Smokva by Fraktura

Smokva

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture Jugoslavija, moja domovina

-2-

Goran VojnoviÄ&#x2021;

Smokva prevela sa slovenskog Anita Peti-StantiÄ&#x2021;

Fraktura -3-

Naslov izvornika Figa © Beletrina Academic Press, 2016. www.beletrina.si © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Anita Peti-Stantić i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-793-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 940474

-4-

-5-

-6-

komesar risto marjanovic´ dočekao je budućeg upravitelja šuma Aleksandra Đorđevića 1955. godine u Bujama onako kao što se pristoji u njegovim krajevima. Prostro je stol u svome u uredu i na njega rasporedio sve đakonije koje je njegova žena Jovana donijela sa sobom iz Užica. Slavni užički kajmak, duvan-čvarci, pečenica, slanina, ljuta kajsija, sve je čekalo Aleksandra, koji je, istina, doputovao iz bratske republike Slovenije, ali koji je, sudeći po imenu, bio čovjek iz njegovih krajeva s kojim će moći progovoriti koju po domaće. Risto je tek kako treba zasjeo na mjesto komesara u sjevernoj Istri, ali je žalio za starim krajem i već je bio shvatio da u njemu dragoj Jugoslaviji žive i stranci koji, istina, govore gotovo razumljiv jezik, ali ih on unatoč tomu ne razumije. Neobični su bili ti ljudi ovdje u Bujama. Risto ih je najradije izbjegavao i umjesto da ih gnjavi primjerene je učlanjivao u partiju, a neprimjerene je isključivao iz društvenoga života, puštao ih da idu svojim putem prije svega vodeći računa o tome da oni imaju što manje posla s njim i da on ima što manje posla s njima. Kad su mu javili da će iz Ljubljane stići mladić po imenu Aleksandar Đorđević, razveselio se toj vijesti kao da su mu najavili dolazak Josipa Broza Tita. Nešto mu je govorilo da će Aleksandar odmah razumjeti što nije u redu s ljudima u Bujama i da će mu Risto moći reći što se ne smije govoriti u svijetu bratstva i jedinstva, a da će Aleksandar, isto kao i on, primijetiti da se s tim ljudima ne može bratski razgovarati niti se bratski napiti -7-

niti bratski potući, da će i on sâm shvatiti kako od tih ljudi socijalizmu nema pomoći i da će razumjeti da ih je bolje pustiti na miru i da je bolje ne protjerivati boga iz njihovih neobičnih glava. Risto se nadao da pred Aleksandrom neće trebati glumiti da se danonoćno bori za napredak svoje domovine i da će mu moći priznati kako se više voli pritajiti u svom uredu, zatvoriti vrata i pretvarati se da nije unutra kad kucaju na njih, piti svoju kajsiju i razmišljati o svom zavičaju i o tome da bi, ako ikako bude mogao, odmah pobjegao natrag u šumu, među partizane, da ga je napustila njegova vojnička hrabrost i da je sada, u miru, postao bijednik, da samo čeka da padne mrak pa da se onda šulja po gradu, po gradu kojem naređuje, a povlači se po njemu poput ilegalca u ratu, da se tih ljudi, tih Istrana, boji više nego što se ikada bojao Nijemaca. Sve je to Risto želio ispričati Aleksandru premda je znao da će, kad jednom sjednu jedan nasuprot drugome, teško naći prave riječi, da tog Aleksandra uopće ne poznaje, da je on mlađi od njega, da dolazi iz Ljubljane i da je možda isto tako neobičan kao što su neobični ljudi u Bujama. Kad bi previše popio, Risto bi čak razmišljao o tome da možda uopće više nema normalnih ljudi koji su mu slični, da su i u Užicama sada svi drugačiji i da te i tamo, kao i ovdje, puste da govoriš i da te nikad ne prekinu, nego te samo gledaju široko otvorenih očiju, tako da ne možeš shvatiti što zapravo misle. Možda nigdje više nema nikoga, razmišljao je Risto, koji bi nekome mogao priznati da se boji tako otvorenih očiju u koje je uronio kao u živo blato, nikoga, kome bi on, politički komesar, član komunističke partije, mogao priznati da ga je strah ljudi koji samo stoje pred njim i slušaju. Aleksandar Đorđević je zato bio njegova posljednja nada, on bi sve to morao razumjeti, on bi morao znati o čemu Risto govori, jer je naš čovjek, a naši ljudi razmišljaju isto i vide stvari na isti način. I dok je u svome uredu nestrpljivo čekao Aleksandrov dolazak, grickao pripremljene nareske i trusio svoju ljutu kajsiju, Risto, naravno, nije mogao znati kakav se čovjek skriva iza imena koje je -8-

