Šoferi

Å oferi

Ludwig Bauer -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek Karusel Toranj kiselih jabuka Zavičaj, zaborav Patnje Antonije Brabec Kratka kronika porodice Weber Zapisi i vremena Nikice Slavića

-2-

Ludwig Bauer

Å oferi

Fraktura -3-

© Ludwig Bauer i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-865-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 961684

-4-

Šoferi!

Lica koja su danju crna od ulja pobijele noću dodirom ženine ruke a u snu im se kao na filmu unatrag okreću kotači...

(Vojtech Kondrót)

-5-

-6-

Svršetak

-7-

-8-

P

riznajem: kriv sam. Nije se lako suočiti s istinom. Ali bilo bi iznevjeravanje istine da se zaustavim samo na toj razini – Nije se lako suočiti s istinom! – ili obliku priznanja jer radi se o složenom kolopletu, o teško razmrsivom spletu okolnosti – a ne navodim sada te okolnosti ovako izdaleka i tek načelno da bih svoju krivicu umanjio ili se odmah poslije iskrena priznanja pokušao opravdati; radi se, kao što sam naznačio, o utvrđivanju istine. Istina je valjda bitno vezana s uzrokom i posljedicom, nije samo ono što neposredno vidimo, svakako je povezana s kontekstom, i jedino se unutar ispravno definiranoga konteksta može istinom nazvati. Kada nekom sude, onda se u obzir uzimaju i olakotne okolnosti pri odmjeravanju kazne, ali na ljudskom sudu, na razini onoga što u sebi osjećamo kao primjeren sud – tamo i ono što je u legalnom procesu olakotna okolnost, može u takvoj apstrakciji postati otežavajuća, može zapravo biti i glavna oznaka nekog čina kao počinjenja zla.

Djeluje to zapleteno kao logička podloga rečenice, zapleteno je u riječima, zapleteno je i u stvarnosti, posebno u svome vremenu, ali je negdje u glavi sasvim jasno makar i u obliku pitanja.

Je li u redu smanjiti kaznu ratnom zločincu zato što je njegov zločin počinjen u kontekstu, u uvjetima rata? O tome mogu kvalificirano raspravljati pravnici. Ljudsko je pitanje: koliko je -9-

svatko od nas pred sobom kriv što je u kontekstu rata, makar on i ne bio direktno poprište događaja, izgubio dio svoje ljudskosti? Što je u svemu tome prava istina? I ako postoji mjera istine – a nije to isključeno – što je prava mjera istine?

Možda bi kajanje moglo biti pravi stupanj istine o grijehu?

Ali koje kajanje nije sračunato na barem infinitezimalnu mjeru oprosta? A kada je već tako, može li istina, čak i tako beskonačno malo opterećena računom, biti čista?

- 10 -

PRV I DIO

- 11 -

- 12 -

Tommy

- 13 -

- 14 -

1.

U

laz u Headquarters podsjećao je na gradska vrata, na starovremenske ulaze u kraljevske dvorove ili utvrđene gradove pred kojima je stajala straža; luk se mogao doimati srednjovjekovno, kao iz bajke, ili povijesnog filma, ali je hrapava fasada, bila obojena žutom carsko-kraljevskom bojom koja se iz povijesti gubila nakon završetka beskonačno dugoga devetnaestog stoljeća koje je pak nekom zabunom bilo zakoračilo duboko u dvadeseto. Možda je i kontekst koji ih je onamo doveo pripadao u ta vremena, u onaj dio sasvim besmislenoga Prvoga svjetskog rata, a svi su ratovi zapravo besmislene krvave igre, možda su zaista došli u kontekstu ratova koji su i za njihove djedove bili prividno prošlost, i za sinove brutalna stvarnost.

Onaj od trojice koji se razumio u takve stvari mogao je pomisliti da ondje na ulazu nevidljivim slovima piše parafraza: Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu. Zapravo se ta hipotetička para­ fraza mogla nalaziti s druge strane i počinjati riječima: Vi koji izlazite... S ove strane ulaza nije bilo puno nade. Odavde, izvana moglo se stupiti, možda, u taj bajkoviti svijet nade. Ona bi i dalje ostala izvana, ispred ulaza.

