpljenjem poniznog kopista.

No bio je to i danak koji je vjerno plaćao kao oblik žalovanja zbog preranog gubitka oca, poniznog crkvenog slikara Franciscusa.

Više od trideset godina čuvao sam i držao zaključane bilježnice u koje je brižno, jedinstvenim predratnim rukopisom zapisivao svoja sjećanja; dao mi ih je nekoliko mjeseci prije svoje smrti 1981.

Tada mu je bilo devedeset godina. Rođen je 1891., činilo se da njegov život nije bio ništa drugo do zamjena dvaju brojeva u godištu. Između tih dviju godina nalazila su se dva rata, nezamisliva krvoprolića, najnemilosrdnije stoljeće cijele ljudske povijesti, pojava i pad moderne umjetnosti, svjetska ekspanzija motorne industrije, Hlad­ ­ni rat, nastanak i propast velikih ideologija, izum bakelita, široka upotreba telefona i saksofona, industrijalizacija, filmska industrija, plastika, džez, zrakoplovna industrija, spuštanje na Mjesec, izumiranje brojnih životinjskih vrsta, prve velike ekološke katastrofe, otkriće penicilina i antibiotika, svibanj ‘68., granice rasta Rimskog kluba, pop-glazba, izum kontracepcijske pilule, ženska emancipacija, pojava televizije, prvih kompjutera – i njegov dugi život zaboravljenog ratnog veterana.

To je život koji me zamolio da opišem povjerivši mi svoje bilježnice. Život koji obuhvaća skoro cijelo stoljeće i koji je započeo na - 18 -

nekom drugom planetu. Na planetu sela, poljskih putova, kočija s konjima, plinskih svjetiljki, kaca za pranje, pobožnih sličica, starih zidnih ormara, vrijeme u kojem su žene bile starice u svojoj četrdesetoj, vrijeme svemoćnih župnika koji su zaudarali po cigarama i neopranom donjem rublju, vrijeme neposlušnih građanskih kćeri u ženskim samostanima, vrijeme sjemeništa, biskupskih i carskih uredbi, vrijeme koje je započelo svoju dugu agoniju kada je mali, musavi Srbin Gavrilo Princip 1914. loše naciljanim pucnjem raznio u komadiće lijepu iluziju stare Europe i time dao povod katastrofi koja će i njega, mog malog plavookog djeda, zadesiti i zauvijek ovladati njegovim životom.

Namjeravao sam pročitati njegove memoare tek kada budem imao dovoljno vremena da se posvetim samo njima, polazeći od toga da će me njihovo čitanje toliko obuzeti da ću odmah poželjeti napisati njegovu životnu priču, drugim riječima da za takvo što moram biti slobodan, da se ne smijem baviti ničim drugim osim njima, kako bih mu stajao na usluzi. No godine su prolazile i približavao se čas kada će se zbog neizbježnog obilježavanja stogodišnjice fatalne 1914. pojaviti bujica knjiga koja će na gotovo nepreglednom brdu već postojećeg povijesnog materijala dodati još jedan nasip knjiga, jednako bezbrojnih kao i vreće s pijeskom u dolini IJzera*, marljivo dokumentirane, povijesne, izmišljene romane i priče, dok sam ja, privilegiran posjedovanjem njegovih memoara, te bilježnice bojažljivo držao pod ključem, nisam se usudio otvoriti čak ni prvu stranicu, znajući da će to biti obračun s dijelom moga djetinjstva, priča koja će se, ako se ne požurim, pojaviti u trenutku kada će

flam. IJzer, u hrvatskoj povijesnoj literaturi poznata kao Yser, rijeka u sjevernoj Francuskoj i jugozapadnoj Belgiji (Zapadnoj Flandriji). Svi su toponimi zbog dosljednosti ostavljeni na nizozemskom jer se nalaze u Flandriji, op. prev. *

