Sorry

meka biblioteka knjiga 53

1

2

Zoran Drvenkar

Sorry prevela s njemaÄ?kog Romana PereÄ?inec

Fraktura 3

Prvi put objavljeno pod naslovom Sorry, Ullstein Verlag, 2009. © 2009 by Zoran Drvenkar © by Ullstein Buchverlage GmbH, Berlin © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-310-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 775660

4

za sve one jako dobre, mrtve prijatelje nedostajete mi

5

6

Dobra isprika je poput rastanka na kojem znate da se nećete ponovo vidjeti.

7

8

i z m e Đu

TI Iznenađuje te koliko je jednostavno pronaći je. Upao si u tako duboku rupu da ti se više ništa nije činilo mogućim. Gubio si se sve više, a kad si pomislio da više nikada nećeš vidjeti svjetlo, u ruke ti je dopao njegov drugi adresar. Imao je dva, ni to nisi znao, kao što još mnogo toga o njemu nisi znao.

Jedan je adresar uvezan u kožu, drugi je pisanka, kakvu ste imali u školi. Našao si je slučajno između časopisa u njegovom noćnom ormariću. Puna je imena. Prebrojio si ih. 46. Još uvijek te obuzima čežnja kad vidiš njegov rukopis. Ukošen nadesno, s očajem ljevaka.

Tvoji su prsti prolazili imenima, adresama i telefonskim brojevima, kao da bi mogao osjetiti što je on osjećao dok ih je pisao. Dva su imena podvučena; to su jedina imena koja znaš.

Na dan kada si otkrio pisanku svjetlo je stiglo u tvoju tamu. Imena su bila žuđeni znak koji si čekao. Pola godine čekanja i onda to svjetlo. Odakle bi znao da se neki znakovi moraju tražiti?

Nitko ti to nije rekao.

Jedna od dviju adresa više ne važi, ali tebi to nije problem. Imaš iskustva u pronalaženju ljudi. Naš sustav funkcionira najvećim dijelom kroz informacije, a danas ništa nije lakše dobiti. Bile su ti potrebne dvije minute. Žena se odselila u Kleinmachnow. Iz plana grada doznaješ da je svoj novi dom pomaknula točno tri kilometra zračne linije prema jugu. Nova stambena zgrada jako podsjeća na staru. Robovi smo navika. Kada se okrenemo, želimo znati što se nalazi iza nas. Strpljivo 9

čekaš dok jedan od stanara ne iziđe iz zgrade, potom se penješ na treći kat i zvoniš.

“Izvolite?”

Sad je u kasnim četrdesetima i izgleda kao da su zadnje godine bile dug, mukotrpan put koji je morala prelaziti sama. Svejedno kako izgleda, svugdje bi je prepoznao. Njeno držanje, njen glas. Iznenađuje te da si pohranio čak i njene geste. Nikada nisi bio u vezi s tom ženom, no ipak ti je sve na njoj poznato. Kako se naginje, kako te gleda, žmirkanje, upitan pogled. Svaki se detalj tako duboko urezao u tebi da predstavlja više od sjećanja.

“Dobar dan”, kažeš.

Kratko oklijeva. Nije sigurna predstavljaš li prijetnju. Rado bi je pitao kakva se to prijetnja pojavljuje usred bijela dana u zgradi u Kleinmachnowu i smiješi.

“Mi se znamo?”

U njenim se očima iznenada pojavljuje zanimanje. Ne čudi te. Ona je radoznala osoba; iako te još ne može smjestiti, ne pokazuje znakove nepovjerenja. Najopasniji ljudi nisu nepovjerljivi, nego zainteresirani.

Poznat ti je taj pogled. Kao dijete, promatrao si nesreću na autoputu.

Sva ta krv, krhotine, vatrogasci što trče uokolo, plamen i gusti crni dim. Kada bi poslije s roditeljima prolazio pored mjesta nesreće, u tebi bi svaki put raslo uzbuđenje.

To se tu dogodilo. Vidi li se još nešto? Je li sve nestalo?

Ona te gleda na isti način.

“Znamo se otprije”, kažeš i pružaš joj fotografiju. “Samo sam htio pozdraviti.”

Znaš da će, čim ugleda fotografiju, njome zavladati panika. Možda će zalupiti vratima. Vjerojatno će zanijekati.

Ona te iznenadi kao što te uvijek iznenađivala. Dobra je za iznenađenja, jer je nepredvidljiva.

“To si ti!”

Sljedećega trenutka širi ruke i grli te toplo i sigurno.

U stanu objašnjava da će joj se muž vratiti oko šest, ali do tada je preostalo još nešto vremena. Znaš da je razvedena i da njen bivši muž

10

stanuje u blizini Bornholma. Dobro je da pred tobom glumi povjerenje. Svaka je nesigurnost dobra.

Sjedate u dnevni boravak. Sa svoga mjesta gledaš na balkon. Stol, bez stolaca. Pored stola skulptura. Dječak koji saginje glavu i sklapa ruke na molitvu. Takve si skulpture viđao u trgovini građevinskim materijalom. Neke drže knjigu, druge imaju krila na leđima. Brzo skrećeš pogled, osjećaš se zaslijepljenim, mada je sunce toga dana blijedo i iscrpljeno sja. “Želiš li nešto popiti?”

Donosi ti čašu mineralne vode i stavlja je kraj fotografije na stolić.

Dva dječaka na biciklu. Osmjehuju se, toliko su mladi da to boli.

“Mislila sam da te više nikada neću vidjeti”, kaže i naginje se naprijed da ti skloni pramen s čela. Intimno. Blisko. Ne uzmičeš. Tvoja samokontrola je savršena.

“Jesam li ti nedostajala?” pita.

Noćima sam te sanjao, želiš joj odgovoriti, no nisi siguran da to odgovara istini. Postoje snovi i postoji realnost, a ti se gubiš među njima i mukotrpno ih nastojiš razdvojiti.

Ona ti se smiješi. U njenom pogledu sad nije samo radoznalost, tu je i trunka žudnje. Prisiljavaš se ne gledati skulpturu, prisiljavaš se uzvratiti joj osmijeh. Pritom u tebi nešto puca. Nečujno poput paučine. Njena je žudnja tebi previše. A mislio si da imaš samokontrolu. Mislio si da to možeš.

“Moram na WC.” “Ah, vidi ti to, zar se sramiš preda mnom?” pita.

Lice ti je crveno, šake su stisnute ispod ploče stola. Sram.

“Druga vrata lijevo”, kaže i lupne te po koljenu. “Požuri, inače ću doći po tebe.”

Lascivno, zaigrano ti namiguje. Više nemam devet godina! htio bi se izderati na nju, ali u tebi je samo hladna ukočenost, a ta ukočenost je nepropusna. Ustaješ i odlaziš u hodnik. Otvaraš druga vrata slijeva i zatvaraš ih za sobom. Pred ogledalom podižeš pogled, no oči uzmiču pred tobom. Boli, svaki put iznova boli. Nadaš se da će jednoga dana biti drugačije, ta te nada drži i ublažava bol.

Uskoro će biti gotovo.

11

Klekneš na pločice i podižeš poklopac na WC-u. Tih si, nema dahtanja ni stenjanja, čuje se samo žuborenje. Kad više ništa ne izlazi, uzimaš iz čaše četkicu za zube i guraš je u grlo da budeš siguran kako ti je želudac doista prazan. Potom opereš ruke i ispereš usta. Prije nego što iziđeš iz kupaonice, vraćaš četkicu u čašu i toaletnim papirom brižno čistiš svaku površinu koju si dotaknuo.

Uskoro.

Ona još uvijek sjedi u fotelji i puši – podignute rukê i lagano zabačene glave, dok iz usta ispušta dim. I ta ti je gesta tako poznata da se sjećanja preklapaju poput snopa dijapozitiva. Onda i danas postaju sada, a sada postaje danas i onda. Ona drži fotografiju u ruci i promatra je. Kad staneš iza nje, ona okrene glavu, a njene oči zasvijetle.

Držiš sprej uperen u to svjetlucanje sve dok se bočica ne isprazni, a ona poput klupka što cvili leži na podu. Zatim iz sobe počinješ uklanjati svaki svoj trag. Ispijaš čašu i spremaš je. Fotografija joj je ispala iz ruke. Podižeš je i spremaš. Oprezan si, poman, znaš što činiš. Kad pokušava otpuzati, okrećeš je na leđa i sjedaš joj na prsa. Njene su ruke sputane pod tobom, oči su joj otečene. Pokušava se uspraviti, koljena joj se podižu, pete lupaju po tepihu. Jednu ruku stavljaš joj čvrsto na usta, drugom začepiš nos iz kojeg curi. Ide brzo.

Od nje praviš paket. Bedra joj stisneš uz prsa, a ruke gurneš pod koljena. Nije velika. Mislio si na sve. Deset dana planiranja dovoljno je vremena. Stane u crnu vreću za smeće od 120 litara. Iznosiš je iz stana. Na stepenicama susrećeš starca. Kimneš mu, on uzvraća. Jednostavno je poput iznošenja smeća.

Tek će se mnogo poslije probuditi.

Bio si pomalo razočaran kad si prvi put stupio u stan. Bio je prljav i napušten, nije imao ništa od onog kakav je bio. Očekivao si više.

Mjesta s takvom prošlošću ne smiju biti napuštena. Nema poštovanja.

Ljudi hodočaste u Dachau i Auschwitz, razgledavaju koncentracijske logore, kao da bi iz toga mogli išta naučiti, dok se nekoliko metara od njihovih domova odvija nov oblik užasa, a da oni to ne primjećuju.

Doista je bilo teško pronaći pravu fototapetu. Prošao si cijeli

12

Berlin i tek kad si u petoj specijaliziranoj trgovini jednome od prodavača opisao što točno tražiš, otišao je u skladište i vratio se s nekoliko rola.

Na tvoje iznenađenje, sve ti ih je poklonio.

“Ovakvo smeće više nitko ne kupuje”, bile su njegove riječi.

Ponekad se pitaš, pretjeruješ li s detaljima. Potom si daješ jedini logičan odgovor. Ovdje se radi o sjećanju. Radi se o detaljima. Tebi su važni detalji. Štuješ sjećanje.

Zid je još vlažan od ljepila. Na mjestu na kojem se nalazio metalni prsten u zidu je ostala rupa. Prije nego što si rupu prelijepio fototapetom, morao si u nju gurnuti kažiprst. Obilježio si mjesto, X se nalazi točno u visini tvojih očiju.

Lijeva joj cipela spada s noge kad je prisloniš uza zid. Tad si joj toliko blizu da ti je zlo. Njeno besvjesno tijelo je meko i teško je držati ga uspravnim. Svi ti sati u fitness-centru napokon se isplate.

Tvoja ti snaga daje mir. Nalazite se prsa o prsa. Njen dah ima miris hladnog dima. Podižeš joj ruke, njena se stopala podižu nekoliko centimetara od poda, zamahuješ čekićem i udaraš. Čavao bez otpora probija dlanove njenih preklopljenih ruku. Tri su udarca dovoljna, zatim iz dlanova viri samo još glava čavla. Probudi se pri zadnjem udarcu, vaše su oči sad na istoj visini, a ona ti vrisne u lice. Vrisak se stiša kao potmulo bubnjanje na izolacijskoj traci kojom joj zalijepiš usta. Gledate se, nikada joj više nećeš biti tako blizu. Trza se, želi naprijed, tvoje je tijelo pritišće o zid, drži je u poziciji. Panika i zadovoljstvo i snaga. Stalno iznova snaga. Suze joj frcaju iz natečenih očiju i padaju na tvoje lice. Vidio si dovoljno i koraknuo unazad. Njena je težina povlači nadolje. Iznenađen pogled.

Trzaj. Od bola zadrhti, drhtaj prolazi njenim tijelom, mjehur se is­ prazni. Čavao drži. Visi na zidu s podignutim rukama. Desna cipela pada uz tihi tresak, nožni prsti zagrebu po podu tražeći oslonac.

Kada bi te pogledi mogli rastrgati, sada više ne bi bio živ.

Vrijeme je da se rastanete. Pokazuješ joj kamo treba gledati. Želi okrenuti glavu. Znao si da će to učiniti. U redu je. Stoga joj prilaziš i drugi čavao stavljaš na njeno čelo. Veći je, dugačak četrdeset centi-

13

metara i ima posebno ime, koje nisi zapamtio. Čovjek u željezariji rekao ti ga je dvaput, ti si kimnuo i zahvalio. Ona se ukoči kad joj vrh dotakne kožu. Njene ti oči govore. Kažu da to nećeš učiniti. One ti to naređuju. Odmahuješ glavom. Ona stišće oči. Iznenađen si, očekivao si više otpora. Da će opet krenuti prema tebi, da će se braniti.

Ona odustaje.

Tvoje usne dotiču joj uho i ti šapćeš: “To nisam bio ja.”

Ona otvara oči. U njima je pogled, u njima je shvaćanje.

Sad. Preciznim udarcem zakucavaš čavao kroz njenu čeonu kost. Trebalo ti je četiri udarca više nego za ruke prije nego što je čavao probio njen potiljak i zabio se u zid. Ona se trza, njeno trzanje postaje drhtanje, potom mirno visi. Svijetla krv curi iz uha na koje si šaptao; tamni mlaz krvi izlazi iz rane na čelu i spušta se između očiju preko korijena nosa i obraza. Čekaš i promatraš eleganciju kojom se mlaz krvi kreće njenim licem. Prije nego što stigne do izolacijske trake, strgneš je s njenih usta. Slina curi preko usana i miješa se s krvlju.

Desno se oko zatvara kao da je umorno. Opet ga otvaraš, ostaje otvoreno. Pratiš njen ukočeni pogled. Dobro je, ne moraš ništa popravljati, sve je kako treba.

14

Prvi dio

15

16

poslije

U tami tvojih misli želim biti svjetlo.

Nemam pojma tko je to napisao. Samo se sjećam ceduljice koja je jednoga dana bila pričvršćena za kuhinjski zid.

U tami tvojih misli... Želim da iz šume iziđe netko s džepnom lampom i u lice mi usmjeri snop svjetla. Biti viđen može biti tako važno. Nije važno tko te vidi. Sve više i više nestajem u sebi.

Dan je poslije. Moja ruka leži na hladnom metalu poklopca prtljažnika. Osluškujem, kao da bi vrhovi mojih prstiju mogli čuti vibracije. Treba mi više vremena, još ne mogu otvoriti prtljažnik.

Možda nakon sljedećih stotinu kilometara, bolje tisuću. ...želim biti svjetlo.

Ulazim i palim motor. Ako jednoga dana netko bude slijedio moj put, izgubit će se u nepovezanosti. Krećem se kroz Njemačku poput laboratorijskog štakora u labirintu. Teturam i svaki je moj korak nesiguran, naglo mijenjam smjer, vrtim se u krug. No što god da činim, ne ostajem na mjestu. Stajanje ne dolazi u obzir. Šesnaest sati skraćuje se na šesnaest minuta kada putuješ bez cilja. Granice vlastite percepcije počinju se raspadati i sve se čini besmislenim. Čak i spavanje gubi svoje značenje. Kada bi barem postojalo svjetlo u tami mojih misli. Ali nema nikakvog svjetla. Tako mi ostaju samo misli.

17

prije

KRIS Prije nego što prijeđemo na tebe, želim ti predstaviti ljude koje ćeš uskoro sresti. Prohladan je dan krajem kolovoza. Sunce stoji prejasno na nebu i podsjeća na bljeskavo svjetlucanje prekidača za svjetlo u hodnicima. Ljudi okreću lica Suncu i čude se jer im uzvraća tako malo topline.

Nalazimo se u malom parku usred Berlina. Ovdje sve počinje.

Neki čovjek sjedi na klupi kraj vode. Zove se Kris Marrer, ima dvadeset i devet godina i nalikuje na asketa koji je prije mnogo vremena odlučio da će se odvojiti od društva. No Kris predobro zna da je dio društva. Završio je školu i studij. Rado putuje na more, voli dobru hranu i može satima govoriti o glazbi. Čak i ako to ne želi, Kris Marrer zasigurno je dio društva, što će te srijede ujutro jasno osjetiti.

Na klupi sjedi kao da bi svakoga trenutka htio skočiti. Brada mu je isturena, laktovi na koljenima. Danas nije dobar dan, čim se probudio znao je da danas neće biti dobar dan, ali do toga ćemo doći poslije.

U ovome je trenutku važno da je požalio što je izabrao upravo tu klupu u Urbanhafenu. Mislio je da će nekoliko minuta mira da dođe k sebi biti ono pravo. Krivo je mislio.

Nekoliko metara dalje na travi sjedi žena. Obučena je kao da ne vjeruje da je ljeto prošlo. Haljina bez rukava, sandale. Trava oko nje izgleda iscrpljeno, tlo je vlažno. Pred ženom stoji muškarac i govori joj. Njegova je desna ruka poput sjekire koja bešumno siječe zrak.

Oštra, uglata, brza. Svaki put kad muškarac pokaže na ženu, ona se

18

skupi. Par nije naročito glasan, no Kris ipak jasno čuje svaku njihovu riječ.

Sada zna da ju je muškarac prevario. Žena mu ne vjeruje. Kad muškarac nabroji s kim je sve spavao, žena mu počinje vjerovati i kaže mu da je gad. On je gad, tu se ništa ne može. Nasmije joj se u lice. “Što si ti mislila? Zar si mislila da ću ti biti vjeran?”

Muškarac pljune ženi pred noge, okrene joj leđa i ode. Žena počne plakati. Plače bezglasno, ljudi reagiraju kako već reagiraju i gledaju na drugu stranu. Djeca se igraju dalje, neki pas uzrujano laje na goluba, dok ravnodušno Sunce ne vidi ništa što već odavno nije vidjelo.

Ovakvih bi dana trebala padati kiša, pomisli Kris. Nitko se ne bi trebao razilaziti dok sja sunce.

Kad žena podigne pogled, primjećuje ga na klupi. Zbunjeno se smješka, ne želi otkrivati svoju tugu. Njezin smiješak Krisa podsjeća na zastor iza kojega na trenutak smije pogledati. Ljubazno, otvoreno.

Dirnut je njenom otvorenošću, a onda taj trenutak jednakom brzinom prolazi, žena briše suze s lica i gleda vodu kao da ništa nije bilo.

Kris sjeda k njoj.

Poslije će svome bratu ispričati da ni sam nije znao što čini. Ali to je poslije. Odatle sve ide doista jednostavno. Kao da su riječi oduvijek bile u njegovoj glavi. Kris ih ne mora tražiti, mora ih samo izgovoriti.

Objašnjava ženi što se upravo dogodilo. Brani gada koji ju je prevario i smišlja njegovu tešku prošlost. Priča o problemima i dječjim strahovima. Kaže: “Da može, mnogo toga bi drugačije napravio. Zna da radi gluposti. Pusti ga. Koliko se dugo poznajete? Dva mjeseca? Tri?” Žena kima. Kris nastavlja.

“Pusti ga. Ako se vrati, znaš da je to ono pravo. Ako se ne vrati, možeš biti sretna što je gotovo.”

Dok govori, Krisu se počinju sviđati njegove riječi. Može promatrati njihovo djelovanje. One su poput umirujuće ruke. Žena pažljivo sluša i kaže da baš i nije sigurna što bi trebala misliti o cijeloj toj vezi.

“Je li puno govorio o meni?”

Kris neprimjetno oklijeva, potom joj daje komplimente i govori

19

što se već govori nesigurnoj, dvadesettrogodišnjoj ženi, koja će bez većih poteškoća u istome tjednu naći novog ljubavnika.

Kris je dobar, stvarno je dobar. “Čak i ako nikada to neće priznati”, kaže na kraju, “nemoj zaboraviti da mu je žao. Duboko u sebi, on ti se upravo ispričava.”

“Stvarno?”

“Stvarno.” Žena zadovoljno kima.

Sve počinje lažju i završava isprikom – i toga jutra ovdje u parku. Žena ne zna tko je Kris Marrer. Ni ne želi znati odakle on poznaje gada koji ju je upravo ostavio. I mada inače nema nikakve veze s Krisom, pita ga bi li možda otišao s njom nešto popiti. Bol žene je poput mosta kojim smije kročiti svatko tko pokaže suosjećanje.

Ponekad smo, pomisli Kris, toliko zamjenjivi da je to već neugodno.

“Dobro bi mi došla čaša vina”, kaže ona, a njena ruka zagladi haljinu preko nogu, kao da je haljina razlog da Kris promisli o njenoj ponudi. Vidi njena koljena, vidi crveno lakirane nokte u sandalama.

Potom odmahne glavom. Nije to učinio da bi se približio toj ženi.

Djelovao je posve instinktivno. Možda se radilo o banalnom nagonu zaštitnika. Muškarac vidi ženu, muškarac želi zaštititi ženu. Muškarac zaštićuje ženu. Poslije će Kris doći do spoznaje da je slijedio svoj poziv – imao je neodoljivu potrebu da se ispriča. Poslije će se jedan dio spojiti s drugim i sastaviti veliku cjelinu. Poslije.

Kris svoju ruku stavi na ženinu i kaže: “Žao mi je, ali imam dogovor.”

Opet njezin osmijeh, no nije više izmučen, razumije Krisa, vjeruje mu.

“Drugi put”, obećava i ustaje.

Ona kima. Prošlo je. Bol zbog prekida je nestala zato što je vidjela malo svjetla. Ljubazan joj je muškarac otvorio oči. I tako ženu ostavljamo samu da sjedi na livadi i skupa s ljubaznim muškarcem odlazimo iz parka. Na putu smo do njegova posla. Bit će to njegov posljednji radni dan, a ljubazni muškarac uopće nije dobro raspoložen.

20

“Moraš razumjeti”, kaže Bernd Jost-Degen deset minuta poslije i gura ruke u prednje džepove svojih dizajnerskih traperica. Stoji leđima okrenut prozoru, tako da Kris njegovo lice prepoznaje tek kao siluetu. Digitalna kazaljka pomiče se između Chagalla i Miróa po digitalnom satu koji je projiciran na zidu. U uredu šefa uvijek mora biti polumračno, jer se inače ne vidi sat. Bernd Jost-Degen tri je godine stariji od Krisa i ne voli kad ga se zove šef. Draže mu je opuštenije bos.

“Posvuda se racionalizira”, nastavlja Bernd Jost-Degen. “Vidi me, i meni je već sranja preko glave. Strukture više nisu iste, svijet se okreće dalje, razumiješ? Prije su ljudi dobro radili i dobro su ih plaćali.

Sad moraju fantastično raditi i loše ih plaćaju. A za to još onda moraju biti i zahvalni.”

Smije se smijehom nekoga tko ne pripada tim ljudima. Kris se osjeća poput idiota i ne zna zbog čega je još jednom htio razgovarati sa svojim šefom. Do njegovih nogu stoje dvije papirnate vrećice koje mu je dala čistačica nakon što je ispraznila njegov pisaći stol.

“Takva je tržišna privreda, Kris, takva je prenaseljenost. Ima nas previše, a naše duše pripadaju kapitalizmu. Pogledaj me. Visim na koncima. Ja sam lutka. Ljudi odozgo kažu Bernd, želimo dvostruku dobit. A što ja radim? Dajem vam jeftiniju mineralnu vodu i dobavljam najprostiju kavu i režem gdje god mogu rezati, da mi ti ljudi odozgo ne prerežu konce.

“O čemu ti pričaš?” pita Kris. “Otpustio si me, pretvorio si me u rezanje.”

Bernd Jost-Degen položio je dlanove jedan na drugi i ispružio ruke.

“Daj, Kris, zar ne vidiš da su mi ruke vezane, možeš me ubiti ako hoćeš, ali meni su ruke vezane. Moram otpustiti ljude koji su došli zadnji. Naravno da slobodno možeš raditi dalje. Ako hoćeš, napisat ću ti preporuku, vrlo rado. Naravno. Probaj kod Tagesspiegela, oni još ne kuže situaciju. Jesi li možda već razmišljao o tazu, kod njih... Što je? Zašto me tako gledaš?”

Kris je glavu nagnuo ustranu. Njegove su misli sabrane u jednoj

21

točki. To je pomalo nalik meditaciji. Svakim udisajem Kris je veći, a svakim izdisajem njegov šef se malo smanji.

“Nećeš valjda biti nasilan?” kaže Bernd Jost-Degen nervozno i stane iza svog pisaćeg stola. Njegove ruke nestanu u džepovima hlača, gornji se dio tijela nagne natrag, kao da stoji iznad ponora. Kris se ne miče, samo promatra, a da sad priđe bliže svome šefu, mogao bi namirisati njegov strah.

“Stvarno mi je žao, čovječe. Ako hoćeš...”

Kris ga ostavlja usred rečenice i s papirnatim vrećicama pod rukama prelazi redakciju. Razočaran je. Bernd Jost-Degen nikada nije naučio kako se točno formulira isprika. Nikada ne reci žao mi je skrivajući pritom ruke u džepovima hlača. Svi želimo vidjeti oružje kojim nas se ranjava. A ako ćeš lagati tako kao što je Bernd Jost-Degen upravo učinio, onda se barem za korak približi svom sugovorniku i ostavi dojam da govoriš istinu. Glumi bliskost, jer bliskost može zamaskirati laži. Nema ničeg jadnijeg od čovjeka koji se ne zna ispričati za svoje pogreške.

Nitko ne podiže pogled dok Kris prolazi. Poželi da se cijela ekipa na licu mjesta uguši od vlastite ravnodušnosti. Godinu je dana s njima usko surađivao, a sad nijedan ne podiže pogled.

Kris u dizalu odlaže papirnate vrećice na pod i pogleda se u ogledalo. Čeka da njegov odraz skrene pogled. Odraz uzvraća smiješkom.

Bolje nego ništa, pomisli Kris i pritišće gumb za prizemlje.

U dvije se vrećice nalaze sva njegova istraživanja i intervjui zadnjih mjeseci, za koje se nitko živ doista ne zanima. Jedan dan aktualno, onda otpad koji se stalno iznova reciklira. Novinarstvo današnjice, pomisli Kris i najradije bi sve zajedno zapalio. Kad se vrata opet otvore, izlazi iz dizala i ostavlja vrećice na podu. S uzdahom se gotovo istovremeno prevrnu, potom se zatvaraju vrata dizala i gotovo je.

Kris izlazi na ulicu i duboko udahne.

U Berlinu smo, u Gneisenaustraße. Svjetsko prvenstvo je završilo prije devet tjedana i čini se kao da ga nikada nije ni bilo. Kris ne želi da mu se to dogodi. U kasnim je dvadesetima i nakon dvanaest mjeseci stalnog zaposlenja opet je nezaposlen. Ne zanima ga traženje

22

novog posla i ne želi poput stotina tisuća drugih volontirati sad ovdje sad ondje, davati sve od sebe za mizernu plaću i nadati se da će ga jednoga dana primiti. Ne. Također ne želi posao praktikanta, jer svoju je praksu obavio i završio studij. Njegovi stavovi nisu u skladu s tržištem rada – loš je u moljakanju i odviše arogantan za male poslove. No Kris ne namjerava očajavati. Njegova glava neće završiti u pećnici, nitko neće osjetiti njegove probleme. Kris je optimist i ne može podnijeti samo dvije stvari: laži i nefer ponašanje. Danas je naišao na oboje, pa je njegovo raspoloženje u skladu s tim. Kad bi Kris Marrer znao da se već otkako se probudio kreće prema novom cilju, promijenio bi stav. Vidio bi ga kako se smiješi. Ali kako o tome ništa ne zna, proklinje dan i kreće prema stanici podzemne. Pita se kako uspraviti svijet u kojem su se svi navikli stajati nakrivo.

23

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Branka Savić Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2011., kolovoz (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-310-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

368

369

Četvero prijatelja – Fred, Frauke, Wolf i Tamara – jednoga dana nalazi tijelo brutalno ubijene žene, a nepoznati ubojica zahtijeva da se žrtvi ispričaju u njegovo ime. U igri mačke i miša u kojoj se ne zna tko je kriv, a tko nevin, u kojoj se miješaju pravda i pravednost, u kojoj grijeh biva kažnjen, u igri u kojoj nema granica i u kojoj se pravila stalno mijenjaju treba pronaći izlaz, a pitanje je može li se iz takve igre izaći neokrznut. Zoran Drvenkar napisao je jedan od najčitanijih i najprodavanijih njemačkih trilera posljednjih godina. Sorry otvara tamna područja ljudske duše i ide tamo kamo se malotko usudi kročiti.

Veličanstven i potresan triler pametnog, samouvjerenog i maštovitog autora.

Deutsche Welle Treba imati hrabrosti za Sorry, hrabrosti za promišljen stilistički eksperiment kojemu nema ravna među trilerima. Vrtlog Drvenkarova izvanrednog romana nikada se ne smiruje i konačno osjećamo da imamo pravo saznati što se zapravo skriva pod mnogobrojnim namjerno zbunjujućim slojevima.

Berliner Zeitung Stalne promjene pripovjedačke perspektive i flashbackovi stvaraju vrtlog iz kojeg se čitatelj ne može osloboditi, niti to želi, jer priča je nevjerojatno napeta. Sorry je duboko potresan, uznemirujući triler o prijateljstvu, iznevjerenim očekivanjima i krivnji koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Rhein-Neckar-Zeitung

149,00 kn

370 www.fraktura.hr