Izgledalo je kao da švedski vojnik zna što će ga pitati. Izgledao je kao mehanička figura koja á priori sve zna, sve je upisano u neki nevidljiv, sasvim nesubjektivan program i ništa je se ne - 15 -

tiče. Kimnuo je glavom, rekao: “There is nobody there”; pokazao rukom prema dvojici sa strane, a dah kondenziran od jutarnje hladnoće slijedio je gestu; dodao je: “These yentlemen are also waiting.” Možda nije znao izgovoriti glas dž, ili svi Šveđani tako izgovaraju neke engleske riječi.

“I meni su rekli da dođem ujutro”, rekao je visoki mladić.

“Velim, bolje ranije, ali vidi sad ovo, ispada da oni spavaju. Ja došo u sedam.” Pružio je ruku i rekao: “Hrvoje.” Onaj drugi, stariji također je pružio ruku, promrmljao nešto što je zvučalo kao da govori mađarski, ili možda njemački, a onda je razgovjetnije rekao trećemu: “Hajdemo u kafić. Imam taman za tri kave. Ako nisu poskupile. Rekao si Tomislav?”

Ulaz je izgledao kao rupa u dugačkom zidu. Vjerojatno je prostor iza ulaza tako i nastao: s ulice su probili ulaz, a onda u unutrašnjem prostoru, po svoj prilici prevelikom, odvojili nešto što je moglo služiti svrsi označenoj natpisom “Buffet”.

“Oni vam još spavaju”, rekla je konobarica kada su ušli; ona je očito bila i pipničarka u istoj osobi, a govorila je energično, jednako energično brišući plastičnu površinu stola. “Misliš da su nekakvi radnici, a oni samo paradiraju. Ovi što zađu vamo k meni, gori su seronje od naših. Škrti, pet put prebroje pare, a bakšiš – zaboravi.”

“Pošto je kava?” upitao je onaj kojemu je ime zvučalo strano, ili je to barem tako izgovarao. Stariji je od druge dvojice, već zauzima pokroviteljski stav. Častio bi ih, ali očito je da ima samo nekoliko kovanica koje prstima broji u džepu.

“Ako nemaš ni za kafu, skuvat ću ti je džabe”, rekla je konobarica.

“Tri kave”, rekao je Tomislav brzo, on ne želi prihvatiti očitu

- 16 -

žrtvu onoga starijeg koji je spreman sasvim isprazniti džep, “imamo novaca, ne morate se brinuti.”

Dvojica nose maskirne uniforme. To su uniforme koje su bile namijenjene istočnonjemačkoj vojsci. Država je propala, a uniforme, odjednom suvišne onima kojima su bile namijenjene, valjalo je prenamijeniti, naći novu vojsku koja će ih obući. Dio se uklopio u novi modni trend, ali pustolovno orijentiranih pomodara nema dovoljno za ono što je bilo namijenjeno cijeloj vojsci. Nova vojska i novi rat došli su kao naručeni. Možda do ratova tako i dolazi: nagomila se vojnoga materijala pa kada bude višak svega, višak oružja, višak municije, višak bilo čega proizvedenog za vojsku, najbolje je započeti novi rat. Bilo gdje.

Posebno je to važno zbog municije. Ona mora eksplodirati, a rat je najlogičniji kontekst. Jedan od dvojice u istočnonjemačkim maskirnim uniformama koji su stajali oslonjeni na šank, okrenuo se prema njemu. “Znači, lovator, a?”

Tomislav nije odgovorio. Usprkos relativnoj mladosti, on nije zelen. Zna sačuvati hladnokrvnost i mir. Čovjek u uniformi prišao je, strugao je nogama po podu, i položio mu je ruku na rame. “Ne razgovaraš s hrvatskim vojnikom, a?”

“Ne razumijem šta hoćete? Hoćete i vi kavu?”