- 19 -

čitatelj zijevajući okrenuti glavu od još jedne knjige o tom prokletom Velikom ratu. Bilježnice sam držao pod ključem, unatoč tome što sam znao, budući da se radilo o neobično dobro dokumentiranom svjedočanstvu, da im je mjesto u arhivu Prvoga svjetskog rata – ili drugim riječima, da sam svojom užasnom indolencijom zatajio jedno izražajno svjedočanstvo iz prve ruke koje je trebalo postati javno dobro. Povrh toga me obuzeo strah od neuspjeha koji me još više blokirao. A kad sam se prisjetio nekih njegovih priča koje mi je prije ispričao i počeo shvaćati činjenično stanje i pozadinu mnogih stvari, spopao me osjećaj nemoći i krivnje. I opet sam tratio dragocjene godine, marljivo se baveći brojnim drugim stvarima, u luku zaobilazeći bilježnice, te strpljive nijeme svjedoke u kojima je djedov brižan, elegantan, predratni rukopis bio pohranjen kao u skromnom svetištu.

U godinama odgađanja i potisnutog osjećaja krivnje na svjetlo je izašlo nešto zbog čega se taj problem učinio još važnijim. Jedan od mojih stričeva koji je ocu došao pomoći zamijeniti nekoliko trulih dasaka u starom parketu skromne vile koju je djed dao izgraditi 1930., u plitkom podrumu ispod salona, u najmračnijem kutu, u prašini je pronašao nadgrobni kamen. Dozvao je oca i njih su dvojica četveronoške dopuzala do kamena osvjetljavajući put džep­ nom lampom. Bio je to nadgrobni kamen djedove majke. “Dovraga, znači tu ga je sakrio!” čuo sam oca kako uzvikuje. Odvukli su težak kamen do otvora i izvukli ga gore. Tada do mene nije doprlo značenje tog događaja, moj je djed već desetak godina bio mrtav i nisam uviđao zbog čega bi netko tako duboko u podrumu zakopao neki nadgrobni spomenik, očito čvrsto uvjeren da više nikad neće ugledati svjetlo dana. Mnogo godina poslije vidio sam da je otac nadgrobnu ploču pomoću teških metalnih klinova objesio na vrtni zid u međuvremenu obrastao bršljanom, otprilike metar iznad zemlje,

- 20 -

iza stare garaže u kojoj je prije parkirao automobil. Tada sam prvi put pažljivo pročitao što je na njemu pisalo: moli za dušu céline andries ro-d. 9-8-1868. umrle 20-9-1931. udovicu franciscusa martiena ženu henrija de pauwa *** Preda mnom leže dvije bilježnice. Prva je malena i debela, stranice su joj na hrptu obojene crvenom bojom. Korice su od svijetlosivog platna, kao kaputić skrojen od predratnog tvida. Druga je bilježnica

- 21 -

veća, gotovo A4-formata, ima starinske marmorirane kartonske korice, pomalo nalik na faux marbre koji je djed tako rado slikao po zidovima. U prvoj je bilježnici zapisao sjećanja na svoju siromašnu mladost u Gentu prije 1900. te dio iskustava u Prvom svjetskom ratu.

Imao je sedamdeset i dvije godine kada je započeo s pisanjem prve bilježnice – datum je 20. svibnja 1963. – možda kako bi ipak nekome mogao ispričati što je to izobličilo njegov život jer njegovi ukućani i članovi obitelji bili su siti tih priča i otpravljali bi ga govoreći “to si već puno puta ispričao”, “umorna sam, idem spavati” ili “moram ići”. Od smrti njegove žene Gabrielle u to je doba prošlo pet godina, a on je pisanjem na neki način završio razdoblje žalovanja.

U toj prvoj bilježnici njegov postojani rukopis gotovo se ne mijenja; pišući uglavnom tamnoplavom tintom, na spretan način niže priče jednu za drugom s mnoštvom sjećanja na dane provedene u sivom provincijskom gradu – vidim kako preda mnom još uvijek leži njegovo nalivpero Waterman na malom toaletnom stoliću iz devetnaestog stoljeća, koji je oslikao mramornim šarama sa željom da dobije izgled antikviteta. Originalna mramorna ploča vjerojatno je puknula; nespretno postavljena drvena ploča bila je malo preuska.

Za tim toaletnim stolićem godinama je sjedio i pisao iako je previsok i neudoban za sjedenje. Stolić, čija je jednostavna ladica umrljana šarenim potezima uljne boje, nalazi se iza mene, u sobi u kojoj pišem; još uvijek u njemu čuvam te dvije bilježnice. Druga bilježnica, koju je počeo pisati jer je požalio što je tako opširno pisao o svojoj mladosti u ponižavajućem siromaštvu, započinje objašnjenjem da se u prvoj bilježnici previše bavio s petit histoire te da sve mora napisati iznova, ali sad samo ratna sjećanja. Prva je bilježnica osim toga bila puna, a došao je tek do pola 1916.

On piše: Moj dnevnik o ratu 1914.–1918. ispunjen je više od polovice dosadnim pričama o djetinjstvu i mnogim nevažnim stranicama. Ono što - 22 -

sada pišem bit će samo o ratu, istinito i iskreno, ne kao iskazivanje počasti.

Tako mi Bog pomogao. Samo ono što mi se dogodilo. Moj užas.

U dnevniku je dakle sažeo brojne već ispričan priče kojima je tu i tamo dodao nove detalje kako bi nastavio do 1919. Ta druga bilježnica sadrži brojne traumatične scene iz doline rijeke IJzer, detalje njegovih ranjavanja, oporavke u Engleskoj, za njega tako važno otkriće freske u Liverpoolu; poslije 1916. kada je drugi put ranjen, piše sažetije zato što se opisivanje stravičnog života u rovovima ne može beskonačno ponavljati, davljenje štakora golim rukama koje bi onda noću ispekli iznad vatrice, kričanje drugova koji bi ostali bez udova, odmatanje rola bodljikave žice krvavim rukama u blatu, štektanje vatre iz strojnica, treštanje karteča, prštanje zemlje i rastrganih udova. Ali onda se opet dulje zadržava na svom trećem boravku u Engleskoj, u Windermereu u Lake Districtu. Na posljednjim stranicama te druge bilježnice, gdje dolazi do dramatičnih događaja koji su ga zadesili godinu dana nakon rata tijekom epidemije španjolske gripe, njegov se rukopis raspada. Kao da ga je napustila disciplina, no u onome što pripovijeda ostaje upadljivo suzdržan. Ispisani reci sad se pružaju ukoso preko stranica, spuštajući se s lijeva nadesno; ponekad se vraća svom starom, ujednačenom rukopisu, ponekad se sve ljulja. Sigurno je već dobrano prešao osamdesetu dok je s mukom črčkao posljednje stranice. Tada je pisao kemijskim olovkama raznih boja, a vid mu se prilično pogoršao; koliko ja znam, svih tih desetljeća koliko sam ga poznavao nikada nije nabavio nove naočale, na stranici nad kojom se mučio možda nije vidio gotovo ništa. Sedamnaest godina rada na ukupno šesto rukom ispisanih stranica. Sjećanje mu je i dalje bilo toliko bistro i upamtio je toliko detalja da nemam drugog objašnjenja nego da je bila riječ o svojevrsnoj traumatičnoj bistrini; detalji u drugoj bilježnici, u usporedbi s prvom, pokazuju da je živio sve dublje u rovovima svoga sjećanja. Cijeli se život nije mogao riješiti detalja, lista koji pada u sumrak netom prije nego što će po ne znam koji - 23 -

put pogledati smrti u oči, slika svojih mrtvih drugova, mirisa blata, mlakog vjetra iznad projektilima prerovane zemlje prvih dana pro­ ljeća, komada raznesenog konja u uništenoj živici. Na posljednjoj stranici nalazi se mrlja kroz koju kao da je probila vlaga; nastala je i rupa pokraj koje s jedne strane stoji riječ navečer, a s druge riječ panika. *** Ostavio sam pročitano da se slegne i započeo numeriranje stranica i bilježenje scena koje se ponavljaju u prvoj i drugoj bilježnici. Trebala mi je gotovo cijela godina kako bih pretipkao njegove memoare, tako da sam stekao uvid u način na koji su se događaji i prešućene priče međusobno povezivali. Bio je to mukotrpan posao; s jedne strane zaostajao sam za njim zato što mi je bilo nemoguće pratiti spoj starinske elegancije, nespretnosti i autentičnosti bez upadanja u manirizam, s druge strane zato što sam pri prenošenju njegova opširnog načina pripovijedanja u suvremeni jezik imao osjećaj da sam ga prevario. Čak me i ispravljanje njegovih često dirljivih pravopisnih pogrešaka ispunjavalo blagim osjećajem krivnje. Posao me suočio s bolnom istinom svakog književnog djela: prvo moram ozdraviti od autentične priče, pustiti je, kako bih joj se mogao vratiti na svoj način. Ali vrijeme je pritiskalo više nego ikada prije, a negdje u mojoj glavi ostalo je zabilježeno da to djelo moram završiti prije stogodišnjice Velikog rata, njegovog rata. Moja borba s njegovim sjećanjem.