zvučalo tako prisno. Nije mogao znati da Aleksandar Đorđević ni u čemu nije tipičan predstavnik svoga roda, jer roda na koji je upućivalo njegovo ime, uopće nije imao. Rođen u Novom Sadu 1930. godine, Aleksandar je u početku nosio prezime svoje majke, medicinske sestre i vlasnice knjižare Ester Aljehin, a ime mu je, prema maminim riječima, bilo od oca. O svom ocu, osim toga da je navodno porijeklom bio iz Ukrajine, da se zvao Aleksandar i da je navodno imao iste obrve kao i on, guste i bujne, u što je moj djed do smrti sumnjao, nikad nije saznao ništa. Za Ester, koja je od svoga oca Moše naslijedila malu novosadsku knjižaru, rat je počeo mnogo prije nego što su Novim Sadom počeli koračati prvi nacisti, a i ona je počela svoju bitku za slobodu puno prije od boraca za slobodu koje je zapamtila povijest. Tmurno i kišno proljeće 1937. godine bilo joj je dovoljno da zavede zubara Milorada Đorđevića, dovede ga do toga da se vjenča s njom, a onda kao gospođa Đorđević sa svojim sinom Aleksandrom Đorđevićem bez obrazloženja napusti svoga mladog muža i svoje rodno mjesto i preseli se u Beograd. U Beograd je stigla kao Branislava, prvo se zaposlila kao medicinska sestra, za što je bila školovana, a svima se predstavljala kao Miloradova udovica. Čak je išla i u crkvu i palila svijeće za njega, a mali je Aleksandar morao naučiti moliti za pokoj duše svoga lažno pokojnoga oca i privlačiti poglede beogradskih gospođa pune samilosti, a sve to zato da bi im se slika gospođe Đorđević i njezina sina ispred crkvenog oltara što dublje urezala u pamćenje. Sve u životu Ester Aljehin ili Branislave Đorđević bilo je promišljeno i podređeno jednostavnom cilju njihova preživljavanja bez ponižavanja i proganjanja. Moja se prabaka nije osjećala dužnom nikome se predstavljati svojim pravim imenom, ni pred kim nije osjećala potrebu za iskrenošću, nitko nije zaslužio da je upozna onakvu kakva je bila ispod maske. Prezirala je ovaj svijet koji se nije trudio sakriti svoje trivijalno neprijateljstvo prema svemu drugačijem, a s posebnom mu je nasladom lagala u lice pretvarajući se pred njim da je točno onakva -9-

kakvom ju je taj pokvareni svijet želio vidjeti. Igrala je svoju ulogu jedne od njih, predano je kao svoje prihvaćala njihove strahove i predrasude, primitivnost i neukost. Poput kameleona je preuzimala lik osobe koja gaji prezir prema okolini, ljubazno im se smije šila i klanjala iz dana u dan sve više usavršavajući svoju sposobnost laganja sve dok se nije izgubila u njoj pa je ta prepredena, proračunata i iznad svijeta uzdignuta Ester Aljehin, koja je kod kuće malom Aleksandru tiho čitala Josepha Rotha na njemačkom, nestala iza lažnog lika malodušne Branislave Đorđević, koja je muškim obožavateljima zgroženo objašnjavala kako je žena koja se jednom udala uvijek udana žena i da bi se morali sramiti svojih grešnih misli. A i takva Branislava Đorđević nije mogla u sebi suzbiti strah Ester Aljehin kad je u gradu ugledala prve nacističke uniforme i kad je čula za neobjašnjiv nestanak doktora Štiglica i kad je čula kako se šapće o tome da se noću nešto događa na starom beogradskom sajmištu. Strah je Branislavu Đorđević otjerao iz Beograda, gdje je nitko nije ugrožavao i nitko joj nije prijetio i nitko nije poznavao njezinu tajnu, no strah Ester Aljehin bio je velik, a njezina želja za preživljavanjem još veća, tako da su Branislava i Aleksandar Đorđević u veljači 1942. godine stigli u Ljubljanu, koju su u rukama držali Talijani, kojih se Ester zbog nekoga razloga bojala manje nego što se bojala Nijemaca. Osim toga, i Slovenci su joj se činili manje strašnima od Srba, prvenstveno zato što je Ljubljana bila prilično udaljena od Novoga Sada, a među Slovencima je sigurno bilo manje onih koji bi mogli poznavati njezinu tajnu. No njezin strah nije nestao dolaskom u Ljubljanu, nego se upravo povećao, jer su Slovenci buljili u nju sa sumnjičavošću nalik onoj kojom će domaći ljudi u Bujama trinaest godina poslije buljiti u Ristu Marjanovića. To je bila sumnjičavost prema strancima, a Branislava nije znala procijeniti što točno Ljubljančani vide u njoj i za što je njihovi pogledi optužuju. Zato se Ester Aljehin u Ljubljani još više pritajila. U bolnici je šutke obavljala svoje zadatke, a nakon posla se zatvarala - 10 -