“Whisky”, rekao je uniformirani.

“Za whisky nemam”, rekao je Tomislav. “Može travarica?”

“Ništa! Dva viskača, za mene i za moga kompača za šankom.

Vi ste sluge onima umpapa, imate love ko u crevima dreka!”

Uniformirani se zanio i povukao Tomislava za ovratnik. Tomislav se srušio zajedno sa stolicom. Nije ni pokušao ustati, gledao je vojnika i mislio samo na to da mora izbjeći sljedeći udarac.

Pad nije bio strašan, navikao je bio padati. Znao je da nije

- 17 -

dovoljno privukao ruke k tijelu, trebalo je zaštititi lakat, ali vjerojatno nije bio slomljen: brzina pada nije bila dovoljna za ne­zgodnije posljedice. Hrvoje je skočio sa svoga mjesta, pograbio susjednu stolicu, podigao je i viknuo: “Pusti ga, marvo.

Miči se! Miči se odavde il ću ti od glave napravit kajganu!”

Vojnik za šankom počeo je nespretno otkopčavati futrolu.

Tomislav, još uvijek na podu, shvatio je da vojnik ima neki pištolj i pokušao se odvući u stranu, iza susjednog stola.

Konobarica-pipničarka tresnula je tavom po limenom šanku.

“Dečki, za vas je fajront. Marš napolje, il će vas vozit u vašu vojarnu u invalidskim kolicima! Iako su i tačke za drva za vas predobre. Meni je vas već dosta, pička vam materina divljačka!”

“Milo, zakaj se srdiš?” rekao je vojnik za šankom.

“Napolje!” zavrištala je konobarica-pipničarka, a vojnik je slegnuo ramenima, krenuo prema vratima, ali je zastao, vratio se po onoga što je posrnuo, pružio mu ruku, podigao ga iz poluklečećeg položaja i rekao. “Opet bu nas tužila bojniku, veštica.”

“Moramo se držat skupa”, rekao je Hrvoje. “Ja ove znam, ja sam iz Gline.”

- 18 -

2.

Ž

ena, ili djevojka, imala je smeđu kosu i smeđe oči, i lju­baz­ ­no se osmjehivala, ali je u njezinu držanju bilo nešto potisnuto, prigušeno. Govor je odavao da je Bosanka. Vjerojatno jedna od onih koji su tamo stradali, koji su morali otići, ili su imali sreću da uopće mogu otići. Govorila je tiho, kao što se govori u crkvi, ili za vrijeme neke svečanosti kada treba nešto reći, a ne poremetiti ritual. I obraćala im se svima, nikom od njih posebno, kao da su neka neobična, troglava cjelina, i Tomislav je postao svjestan da se dodiruju: Hrvoje mu je bio položio ruku na lijevo rame, valjda da se osloni jer zaista je bilo zamorno toliko sjediti na klupi i čekati, a onaj treći oslanjao se na njegovu desnu nadlakticu, kao što se oslanjaju ljudi u vlaku koje je stalna trešnja i ljuljanje uspavala i zbližila.

“Mister Hamer...”, izgovorila je prezime pretiho, onako tiho kako se izgovaraju dijelovi molitve ili imena moćnika u razgovoru pa se nije čuo završetak, ili je bio suviše stran njegovu uhu da bi ga razabrao, “odmah će doći. On je šef Transporta. Nešto engleski sigurno znate, a ako bude trebalo ja ću prevesti. Ne bojte se, on je dobar čovjek. Papiri su vam u redu, dozvole sam vam iskopirala – bit ćete primljeni. On vas samo želi vidjeti. I... svakako ustanite kada uđe.”

Vrata s mutnim staklom otvorila su se, i mi smo spremno - 19 -

ustali iz plastičnih stolica, sva trojica. Ali bio je to neki visoki vojnik u uniformi, sa švedskom zastavicom prišivenom na rukav, koji nas nije pogledao, nego je s vrata na engleskom upitao za Mistera Hamer... Smeđokosa žena, ili djevojka, odgovorila mu je da će Mister Hamer... biti slobodan za pet minuta, ali prije želi razgovarati s ovom gospodom. With these gentlemen, rekla je pokazujući na njih trojicu. Oni su kimnuli glavom, sva trojica, kao po dogovoru, još uvijek cjelina, ali vojnik ih nije pogledao.

