Smrtni grijesi feminizma

Slavenka Drakulić Smrtni grijesi feminizma Ogledi o mudologiji proťireno izdanje ulozi feminizma

1

Smrtni grijesi feminizma

2

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

Od iste autorice u izdanju Frakture: Nevidljiva Ĺžena i druge priÄ?e Mileva Einstein, teorija tuge Dora i Minotaur

ulozi feminizma

3

Slavenka Drakulić

Smrtni grijesi feminizma Ogledi o mudologiji proĹĄireno izdanje

Fraktura

4

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

© Slavenka Drakulić i Fraktura, 2020. © za tekst “Ulozi feminizma”, Zsófia Lóránd i Fraktura, 2020. © za “Predgovor prvom izdanju”, Veselko Tenžera, s dopuštenjem Ane i Marine Tenžera © za tekst “Pet žena koje neće ušutkati”, Meredith Tax © za prijevode tekstova Slavenke Drakulić s engleskog na hrvatski, Petra Bušelić Na stranici 23 reprodukcija naslovnice prvog izdanja knjige © Alfred Pal, s dopuštenjem Zdravka Pala Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Translation rights for Slavenka Drakulić are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-203-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1054545

tučak i prašnici

33

Tučak i prašnici

Nema roditelja kome dijete bar jednom u životu ne postavi pitanje: kako sam došla, kako sam došao na svijet? Biva to relativno rano, kad je djetetu četiri-pet godina i kada ga nismo (još) toliko izdresirali da ovo pitanje smatra nepristojnim.

U takvoj situaciji roditelj može posegnuti za odgovorima tipa: donijela te roda, našli smo te pod listom kupusa, izašao si iz koljena, i drugima (a za takvim odgovorima, na žalost, najčešće i poseže). Želi li pak biti pošteniji i prema sebi i prema djetetu, posegnut će za literaturom, ne bi li u njoj našao kakvu prikladnu pedagošku uputu. A tu, zapravo, počinju problemi. Literature ima, nije da je nema: razni seksološki priručnici kao Figurae veneris, Sve što ste oduvijek željeli znati o seksu i slično. No ta je za malo starije klince – one koji su uspjeli shvatiti da stvari nisu baš tako jednostavne i da voćarstvo i ptičarstvo nema neposredne veze s rađanjem. Osim toga, oni već vjerojatno sasvim dobro znaju kako su rođeni (i napravljeni, a sada ih zanimaju samo tehnički detalji). S literaturom za predškolsku djecu ili za njihove roditelje, stvari stoje mnogo lošije. Kako seksualni odgoj u školama nije obvezan, nema ni udžbenika za seksualni odgoj koji bi i ro­ diteljima mlađe djece mogao dobro poslužiti. Nikakve slične

34

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

prikladne i pristojne literature također nema, ukoliko baš takvom ne shvatimo jedan knjižuljak što ga je ne tako davno izdala zagrebačka Mladost. Radi se o slikovnici Kako sam došao na svijet?

C. Brelet-Rueff. Napokon, odahnut će odgovoran i savjestan roditelj i sav sretan pohrlit će da nabavi dragocjenu knjižicu...

Kupivši je, uzima je i pažljivo proučava: na koricama mutna slika jedne lijepe i mlade reklamne majke i jednoga ne manje lijepoga i reklamnog djeteta neodređenog spola. Fotografija toplih tonova treba da psihološki utječe na kupca-roditelja i stvori dojam nježnosti, intimnosti i povjerenja. Sam naslov Kako sam došao na svijet? kao da obećava pravi odgovor, iako pažljivijeg čitaoca može pomalo zbuniti: zašto “došao”, zašto ne “došla”? Čemu tako strogo determinirani spol djeteta koje pita – ili je baš to simptomatično?

No ne budimo feministički picajzli, a da knjigu nismo još ni otvorili. Rasklopimo li tvrde korice – nailazimo na adekvatnu grafičku opremu: unutrašnji je uvez od ružičastog papira s bijelim prugicama – uzorak koji neodoljivo podsjeća na spavaćicu ili donje žensko rublje. No to je tek asocijacija usput – iako ni ona nije bez vraga.