u svoj skromni dom. Nije odlazila u šetnje gradom, nije išla u crkvu, nije išla na tržnicu, uopće nije izlazila među ljude kao što nije pokušavala preuzeti nove uloge, nije htjela biti dio gomile, jer joj je gomila bila toliko strana da je to nadilazilo njezine glumačke sposobnosti. Aleksandar je svoju mamu, doduše, u večernjim satima učio slovenski, na kojem se sporazumijevao s prijateljima u školi, no ona taj jezik nije progovorila ni sa kim. Učio ju je i talijanski, kojim su govorili u školi, a ona njega njemački, koji je naučila od svoga oca. Njemački je bio jezik neprijatelja, ali i jezik na kojem je pisao Joseph Roth, objasnila mu je. Na svijetu nema ničeg jednoznačnog, govorila mu je ta žena koja je poludjeli svijet gledala drugačijim očima. Svjetski rat svijet nije podijelio na dobre i na loše ni na naše i na njihove, rat je svijet konačno razdijelilo na nju i Aleksandra s jedne strane i sve ostale s druge strane. A ona se iz dana u dan borila u tom svom ratu, stalno na oprezu, vječna zarobljenica straha Ester Aljehin, straha koji se u njoj prvi put pojavio one davne 1936. godine u Novom Sadu kad je neki muškarac ušao u njezinu knjižaru i rekao da neće još dugo biti tako da neki prelistavaju knjige, a drugi prekopavaju njive, da će uskoro stići novi poredak. Ti su strahovi u Ester Aljehin bujali cijelo vrijeme, tako da Aleksandru u Ljubljani navečer nije dopuštala da upali svjetlo, počela je šaptati, od bolnice do kuće koračala je sve brže, a kad bi se zimi noć spustila već rano poslijepodne, trčala bi ljubljanskim ulicama, trčala bi do svoga stana, zaključavala vrata i naslanjala se na njih kao da su iza njih njezini progonitelji. U kasno ljeto 1944. godine, kad su Ljubljanom već vladali Nijemci, Aleksandar se navečer vratio iz škole i našao Ester kako leži pred vratima stana. Njezino je srce podleglo strahu i srušila se pred zaključanim vratima, usred Ljubljane koju nije bilo briga za nju, koja nije poznavala njezinu tajnu, koja nije razumjela i koja nije mogla razumjeti čega se ona toliko bojala, ona, Branislava Đorđević, nekadašnja knjižarica, udovica Milorada Đorđevića, medicinska sestra koja je uzorito - 11 -

obavljala svoj posao u ljubljanskoj bolnici. Neobjašnjive su smrti u to vrijeme bile česte i nitko se zbog njih nije uznemiravao, nitko se nije iznenađivao što je mlada žena umrla od srčanog udara, nikome se to u to čudno doba nije činilo ničim neobičnim. Došli su, Aleksandru izrazili sućut i krenuli dalje svojim putem, a njega su ostavili samoga u stanu u kojem se nije usuđivao upaliti svjetlo ni govoriti drugačije nego šapatom, da ne uplaši svoju pokojnu mamu. U osamljenom komesaru Risti Marjanoviću, koji ga je 1955. godine dočekao u Bujama s ostacima kajmaka, čvaraka i sušene govedine te gotovo praznom bocom rakije, Aleksandar Đorđević prepoznao je ostatke svijeta kojeg se bojala Ester Aljehin, svijeta koji bi morao biti njegov, a bio je sve drugo samo ne njegov, svijeta koji je u istoj mjeri prezirao i bojao ga se. On, Aleksandar Đorđević, stranac s imenom koje je zvučalo domaće, u kojem je Risto Marjanović vidio svoga budućeg prijatelja, srodnu dušu koja mu je bila nužno potrebna, nije mogao biti neprimjereniji da bude prijatelj tom nesretnom čovjeku. A to je Risto vjerojatno shvatio već u trenutku kad je Aleksandar ušao kroz vrata njegova ureda. Bilo je nečega u njegovu držanju, u njegovoj ozbiljnosti i šutljivosti, u strpljivom čekanju da Risto progovori, u tome što mu se obraćao s vi, u svemu. Još jedan, razočarano je pomislio Risto, još jedan od onih ljudi koje nije razumio, još jedan pred kojim ću se skrivati i kojega ću izbjegavati. Odmjerio je Aleksandra, koji je stajao na vratima i čekao upute, otpio i posljednji gutljaj svoje kajsije, a onda ustao i krenuo prema vratima. Ajmo. Što prije ti nađemo prenoćište, bolje za obojicu. Risto je odveo Aleksandra preko ceste do kuće koja je stajala na donjem dijelu glavnoga trga. Risto je otvorio vrata i ušao. Ključeve nemam, a i ne trebaju ti. Niko se neće gurati k tebi. Prije će bježati od tebe.