“Okay. Thank you”, rekao je odsječno i izašao.

Mister Hamer... pojavio se na drugim vratima, s papirima u ruci, a oni su ponovno ustali. Imao je raskopčanu košulju na prsima, zasukane rukave, svijetlu kosu i jako izborano nepravilno lice.

“Good morning”, rekao je Mister Hamer... “New drivers.

Okay.”

Pogledao je u papire. To su bile kopije vozačkih dozvola, i Mister Hamer... uspoređivao je kopije fotografija s njihovim licima.

“You Hervo-je?” obratio se Hrvoju.

Samouvjereni ljudi uvijek se prvo obraćaju najvišem u grupi.

Nesigurni se obraćaju najnižem.

“Yes, mister”, rekao je Hrvoje.

“Are you a good driver?”

“Yes, mister”, rekao je Hrvoje. “Very good driver.”

“Okay”, rekao je Mister Hamer...

“You Tomi-slav?” obratio se Tommyju, točno po redu: bio je viši od Profesora.

“Yes, sir.”

“You are a student?”

- 20 -

“I was a student”, rekao je oprezno. Propali student – nije bila preporuka. Želio je da taj čovjek, šef u čijim je rukama sada njegova sudbina, shvati da mora raditi. “I must work. I am a driver.”

“You studied what?” pitao je Mister Hamer...

“Engeneering”, rekao je. Prehrambena kemija zvučalo bi sasvim neumjesno. Tehnologija je bilo suviše neodređeno.

“Good”, rekao je Mister Hamer...

“You Rud-lof?” obratio se Profesoru.

“Rudolf Geiger, sir, at your service.”

“You speak English very good.”

“Thank you, sir”, rekao je Profesor.

“Okay”, rekao je Mister Hamer... i okrenuo se smeđokosoj ženi, ili djevojci: “Marija, tell them to wait for Mustápfa.”

Zatim je ponovio još jednom Okay, umjesto pozdrava, valjda, i vratio se svojim vratima.

“Vi se sada vratite dolje u prizemlje”, rekla je Marija. “Mustafa će doći po vas.”

Zatim je uzela neki fascikl i potrčala za Misterom Hamer...

Za šalterom u kabini u prizemlju i dalje je sjedio isti Šveđanin u uniformi koji ih je bio uputio gore u Transport. Prevrtao je neke papire pred sobom i činilo se da ih i dalje ne primjećuje.

Profesor i on sjeli su na klupu. Bile su to stare, grubo izrađene klupe, i ona gore i ova dolje, bile su izlizane od sjedenja, vjerojatno su potjecale iz nedavnog vremena kada je ovdje bila kasarna Jugoslavenske narodne armije, ali bilo je očito da su ih oribali, bile su svjetlije na gornjem dijelu nego sa strane i mirisale su na neko dezinfekcijsko sredstvo. Ili je tako mirisao pod?

Hrvoje je otišao do prozora, gledao u dvorište, a onda prišao.

“Mi smo uglavnom primljeni”, rekao je. “Ti si stvarno - 21 -

profesor?” upitao je Profesora, iako je to Profesor već nekoliko puta bio rekao dok su jutros bili čekali da ih puste u dvorište nekadašnje kasarne, premještajući se s noge na nogu i hučući pred sebe oblačiće daha koji se neočekivano kontrastno kondenzirao u svjetlini jesenskog jutra.

Profesor je samo kimnuo glavom.

“Profesor, a hoćeš biti šofer!” rekao je Hrvoje, kao da nastavlja razgovor koji su započeli pri kavi, tada još uzbuđeni od sukoba s vojnicima.

Profesor je slegnuo ramenima.

