autorova bilješka
I
Spas Italije
II
robert m. edsel, spas italije
autorova bilješka
III
Robert M. Edsel
Spas Italije Spašavanje nacionalnog blaga koje su oteli nacisti preveo s engleskog Saša Drach Fraktura
IV
robert m. edsel, spas italije
Naslov izvornika Saving Italy © 2013 by Robert M. Edsel © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Saša Drach i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-674-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 916293
autorova bilješka
V
Knjigu posvećujem svima koji su ikada usnuli neki odvažan san i posvetili mu se sve do njegova ispunjenja. Nisu važni kritičari; ni oni koji će pokazati koliko je tko čega napravio i reći da se moglo napraviti više ili bolje. Važan je onaj koji se nađe na samom poprištu zbivanja, čije je lice prljavo od prašine, znoja i krvi; onaj koji se odvažno bori, koji nikako ne uspijeva ostvariti ono što želi, ali stalno iznova to pokušava, zato što se ništa ne može ni postići ni ostvariti, a da se prije toga ne dogode i mnoge pogreške i uzaludni napori; važan je onaj koji se uporno trudi, sve dok ne uspije, onaj koji zna što je istinski entuzijazam, onaj koji je u stanju cijeli život posvetiti valjanome cilju i koji, u najgorem slučaju, čak i kad ne uspije, zna da je dao sve od sebe; takva čovjeka nikad nećemo svrstati među hladne i ograničene ljude koji nikad ne uspiju shvatiti razliku između pobjede i poraza. američki predsjednik Theodore Roosevelt
VI
robert m. edsel, spas italije
autorova bilješka
VII
Sadržaj Autorova bilješka Bilješka o tekstu
IX XIII
Sudionici XV Predgovor 5 prvi dio: Početak 11 i. Smjena straže 13 ii. Novi tip vojnika 28 iii. “Bombe i riječi” 36 iv. Eksperiment počinje 46 v. Problemi se množe 56 vi. Novo stanje stvari 63 vii. Uznemirena horda 73 viii. Pokloni 83 drugi dio: Borba 93 ix. Prvi test 95 x. Teška odluka 104 xi. Utočište 113 xii. Život na cesti 122 xiii. Lov na blago 133 xiv. Iznenađenja 139 xv. Anđeli čuvari 151 xvi. “Mali sveci, pomozite” 162
VIII
robert m. edsel, spas italije
xvii. “Najljepše groblje na svijetu” 173 xviii. Prebivalište nepoznato 182 xix. Uskrsnuće 195 xx. Božićne želje 201 treći dio: Pobjeda 211 xxi. Nevolje s činovima 213 xxii. Promjena strana 222 xxiii. Operacija Zora 233 xxiv. Komplikacije 247 xxv. Predaja 260 xxvi. Utrka 271 xxvii. Veliki transport 285 četvrti dio: Što je bilo poslije 299 xxviii. Perspektiva 301 xxix. Junaci i njihovo nasljeđe 312 Zahvale 333 Jeste li vidjeli ova umjetnička djela?
339
Pripadnici Odreda za baštinu koji su boravili na Mediteranskoj fronti
343
Bilješke 345 Bibliografija 403 Kazalo imena
419
O autoru
425
smjena straže
13
prvo poglavlje
Smjena straže od sredine srpnja do početka kolovoza 1943.
uobičajeno je da se susreti državnih poglavara, čak i u hitnim slučajevima, dogovaraju danima, ako ne i tjednima. No susret koji je održan 19. srpnja 1943. između vođe nacističke Njemačke Adolfa Hitlera i talijanskog fašističkog diktatora Benita Mussolinija dogovoren je u samo dvadeset četiri sata.1 Alarmantne vijesti o situaciji u Italiji stigle su do Hitlera samo dva dana prije. Samo je sedam dana prošlo otkako su se američke i britanske snage iskrcale na plaže Sicilije, a njemački su brigadni zapovjednici već počeli dobivati obavijesti da talijanski vojnici napuštaju liniju fronte i predaju se u tolikom broju da je to počelo usporavati napredovanje saveznika.2 Generalfeldmaršal Albert Kesselring, zapovjednik Područja jug,3 izvijestio je da se “polurazodjeveni talijanski vojnici vozikaju po unutrašnjosti zemlje u ukradenim kamionima”. 4 Njemački fašistički partner kao da nije bio u stanju ili – još gore – kao da nije imao volje braniti vlastitu zemlju od navale saveznika. Hitler i njegovi generali znali su da, čak i po najoptimističnijim predviđanjima, Mussolinijevi javni nastupi ne odgovaraju stvarnoj slici i vojnim sposobnostima nje gove zemlje. Za tu nedavno otvorenu drugu frontu trebat će puno više njemačkih snaga. S obzirom na potpuno nevjerojatni broj od milijun poginulih njemačkih vojnika protekle zime,5 uglavnom kod Staljingrada, što je bio “najstrašniji poraz koji je Njemačka iskusila u svojoj povijesti” – nešto se moralo poduzeti, i to brzo.6
14
robert m. edsel, spas italije
Susret je dogovoren u vili Gaggia,7 blizu gradića Feltre, stotinjak kilometara sjeverno od Venecije. Nakon što je proveo noć u svojoj alpskoj kući u Berchtesgadenu u Njemačkoj, Hitler je avionom stigao do talijanskog Trevisa, gdje ga je dočekao Mussolini. Zajedno su se ukrcali u vlak i odvezli do obližnjeg Feltrea. Pokazat će se da je to bio posljednji Hitlerov posjet Italiji. Hitler je još 1926. u svojoj knjizi Mein Kampf pisao o Mussoliniju8 izražavajući svoje “iskreno divljenje prema velikom čovjeku koji živi južno od Alpa i koji, pun ljubavi prema svom narodu, nije nikada sklopio pakt ni s jednim talijanskim neprijateljem, već se svom snagom i na svaki način trudi da te svoje neprijatelje slomi”.9 Zapravo, Hitleru se Mussolini toliko dopao, kao i ime koje je sam sebi nadjenuo, Il Duce (Vođa), da je isto ime odabrao i za sebe, samo u njemačkoj varijanti, Führer. Tijekom druge polovine dvadesetih Hitler je uspješno Mu ssolinijevo vodstvo Italije smatrao uzornim modelom za vladavinu nacionalsocijalista u Njemačkoj. Urednici tjednika Time stavili su Mu ssolinijevu sliku na naslovnicu 1923. i 1926., obraćajući pozornost na “izvanrednu sposobnost samokontrole, rijedak dar prosuđivanja i uspješnu primjenu njegovih ideja u rješavanju problema”.10 Papa Pio XI. govorio je o Mussoliniju kao o čovjeku kojega “kao da je poslala sama Providnost”.11 Isprva Mussolinija nije zanimalo nikakvo savezništvo s Njemačkom, nacijom koja je bila oslabljena teškim sankcijama nakon Prvog svjetskog rata. Hitlerove rasne teorije o arijevskoj nadmoći smatrao je budalastima.12 Ali 1936. dvojica vođa poboljšala su odnose nakon što su i Nijemci i Talijani intervenirali u Španjolskom građanskom ratu (1936.–1939.), i to na strani generala Franca i njegovih nacionalista. Prvog studenog 1936.,13 impresioniran Hitlerovom moći i veličanstvenim zamahom njemačke industrije, Mussolini je održao govor ispred milanske katedrale, Duoma, u kojem je budućnost Italije usporedio s ambicijama njemačkoga vođe. Sasvim je hladno rekao da očekuje kako će se ostatak Europe uskoro pridružiti “osovini” koju čine dvije najsnažnije europske zemlje. Prvih godina alijanse Mussolini je vjerovao da može držati Hitlera
smjena straže
15
pod kontrolom, ali 1943. bilo je sasvim jasno tko ima stvarnu moć, a tko je gotovo puki promatrač zbivanja. Hitler je militarizirao Njemačku, stvorio ratni stroj koji je nosila napredna tehnologija, a cijeli njemački narod kao da je postojao samo da bi slijedio Führera u svakoj njegovoj odluci. Nijedna žrtva nije se činila pretjeranom. Sjajan govornik, ali manje vješt kao logističar na dulje staze, Mussolini nije uspio pripremiti ni talijansku industriju ni talijanski narod na teškoće koje su vrlo brzo nastupile. Pobune zbog nestašice hrane počele su u južnoj Italiji već početkom siječnja 1941.14 Racionalizacija obroka počela je devet mjeseci poslije. Neorganizirana vlada nije uspjela osigurati ni nabavu ni preraspodjelu hrane. Posla je bilo sve manje, nezaposlenost je rasla, siromaštvo se sve više širilo zemljom u kojoj je “rat odvukao njezine ljude s oranica”.15 Mussolinijevo vodstvo više nije bilo uspješno, međutim, baš poput šegrta koji se nastavi diviti svome mentoru i nakon što je uvidio njegove mane i ograničenja, Hitler je i dalje pokazivao svoju naklonost Mussoliniju. Njemački glavni stožer tražio je od Hitlera da se preuzme kontrola nad cijelim talijanskim teritorijem i zračnim snagama. Svaka nada o zaustavljanju savezničkih snaga na Siciliji ovisila je upravo o tome. Talijansko Glavno zapovjedništvo, Comando Supremo, očekivalo je od Mussolinija da objasni talijanske stavove Hitleru, slijedom riječi koje su stajale u brzojavu koji je prethodnog dana poslan na prijedlog Zapovjedništva: “Žrtvovanje moje zemlje ne može se opravdati jedino odgodom izravnog napada na Njemačku (...) moja zemlja, koja je ušla u rat tri godine ranije nego što se predviđalo, i to nakon što je već sudjelovala u dva rata, postupno se iscrpila i ispraznila sve svoje rezerve.”16 Na sastanku koji ih je čekao pred Mussolinijem je bila daleko teža zadaća. U 11 sati17 Mussolini je u pratnji generala Vittorija Ambrosija, glavnog zapovjednika talijanske vojske, i dva predstavnika vlade ušao u veliko predvorje, zajedno s Hitlerom i četvoricom ljudi iz njegove pratnje. Sastanak je počeo podužim Hitlerovim monologom bez prijevoda, o tome kako rat napreduje i kako će njegov kraj “odlučiti o sudbini Europe”. Nešto malo poslije jedanaest i trideset18 Mussolinijeva osobna
16
robert m. edsel, spas italije
tajnica iznenada je ušla u prostoriju s hitnom porukom, koju je Duce naglas pročitao na njemačkom: “U ovom trenutku neprijatelj teško bombardira Rim.”19 Hitler je nastavio svoj monolog koji je prekinuo tek kratkim zaustavljanjem.20 Nakon što Mussoliniju nije uspjelo da prenese poruku svojih generala,21 inicijativu je preuzeo general Ambrosio tijekom kratke stanke koja je prethodila privatnom ručku dvojice vođa. On je u razgovoru s Mussolinijem izričito zahtijevao da Italija izađe iz rata u sljedećih petnaest dana. Mussolini mu je odgovorio: “To zvuči tako jednostavno... ali kakve će biti posljedice? (...) Kakav će stav zauzeti Hitler? Mislite li da će nam prepustiti da sami donesemo takvu odluku?” Iako je Mussolini poslije tražio dodatnu njemačku vojnu pomoć,22 sramotno priznanje da je Italija iscrpila sve svoje izvore bilo je naprosto preteško. Pod njegovim vodstvom Italija je ušla u rat u savezništvu s Hitlerom i nacistima. Znao je da se neće lako iz toga izvući, pogotovo sada, nakon što su saveznici napali Rim. U tom trenutku talijanski je vođa mislio samo o tome kako će na njegovu odsutnost tijekom tih napada gledati sami Rimljani. Prvi avioni u borbenim formacijama pojavili su se iznad Rima u 11 sati i tri minute.23 Bilo je toplo ljetno prijepodne, bez oblačka na nebu. Ubrzo su avioni sasvim prekrili nebo iznad Vječnoga Grada. Nevjerojatno velika formacija24 od pet stotina “letećih tvrđava”, bombardera B-17, i “osloboditelja”, bombardera B-24 – bile su to gotovo sve letjelice Sje verozapadne afričke strateške zrakoplovne skupine (NASAF) zrakoplovstva Sjedinjenih Američkih Država – i ta se formacija nadvila nad Vatikan da započne s bombaškim preletima.25 S visine od preko šest tisuća metara (dvadeset tisuća stopa odnosno dvadeset “anđela” – američki su piloti svakih tisuću stopa nazivali jednim anđelom)26 bombarderi su počeli ispuštati svoj teret, oko 900 tona eksploziva, koji je trebao pogoditi aerodrome Littorio i Ciampino te željezničke ranžirne kolo dvore Littorio i San Lorenzo.27 Svakoj je bombi trebalo sedamdeset sekundi da stigne do zemlje.28 Ta riskantna misija odražavala je važnost koju su saveznički zapo-
smjena straže
17
vjednici davali prekidanju i ometanju neprijateljskih komunikacija, odnosno prekidanju opskrbe njemačkih i talijanskih snaga iz smjera Firence i Genove prema Rimu. A htjeli su na taj način onemogućiti i dopremanje zaliha od Rima na jug, na Siciliju, preko Napulja. Aerodromi Littorio i Ciampino nisu predstavljali problem: i jedan i drugi bili su smješteni desetak kilometara od središta grada. Ali željeznička stanica San Lorenzo nalazila se na jedva kilometar udaljenosti od najpoznatijeg rimskog spomenika Koloseja i bila je praktično naslonjena na jednu od sedam rimskih crkava kojima se hodočastilo, na baziliku San Lorenzo fuori le Mura*. Oblaci dima29 koji se dizao s jugoistoka zasmetali su inače predivnom pogledu na grad s otvorene galerije vatikanske Loggie di Raffaello. Čak ni nakon što je čuo obližnje protuavionske topove i udaljene eks plozije koje su odjekivale preko brda, monsinjor Giovanni Battista Montini, zamjenik vatikanskog državnog tajnika za unutarnja pitanja, nije mogao vjerovati da će saveznici ipak bombardirati Rim.** Dim koji je vidio Montini stizao je sa stanice San Lorenzo i iz njezine gusto naseljene okolice. Bombardiranje je dijelom uništilo željezničke perone i kolosijeke, no neke su bombe promašile cilj i pogodile obližnje sveučilište, kao i bolničke zgrade, groblje Verano i baziliku San Lorenzo, gdje je 1881. položeno tijelo Pija IX., pape koji je najduže vladao u cjelokupnoj povijesti. Više od dvije tisuće ljudi poginulo je,30 većinom civila iz okolnih, radničkih četvrti. Veliki broj žrtava smješten je u tramvaje na trgu, sučelice crkvi. Jedna žena zabilježila je u svom dnevniku: “Smrt (...) nalazi se tamo kamo gledamo dok se molimo Bogu.”31
Bazilika Svetog Lorenza izvan zidina. (op. prev.) Za razliku od njega monsinjor Domenico Tardini, zamjenik državnog tajnika za inozemne poslove, bavio se odnosima s drugim zemljama, no obojica su bila pomoćnici vatikanskog državnog tajnika Luigija Maglionea. Kako je Owen Chadwick istaknuo na 54. stranici svoje knjige Britain and the Vatican during the Second World War (Britanija i Vatikan tijekom Drugog svjetskog rata), “razlika opsega njihovih poslova nikad nije bila sasvim jasna. Često je sam papa odlučivao kojim će se pitanjem pozabaviti Tardini, a kojim Montini.” Montini je 1963. postao papa Pavao VI. (op. a.) *
**
18
robert m. edsel, spas italije
Saveznici su se odlučili na taj potez usprkos molbi Eugenija Pacellija, zapadnog patrijarha, nasljednika prvaka apostola, primasa Italije, kao i vikara Isusa Krista, najpoznatijeg pod imenom papa Pio XII. On je molio da se Rim poštedi. Svjestan što je na kocki, predsjednik Franklin D. Roosevelt pisao je papi 10. srpnja 1943. Savezničke snage već su se iskrcavale na Siciliji, a on je napisao: “Vaša Svetosti (...) Crkve i vjerske institucije bit će, koliko to bude u našoj moći, pošteđene ratnih razaranja u borbama koje nam predstoje.”32 Kako Sveti Otac nikad nije javno osudio nacističko bombardiranje Londona, Coventryja i drugih europskih gradova koji nisu oskudijevali kulturnim i povijesnim građevinama, nekima se činilo pomalo licemjerno što je sada molio za zaštitu Rima i Vatikana. Britanski veleposlanik pri Svetoj Stolici sir Francis D’Arcy Osborne tada je rekao: “Što više mislim o tome,33 sve sam više revoltiran. Dok Hitler masakrira židovsku rasu, Vatikan se isključivo zanima (...) postoji li mogućnost bombardiranja Rima.” Kad je obaviješten da je poduzet zračni napad na Rim, Churchill je odgovorio: “U redu! Sada će i naš stari prijatelj Mussolini razumjeti što to znači kad ti se čini da ti svakog časa strop može pasti na glavu.”34 Tijekom napada koji je trajao dva i pol sata35 papa je stajao na prozoru svoje privatne radne sobe i promatrao bombardiranje dalekozorom.36 Nakon što se osvjedočio u opseg nastale štete, odlučio je “nastaviti sa svojim pastoralnim dužnostima kao rimski biskup”37 i utješiti pre živjele.38 Zanemarujući sigurnosne mjere,39 papa je napustio Vatikan i uputio se prema dijelu grada oko San Lorenza svojim automobilom, crnim mercedesom, samo u pratnji monsinjora Montinija i svog vozača. 40 Po dolasku su se našli u krvavom kaosu. Mnoga su tijela izvučena ispod ruševina, poredana jedno do drugoga i pokrivena novinama. Očajni povici Santità i Pace* čuli su se sa svih strana. 41 Kad su opazili žuto i bijelo papinsko znamenje na prednjem dijelu automobila, ljudi
*
Santità, Pace (tal.) – Presveti, Mir. (op. prev.)
smjena straže
19 Crtež vodenim bojama otisnut u talijanskom tjedniku La Tribuna Illustrata prikazuje papu Pija XII. koji blagoslivlje žrtve savezničkog bombardiranja Rima 13. kolovoza 1943. Vidljive su krvave mrlje na njegovoj halji. (Biblioteca Communale Centrale, “Palazzo Sormani”, Milano)
su se počeli okupljati. Papa je izišao pred njih. “Njegovo je lice bilo blijedo od boli, 42 no popeo se na svoj automobil, govorio o porušenoj bazilici i onda se umiješao među svoje stado. Papa je kleknuo među ruševine i molio za žrtve ovoga i svih drugih bombardiranja.” No nisu se dijelile samo lijepe riječi. Papa i Montini darovali su nakon ovog napada preživjelima dva milijuna lira.* Ovim odlaskom u četvrt u okolici San Lorenza papa Pio XII. prvi je put u tri godine napustio sigurnost izoliranog područja Vatikana. 43 Vratio se kasno te večeri, a njegova bijela halja bila je krvava i prašnjava. 44 Rat je stigao i do Rima. Kao osoba koja je bila odgovorna za
*
Oko dvjesto pedeset tisuća dolara 2012. godine. (op. a.)
20
robert m. edsel, spas italije
očuvanje Vatikana papa se sada morao brinuti i za sigurnost njegovih tisuća stanovnika, kao i za veliki broj crkvenih dokumenata, umjetnina i drugih neprocjenjivih relikvija. Čim se Mussolini vratio u Rim, navečer 19. srpnja, odmah su poduzete prve mjere da ga se ukloni s njegova položaja. U četvrtak 22. srpnja Duce se susreo s talijanskim kraljem Vittoriom Emanueleom III. na jednoj od dvije redovite tjedne audijencije. Stari monarh, sa svoje sedamdeset tri godine, od kojih je vladao Italijom gotovo četrdeset tri, već je bio dobro obaviješten o susretu u Feltreu. On je znao da Mussolini nije uspio dobiti ono što je njegovoj zemlji bilo nužno (njemačku vojnu pomoć, avione i opremu) ni ishoditi ono što je i sam želio (izlaz iz saveza koji je nekoć bio nazvao “čeličnim paktom”). Dvadeset godina nakon što ga je postavio, kralju je bio jasno da mora natjerati svog premijera da odstupi s položaja. U sedamnaest sati u subotu 24. srpnja, 45 nakon više od tri godine, sazvano je Veliko vijeće, vladajuće tijelo Fašističke stranke. Napetosti su porasle kad su neki od prisutnih shvatili da mnogi kod sebe imaju pištolje i granate. 46 Mussolinijev dugački pozdravni govor nije nimalo ublažio zabrinutost ni nemirno ozračje. Sljedećih deset sati nizali su se strastveni govori, deklamacije i svađe, bilo je i vike i plača, tako da se to kaotično okupljanje produžilo sve do ranih jutarnjih sati u nedjelju. U dva sata i četrdeset minuta47 glasanjem, devetnaest prema sedam, Veliko vijeće odlučilo je vratiti u kraljeve ruke izvršnu vlast kao i zapovjedništvo nad talijanskim oružanim snagama. Tog dana poslijepodne Mussolini je stigao u vilu Savoia, kraljevsku rezidenciju, u posebno organiziranu audijenciju kod Vittorija Ema nuelea. Nakon što je saslušao Duceov kratki izvještaj o vojnoj situaciji u Italiji i o sastanku Velikog vijeća, kralj je zatražio Mussolinijevu ostavku. Obavijestio ga je da je već sve uređeno da sedamdesetdvogodišnji maršal Pietro Badoglio postane sljedeći premijer. “U sobi je nastala tišina, 48 koju je prekinula jedino rečenica što ju je kralj nekoliko puta ponovio i tijekom razgovora: ‘Žao mi je, žao mi je, ali nema drugog izlaza.’” Sastanak je trajao kraće od pola sata.
smjena straže
21
Čovjek koji je u kraljevsku rezidenciju ušao kao veliki vođa izišao je tih, šokiran, ali i svjestan da je iznevjerio vlastiti narod. Ne prepuštajući ništa slučaju, kralj je dogovorio49 da pedeset karabinjera (pripadnika vojne policije)* bude skriveno u grmlju za slučaj da dođe do sukoba s Mussolinijevim osobnim gardistima. Kad je Mussolini izišao iz vile,50 nisu ga poveli do njegova automobila, koji je prethodno uklonjen, već do ambulantnih kola, u kojima mu se obratio jedan karabinjerski časnik. “Njegovo Veličanstvo naložilo mi je da vas zaštitim.” Već sljedećeg trenutka dotadašnji je vladar Italije nestao. Te je večeri nacionalni radio objavio da je kralj prihvatio ostavku Benita Mussolinija i odobrio postavljanje Badoglia za novog talijanskog premijera. Za nekoliko sati tisuće radosnih ljudi okupile su se na Trgu Svetog Petra.51 Slavlje se širilo cijelom Italijom i, kako je zapisao jedan promatrač u Rimu: “Sve su se zalihe vina iscrpile.”52 No uklanjanje Ducea iz kabineta nije promijenilo talijansku realnost, tj. Italija je i dalje bila saveznik nacističke Njemačke. Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje su ozbiljno namjeravali zauzeti Siciliju, a onda napasti talijansko kopno. Rat na talijanskom tlu, iako Mussolinija više nije bilo, tek je počinjao. Vijesti o Mussolinijevoj ostavci stigle su do Hitlera dok je boravio u svom glavnom stožeru za Istočnu frontu, u Rastenburgu u Njemačkoj, mjestu koje se nazivalo Wolfschanze,** oko 21.30 u nedjelju 25. srpnja. Hitler se obratio okupljenima. “Duce je dao ostavku.53 To još nije potvrđeno. Premijersko mjesto preuzeo je Badoglio.” Kako Hitler nije dopuštao špijuniranje54 na tlu svog saveznika Italije, njemačke sigurnosne službe nisu imale pojma gdje se Duce nalazi ni kako je uspio
Carabinieri – autor izjednačuje talijanske karabinjere s vojnom policijom, iako to nije bila njihova jedina funkcija u to vrijeme. Osnovani početkom 19. stoljeća kao neka vrsta kraljevske garde (nosili su puške), po uzoru na Napoleonovu žandarmeriju, imali su i vojne i civilne zadatke. Danas talijanski upravni ustroj razdvaja vojsku, karabinjere i policiju kao tri zasebne organizacije. (op. prev.) ** Wolfsschanze (njem.) – Vučja jazbina. (op. prev.) *
22
robert m. edsel, spas italije
nestati. Siguran da je svrgnuće Ducea bilo tek uvod u odluku Talijana da prijeđu na stranu saveznika, Hitler je dodao: “Nema sumnje da je riječ o izdaji.55 Oni će izdati priopćenje da nam ostaju lojalni, ali posrijedi je izdaja. Naravno da neće ostati lojalni.” Neuspjela njemačka ofenziva u Bici kod Kurska početkom srpnja, na tlu Sovjetskog Saveza, dovela je Hitlerove snage na Istočnoj fronti u defanzivni položaj i tako će ostati do kraja rata. Vijesti su postale još lošije sljedećeg jutra, kad je javljeno da su saveznici bombardirali njemački lučki grad Hamburg. Sljedećih osam dana zračni napadi doveli su do četrdeset tisuća poginulih i do uništenja cijeloga grada.56 Gubitak jakog saveznika Njemačkoj je u tom trenutku značio dodatni pad morala i kod naroda i u redovima vojnika, posebno među onih šezdeset tisuća pripadnika Wehrmachta koji su se već borili rame uz rame s Talijanima na Siciliji.57 Pitanje morala nije bilo najozbiljnije u tom času s obzirom na ozbiljnost problema. Hitleru je trebalo dva milijuna i stotinu tisuća vojnika fašističke Italije.58 Osim dvije oklopne divizije koje su bile smještene u Kalabriji 59 (na “palcu” talijanske “čizme”), u Italiji nisu bile koncentrirane jače njemačke vojne snage koje bi mogle zaustaviti napredovanje saveznika po talijanskom kopnu. Sve dok se ne rasporede pojačanja, tampon-zona duž njemačke južne granice bila je sasvim izložena. Uspješna invazija dovela bi saveznike do toga da se počnu služiti talijanskim aerodromima, s kojih bi mogli bombarderima dosegnuti i važne pravce po kojima je stizala nafta – presudna sirovina za svaku vojsku – a ti su se pravci nalazili na Balkanu. Nakon što je čuo za Mussolinijevu ostavku, Führer je rekao generalfeldmaršalu Wilhelmu Keitelu, zapovjedniku Vrhovnoga zapovjedništva Njemačkih oružanih snaga (OKW), i generalu Alfredu Jodlu, zapovjedniku Glavne operativne skupine Vrhovnoga zapovjedništva Njemačkih oružanih snaga, da se “zapovjedniku 3. Panzergrenadier divizije izda zapovijed da uđe u Rim s izabranom skupinom vojnika i pohapsi cijelu vladu, kralja i cijelu svitu, posebno princa i njegovu bagažu, kao i Badoglia i njegove.60 Tada ćete vidjeti kako će se odmah predati i za dan-dva njihovi će se stavovi opet promijeniti.” No gene-
smjena straže
23
ralfeldmaršal Kesselring vjerovao je da će Italija ostati uz Njemačku kao saveznik, baš kao što je Badoglio obećao.61 Nije želio dodatno zaoštravati situaciju ulaskom njemačkih postrojbi u Rim. Mislio je da će, ako malo pričekaju, brzo vidjeti koje su stvarne kraljeve namjere. Mnogi iz vrha Nacističke stranke, baš kao i Hitler, mrzili su i Vatikan i papu. Hitler se odavna sukobljavao s Katoličkom crkvom zbog njezina upletanja u njemačku politiku. Iako se nikada nisu sreli, Hitler je znao za Eugenija Pacellija još otkako je ovaj bio papinski nuncij u Njemačkoj, od 1917. do 1929. Kasniji pregovori upravo s Pacellijem doveli su do potpisivanja Reichskonkordata (ugovora) između nacističke Njemačke i Vatikana 1933. Uvjeren da je papa bio umiješan u uklanjanje Mussolinija, Führer je bjesnio i bio silno nestrpljiv. “Ovoga časa idem u Vatikan.62 Mislite li da meni Vatikan nešto znači? Brzo će se oni spakirati, pogotovo njihov cijeli diplomatski zbor (...). Boli me briga za njih (...). Posmicat ćemo sve te svinje, redom (...). Poslije ćemo se ispričati (...). Tamo unutra [u Va tikanu, op. a.] naći ćemo dovoljno dokaza koji će potvrditi njihovu izdaju!” Dr. Joseph Goebbels, Reichsminister za propagandu, koji je Talijane zvao “gutačima makarona”,63 zahtijevao je da se pričeka. Goebbels je znao da ni najosmišljenija medijska kampanja ne bi mogla utišati gnjev koji bi zasigurno nastupio nakon bilo kakve akcije protiv pape.64 Većina Hitlerovih savjetnika s time se složila.65 Hitler je na koncu odlučio da se ne šalju posebne postrojbe u Rim, ali je izdao zapovijed da njemački padobranci izbave Mussolinija. S Duceom na svojoj strani mogao bi, mislio je, preporoditi fašističku državu, ali ovaj put njome bi upravljao i nadzirao je Hitler. Ponovna uspostava jake sile Osovine postala je silno važna. Ali tko bi pazio na oslabljenog Ducea nakon što ga padobranci izbave? Reichsführer Heinrich Himmler, zastrašujući zapovjednik postrojbi Schutzstaffel (postrojbi SS-a) i “glavni mozak koji je osmislio koncentracijske logore”, imao je na umu jednog čovjeka.66 “Signores (sic) izvojevali su još jednu odgodu”,67 rekao je Himmler generalu SS-a Karlu Wolffu u telefonskom razgovoru 27. srpnja, “ali
24
robert m. edsel, spas italije
ako je to odgođeno, ne znači da će se zaboraviti.” Wolff je bio visokopozicionirani pripadnik SS-a, po zapovjednome mjestu bio je Obergru ppenführer, a po činu general Waffen SS-a, dakle vojnih postrojbi SS-a. U njemačku carsku vojsku stupio je kao šesnaestogodišnjak i tijekom Prvog svjetskog rata služio na Zapadnoj fronti,68 gdje je dva puta odlikovan Željeznim križem za hrabrost. Nakon rata Wolff se dvije godine školovao za bankara u Frankfurtu pa radio u Njemačkoj banci u Mün chenu, od srpnja 1923. do lipnja 1924., nakon čega se neko vrijeme bavio reklamom i osnovao vlastitu tvrtku. Dobro se snalazio, izbrusio je svoje političke vještine i bio u stanju dobro predstavljati i sebe i svoje ideje. Bio je oportunist, vrlo pragmatičan, od onih koji znaju preživjeti. Iako Wolff nije potjecao iz aristokratske obitelji,69 bio je odlično obrazovan, posebno u humanističkim znanostima, književnosti, glazbi i likovnim umjetnostima, čime je još za mladosti stekao mjesto u visokom društvu u svom rodnom gradu. Kako se poslije, tijekom Prvog svjetskog rata, prijavio da zaštiti velikog vojvodu Hessea, zajedno s drugim časnicima iz aristokratskih obitelji, to je pridonijelo njegovu osjećaju da tom svijetu doista pripada. Ipak, neki od njegovih nadređenih u SS-u svisoka su gledali na tog šarmantnog i kultiviranog novajliju. Zvali su ga “Septemberling”,70 što je bio pogrdni naziv za one koji nisu pristupili Nacističkoj stranci sve do prvih uspjeha na izborima 1930. Wolff je zapravo čekao više od godinu dana nakon promjene vlasti da se kao aktivni član uključi u Nacističku stranku,71 ali je već sutradan pristupio i u SS. Njegove arijevske kvalitete – bio je visok gotovo dva metra, plavih očiju i plave kose – izvrsno su odgovarale predodžbi esesovca. Motiviran ambicijom da postane pripadnikom najuže elite, pri grlio je nacističku ideologiju, kao proračunati izbor, za razliku od svojih stranačkih kolega, koji su uvjereno zastupali najekstremnije nacističke ideale. U studenome 1936.72 Wolff je postao šef najužega Himmlerova osoblja, ali i odgovoran za nekoliko odjela SS-a, uključujući i Ahnenerbe. Bio je to Istraživački odjel drevnog nasljeđa, koji je Himmler osnovao pokušavajući dokazati da postoji “veza između modernog njemačkog
smjena straže
25
naroda i drevnih germanskih plemena”.* Wolff je dojavljivao Himmleru sve što se događalo u Hitlerovu glavnom stožeru. U jednom pismu iz 1939. pokazuje doista veliku odanost SS-u i Himmleru.73 “Vjera me posjela nadomak jedinstvenu čovjeku,74 Reichsführeru SS-a, i njegov sam najbliži pomoćnik (...). Naš zajednički rad istinski me zadovoljava (...) a korijen svega toga vjera je u našu rasu. Moje cijelo biće i sve moje nade su u SS-u i njegovim ciljevima.” U srpnju 1941. Wolff je pratio Himmlera u posjetu zapovjedničkoj postaji SS-a blizu sovjetskoga grada Minska, gdje je svjedočio pogubljenju stotine nevinih Židova, koje su ubijali hrpimice, po osmero ili desetero odjednom.75 Sljedećega ljeta bavio se problemima u vezi sa zastojem pri željezničkom transportu Židova u koncentracijske logore smrti.76 “Primijetio sam, s osobitim zadovoljstvom, vaš izvještaj, da već četrnaest dana svakodnevno prometuje vlak s pripadnicima izabranog naroda do Treblinke...77 Kontaktirao sam sve sudionike procesa, tako da se čini da će cijela operacija ubuduće teći glatko.” Za njihova susreta krajem srpnja78 Wolff je poslušao Himmlerovu naredbu kojom ga šalje u Italiju da posluži kao diplomatska veza između Kesselringovih snaga na jugu Italije i drugih njemačkih skupina na sjeveru. Wolff je imao na raspolaganju četrnaest dana da isplanira kako da stekne “vlast nad civilnim sektorom” u Italiji i da to predoči Fü hreru.79 Održavanje infrastrukture i proizvodnje činilo se presudnim za uspješnu okupaciju. Wolff je bio očiti izbor za taj zadatak. I Hitler i Himmler imali su u njega povjerenja jer je to bio čovjek kojega su smatrali istinskim pripadnikom visoke njemačke rase,80 “vitezom u sjajnom oklopu”. Wolff je osvojio i simpatije Mussolinija, kojemu je bio neslužbeni pra-
Ahnenerbe (Istraživački odjel drevnog nasljeđa) osnovao je Himmler 1935. kao “kulturni ogranak SS-a koji se bavi arheološkim, povijesnim i rasnim istraživanjima u svrhu dokazivanja povezanosti modernog njemačkog naroda s drevnim germanskim plemenima”. (op. a.) *
26
robert m. edsel, spas italije
tilac za njegova posjeta Münchenu 1937.,81 kao i u bezbroj sljedećih putovanja po Italiji. Na svom novom položaju Wolff je sebe “trebao smatrati Führerovim guvernerom” na području koje se protezalo od talijanske granice na sjeveru sve do njemačkih pozadinskih postrojbi na prvim borbenim linijama.82 Nisu baš svi olako zaboravili Hitlerove zamisli o prijetnji cijelom Vatikanu i uhićenju pape. Admiral Wilhelm Canaris, zapovjednik Abwehra (njemačke vojne obavještajne službe), general Erwin von Lahousen, zapovjednik Odjela 2 (odjela za sabotaže) u Abwehru i drugi iz njihova najužega kruga izražavali su izrazito antinacističko raspoloženje i ko vali razne planove kako da uklone Hitlera s vlasti. Kad ih je Canarisov zamjenik obavijestio da je upravo dobio izvještaj koji govori da “oni tamo namjeravaju osloboditi Mussolinija i likvidirati papu i kralja”,83 bili su preneraženi. Jedan od Canarisovih pomoćnika tada je predložio: “To je prljava igra.84 Trebalo bismo Talijane obavijestiti.” Canaris se složio i naredio Lahousenu da organizira hitni sastanak s talijanskom stranom, s generalom Cesareom Amèom. Canaris i Lahousen odletjeli su 29. srpnja u Veneciju na susret s generalom Amèom u čuvenom hotelu Danieli.85 Za Amèa je razmjena informacija o ratu, uključujući i nedavne nagle promjene talijanskog vodstva – i njemačke reakcije na te događaje – bila normalna stvar. Ono što nije bilo normalno bila je prisutnost triju najviše pozicioniranih njemačkih obavještajnih časnika. Prisutnost Amèove pratnje isprva je omela Canarisa u onome što je želio reći, ali Lahousen, koji je sjedio pored Amèa, jasno je čuo svog zapovjednika, koji je rekao: “Budite oprezni i pazite, jer bi se koješta moglo dogoditi.”86 Nakon ručka su Canaris i Amè otišli na otok Lido i tamo u šetnji nastavili razgovor, ali sami.87 Šest dana nakon susreta obavještajaca u Veneciji, 4. kolovoza, vatikanski državni tajnik, kardinal Luigi Maglione, sastao se s kardinalima koji su boravili u Rimu “da razmotre političku situaciju u Italiji i porazgovaraju o prijetnjama Vatikanu”.88 Tijekom tog susreta Maglione je upozorio da se “službeni talijanski krugovi boje da se njemačke postroj
smjena straže
27
e spremaju zauzeti Rim, napasti Vatikan i papu odvesti u München.” b Tijekom sljedećih nekoliko napetih dana najvažnijim vatikanskim čelnicima naređeno je da spakiraju kovčege i da u svakom trenutku budu spremni na pokret.89 Osjetljivi su dokumenti sakriveni, uključujući i papine, ispod mramornih podova papinske palače. Devetnaest dana poslije Harold Tittmann, posebni pomoćnik Myro a Taylora, osobnog predstavnika predsjednika Roosevelta kod pape, n razgovarao je sa svojim kolegom, britanskim ministrom Francisom Osborneom. Tittmann je napustio američko veleposlanstvo u Rimu nakon talijanske objave rata Sjedinjenim Državama, ali se, kao i drugi pripadnici diplomatskog zbora, samo preselio u Vatikan. Osborne je obavijestio Tittmanna da, “prema pouzdanim izvorima, Nijemci kane preuzeti Rim i vjerojatno sam Vatikan u sljedećih nekoliko dana”. Na Osborneov zahtjev njegovi sinovi poslužili su se kaminom u svojoj dnevnoj sobi, jedinim koji je bio dostupan stranim diplomatima u Vatikanu, da spale povjerljive britanske dokumente.90 Kako je poslije objasnio Lahousen, Hitler nije namjeravao samo oteti papu. On ga je doista htio i “likvidirati”.91
332
robert m. edsel, spas italije
zahvale
333
Zahvale prije nego što iziđu na središnji teren Wimbledona, igrači moraju proći kroz hodnik iznad kojega stoji odlomak iz pjesme pod nazivom “Ako” engleskoga književnika Rudyarda Kiplinga: “...Kad bismo se mogli suočiti s pobjedom na isti način kao i s porazom...” Tog sam se Kiplingova stiha sjetio gotovo svaki dan dok sam pisao ovu knjigu, morajući se često naprezati, pa i štošta žrtvovati. Silan je to bio izazov, vrijedni pothvat, no nosio je i veliku osamljenost. Ovakav podvig čovjek rijetko može ostvariti sam. Imao sam sreću da su mi bili na raspolaganju naporan rad i dobra volja mnogih ljudi, da bi knjiga bila što bolja, kao i da autor ne bi poludio do kraja. Svima njima dugujem veliku zahvalnost. Elizabeth Hudson najviše mi je pomogla svojim istraživanjima. Ona je radila sa mnom na sve tri moje knjige i svaki je put bila briljantna. Uvijek pazi i na najmanje pojedinosti, ali je i u stanju vješto voditi cijeli projekt bez obzira na njegovu složenost, sve do samoga kraja. U ovih nekoliko godina bilo mi je iznimno zadovoljstvo gledati je kako se neprestano i sve više usavršava u svom poslu. Christy Fox bila je potpora svakom aspektu projekta Odreda za baštinu, gotovo od samoga početka. Na ovoj knjizi pomagala mi je istražujući arhivsku građu, a također je pronašla mnoge važne sudi onike i potom s njima razgovarala, tako da je mnogo pridonijela u svim fazama razvoja ovog projekta. Njezino divljenje svim pripadnicima i pripadnicama Odreda za baštinu, radu Fondacije Odreda za baštinu
334
robert m. edsel, spas italije
– kao i svim mojim naporima – bilo je neizmjerno, bez obzira na mnoge teškoće koje su se javile. Moja izvršna asistentica Michele Brown vrlo je živahna osoba, uvijek dobro raspoložena i zato je s njome divno raditi. Ne bih nikada uspio završiti sve svoje obveze da nije bilo nje. No njoj su u tim svim poslovima pomagali i James Early, koji se bavio prikupljanjem filmova i fotografija za Fondaciju na internetu, kao i Anne Jones. Dorothee Schneider još je jednom pročitala tisuće njemačkih dokumenata i desetke knjiga pisanih njemačkim jezikom kako bi pronašla najrelevantnije podatke, da bi ih onda prevela za moje potrebe. Preko nje smo došli do dotad nepoznatih snimki i zapisa, koji su se pokazali presudnima za odgonetavanje nekih kompliciranih događaja. Uvijek sam imao potpuno povjerenje u njezinu prosudbu. Najmlađa članica našeg istraživačkog tima Anna Bottinelli provela je bezbroj sati po arhivima Rima, Milana i svoga rodnoga grada Firence. Vodila je čak i intervju zapisujući bilješke na nečijem trijemu pod kišom. Obje su pokazale veliku strpljivost prema mojim bezbrojnim zahtjevima za dodatnim informacijama. Valja svakako spomenuti i Natalie Ward i Giuliju Mezzi, koje su nam također pomagale na ovom projektu. Izdavač W. W. Norton od samoga je početka bio zagrijan za ovu knjigu. Zajedno smo se trudili da bude što bolja, a moj urednik Tom Mayer cijele mi je dvije godine bio na usluzi i pomagao u pisanju i preinakama. Ne mogu se ni prisjetiti svih trenutaka kada mi je predlagao promjene, čime je pokazivao koliku pozornost posvećuje detaljima i nadahnjivao me da pišem što bolje. Vrlo sam ponosan na našu suradnju. Starling Lawrence čitao je rukopis veoma entuzijastično, a da budemo kratki, recimo samo da su njegove primjedbe pomogle da knjiga bude bolja. Želio bih zahvaliti još nekim ljudima u Nortonu, a to su: John Glusman, Jeannie Luciano, Bill Rusin, Elizabeth Riley, Nancy Palmquist, Kathleen Brandes i Louise Mattarelliano. Posebno sam zahvalan i Ryanu Harringtonu. Ljudi koji djeluju u pozadini od ključne su važnosti za ovako ambiciozan podvig. Stoga sam zahvalan svom odvjetniku i prijatelju Michaelu Friedmanu i cijelom timu iz tvrtke Foundry Literary & Media,
zahvale
335
posebno Peteru McGuiganu, Stéphanie Abou, Kirsten Neuhaus i Mattu Wiseu. Posebno zahvaljujem i svojoj agentici Michelle Weiner, koja radi u Creative Artists Agency. Michelle je otpočetka vjerovala u priču o Odredu za baštinu, otkako je 2006. pročitala knjigu Spašavanje Da Vincija. Upravo me ona svojim radom dovela do Georgea Clooneyja i Granta Heslova, koji su sa svojim timom iz tvrtke Smokehouse Pictures snimili film po mojoj ranijoj knjizi. Fondacija Odreda za baštinu sve me vrijeme mnogim idejama i savjetima poticala na rad na ovoj knjizi. Oni su poduprli moju viziju kako Spas Italije i Odred za baštinu trebaju poslužiti da ovi heroji postanu vidljivi te na taj način pomoći u završetku njihove misije. Najava filma potvrdila je vrijednost tog pristupa. Zato bih želio istaknuti posebno Kim Schwartz, Boba i Patty Hayes, Carol i Terryja Walla, Edith i Petera O’Donnella, Aubrey i Katie McClendon, Jima i Nancy Edsel, Alfreda Glassella III. (čiji je pokojni otac bio veteran Drugog svjetskog rata), Claire i Jima Woodcocka, Allena Culluma i gđu Margaret McDermott. Želio bih zahvaliti i dugogodišnjim prijateljima Fondacije Susan Eisen hower i dr. Bruceu Coleu. Autori imaju sreću kad su im na raspolaganju vrsni stručnjaci, kojima katkada oduzimaju puno vremena, a katkada je pak potrebno samo razjašnjenje nekog konkretnog pitanja. Ova četvorica – Carl d’Este, Keith Christiansen, Donald Miller i Joe Persico – istaknuti stručnjaci u svojim područjima, pristala su čitati dijelove rukopisa i sa mnom dijeliti svoja zapažanja. Knjiga je zbog njih danas bolja i zato neizmjerno cijenim njihovu pomoć. Moram zahvaliti i onima koji nisu bili toliko uključeni, ali mi je i njihova pomoć bila dragocjena. To su Joseph Robert White, Thomas Kline, Nancy Yeide, Ennio Caretto i njegove novine Corriere della Sera, Thomas Rupprath, dr. Günter Bischof i Joshua Weikersheimer. Posebno zahvaljujem doktorici Birgit Schwarz, izvanrednoj znanstvenici i spisateljici, koja je vrlo velikodušno podijelila sa mnom mnoga svoja zapa žanja o Adolfu Hitleru i njegovim kolekcionarskim ambicijama. Moram spomenuti i cijeli tim Nacionalnog muzeja Drugog svjetskog rata, posebno njegova suosnivača i predsjednika dr. Nicka Muellera, pot-
336
robert m. edsel, spas italije
predsjednika Stephena Watsona i cijeli njegov osnivački odbor, koji svi zajedno ustrajavaju na ispunjenju sna pokojnog suosnivača Muzeja dr. Stephena Ambrosea. Ova knjiga nikada ne bi nastala da članovi obitelji i prijatelji nekih od ključnih protagonista ove priče nisu s nama dijelili informacije i davali smjernice. Nekima od njih slao sam bezbroj pitanja i e-mailova, na koje su oni odgovarali s istom predanošću koju su iskazivali uspomeni na svoje voljene. Uspjeh ove knjige dugujem njima. Prostor mi neće dopustiti da navedem sva imena, no ovo su osobe koje ne mogu izostaviti: Bill Keller, Eugene Markowski, Dorothy Keller, Leonard Fisher, Lola Scarpitta Knapple, Lizzie Boo Llewellyn, Anthony Cagiati, Spencer Seymour, Margaret Hildson, Bryan Ward-Perkins, Walter Gleason, Charles Bernholz, Mareile Langsdorff Claus, Luigina Anelli, Sergio Giliotti, Anna Magrini, kao i moj dragi prijatelj, pokojni Ale ssandro Olschki. Posebna zahvala i Kenu Scottu. Moji suradnici i ja posjetili smo desetke arhiva, u kojima smo pronašli mnogo dragocjenih informacija koje su završile u ovoj knjizi. Sljedećim osobama dugujem posebnu zahvalnost u vezi s tim. To su Greg Bradsher iz Nacionalnog arhiva, osoblje knjižnice Odjela za rukopise i arhivistiku Sveučilišta Yale, Karl Weisenbach i njegovo osoblje iz Predsjedničke knjižnice Eisenhower, pogotovo Valoise Armstrong i Elinor Haas, Tom Czekanski iz Nacionalnog muzeja Drugog svjetskog rata, James Moske iz Muzeja Metropolitan, Jean Henry iz Nacionalne umjetničke galerije, Holly Wright iz Umjetničkog muzeja Nelson – Atkins, Charles Greene i Shari T. Kenfield iz knjižnice Sveučilišta Princeton, o. Agostino Selva iz Santa Marije delle Grazie u Milanu, Maria Liberatrice Vicentini iz arhiva Siviero u Rimu, Attilio Tori iz Museo Casa Rodolfo Siviero u Firenci, Giuseppe Bentivoglio i Diego Guidi iz Opera della Primaziale Pisana, Alexa Mason i Ilaria Della Monica iz vile I Tatti u Firenci, Ivana Novani iz arhiva Soprintendenza per i Beni Architettonici e del Paesaggio u Milanu, Simona Pasquinucci iz Archivio Catalogo Beni Storico Artistici u Firenci, Luca Brogioni i Francesca Gaggini iz Archivio Storico u Firenci, Alessandra Giovenco iz
zahvale
337
Fotografskog i povijesnog arhiva Britanske škole u Rimu i Antonio Palladino s Američke akademije u Rimu. Velika hvala ide i Pietru Bonardiju i Marcu Meschiniju. Pisanje je samotan posao, no dva mjesta pritom su mi, svako na svoj način, pružila veliku pomoć i dala veliki poticaj. Cijela ekipa restorana Al Biernet’s u Dallasu, u kojem sam uvijek mogao dobiti najbolje osvijetljeni stol, kad god mi je trebalo neko mirno mjesto za pisanje, a da budem okružen drugim ljudima i njihovim žamorom. Zahvaljujem redom sljedećim osobama: Bradu, Victoru, Audri, Ellen, Nichole, Michaelu i Rachelsovima. Nekoliko godina imao sam sreću provoditi vrijeme u hotelu Palace u St. Moritzu u Švicarskoj. Tamo sam napisao veliki dio knjige istražujući putove kojima se preko Alpa prelazilo u sjevernu Italiju do ključnih mjesta iz naše priče. Vrijeme koje sam proveo u Engadineu posebno me nadahnulo. Od trenutka kad sam stigao – s dvanaest kutija dokumenata i desecima knjiga – svi su, od menadžera pa do sezonskih zaposlenika, znali zašto sam tamo. Mnogi od njih shvaćali su s kakvim se izazovima susrećem, daleko od kuće. Hvala im svima, posebno mom prijatelju Giuseppeu Pesentiju što se brinuo o meni kao da sam dio njegove obitelji tijekom dugih mjeseci čitanja, razmišljanja i pisanja. Mnogi su se moji prijatelji brinuli o meni tijekom ovog dugog procesa, a neki od njih činili su to i u nekoliko kritičnih razdoblja. Dio njih rado me ohrabrivao s distance, a neki drugi odabrali su i aktivnije uloge. Moj sin Diego, koji je nadareni glazbenik, stalno me hrabrio, čak i kada smo zbog mog posla bili na raznim krajevima svijeta. On je moj uzor u nesebičnosti. Moja majka Norma i moja teta Marilyn Wright bile su moje naj upornije navijačice. I njima i svim mojim prijateljima puno hvala. Redom, to su Michael Madigan, June Terry, Khanh Dao, Boyd Lyles, Drew i Susan Gitlin, Blake i Tom Stevenson, Linda i Mike Buchanan, Ken i Betty Boome, George i Fern Wachter, Ginger i Ian Russell, Alan Christopher, Rod Laver, John i Roberta McDonald, Martha Snider, Marco Bonini, Michelle Rapkin, Bret Witter, Mike Bylen i Bobby Zorn.
338
robert m. edsel, spas italije
Puno hvala i Simonetti Brandolini, koja vodi organizaciju Prijatelji Firence i svojevrsna je današnja časnica Odreda za baštinu. Puno hvala i Erin, za sjećanje na skakanje po lokvama. Moram se prisjetiti i nedavno preminulih, dragog prijatelja doktora Teda Pillsburyja, koji bi bio ponosan na mene što sam napisao ovu knji g u, kao i njegove supruge Mireille; i Mary Laver. Otkako je izišla moja posljednja knjiga, preminulo je pet časnika Odreda za baštinu. Sve sam ih smatrao svojim prijateljima. To su bili Robert Koch, James Reeds, Mary Regan Queesenberry, Seymour Pomrenze i Mark Sponenburgh. Još jedan prijatelj, čovjek kojemu sam se divio i volio ga, zaslužuje poseban spomen. To je časnik Odreda za baštinu Harry Ettlinger. I on i drugi pripadnici Odreda za baštinu, muškarci, kao i žene, njih nekolicina koji su još s nama, kao i oni koji više nisu – svi su oni bili trajna inspiracija u mojim neumornim nastojanjima.
jeste li vidjeli ova umjetnička djela?
339
Jeste li vidjeli ova umjetnička djela? fondacija odreda za baštinu za očuvanje umjetnina i dalje je u potrazi za nekim umjetničkim predmetima koji su nestali tijekom Drugog svjetskog rata i na taj način nastavlja posao koji su tijekom rata odradili pripadnici Odreda za baštinu. Ako imate informacije o nekome od pripadnika Odreda za baštinu, ako posjedujete neko umjetničko djelo, dokument ili neko drugo kulturno dobro za koje vjerujete da je ukradeno ili “oslobođeno” tijekom rata, molim vas, javite se na našu adresu www.monumentsmenfoundation.org. Umjetnička djela koja ovdje nabrajamo spadaju u ona najpoznatija među više od dvije tisuće umjetnina (koliko ih je dokumentirano) pokradenih iz Italije tijekom rata. 1. Rafael Madona s velom Vlasništvo: Uffizi Gabinetto Disegni e Stampe, Firenca Ukradeno iz vile Reich, Barberino di Mugello
340
robert m. edsel, spas italije
2. Sandro Botticelli Portret nepoznatog mladića Vlasništvo: Muzej Filangieri, Napulj Ukradeno iz vile San Paolo di Belsito, Nola
3. El Greco kopija Correggiove Noći Vlasništvo: Zbirka Contini Bonacossi Ukradeno iz vile Di Trefiano, Poggio a Caiano
4. Peter Paul Rubens Tri teološke vrline Vlasništvo: privatna zbirka, Rim Ukradeno iz spremišta EGELI
jeste li vidjeli ova umjetnička djela?
5. Hans Memling Portret mladića Vlasništvo: Galerija Uffizi, Firenca Ukradeno iz dvorca Di Poppi
6. Bernardo Bellotto Pogled na Canal Grande u Veneciji Vlasništvo: Zbirka Borbone – Parma Ukradeno iz vile Delle Pianore, Lucca
7. Bernardino Luini Madona s djetetom i sestra Alessandra Bentivoglio Vlasništvo: Muzej Filangieri, Napulj Ukradeno iz vile San Paolo di Belsito, Nola
8. Jan van Huysum Vaza s cvijećem Vlasništvo: Galerija Palatina, palača Pitti, Firenca Ukradeno iz Montagnane
341
342
robert m. edsel, spas italije
9. Pietro Rotari Portret djevojke Vlasništvo: Zbirka Contini Bonacossi Ukradeno iz vile Di Trefiano, Poggio a Caiano
10. Nepoznati zlatar iz Salzburga Pozlaćeni srebrni pladanj Vlasništvo: Muzej srebra, palača Pitti, Firenca Ukradeno iz opatije Monte Cassino
bibliografija
425
robert m. edsel rođen je 1958. u Oak Parku u Illinoisu, a odrastao je u Dallasu. Nakon uspješne karijere u tenisu i u naftnoj industriji, 1996. seli se u Europu te se počinje baviti sudbinom europske umjetničke baštine u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Autor je knjiga Spašavanje Da Vincija (Rescuing da Vinci, 2006.) i Odred za baštinu (Monuments Men, 2009.; u hrvatskom prijevodu objavljen 2013.), na temelju koje je George Clooney snimio istoimeni film koji se počeo prikazivati 2014. Spas Italije (Saving Italy) njegova je treća knjiga, koja je objavljena 2013. te je dospjela na top-ljestvicu bestselera New York Timesa. Edsel je i koproducent nagrađenoga dokumentarnog filma Otmica Europe (The Rape of Europa) te osnivač i predsjednik Fondacije za očuvanje umjetnosti, neprofitne organizacije nagrađene medaljom National Humanities, najvišim američkim odličjem koje se dodjeljuje za djelovanje na području humanističkih znanosti. Primio je i odličje Texas Medal of Arts i President’s Call to Service, a nagradu Hope for Humanity uručio mu je Muzej Holokausta u Dallasu. Godine 2014. za svoja je dostignuća dobio nagradu američke Fondacije za nacionalne arhive.
426
robert m. edsel, spas italije
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., studeni Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-674-8 Biblioteka Platforma, knjiga 50 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
bibliografija
427
428
robert m. edsel, spas italije