1. strana: Saznajemo da su “junaci” naše priče bratac i sestrica po imenu Saša i Vesnica, da je ljeto, da trče po plaži i igraju se lovice. Jedno od njih viče da je vjetar – snažan i jak – i to je dakako Saša, a drugo da je pijesak, i da vjetar juri za njim i da će ga uhvatiti, jer je brz i jak, odnosno muško. Saznajemo također da je odjednom zapuhao pravi vjetar i da se djeca vraćaju kući. Sve u svemu, nismo saznali bogzna što – i zapravo nam nije jasno čemu taj uvod, osim ako

tučak i prašnici

35

djeca moraju biti odsutna iz kuće zbog sasvim određenog razloga – a taj ćemo doznati na sljedećoj strani.

S desne je strane nejasan (da ne kažem mutan) crtež u žutom tonu istog brace i sekice, koji jure gore spomenutom plažom. Da se zaključiti da im je nekih 8-9 godina. Dakako djevojčica ima na sebi kupaći kostim s grudnjakom, a dječak ima loptu.

2. strana: Sada se dječica igraju u vrtu svoje kuće (koja je vjerojatno blizu plaže – možda vikendica?), pod rascvjetalom jabukom (možda jabuke negdje cvatu ljeti?). Majka prekida njihovu igru (okrutno – tako je to u životu) pozivom na ručak. Tek nam je sada jasno zašto su djeca bila odsutna: zato da bi na povratku kući bila neobično iznenađena maminim velikim trbuhom. Očigledno je da ga sada prvi put vide. Vesna pita zabrinuto: “Jesi li se prejela?” Iz toga možemo zaključiti dvoje: prvo da s djecom nešto nije u redu, jer bi već morala znati da od prežderavanja ne može skočiti toliki trbuh, i drugo, da ni s majkom nešto nije u redu, jer joj je iznenada skočio trbuh. Međutim nemamo vremena razmisliti o ovoj logičkoj zavrzlami, jer počinje zaplet: “Ne, ja imam bebu u trbuhu” – otkriva mama tajnu. Dakle to je ono pravo! Dakako, normalnu čovjeku nije jasno zašto bi to bila tajna – pogotovu kad je trbuh toliki da se već sasvim dobro vidi. (Njegovu veličinu potkrepljuje i fotografija na lijevoj strani na kojoj se vidi mama s ovećim trbu­ hom, djecom i rascvjetalom jabukom.) “Da je vidimo, da je vidimo!” – viču glupava dječica, što je sasvim nepotrebno jer valjda ipak nisu toliko glupa da misle kako se može vidjeti nešto što je u trbuhu. Ali, iznenađenja su moguća.

36

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

Vesna se ipak ne da prevesti žedna preko vode, pa pametno pita odakle beba u trbuhu?

3. strana: Mama se međutim nimalo ne zbunjuje tim pitanjem, pa bes­ ramno i beskrupulozno izjavljuje: “...Plod ste tatine i mamine ljubavi. Mi se volimo, pa kad smo poželjeli dijete, sjedinili smo se u zagrljaju.” (A inače nikako – ne dao Bog!). Ova rečenica predstavlja vrhunac lažnog morala – u njoj je naime sadržan cjelokupni odnos jedne kulture prema čovjekovoj spolnosti i može se sažeti u jednu rečenicu: tijelo je grešno, seksualni odnosi pakleni su grijeh – voditi ljubav grijeh je – ukoliko se ljubav ne vodi u svrhu prokreacije, odnosno produženja vrste. Ili, primjerenije djeci: fuj, fuj, to je kakano, mala djeca ne smiju dirati pišu (jer to nije lijepo, jer to nije pristojno, jer će doći baba-roga). Ne treba posebno napominjati kako se upravo prvi odgovori na ovo pitanje neobično duboko usijecaju u pamćenje – i kako upravo oni čine temelj kasnijeg (ne)pravilnog odnosa prema spolnosti i odnosa među spolovima uopće.

No da nastavimo. Nakon ove teze, slijedi klasika: priča o životinjama, voću i drugim biljkama – ukratko, “teorija tučaka i prašnika “ koju svi vrlo dobro poznajemo i koja nikada nikome ništa nije objasnila, a najmanje oplodnju. Nakon te strane ostajemo osupnuti, i da smo slučajno pali s Marsa, moglo bi nam se lako dogoditi da pomislimo kako žene oplođuju pčele svojim dlakavim nožicama! Sve je lijepo ilustrirano voćem i povrćem (što čini mrtvu prirodu), te tatom, mamom i pčelama (što čini živu prirodu).

tučak i prašnici

37

4. strana: Slijedi detaljna priča o rastu voća ili lekcija iz voćarstva.