“Pa i ti si ekonomist! Malo-prije to si izjavio”, rekao je Tomislav. “Diplomirao ekonomiju, a hoćeš biti šofer.”

“Nisam diplomirao. Nisam rekao diplomirani ekonomist.

Rekao sam ekonomist. Imam završenu srednju ekonomsku.

I još višu ekonomsku. Ali to nije ekonomski fakultet. Iako u nekim stvarima znam više nego oni koji imaju pravu fakultetsku diplomu. Velim to samo zato što neki misle da su boga za bradu ulovili zato što imaju tu, šta kažu, pravu diplomu.

Neću se pravit nečim šta nisam. I ovako sam dovoljno.”

“A svejedno ćeš sada biti šofer.”

“Jebi ga, ja sam iz Gline.” Pogledao je Tomislava pa Profesora i rekao: “Moramo se držat skupa, kužite. Ovo je sada drugo vrijeme, sasma drugo vrijeme. Kužite? Treba se prilagoditi.

Pitanje opstanka. Nije bitno ko je šta. Nije bitno ko je otkud.

Ja sam iz Gline, ali... ništa... nema veze... Podrška jedan drugom.

Kužite?”

Profesor je kimnuo glavom. Tomislav je pomislio na tri mu­ šketira: Svi za jednoga, jedan za sve. Trebalo je još samo da si pruže ruke, u sredinu i polože dlan na dlan. Osmjehnuo se, a Hrvoje ga strogo pogledao, raširio dlanove okrenute prema - 22 -

dolje, kao učitelj kojemu je dosta gnjavaže s neposlušnim đacima i rekao tiho, ali oštro: “Pitanje opstanka! I pred ovim Bosancem moramo se držati zajedno.”

“Kojim Bosancem?” upitao je Tomislav.

“Nisi skužio? Mustafa! To ti je Mujo. Ko iz vica. Bit će da je iz Sarajeva ili Zen’ce.”

Ušao je mršav čovjek, tamnoput, srednjeg rasta, s jakim crnim brkovima. Uspravno, vojničko držanje kao da je sugeriralo da želi izgledati viši nego što jest.

“You are a new drivers?” upitao je i dodao: “I am a Moustapha.”

U ruci je držao papir na tvrdom podlošku. Oni su svoja imena promrmljali, pretiho, Profesor i Tomislav. Hrvoje se uopće nije predstavio.

“Your name?” obratio se Hrvoju.

“Hrvoje.”

“Okay, Herwoy”, rekao je Moustapha gledajući u papir.

“You will be VIP driver.”

To je bilo logično. Opet se procjenjivala veličina.

“You will drive mister Brown, CEO – the Chief Executive Officer. You Rudo?” upitao je gledajući Tomislava.

“That’s me”, rekao je Profesor. “It’s pronounced Rudolf.”

“Okay”, rekao je Moustapha. “You speak English very good.

Good for driver! Come”, rekao je i izašao iz zgrade.

Slijedili su ga do barake u kojoj je bila velika prostorija, s panoom u sredini. Iza panoa čulo se kako razgovaraju muškarci.

Govorili su snažnim mladenačkim glasovima s pjevuckavom švedskom intonacijom. U dijelu ispred panoa sjedila su petorica na plastičnim stolicama, razmještenim bez reda. Oni su šutjeli, i vidjelo se da nisu Šveđani. Nisu imali ni uniforme.

- 23 -

“You stay with them”, rekao je Moustapha Hrvoju i Profesoru. “You come with me”, rekao je Tomislavu. “You will work in garage.”

“No”, rekao je Tomislav, “I want be a driver.”

“You engeneer”, rekao je Moustapha.

“I want to be a driver”, ponovio je, nastojeći da mu engleski izgovor bude što točniji.

“No driver. You to a garage.”

