Spašeni iz Zagreba

napomena autora

1

Spašeni iz Zagreba

2

napomena autora

napomena autora

3

Paul Schreiner

Spašeni iz Zagreba Sjećanja troje preživjelih srodnika na hrvatski Holokaust prevela s talijanskog Suzana Glavaš

Fraktura

4

napomena autora Questo libro è stato pubblicato con il contributo del Ministero degli Affari Esteri italiano.

Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova.

© 2014 Paul Schreiner © za prijevod Suzana Gavaš i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represetned by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-582-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 887595

napomena autora

5

Sinu Danielu i kćeri Daliji da pamte povijest svojih korijena te unuci Rebecci da je prenese svojoj djeci.

6

napomena autora

napomena autora

7

Tri priče da se ne zaboravi Vrijeme ublažava bol, ali ne briše sjećanje. To je konačni osjećaj koji se stječe nakon što se prvi put pročitaju tri priče u ovoj knjizi sjećanja.

Bolnih sjećanja, punih patosa, koja katkada čovjeka duboko uznemire.

U svakom slučaju, ipak, da se ne zaborave i ne osude šutnjom.

Ono o čemu pripovijeda prijatelj Paul Schreiner, istovremeno i moj poslovni kolega dobrih dvadeset godina u velikoj industriji SITI u Novari, vrlo je zanimljiva tranche de vie, čak i s povijesne strane. Priča je to koja se pročita u dahu, kao i priče Ive Reicha i Medee Brukner.

Tri priče koje potiču na razmišljanje i zato što onaj tko ih je proživio, danas s istom strašću građanskog angažmana iznova nudi one iste patnje, iako prožete sjetom spomena koji se sve više udaljuje.

To su događaji koji su se stvarno dogodili u Hrvatskoj u vrijeme sablasnog svjetskog rata, s protagonistima fašističkim “ustašama” koji su postali nacistički ortaci u nemilosrdnom lovu na židovsku vjeru i rasu.

Paul Schreiner, danas talijanski državljanin kao i njegova obitelj, navodi nas da razmislimo o dugim trenucima koje je proživio i pretrpio, podsjećajući i na bolne gubitke svoje rodbine.

Ne da bi nas time zapanjio, već kako bi održao sjećanje užeženim i pozornim.

Gianfranco Capra, novinar i pisac prosinac 2010.

8

napomena autora

napomena autora

9

Napomena autora Tekst koji ćete čitati napisale su tri osobe koje su preživjele svakojake progone što ih je ustaški režim provodio u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941.–1945.). Njihova su sjećanja istinite priče, proživljene u patnji i obilježene pravim pravcatim čudima, koja su se pokazala odlučujućim za njihovo spasenje. Tri priče odnose se na tri obitelji, u srodstvu po bakinoj i djedovoj strani.

Središnje je razdoblje pripovijesti između 1940. i 1945. U prvom su poglavlju sjećanja Paula Schreinera, a u drugome Ive Reicha. Obojica govore i o poslijeratnom razdoblju u Izraelu i Italiji. Treće svjedočanstvo napisala je Medea Brukner i ono se usredotočuje na godine između 1941. i 1944.

Objasniti događaje zahtijevalo je od mene da se vratim u one godine i iznova proživim sve one trenutke. Sjećam se da sam nakon rata, s navršenih šesnaest godina, odbijao ostati vezan za prošlost, prihvativši svoje stanje ratnog siročeta i gledajući sam na svijetu jedino u budućnost. Kako je vrijeme odmicalo, i kad sam stupio u treću životnu dob, sve mi se češće događalo da se vraćam u prošlost, učvršćujući sjećanja opetovanim posjetima svima u tekstu spomenutim mjestima. Ono što nisam bio prihvatio kao pubertetlija, odnosno sjećanja, postalo je u mojoj sadašnjosti “starčića” obveza da svoje svjedočanstvo ostavim svima koji će doći nakon mene.

10

napomena autora

Ispričao sam sve svome sinu Danielu, supruzi Ilani i preživjelim rođacima te sam, zahvaljujući svima njima, s punih osamdeset godina odlučio napisati ovu knjigu.