5. strana: Vidimo crtež dvaju umilnih Disneyjevih zečića koji skakuću po livadici (u blizini kuće) i fotografiju dvoje dječice koja također skakuću po (sličnoj) livadici. Veza između ovih dviju slika nije jasna, a ni to na koji su način povezane s oplodnjom (osim ako autorica ne cilja na to da ima ljudi koji one stvari rade kao zečevi – ili nas možda želi upozoriti da one stvari rade i ljudi i zečevi).

S desne je strane odlomak iz Antićeve Rođendanske pjesme – mali doprinos izdavača, kojim teži dokazati da smo svi “iz ljubavi rođeni”. Hvala, mogli smo i bez toga “dokaza”.

6. strana: “Došla je večer, a s njom i mrak.” “Treba poći na počinak.” Ima u tome dosta logike, jer teško da bi došla večer a da ne bi pao mrak – međutim čini se da je mrak ovdje spomenut samo zbog rime: mrak – počinak. Naravno, Saša je odmah zaspao, dok njegova seka nije. Ona se zavukla pod pokrivač i špijunira mamu kako se svlači (špijunira zato što je nepristojno gledati nekoga – čak i samoga sebe – kad se svlači, pa bi mogla dobiti po guzi). Želi vidjeti mamu golu, jer shvaća (bistro malo) da će i ona jednog dana biti ista kao i njezina mama. Mama međutim primjećuje da je Vesna špijunira – a Vesni je to prilika da mamu pita kako se rodila (to opet sasvim

38

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

jasno pokazuje da je dosadašnje majčino objašnjenje bilo posve nedostatno i površno). Na suprotnoj strani crtež mame i djevojčice. Kako je mutan, ne razaznajemo potpuno primarne spolne oznake.

7. strana: a) Shematiziran crtež ženskih organa za reprodukciju (iz­ nutra). b) Shematiziran crtež ulaska spermatozoida (ne vidi se odakle dolaze, mada bi se dalo zaključiti kuda ulaze). c) Shematiziran crtež zametka u maternici.

Objašnjenje ispod slika: ponovno kategorična tvrdnja da dijete nastaje iz “ljubavne veze mame i tate”, a “ne spolne veze muškarca i žene” što je zapravo trebalo napisati. Zatim piše da spermatozoidi ulaze u trbuh. Kako? Kada se ono dvoje sjedine u zagrljaju. Da, ali kako? Oni se spoje... Sada je već potpuno glupo inzistirati na tom pitanju, jer je posve jasno da mama ne kani na njega odgovoriti. Što nam preostaje nego pomisliti da mama ni sama ne zna kako (događa se to ljudima), ili da je to supertajna dostupna samo odraslima, ili da se to uopće ne da objasniti.

8. strana: U međuvremenu probudio se Saša (i tako propustio da čuje glavnu stvar), koga zanima kako je to sa pticama. Mama objašnjava (i opet bez srama): “Ptica ima nekoliko ptića u isto vrijeme. Kako

tučak i prašnici

39

bi joj bilo teško letjeti s velikim trbuhom, ona sagradi gnijezdo i snese nekoliko jaja.” (Kako je ptica pametna! Kako je mama pametna!)

Na priloženim crtežima lijepo vidimo analogiju između razvitka ptice i čovjeka. Zanimljivo je da djeca znaju da ptić probije jaje kljunom, pa iziđe – a da ne znaju kako dijete izlazi. Nije ni čudo – pored takve mame!

9. strana: Mama se i dalje ne predaje i uporno obilazi oko istine kao mačak oko vruće kaše: te rađa se nakon devet mjeseci (što je točno), te rađa se u bolnici (što ne mora biti točno). Međutim opet nedostaje odgovor na ključno pitanje: odakle i kako beba izlazi? Iz mamina trbuha – toliko je jasno. Ali to je sve. Nije jasno je li, recimo, potrebno trbuh rasjeći da bi beba izišla – ili nije? Nigdje ne piše da beba izlazi između nogu, tamo gdje se piški pa još malo niže, iz jedne vrlo zanimljive rupice, koju mala djeca zovu pića ili piša.

Ali, autori su dovitljivi. Ništa nisu napisali, ali su zato nacrtali.

Iz toga će pametnoj djeci biti jasno da je to – to. Ona gluplja shvatit će istu stvar malo kasnije, a ona izuzetno glupa – sasvim prekasno.

