smiljko i ja si mahnemo
Evelina Rudan
smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)
1
2
Evelina Rudan
smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove)
Fraktura 3
© Evelina Rudan i Fraktura, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-358-219-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1062245
4
1.
smiljko i ja si mahnemo kad gren z dela pogledan gori na strojarski na sedmi kat i ku se potrefimo smiljko i ja si mahnemo ja ode s ceste i on odzgora te zgrade okoli nas se uviju i razmaknu svaka na svoj kraj ljudi se nikako smanje, veture ujdu mi si mahnemo i nasmijemo se i oniput on jopet ima majicu ka ga grebe ja držin libar znopak i razbijamo cuke pokle te moji reć, ta grajanska dica nič ne kape (pokle trideset let to te reć i za moju dicu) ali kad si mahnemo tega još nič ni svi naši su živi i još su pravi ili barem tako zgleda i teplo je i mi smo potni i smijemo se na šterni vedran zna ki je darth vader 5
smiljko slaže rubikovu kocku ja gledam smiljketa brat gleda mene en – idem, z dela – s posla, ku – ako, se potrefimo – sretnemo se, doslovno: pogodimo se, ode – ovdje, odzgora – odozgo, spred – ispred, veture – auti, ujdu – pobjegnu, oniput – onda, jopet – opet, libar – knjiga, znopak – naopako, cuke – bundeve, pokle – poslije, te – će, kraći oblik za 3. lice množine glagola htjeti, tj. stit, 3. lice jednine je će, ponavljat će se više puta, a objasnit tek gdjegdje i ovdje, grajanska dica – djeca iz grada (s blagim dahom pejorativnosti), nič – ništa, kape – razumiju, tega još nič ni – ništa od toga još se nije zbilo, pravi – dobri, mili, zgleda – izgleda, čini se, potni – znojni, šterna – gustijerna, betonski spremnik za vodu kišnicu s okruglom kamenom građevinom i vitičastim željeznim okvirom na vrhu, darth vader – najzanimljiviji filmski SF negativac; Vedran, lik iz pjesme, već je tad znao da je njega neka velika muka natjerala na to, mi drugi saznat ćemo to s ovim novijim nastavcima
6
2.
smiljko i ja si mahnemo i šfalt i delo žmari on jopet gre s pete na prsti (trideset let pokle tako gre i moj najstariji sin) vedran i ja se smijemo i glumimo indijance ki išću krave po tragu krave su domaće i lahko hi je nać ali mi čitamo zlomljene grančice uvinute travčice, krvavastu zemlju mi čitamo i vedran govori indijanci su pravi, kaubojci su zli došli su na njihovo, uzeli su nin sve ja se slažen načelno isto si pensan, su, su, ti kaubojci zli zli, ma lipči, lipin vajk oprostin sva srića da je i wayne kaubojac a on ni lip, pak njemu ne moran oprostit ali cooperu bin oprostila vajk to ne govorin vedranu aš smo krave našli bile su tamo kadi su nan i rekli da te bit na stancijah, na picelovemu, u boškici u haluzovih parti smiljko gre napred i čita na rubu zadužbine 7
(trideset let pokle ja ću spat s čovikon ki sanja korake golana trevizea) ali ta hip se to ne zna brat cuflja odzad svi naši su još živi i vikat te na nas da zač smo zakasnili, da kadi smo bili da kega vraga u tu dobu delamo šfalt – asfalt, delo – posao, žmari – izblijedi, jopet – opet, pokle – poslije, ki – koji, išću – traže, hi – ih, krvavastu – crvenkastu, pravi – dobri, nin – njima, pensan – mislim, lipči – ljepši, vajk – uvijek, wayne – John, blizanac po horoskopu, američki glumac, visok, cooper – Gary, glumac, američki, da su mu oči plave, vidi se i u crno-bijelom filmu, aš – jer, kadi – gdje, te – će, na rubu zadužbine – vidi pod Clark, golan trevize – sporedni lik u Na rubu zadužbine i naslovni lik jedne neobično dobre jazz-skladbe, te – će, na stancijah, na picelovemu, u boškici, na haluzovih parti – sve redom mikrotoponimi, na prvom se najljepše spava, na drugom najljepše miriše sijeno, u trećem je najdublja hladovina, na četvrtom su najbolje jagode, cuflja – uglavnom neprevodivo, ali pokušajmo: netko mali hoda tako da se gega i poskakuje istodobno iza nekog većeg kojeg pokušava stići, ali neće mu uspjeti, te – će, kega vraga – kog vraga, što točno
8
3.
smiljko i ja si mahnemo i ruke nan zustanu u zraku meni odzdol i njemu odzgor i jopet smo u valici i beremo ljurljavice ljurljavice diše i mi dišimo njih i žuti smo oko nosa smiljko reče da je njemu žuta najlipča i ja rečen stešo vedran ne reče nič uzme bič i štoca komure da odlagne kravan brat je doma sestra se još ni rodila svi naši su još živi zustanu – ostanu, zaustave se, odzol – ispod, odzgor – iznad, jopet – opet, valica – mikrotoponim, deminutiv od vala, dolina, obično s obradivom površinom u dnu, kopnena uvala, ljurljavice – sunovrati, narcisi, najljepši cvijet u poznatom svijetu, stešo – isto, također, nič – ništa, komur – obad, diše – mirišu, štoca – ubada, vrškom drvenog dijela biča, odlagne – lakne
9
10
4.
smiljko i ja si mahnemo i nasmijemo se jedan drugemu i smih se zavisi po mršavih dubi mrež zgrad i jopet sidimo zdol šestilja i ja gledan u njega kako u onega ki sve zna gledan ga zato ča je pametan zato ča već zna čitat zato ča gre u školu zato ča su trave okoli mirne zato ča lišće treputlja a grote su teple od sunca i od istine zato ča vedran viče da donesemo, da ništo donesemo svi naši su još živi i did z brajad viče da se tornamo po malega mali je moj brat i ne stije nikamor prez nas se zavisi – objesi se, dubi – stablima, mrež – između, zgrad – zgrada, zdol – ispod, šestilja – žestilja (vrsta javora, kažu botaničari, ali ljepša vrsta, kažu pjesme), treputlja – treperi, zapravo treperka (riječ nije posve potvrđena ni usmeno ni pismeno), grote
11
– kamenje, ništo – nešto, z brajad – iz vinograda, se tornamo – vratimo se, po malega – po malog, zapravo po dječaka jer je mali poimeničeni pridjev, nikamor – nikamo, ne stije – neće, prez – bez
12
Evelina Rudan rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića (2000.), Posljednja topla noć (2002., zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt/Convincing Garden (u elektroničkom obliku, prijevod Hana Dada Banak, 2003.), Breki i ćuki (2008., nagrada Grada Rijeke Drago Gervais za rukopis 2007.) i Pristojne ptice (2008.) te slikovnicu Kraljevićev san (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom, 2010.). Zastup ljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski. Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filo zofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, inter tekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016.) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Ra dila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d.o.o.
123
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Danijel Žeželj Godina izdanja 2020., svibanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-219-1 Biblioteka Fraktali, knjiga 32 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
124
125
Smiljko i ja si mahnemo sigurno će sjati u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Gusto, a lako satkana priča nove knjige Eveline Rudan, osjeća se, morala je biti ispričana. Ona poseže sve do početaka, vraćajući se uvijek u sadašnje trenutke i na poznata mjesta, od kojih se zatim otiskuje uvijek u novi obilazak elipse pamćenja. Čitajući, posjetit ćemo istarska polja i šumarke, zagrebačke ulice i fakultete, Sueski kanal i New York, očešati se ramenom o cijelu galeriju likova: Kocbeka, Whitmana, Mary Poppins, Terryja Eagletona, Dantea, Viktora Emanuela III… Kolorit, preciznost i razgovornost jezika u Smiljku nešto su sasvim osebujno, a tu je i privlačnost obilja radnje: intimne, društvene i kulturne povijesti, emotivne i psihološke epike, skakanja s pozornice na pozornicu, inače tipičnije za prozu, što nas sve vuče dalje u obilazak osunčanih smultronstället – mjesta gdje rastu divlje jagode – smještenih između ovih korica; vuče u ono mitsko vrijeme kad “svi su još živi”. A iz divljih jagoda, podsjetit će nas Smiljko, nerijetko prijeti ugriz zmije. I da, Smiljko govori istarski čakavski – ali tako izravno i prisno da jezik pada u drugi plan, postajući naš i svačiji. Goran Čolakhodžić
119,00 kn ISBN 978-953358219-1
126 9 789533 582191
www.fraktura.hr