Poput pisara probijao sam se kroz stotine rukom ispisanih stranica i proklinjao svoj osrednji stil koji je bio rezultat mog dvojakog pokušaja da mu ostanem vjeran, a da opet ispričam njegovu priču onakvu kakvom ju je on doživio. Naposljetku sam sastavio popis scena i ključnih riječi, zabilježio mjesta koja trebam posjetiti i dao kopirati bilježnice iz straha da će se izgubiti, nakon čega sam ih - 24 -

pohranio u nezapaljivi pretinac u banci; razgovarao sam s rijetkim preostalim veteranima koji su mi mogli navesti samo nekoliko ne­ sigurno izgovorenih detalja. Mog oca, njegovog zeta, koji je sad jedini ostao u kući na obali rijeke, zamolio sam da zapiše sve čega se može sjetiti; pomogao mi je, bistar i snažan kakav je još bio u svojoj devedesetoj, da zalijepim krhotine, da apokrifne verzije koje je djed desetljećima radosno pripovijedao usporedim s verzijama iz bilježnica, te da sve sagledam u donekle istinitim razmjerima. *** Kada pogledam fotografiju na starom toaletnom stoliću koji se nalazi iza mene, na njoj vidim nisku, zbijenu pojavu koja zrači neviđenim intenzitetom. Više od trideset godina nakon njegove smrti, njegove svijetloplave oči blistaju na licu uokvirenom rijetkom bije­ lom kosom, pomalo kao na slavnoj slici starog Arthura Schopenhauera: žilavi, veliki karakteri, za koje kažemo da više ne postoje zato što je život izgubio spartansku trezvenost u kojoj su takvi temperamenti mogli rasti i dozrijevati. Mogu ga čuti kako glasno govori, zarazno podizanje njegova glasa, kako se penje i spušta dok pripovijeda svoje priče, no nedostaju specifične riječi ili rečenice.

Okružuju ga mirisi: mirisi starinskog slikara i nešto neodređeno, njegov miris, njegovo nekadašnje tjelesno postojanje na svijetu, daleko od trenutka u kojem ovo pišem. Poput likova iz starih mitova i priča iz drevnih vremena, on je postao konkretan na posve drugačiji način, kroz intimnu povijest. A kada sam u potrazi za tragovima njegova života, uglavnom prepušten samom sebi zato što je skoro sve nestalo, često se pitam što nas to na taj ambivalentan način povezuje s djedovima i bakama. Je li to izostanak sukoba generacija koji vodimo s roditeljima? U provaliji koja zijeva između nas i njih, nalazi se borba za našu umišljenu jedinstvenost, a odmak u vremenu stvara iluziju da se ondje skriva veća istina nego u onome - 25 -

što znamo o vlastitim roditeljima. Riječ je o velikoj, snažnoj naivnosti koja nas potiče na radoznalost. *** Neobično je da su tek nakon čitanja njegovih memoara svoju povije­ snu tajnu otkrili i detalji iz mog vlastitog svijeta: zlatni džepni sat koji se razbija na podnim pločicama, krišom popušena cigareta iz srebrnog etuija od koje mi je bilo zlo kad sam imao petnaest, otrcani crveno-smeđi šal na jednom od otpisanih ormara u oronulom zimskom vrtu s vinovom lozom, pokapan rijetkim izmetom kosova koji su zalutali u staklenik i u panici se zalijetali u staklo sve dok glavom bez obzira nisu nestali kroz otvoreni prozor, kutijica sa starinskim priborom za brijanje srebrne boje iz koje se širio prodoran miris alauna i starinskog sapuna, prospekt iz Liverpoola koji je toliko često otvaran i zatvaran da se poderao na pregibima, metalna kutija s njegovim odlikovanjima koju sam pronašao tek dugo nakon njegove smrti, bakrena čahura teške granate na početku - 26 -

stubišta koju je svaki tjedan brižno laštio – zvao ju je tane – a koju sam cijelo svoje djetinjstvo smatrao nezgrapnom vazom za cvijeće.