- 12 -

Pokazao mu je kuhinju, kupaonicu i spavaću sobu. Otvorio je ormar koji je bio pun odjeće. Ako ti bude trebalo prostora, možeš ovo pomaknuti ili baciti. Risto je skinuo nekoliko odijela s vješalica i spustio ih na pod ormara. Čije je ovo? upitao je Aleksandar. To? Ne znam. Od nekih Talijana. A gdje su? Ko? Talijani? Da. Otkud da ja to znam?! Otišli su negde. Bez svojih stvari? Risto više nije imao strpljenja za njega i njegova pitanja. Vidi, mogu ja sutra ujutro da pošaljem nekoga da isprazni ormare ako hoćeš. Ja ne mogu živeti u ovoj kući. Zašto? Pa vidite da tu žive ljudi. Što bi ti hteo? Da ti sagradim hotel? Sve kuće su takve. Oni su otišli, mi smo došli. Tako je to u životu. A šta ako se vrate? Skuvaj im kafu i ponudi meze. Kad je Risto otišao, Aleksandar se vratio u spavaću sobu i s poda pokupio odjeću koju je Risto tamo bacio. Objesio je odijela natrag na vješalice, zatvorio ormar i vratio se u kuhinju. Oprezno je kružio oko jedaćeg stola ne želeći ništa dodirnuti. U šalici koja je ležala u sudoperu ispod tankog sloja prašine vidio je stvrdnute ostatke kave, na dnu posude na štednjaku bili su pocrnjeli ostaci hrane, u peći pougljenjela drva i pored njih sitni komadići novinskoga papira s tankim nagorjelim obrubom. Na zidu je u visini njegovih očiju bila pravokutna svijetla mrlja, trag slike ili fotografije koja je tu bila

- 13 -

visjela. Aleksandar je pomislio kako ju je netko prisvojio, možda Risto ili netko drugi tko je smatrao da ima pravo ući u napuštenu kuću. Bio je već umoran i otišao je natrag u spavaću sobu te se zaustavio ispred kreveta. Nije mogao leći na tuđu posteljinu. Zato je legao na pod između kreveta i ormara, podmetnuo jaknu ispod glave i ubrzo zaspao. Srećom, njegovo se mlado tijelo u to doba još nije bilo naviklo na ugodu koju mu je nudio mekani ljubljanski krevet. Ujutro je Aleksandar rekao Risti da ne može ostati u toj kući. Komesar je zbog neizdržive glavobolje sjedio u mraku sa spuštenim škurama i zatvorenim očima. Objasnio je Aleksandru da su sve kuće u gradu nalik jedna drugoj i da će je, ako želi novogradnju, morati sâm izgraditi. Mamurni Risto, dakako, nije mislio ozbiljno, nego se čim prije želio riješiti dosadnog upravitelja šuma, ali na njegovu se žalost tom neobičnom mladiću činilo lakšim izgraditi svoju kuću, nego se useliti u tuđu. Slušaj, Đorđeviću, ako su svi mogli da se usele u takve kuće, možeš i ti. Razumeš? Ne izigravaj mi tu sveca i ne zajebavaj me, nego se pokupi nazad u svoju kuću. Nije moja kuća, druže Marjanoviću. Nije tvoja? Ne, nije. Sad je sve naše. Je l’ tako? Da. Ako dakle ja kažem da je kuća tvoja, onda je tvoja. Naše nije isto ko i moje. Šta si reko? Naše nije isto ko i moje. Ti mene zajebavaš? Ne. Dođi.

- 14 -

Risto je odveo Aleksandra do ceste i rukom mu pokazao na sjever. Vidiš ona brdašca tamo? Do njih seže moja komanda. Do granice. I tamo si možeš da sagradiš svoju kuću. Da kroz prozor gledaš Sloveniju. Tako je mamurni Risto Marjanović postavio temelje Aleksandrovoj kući u selu Momjanu, tik do slovenske granice, pet kilometara od grada, misleći da je na taj način primjereno kaznio mladog šumara za njegovu drskost. Tjedan dana poslije toga Aleksandar i njegova trudna žena Jana pješačili su dugih pet kilometara od Buja do Momjana. Aleksandar bi se svakih nekoliko metara osvrnuo prema svojoj ženi u očekivanju osuđujućeg pogleda, u očekivanju da se umorna Jana zaustavi, da ga upita je li možda zaboravio da je trudna i koliko je još daleko do njihove parcele. Ali Jana je samo hodala iza njega u tišini. Aleksandar je znao da ženina šutnja nije dobar znak i da ga na kraju puta neće čekati oduševljenje, ali mu nije preostalo ništa drugo nego da šutke nastavi put, ne želeći krivom riječju još pogoršati položaj. Nikada mu se, ni prije ni poslije, put od Buja do Momjana nije učinio daljim nego tog jutra, nikad nije bilo više prehodanog puta iza njih i nikad nije bilo više neprehodanog ispred njih, nikad se put nije strmije uspinjao, nikada nije više glavinjao po istarskim brdima. No Jana, unatoč već vidljivom trbuhu, nije zastajkivala. Koračala je isto onako žustro kao i on, a Aleksandar je znao da to ne može biti dobro i nadao se da će se Jana zaustaviti ispred Momjana i da će još na putu izreći sve one riječi koje su se nakupile u njoj. Ali Jana je šutjela i onda kad se Aleksandar zaustavio i raširio ruke. Evo nas. Onda joj je pokazao zaljev koji se sunčao pod brdom pa je prstom putovao po obali dolje sve do Umaga, koji se gubio u proljetnoj izmaglici, pokazao joj je Buje koje su se odavde činile poput malenoga

- 15 -

sela, malo većega od Momjana, i Republiku Sloveniju, koja je počinjala u podnožju njihova brda. Kao da mi priroda ljubi oči, tako je Aleksandar Risti opisivao pogled, želeći mu reći da je Ristina kazna za njega božji dar. Božjim darom je Aleksandar, zakleti ateist, nazivao svoju parcelu, ljuteći time onog drugog, još zakletijeg ateista, nesvjestan da će time razljutiti tog depresivnog očajnika više nego ičim drugim... Božji dar. Jana nikada nije vikala. Kad bi se naljutila, rijetke bi birane riječi izrekla polagano, jednu za drugom, s dugim stankama, gotovo nečujno, tako ukočeno da se svima u blizini ježila koža. Prazno je buljila pred sebe kao da joj je zastala krv u žilama, što je izazivalo strah, prvo Aleksandrov, onda njezine djece, a na kraju još i unuka. Aleksandar je govorio kako njezin pogled nikada nije bio tako jeziv kao što je bio toga jutra u Momjanu. Božji dar, rekla je Jana i ni riječi više, sve dok se nisu vratili natrag u Buje, natrag u kuću na rubu trga u kojoj su navečer na podu kuhinje prostirali strunjaču, u kojoj su svoje stvari uzimali iz kutija i vraćali ih u njih, u kojoj su jeli i pili iz posuđa koje su donijeli sa sobom iz Ljubljane i u kojoj su uredili svoje malo boravište za nuždu unutar velikoga tuđega doma. Aleksandru je sve rekla tim dvjema riječima koje su bile svjedočenje o putovanju trudne žene od Buja do Momjana, oda kući na kraju svijeta i tužaljka za domom u Ljubljani. Te su riječi bile pobuna protiv svega, a Aleksandar je u svom mladenačkom zanosu još uvijek vjerovao da Janu u toj stvari može pridobiti na svoju stranu pa je počeo graditi kuću u Momjanu uvjeren da će ona u toj kući, kad jednom bude sagrađena, naći svoj dom. Tko zna je li ga pri tome tjerala želja da prvi put u životu stoji na svojoj zemlji, da se napokon skloni na svoje i umiri u sebi strah Ester Aljehin ili je to bio samo njegov osjećaj pravde kojim je iz dana u dan cijelom svijetu želio pokazivati kako on, Aleksandar - 16 -

Đorđević, radije svaki dan pješači deset kilometara od Momjana do Buja i natrag nego da legne u tuđu postelju. I premda to svi rade, to još ne znači da je to i dobro kao ni da je to njemu prihvatljivo. Bilo kako bilo, jedno je bilo jasno. Iz Aleksandra je iz dana u dan sa svakim postavljenim kamenom progovarala njegova mati, ona koja ga je naučila da je s vremena na vrijeme normalno da svi budu ludi i da se za preživljavanje nije dovoljno pokoriti gomili. Jana nije odlazila s njim u Momjan, nego je ostajala u Bujama i malim, jedva primjetnim koracima preobražavala tuđu kuću u kojoj su bili prisiljeni živjeti u svoju. Sve stvari nekadašnjih vlasnika maknula je daleko od Aleksandrovih očiju. Posuđe je odnijela iz kuhinje, odjeću iz ormara, posteljinu s kreveta, čak je i zavjese skinula s karniša i spremila ih u podrum. Ogoljela je kuću i prognala njezine duhove, sve kako bi se Aleksandar uselio u nju, ali on se useljavao tamo gore, na kraju dugog i zavojitog puta koji nije vodio nikamo. Sa svakim ga je položenim kamenom na tom komadiću darovane mu zemlje bilo više, a manje ga je bilo kod nje. Sa svakom se kapi znoja koji je s njegova lica kapnuo na tlo i upio se u crvenu zemlju on sve više upijao u taj svijet. Jedan komadić svijeta sada je bio njegov, ne naš, bio je samo njegov. Osjećao je razliku i nije je se sramio, već je osjećao pravednost u tom posjedovanju, naplatu za godine koje je proveo kao beskućnik. Često bi navečer sjedio sâm na svojoj zemlji, gledao prema moru i pitao se je li to sreća o kojoj su govorili ili je to onaj osjećaj da samo postojiš, da ne želiš nikamo i da bi mogao nepomično sjediti i nikada se više ne pomaknuti. Aleksandar i Jana su svatko na svojoj strani gradili svoj dom pozivajući onoga drugoga k sebi. Bila je to dječja igra dvoje nedonoščadi, dvoje nezrelih ljubavnika koji su različito zamišljali odrasli život. Njegovo opravdanje bilo je djetinjstvo koje je proživio u strahu Ester Aljehin, a njezino je opravdanje bilo nepunih dvadeset godina. Njihovo je zajedničko opravdanje bila ljubav, neraskidiva - 17 -

magnetska sila koja ih je istovremeno privlačila i odbijala i koja će ih privlačiti i odbijati čitav život. Jednog se jutra Aleksandar odlučio na svom uobičajenom putu kroz grad malo skrenuti i zaustaviti se u kući, kod Jane. Preko dana bi obično bio zatrpan poslom koji je uglavnom sâm pronalazio, tako da je često samo besciljno kružio šumama označavajući stabla za sječu, a popodneva je provodio u Momjanu, gdje je kuća dobivala prve obrise. Onda je poželio razbiti taj ustaljeni obrazac i iznenaditi svoju ženu nenajavljenim posjetom. Nakon dugo vremena opet je ušao u kuću osvijetljenu prijepodnevnim suncem i u trenu shvatio što je Jana s njom učinila. Odmah je shvatio sve što je dotada iz večeri u večer promicalo njegovu umornom pogledu. Svi su tuđi predmeti nestali, a tuđa je kuća sada bila puna njih. Njihovi ostaci hrane, njihovo prljavo rublje, njihovo posuđe, njihove novine. Popeo se u spavaću sobu i vidio da je na krevet navučena nova, njihova posteljina, u ormaru su visjele njegove i njezine košulje. Više nije bilo odjeće koju je Risto bacio na pod i koju je on pokupio iza njega i objesio nazad na vješalice. Nestali su svi tragovi ljudi koji su nekad ovdje jeli i spavali. Napokon su bili sami u kući, napokon nije bilo nikoga tko bi nevidljiv čučao pored njih, nikoga tko bi nečujno koračao škripavim stepenicama i tko bi se po sobama skrivao od propuha. Sad je u kući vidio samo Janu koja je dolje, u kuhinji, kuhala večeru, koja je vješala rublje na uže razapeto između kuća preko ulice, vidio ju je kako naslonjena na prozor čeka da se umoran vrati iz Momjana, vidio ju je kako, dok on odmiče stol i prostire strunjaču po podu u kuhinji, ona u kupaonici odijeva spavaćicu i stoji na vratima čekajući da postelja bude spremna i da legne na nju. Znao je da je vidi zato što su njegova sjećanja ispunila sve kutke te kuće i izgurala iz nje one druge, tuđe. Kuća im se predala, a on se poželio zatvoriti u nju i ljubiti se s njom, i zaboraviti na dane i noći.

- 18 -

Tek je onda shvatio da Jana uopće više nije u kući i panično je izletio van bezglavo trčeći po gradu i tražeći svoju trudnu ženu. Ona je za to vrijeme u Momjanu kružila među zidovima neizgrađene Aleksandrove kuće dodirujući ih rukom kao da je s njih htjela strgnuti njegovu vezanost uz taj od svega udaljen kraj, kao da ju je htjela opipati, osjetiti, upiti. Hodala je među zidovima i zamišljala ga u onim popodnevima u kojima se natječe s noći trudeći se napraviti što više, sve dok se još vidi, dok ga zajedno s njegovom kućom ne prekrije mrak i pošalje ga natrag u grad, natrag k njoj. Zamišljala je svoga muža kako stoji pred golim kamenjem poput slikara pred platnom na kojem pokušava naslikati dom. Bilo je u tome nečega toplog, pucketavog, s mirisom podgrijane guste juhe, sa zidovima koji su na dodir nježni poput gole kože. Vidjela ga je zatvorenog u nju, zajedno s njom i njihovim djetetom, zaštićenog od svega što nisu njih troje. Nikad ga nije pitala kako zamišlja dom, a sad je jasno vidjela kako Aleksandar svojim prstima oblikuje njihovo toplo utočište. A onda je sve počelo. Uhvatila se za trbuh i odmah je znala da neće stići do Buja i da će roditi baš tu, u Momjanu, na kosturu nedovršena Aleksandrovog doma. Stala je na cestu i osvrnula se oko sebe, tražeći nekoga, bilo koga. Ni prvi put kad ju je Aleksandar doveo ovamo, ni sada, kad je propješačila taj put sama, nije srela ni žive duše. Kuće uz cestu djelovale su prazne, no prazne su djelovale i u Bujama, premda su u njima još živjeli ljudi. Krajičkom oka uhvatila bi prikaze koje su virkale kroz prozore ili su u daljini prolazile dvorištima. Ponekad bi čula nerazumljive glasove koji su preko trga dolazili do nje i činilo joj se da su to glasovi ljudi koji su živjeli u njezinoj kući, koji nju, uljeza, protjeruju odatle, i u strahu bi zatvarala prozore i skrivala se u kuhinju, u lupanje posuđa. Jana je sad htjela vidjeti prikaze. Htjela je čuti njihove glasove,

- 19 -

potplate cipela koje su doticale pod, zvuk noža koji reže krumpirovu koru, ribanje tkanine uz rifljaču, bilo što što bi odavalo njihovu prisutnost iza zatvorenih škura. Nije željela vjerovati mrtvoj tišini, dijete koje je bilo na putu van iz nje nije željelo vjerovati, zato se zaputila prema vratima i počela lupati po njima. Svom je snagom lupala po debelim hrastovim vratima pa joj se učinilo da čuje glasove, iste one kao i u Bujama, nerazumljive glasove kojih se bojala, no lupala je i dalje jer dijete koje je izlazilo iz nje nije znalo za strah i nije se bojalo prikaza, a vrata su se morala otvoriti, morala su se otvoriti djetetu koje je željelo u kuću. To dijete nije bilo uljez, ono se nije htjelo skrivati, ono je željelo među prikaze i među ljude, njemu su svi bili jednaki i svi su mu bili razumljivi, ono je lupalo i dalje pa su se njemu na kraju otvorila vrata i u njega su pogledale sitne oči starice i njemu su rekle nešto nerazumljivo, a i Jana je sada sve razumjela. Spotičući se od iscrpljenosti, Aleksandar je ugledao staricu koja je stajala nasred ceste. Učinilo mu se da ga čeka i pomislio je da to mora biti priviđenje. Već ju je vidio, no uvijek se nečujno šuljala oko svoje kuće, sklanjala se pred njim i nestajala iza ugla, a sad je gledala ravno u njega i pozivala ga k sebi. I priviđenja su bolja od beznađa, pomislio je Aleksandar dok je iza starice ulazio u kuću, a onda je začuo dječji plač kojem se približavao kao začaran, i stajao je uz neznanku koja je držala u naručju njegovu kćerku. Božji dar, rekao je kad je neznanka položila maleno dijete u nje gove velike ruke. Božji dar, ponovio je za njim iscrpljeni Janin glas i tek je tada Aleksandar na postelji u kutu sobe ugledao svoju ženu. Sjeo je pokraj nje želeći je poljubiti, no ona mu se izmaknula. Obećaj mi, rekla je i zastala. Njezino se tijelo još uvijek treslo od pretrpljenog napora. Obećaj mi da više nikada nećeš dopustiti da nas... da nas sele po svijetu. Obećavam, rekao je i poljubio je u znojno čelo. - 20 -

U tom su se trenutku sobom razlegli nerazumljivi glasovi koji su ih milovali, grlili i pjevali im. Aleksandar je pogledom potražio staricu. Grazie, donna sante. Prvi je put nakon rata progovorio talijanski. Prekinuo je svoje prokletstvo nad samim sobom, a glasovi u kući odjednom su postali razumljivi. Neznanke su šapćući govorile o ljepoti njegove djevojčice, o majčinim očima i očevim usnama. S godinama je božji dar u Aleksandrovim pripovijedanjima postao božji znak koji je odredio koji je od njegova dva doma, onaj u Bujama ili onaj u Momjanu, pravi. On je božjim znakom smatrao to što je njegova prvorođena kći rođena u Momjanu, a ne u Bujama, koje je službeno stajalo kao njezino mjesto rođenja, zato je obitelj Đorđević-Benedejčič ostala ondje, a kuću u Bujama prepustili su novim uljezima. Jana je radije govorila o božjoj kazni i o tome da je Aleksandra zbog njegove tvrdoglavosti i zbog toga što je svoju ženu prisilio da pješači od Buja do Momjana bog kaznio time što je zakasnio na rođenje svoje kćeri. Na što bi on svaki put rekao Ako je to istina, onda je bog jedna obična budala.

- 21 -

- 22 -

goran vojnovic´ pisac, redatelj i scenarist rođen je 11. lipnja 1980. u Ljubljani. Na književnj sceni pojavio se kao osamnaestogodišnjak zbirkom pozije Lep je ta svet, književnu slavu stekao je romanom Čefuri raus! iz 2008., 2011. objavio je roman Jugoslavija, moja domovina, a 2016. godine i svoj treći roman Smokva. Uspješan je scenarist i redatelj, snimio je niz kratkometražnih filmova te dva dugometražna, višestruko nagrađeni Piran – Pirano i hit film po vlastitom romanu Čefuri raus! Za svoje romane Čefuri raus! i Jugoslavija, moja domovina dobio je najvažniju slovensku nagradu za roman Kresnik, a obje su knjige prevedene na više jezika. Oba romana uspješno su postavljena na pozornicu. Goran Vojnović kolumnist je u više novina, a knjigu kolumni iz Dela Ko Jimmy Choo sreča Fidela Castra objavio je 2010.

- 365 -

- 366 -

anita peti-stantic´ je profesorica na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Na studiju se posebno bavi kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom i teorijskim i praktičnim pitanjima prevođenja bliskosrodnih jezika. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.) te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa, 2008.) te, s prijateljem i kolegom Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije (Srednja Europa, 2013.) i Language Planning and National Identity in Croatia (Palgrave MacMillan, 2014.). U posljednjih nekoliko godina tri je godine provela u Americi istražujući informacijsku strukturu rečenice i odnos semantike i sintakse u Centru za kognitivne studije Sveučililšta Tufts i uživajući u blagodatima bostonskoga akademskog života. Uz znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga te uređuje biblioteku za djecu i mlade Electa u izdavačkoj kući Algoritam. Promovira čitanje gdje god može, a najradije među mladima. U stvarnom životu i dobro i bolje dijeli s Mirtom, Ljudevitom, Vedranom i Goranom, a u virtualnom obitava na adresi anita.peti-stantic@ffzg.hr.

- 367 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Vedran Klemens Godina izdanja 2016., rujan Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-793-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 368 -

- 369 -

Jadran, bivši košarkaš, pokušava zajedno s Anjom vidjeti može li spasiti svoj brak, u kojem je naizgled sve idealno: dobar stan, izlasci, sin kojega vole… no ispod te površine kipti nezadovoljstvo. Kada Jadranu umre djed, on odlazi u Momjan, u djedovu kuću koja je obilježila njegovu obitelj, te pokušava povezati sve konce, sve detalje svoga nesređenog života, shvatiti oca Safeta, koji je 1992. nestao, ostavio ga i otišao u Bosnu, majku Vesnu te djeda Aleksandra i njegovu opsesiju knjigama. Od Ljubljane do Momjana u Istri i Bosanske Otoke, glavni lik Jadran pronalazi dijelove svoje obiteljske povijesti, ali još i više uspijeva razumjeti samoga sebe. Pričajući o tri generacije jedne obitelji, Goran Vojnović, jedan od najomiljenijih suvremenih slovenskih pisaca, priča veličanstvenu priču o tri velike ljubavi u tri ipak nesretna braka. Smokva je roman o potrazi za granicama vlastite slobode, o odricanju radi drugoga, o odustajanju od sebičnosti, ali i velikim trenucima koji nam se događaju kada ih nismo svjesni. Smokva vrvi od jakih, ali zatomljenih emocija, a iz sočnoga mediteranskog, prezrelog ploda koji puca po šavovima curi obiteljska saga koja može biti bilo čija povijest u kojoj se pretapaju sudbine, ljubavi, neostvarene želje i surove realnosti naših života. “Najambicioznija Vojnovićeva knjiga do sada.” — Samo Rugelj

149,00 kn ISBN 978-953266793-6 - 370 -