10. strana: Vesna shvaća da i nju to čeka, pa pita: Boli li to? Mama odgovara NE (laže; po sto puta laže). “Bezgranična je radost imati dijete.”

Međutim jedno je imati dijete, a drugo je roditi ga.

40

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

11. strana: Mama tumači da beba mora jesti, kako bi rasla (a ne zato što je možda gladna). Po toj logici, odraslima i ne bi trebalo da jedu – jer više ne rastu... Čini nam se da se pamet Saše i Vesne neki put precjenjuje (misli se da znaju nešto što ne znaju), a neki put pod­ cjenjuje (jer im se tumače notorne činjenice) – a to je zapravo opći obrazac ponašanja prema djeci: za neke su stvari mala, a za druge dovoljno velika – u svakom slučaju, na njih se ne može ozbiljno računati. Kao da djetinjstvo zapravo i nije život, nego tek priprema za njega...

12. strana: I tako, dan je prošao – velik i značajan dan za dvoje junaka. Toliko su toga danas saznali... Ako ne baš o oplodnji, a ono svakako o voćarstvu (a tko zna od kakve im koristi to može biti u budućnosti).

Slijedi završni prizor – crescendo: jutro je, opet plaža, a plažom šeće neka druga mama i neki drugi tata s malom bebom (koju nosi mama). Zaključujemo da su mama i tata jer imaju malu bebu – a kada to ne bi bili mama i tata, onda bi to bila izvanbračna beba, a onda je, vjerojatno, ne bi uslikali za knjigu. Dakle šeću li se oni, šeću pustom plažom, a more se plavi, i nebo se plavi, i tatine su kupaće gaćice plave, i mamine se plave oči plave – a oni i dalje šeću i uživaju u zakonitom plodu svoje zakonite ljubavi – i baš im je fino.

Za to vrijeme ne znamo pouzdano što rade Saša i Vesna – ali to više i nije važno. Ono što je važno i što sigurno znamo, jest da će: “...jednoga dalekog dana i sami nekome biti mama i tata. Voljet

tučak i prašnici

41

će i brinuti se za svoje dijete, kao što sada njihovi roditelji nježno i brižno vole njih”. Nemam ništa protiv toga da roditelji djecu vole – međutim odakle ta sigurnost, ta izvjesnost da će i oni imati djecu? Ne govori li to zapravo da bi trebalo da oni imaju djecu?

Eto, priča je gotova, možemo sklopiti (tvrde) korice... Istina je da nismo bogzna što doznali o tome kako se dolazi na svijet – ali smo zato doznali drugu važnu stvar – kako se reproducira licemjerni moral i ljudska glupost. Zbog toga, i samo zbog toga, knjiga vrijedi para koje ste za nju dali. Kad ne bi bila tragična – bila bi smiješna. Što dakle da učini roditelj pošto je pomno i sa mnogo dobre volje proučio opisani knjižuljak? On se nalazi u istoj situaciji kao i prije, dok još za njim nije posegnuo. Nikakve upute nije dobio – a pustiti dijete da samo čita ovu knjigu i da na osnovi nje stekne prve informacije o tako važnom pitanju, bilo bi uistinu opasno...

Opet sav teret odgovora pada na roditelja. Kako smo uglavnom svi vrlo inhibirani i prestrašeni – i kao roditelji i kao ljudi – ponašamo se slično mami iz priče. Izbjegavamo prave odgovore. Pitanja zapravo ostaju otvorena dok ta ista djeca malo ne poodrastu i ne dokuče odgovore vlastitim, često bolnim iskustvom.

Književna reč, 10. 1. 1979.

Polet, 7. 2. 1979.

42

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

zabrinuti veseljak

43

Zabrinuti veseljak

Ovaj svijet ide do vraga, to je očito. I pravo je da ljudi budu zabrinuti zbog toga, osobito oni koji su toga svjesni, i koji o tome pišu ne bi li upozorili ostatak svijeta na opasnosti što na nj vrebaju.

To su obično obrazovani i ugledni ljudi, rekli bismo gotovo humanisti. Ali, ne lezi vraže, ni humanisti nisu što su nekad bili, pa se može dogoditi da se njihova iskrena zabrinutost ponekad otkrije kao kukavna farsa ili pak konzervativno moraliziranje.

Tako već duže vrijeme dežurni Startov fenomenolog Veselko Tenžera razmišlja o “fenomenima našeg doba”. Sudeći po prostoru koji zauzima i učestalosti s kojom se pojavljuje ne može se reći da nije plodan, i često nam se pruža prilika da uživamo u njegovoj blagoglagoljivoj baroknoj rečenici i specifičnom stilu. Upravo zbog tog stila skloni smo mu oprostiti mnogo površnih misli i sumnjivih teza. Ali čini se da se Veselko baš razmazio i razbaškario, pa je svoj ugled počeo iskorišćivati za proturanje teza bez veze. Toliko bez veze da mu ni njegovi dugogodišnji vjerni obožavaoci ne mogu to oprostiti. Naime u posljednjem broju spomenutog magazina u tekstu pod naslovom “Tehnologija sterilnosti i seks” Veselko po običaju opširno nagvažda o rađanju, seksu, djetlićima, homoseksualcima i odgovornosti – i u sve to upetljava nekoliko ne baš bezazlenih misli, odnosno teza.

44

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

Već na prvi pogled tekst se doima kao reakcija uplašenog mu­ škarca koji nije kadar uvidjeti činjenicu da se svijet oko njega mijenja. Već smo se otprije navikavali na njegove lamentacije i kuknjave nad koječim (nad psima, nad vinom, nad ribama itd.), pa nam više nisu čudne, naprosto smo se na njih privikli.

Ovaj put (za razliku) zabrinut je nad sudbinom svijeta (ne baš svijeta, nego Evrope – ali to je gotovo isto) koji je seks pretvorio u masažu od koje je uzbudljivije čak i “preskakanje kozlića ili vježba na parteru” (možda njemu) – a sve zbog tehnologije sterilnosti.

Da vidimo što to zapravo Veselka dira, zbog čega se on toliko brine i kukumavči? Je li to samo tehnologija sterilnosti ili i nešto drugo?

On naime “tehnologiju sterilnosti koja je u funkciji rađanja” optužuje za čitav niz negativnih promjena od kojih ga najviše smetaju tri: 1. seks srozan na razinu industrijskog pogona, 2. zamjena kvalitete kvantitetom i 3. seks okrenut homoseksualnim odnosima.

Prije svega, “tehnologija sterilnosti” (kako Veselko neadekvatno naziva kontraceptivna sredstva za sprečavanje začeća, odnosno kontrolu rađanja) dio je današnjega seksualnog života ljudi, dio odnosa među spolovima, činjenica s kojom je bolje računati nego osipati na nju drvlje i kamenje.

Ako nad nečim treba kukati, onda treba kukati nad svijetom (u cjelini), koji je takav da se čovjek mora ograničavati ne samo u rađanju djece nego i u nizu drugih stvari – što je temeljno političko, ekonomsko i ekološko pitanje.

Ono što Veselku stvarno smeta u sadašnjim seksualnim odnosima jest “ugroženi muški identitet koji je nekada načelno neograničeno proizvodio život” pa je dakle i vladao životom, bio

zabrinuti veseljak

45

gospodar i Bog, jer je odatle proizlazila njegova moć odlučivanja.

Jasno je zašto Veselko sada žali za “ugroženim muškim identitetom” koji je neobuzdano sijao život i njime vladao. Nema više neobuzdanog sijanja! A nema više ni neobuzdane vlasti! Zato i razumijemo njegov žal – možda bismo i sami žalili. Ali, je li muški identitet ograničen samo na proizvodnju (neograničenu, naravno) života? Je li to bit njegova potvrđivanja? Ako je tako, onda mi se čini da se nad ovako primitivno shvaćenim identitetom zaista treba sažaliti, jer podsjeća na djetlića iz crtića (duhovita Veselkova usporedba) koji “kucka po spiralama smatrajući to užitkom”. Tako reducirano shvatiti pojam muškog identiteta može samo jedna skučena, patrijarhalno kondicionirana svijest. Što se tiče kontrole rađanja (teze broj 1, tj. evropske ekonomičnosti nataliteta), koja, po Veselku, srozava seks na razinu in­ dustrijskog pogona i koja glasi: “Započela je epoha tehnologije sterilnosti, u funkciji kontrole rađanja, koja je seks srozala na razinu industrijskog pogona, jedinog koji postiže uspjeh niskom produktivnošću” – moglo bi se reći sasvim obratno. Kontrola rađanja, tj. kontracepcija, omogućuje potpuniji i slobodniji užitak, jer partnere lišava straha. Međutim stvar se utoliko komplicira što strah Veselko naziva “tajnom” i “misterijom” i u sve to upleće ljubav.