Vrijeme je preda mnom postupno otkrivalo tajnu moga djeda – taj dugi život čiji je najveći dio bio epilog, zaglavak uz još gotovo srednjovjekovno djetinjstvo, strahotama ispunjen život mladog muškarca, nakon rata pronađenu i izgubljenu veliku ljubav, priču o njegovoj neiscrpnoj predanosti, njegovom bolnom odricanju, njegovoj dječjoj hrabrosti, unutarnjim borbama između pobožnosti i čežnje, beskonačnim molitvama izgovorenim klečeći, sa šeširom pokraj sebe na crkvenoj klupi, glava s bijelim vijencem pognuta ispred bezbrojnih slika svetaca i treperavih svijeća u polumračnim crkvama – strastveni osjećaj života od kojeg se na površini njegova mirnog svijeta nije moglo vidjeti ništa. *** Lutam ulicama svoga rodnog grada i vidim ga posve drugačijim očima otkako sam ga napustio prije više od desetljeća. Hladno je proljetno vrijeme, vide se oblaci kakve je rado crtao. Staro pročelje prodavaonice bicikala iz koje sam dobio svoj prvi crveni bicikl još uvijek je tu, ali slova su izblijedjela. Građanske kuće stoje napuštene uz asfaltiranu cestu koja nema nikakve veze s udobnim životom za kakav su prije više od stoljeća projektirane i izgrađene. Počinje sipiti kišica, automobili se pomiču u sporim kolonama preko Heirnislaana, iza kojeg se negdje nalazila mračna uličica gdje je proveo svoje prve godine, između ranžirnog kolodvora i kanala. Sad je ta aleja dio gradskog prstena; nekoć je to bio ljubak kraj zasjenjen visokim stablima ispod kojih su ljeti “plemkinje iz višeg građanstva”, kako ih je iz strahopoštovanja nazivao, kroz prozorčiće lakih jednoprega uz hihot gledale pepeljasto sive dripce koji bi ih u nedjeljna poslijepodneva dolazili gutati očima. Tu aleju Heirnis prelazio bi za maglovitih zimskih jutara, u klompama, poput malog - 27 -

junaka iz neke Dickensove priče, sa sobom vukući kantu: išao bi prositi ugljen od crnih i sjajnih muškaraca koji su tovarili tendere lokomotiva iza “željezničke štacije” Dampoort. Stigavši kući tešku bi kantu stavio iza peći, na što će njegova majka, kada se navečer umorna vrati s posla kod neke građanske obitelji, radosno ustanoviti da im te večeri neće biti hladno i da mogu jesti kuhano. On bi odmah potom poskakujući požurio u školu i zaradio bukvicu zbog kašnjenja. Sestre su mu se smijale zato što mu jezici i matematika nisi išli.

Negdje na padini pokraj pruge obrasle jorgovanom i bazgom posadio je kukuruz i svakoga dana zalijevao sve višu biljku vodom iz izubijane zdjelice sve dok je nije pronašao slomljenu i iščupanu – prizor koji opisuje opaskom: naša je obitelj malo pomalo bila sve usam­ ljenija u uličici.

*** Prolazim pokraj nenadahnuto sagrađenih stambenih blokova gdje se nekada nalazio stočni sajam u Gentu; sjećanja na to mjesto nosim u sebi kao snažnu mirisnu senzaciju. Taj stari stočni sajam bio je natkrivena otvorena hala, sa željeznim stupovima u pravilnim razmacima uz koje su se privezani bikovi krvavih očiju i zapjenjenih gubica topćući nogama otimali s lanca. Ispod mesarskih stolova tekla je vodenasta krv po ugaženoj slami, a bezoblična, svjetloružičasta brda od naslaganih pluća kao da su još živjela u svojoj klizavoj materiji. Srca su izrezana ležala pokraj jezika, glave su se prodavale na kilu, a oči koje su te gledale iz bakrene zdjele što se njihala na hunselu – kako je djed zvao praktičnu vagu s pomičnim utegom, kantar – bile su ukočene kao da duboko razmišljaju onkraj granica sveprisutne smrti, smrti koja je bila bliže životu od ičega što sam vidio ja, koji nikada nisam doživio rat. Pretpostavljam da se ponekad nenamjerno i nevoljko sjetio tog starog stočnog sajma gledajući krvoprolića kojima je svjedočio na obalama rijeke IJzer, - 28 -

Flamanski autor Stefan Hertmans rođen je 1951. u Gentu. Autor je romana, priča, eseja, kazališnih tekstova, te brojnih pjesničkih zbirki. Za svoja je djela višekratno nagrađivan. U njegove najuspješnije prozne knjige ubrajaju se roman Naar Merelbeke (Put za Merel­ beke, 1994.) te zbirka putopisa Steden (Gradovi, 1998.). Svjetsko je priznanje stekao romanom Slikar i rat (2013.) koji je postao međunarodni bestseler i kojim je 2014. osvojio prestižne književne nagrade AKO i Gouden Uil.

- 307 -

- 308 -

Romana Perečinec rođena je 1973. u Zagrebu, gdje je zavr­šila studij njemačkog jezika i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu te studij nizozemskog jezika i književnosti.

Radi kao profesorica njemačkog u osnovnoj školi.

Za Treći program Hrvatskog radija prevodi književne i teorijske tekstove (područje kulture i umjetnosti) za emisije Alternet (urednik Zoran Roško) i Broadcasting (urednica Nataša Ilić). Prijevodi su joj objavljivani u časopisima Zarez, Quorum i Libra Libera. Više puta boravila je na usavršavanju u Prevoditeljskoj kući u Amsterdamu i Antwerpenu.

U antologiji austrijske kratke priče Felix Austria prevela je šest priča. S njemačkog je između ostalih prevela romane Heike Geißler Rosa, Svena Regenera Gospodin Leh­mann, Zorana Drvenkara Sorry i Martina Walsera Zaljubljeni Goet­he, a s nizozemskog romane Ceesa Nootebooma Rituali i Iz­gubljeni raj, Harryja Mulischa Otkrivanje nebesa, Tommyja Wieringe Joe Speedboat, Erwina Mortiera San bogova i Huga Clausa Tuga Belgi­je.

- 309 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

This book was published with the support of the Flemish Literature Fund (www.flemishliterature.be).

Knjiga je objavljena uz potporu Flamanske književne zaklade.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Dizajn i prijelom Maja Glušić Fotografije iz autorove osobne arhive Godina izdanja 2016., rujan Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-794-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 310 -

- 311 -

Život Urbaina Martiena – umjetnika, vojnika, čovjeka koji je preživio strahote Prvoga svjetskoga rata – pohranjen je u dvjema bilježnicama što ih je za sobom ostavio nakon smrti. Kada ih više od tri desetljeća poslije otvori njegov unuk, pisac, pred njim će se odškrinuti vrata u cijeli jedan davno nestali svijet. Tko je doista bio Urbain Martien? Dječak koji krajem 19. stoljeća odrasta u obitelji siromašnog slikara fresaka?

Momčić koji miješa očeve boje i prkosi smrti radeći u stričevoj kovačnici? Mladić kojega će jedan od naj­ strašnijih ratnih sukoba iz slikara pretvoriti u vojnika, ili muškarac koji će oženiti sestru svoje voljene i svoju sudbinu nositi kao tajnu, sve dok je ne otkrije njegov unuk, desetljećima poslije?

Hertmansov Slikar i rat jedan je od onih nesvakidašnjih romana koji se vole i ne zaboravljaju. Pripovijedajući priču jednoga čovjeka, on na trenutak oživljava sliku njegova vremena, pokazujući nam kako su živjeli, ljubili, sanjali i razmišljali ljudi koji su nas donijeli na svijet. Prepun živopisnih detalja, meditacija o slikar­ stvu i glazbi, ovaj fascinantni dijalog mrtvoga slikara i njegova unuka dragocjen je susret prošlosti koju smo zaboravili i sadašnjosti koju sve manje razumijemo.

149,00 kn

- 312 -

www.fraktura.hr