Vrtio je glavom. Nije si mogao dopustiti da ne dobije neki posao, ali istinski je mogao biti jedino šofer. Jednom motorist, zauvijek motorist, čak i nesuđeni vozač automobilskog relija zauvijek je vozač automobilskog relija, to je naprosto stvar tem­ peramenta, stvar identiteta, a šofer je, ili General Purpose Dri­ ver kako je stajalo u natječaju, bilo najbliže tome. Znao je sve o motorima, previše je o tome znao, mogao je po sluhu dijagnosticirati barem onoliko koliko doktor može osluškujući stetoskopom nečija pluća, ali pluća su ljudska bila sasvim bezazlena, dok je automobilski motor imao pokretne dijelove, a svi su pokretni dijelovi imali zube.

“Mister Hamermesh say you work in garage. He deceide”, rekao je Moustapha i krenuo prema vratima. “Okay? Okay!”

“Samo idi za njim”, rekao je poluglasno jedan od onih koji su sjedili, neki riđokosi mladić. “Važno je da se ubaciš. Prebacit ćeš se poslije.”

Kimnuo je glavom i požurio za Moustaphom, a Moustapha je u hodu stavio kvačicu pokraj njegova imena na popisu.

- 24 -

L

udwig Bauer rodio se 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu.

Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prije­ vod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čo­vjek, stroj, dru­štvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Za­ grebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i pro­pa­gandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Bal­tazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist; na engleskom je napisao Pre­ gled aktivnosti Međunarodne agen­cije za atomsku ener­giju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući anto­logije i izbore školske le­ktire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radio Zagrebu krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Hainburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igroka­ ­zi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005., i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006. Posebno - 293 -

je ugledan kao romanopisac i do sada je objavio tri­naest romana: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je zemlja okrugla, 1987., Kratka kronika porodice Weber, 1990., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu frulu, 1999., Pre­vo­đenje lirske poezije – Ro­ manetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., i u Frakturinu izdanju Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., Toranj kiselih jabuka, 2013. i Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, 2015. Za ro­man Zavičaj, zaborav nagrađen je nagradama Meša Selimović, Fran Galović i Kiklop za 2011. godinu.

- 294 -

Sadržaj

Svršetak prvi dio Tommy Herwoy drugi dio Profesor treći dio Pan – Dolly – Zoom Reportaža Uvod

7 11 13 79 123 125 221 223 277 289

O autoru

293

- 295 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik knjige Seid Serdarević Korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., svibanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-865-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 296 -

- 297 -

Usred ratnih godina, ranih devedesetih dvadesetog stoljeća, jedno od najpoželjnijih zanimanja bilo je ono vozača ili prevoditelja u snagama Ujedinjenih naroda.

Značilo je to relativno visoke plaće, sigurnost i sređenost za razliku od kaosa, siromaštva, pretvorbe i ostalih zala koja su se događala. Ovo je priča o njima, o vozačima, o trojici njih, o ljudima koje su svi gledali s podozrenjem i zavišću. Tri čovjeka, tri svijeta, tri sudbine. Hrvoje – snalažljiv, premazan svim mastima, Tommy – mlad, neukrotiv i nevjerojatnih vozačkih sposobnosti, te Rudolf – profesor, iskusan i smiren, s velikim znanjem jezika.

Trojac ubačen u vrtlog sitnih i krupnih makinacija svjetskih mirovnih organizacija pokušava izvući najbolje za sebe i svoje. Kroz bezbroj peripetija, u tankom limbu gdje nestaju i Dobro i Zlo, Ludwig Bauer piše roman koji kroz dosad neviđenu optiku gleda našu nedavnu prošlost. Šoferi stalno rade na rubu života i smrti, a njihov život prepleće se sa životima osoba koje prevoze, oni su i lokalni vodiči i rame za plakanje. Šoferi govore o našim željama, nadanjima i razočaranjima, ali jednako tako i o onima koji dolaze na poprišta sukoba te ne žele i ne umiju razumjeti ništa, već samo zadovoljavaju formu i u njoj pronalaze svoj materijalni interes. Stoga uvijek pazite što govorite pred šoferom, jer on nije vezan ispovjednom tajnom.

149,00 kn

- 298 www.fraktura.hr