Prvi dio, “Sjećanja Paula Schreinera”, sadržava i stare fotografije, koje služe kao dokumentacija svemu što je u priči ispričano.

Drugi dio, “Sjećanja Ive Reicha”, bratića mog oca, proslijedila mi je Ivina kći Mika, koja živi u Izraelu.

Treći dio, “Sjećanja Medee Brukner”, sestrične moga oca, predao mi je njezin sin Bruno, koji danas živi u Ferrari.

Gledajući i prikupljajući fotografije, patio sam i osjećao duboku bol ne uspijevajući gotovo povjerovati da se sve to moglo dogoditi.

Na primjer moja sestra Helga na fotografiji koja je prikazuje imala je tek deset godina, i to se vidi, pa sam se naježio pri pomisli da je, sasvim nedužna, kao i naša majka, zaklana u logoru smrti Stara Gradiška u Hrvatskoj u kolovozu 1942.

Tekst sadržava i izvorna pisma koja je moj otac pisao iz sabirnog logora Lobor-grad te pisma moje majke i sestre kad su još bile na slobodi.

Na pitanje “Kako su se te stvari mogle dogoditi?” nemam odgovora.

Ovo štivo želi jednostavno opisati, vrlo osobnim jezikom, događaje koji su obilježili moju povijest i povijest moje obitelji.

Uvjerio sam samoga sebe da napišem ovu priču s navršenih osamdeset godina i nakon intenzivno proživljena života, ponajviše kako bih svojim nasljednicima ostavio sjećanja na važne događaje kojih sam bio svjedokom i sudionikom.

U ovoj životnoj dobi učinilo mi se pravednim da članovi moje obitelji u potpunosti saznaju koliko je moja prošlost utjecala na ono što sam bio i što jesam.

Ove bilješke ispisujem dok su uspomene još duboko urezane u moju svijest kao događaji koji su sastavni dio cijelog mog života.

Ovim sjećanjima pridružujem, u svrhu boljeg oživljavanja povijesne stvarnosti, i priče o patnjama svoje obitelji i svoje razgranate rodbine

napomena autora

11

za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i svjedočanstva Ive Reicha, prvog bratića moga oca, te Medee Brukner, unuke moje bake po očevoj strani.

Te dvije osobe, koje su kao Židovi preživjele užase onog vremena, pripovijedaju o svojim zgodama i nezgodama za vrijeme zarobljeništva u koncentracijskim logorima u Hrvatskoj te o svom sretnom izbavljenju.

Paul Schreiner

12

napomena autora

djetinjstvo 1928.–1940.

13

Paul Schreiner Sjećanja jednoga keramičara

14

paul schreiner: sjećanja jednoga keramiÄ?ara

djetinjstvo 1928.–1940.

15

Djetinjstvo 1928.–1940.

Rođen sam u Zagrebu u Hrvatskoj 4. studenoga 1928. Otac mi je bio Ferdo Schreiner, a majka Greta Weiss. U trenutku moga rođenja majci je bilo 29 godina, a ocu 27. Majka mi je bila rodom iz Čehoslovačke, iz Hodonina (u današnjoj Slovačkoj), a otac je rođen u Zagrebu. Moji su se roditelji upoznali i zaljubili u Čehoslovačkoj, gdje je otac studirao keramičku tehnologiju. Po povratku u Zagreb doveo ju je sa sobom te su se u Zagrebu i vjenčali 1927.

Prve dane života proveo sam u vili djeda i bake po ocu koja se nalazi u Zagrebu, u Deželićevoj 30, u centru grada blizu Hrvatskoga narodnoga kazališta.

Djed po ocu Armin Schreiner rodio se 1877. u Koprivnici u Hrvatskoj. Njegovi roditelji onamo su se doselili iz grada Körmenda u Mađarskoj, dok mi je baka Rosa Schreiner (istoga prezimena kao i djed) rođena u Budimpešti u Mađarskoj.

Cijela je obitelj Schreiner u danima moga dolaska na svijet živjela u vili gdje su mi živjeli i stričevi i strine: Ella, rođena 1903., biologinja, Otto, rođen 1906., arhitekt, Vlado, rođen 1908., strojarski tehničar, Leo, rođen 1913., računovođa, i Mira, rođena 1915., koja je pomagala svom ocu u uredu. Moj otac Ferdo, rođen 1901., bio je prvorođenac i bio je keramičar.

16

paul schreiner: sjećanja jednoga keramičara

Tik uz vilu postojale su i još uvijek postoje dvije nadograđene zgrade.

Prva se sastojala od četiri stana za rukovodeće osoblje i službenike; u drugoj, dvokatnici, jedan je stan bio opremljen za središnje i računovodstvene urede poduzeća Zagorka d.d., dok je drugi bio preuređen u stambeni prostor u kojem je živjela djedova sestra, pratetka Valy udana za Belu Reicha.

Djed Armin bio je predsjednik Zagorke d.d. u Bedekovčini i vlasnik devedeset posto dionica te tvornice koja je započela proizvodnju keramičkih proizvoda 1889. Proizvodnja se sastojala od kompleksa četiriju linija različitih proizvoda. Prva i najveća proizvodila je crvene cigle i crepove, druga cijevi za kanalizaciju od glazirane kamenine, treća dijelove za keramičke ogrjevne peći, a četvrta specijalne dijelove od šamotne mase. Moj je otac bio glavni direktor tvornice. U tvorničkom kompleksu bila je i dvokatnica u čijem su prizemlju bili smješteni uredi, a na prvom katu stan mojih roditelja.

Nekih mjesec dana po rođenju odnijeli su me u Bedekovčinu, gdje sam proživio djetinjstvo na području tvornice keramike. Već su me šetnjama u kolicima, koje su se redom odvijale među raznovrsnim tvorničkim proizvodima, navikli da gledam i udišem to ozračje. Puzao sam i prohodao među kanalizacijskim cijevima od glazirane kamenine. U tvorničkom kompleksu još uvijek postoji pet jezeraca od kojih je jedno, prvo nastalo vađenjem gline, bilo smješteno tik uz naš vrt; ono je služilo i kao ljetna plaža, opremljena drvenom ležaljkom za sunčanje, toboganom za skakanje u vodu te lijepim čamcem na vesla. Ondje sam naučio plivati kad sam imao oko tri godine.

Tri glavna jezera bila su važna za život u Bedekovčini, i to ne samo za tvornicu. Postojao je i razvijeni ribolov na šarane i somove. Zimi bi se voda na površini pretvorila u led debeo više od dvadeset centimetara, dovoljno da se po njemu moglo igrati i hodati, no služio je i za konzervaciju hrane. Tvornica je imala jednu vrlo veliku umjetnu spilju u koju su stanovnici mogli ući da pohrane led donesen s jezerâ. Komadi tog leda svakodnevno su se uzimali i odnosili kućama, gdje bi se stavljali u ledane, hladnjake onog doba!

djetinjstvo 1928.–1940.

17

Sve se to odvijalo između 1928. i 1931. Sjećam se prvog puta kada su me posjeli na noćnu posudu i skinuli mi pelenu, šetnji u dječjim kolicima, još prije nego što sam prohodao, sve to na području tvornice i jezerâ. Odlazili smo i u posjete u Zagreb, u dom djeda i bake.

Mama i tata razgovarali su sa mnom hrvatski, djed također, a baka i prabaka Hani obraćale su mi se na njemačkom. Prabaka nije ni znala hrvatski. U vrtu kuće djeda i bake bio je lijep bazen, kojim smo se mi djeca i naše dadilje ljeti obilato koristili.

Jelo se vrlo disciplinirano: kad je svršilo razdoblje bočice za mlijeko, morao sam jesti sve što bi mi dali. Dobro pamtim jednu zgodu: u podne nisam htio jesti špinat, i morao sam ostati posjednut na dječjoj sjedalici sve dok nije došlo vrijeme večere, kad sam napokon pojeo sav taj špinat; tek mi je tada otac dozvolio da siđem sa sjedalice. To je u meni stvorilo odbojnost prema špinatu do kraja života!

Prvi veliki događaj koji pamtim rođenje je sestre Helge 1931. O meni su se uvijek brinule dadilje, djevojke iz mjesta, jer mi je majka bila vrlo zauzeta brigom o sestrici. Te su me djevojke naučile zagorsko narječje, koje znam i dan-danas govorim.

S četiri godine kretao sam se s drugom djecom po zemljištu i tvorničkim prostorijama, upijajući sve što me okruživalo. Počeo sam se zanimati za vrste gline, cigle, crepove, cijevi i peći. Ta mi je sredina toliko ušla u krv da me keramika pratila cijeloga života.

Otac mi je bio i predsjednik mjesne Vatrogasne službe. Postojale su dvije vatrogasne autocisterne i mnogo sam puta prisustvovao vježba­ ­ma. Na tvorničkom zemljištu postojala je i štala s dva konja i konjušarom koji je vodio brigu o njima, ali i nas djecu vozio u obilaske kočijom.

Zimi bi nas tim konjima vozili posvuda na sanjkama.

Još prije nego što sam krenuo u školu, otac me počeo poučavati francuskom jeziku, koji mi se uopće nije sviđao. Otac mi je bio ljubitelj planinarenja i često me, i ljeti i zimi, vodio u šetnje po obližnjim planinama, a mnogo puta i na Sljeme.

18

paul schreiner: sjećanja jednoga keramičara

Godine 1935. dogodilo se mnogo toga što je utjecalo na moj život.

U ljeto me tata odveo vlakom u Varaždin, gdje me ostavio kod jednog bračnog para bez djece i gdje sam stanovao pohađajući prvi razred osnov­­ne škole. Cijelu sam godinu ostao kod njih i bilo mi je jako lijepo, a uz to nisam imao nikakvih poteškoća u školi. Tata me ondje mnogo puta došao posjetiti. Na koncu školske godine tata je došao po mene da me vrati u Bedekovčinu. Kad sam se vratio kući, unutrašnjost stana više nije bila ista. Kod kuće mi više nije bilo ni mame ni sestre; umjesto njih ondje je bila druga tatina žena, odnosno moja maćeha Štefica Ratz.

Objasniše mi da su se mama i Helga preselile u jedan stan u Zagrebu, nedaleko od djeda i bake, te da ću ih moći posjećivati kad god to bude moguće. Počeo je moj odgoj prema Štefičinim načelima. Ona je također bila sportski tip i ljubiteljica planina; ujutro bi me najprije istuširala hladnom vodom dok bih se ja derao iz svega grla. Vjerojatno je taj kruti odgoj trebao poslužiti tome da se od mene učini izdržljiva i sportska osoba. Na izvjestan način metoda je imala uspjeha; shvatio sam to nakon mnogo godina, preživjevši teška i jezovita stanja i skupivši snagu da se s njima suočim.

Ta nova situacija u mojem dječjem životu bila je zacijelo toliko tra­ umatična da sam se puno puta zapitao: “Zašto je moj tata odlučio odbaciti moju majku i tako podijeliti obitelj i djecu?” To me tako snažno obilježilo da sam već tada razmišljao da, kada odrastem i budem imao svoju obitelj, nikada neću dopustiti ništa slično.

Krenuo sam u drugi razred osnovne škole, koju sam pohađao u mje­ stu, na nekih kilometar udaljenosti od kuće u kojoj smo stanovali.

Nakon škole, poslijepodne, morao sam raditi po sat vremena u vrtu uz vrtlara; povrtnjak se nalazio blizu kuće i bio je prilično velik, i ja sam u njemu sam obavljao sve povrtlarske radove. Djeca su me pozivala na igru, no nisam smio izaći iz vrta prije nego što odradim svoj sat vremena. U godišnjim dobima u kojima nije trebalo raditi u vrtu radio sam u strojarskoj radionici pod vodstvom šefa radionice.

Godinu dana poslije, u trećem razredu osnovne škole, taj se radni odgoj protegnuo i na glinu; morao sam sudjelovati u izradi dijelova za

djetinjstvo 1928.–1940.

19

peći, odnosno u svim radnjama oblikovanja, glaziranja i pečenja, i ondje pod vodstvom odjelnog šefa.

Tijekom drugog, trećeg i četvrtog razreda osnovne škole provodio sam vrijeme u društvu mnogih prijatelja i prijateljica svoje dobi iz­ mišljajući igre i aktivnosti, uvijek u prostorijama tvornice. Omiljena aktiv­nost bila je krađa kukuruznih klipova po obližnjim poljima, koje bismo nabadali na željezni štap te ih držeći u ruci stavljali iznad otvora u koji se ubacivao ugljen u trajno užarenu peć za pečenje cigli i crepova.

Svakog nedjeljnog jutra u osam nas bi šestero ili osmero, svi djeca tvorničkih službenika, odlazilo na misu u crkvicu udaljenu oko tri kilometra od kuće u kočiji upregnutoj konjem.

Iz tog razdoblja dobro se sjećam i događaja kad sam se našao u skupini dječaka i djevojčica sudjelujući u znatiželjnom propitkivanju što razlikuje muškarce i žene. Najstarija među djevojčicama, a zvala se Đurđa, pokazala nam je to sasvim dobro, bez ikakva stida.

Tehnički direktor tvornice keramike bio je Nijemac Herr Kunst, a sin mu je bio moj vršnjak. Od tog sam dječaka nerijetko, već 1938., čuo tvrdnje poput one da najbolje ceste postoje u Njemačkoj i da nije dobro biti Židov.

Bili su to prvi predznaci onoga što će se uskoro dogoditi. U tom razdoblju često sam išao u posjete djedu i baki, mami i sestri. Jako su mi nedostajali. Sa sestrom, kojoj je tad već bilo sedam godina, odlazio sam se igrati s njezinim prijateljima i prijateljicama na trg prekoputa zagrebačkoga Zapadnoga kolodvora. Stan u kojem su živjele moja mama i Helga nalazio se na uglu ulice, sasvim blizu trga. Kao posebna razdoblja pamtim školske praznike, kada bih u kući djeda i bake ostajao i po dva tjedna. Spavao sam na kauču podno njihova kreveta. Opažao bih kako djed ustaje u zoru, ogrće se bijelim šalom s crnim resama, stavlja na glavu kapicu i moli čitajući neku knjigu. S djedom sam često bio u prekrasnoj zagrebačkoj sinagogi, no moj otac i Štefica nisu mi prenijeli nikakav vjerski odgoj.

Stričevi su dolazili u obilazak tvornice, posebno Vlado i bratić Ivo Reich (sin moje pratetke), jer su skoro svakog tjedna išli na jahanje.

20

paul schreiner: sjećanja jednoga keramičara

Godine 1938. imao sam jednog vrlo važnog prijatelja, crnog dobermana koji se zvao Rolf i s kojim sam išao u duge šetnje po šumama i poljima. Te sam godine završio četvrti razred osnovne škole u Bedekovčini te položio malu maturu s peticom iz svih predmeta.

Godine 1939. tata me opet odveo u Varaždin, gdje me upisao u prvi razred realne gimnazije. Takve škole nije bilo ni u jednome mjestu prije Varaždina, do kojeg se putovalo vlakom oko 45 minuta. S početkom školske godine ukrcavao bih se u prvi vlak, koji je kretao iz Zagreba prema Varaždinu u 6.15 ujutro. U 5.45 zazvonila bi budilica, obukao bih se u najvećoj tišini, uzeo svoj zajutrak, koji mi je bio pripremljen dan prije, i naprtnjaču s knjigama te odlazio na vlak. Prvi sam ulazio u prvi vagon, koji je bio rezerviran za đake; iz postaje u postaju vagon bi se sve više punio i dupkom pun stizao u Varaždin. Lokomotivu, parnjaču, dvojica vlakovođa ložila su ugljenom. Istim vlakom vraćao bih se kući u 15 sati.

Vrijeme nakon objeda bilo je uvijek namijenjeno učenju i pisanju zadaća za sutradan, najmanje dva sata. Za druženje s prijateljima i prijateljicama i zabavu preostajalo bi mi malo slobodnoga vremena. Neprekidni posjeti tvornici s tatom nikad ne bi izostali. Kako sam rastao, moj odnos s maćehom postajao je sve bolji.

Tijekom školske godine mnogo sam puta putovao vlakom i do Zagreba, kamo sam stizao za 35 minuta, kako bih petkom uvečer prisustvovao večeri za šabat u djedovoj kući, gdje bi se okupila cijela obitelj.

Na stolu je obavezno bila hala, kruh u obliku pletenice; ostatak hrane bio je uvijek jako ukusan “ne košer”, a pripremala ga je kuharica Gustika, koju su svi obožavali i koja bi ostajala u djedovoj kuhinji sve do kraja večere. Tim bi okupljanjima ponekad nazočila i obitelj pratetke Reich, koja je živjela u stanu iznad ureda poduzeća Zagorka, u dvorištu gdje je bila i djedova kuća.

Djeca Valy i Bele Reicha bila su Ivo i Hugo.

Godine 1939. završio sam prvi, a 1940. drugi razred realne gimnazije; nisam imao nikakvih poteškoća u učenju i lako sam dobivao dobre ocjene iz svih predmeta. Tijekom tih dviju godina postajalo je sve jasnije da se sprema nešto gadno protiv Židova.

djetinjstvo 1928.–1940.

21

Sjećam se da je 1938. stric Leo, brat mog tate, koji je s djedom radio u upravi poduzeća, odlučio otputovati u Palestinu. Kad sam ga 1951. sreo u Izraelu, ispričao mi je da se njegov otac uopće nije slagao s njegovom odlukom o iseljenju i napuštanju obitelji i poduzeća.

Povijesni su događaji, nažalost, dali za pravo Leu. Teta Ella bila je, naprotiv, dugo u Švicarskoj, gdje joj je sin Fedor bio na liječenju od posljedica meningitisa.

Povijesni događaji vezani uz prodor Njemačke u Europu počeli su utjecati i na život cijele obitelji, a u isto vrijeme već je bila stvorena osovina Hitler–Mussolini.

U Italiju su se bili sklonili hrvatski teroristi, poznati kao “ustaše”, s ciljem da dobiju fašistički odgoj i obrazovanje te zauzmu mjesto u budućoj hrvatskoj vladi, nakon pada Kraljevine Jugoslavije.

Moji djed i otac u to su doba još uvijek bili na svojim radnim mjestima i položajima. Godine 1938. u Njemačkoj su već bili počeli progoni Židova te je postajalo jasno da će trebati bježati dok se još bude moglo.

U Beču je živjela obitelj Jokl. Franz je bio bratić mog oca, tj. njegova majka Berta bila je sestra moga djeda Armina. On, njegova žena i kći pripremili su se da napuste Austriju te da brodom iz Trsta otputuju u Kinu.

Sjećam se da su ljeti 1940. uspjeli napustiti Beč i doći u Zagreb u djedovu kuću, gdje su nekoliko dana čekali datum za ukrcaj. Sjećam se da sam se tom prigodom igrao sa svojom sestričnom Ruth, koja je tada imala otprilike šest godina. Taj je događaj važan i za jednu drugu, kasniju priču. Tih dana nisam ni pomišljao da ću Ruth ponovo vidjeti tek 1969., kad sam je sreo u São Paulu u Brazilu.

Iz drugog razreda realne gimnazije sjećam se jednog profesora koji je govorio o “crvenim đavlima” u Rusiji i pripovijedao kako su u Njemačkoj počeli etničko čišćenje nad Židovima.

Svi politički odnosi između Kraljevine Jugoslavije, Italije i Njemačke opisani su u sjećanjima Ive Reicha.

22

paul schreiner: sjećanja jednoga keramičara

Djed Armin Schreiner, rođen 1877. u Koprivnici

djetinjstvo 1928.–1940.

Baka Rosa Schreiner, rođena u Budimpešti

23

24

paul schreiner: sjećanja jednoga keramiÄ?ara

Fedor, Armin i Paul Schreiner, 1928.

napomena autora

Rodoslovlja obitelji Paula Schreinera, Ive Reicha i Medee Eppinger Brukner

243

244

napomena autora

Legenda: (P) = umro prirodnom smrću

Rebecca

Daniel

Dalia

Ubijena

Ubijen

Paola

Ubijena

Helga

Greta Weiss

Ferdo

Paul

Ubijena

Ubijen

Ilana

Mira Ubijen

Vlado

Ubijena

Ubijen

Otto

Rosa Schreiner

Armin Schreiner

Tamir

Vered

Ita Aroni (P)

Ayelet

?

Leo Emigrirao u Izrael – 1938. promijenio ime u Arie Aroni (P)

Fedor

Jeanine (P)

Ella Spašena u Italiji (P)

Alain

Pista Lederer (P)

Rodoslovno stablo Paula Schreinera napomena autora 245

Guy

Legenda: (P) = umro prirodnom smrću

Nir

(P)

(P)

Ubijen

Michaela (Mika)

Ivo

Ubijen

Ubijena

(P)

Hugo

Yoni

Valy (P)

(P)

(P)

Artur

(P)

Nena

(P)

Franky

Berta

Weiss

Maria Motovun Friedl

Ubijena

Ehud Yeffet

Bela Reich

Lily

Armin

Rosa

Ziza

(P)

Murillo Souza-Lima

(P)

Bel

Franzl

(P)

Jokl

napomena autora

Murillinho

Ruth

(P)

Emy

(P)

Elsa

Obitelji sestara Armina Schreinera (rodoslovlje Ive Reicha)

246

Mauro

Marco

Bruno

Ubijen

Elena

(P)

(P)

Carlo Brukner

Hermine

Sàri

Legenda: (P) = umro prirodnom smrću

Mara

Ubijena

Ubijen

Paola

Rosa

Armin

Marisa

(P)

Nada

Lorenzo Pavio

Ubijena

Ivo

Ferdo

Ubijena

(P)

(P)

Berta

Lily

Ubijen

(P)

Greenbaum

Medea

Edmund Miklos

Rafael Eppinger

Ubijen

Hans Ivanek

(P)

Željko

(P)

Vojka

Deutsch

Ubijena

Malvina Deutsch

Obitelji sestara Rose Schreiner (rodoslovlje Medee Eppinger Brukner)

napomena autora

247

248

napomena autora

napomena autora

249

Zahvale U prvom redu zahvaljujem svome sinu Danielu, bez kojega ovo štivo nikada ne bi ugledalo svjetlo dana, te svojoj ženi Ilani na trajnoj privrženoj podršci i razumijevanju koje mi je pružila tijekom cjelokupnog istraživanja i pisanja knjige. Privrženu zahvalu dugujem i Miki Reich i Bruni Brukneru, koji su prihvatili podijeliti sa mnom sjećanja na svoje roditelje. Hvala također i strpljivoj gospođi Mariji Caccia, koja je ispisala prvu verziju knjige po mojem nesigurnom diktatu, Paoli Quaglia, koja je razriješila sve tehnološke poteškoće u vezi s tekstom, i Riti Cortellini, koja je detaljno pročitala priređeni tekst sjećanja Paula Schreinera i presložila ga u poglavlja.

Posebnu zahvalu želim izraziti dr. sc. Suzani Glavaš, koja je napisala ganutljiv prikaz moje knjige te je s velikom ljubavlju i umijećem prevela na hrvatski.

Paul Schreiner

250

napomena autora

napomena autora

251

Napomena prevoditeljice Knjiga je prevedena prema izdanju koje je zagrebački Židov Paul Schrei­ ner, izraelski pa talijanski državljanin, dao tiskati u Novari na talijanskom jeziku u veljači 2012. u svega pedeset primjeraka, za potrebe obitelji.

Ova je knjiga kao izravno ljudsko svjedočanstvo istinski potrebna, premda isto toliko i bolna za čitatelja, posebice onoga koji se – poput mene – po predaji suživljavao s uglednim graditeljima struka, članovima svoje obitelji, koji su svoje živote nesebično ugrađivali u razvoj znanosti, trgovine i zanata na tlu Hrvatske te okrutno stradali kao nedužne žrtve Holokausta. Ti su članovi naših obitelji, na koje se spomen ni u jednoj židovskoj obitelji nikad nije gasio ni kod jednog novog naraštaja, zaslužili da ih vrijeme nikad ne izbriše. Isto tako, onaj tko se trudi da se to ostvari, kao u ovom slučaju Paul Schreiner, dokazuje ovim djelom da je “cadik-pravednik”, a takav čovjek – kako nas Tora uči – ni nakon smrti ne umire.

Osjećam potrebu zahvaliti autoru na ovome monumentalnom djelu, koje me međutim vratilo u bolna proživljavanja sličnih sudbina u mojoj obitelji, kroz odrastanje uz moju baku Betty Weinberger, koja je među rijetkima u obitelji preživjela Holokaust, ali je s njim do smrti – kako je rekao Primo Levi – živjela “opečena”.

Suzana Glavaš

252

napomena autora

napomena autora

253

Sadržaj Tri priče da se ne zaboravi Napomena autora

7 9

Paul Schreiner 13 Sjećanja jednoga keramičara Djetinjstvo 1928.–1940.

15 Rat 1941.–1945.

43 Badnji dan 1941.

47 Događaji, skrovišta, nesretne i sretne okolnosti 49 Treći put spašen 21. 10. 1943.

71 Odavde sve do kraja rata 75 Nakon rata 89 Moje poratno doba 93 Epilog 101 Ivo Reich 109 Pakao u Hrvatskoj (6. travnja 1941. – 8. svibnja 1945.)

Uvodna napomena 111 Uvod 113 Osobna iskustva 117 Život u logoru 121

254

napomena autora

Jasenovac 127 Moje oslobođenje 133 Borba se nastavlja 139 Svjedočanstva malobrojnih preživjelih 153 Preživjeli 157 Kraj koljačâ 161 Psihoanaliza ubojica 163 U Izraelu 167 Sjećanja Medee Brukner Konac ožujka 1941.

13. veljače 1942. bio je kobni datum, nezaboravan

177 179 233

Rodoslovlja obitelji Paula Schreinera, Ive Reicha i Medee Eppinger Brukner

243

Zahvale 249 Napomena prevoditeljice 251

napomena autora

255

256

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić, Fraktura Dizajn naslovnice Roko Crnić, Fraktura Godina izdanja 2014., listopad (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-582-6 Biblioteka Platforma, knjiga 45 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

napomena autora

napomena autora

257

258

napomena autora

Biti Židov, Srbin, Ciganin ili komunist u Hrvatskoj za vrijeme ustaškog režima značilo je skrivati se, biti progonjen, biti izložen svim mogućim šikaniranjima, značilo je gotovo sigurnu smrt u nekom od logora smrti – Jasenovcu ili Auschwitzu. Biti spašen iz Zagreba značilo je ili imati ludu sreću ili prijatelje kojima se stvarno vjeruje, a takvih je, kao što znamo, uvijek premalo. Posebno danas, gotovo sedamdeset godina od završetka Drugoga svjetskoga rata, potrebno je iznova čitati i zapisati svjedočanstva preživjelih, onih koji su iskusili posljedice ustaškog režima.

Spašeni iz Zagreba donosi tri svjedočanstva, tri nevjerojatne i istinite priče troje srodnika različite dobi koji su bili među rijetkima iz židovske zagrebačke zajednice koji su uspjeli preživjeti Holokaust. Ispovijedi Paula Schreinera, Ive Reicha i Medee Brukner pred čitatelja donose snažne i potresne priče o tome kako su uspjeli, često čudom, preživjeti uhićenja i logore, kako su se skrivali i bježali. Te je tri ispovijedi sakupio Paul Schreiner, jedan od najvrsnijih svjetskih inženjera keramike, nasljednik tvornice Armina Schreinera – jedne od najpoznatijih tvornica keramike u Hrvatskoj, ujedno i očevine, koju još uvijek nije uspio vratiti nakon što im je oduzeta 1941. Ove tri priče pokazuju koliko je varljiv svaki mir, koliko malo treba da se u čovjeku probudi životinja, koliko je teško biti drugi i drugačiji, ali ujedno i svjedoče o dobroti ljudi koji su pomagali bližnjima.

149,00 kn

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma