Spokoj

-2-

Attila Bartis

Spokoj prevela s maarskog Xenia Detoni

Fraktura -3-

Naslov izvornika A nyugalom Prvo izdanje: Magveto´´, 2001 Budapest ∂ Bartis Attila, 2001 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. ∂ za prijevod Xenia Detoni i Fraktura 2009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-090-6 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 701403

-4-

Sprovod je bio u subotu prijepodne u jedanaest, premda bi mi bilo draže da se s time priËekalo barem nekoliko dana, u nadi da Êe Eszter ipak stiÊi; no usluge grobljanskoga hladnjaka nisu bili spremni pružati Ëak ni uz nadoplatu. Žena u upravi groblja pozivala se na nekakve nove propise, pa me pitala zašto pokojnicu ne dam kremirati, jer ne samo da je jeftinije nego i mnogo praktiËnije, a usto mogu odabrati vrijeme ukopa koje Êe odgovarati svima u obitelji, na što sam ja rekao samo toliko da vlastitu mamu neÊu spaliti, pa neka onda pogreb bude u subotu, te da Êu troškove trodnevne privremene pohrane pokojnice platiti unaprijed, na što je ona odmah ispisala raËun te uvela podatke u knjigu putnih naloga prijevoznika, te da je to sprovod pod rednim brojem dvjesto Ëetiri, s lijesom u zemljani grob, da Êe to biti u subotu i na groblju Kerepesi, zatim stavila preda me neke papire pa kemijskom pokazivala gdje se sve moram potpisati.

InaËe, kad mi je žena u upravi predložila kremiranje, na trenutak sam se pokolebao jer sam se prisjetio maminih histeriËnih pokaznih vježbi ∑ pogledaj, baš se ovako svi dižu u sjedeÊi položaj ∑ govorila je i hvatajuÊi se naslona Thonetova stolca pokazivala kako se pokojnici dižu u peÊi, jer je mjesecima prije gledala o tome neku popularnoznanstvenu emisiju i odonda mi takoreÊi svako jutro poËinjala o tome. A ja bih joj nato kazao neka pripazi da joj se ne prevrne Ëaj, no ona bi za koji dan opet krenula -5-

o tome da je kremiranje bezbožno djelo; znao sam da se ona zapravo boji da onaj kojega kremiraju neÊe uskrsnuti, što mi se u biti i svidjelo, jer ona zapravo Ëitava svoga prokletog života nije imala ništa s Bogom. Posljednji put veÊ je izravno zahtijevala da prisegnem kako neÊe dospjeti u krematorij jer zabranjuje da je se spali, na što sam joj rekao da mi ne pada na pamet zaklinjati se, a kako je, sreÊom, još pokretna, neka lijepo ode u javnobilježniËki ured, gdje Êe potpisati papir o tome da je se ne smije kremirati; i to je bilo, bogme, jedino zbog Ëega je prestala s time, jer je veÊ petnaest godina strepila i od pomisli na izlazak iz stana.

Dakle na trenutak sam zamislio da se diže u sjedeÊi položaj, samo više se ne hvatajuÊi za Thonetov stolac; no onda mi je pala na pamet Eszter, da Êe se ona ipak vratiti, jer bih doista volio da vidi to usahlo tijelo i u posljednjoj noÊi do korijena izgrizene nokte na kvrgavim prstima s onih sedam poËasnih prstenova, od poËasnog prstena za Juliju sezone preko poËasnog prstena prijatelja poezije do onoga moskovskoga festivala, s kojih je veÊ odavno otpala pozlata, pa su joj korijenje prstiju bojili u zeleno ili u crno, ovisno o tome jesu li proizvedeni od bakra ili aluminija. Htio sam da vidi to slamnato žutilo od laka ljepljive kose po kojoj se iz godine u godinu sve neravnomjernije razmazivala boja, pa se sve više presijavala pepeljasta boja tjemena, a i od mrtvaËke ukoËenosti opet vrlo utegnuta prsa, koja je nekoÊ, nakon jedva mjesec i pol dojenja, namazala solju kako se bradavice ne bi izdužile. No najviše bih želio da vidi taj mrtvaËki pogled, pogled koji se ni po Ëemu nije razlikovao od onoga za njezina života i koji Êe svojim plaviËastim isijavanjem od subote osvjetljivati duboka prostranstva grobnice koja je Ëeka veÊ petnaestak godina; naime kapke joj nitko nije uspio sklopiti.

-6-

Za osmrtnicom nije bilo nikakve potrebe, jer ona veÊ petnaestak godina ionako nije imala poznanike, a ja nisam htio da itko drugi osim Eszter dolazi na groblje Kerepesi.

I inaËe sam se gnušao osmrtnica, a u maminoj ih je ladici bilo tridesetak. Zaboravili su je izbrisati s nekih protokolarnih popisa, pa je tako poštar još i pretprošle godine isporuËio jednu takvu, a ona ju je išËitavala danima ∑ jadni mali Winkler, a bio je baš vispren Harpagon, pa zar život nije užasan kad odlaze i ovako izvrsni glumci, da nema iznimaka. Užas! Naprosto užasno. Zato, sine, nikada nemoj smetnuti s uma: danas Winkler, sutra ti. I to bez pardona.

Povremeno bi znala iskopati iz ladice sve koje je imala i složiti ih na pisaÊi stol, jednu pokraj druge, kao kakav pasijans. Bile su veÊ masne od mnogo pipanja, poput Cigankinih karata za gatanje, samo što se iz njih s vrlo velikom pouzdanošÊu moglo išËitati vrijeme smrti, a osim toga bilo je tamo ponešto i o tragiËnoj iznenadnosti ili o dugoj i teškoj bolesti i patnji. Satima bi znala slagati te listiÊe s crnim rubom, grupirajuÊi ih kronološki, prema dobi ili konfesijskoj pripadnosti, ispijajuÊi pritom Ëaj od mente.

Protestanti u prosjeku žive šest i pol godina kraÊe od nas. Što ipak nije sluËajno. Takve stvari, sine, nipošto nisu sluËajnost.

Zacijelo ste u pravu, majko, no sad moram raditi, rekoh i ona se vratila u svoju sobu da bi ponovno prebrojavala tko je još živ.

Prošle nedjelje putovao sam u unutrašnjost, Ëitati na književnoj veËeri. PrihvaÊao sam te pozive ne toliko zbog novca koliko zbog nedostatka zraka. Nakupovao bih stvari, skuhao toplo jelo, zatim zakljuËao vrata za sobom, no unatoË tome, Ëak i nakon što sam drugi put okrenuo kljuË u bravi, Ëuo: kad-dolaziš?

-7-

Žurit-Êu-se, majko, najkasnije sutra naveËer, juha vam je u hladnjaku, nemojte je zaboraviti podgrijati, osim toga iskljuËite televizor prije spavanja, ponovio sam joj još jedanput, sada veÊ na vratima ojaËanima dvostrukim zasunima, na što je ona stavila i dvostruki sigurnosni lanac, što, prema njezinu mišljenju, nije bilo bez razloga, kao što sukladno njezinim stavovima nije bilo bez razloga ni to da u kuÊi drži aparat za gašenje požara, sredstva za raskuživanje te Wertheimov ËeliËni sef, ili kao što mi nije bez razloga tjednima davala da joj otvaram poštu nakon što je na televiziji vidjela što je od nekog premijera ili gradonaËelnika ostalo nakon vlastoruËnog otvaranja kuverte.

Dronjci, sine moj, samo rastrgano meso oko pisaÊeg stola, rekla je i pohitala na zahod, kao da meni povjerava otvaranje pošte samo zato što hitno mora piškiti. Zatim je, dakako, jedne noÊi lupala na vrata moje sobe, zastala na pragu, jer kad sam bio kod kuÊe nikada ne bi ulazila u sobu, i otresla se na mene da je želim ubiti dimom bagoša, a ja sam joj nato kazao sad Êu, mama, provjetriti, no ona je i dalje stajala na vratima. Što ne valja, majko, upitah.

Znaš ti vrlo dobro. Nemoj mi Ëitati pisma. To je moj život, moj osobni život, a ti s tim nemaš ništa, shvaÊaš li?

A ja sam nato kazao dobro, više ih neÊu otvarati, ali sad doista poite na poËinak jer su tri ujutro, pa joj tih posljednjih mjeseci nisam napisao nijedno pismo.

Krenuo sam na kolodvor pješice, jer je to i ležernim korakom jedva trideset minuta, osim toga trebala mi je šetnja. Redovito bih se prošetao kamo god bih se uputio, pa bih Ëak i kad sam išao u trgovinu napravio krug u Parku muzeja ili oko našega bloka i tako se pripremao za reËenice koje bi u pravilu završavale sa majko. Premda tome i nije baš toËno tako. Jer ne samo što sam morao biti -8-

spreman za drukËije reËenice nego i za posve drukËije geste, pa Ëak i za drukËije disanje. Prvih nekoliko minuta uvijek je bilo poput niËije zemlje; naime posljednjih su se petnaestak godina godišnja doba mijenjala, Dunav izlijevao i Ëitavo se jedno carstvo sramote urušavalo izmeu onoga kad-Êeš-doÊi i gdje-si-bio. Sve se odvijalo u rasponu od kad-Êeš-doÊi do gdje-si-bio: brokeri utemeljili religije, kvalificirani knjigovoe prekrojili Ivanove poslanice i Otkrivenje, tornada nazvali po pjevaËicama, a potrese po politiËarima, petnaest Nobelovih nagrada za mir našlo novoga vlasnika, te isti broj starica utekao Ëamcem s posljednjeg otoka gubavaca na svijetu. Izmeu jednoga kadÊeš-doÊi i gdje-si-bio promijene se tri socijalna zakona i proradi tristo umjetnih satelita, kao što Êe u Aziji tri lokalna jezika proglasiti išËezlim i u »ileu uz pomoÊ urušavanja rudnika ukloniti tri tisuÊe politiËkih zatvorenika.

Upravo je u vremenu izmeu kad-Êeš-doÊi i gdje-si-bio propao i obližnji non-stop-duÊan, kvartom harao lažni inkasator, stari poštar oslijepio od previše metila u švercanoj votki, a sva gadost iz magistralne kanalizacijske cijevi suknula poput gejzira. Kao što je izmeu ta dva pitanja pošlo za rukom i kuÊepazitelju da iz trbuha vlastite kÊeri nogom izbije zametak, jer mu je Ëetrnaestogodišnja Emo´´ke rekla kako Ëitavim svojim srcem ljubi dragog joj striku nastavnika iz tjelesnog, pa zato nije htjela otiÊi na abortus, i otac ju je prvi put šutnuo u trbuh kad me mama upitala kad-Êeš-doÊi, a kad sam se vratio od Eszter i slagao da sam bio samo na koncertu, Emo´´ke je veÊ bila prevalila preko glave prvu operaciju.

Planirao sam da, ako sam veÊ prihvatio Ëitati na književnoj veËeri, onda Êu to podnijeti sa svime što iz toga slijedi; uostalom, odlazim tamo dragovoljno, pa ako i bude pitanja, jer, zaboga, zato i zovu Ëovjeka u seoske knjižnice da ga štošta upitaju: zašto piše, te na Ëemu upravo -9-

radi, ili je li zadovoljan postignutim ili je raËunao s veÊim rezultatima? »ak sam na ceduljicu zapisao nekoliko unaprijed sroËenih odgovora da tamo ne moram mozgati, jer sam dosta spor u tome, a moji su improvizirani odgovori u pravilu priliËno nezgrapni, pa se znalo dogoditi da sam umalo krepao od sramote, kao kada sam prihvatio razgovor uživo na televiziji, gdje je voditeljica trojicu pisaca propitkivala, a kad je došao red na mene da joj kažem zašto pišem, bio sam sposoban misliti samo na to da moja majka sada sjedi pred televizorom, ispija svoj Ëaj od mente i kad stignem kuÊi postavit Êe mi pitanje gdje-sibio-sine. I tada sam u toj emisiji uživo rekao da je pisanje vrsta samoubojstva za kukavice, no u iduÊem sam trenutku osjetio da to nisam smio kazati, a i voditeljica se odmah obrušila na mene i rekla da bi iznebuha mogla navesti imena dostatna za Ëitavu enciklopediju koja su suicidalne porive rješavala ili užetom ili pod kotaËima teretnoga vlaka, pa je u nastavku razgovarala iskljuËivo s onom drugom dvojicom književnika, koji su, bez sumnje, davali daleko promišljenije odgovore, a ja sam još tridesetak minuta prosjedio obasjan prstenima reflektora kao da sam na stupu srama, i sve to zbog jedne promašene reËenice.

I kad sam stigao kuÊi, mama me upitala gdje-si-bio-sine, ostavljaš me na pola dana samu, a Ëak ni televizor ne radi, a ja sam znao da telki baš ništa ne nedostaje, samo što je ona nakon emisije promijenila kanal kako bi se mogla praviti da baš ništa nije vidjela.

I tako sam se nauËio da za takve prigode uvijek imam uza se unaprijed sroËene odgovore, kao što sam veÊ neko vrijeme i od novinara tražio da mi pitanja dostavljaju u pisanom obliku, da bih onda dvije-tri noÊi trošio na fabriciranje koliko-toliko prihvatljivih odgovora na onih nekoliko zašto, na ono što je moglo zanimati Ëitatelje književnih

- 10 -

listova ili ženskih magazina. Nisu ti odgovori bili osobito iscrpni; dapaËe, bili su mnogo dalje od istine nego pokoje smotano ni-sam-ne-bih-to-znao ili i-ja-bih-to-htio-znati, no bili su barem razumljivi i dosjetljivi, pa ih se nisam morao stidjeti; eto, kako god bilo, odluËio sam da Êu se truditi odgovoriti svim oËekivanjima, koja su, uostalom, posve opravdana, pa ako nakon nastupa bude sarme i ispijanja rakije, onda Êu i ja ispijati rakiju i neÊu hiniti da mi je zlo kao prije pola godine kada sam se htio spasiti od veËere s opÊinskim naËelnikom i njegovim šlepom, pa je simuliranje ispalo tako dobro da sam se veÊ odavno bio zakopao u krËmi pokraj željezniËkoga kolodvora, no ni tada još nisam uspijevao riješiti se nevolje.

SkretniËar me poveo svojoj kuÊi, noÊio sam kod njegovih, i kad god bi muškarac izišao iz kuÊe da dohvati polugu i prebaci skretniËki uteg, žena bi svaki put promijenila oblog na mojem Ëelu.

“Ovo je sad ponoÊni ekspres”, rekla je i pokrila me rupcem namoËenim u vodu iz bunara.

“Ovo je sad putniËki u jedan i dvadeset”, rekla je umaËuÊi krpu u hamper. Kod teretnoga u tri i petnaest izderao sam se na nju, sise su ti slane, kuËko prokleta, na što je žena briznula u plaË i preklinjala muža da sjedne na bicikl i ode po doktora, ali muškarac je rekao da nema nikakve potrebe za lijeËnikom jer se to ne tiËe nikoga osim mene i onoga na koga se izderavam.

Prenuo sam se na tutnjavu onoga u deset i Ëetrdeset pet, ništa mi nije bilo, skretniËar je naslonjen na parapet prozora s pelargonijama dremuckao na jednom stolcu, vrat mu je od ljetnoga sunca štitila kapa koja mu je spuznula na zatiljak, a žena je stavila preda me kajganu s lukom uz šalicu Ëaja, sjela za drugi kraj stola i nijemo promatrala kako jedem dok je u meuvremenu Ëistila komuške graška ili graha, ne znam ni sam. Minutama se

- 11 -

nije Ëulo ništa drugo osim hrkanja skretniËara i rominjanja zrna graška ili graha po stijenci lavora, i kuckanja pribora za jelo o moj tanjur, kao da ta tri zvuka ispunjavaju svemir od postanka vremena. I vilica je uvijek lupila o glinenu zdjelu u trenutku kada je u ženinoj ruci puknula još jedna komuška, tako smo se sve troje igrali glazbe koja odzvanja Ëitavim kozmiËkim prostorom sve dok se nije oglasio zvon skretnice ili ponestalo moje kajgane ili se lavor nije napunio grahom, no toga se više i ne sjeÊam jer je ionako nebitno.

“Imate li cigarete?” upitala me žena.

“Kupit Êu ih u vagon-restoranu”, rekoh.

“Nema vagon-restorana”, reËe i izvuËe tri Symphonije iz kutije u muževu džepu.

“Hvala”, rekoh.

“Spremite si i ovo”, rekla je i napunila flašicu od soka instant-kavom Olimposz.

“Hvala”, rekoh. “»uvajte se”, rekla je.

“Hvala”, rekoh i putniËki u dvanaest i deset poveze me prema Pešti, iako mi je na tren pošlo za rukom zamisliti da se to nikada neÊe dogoditi. Da MÁV1 posve sigurno ima negdje neku ovakvu službenu sobicu i kuhinju s jednako takvim službenim vrtom ispred kod nekog zabaËenog odvojka.

A kad sam stigao kuÊi, majka mi nije htjela odzdraviti jer sam kasnio pola dana. Samo je sjedila tamo prijeko ispred zasniježena zaslona, štropotala miješajuÊi svoj Ëaj od mente, uzela kap valerijane, da bi pred zrcalom koje je ukrala iz svoje nekadašnje garderobe popravila svileni kuÊni haljetak, zatim je u pretprostoru zveketala s ona dva sigurnosna lanca i tek je nakon toga stala pred moja vrata. Minutama sam osluškivao njezino uspuhano disanje, da se upravo priprema za ono što mi namjerava reÊi, na što sam i ja odložio olovku i unaprijed spremio odgo- 12 -

vore, jer tako smo se navikli, zatim je silovito pokucala na vrata.

Gdje-si-bio-sine, upitala je, iako je toËno znala gdje sam to ono bio.

U unutrašnjosti, majko, na književnoj veËeri.

Zabranila sam ti da tu hrpu smeÊa igdje javno Ëitaš.

Zašto bi to bilo smeÊe, majko?

Znaš ti to vrlo dobro. Nemoj više pisati nekrologe o meni.

To su novele, majko.

Degutantno je to što piskaraš. SmeÊe. Odvratno smeÊe.

Sve je to samo plod tvoje zakržljale mašte.

Možda je tako, majko. Možda ste u pravu, no sad poite na poËinak jer je prošlo tri, rekoh, no ona je, ipak, prema svojim kriterijima imala pravo, jer je i veÊina mojih znanaca bila uvjerena da mi je majka veÊ godinama mrtva. Spomenik su u njezinu Ëast u meuvremenu obrasle lijane pohvalnih kritiËkih osvrta, bljedolike se ljubavnice za jednu noÊ oprezno raspitivale o njoj, no ja bih se tada umjesto odgovora samo odjenuo i upitao gdje se nalazi najbliža autobusna postaja, jer nije bilo baš nikakvog smisla pripovijedati nekome izmeu dva koitusa da je moja majka, hvala na pitanju, posve dobro, samo što veÊ godinama nije kroËila Ëak ni na trijem.

Samo u jednom smjeru, potvrdio sam blagajnici na IstoËnom kolodvoru, jer mi je htjela dati povratnu, a ja nikada ne bih kupovao povratnu kartu. Povrh svega, krivo sam proËitao vozni red, pa se ispostavilo da putujem li ovom linijom, moram negdje usred Velike nizine presjesti, pa sam na trenutak pomislio da bi bilo najbolje telefonirati ili poslati brzojav i pozivajuÊi se na iznenadnu bolest otkazati nastup, jer je meni Ëetrdeset minuta Ëekanja u maarskoj pusti ravno Ëetrdesetodnevnom zatoËeništvu.

I najjaloviji kamenjar cijenim više od smoËnice Europe.

- 13 -

Zapravo, gadilo mi se kako se u valovima njišu pšeniËna polja, premda za to nemam nikakav osobit razlog, jednostavno je tako ispalo. Ima onih koji ne mogu smisliti gorje, neke živcira more, a mene pusta i to je sve. Dakle ispostavilo se da moram presjesti i najradije bih se bio okrenuo i vratio kuÊi, no sjetio sam se sramotne dernjave od prošle noÊi, pa sam rekao toj ženi da Êu ipak uzeti tu kartu, a sebe sam umirio time da Êe mi zacijelo dobro doÊi tih Ëetrdeset minuta Ëekanja, barem Êu imati vremena pregledati tekst koji naveËer kanim Ëitati. Zatim mi je palo na pamet da je onomad s istoga kolosijeka Judit krenula prema Beogradu te da je tome ovih dana baš petnaest godina. I da veÊ ravno petnaest godina nosim majci vitamine i valerijanu iz ljekarne, iz drogerije ruž za usne, lak za nokte i boju za kosu, da ona veÊ petnaest godina sjedi u sivom sjaju televizora ili pred slijepim mrljama zrcala. Ako baš hoÊemo, ona je po tome veÊ godinama mrtva. ObiËni mrtvac Ëiji oduran vonj uklanjaju sokom od prokuhanih listiÊa metvice, a temeljnom joj bojom svaki dan premazuju kožu da bi poprimila odgovarajuÊi ten. Mrtvac koji igra pasijans osmrtnicama kojima je veÊ odavno istekla valjanost. I taj je mrtvac skupio petnaest godišta RTV-magazina, LjekarniËkog vjesnika i Ëasopisa za pitanja života i znanosti. U sobi za služinËad skupljala je te bezvrijedne tiskovine uz ampulice i flašice koje se zovu mogu-još-neËemu-poslužiti i kutije pod egidom šteta-ih-je-baciti-tako-su-lijepe. Jer tako je živjela, skupljala je trice i dopisivala se s mojom sestrom i ne sluteÊi da joj zapravo samo ja otpisujem. Da moj rukopis lijevom rukom možda ni grafolozi ne bi uspjeli razlikovati od desnom rukom ispisanih šiljastih i okrutnih slova moje sestre. Te da su ta pisma moji znanci predavali na poštu u Antwerpenu, Bombayu ili New Yorku, jer sam im lagao da skupljam omotnice prispjele s inozemnim poštanskim žigovima.

- 14 -

Posljednju smo razglednicu od Judit primili prije petnaest godina, onu koju je odaslala doista ona: Cijenjena Majko, želite li me vidjeti, onda neka vam ne zaklope kapke ∑ poruËivala je iz Caracasa, a odonda su stizale samo bankovne doznake svakog sedmoga u mjesecu iz neke züriške banke, s toËnošÊu švicarskog sata i smjernošÊu bankovne tajne na tihi švicarski naËin, jer petsto franaka mjeseËno zavreuje Ëak i najpodlija majka. Tako da sam nakon te caracaške razglednice sâm pisao majci i pritom pazio da u pismima ne bude ni oprosta ni spoËitavanja, služila su samo kao znak života od još za života pokopane kÊeri majci koja se još za života sama pokopala. Cijenjena Majko, ovaj Êu mjesec u Stockholmu imati tri nastupa, pisat Êu Vam ponovno o BožiÊu, pozdrav mojem mlaem bratu i, dakako, Vama ∑ ispisivala bi moja lijeva ruka, jer je sutradan netko upravo putovao u Stockholm, a desna mi je ruka smrvila u prah opušak u pepeljari.

Nekoliko tjedana nakon sramotnog sprovoda moje starije sestre postalo je posve izvjesno da to što moja majka ne izlazi iz stana nije zbog migrene, nego da ona više nikada neÊe nogom kroËiti na ulicu. Da Êe ubuduÊe živjeti u kripti od osamdeset dva Ëetvorna metra okrenutoj prema sjeveru, namještenoj dijelovima ukradene scenografije, u kojoj je fotelja nekada pripadala Lady Macbeth, krevet Lauri Lenbach, a komoda Ani Karenjinoj. Tamo gdje je Ëak i WC-školjka iz neke propale predstave, a na kraju lanca za kotliÊ koËi se zlatna rojta s potezala željeznoga zastora. Tada sam zamišljao da Êe tih nekoliko pisama možda pomoÊi, no s neËime nisam raËunao, s tim da Êe ona htjeti odgovarati na njih. Da Êe se upustiti u prepisku sa kÊeri koju je proglasila mrtvom i na tako sramotan naËin ukopala. To mi naprosto nije palo na pamet, jednostavno nije bilo logiËno, a ja sam u ono vrijeme još raËunao s logikom kao sa psom vodiËem za slijepe, ili još - 15 -

bolje, s dobro ušËuvanim invalidskim kolicima koja me nikada neÊe ostaviti na cjedilu. Bogme, bio bih se zakleo da našim postupcima upravljaju logiËki zakljuËci; dapaËe, zacijelo bih Ëak i skicirao uzroËno-posljediËni slijed koji nam se odvijao kroz život: koja je reËenica izazvala kakvu reakciju, a koja je gesta izazvala sve to zajedno, jer sam opsjednuto vjerovao u te stvari. Crtkao sam svoje skice i piskarao bilješke pretresajuÊi sve što se dogodilo od sestrine emigracije do one razglednice odaslane iz Caracasa.

Od trenutka kada je jedne noÊi s jedva devetnaest godina i s jednom jedinom majstorskom violinom u ruci napustila beogradski hotel, za dva dana i kontinent, do toga kad ju je moja majka proglasila umrlom i organizirala pogreb vlastite kÊeri u zabaËenom polju groblja Kerepesi meu puzavcima zaraslim djeËjim grobovima.

I onda odjedanput nisam imao snage napisati da Êu imati nastup u Kölnskom domu, no ne zato što nisam nastupio u Kölnskom domu, nego zato što je nakon treÊeg ili Ëetvrtog pisma moja mama poËela odgovarati na Juditina pisma.

Ovo, budi ljubazan, predaj na pošti, sine, rekla je.

Dakako, majko, ionako prolazim onuda, rekoh i sledila mi se krv u žilama, pa su se odonda poËeli nizati njezini neotvoreni odgovori u ladici mojega pisaÊeg stola; naime nije bilo nikakva razloga da odnosim na poštu pošiljke naslovljene na nepostojeÊe hotele ili koncertne dvorane koje nikada nisu ni postojale. I znao sam da ih ne smijem Ëitati, jer što ako u njima stoji nešto što neÊu moÊi otrpjeti bez rijeËi, pa Êe se ispostaviti da se umjesto još za života pokopane kÊeri zapravo dopisuje sa mnom.

Jedanput sam na putu prema samoposluzi ponio sa sobom omotnice adresirane na Pariz, Veneciju i Kairo te ih bacio u smeÊe i veÊ sam stigao na križanje kad sam s onu stranu Parka muzeja zaËuo brenËanje vozila odgo- 16 -

vornih za javnu ËistoÊu, pa potrËao natrag da iz kuÊanskih otpadaka iskopam pisma.

“Ne još!” vrisnuo sam muškarcu u fluorescentnom ogrtaËu, jer je veÊ umalo objesio kantu na hidrauliËku polugu. Nije se nešto posebno iznenadio, zacijelo se Ëesto dogaa da netko iz grotla drobilice namjerava išËupati ono što je nekoliko minuta prije bacio u smeÊe.

“Je li sve na broju?” upitao je kad sam uspio išËeprkati omotnice iz zoca od kave.

“Jest, sve je ovdje”, rekoh i tada se ispostavi da ne samo što nisam u stanju Ëitati majËine odgovore nego ih nisam sposoban Ëak ni baciti i znao sam da se mora prekinuti s tim, jer inaËe sve to nema baš nikakva smisla: uzalud Judit piše takoreÊi svaki mjesec, moja majka neÊe Ëak ni žaluzine otvarati.

Zatim je nekoliko dana poslije netko putovao u Köln i ja sam bio naprosto prisiljen napisati cijenjena majko, nastupam u kölnskoj katedrali; rijeËju, veÊ sam tada htio prekinuti s tim jadnim nizom laži, no jedne je noÊi razbarušene kose i s izgrizenim usnama upala u moju sobu i urliËuÊi priprijetila neka se ne usudim pronevjeriti joj poštu. Zahtijevala da joj smjesta predam kÊerina pisma, na što sam rekao smirite se, majko, Judit zacijelo koncertira u Sydneyju ili u Novoj Kaledoniji, a odatle, bogme, pošta stiže do nas ipak znatno sporije. Zatim se moja sestra za nekih tjedan i pol javila iz Istanbula; naime Pintérovi iz prizemlja, stan br. 2, po najnovijem umjesto u Varšavu po kožnate jakne odlaze u Istanbul.

Da, zacijelo bi bilo mudrije da od Pintérovih ne naruËim nikakav kožnjak, a pogotovo ne tako bezvezan, i to samo zato da ih usput mogu zamoliti za uslugu da predaju pismo na poštu, nego sve to prekinem, no nisam imao snage za to. DapaËe, bio sam zapravo zahvalan majci što je zahtijevala za sebe pisma od Judit. Pomalo sam i ja poËeo - 17 -

išËekivati tu poštu kao i ona, jer smo se navikli da omotnice otvaram ja, zatim bismo u kuhinji zajedno proËitali onih nekoliko redaka.

Cijenjena majko, ovoga Êu tjedna dati tri koncerta u Tel Avivu, zatim odlazim u Damask, pozdrav mojem mlaem bratu ∑ pisala je Judit, jer, dakako, nisam imao pojma da su te jadne budale samo sklopile primirje, što je na neki naËin ipak ratno stanje. Te da turisti moraju odabrati: ili Izrael, ili Sirija. Što su i Brennerovi saznali tek u sirijskom veleposlanstvu, odakle ih je konzul naglavaËke bacio van ugledavši im u putovnicama izraelsku vizu. Ali one su omotnice veÊ bile kod njih, pa su pomislili da nema veze, imat Êu Ëak dva židovska žiga, pa su Juditino pismo iz Damaska odaslali iz Haife, no mama to, na sreÊu, nije primijetila, jer nije imala neke dublje spoznaje o razlici izmeu židovskog i arapskog pisma. Dakle nije primjeÊivala ništa, nego je iznijela kartu svijeta koju je dobila od mene i ja sam joj pomogao pronaÊi Damask, a ona je crnim flomasterom stavila križiÊ kod grada, a karta je veÊ ionako bila prepuna križiÊa i datuma, pomalo nalikovala na društvenu igru, nešto poput poligona za Monopoly ili, po naški, troši-pametno, samo što su ovdje umjesto stana u novogradnji bile koncertne dvorane i luksuzni hoteli, a umjesto linija HÉV2-a bile su oznake Lufthanse ili KLM-a, i nismo bacali kocku, nego Ëekali poštu. Dakle tako je moja starija sestra putovala svijetom na karti svijeta rasprostrtoj na kuhinjskom stolu, poput navijena zvrka, u igri je mama napredovala, a ja sam odreivao smjer. Godinama sam planirao da Êe se jednog dana ionako staviti križiÊ i pored imena Budimpešte, pa Êe to ujedno biti i kraj igre, jer tako je logiËno, no poslije se ispostavilo da sam i to krivo predvidio.

U Karcagu sam sjeo u Ëekaonicu. Zapravo, volio sam to umjetno cvijeÊe priËvršÊeno špagicom na cijevi raznih peÊi - 18 -

i muholovku koja je visjela s neonskih svjetiljki, satove veliËine lavora koji su pokazivali toËno vrijeme, pa i onu mješavinu vonja sendviËa s jetrenicom, domaÊe rakije i znoja koju iz tih hala ËistaËice nisu uspijevale istjerati ni osvježivaËima zraka s mirisom zelene jabuke. Na suprotnom kraju dvorane smjestila se mlada seljanka, nju sam promatrao neko vrijeme. Ispod njezinih razmaknutih nogu u torbi od vinila boje žutoga neona cijukali su jednodnevni piliÊi, a na krilu je držala neko dojenËe, za njega se brinula, samo joj to nije baš bogzna kako uspijevalo jer se ono nije prestajalo derati. Na kraju je i ono dobilo što je htjelo: majka je oslobodila jednu sisu ispod bluze, a dijete se pripilo uz nju poput pijavice. U tome proždrljivom hlaptanju nije bilo niËega što nazivaju djetinjom nevinošÊu, no kako je poËelo gutati majËino mlijeko, uto su umuknuli i jednodnevni piliÊi zatvoreni u putnu torbu.

Zatim je stigao kamion s ceradom, zaustavio se toËno pred ulazom. Šofer Ëak nije ni gasio motor, samo je priËekao da petnaest muškaraca skoËi dolje s platforme, nakon Ëega je dao gas i odvezao se dalje. Nije bilo ni mahanja ni sretan put, niËeg sliËnog, kao da je teretnim vozilom upravljao neki robotizirani pilot. Muškarci su ušli u Ëekaonicu i sjeli jedan pokraj drugoga. Svi su imali jednake sportske majice i jednake hlaËe, poput onih koje nose roËnici na radnim akcijama. Premda je malo vjerojatno da bi bili roËnici iz redova maarskih domobrana, na licima im se Ëitalo da na maarskom ne razumiju ni što znaËi jónapot3. Što se mene tiËe, ne vidim ništa skandalozno u tome da nam karakteristiËna obilježja rasne pripadnosti zasjednu na facu poput blebetavih babuskara pred kuÊnim vratima.

Da se katkada otprve može znati što je tko ruËao: špagete ili jušni gulaš. Ta igra rasnih obilježja svakako se uz babilonsku zbrku ubraja u onaj mali broj dobrih ideja dragoga Boga koje su mi osobito drage. Dakle s lica tih petnaest muškaraca takoer se nedvosmisleno Ëitala nji- 19 -

hova rasna posebnost, to da nisu Maari. Nisu govorili ništa, samo su vodenasta pogleda i gorko buljili preko zastora koji su muhe uneredile u traËnice. Svi su u ruci imali jednake Skála-Metróove najlonske vreÊice4, a u njima jednake sendviËe i jednake putovnice, no kada se to dojenËe opet rascmizdrilo, na jednaki su se naËin stresli, premda se po svima vidjelo da Ëak i najslabunjaviji meu njima može u bilo kojem Ëasu prebaciti na leima barem dvije vreÊe cementa istodobno.

Zatim je ušao neki prometnik vlakova i rekao da silno želi vidjeti vozne karte te gospode; naime Ëekaonicom se mogu koristiti samo oni s važeÊim voznim kartama, no muškarci nisu razumjeli što taj Ëovjek želi od njih.

“Bileti. Ako nema bilet, može se napolje. Baš lijepo sja sunce”, rekao je kontrolor i pritom prstom pokazivao van.

“Oradea”, prozborio je jedan od njih, zatim su sva petnaestorica istodobno posegnula u Skála-Metróove najlonske vreÊice i u isti Ëas odatle izvadila svoje vozne karte.

“To vam je Nagyvárad, jebem vam majku dlakavih stopala”, rekao im je kontrolor uz smiješak i pritom kimajuÊi da kad se ima karta, onda je sve u najboljem redu. “Što vam je to trebalo, što je u tome dobro?” upitao sam ga, iako bih najradije njegovom glavom bio odvalio žbuku sa zida, sve do cigle, samo što s godinama nauËimo svoj kukaviËluk smatrati snošljivošÊu.

“Ionako ne razumiju”, rekao je i dalje se cereÊi.

“Ali ja razumijem”, rekoh.

“Vašu kartu nitko nije tražio”, rekao je i napustio prostoriju, a ja sam se umirivao time da Êu to ionako napisati, jer kada se ne usudimo udariti, skloni smo razmišljati o pisanju kao da je to neki biË ili volovska žila.

Za nekoliko minuta stigao je meunarodni iz smjera Pešte pa su se muškarci ukrcali u vlak. Nisu ulazili u isti - 20 -

vagon, nego su se raštrkali, dvojica u prvi, petorica u zadnji, malo u jedan, malo u drugi, jer petnaest radnika na crno na hrpi ipak bi bilo previše bezoËno, to bi Ëak i najdobrohotnijega graniËara izbacilo iz takta, pa se onda veËernjim Korona-ekspresom i turistiËkom vizom na novih mjesec dana neÊe moÊi vratiti iz Oradeje na maarsku pustu. Onda Êe im na dvije godine zabraniti ulazak u smoËnicu Europe, pa Êe ih umjesto jesenske peËalbe doËekati ništa manje od sunËanice na Ba˘ra˘ganu5, i umjesto pedeset forinti dnevnice i toplog obroka dvaput Êe dnevno dobivati juËerašnje hladne žgance, kao da i to ide uz rasne posebnosti.

Imao sam još nekih dvadeset minuta do veze za nastavak putovanja, tako da sam izvadio rukopis da ga obrišem od plodne vode, no nisam imao previše posla s njim, tu i tamo pokoji zarez, red rijeËi i takve stvari. Bila je to zapravo vrlo jednostavna fabula, priËa o seoskom sveÊeniku Albertu Mohosu koji je godinama Ëasno služio, da bi onda za vrijeme mise na Veliki petak Ëitavu pastvu istrijebio otrovom za štakore umiješanim u presvetu hostiju.

Bio mi je obiËaj da dok me domaÊin ∑ uglavnom nastavnik maarskoga, ili knjižniËar, ili ravnatelj doma kulture ∑ predstavlja s nekoliko rijeËi, dobro promotrim okupljene i odaberem Ëovjeka kome Êu Ëitati, koga Êu povremeno pogledati u oËi i koji, po svoj prilici, neÊe imati pitanja.

Dakle Ëovjeka koji, po svemu sudeÊi, neÊe ni pljeskati, jer Êe osjetiti da mu to nije dužnost. I Ëim smo sjeli van na podij, odmah sam sebi odabrao jednu ženu oko Ëetrdesete negdje tamo na rubu treÊega reda, no nakon nekoliko uvodnih reËenica osjetio sam da joj smeta to što joj se izravno obraÊam, pa je negdje na polovini novele ustala i napustila dvoranu. Nije se obazirala Ëak ni na to hoÊe li njezina sjedalica tresnuti ili ne. Nakon toga sjedio sam na - 21 -

- 274 -

PrevoditeljiËine bilješke

1 Magyar Államvasutak ∑ Maarske državne željeznice.

2 Kratica od (Budapesti) Helyi Érdeku´´ Vasút ∑ (Budimpeštanske) prigradske željeznice u sustavu gradskoga javnog prijevoza.

3 Jó napot (ma.) ∑ dobar dan.

4 Robne kuÊe.

5 PješËara Ba˘ra˘gan u Rumunjskoj, gdje se od 50-ih godina 20. stoljeÊa nalaze kampovi za internirane i deportirane.

6 Antal od milja.

7 Weér ∑ prezime drevne ugarske plemiÊke obitelji od Muronya (no u ovom tekstu nije rijeË o njoj), Ëita se isto kao vér, ma. “krv”.

8 Lastavica.

9 Keleti Pályaudvar ∑ IstoËni kolodvor.

10 Szakszervezetek Országos Tanács ∑ Državno sindikalno vijeÊe (do 1990.).

11 Az ember tragédiája ∑ »ovjekova tragedija Józsefa Katone.

12 ŽeljezniËki graniËni prijelaz prema SSSR-u (danas Ukrajini).

13 TeliÊ.

14 VeËernje novine.

15 MÉH ∑ Melléktermék és Hulladékértékesíto´´ ∑ Tvrtka za gospodarenje nusproizvodima i otpadom.

16 Jolán od milja.

17 Dugi korak ∑ mješavina vina i sode.

18 Petru Groza (1884.∑1958.) ∑ prvi (pro)kumunistiËki premijer vlade Rumunjske od 1945. do 1952., odvjetnik, studirao u Budimpešti.

19 Maarski oblik naziva Bucures¸ti (hrv. Bukurešt).

20 Gavran.

21 RijeË naroda, dnevni list.

- 275 -

22 Tjednik No´´k lapja, ženski list pokrenut 1949.

23 Károly od milja.

24 Dnevni list od 1956.

25 Ime Prvoga programa Maarskoga radija.

26 Dugogodišnji sportski komentator.

27 Nogometni klub Ferencváros od milja.

28 Népsport ∑ Narodni sport, dnevni sportski list.

29 Polusatna informativna emisija I. programa Maarskog radija.

30 Dnevni klasiËnoglazbeni kviz, desetljeÊima na rasporedu I. programa Maarskog radija, emitira se uživo i u njemu ne smiju sudjelovati profesionalni glazbenici.

31 Datum izbijanja Maarske revolucije 1848.

32 Datum izbijanja Maarske revolucije 1956.

33 Budimpeštansko zapadno predgrae u sastavu XI. Ëetvrti Novi Budim (Újbuda).

34 Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoÊ.

35 Budimpeštanska Ëetvrt ∑ Mala Pešta.

36 Drama Milána Füsta iz 1913. u Ëetiri Ëina, koja je tek 1967. praizvedena u profesionalnim uvjetima i odonda traje na maarskome kazališnom repertoaru.

37 “Nek mine tebe briga zà ta¯j govor pust”, Jokasta u III. Ëinu Sofoklova Kralja Edipa, prev. Bratoljub KlaiÊ.

38 “Kad i onako sluËaj ravna život naš”, Jokasta u IV. Ëinu Sofoklova Kralja Edipa, prev. Bratoljub KlaiÊ.

39 Pravih Maarica.

40 Od 1990. ponovno prema starom imenu Terezin kružni bulevar.

41 Od 1990. ponovno prema starom imenu Andrássyjeva cesta.

42 Trasa najstarije budimpeštanske podzemne željeznice (sagraene 1896.) na karti je oznaËena žuto.

43 Maarska kozmetiËka marka iz doba socijalizma.

44 Frigyes od milja.

45 BožiÊna savijaËa od dizanog tijesta s makom ili orasima.

46 More tišine na Mjesecu. Mjesto slijetanja Apolla 11.

47 Bilježnica pjesnika maarske moderne Miklósa Radnótija (1909.∑1944.) s njegovim posljednjim radovima nastalima u fašistiËkom radnom logoru na brdima nad Borskim rudnicima

- 276 -

u Srbiji, pronaena prigodom ekshumacije pobijenih logoraša koji su onemoÊali na putu prema NjemaËkoj.

48 Muzej i galerija u Budimpešti.

49 Berta od milja.

50 Ágnes od milja.

51 Állami Közegészségügyi-Járványügyi Felügyelet ∑ Služba za javno zdravstvo i epidemiologiju.

52 Cesta u najvišem, alpskom dijelu Južnih Karpata sagraena 1975. koja povezuje dvije strane snježnika u masivu Fagarš.

53 Maarski naziv za gradiÊ Brîncovenes¸ti u sjevernoj Rumunjskoj s vrlo starim i reprezentativnim dvorcem.

54 László Mednyánszky (1852.∑1919.), maarski slikar iz razdoblja impresionizma.

55 Maarski veleindustrijalac (1957.∑1925.), sinonim za imuÊnoga maarskog Židova, vlasnika tvornice oružja i streljiva, najveÊeg dobavljaËa Monarhije u Prvome svjetskom ratu (što mu je pribavilo i naslov baruna od Csepela), što je do Drugog rata izrasla u najveÊi koncern Srednje Europe; Csepelski metalurški kombinat ostao je znaËajan gospodarski Ëimbenik Maarske i u drugoj polovini 20. stoljeÊa.

56 Vrstan ljekarnik (1872.∑1944.), imuÊni Židov koji je pao žrtvom progona streliËastih križara. Godine 1901. osnovao je prvu maarsku tvornicu lijekova i time položio temelje nacionalne farmaceutske industrije; u socijalizmu je tvrtka distribuirala i pod starim imenom (u inozemstvu), a u domovini se zvala po Ëetvrti Ko´´bánya gdje se tvornica i nalazila; danas je to pod izvornim imenom jedan od srednjoeuropskih divova u svojoj branši.

57 Révai Nagy Lexikon ∑ velika opÊa enciklopedija na maarskom jeziku u izdanju Naklade Književnog instituta braÊe Révai; od 1911. do 1935. moderno i ažurirano izdanje na temelju Pallasove velike enciklopedije objavljeno je u dvadeset svezaka i jednom dopunskom.

58 Planinski masiv u Rumunjskoj, proteže se izmeu Visokih Tatra i Južnih Karpata.

59 ÁVO ∑ Államvédelmi Osztály ∑ Odjel za zaštitu države, maarska politiËka policija od 1946. do 1956.

60 Zlatni pauk ∑ trgovine donjeg rublja i prateÊeg asortimana u Maarskoj u drugoj polovini 20. stoljeÊa do devedesetih.

61 Országos Széchényi Könyvtár ∑ Nacionalna knjižnica Széchényi.

- 277 -

62 János Bólyai (1802.∑1860.), maarski matematiËar po kojemu je nazvan jedan od MjeseËevih kratera.

63 Józsefváros, Ëetvrt u Budimpešti u kojoj se nalazi i IstoËni kolodvor. »ini se da i glavni junak ovog romana stanuje u njemu; neki su joj se dijelovi devedesetih priliËno devastirali i postali sinonimom za peštanski slam.

64 Ispravno dute acasa na rumunjskom ∑ “idi kuÊi”.

65 Ispravno o suta˘ de forint¸i na rumunjskom ∑ “sto forinta”.

66 Lanac robnih kuÊa u Maarskoj u drugoj polovini 20. stoljeÊa.

67 Galeb.

68 Nova Maarska ∑ nacionalni politiËki dnevnik desnog usmjerenja pokrenut u doba prve demokratski izabrane vlade Józsefa Antalla 15. ožujka 1991., a ugašen 3. prosinca 1997.

69 IstraživaË, biblioteka nakladniËke kuÊe Móra pokrenuta 1972., a ugašena 1995., s ukupno 131 naslovom (od kojih neki u više izdanja); iako namijenjene širokome, struËno manje potkovanom krugu Ëitatelja, po vrlo pristupaËnoj cijeni, prirodoslovne teme obraene su na vrlo visokoj razini, pa su neki naslovi i danas preporuËena školska literatura, prije svega iz biologije.

70 Nacionalna lutrija.

71 Jedan od najcjenjenijih Ëasopisa za književnost i društvena pitanja na maarskom jeziku, pokrenut u travnju 1989.; od sijeËnja 2002. postoji i u elektroniËkoj inaËici.

72 Erzsébet od milja.

73 Preminula.

74 István od milja.

75 Lánchíd ∑ viseÊi most u Budimpešti otvoren 1849., jedan od simbola grada.

76 Okružni zatvor u Budimpešti.

77 Dan osloboenja ∑ od 1952. do 1989. državni blagdan u Maarskoj u Ëast osloboenja od fašizma 4. travnja 1945. i u znak sjeÊanja na sovjetske žrtve pale u Maarskoj; s popisa blagdana izbrisala ga je još posljednja komunistiËka vlada.

78 Dan državnosti ∑ od 1991. službeni blagdan u Ëast utemeljitelja kraljevine Sv. Stjepana ArpadoviÊa, beatificiranog 20. kolovoza 1083.; ugarska je tradicija dane sudovanja i zasjedanja kraljevskoga vijeÊa, koje je vladar sazivao 15. kolovoza u Stolnom Biogradu (a i preminuo je na taj dan 1038.), stoljeÊima slavila razliËitim svetkovinama, Ëak i u socijalizmu (Dani kruha i sl.).

- 278 -

79 Besplatni mali oglasnik, pokrenut sredinom osamdesetih godina 20. stoljeÊa; izlazi dnevno, ne samo u glavnom gradu nego i u unutrašnjosti, a gotovo desetljeÊe postoji i njegovo elektroniËko izdanje.

80 János Kádár u svojim je javnim istupima dogaaje iz jeseni 1956., koje su nacija, a i ostatak svijeta prozvali Maarskom revolucijom, nazivao “nemilim dogaajima”.

- 279 -