A od nestanka tajne i misterije njega hvata užas! O čemu se zapravo radi? U seksualnom odnosu bez kontracepcije nema ni tajne a još manje misterije, ima samo iščekivanja i pogađanja hoće-neće, s tim da je šansa 99 : 1 da hoće. Ne treba brkati strah i tajnu, jer iz toga može proizići neželjeno roditeljstvo, što već nije bez veze.

Naravno, pri svemu tom spekuliranju o tajanstvenosti gubi se iz vida ključna činjenica da upravo pilula omogućuje ženi

46

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

(i paru) da odgovorno pristupe roditeljstvu, da izaberu roditeljstvo, a ne da ono izabere njih, odnosno da im ono bude nametnuto slučajem i sudbinom (u čemu se valjda također sastoji “misterija”).

Nezaštićena žena, a ne zaštićena, jest industrijski pogon za rađanje, ovisna o muškarcu, o njegovoj zaštiti, o njegovoj dobroj (ili lošoj) volji, o smislu za odgovornost (ili neodgovornost), o ekonomskoj sposobnosti i hirovima raspoloženja.

Nije čudo što se takva pozicija Veselku svidjela – vlast je slatka!

Teza br. 2 glasi: “Strah od djece, ili programirane proizvodnje djece danas i tjera tolike ljude da, nakon ispunjene obiteljske norme, traže u kvantiteti veza izgubljenu kvalitetu ljubavi.” Ova simplifikacija toliko je besprimjerna da Veselku treba čestitati na hrabrosti. Međutim obrat ove zanimljive teze vjerojatno bi nas naveo na zaključak: kad se ne bismo bojali djece, odnosno kad bismo stihijski rađali, naše obiteljske norme ne bi bile ispunjene (ili nikada ne bismo bili sigurni da su ispunjene), pa nam ne bi ni padalo na pamet da kvantitetom odnosa nadoknađujemo kvalitetu ljubavi. Jasno – to nam ne bi padalo na pamet naprosto zbog toga što ne bismo imali ni vremena ni fizičke mogućnosti baviti se time, uz čopor djece za koju se treba brinuti. Ali razmislimo li, vidjet ćemo da jednostavna formula: više djece – manje ljubavnika, ne funkcionira. Naprosto zato što nije stvar ni u strahu ni u ljubavi. Fine su građanske familije već odavno razriješile taj problem tako što su angažirale guvernante da čuvaju brojnu (spon­tano rođenu) djecu i tako su osigurale vrijeme za brojne kvantitativne odnose. Uostalom V. T. nikako da shvati da se ne radi ni o tehnologiji, ni o strahu, ni o tajni – već o ekonomiji, i da jedino ekonomija danas pruža odgovor na pitanje ograničenog ili spontanog rađanja. Siromašni, ali sretni – što bi po Veselku bilo pravo, i ljudski, tj. humano – danas je, nažalost, čista dema-

zabrinuti veseljak

47

goška laž. Naime to je nemoguće. Evropljani nisu jedini na svije­ ­tu. A oni koji su siromašni i imaju puno djece nisu baš sretni, kao što imamo prilike vidjeti svake večeri u Dnevniku. Pitanje je što Veselko misli – bi li njima trebalo preporučiti ograničenje rađanja pa da budu manje sretni, ali barem siti?

Dolazimo do teze br. 3: “I upravo ta tehnologija sterilnosti okrenula je dijelove spolova na onu stranu gdje još ima nepoznatog, tajne i zabrane, uzbuđenja, grijeha...” Pilula i planirano rađanje usmjerili su čovjekovu najvitalniju energiju na “krivu adresu života” – homoseksualnim odnosima. Dakle odnos između upo­ trebe pilule i homoseksualizma (muškog i ženskog) upravo je proporcionalan. Ne treba opet ponavljati da je ovo simplifikacija i matematički obrazac koji baš ne štima kad se radi o ljudima. Kad bi barem sve bilo tako jednostavno kako se to pričinja Veselku!

Onda bismo lako pronašli i rješenja... Možda tek treba napomenuti da nečijem načinu života ne treba nametati nikakve idealne projekcije u ime dobrih, starih vremena kada se znalo tko je mu­ ško a tko je žensko, a pogotovu se znalo tko je gospodar a tko podčinjeni. Ovu tezu br. 3 nadopunjuje i opaska da samo djeca životno vežu ljude, na čemu se ne treba zadržavati, jer je jasno da djeca slabo ili nikako vežu ljude, već ih vežu ekonomski, imovin­ ski, pravni ili emocionalni odnosi. Kada je brak ozbiljno u kri­­zi, nikakva djeca neće ga spasiti, jer djeca nisu na svijetu da spašavaju propale ljudske odnose i da zabavljaju ljude koji ne znaju što bi sa sobom, osim da “razmjenjuju sumnje i dan i noć”.

“Priznajem da će mi zauvijek ostati tajnom tip energije koji drži dvoje ljudi u braku bez djece, jasno, ukoliko medicinski razlozi nisu posrijedi. Zapravo, svako novo dijete na ovom globusu vrijedi više od svega što je čovjek stvorio, jer to što je stvorio vrijedi samo po čovjeku” – kaže Veselko. Sasvim je razumljivo,

48

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

iz svega dosad rečenog, zašto je njemu tako tajanstven odnos dvoje ljudi bez djece. Pa neka, neka tako i ostane, neka to i dalje ostane tajna za Veselka. Mlad je – možda će se jednom i dosjetiti. Što se pak tiče tvrdnje kako je svako novo dijete na globusu vrednije od svega što je čovjek stvorio, i to je poznata konzervativna teza: čovjekova vrhunska kreativna djelatnost jest u kreaciji života samog, tj. živog bića, u čemu se približava Bogu. Nije-nego!

Jer da čovjek nije stvorio i to nevrijedna “više”, njegova bi božanska djeca i dan-danas skakala s grane na granu.

Sada već pomalo naziremo odakle puše vjetar u tekstu (i glavi) Veselog Veselka. No poslušajmo dalje: “Pijetao se cijeli bogovetni dan vere po kokicama, dok ostale beštije tu stvar čine periodično, kad u njima zakuca erotska ura. U veličanstvenoj ruleti proljeća vjetar raznosi pelud, pa u koji ležaj od latica da se padne. Jedino čovjek zaboravlja što mu je činiti, uvjeren da je pobijedio nad prirodom ako je uništio toliko šuma ili zagadio toliko rijeka, prem­ ­da je pred vlastitom prirodom sve nemoćniji.” Baš je zgodno Veselko skombinirao (da ne kažem skupusio) seks, moral i ekologiju.

Dakle čovjek je zaboravio vlastitu prirodu koja je u osnovi ista kao u kokica, peludi ili vjetra. Množenje (spontano) jest bit svekolike, pa i ljudske prirode (one koju je čovjek zaboravio), i zbog čega je došao u kojekakve otuđujuće i zagađujuće situacije. Šalu na stranu, ipak je Veseli Veselko ozbiljno zagrdio. Sve je to fino i veličanstveno, to s oplodnjom u prirodi i ostalo, samo što je Veseli smetnuo s uma da je ljudska priroda – društvena priroda, da čovjek mijenja prirodu i tvori društvo i povijest, i da je besmisleno prizivati u pomoć vjetar i kokoši i nalaziti im zajednički nazivnik s čovjekom, da je to, štoviše, primitivizam i konzervatizam.

Ali to nije sve, jer: “Jedno ili petero djece ili nijedno. Sve je bolje od prazne požude koja drugo, istospolno biće pretvara u puki

zabrinuti veseljak

49

gromobran svojih strasti, u samoživa pražnjenja kamuflirana ljubavlju.” Obratimo pažnju na rječnik: prazna požuda i strast.

I homoseksualizam. S druge strane, heteroseksualna ljubav garnirana s jednim, dvoje ili više djece (što više, to bolje).

Ovdje nam se Veseli Veselko konačno otkriva kao Tužni Veselko ili, još bolje, kao tužni pop, tj. branilac građanskog morala u ime kršćanskog koncepta spolnosti i spolnih odnosa. On uspostavlja klasičnu kršćansku dihotomiju duh-tijelo, pa prema tome i ljubav-strast, odnosno brak-grijeh, raj-pakao. Tako, s jedne stra­ ­ne, imamo duh, ljubav, brak i raj, a s druge, tijelo, strast, grijeh i pakao. Pa ispada da nam Veselko ne otkriva ništa novo, nego ponavlja stari popovski refren o tome kako je spolni odnos dopušten i ima smisla i opravdanja samo ako mu je cilj produženje vrste. Sve ostalo, tj. užitak, zabranjeno je, loše, nemoralno, isprazno i grešno. A mi taman pomislili da se takav koncept seksualnosti počeo zaboravljati, da mogućnost prokreacije i mogućnost užitka tek zajedno čine ljudsku spolnost i da nije potrebno niti dobro isticati vrijednost jednoga na račun drugog.

I eto, čitava se velika pripovijest Veselog Veselka i žalopojka nad zabludjelim čovječanstvom svodi na zgađeno moraliziranje seoskog popa u ime starih, dobrih vremena koja se ne mogu vratiti, pa svidjelo se to njemu ili ne svidjelo. A zapravo, on i suviše dobro vidi nešto drugo – vidi da se ruši dominacija muškarca, da se ruše patrijarhalne kulture i da se i njemu samom klima tron, a to nije ugodno... Mnogo je ugodnije privilegirani položaj nazvati “tajnom” i od toga napraviti ideologiju (a ideologija onih na vlasti jest vladajuća ideologija).

Strah, nesigurnost i licemjerje zahvaćaju svakog muškarca koji nije kadar suočiti se s promjenama i razumjeti ih, jer promjene zahvaćaju i muškarce, jednako kao i žene, i beskorisno je

50

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

nad tim kukati. Uostalom, postojeći model seksualne revolucije smislili su ionako muškarci, a kad su ga donekle žene prihvatile, oni se opet bune... Što se tiče govora o sterilnosti, valjda je jasno da nije problem u tehnologiji sterilnosti, kontracepciji i kontroli rađanja – kao ni u homoseksualcima, već u sterilnosti konzervativnog uma koji nije kadar shvatiti što se oko njega zbiva, pa se hvata kršćanskog moraliziranja – a sve pod firmom silnog čovjekoljupca.

Polet, 5. 3. 1980.

ulozi feminizma

395

O autorici

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. Piše knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika (www.slavenkadrakulic.com). U iz­ danju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslo­­va.

U publicističkim knjigama uglavnom se bavi svakodnevicom u socijalizmu, a poslije 1989. i ratom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtni grijesi feminizma (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Uslijedili su publicistički naslo­­vi Kako smo preživjeli, Oni ne bi ni mrava zgazili, Tijelo njenog tijela i Basne o komunizmu.

U književnim djelima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane Hologrami straha, Mramorna koža, Kao da me nema, Božanska glad, Frida ili o boli, Optužena, Dora i Minotaur, Mileva Einstein, teorija tuge i knji­ ­g u priča Nevidljiva žena i druge priče. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časo­ pisima, među kojima su The Nation, The New Republic, The New

396

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

York Times Magazine, The New York Review of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guardian, Neue Zürcher Zeitung i Eurozine.

ulozi feminizma

397

398

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Hana Vrca Godina izdanja 2020., veljača Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-203-0 Biblioteka Platforma, knjiga 83 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

ulozi feminizma

399

400

slavenka drakulić, smrtni grijesi feminizma

Kada je 1984. objavljena u kultnoj biblioteci &td, prva knjiga Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma izazvala je buru u javnosti, a ta se bura, za divno čudo, nije stišala do dana današnjeg.

Ponovno objavljivanje ovih tekstova koji su nastajali krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokazuje koliko su teme o kojima je pisala jedna od pionirki feminizma na ovim prostorima i dalje bitne, čak nezaobilazne. Kada tome dodamo novih dvadesetak tekstova objavljivanih od prvog izdanja knjige do danas, bjelodano je da Slavenka Drakulić ne samo da se konstantno bavi feminističkim temama već da im i dalje pristupa jednako oštro, beskompromisno i aktualno.

Nasilje nad ženama ne jenjava, reproduktivna ženska prava ponovno su ugrožena, djevojčicama kroz odgoj i obrazovanje šaljemo drugačije poruke nego dječacima, ukratko, patrijarhat je žilav. Stoga je pitanje ravnopravnog položaja žene u društvu i obrane njezinih prava vječno aktualno, čini se kao da ga svaka generacija žena mora ponovno izboriti, samo je pitanje jesu li mlade žene toga svjesne.

Smrtni grijesi feminizma u ovom proširenom izdanju idealni su prilog tom osvještavanju. Pokazuje se ne samo da su eseji Slavenke Drakulić itekako aktualni već i da se bez njih ne može ni početi misliti o feminizmu jučer, danas i sutra.

149,00 kn ISBN 978-953358203-0

9 789533 582030

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma