Spokoj

“Najveći do danas napisani roman o Istanbulu…”

Orhan Pamuk

Spokoj roman

Spokoj

Ahmet Hamdi Tanpınar

–1–

Tanpınarovo očaravajuće književno remek-djelo ljubavna je priča o njegovoj rodnoj Turskoj i o naravi čovjeka.

Publisher’s Weekly Prekrasna melodiozna slika Istanbula i Bospora na raskrižju turske i svjetske povijesti.

Nismo trebali toliko dugo čekati na ovako važno djelo.

Literary Fiction Review Uronjen u melodramu kontemplacije i opsesije, hipnotički užitak čitanja Tanpınara leži u njegovim idejama i promatranju kako njegovi likovi, Turci, raspravljaju o svojoj napetoj istočno-zapadnoj egzistenciji.

The New Republic Spokoj, djelo čovjeka koji je gotovo sam definirao moderni turski roman, slijedi skupinu prozapadnih, urbanih intelektualaca tijekom tridesetih godina 20. stoljeća u Istanbulu, u procijepu prošlosti i sadašnjosti, tradicije i suvremenosti, Istoka i Zapada.

Reza Aslan Svaka stranica puna je oštroumnih uvida u ljudsku prirodu iznesenih s jezičnom samouvjerenošću koja iznutra grije čitatelja sjajem prepoznavanja, prepoznavanja da smo – bez obzira na to koliko smo možda daleko jedni od drugih u vremenu i prostoru – svi mi proistekli iz posve jednake smjese strasti i sućuti, pameti i ludosti.

Od istog autora u izdanju Frakture Ugur Institut za Akinci namještanje satova Jedna od najboljih knjiga o Istanbulu. – 2 – The Guardian

Ahmet Hamdi Tanpınar

Spokoj preveo s turskoga Enver Ibrahimkadić

Fraktura –3–

Naslov izvornika Huzur © Ahmet Hamdi Tanpınar, 1949. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Enver Ibrahimkadić i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-606-9 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-612-0 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 893768 (tvrdi uvez) i 897318 (meki uvez)

–4–

“Najveći do danas napisani roman o Istanbulu...”

Orhan Pamuk

–5–

–6–

Ovu knjigu posvećujem dr. Tariku Temelu.

A. H. T.

–7–

–8–

prv i dio

Ihsan

–9–

– 10 –

I Otkako se razbolio sin njegova strica Ihsan, kojeg je oslovljavao s “brate”, Mumtaz nije valjano ni izašao na ulicu. Zanemare li se trčkaranja poput poziva liječnika, odlazaka u apoteku po lijekove i telefoniranja od susjeda, gotovo je cijeli ovaj tjedan proveo ili pored bolesnika ili u svojoj sobi, čitajući knjigu, razmišljajući i nastojeći utješiti svoje nećake. Ihsan se gotovo dva dana tužio na temperaturu, malaksalost, na bol u leđima; potom je najedanput proglasio izvanredno stanje upale pluća; a od straha, panike, tuge i moljakanja – koje nikako nije ispuštao iz usta i koji uopće nisu silazili iz njegovih pogleda – u kući je podigao svoj sultanat, onu psihologiju očaja.

Svi su lijegali i budili se s tugom zbog Ihsanove bolesti.

Iz sna, koji je sirena vlaka okrvavila sasvim novim strahovima, Mumtaz se jutros opet probudio s istom tom tugom. Približavalo se devet sati.

Izvjesno je vrijeme proveo sjedeći na rubu kreveta i razmišljajući. Danas je trebao obaviti mnogo poslova. Liječnik je rekao da će doći u deset; ali nije ga morao čekati. Trebao je, prije svega, pronaći medicinsku sestru, nekoga tko će se brinuti o bolesniku. Zbog toga što se ni Madžide ni njego­va strina, Ihsanova mati, nisu odvajale od bolesnika, djeca su bila zanemarena.

Vremešna se sluškinja, kako-tako, mogla baviti Ahmetom. Ali trebao je netko tko će valjano voditi brigu o Sabihi. Njoj je, prije svega, trebao netko s kim će razgovarati. Razmišljajući o tome, Mumtaz se u sebi nasmiješi nećakinjinu ponašanju. Potom primijeti kako je, nakon što se vratio kući, njegova ljubav prema rođakinji poprimila nekakav drukčiji oblik: “Je li to možda sve navika? Volimo li mi to uvijek one što su pored nas?” zapita se.

Da bi se izbavio od ovakvog razmišljanja, ponovno se vrati pitanju brige – 11 –

o bolesniku. Ni Madžideino zdravlje nije bilo u najboljem redu. Štoviše, čudio se kako uopće podnosi toliki umor. Malo pretjerane tuge, umora, opet je može načiniti siluetom. Da, trebao je ići i pronaći nekakvog bolničara ili medicinsku sestru. Poslijepodne je pak trebao svratiti do onog belaja zvanog podstanar.

“Taj komad trstike zvani Ihsan...” ponovio je nekoliko puta dok se oblačio. Mumtaz, koji je značajni dio svoga djetinjstva proveo veoma osamljen, volio je razgovarati sam sa sobom. “A ono što nazivamo životom nešto je sasvim drugo...” Potom su mu misli ponovno skrenule na Sabihu.

Nije mu se dopadalo mišljenje kako malu nećakinju voli samo zato što se vratio kući. Ne, za nju je bio vezan od samog njezina rođenja. Ako se, štoviše, razmisli o uvjetima njezina rođenja, on joj je bio čak i zahvalan.

Veoma bi malo djece za tako kratko vrijeme u kuću uspjelo unijeti toliko utjehe i radosti.

Mumtaz je tri dana proveo u potrazi za tim njegovateljem. Uzeo je gomilu adresa; telefonirao je, ali u našoj se zemlji odmah gubi trag onoga koga se traži. Orijent je mjesto gdje se sjedi i čeka. Sve vam – s malo strpljenja – sámo na noge dolazi. Na primjer jedan-dva njegovatelja sigurno će tražiti Ihsana čak i šest mjeseci nakon što ozdravi. Ali onda kada trebaju... Eto, takav je bio problem bolničara. A što se tiče podstanara...

Podstanar je bio jedan sasvim drugi problem. Ovaj mali dućan Ihsanove matere, Sabire-hanume, nije mu se svidio i prezirao ga je od prvog dana kada se uselio u njega. Ali mu, tako nekih dvanaest godina, ni na pamet nije padalo da se iseli iz njega. Taj je jadnik dva tjedna slao vijesti, sve jednu za drugom; molio je da mu netko od uvažene gospode, ili hanuma, neizostavno ukaže čast svojim posjetom.

Ovo je za čitavu obitelj bio jedan nevjerojatan slučaj. Čak se i bolesnik, u groznici i jakim bolovima, čudio tome. Jer ukućani su znali da su nepojavljivanje, skrivanje i što je moguće kasnije i teže pojavljivanje ako ga ne traže, pa čak i onda kada ga traže, jedinstvene odlike njihova podstanara.

Mumtaz je već nekoliko godina bio onaj koji je preuzeo poslove kao što su obnavljanje ugovora i ubiranje najamnine i znao je kako ga je teško vidjeti, čak i kada je u dućanu i kada je pred njim. Čim bi mladić ušao u dućan, on bi – poput kakve hamajlije za snagu, poput magičnog oružja – na oči navlačio svoje crne naočale i iza te staklene zavjese bivao gotovo nevidljiv. Odatle bi pričao o tržišnoj stagnaciji, o tome kako je život težak, o sreći onih što s određenim primanjima rade u držav– 12 –

noj službi; tugovao bi i ljutio se na samoga sebe što je – samo zato da bi se povinovao hadisu Elkasibu habibullah, da se svjesno, s nepoštovanjem ne bi ponio prema tim Vjerovjesnikovim riječima – napustio državnu službu i počeo se baviti trgovinom. Na kraju: “Svjesni ste situacije, gospodine, trenutno je nemoguće. Izražavam poštovanje prema gospođi; neka mi da još nekoliko dana roka. Ona nije naša gazdarica, već dobročiniteljica. Ako, inšallah, navrati nakon petnaest dana, bit ćemo i počašćeni, a ujedno ćemo joj i uručiti jedan dio”, govorio bi čineći situaciju nejasnom. No kada bi mladić izlazio kroz vrata: “Ma, ne znam hoće li biti moguće i nakon petnaest dana...” drhtavim bi glasom, kao da se uplašio veličine danog obećanja, ponovno započinjao priču – zato što ne može reći: “Neka, ako je moguće, nikako ne dolazi, neka nitko od vas ne dolazi; ta zašto biste i dolazili! Kao da nije dovoljno to što boravim u ovoj trošnoj kući, u ovom čudnom kavezu, još vam, povrh toga, trebam i platiti!” – molbom: “Još je bolje da nam svojim posjetom ukažu čast pred početak, čak sredinom sljedećeg mjeseca...” Taj sastanak nastojao bi odgoditi, za neko veoma daleko vrijeme.

Taj čovjek koji ne voli da ga se traži i pohodi ovaj put šalje poruku za porukom, raspituje se za zdravlje i traži da dođe, da ga odmah posjeti hanuma, ako ne, onda netko od gospode. Govori kako se kasni s produženjem ugovora i kako bi popričao o zapuštenom dijelu sporedne zgrade staroga konaka iza dućana i o dvjema sobama iznad njega. Opravdano su se iščuđavali tome.

A tog je popodneva, eto, Mumtaz trebao ići tamo kamo se ustezao navraćati, jer je od stalnih svakomjesečnih navraćanja napamet znao kakav će odgovor dobiti. Ali situacija je ovaj put bila drukčija. Kada ga je strina sinoć upozorila: “Idi, Mumtaze, i vidi tog čovjeka...”, Ihsan iza svoje matere nije mogao dati išaret: “Nemoj se uzaludno zamarati; znaš što će reći. Idi tako, malo prošetaj i vrati se!” On je bio prikovan uz krevet; prsa su mu se jedva nadimala i spuštala.

Ihsanov bi se odnos prema ovom podstanaru zasnivao na mudrosti da nije pametno uzaludno testirati nešto što je već sasvim poznato. Mumtaz pak nije želio iskvariti strinu, koja tu najamninu nikako nije izbijala iz glave jer joj je to očev miraz. Povrh svega, ta je priča o najamnini u životu ljudi koji su živjeli usko povezani pružala priliku za mnoštvo šala na, kako to Mumtaz voli reći, Otoku Ihsan-bega.

Kada bi došao kući i starici prenio odgovor koji bi dobio, njena bi pr– 13 –

votna srdžba – “ta bezglava ništarija... slaboumnik...” – polako i u činovima naginjala merhametu – “jadni, kukavni, siroti čovjek ionako je bolestan” – na kraju, strinina sažaljenja – “a možda doista i ne zarađuje” – potom ponovna traganja za izlazom iz nevolje, rečenice: “Od onolikoga konaka ostalo je samo to. Inače bih odavno to prodala i riješila se”, koje pokazuju kakve je brige izvor ta najamnina, što joj nikako nije dospijevala na vrijeme, za sve bi bila najzabavnija etapa ovoga problema. Jednoga se dana stara strina odluči na svoj uobičajeni posjet i, zbog toga što kći rahmetli Selim-paše ne može izaći bez nekoga u pratnji, šalje se poruka Arife-hanumi na Uskudaru. Arife-hanuma dođe u dogovoreno vrijeme, tri-četiri dana po njezinu dolasku neprekidno se donosi odluka: “Hajdemo sutra posjetiti tog čovjeka...” Štoviše, te se inicijative u smanjenom intenzitetu javljaju i prilikom posjeta susjedama, ili u Kapaličaršiji i, napokon, jednog bi se dana vraćala kući automobilom punim gomile stvari.

Jedno je točno: njeno svraćanje podstanaru uopće ne bi bivalo uzaludno; dio novca obavezno bi uzimala. I Mumtaz, a i Ihsan čudili bi se ovom uspjehu. Premda, to nimalo nije bilo za čuđenje.

Ihsanova je majka voljela Arife-hanumu, ali joj je i nepodnošljivo bilo njeno brbljanje. Što se više oduljivao njen boravak u kući, povećavao bi se i rastao onaj oštri bijes koji je poznavala još od djetinjstva. A kada napokon dosegne vrhunac, naručuje se automobil, kreće se na put, a da Arife-hanuma i ne zna kamo se ide; prvo se: “Sve najbolje, draga moja Arife... Ja ću opet zapovjediti da te pozovu. Može?” Staru i odanu sluškinju ostavi se na pristaništu Uskudar, a odatle se ide ravno u dućan.

Naravno da je teško otarasiti se kućevlasnice koja dođe u jednom ovakvom duševnom stanju. Ustvari, jadničak je nekoliko puta i to probao; pokušao je s pričom o bolovima u trbuhu. Sabire-hanuma u prvome mu je slučaju preporučila čaj od nane, u drugome mu je rekla neki zamršeniji lijek, ali kada je i treći put čula pritužbe na bolest, upitala ga je: “Jesi li popio lijekove koje sam ti rekla?” A na jadničkov niječni odgovor uzvratila je: “U tom slučaju nikada mi više ne spominji bolest! Jesi li razumio?”

Prilikom ovog trećeg posjeta podstanar je shvatio da se neće moći otarasiti ove starice koja se nalazila negdje između bijesa i grižnje savjesti. Stoga, čim bi došla, naručio bi joj kavu, pretvarao se da za svojim stolom nešto računa, a čim bi završila s kavom, u ruke bi joj tutnuo kuvertu i najurio je. Žena bi poslije toga uzela taksi, išla od dućana do dućana, za svakoga tražila odgovarajuće poklone i, nakon što bi do posljednjega kuruša potrošila sav – 14 –

dobiveni novac, vraćala se kući. Taj dućan, zajedno s najamninom i najmodavcem, a čak i s Arife-hanumom, koja se pomalo računala kao dodatak, i Ihsan i Mumtaz smatrali su jedinom zabavom, luksuzom i jedinim važnim pitanjem starice; blagonaklono su gledali na to što se zabavljala time.

Zapravo, blagonaklono bi se gledalo na ono što svi čine na Otoku Ihsan-bega; svaka fantazija, svako zanimanje, ako to i ne bio grohotan smijeh, dočekivali bi se sa smiješkom. Vlasnik Otoka to bi tako želio; vjerovao je kako će svi moći biti sretni ako to bude tako. On je to svoje blaženstvo gradio godinama, sve kamen po kamen. No sudbina ga je sada drugi put stavljala na kušnju. Jer Ihsanova je bolest bila teška. “Danas je osmi dan”, pomislio je Mumtaz. Rekli su mu kako će parni dani mirnije protjecati.

Oslobađajući se iznurenosti nakon lošeg sna, sišao je. Sabiha je na noge navukla njegove papuče i vidljivo ljuta sjedila u predsoblju.

Mumtaz nikako nije mogao podnijeti tako šutljivo držanje ove male galamdžije. Premda, i Ahmet je bio miran. No od rođenja je bio takav. On je bio ljudsko biće koje se smatralo krivim. Pogotovo odonda kad je saznao – od koga, kako? To nitko nije znao. Možda je netko od susjeda rekao – za tužne slučajnosti što su pratile njegovo rođenje, stalno je bio u svome kutku; stalno je kuću doživljavao stranom. To je bilo u tolikoj mjeri da kada bi ga htjeli malo više maziti, obuzimao bi ga osjećaj kako mu se dodvoravaju, a oči su mu se punile suzama. To je bilo nešto što se svugdje moglo slučajno desiti. Ljudi ponekad bivaju osuđenici od rođenja; trstika bi pucala sama od sebe. Sabiha nije bila takva. Ona je bila bajka te kuće. Neprestano je čavrljala, švrljala po kući, izmišljala bajke, pjevala pjesme. Otok Ihsan-bega mnogo bi puta bivao ispunjen njenom veselošću i grajom.

Tri noći ni ona nije spavala kako treba; pretvarajući se da spava na širokom divanu u doksatu očeve sobe, zajedno s njima pazila je na bolesnika. Što je mogao veselije, Mumtaz je pogledao u blijedo djevojčičino lice, njene oči što su se povukle unutra. Glava joj je tri dana bila bez vrpce.

“Neću stavljati svoju crvenu vrpcu. Nagizdat ću se kada moj babo ozdravi”, rekla je Mumtazu prije tri dana. Izgovorila je to uz onu svoju uobičajenu koketeriju, kaćipernost i uz smješkanje kada onima iz svog okruženja želi staviti do znanja da ih je razumjela, da je njihova prijateljica.

No kada ju je Mumtaz malo pomilovao, zaplakala je.

Sabiha ima dvije vrste plača. Jedan je djetinji plač; naprasiti i uporni plač onih što su okrutni. Tada joj lice postaje ružno, njen glas dobije čudnu – 15 –

boju, nezaustavljivo mahnita; jednom riječju, kao i svako dijete, u svojoj sebičnosti biva jedno malo čudovište. Postoji još i plač kada se, koliko god to može shvatiti svojim djetinjim razumom, suoči sa stvarnom tugom. Taj plač biva tih i veoma često ostaje polovičan. Na izvjesno bi vrijeme, ako ništa više, zadržavala suze. Ali lice bi joj se mijenjalo, usne zadrhtale, a orošene bi oči sklanjala od prisutnih. Ramena, kao u prvom slučaju, ne bi bila čvrsta, već bi gotovo visjela. Bio je to onaj plač kada misli da je zapostavljena, da je ponižena ili da joj je načinjena nepravda; ili pak plač kada bi za okolinu zatvorila djetinji svijet, onaj svijet u kome želi da sve bude lijepo i prijateljski, neprestano živi svijet ukrašen granama od koralja i sedefnim cvijećem. Mumtaz bi mislio kako u takvim trenucima bezizražajna postaje čak i njena vrpca od crvene kadife.

Ta vrpca bila je ukras koji je Sabiha sama sebi našla... Imala je dvije godine i nekoliko mjeseci. Vrpcu boje višnje, što ju je jednoga dana našla na podu, ispružila je prema svojoj majci: “Stavi mi je u kosu; stavi, stavi”, rekla je. Potom je više nije skidala s glave. Već dvije godine ta je vrpca prestala biti ukras; u kući je došla u poziciju institucije koja njoj pripada.

Sve što je bilo njeno imalo je crvenu vrpcu; Sabiha bi to poklanjala poput kakvog vladara što bližnjima dijeli ordenje. Mačići, lutke, stvari koje su joj se sviđale – osobito novi dječji krevetić – sve i svatko tko je dostojan njene ljubavi bivao bi nosilac tog ordena. Događalo se čak da, nekakvom samovoljom, taj orden bude uziman natrag; aščinicu koja ju je, zbog pretjeranog nestašluka, ne samo izgrdila već se i potužila njenoj majci, Sabiha je, nakon svega toga i nakon što se poprilično isplakala, zamolila da ljubazno skine vrpcu koju joj je poklonila. Istina je da je Sabihin mali djetinji život bio život koji je opravdavao takve poklone i kažnjavanja. On je, ako ništa više, do ove bolesti bio jedino carstvo kuće. Čak je i Ahmet smatrao prirodnim ovo carstvo svoje sestre koja je počela zauzimati mjesto u srcima. Jer Sabiha je došla nakon katastrofe što je iz temelja poljuljala ovu kuću.

Kada ju je rodila, Madžide je smatrana poluludom. Njen povratak životu i razumu desio se Sabihinim rođenjem. Zapravo, Madžideina bolest i nije u potpunosti prošla. Povremeno bi se događali manji napadaji, opet bi hodala po kući pričajući bajke i dajući svome glasu slatki prizvuk glasa male djevojčice; ili bi pak na prozoru, ili tamo gdje već sjedi, satima čekala povratak starije kćeri, onog svog djeteta koje uopće nije spominjala.

Bez sumnje, bila je to jedna velika nesreća. I Ihsan i liječnici dali su sve od sebe kako Madžide ne bi saznala za katastrofu; međutim nikome nije – 16 –

pošlo za rukom da paniku i bol sakrije pred ženom što se grčila u prvim trudovima. Na kraju, mlada je žena od bolničarki saznala za ono što ju je zadesilo; od kreveta je dopuzala do mjesta gdje se nalazio leš njene kćeri; vidjela je spremljeno tijelo, skamenila se nad njim. Poslije toga nikako nije uspjela doći k sebi.

Danima je ležala u teškoj groznici. U toj je groznici i Ahmeta rodila.

Taj slučaj zbio se jednog lipanjskog jutra prije osam godina. U bolnicu u kojoj je ležala njena majka Zejnep je došla sa svojom bakom. Potom se sjetila poklona što ga je zaboravila donijeti; ne govoreći nikome, izašla je kako bi pred bolnicom pričekala oca i rekla mu to i u trenutku odsutnosti razuma maloga djeteta, koji je tko zna čime bio zaokupljen, najedanput ju je ščepala smrt.

Ihsan nikada nije oprostio svojoj ženi što je – podlegavši liječnicima što su govorili kako ona doista predstavlja težak slučaj – pristala roditi u bolnici. On je nesreću vidio odmah, dvije minute nakon što se nesreća desila, dok je tijelo još bilo vruće i u krvi. Svoje je dijete na rukama odnio unutra i osvjedočio se u gašenje posljednjih nada.

Ovu je nesreću sudbina tako priredila da nitko nije bio kriv. Ni jedan jedini put Madžide nije zatražila da njena kći dođe u bolnicu. Ihsanova je majka dva dana odolijevala djevojčičinu navaljivanju i plaču. Ihsan pak nikako nije uspio pronaći taksi kako bi na vrijeme stigao u bolnicu; došao je tramvajem. Štoviše, da bi lakše pronašao slobodan taksi, putem je stajao na papuči tramvaja. Zbog toga su se svi smatrali odgovornim za ovu katastrofu. No Ahmet je bio taj koji se najviše smatrao krivim, koji je živio s njom.

Mumtaz je Ahmeta zatekao pored očeva kreveta i spremnog pobjeći na najmanji znak. Madžide je bila na nogama; rukama se zamišljeno igrala koncem izvučenim iz pletenog vunenog prsluka na njegovim leđima.

Ihsan se obradovao ugledavši ga. Lice mu je ponovno bilo crveno, a prsa su se polagano nadimala i spuštala. Mumtazu se pri jutarnjem svjetlu učinio mršavijim nego inače. Zapuštena je brada njegovu licu davala čudnovat izraz. Izgledao je kao da kaže: “Ja prestajem biti Ihsan. Uskoro ću biti bilo što, ili pak ništa. Pripremam se za to!”

Bolesnom je rukom načinio nerazgovijetan znak.

“Još nisam prelistao novine. Mislim da se neće desiti ništa strašno...” rekao je Mumtaz nagnuvši se nad krevet.

Zapravo, bio je siguran da je pitanje trenutka kada će izbiti rat. “Kada – 17 –

Zemlja mijenja ćud, neobične pojave bivaju neizbježne.” Ihsan bi veoma često ponavljao tu rečenicu Alberta Sorela, o čijoj su poziciji posljednjih godina uvijek razgovarali. Ovoj je pažnji Mumtaz sada pridodao bolno pretkazanje jednog, njemu veoma dragog, pjesnika: “Kraj Europe...” O tome međutim sada nije mogao razgovarati s Ihsanom. Ihsan je bio bolesta­n.

On je tamo gdje je ležao razmišljao o situaciji. U znak beznadnosti i molitve njegova je ruka pala po jorganu.

“Kako je proveo noć?”

Madžide je odgovorila sanjivim glasom što je podsjećao na mekanu i svježu travicu: “Stalno ovako”, rekla je, “stalno ovako...”

“Zar ti uopće nisi spavala?”

“Ležala sam ovdje zajedno sa Sabihom, ali nisam mogla zaspati.”

Smješkajući se, rukom je pokazivala na divan. To mjesto na kojem je ležeći provela pet noći mogla je pokazati s užasavanjem i strahom, kao da pokazuje vješala, ali osmijeh je polovina karaktera Madžide, tog beskrajno bogatoga stvorenja. Toliko da ju je nemoguće prepoznati kada se ne smije.

“Hvala Bogu da je to vrijeme prošlo!” Prošli su dani kad se bio izgubio Madžidein osmijeh.

“Kada bi bar malo mogla zaspati...”

“Ti idi i vrati se, onda ću... Od tutnjave vlakova cijelu noć nisam oka sklopila. U pitanju je nekakvo prebacivanje, što li je; ne znam...”

Za katastrofu sam telegramom saznao u Kastamonuu. Odmah sam došao.

Dijete sam zatekao na jednome, a Madžide na drugome mjestu. Svi su bili zauzeti oko Madžide. Strina je bila kao luda, a Ihsan sjenka samoga sebe. To ljeto nikada neću zaboraviti. Što bi sada bilo s Madžide da nije bilo Ihsanove vjere u život?

Ihsan je pokazao na Madžide: “Reci...”

Zastao je kao nemoćan da završi rečenicu. Potom se pribrao i dovrši­o: “Reci nešto ovoj...”

Gospode Bože, kako je samo teško govorio. Čovjek koji je od svih mu poznatih ljudi bio najugodniji, koji je najljepše pričao i čije pouke, ćaskanja, šale Mumtazu danima nisu izlazili iz glave, ove je tri riječi na jedvite jade uspio složiti jednu pored druge. Ali opet je bio zadovoljan. Stari je lupež – to je njegov izraz – ipak nečemu koristio. Uspio je iznijeti svoje mišljenje.

Mumtaz će, nesumnjivo, naći nekakvo rješenje da se Madžide ne umara; zagledao se u lice mladoga čovjeka.

– 18 –

Kada je izašao pred vrata, ulicu je promatrao kao da je gleda nakon dugog izbivanja. Pogleda uprta u grane smokve koje padaju preko niskog zida, jedno se dijete na vratima džamije nasuprot kući igralo komadom konopa u rukama. Možda je pak razmišljao o napadu koji će malo poslije poduzeti na obećane okuse te smokve. “Isto onako kako sam prije dvadeset godina ja sjedio i razmišljao... Ali džamija tada nije bila ovakva...” Uz veliku melankoliju upotpunio je svoje razmišljanje: “A ni mahala...”

Ulica je bila sva u svjetlu. Mumtaz je zamišljeno gledao tu svjetlost.

Potom je ponovno pogledao u dijete, ponovno u granu smokve i u džamijsku kupolu iznad nje, čije su olovne plohe poskidane poput rukavice s ruke ili kore ploda ovog stabla smokve. “Elagoz Mehmet Efendi...” pomislio je.

“Još trebam saznati tko je taj čovjek...!” Na Ejupu je imao još jednu džamiju, a tamo je bilo i njegovo turbe. Hoće li međutim uspjeti pronaći njegovu vakufnamu?

II Većina adresa danih Mumtazu bila je pogrešna. U kući u koju je prvo svratio nikada nije stanovala bolničarka po imenu Fatma. Samo se kći stanara te kuće upisala na tečaj za bolničarke. Djevojka ga je dočekala smiješeći se.

“Upisala sam se na tečaj kako bih mogla biti od koristi ako izbije rat. Ali još uvijek ništa ne znam...” Glas joj je bio ozbiljan. “Moj stariji brat je u vojsci... Razmišljajući o njemu...” U drugoj kući u koju je svratio doista je stanovala jedna bolničarka, ali je prije tri mjeseca našla posao u jednoj bolnici u Anatoliji i otišla. “No ako vidim neku od prijateljica svoje kćeri, napomenut ću joj...” rekla je njena mati, koja je dočekala Mumtaza.

Sa strpljivošću onih što ne žele pokvariti igru Mumtaz je na papir napisao svoju adresu. Kuća je bila siromašna i stara. “Kako li provode zimu?

Kako se griju?” razmišljao je udaljavajući se. “Što rade? Kako se griju?” Ta su pitanja, ako ništa više, bila čudna u ovome trenutku. Sve su ulice ovog jutra krajem kolovoza poput vrata peći grabile čovjeka, žvakale, gutale, a potom ga prebacivale do one sljedeće. Djelić hladovine negdje između njih, dah svježine na nekom raskrižju kao da su život činili lakšim. “Ovoga se ljeta ne smijem udaljavati od knjižnica, Ihsane... Neizostavno moram završiti prvi svezak!” rekao je. Prvi svezak... Mumtazu se činilo kao da pred očima vidi papire pune tankih redaka. Fusnote crvenom tintom, velike – 19 –

zabilješke na marginama, iskrivljenosti rukopisa koji izgleda kao da je u nekakvoj svađi sa samim sobom... Tko zna; možda pak knjiga nikada ne bi trebala biti završena. S patnjom ovakvog razmišljanja ulazio je iz jedne u drugu ulicu, razgovarao s obližnjim trgovcima, kahvedžijama. “Muž mi je bolestan. Zato sam dobila dopust; nisam bez posla. Nakon što ga smjestim u bolnicu, vraćam se na dužnost”, rekla je jedina bolničarka koju je zatekao u kući. Ženino lice nalikovalo je na ruševinu.

“Od čega boluje?” upitao je Mumtaz, htio-ne htio.

“Paralizirao se. Mene nije bilo. Doveli su ga kući s polovinom oduzetog tijela. Da su se u tom trenutku dosjetili, ležao bi u bolnici. Sada liječnici kažu da treba pričekati deset dana kako bi se premjestio na neko drugo mjesto. Koliko sam puta preklinjala tu bezdušnu ženu da se okani tog čovjeka... ‘Nema on para, a ni bilo što; nije mlad, nije zgodan; nađi sebi nekog boljeg...’ Ne, samo on... Sada sam ostala s troje djece.”

“Zbogom”, rekao je Mumtaz toj ženi na pragu obiteljske katastrofe.

Troje djece, paralizirani muž... Jedna bolničarska plaća. Stanovali su u dvije sobe jedne poveće kuće. Čak su i ćupovi s vodom stajali u predsoblju. To znači da nemaju ni kuhinju, a možda čak ni zahod. Bila je to kuća od drvene građe koju je tko zna koji bogati osmanski birokrat, direktor financija ili guverner izgradio kad mu se kći udavala. Unatoč oljuštenoj boji izvana, vidjelo se s kolikom je pomnjom izgrađena. Detaljno su istesani okovi prozora, doksati, krov. Do vrata se stizalo stubištem sa po pet stuba s obiju strana. Na lijevoj su strani bila i vrata od spremišta za ugljen. No vlasnik kuće spremište je iznajmio nekom ugljenaru. Možda je i kuhinja bila posebno iznajmljena.

Svojom konstrukcijom koja je zauzimala cijelu širinu sokaka, tresući i ljuljajući se, dolazio je jedan kamion s ugljenom.

Mumtaz je skrenuo u jedan od sporednih sokaka...

Razmišljao je kako je prošloga ljeta ovim sokacima, možda jednim od ovih današnjih, šetao s Nuran, kako su hodali Kodžamustafa-pašom, Hekimali-pašom. Bok uz bok s mladom ženom, tijela gotovo uvučenih jedno u drugo, brišući na vrućini znoj s čela, ćaskajući su ušli u avliju ove medrese; pročitali su natpis na česmi uz koju su maloprije prošli. Bilo je to prije godinu dana. Mumtaz se osvrtao uokolo kao da traži najkraći put da se vrati u to vrijeme. Primijetio je kako je stigao na Jedišehitler. Fatihovi su šehidi jedan pored drugoga spavali u malim kamenim grobovima. Sokak je bio prašnjav i uzak. Samo se na mjestu gdje se nalaze šehidi širilo nešto – 20 –

poput mejdana. S prozora jedne dvokatne, ali siromašne kuće, za koju se, poput onih malih sportskih automobila, može pomisliti da je gotovo od kartona, dopirao je zvuk tanga; nasred puta igrale su se djevojčice umaljane prašinom. Mumtaz je osluškivao njihovu pjesmu: Otvori vrata, bezirganbaši, bezirganbaši Koliko plaćaš što ćeš proći? Koliko plaćaš...?

Sva djeca bila su debeljuškasta i lijepa, ali u dronjcima. Te kuće lošeg života u mahali u kojoj se nekada nalazio konak Hekimoglua Ali-paše, ta siromašna odjeća, ta pjesma poticale su ga na čudnovata razmišljanja. Nuran je, bez sumnje, u djetinjstvu igrala ovu igru. Prije nje njena majka i majka njene majke pjevale su istu pjesmu i igrale se iste igre.

Ta je pjesma, eto, ono što treba živjeti. Naša djeca koja odrastaju pjevajući ovu pjesmu, igrajući se ove igre; ne Hekimoglu Ali-paša ni njegov konak, a ni njegova mahala. Sve se može izmijeniti; štoviše, mijenjamo to vlastitom voljom.

Ono što se ne mijenja, ono što određuje život jest ono na što udaramo svoj peč­at...

Kako je to Ihsan lijepo razumijevao. “Svaka uspavanka nosi milijune dječjih glava i snova!” rekao je jednom. Ali Ihsan je bio bolestan. Osim toga Nuran je bila ljuta na njega, a naslovi novina koje je čitao govorili su o napetoj situaciji u svijetu. Bio je pod naletom onoga o čemu od jutra nije želio razmišljati, što je nastojao potisnuti u neki kutak razuma.

Jadne djevojčice; igrale su se na buretu baruta. No pjesma je bila stara pjesma; život se, znači, nastavljao i na buretu baruta.

Koračao je polako, prelazeći s jedne na drugu misao. Shvatio je da na ovoj strani nikoga neće moći naći. Posljednja adresa koju je imao u rukama ostala je daleko iza njega. Nakon što i nju pohodi, trebao je telefonirati jednom rođaku u Američkoj bolnici; još bi i na toj strani morao potraži­ti.

Prolazio je kroz siromašne, zapuštene mahale, između starih kuća koje zbog bijede podsjećaju na ljudski lik. Oko njega je bilo mnoštvo ubogih ljudi bolesna lica.

Svi su bili utučeni. Svi su razmišljali o onome što se sprema, o velikoj katastrofi.

Da barem nije bilo te bolesti. A ako i njega pozovu? Ako bude primoran ići, ostavljajući bolesnoga Ihsana?

Kada je stigao kući, zatekao je Madžide kako spava. Ihsanovo je disanje bilo sasvim u redu. Liječnik je otišao ostavivši dobre vijesti. Ahmet je bio – 21 –

pored svoga oca i bake. Sabiha se šćućurila podno majčinih nogu i ovaj je put doista spavala.

U jednom čudnovatom unutarnjemu miru ušao je u svoju sobu. Vidio je gotovo cijeli svoj svijet. Gotovo... Jer o Nuran nije ništa znao. Što li ona radi?

III Ihsan i njegova žena zauzimali su veliko mjesto u Mumtazovu životu.

Nakon smrti roditelja, koji su umrli u razmaku od nekoliko tjedana, podigao ga je sin njegova strica. Madžide i Ihsan, Ihsan i Madžide. Život mu je do upoznavanja s Nuran protekao gotovo između njih dvoje. Ihsan je bio njegov otac, a i učitelj.

Pod Ihsanovim je utjecajem bio čak i u Francuskoj, u koju je nakon Madžideina ozdravljenja otišao na dvije godine. Ono što je, štoviše, još bolje jest to da pomalo i zbog tog utjecaja nije gubio vrijeme i da se oslobodio prvih ushićenja u novoj sredini i među toliko toga primamljivoga. Što se pak tiče Madžide, ona je u njegov život ušla u razdoblju kada je osjećao najveću potrebu za ženskom nježnošću i lijepim odgojem. Jedan je dio moga djetinjstva protekao ispod grane behara, govorio bi Mumtaz razmišljajući o njoj. Doista je i bilo tako. Zato je Ihsanova bolest ovaj put iz temelja poljuljala mladića, koji je ionako bio u nevolji. Od trenutka kada je iz liječnikovih usta čuo riječi upala pluća, živio je u nekakvom čudnovatom uzbuđenju.

Mumtaz se s ovom psihologijom nije prvi put upoznavao. Njegov unutarnji karakter, onaj zgusnuti sloj što miruje ispod vode, ali koji svime upravlja, pomalo je činio i ovaj strah. Ihsan se silno borio kako bi iz njega otrgnuo tu guju koja se u njemu sklupčala dok je još bio dijete; kako bi iščupao stablo s korijenima u njegovu srcu. No Mumtaz se istinski oporavio dolaskom Madžide u kuću; lice mu se okrenulo prema suncu. Do prelaska u njene ruke Mumtaz je bio stvorenje ljuto na sve, zatvoreno za okolinu; koje je od neba očekivalo samo nesreću i u tome je bilo u pravu.

Mumtazova je oca u noći zauzimanja S. ubio jedan Grk, neprijatelj vlasnika kuće u kojoj su stanovali i koji ga je ubio namjesto njega. Grad je bio pred padom. Mnoge su obitelji već napustile grad. A jadan je čovjek bio pronašao prijevozno sredstvo kako bi tu noć prebacio ženu i djecu.

– 22 –

Bale, zavežljaji, sve je bilo spremno. Radi tih poslova cijeli je dan proveo vani. Došao je kući malo poslije večeri: “Hajde!” rekao je. “Prezalogajimo nešto; za nekih sat vremena ćemo krenuti na put. Putovi su još uvijek prohodni.” Potom su sjeli za trpezu postavljenu na plahtu raširenu po podu. Upravo se tada začulo kucanje na vratima. Sluškinja je javila da netko gospodina čeka na vratima. Mumtazov je otac pojurio misleći kako je došla vijest o teretnim kolima za kojima je cijeli dan do večeri trčkarao. Potom zvuk oružja; jedan, jednoličan prasak koji je, štoviše, bio bez odjeka. I, s rukom na trbuhu, tako krupan čovjek, gotovo puzeći, popeo se do gore i tu, u predsoblju, stropoštao se na tlo. Sve to nije trajalo ni pet minuta.

Majka i sin nisu čuli što se dolje razgovaralo, niti su saznali tko su bili ti posjetitelji. Samo, nakon praska oružja, nekakva trka nizbrdo. Dok su oni bili zbunjeni onim što se desilo, u blizini se začulo gruhanje topova. Ubrzo su došli susjedi. Jedan ih je vremešni čovjek nastojao podići s umrloga: “Vidjeli smo toliko njegove dobrote. Ne ostavljajmo ovog čovjeka na otvorenome; ukopajmo ga, šehid je, sahranjuje se u odjeći”, rekao je.

Poslije su – pod svjetlošću čađavog fenjera i petrolejske lampe koja se još nije dovoljno razgorjela, a koju je držao polumahniti vrtlar – u kutu vrta, podno jednog povećeg stabla, nabrzinu iskopali mezar.

Ovu scenu Mumtaz nikako nije uspio zaboraviti. Njegova je majka gore neprestano plakala nad umrlim, a on se zalijepio za jedno krilo ulaznih vrata i, kao opčinjen, promatrao one što su radili tamo, podno stabla. Troje ljudi radilo je pod fenjerom što su ga okačili o granu drveta. Svjetlost fenjera zbog vjetra se svako malo smanjivala; činilo se kao da će sasvim uminuti.

Vremešni je vrtlar raširio svoj kratki kaput i pazio da se lampa ne ugasi.

Sjene su se pod tim svjetlom izduživale, smanjivale; vriska njegove majke miješala se, među topovskim gruhanjem, sa zvukovima motika. Pred kraj je nebo najedanput pocrvenjelo. To crvenilo dolazilo je iz smjera kuće.

Grad je gorio sa svih strana. Zapravo, požar je počeo prije sat vremena i oni u vrtu sada su radili pod crvenim nebom. Ubrzo su po vrtu, tu i tamo, počeli padati šrapneli. Potom je nastala nekakva buka, jača od buke vode što je porušila branu. Bio je to opći metež svakojakih zvukova. Jedan je čovjek preko ograde uskočio u vrt: “Ulaze u grad”, povikao je. U tom su trenutku najedanput svi stali. Majka je međutim sišla i preklinjala ih. Mum­ taz više nije mogao izdržati; odjednom mu je omlitavila ruka na krilu vrata za koje se pridržavao, i stropoštao se na tlo. Do ušiju su mu, tamo gdje se nalazio, dopirali kojekakvi glasovi, ali je vidio nešto sasvim drukčije od – 23 –

okruženja. Kao što je to redovito navečer činio, otac je skinuo stakleni dio s velike petrolejke od brušenoga kristala i pripremao se da je potpali. Kada se probudio, zatekao se s druge strane ograde. “Hoćeš li moći koračati?” upitala ga je mati. Potpuno smeten, Mumtaz se osvrtao oko sebe: “Mogu”, odgovorio je ne shvaćajući ništa. Od njega se tražilo da pješači, i on će pješačiti.

Ovoga se putovanja Mumtaz nikada nije uspio potpuno sjetiti. S kojeg su brda promatrali kako grad gori? Na kojem su se širokom putu pridružili onoj čudnoj, potištenoj, uznemirenoj karavani od stotina ljudi? Tko im je pred jutro pomogao da se popnu u onaj fijaker na oprugama; tko ga je smjestio pored kočijaša? Bila su to pitanja koja su ostala bez odgovora.

U njegovu je pamćenju bilo nekoliko priviđenja bez nastavka. Jedno od njih bilo je to da se neposredno po kretanju na put njegova majka promijenila. Više to nije bila ona žena koja je plakala i jadikovala nad umrlim mužem. Bila je to žena u egzodusu koja je nastojala spasiti svoga sina i sebe.

Provodila je ono što su govorili oni koji su upravljali malom, sasvim tihom karavanom. Hodala je čvrsto držeći svoga sina za ruku. Mumtaz je na dlanovima još uvijek osjećao taj stisak, koji će možda trajati i nakon smrti.

Ponekad bi priviđenje bivalo razgovjetnije. Događalo se da majku vidi kako u poderanom zaru, mršava i gruba lica, stoji pored njega. Poslije, kad god bi se u kolima osvrnuo, vidio bi njeno još više izblijedjelo, propalo lice koje se, zarobljeno suzama, naprosto pretvorilo u ranu; vidio bi je još udaljeniju od svega.

Drugu su noć proveli u širokom, u bijelo okrečenom hanu, koji je gotovo sam čuvao stepu. Stube hana bile su vani, a prozori soba gledali su na mjesto sa sitnim raslinjem, koje je ujesen bilo osušeno. Mumtaz je u jednoj od tih soba bio s još četvero-petero djece i isto toliko žena. Ispred vrata hana bilo je mnoštvo kola te deva i mazgi za koje nije bilo mjesta u konjušnici. Kada bi se stresla jedna od tih životinja što su se odmarale priljubljene jedna uz drugu, odjednom bi se sve pokrenule; zveket malih zvona i vika čuvara narušavali su stepsku noć što su je mali povjetarac i tišina nakupljali tko zna gdje, s kojih podnožja dalekih planina, pustih dolina, ispražnjenih sela, donosili je i gomilali oko čađave lampe koja je osvjetljavala njihovu sobu; narušavali su njenu tišinu, osjećaj tuđine. Do njih gore dopirali su glasni razgovori muškaraca koji su s vremena na vrijeme u mraku pušili ispred vrata. Bile su to riječi, rečenice što su ga, a da nije razumijevao njihovo značenje, ispunjavale beznadnošću, bijesom; a njegov život, koji je do tada – 24 –

neprimjetno živio, njegov dobrotom ispunjeni, mali, nježni život najedanput su učinile veoma okrutnim, veoma surovim i njemu neshvatljivim.

Poslije je kroz otvoreni prozor navalio vjetar, nadimale su se zavjese napravljene od plahti; okolna se buka miješala s bukom koja je dopirala iz daljine.

Pred ponoć ih je probudila velika graja. Zapravo, tišina koja ih je okruživala bila je toliko potpuna, toliko jaka, ali je poput kakve veoma tanke materije prekrivala cjelokupne njihove živote, tako da su i najmanji glas, najneznatnija buka do njih dopirali i stvarali osjećaj rušenja, survavanja, velikog zveketa što ga stvara predmet koji je kroz razbijeni prozor ubačen unutra. Svi su odmah navalili na prozor, a neki čak pojurili napolje. Jedino je Mumtazova majka ostala na svome mjestu.

Bila su to tri konjanika. Jedan od njih nešto je skinuo sa stražnjeg dijela sedla. Mumtaz se ugurao sasvim blizu konja i čuo kako jedna mlada žena šapuće: “Bog te blagoslovio, striče.” Na svjetlu fenjera što ga je držao vlasnik hana vidjele su se njene krupne crne oči. Donji dio tijela bio joj je prekriven pregačom nalik na onu koju nose žene što rade na plantažama opijuma. Iznad pregače kratki kaput, svojstven seoskim razmetljivcima zapadne Anatolije. Novopridošli su se napili vode iz vrča koji im je pružio handžijin šegrt koji je maloprije donio čaj u sobe; uzeli su hljebove koje im je dao handžija i ječmom napunili svoje torbe od kozje dlake. Sve se, kao pripremljeno, odigralo za tili čas. Posjedali ispred hana, muškarci su se stalno raspitivali o događanjima.

“Vode se borbe iznad S. Imate vremena do sutra navečer. Ali nemojte puno kasniti; iza dolazi velika masa ljudi.”

Potom su, odmah, bez pozdrava, zamamuzali konje. Kamo su išli? Čime su se bavili?

Kada se Mumtaz popeo do majke, uočio je kako je žena što je maloprije došla zapravo djevojka od osamnaest-dvadeset godina; svom se duljinom opružila na leđima pored njegove majke i, otvorenih očiju, gotovo skamenjena lica, jecala. Povlačeći se malo unatrag, majka mu je napravila mjesto.

Ovu je mladu djevojku Mumtaz vidio na svega nekoliko sati, ali ga je u snovima nakon toga obuzimao osjećaj bliskosti s njom koju je cijelu tu noć osjećao u tijelu. Dugo se, kao što se nekoliko puta desilo tu noć, budio u njezinu zagrljaju, s njenim grudima na svojim prsima i lica prekrivena njenom kosom, ili čela orošena od njezina daha. Djevojka se često uznemireno budila. Tada bi stenjala uz isprekidane, gotovo nadljudske jecaje.

– 25 –

To je bilo nešto bolno, možda koliko i odsutni muk njegove majke. No čim bi utonula u san, Mumtaza bi – kao da ga otima iz majčina naručja – obuhvaćala i nogama i rukama, njeno bi lice – s mnoštvom kose i uzdaha – prekrivalo njegovo, ili bi ga povlačila i pritiskala posred svojih grudi. Kada bi se, zbog grljenja ili jecaja, često budio, Mumtaz bi ostajao sasvim zabezeknut vidjevši kako je to stranim i nepoznatim mu čulnim požudama ispunjeno tijelo toliko isprepleteno s njegovim; plašilo ga je to tijelo spremno umrijeti smrću drukčijom od one u koju se prethodne noći prvi put osvjedočio, to disanje što je, poput kakvog mekanog minerala, gotovo u jednom dahu topilo sve čemu se približi, to lice čudnovata i napeta izraza; zatvarao je oči kako pri svjetlosti petrolejke što je još uvijek gorjela ne bi vidio treperenje njenih očiju, koje se otrgnulo kontroli.

Ta tjelesna požuda koja kao da je samostalno funkcionirala, to toplo privijanje i jecaji što su nečim sasvim suprotnim ispunjavali prazninu toga dvoga imali su draž koju još nikada nije kušao. Zbog toga se nikako nije uspijevao osloboditi tih zagrljaja; predavao im se u onom čudnovatom i dvojnom stanju, u mlakoj i mirišljavoj vodi usnulog čovjeka što se boji utapanja, a i nikako se ne uspijeva otrgnuti od obamrlosti od sna. Bio je to osjećaj koji mu je do tada bio sasvim nepoznat. Kao da se njegovo tijelo, koje do tog trenutka nije prelazilo izvan određenih osjećaja, otvorilo nekom sasvim novom svijetu; neprestano su se, u svojevrsnoj opijenosti, u točke njegova tijela koje uopće nije poznavao ni naslućivao prenosili trenuci čistog užitka. Bio je ponesen veoma ugodnom iscrpljenošću, koja podsjeća na pojedina buđenja iz sna; a u toplom privijanju i obuhvaćanju postojala je, štoviše, žudnja za tom iscrpljenošću. U posljednjem stadiju te žudnje, u trenutku gubitka razuma kada se gotovo sjedinjuje čovjek s okolinom, iscrpljeno svim onim umorom i boli, tijelo je najedanput prelazilo u san. Čudno je to što bi uvijek, čim bi zaspao, sanjao onaj san od prethodne noći kada se onesvijestio, svoga oca s velikom petrolejkom od brušenoga kristala, ali budući da je dolazio zajedno s boli koja ga je prvi put prouzročila, san ga je veoma često grubo budio. Tada bi se unutarnja bol sjedinjavala s užitkom što je iz mladog tijela na čijim je prsima ležao prožimao cijeli njegov organizam; događalo se nešto čudnovato, dvoznačno i tjelesno.

Kada se pred jutro sasvim probudio, zatekao se u zagrljaju mlade djevojke, brade priljubljene uz njegovu malu bradu, svim je svojim tijelom gospodarila njime. S čudnim izrazom upornosti na licu otvorila je oči. Da ne bi vidio te oči, Mumtaz je ponovno zatvorio svoje i bojažljivo se okrenuo prema majci.

– 26 –

Druga uspomena nije bila toliko zamršena. Bilo je to nakon ikindije toga dana. Fijaker u kojem su bili poprilično je odmaknuo povorci. U kolima je bio sa svojom majkom, tri žene i, od njega mnogo manje, dvoje djece. Tu je bila i mlada djevojka od sinoć; nalazila se točno iza sjedišta na opruga­ma.

Kočijaš je govorio kako su se približili B.; veoma je često pronalazio razlog i osvrtao se prema unutrašnjosti kola. Mumtaz je veoma dobro znao da je ta potreba za govorenjem i objašnjavanjem bila usmjerena mladoj djevojci. No mlada djevojka ni jedne jedine riječi nije progovarala ni njemu ni žandaru, koji svoga konja nije odvajao od fijakera, a niti bilo kome drugo­m.

Prestali su sinoćnji jecaji. Mumtaz je ludio žudeći da je vidi, ali zbog toga što se nije mogao odvažiti na to, nije okretao glavu čak ni da vidi majku.

Jednostavno, plašio se djevojke od sinoć i taj je strah, kada bi se njegovo rame povremeno naslanjalo na njeno, bivao nešto veoma nemilosrd­no.

Bivao je to čudan kontakt lišen topline prethodne noći, ali pun uspomena na nju, i mladić je nesvjesno žudio da mu se približi. U tom iščekivanju rame mu se gotovo ukrućivalo. Bio je, eto, u jednom od tih iščekivanja kada se – dok je, očiju uprtih u plave đinđuhe na vrhu kožnatoga biča što ga je kočijaš držao u rukama, ne razmišljajući ni o čemu, čekao – sjetio svoga oca s jednom sasvim drukčijom boli, jačom od svih boli što ih je do tada osjetio, boli koja je spremna savladati sve rastanke, kojoj su se sve razdaljine činile malima. Nikada ga više neće moći vidjeti. On se za sva vremena povukao iz njegova života. Ovaj trenutak Mumtaz neće zaboraviti dok je živ. Sve mu je, onako kako jest, bilo pred očima. Plave đinđuhe na vrhu kožnatoga biča, jesenje sunce nekako drukčije, blistavije od situacije u kojoj su se nalazili; dio je sijao u zraku, a dio na bedrima konja ispred njega. Konji su trčali mašući grivama. Malo naprijed s jednog telegrafskog stupa poletjela je neka ptica širokih krila. Sve je bilo prekriveno žutim nijansama jeseni, a mimo buke fijakera i glasa uplakane trogodišnje djevojčice u njemu, vladala je potpuna tišina. Sjedio je pored kočijaša, iza njega mlada djevojka što ga je prethodne noći grlila do jutra, što je u njegovu prekrivenom tijelu potpalila nekakvu njemu nepoznatu čulnu požudu. A točno nasuprot njoj bila je njegova majka, koja nije znala što se dogodilo, a čak ni što će biti.

Najedanput je pred sobom sasvim jasno ugledao oca, a to ga je priviđenje – s oštrom i nesavladivom boli potaknutom činjenicom da njegov glas nikada neće čuti, da je zauvijek izašao iz njegova života – podsjetilo na to kako ga nikada više neće vidjeti, kako će do kraja života biti udaljen od njega.

– 27 –

Upravo ga je u tom trenutku pridržala djevojka, koja je vjerojatno primijetila kako mu je muka. Tako su se njegovi prethodne noći probuđeni osjećaji ponovno i nerazvezivo sjedinili sa smrću njegova oca. Imao je osjećaj da je počinio nekakav veliki grijeh; smatrao se krivcem za nešto što nije znao. Možda bi pak, da su ga u tom trenutku upitali, rekao kako je on krivac za smrt svoga oca. Bio je to uistinu užasan osjećaj. Samome se sebi činio krajnje bijednim. Ovo će čudnovato duševno stanje Mumtaza godinama pratiti; zapinjat će mu za noge pri svakom koraku. Ovim će osjećajem biti ponesen čak i kada bude stupao u doba rane mladosti. Priviđenja koja su ispunjavala jednu stranu njegovih snova, one čudnovate nedoumice, strahovi, raznolika duševna stanja što čine bogatstvo života i patnje uvijek su u sprezi s ova dva slučaja.

Mlada se djevojka u B. rastala od njih. Kola su se zaustavila u jednoj od napola opustošenih ulica grada, na suncem obasjanome mjestu. Ne izustivši ništa, ne osvrćući se ni na koga, djevojka je skočila s fijakera. Trkom je, ispred konja, prešla na suprotnu stranu i odatle posljednji put pogledala Mumtaza. Potom je, opet trkom, skrenula u jednu od sporednih ulica. Na tom je suncu Mumtaz prvi i posljednji put vidio njeno lice. Od desne sljepoočnice do vilice bila je, tek zarasla, rana od noža. Ta je rana njezinu licu davala nekakvu čudnu grubost. Ali dok je gledala Mumtaza, oči su se smijale, a lice joj je poprimilo blagi izraz.

Dva dana nakon toga, u predvečerje, Mumtaz i njegova majka stigli su u A. i smjestili se u kući daljeg rođaka.

IV To je bilo na Mediteranu. Mumtaz je poslije iz knjiga saznao što je Mediteran, kakvom životnom lagodnošću obuzima čovjeka, njegovo sunce, čistoću zraka, prirodu njegove prozračnosti što se protezala do linije horizonta i svaki val, svaku njegovu vijugu i rub urezivala u oko; kako karakter njegove prirode uči čovjeka, kako ispunjava našu dušu, kako, ruku pod ruku, gaji ekstrakt grožđa i masline, mistično nadahnuće i razumljivu misao, najžešću strast i brigu za osobni spokoj. No ne biti svjestan toga u tim godinama, nije značilo ne uživati u tome. Unatoč ružnim slučajnostima koje su ga kroz život dugo pratile vrijeme provedeno ovdje bilo je za njega jedno posebno životno poglavlje.

– 28 –

Pojmovnik

Abdulhak Molla (tur. Abdülhak Molla, 1786.–1853.) – osmanski državnik, liječnik i pjesnik Abdulkadir Meragi (tur. Abdülkâdir Merâgî, 1360.–1435.) – perzijski kompozitor i muzikolog adžemaširan (tur. acemașiran) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici Afšari (tur. Afșar) – turkmensko pleme u Iranu i Turskoj ajin (tur. ayin) – oblik vjersko-tasavvufske arije u klasičnoj turskoj muzici Akintiburnu (tur. Akıntıburnu) – greben u poznatoj istanbulskoj četvrti, Arnavutkoju. To je mjesto poznato po stalnim površinskim strujanjima iz Crnoga u Mramorno more koja dosežu brzinu i do dvanaest nautičkih milja na sat. akšamlučenje (tur. akșamlik) – večernja sjedjeljka i čavrljanje, počinje oko akšama (prvi mrak) Ali Šir Nevai (tur. Ali Șîr Nevaî, 1441.–1501.) – političar, mistik, lingvist, slikar i pjesnik ujgurskoga porijekla. Živio u Heratu. Mnogi ga smatraju osnivačem rane turske književnosti u turskom govornom svijetu.

Anadoluhisari (tur. Anadoluhisarı) – Anadolska tvrđava na azijskoj obali Bospora koja je tijekom priprema za opsadu Istanbula (1393.–1394.) izgrađena po naredbi sultana Bejazita I. Anahita – drevna indoiranska boginja plodnosti i poroda, ljepote i vode Araf (ar. A’raf ) – prema islamskome učenju, granično područje, odnosno bedem između Dženneta (raja) i Džehennema (pakla) za one koji moralno nisu ni dobri ni loši; čija su dobra djela u ravnoteži s lošima Arnavutkoj (tur. Arnavutköy) – gradska četvrt na europskoj obali Bospo­ra Aziz Dede (tur. Aziz Dede, 1840.–1905.) – virtuoz na neju Aziz Mahmut Hudai (tur. Aziz Mahmut Hüdai, 1541.–1628.) – jedan od najvećih evlija i derviša koji su živjeli u Istanbulu – 367 –

Baltadži Mehmet Paša (tur. Baltacı Mehmet pașa, 1662.?–1712.) – vezir koji se u dva navrata nalazio na funkciji velikog vezira Bebek (tur. Bebek) – gradska četvrt na europskoj obali Bospora Bej Daglar (tur. Bey Dağları) – stjenoviti planinski vijenac (600–3086 m) iznad Antalije bejati juruk (tur. beyâtî yürük) – brzi juruk – visina tona u turskoj klasičnoj muzici, brzi tempo, presto Bejazit (tur. Beyazıt) – četvrt u europskome dijelu Istanbula Bejazitova džamija (tur. Beyazıt Camii) – čuvena džamija u istoimenoj četvrti Istanbula. Sagradio ju je sultan Bejazit II., a izgradnja je trajala pet godina, od 1501. do 1506. bejefendi (tur. beyefendi) – gospodin (u kontekstu uljudnog obraćanja) Bejhan, sultanija (tur. Beyhan Sultan, 1766.–1824.) – kći sultana Mustafe III. Bejkoz (tur. Beykoz) – četvrt u azijskome dijelu grada Bejlerbeji (tur. Beylerbeyi sarayı) – velebna palača u istoimenoj četvrti u azijskome dijelu Istanbula čija je gradnja – za vrijeme sultana Abdulaziza – trajala od 1861. do 1865.

Bejoglu (tur. Beyoğlu) – stari gradski centar u europskome dijelu Istanbula, nekoć najluksuzniji dio grada bektašije (tur. Bektași, mn. Bektașiler) – krivovjerna sekta u Turskoj. U manjoj mjeri prisutna je i u zemljama koje su nekada bile u sastavu Osmanskog Carstva. Bektašije se nekada smatraju i sufijskim redom jer su zasnovani na sličnim principima. Više nego ezoterizam, predstavljaju mješavinu vjerovanja i praksi koji uključuju elemente šiizma, kršćanstva i drugih izvora, uključujući i budizam.

Bešiktaš (tur. Beșiktaș) – četvrt uz Bospor u europskome dijelu Istanbula bezirganbaši (tur. bezirgânbașı) – dužnosnik na osmanskome dvoru zadužen za tkaninu; konzul; trgovački pomoćnik. U kontekstu u kojem se spominje u ovom djelu to je vrsta dječje igre uz pjesmu. bezistan (tur. İç Bedesten) – natkriveno dvorište s dućanima obrtnika; bezistan u sklopu Kapaličaršije poznat je po prodaji antikviteta Bingol (tur. Bingöl) – grad u istočnome dijelu Turske Bitpazar (tur. Bitpazarı kapısı) – “Buvlja kapija”; jedna od 21 kapije Kapaličaršije. Nosi ime ulice (Bitpazarı sokaği) u koju se kroz tu kapiju ulazi i u kojoj se prodaju polovne stvari.

Bojadžikoju (tur. Boyacıköyü) – naselje u europskome dijelu grada blizu Emirgana – 368 –

Bujukada (tur. Büyükada) – najveći od Prinčevskih otoka nedaleko od Istanbu­la Bujukdere (tur. Büyükdere) – četvrt na europskoj obali Bospora Čadirdžilar (tur. Çadırcılar Caddesi) – avenija između Kapaličaršije i Sahaflar čaršije čargah (tur. çargah) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici Čekirge (tur. Çekirge) – četvrt u Bursi Čekmedže (tur. Küçük Çemece i Büyük Çemece) – dva jezera u rubnom području europskog dijela grada Čengelkoju (tur. Çengelköyü) – četvrt u azijskome dijelu Istanbula češmibulbul (tur. çeșm-i bülbül) – “slavujeve oči”, predmeti od stakla na pruge, izrađeni po uzoru na linije i boju slavujevih očiju. Takvi su se predmeti spočetka XIX. stoljeća počeli proizvoditi u istanbulskoj četvrti Ćubuklu. ćefini (tur. vulg. kefin) – bijelo platno u koje se zamata mrtvac ćepenak (tur. kepenk) – drvena konstrukcija s kapcima na pročelju dućana ćiftetelli (tur. çiftetelli) – vrsta orijentalnog plesa dadaš (tur. dadaș) – brat, mladić; riječ za oslovljavanje koja se upotrebljava u istočnim provincijama Turske, a ponajviše u Erzurumu i okolici. To je ujedno i sinonim za stanovnike tog podneblja.

Darulelhan (tur. Dârülelhan) – “muzička kuća”, konzervatorij osnovan 1917. u Istanbulu dede (tur. dede) – isl. šejh derviškoga reda Demirdži (tur. Demirci) – mjesto u blizini Antalije Djevojačka kula (tur. Kızkulesi) – kula sagrađena u moru blizu azijske obale Bospora. Danas je jedan od prepoznatljivih simbola Istanbula.

Dolmabahče (tur. Dolmabahçe) – četvrt na europskoj obali Bospora Džabi Ismet-beg (tur. Cabi İsmet Bey; u. 1814.?) – osmanski povjesničar dželvetija (tur. celvetî) – pristaša dželvetija (celvetiye), derviškog reda koji je osnovao Aziz Mahmud Hudai Džem (tur. Cem Sultan, 1459.–1495.) – jedan od sinova sultana Mehmeta Fatiha. Kada na prijestolju nije uspio naslijediti oca, vodio je rat protiv svoga brata Bejazita II., a poslije su ga prevarili Vitezovi s Rodosa te je pao u zarobljeništvo. Umro je u Francuskoj kao zarobljenik. džepken (tur. cepken) – kratki kaftan s dugim, razrezanim rukavima Džerrahpaša (tur. Cerrahpașa ) – četvrt u europskome dijelu grada u sklopu općine Fatih – 369 –

Dževdetova historija (tur. Tarih-i Cevdet) – djelo Ahmeta Dževdet-paše. Sadržava dvanaest svezaka i obrađuje povijest osmanske države od 1774. do 1825. efe (tur. efe) – junak, delija, siledžija, seoska junačina (ponajviše u zapadnoj Anatoliji) Eggerth, Marta (1912.–1913.) – glumica i operetna pjevačica mađarskog podrijetla Ejup (tur. Eyüp) – četvrt u europskome dijelu Istanbula Elkâsibu habibullah (ar. El-kâsibu habibullah) – Bog voli onoga koji privređu­je Emin Dede (tur. Emin Dede; 1883.–1945.) – kompozitor duhovne muzike, virtuoz na neju (nejzen) i kaligraf Eminonu (tur. Eminönü) – priobalna četvrt i pristanište u europskome dijelu grada Emirgan (tur. Emirgân) – naselje u europskome dijelu grada. Poznat po jednom od najljepših istanbulskih parkova. erenler (tur. erenler – evlija) – oni koji su dosegnuli blizinu Boga; neformalno oslovljavanje među dervišima evič (tur. eviç) – naziv jednog makama u tradicionalnoj turskoj muzici evlija (ar. velī, evlija) – dobri čovjek, prijatelj Božji, kome Allah dž. š. daje znanje iz tajnog svijeta, te može prepoznati ono što je nevidljivo i tajno Fazil Ahmet Paša (tur. Fazıl Ahmet Pașa; 1635.–1676.) – jedan od osmanskih velikih vezira. Poznat po osvajanju Krete. ferahfeza (tur. ferahfezâ) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici Fra Angelico (između 1395. i 1400.–1455.) – talijanski ranorenesansni slik­ar Fuat-paša, Kečedžizade (tur. Keçecizade Fuat Pașa, 1814.–1868.) – jedan od trojice lidera u razdoblju političkih reformi (Tanzimat) iz 1839.

Galata most (tur. Galata Köprüsü) – čuveni most preko Zlatnoga roga koji spaja Eminönü i Karaköy. Otvoren je i za pješake.

Galatasaraj licej (tur. Galatasaray lisesi) – jedna od najprestižnijih škola u Turskoj s najdužom tradicijom. Osnovao ju je sultan Bejazit II. 1482. s ciljem obrazovanja budućih državnih činovnika. Ime je dobila po četvrti u kojoj je smještena.

Ganimedov orao – prema legendi, najljepši smrtnik Ganimed čuvao je ovce na gori Idi u Frigiji. Uočio ga je Zeus i zaljubio se u nj. Potom je poslao orla i odnio ga na Olimp. gazel (tur. gazel) – pjesme koje se pjevaju uz pratnju saza gerdanije (tur. gerdaniye) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici – 370 –

Hafiz Post (tur. Hâfız Post, 1630.–1694.) – glasoviti kompozitor klasične osmanske muzike Halet Efendi (tur. Hâlet Efendi, 1761.–1822. ) – jedan od osmanskih državnika, pravim imenom Mehmet Said Halić (tur. Haliç) – turski naziv za zaljev Zlatni rog. Potječe od arapske riječi “halidž”, koja znači “zaljev”.

Hammer, Joseph V. (1774.–1856.) – glasoviti austrijski povjesničar, autor kapitalne Povijesti Osmanskoga Carstva han (tur. han < perz. hān, hāne – kuća) – zgrada (kuća) koja u gradovima i na drumovima služi kao svratište i prenoćište putnika Harbija (tur. Harbiye) – četvrt u europskome dijelu Istanbula Harem-i Šerif (ar. al-Haram al-Sharif ) – velika, nenatkrivena džamija u Mekki u čijem se, otprilike, središtu nalazi Ka’ba, utočište islama, prema kome se okreću muslimani prilikom obreda namaza Hâyat-ül-hayvan – Životinjski svijet, prva zoološka enciklopedija, autora Kemaleddina Demîrîja (1349.–1405.)

Hećim Lukman (tur. Lokman Hekim) – liječnik koji se u legendama spominje kao netko tko je pronašao eliksir života, ali ga je prelazeći preko jednog mosta ispustio i izgubio. U Kur’anu se spominje kao osoba koju je Bog obdario mudrošću.

Hejbeliada (tur. Heybeliada) – jedan od Prinčevskih otoka Hekim Ali-pašina džamija (tur. Hekim Alipașa Camii) – jedna od džamija na Fatihu. Podignuta je u ime vezira koji je tri puta obnašao funkciju sadrazama. hidžaz makam (tur. hicaz makam) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici husejni (tur. hüsejní) – tonalitet u tradicionalnoj turskoj muzici ikindija (tur. ikindi) – treća muslimanska svakodnevna molitva (namaz), koja počinje na pola razdoblja između podneva i zalaska sunca Ioannina (grč. , tur. Yanya) – grad u sjeverozapadnoj Grčkoj i administrativno sjedište prefekture Janjina i grčke regije Epir Ismail Dede Efendi (tur. İsmâil Dede Efendi; 1778.–1846.) – glasoviti kompozitor klasične osmanske muzike Istinje (tur. İstinye) – četvrt na europskoj obali Bospora išaret (tur. ișaret < ar. ișārä) – znak, gesta Izmit (tur. İ zmit) – gradić nedaleko od Istanbula Jahja Kemal (tur. Yahya Kemal) – glasoviti turski pisac i pjesnik, rođen u Skopju – 371 –

Jannings, Emil (1884.–1950.) – švicarski glumac, prvi dobitnik Oscara Jaurès, Auguste Marie Joseph Jean Léon (1859.–1914.) – francuski političar, lider Socijalističke partije Jenidža (tur. Yenice) – gradić na jugu Turske između Adane i Mersina Jenikapi (tur. Yenikapı) – četvrt u europskome dijelu grada Jenikoj (tur. Yeniköy) – gradska četvrt na europskoj obali Bospora Jesari (tur. Yesarî Âsım Arsoy) – poznati kaligraf koji je pisao lijevom rukom i zbog toga dobio nadimak Yesari (Ljevoruki) Jildiz (tur. Yıldız) – četvrt u europskome dijelu grada Junus Emre (tur. Yûnus Emre, 1240.?–1320.?) – sufijski mistik i turski pjesnik s velikim utjecajem na tursku književnost sve do današnjih dana kader (tur. kader) – sudbina Kadikoj (tur. Kadıköy) – gradska četvrt u azijskome dijelu Istanbula Kadiri (tur. Kadiri ) – derviški red danas rasprostranjen u Siriji, Turskoj i u nekim dijelovima Afrike kajmakam (tur. kaymakam) – načelnik nekog područja Kandili (tur. Kandilli) – četvrt u azijskome dijelu Istanbula Kanlidža (tur. Kanlica) – četvrt u azijskom dijelu Istanbula Kapaličaršija (tur. Kapalı Çarșı) – čuveni natkriveni bazar s 4400 dućana i 40 hanova nanizanih duž 61 sokaka Kapanidakik (tur. Kapanıdakik) – četvrt u europskome dijelu Istanbula kar (tur. kâr) – značajna vokalno-instrumentalna forma u klasičnoj turskoj muzici karađoz (tur. karagöz) – komični lik iz kazališta sjena Karakin Devedžijan (tur. Karakin Deveciyan; 1886.–1964.) – autor prve knjige o ribama i ribolovstvu u Turskoj (1915.)

Karaoglan (tur. Karaoğlan) – glasoviti park u Antaliji karinatik (tur. kârınâtık) – jedna od formi klasične turske muzike Kastamonu (tur. Kastamonu) – grad u sjevernom, crnomorskom dijelu Turs­ke kediv (perz. hidiv) – titula za guvernera Egipta koja se u Osmanskome Carstvu dodjeljivala od vremena Kavalalija Mehmeda Ali-paše Kenz-ül-havas – Riznica želja, zbirka okultizama Sejjida Sulejmana el Husejni­ja Kiršehir (tur. Kırșehir) – grad u centralnom dijelu Anatolije, jugoistočno od Ankare Kisikli (tur. Kısıklı) – naselje na Uskudaru, na azijskoj strani grada – 372 –

Kodžamustafa-paša (tur. Kocamustafapașa) – četvrt u europskom dijelu Istanbula koladžija (tur. kolacı) – obrtnik koji štirka i glača Konjaalti (tur. Konyaaltı) – četvrt u Antaliji Kordonboju (tur. Kordonboyu) – priobalna, danas ekskluzivno uređena četvrt Izmira. U narodu se spominje i kao Kordon.

Kozan (tur. Kozan) – okrug na jugu Turske u blizini Adane Kozanoglu (tur. Kozanoğlu) – pleme iz okolice Kajserija; Kozanoğlu türküsü – narodna pjesma koja opjevava događaje koji su snašli pleme Kozanoglu Kozjatagi (tur. Kozyatağı) – danas gradska četvrt u azijskom dijelu Istanbula Kruna povijesti (tur. Tâcü’t-tevârih) – osmanska povijest u dva sveska autora Hodže Sadeddina Efendija, obuhvaća razdoblje od sultana Osmana do sultana Yavuza Selima. Tiskana 1862.

Kuleli (tur. Kuleli) – naselje u azijskom dijelu Istanbula Kulluk (tur. Küllük) – ime kavane u kojoj su se nekada okupljali poznati književnici, pjesnici i sveučilišni profesori kurdi (tur. kurdî) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici kuruš (tur. kuruș) – stoti dio turske lire Kutahja (tur. Kütahya) – grad u egejskoj oblasti Turske Lebib Efendi (tur. Lebîb Efendi; u. 1768.) – narodni pjesnik levha (tur. levha < ar. läwha – dosl. “ploča”) – arapskim krasopisom na panelima ispisane rečenice iz Kur’ana; u muslimanskim kućama i džamijama stoje kao uokvireni zidni ukrasi Libadija (tur. Libadiye) – avenija u azijskome dijelu grada, podno brda Čamlidža (Çamlıca) lodos – mlaki ili vrući vjetar koji puše s juga mahfil (tur. mahfil < ar. mahfil) – galerija u džamiji gdje klanjaju žene mahur (tur. mahur) – visina tona u turskoj klasičnoj muzici “Mahur beste” – “Arija u mahuru” makam (tur. makam < ar. maqam) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici mangal (tur. mangal) – posuda posebna oblika, napravljena obično od bakra (može biti i od mesinga, lima ili zemlje), u kojoj se drži žar radi zagrijavanja sobe ili za podgrijavanje kave ili jela medžidija (tur. mecidiye) – srebrni novčić od 20 kuruša, kovan u vrijeme sultana Abdulmedžida – 373 –

Memling, Hans (oko 1430.–1494.) – njemački slikar koji je djelovao u Flandriji i bio predstavnikom ranog nizozemskog slikarstva Merzifon (tur. Merzifon) – gradić na sjeveru Turske mevlevihana (tur. Mevlevihâne) – mevlevijska tekija mevlevije (tur. Mevlevi, mn. Mevleviler) – sljedbenici (derviši) Mevlevijskoga tarikata, sufijskoga reda koji je osnovao Mevlana Dželaluddin Rumi.

Mevlevije su na Zapadu poznati i pod imenom “vrteći derviši” jer se u dijelu svog duhovnog rituala okreću uz muziku. mevlud (tur. mevlid < ar. mäwlid) – hvalospjev kojim se veliča vjerovjesnik Muhamed. Obično se recitira (“uči”) u čast njegova rođenja, ali i u drugim prigodama.

Misir čaršija (tur. Mısır Çarșısı) – jedan od najstarijih istanbulskih natkrivenih bazara. Sagrađen je 1660., u vrijeme sultana Turhana, a poznat je po dućanima ljekovitog bilja, začina, biljnih sjemena i sušenog voća.

Mistinguett, pravim imenom Jeanne Florentine Bourgeois (1875.–1956.)

– francuska glumica i pjevačica misvak (tur. misvak < ar. miswäk, Salvadora persica) – nisko stablo koje raste u Iranu, Indiji i sjevernoj Africi. Stoljećima služi kao prirodna četkica za zube; naziva se i arak. mudžiza (tur. mucize) – nadnaravno djelo koje se pripisuje vjerovjesnici­ma Munir Nurettin (tur. Münir Nurettin Selçuk; 1900.–1981.) – glasoviti turski kompozitor Nabi (tur. Nabî) – osmanski pjesnik iz 18. stoljeća Nedim (tur. Nedim) – osmanski pjesnik iz 18. stoljeća nej (tur. nay, ney < per. nāy i ney, trska, frula) – tanka, dugačka frula koja se upotrebljava u mističnoj muzici, pretežno kod derviša mevlevijskog reda Nešati (tur. Neșâtî) – pjesnik divanske književnosti koji je živio u XVII. stoljeću neva (tur. nevâ) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici Neva kar (tur. Nevâ kâr) – remek-djelo najvećeg kompozitora klasične osmansko-turske muzike Buhurizade Mustafe Itrija Nioba – u grčkoj mitologiji bila je kraljica Tebe i žena tebanskog kralja Amfiona. Hvalisala se pred Letom jer je imala četrnaestero djece (Ni­ obide), sedam dječaka i sedam djevojčica, dok je Leta imala samo dvoje – Artemidu i Apolona.

– 374 –

nisfije (tur. nısfiye) – vrsta neja koji je manji i ima piskaviji zvuk od klasičnog neja; polunej nuhuft (tur. nühüft) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici ortaojun (tur. ortaoyunu) – vrsta pučkoga kazališta koje se zasniva na improvizaciji glumaca Pašabahče (tur. Pașabahçe) – četvrt na azijskoj obali Bospora Péguy, Charles (1873.–1914.) – francuski pjesnik i esejist pešrev (tur. peșrev) – instrumentalna forma u tradicionalnoj turskoj muzi­ci Pisanello (1395.–1455.), pravim imenom Antonio di Puccio Pisano – talijanski slikar i medaljar kasne gotike Poincaré, Raymond (1860.–1934.) – francuski državnik koji je kao premijer igrao značajnu ulogu u kreiranju francuske politike, što je rezultiralo ulaskom Francuske u Prvi svjetski rat rebiulahir (ar. Rebiu-l-ahir) – 4. mjesec muslimanskoga kalendara Rumelihisar (tur. Rumelihisar) – mjesto na europskoj strani Bospora poznato po tvrđavi koju su podigli Bizantinci u XV. stoljeću radi obrane od Turaka Rumelija (tur. Rumeli) – ime koje se od XV. stoljeća upotrebljavalo za dio Balkanskoga poluotoka pod osmanskom upravom saba (tur. sabâ) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici Sahaflar čaršija (tur. Sahaflar Çarșısı) – “Bazar antikvara”, nezaobilazna točka ljubitelja knjige u blizini Kapaličaršije dio odvojen za antikvarnice i knjižare sedžada (tur. seccade < ar. säğğādäv) – molitveni ćilim; ukrasna prostir­ka segahkar (tur. Segâhkâr) – jedan od makama u klasičnoj turskoj muzici selamluk (tur. selâmlık) – dio kuće odvojen za muškarce semai (tur. semâi) – melodije koje se sviraju prilikom mevlevijskih plesnih rituala Servet-i funun (tur. Servet-i Fünun Edebiyatı, “Bogatstvo znanja” ili Edebi­ yat-ı Ce­dide) – književni pokret koji su, pod utjecajem Zapada, u razdoblju vladavine sultana Abdulhamita II. pokrenuli umjetnici okupljeni oko avangardnog časopisa Servet-i Fünun. Pokret je bio utjecajan od 1896. do 1901.

Sezai, Sami Pašazade (tur. Sami Pașazade Sezai, 1860.–1936.) – turski re­ alistički pripovjedač i romanopisac Sidžill-i Osmanija (tur. Sicill-i Osmanî) – najpotpunija osmanska zbirka bio­

– 375 –

grafija. Napisao ju je (od 1893. do 1897.) Mehmed Süreyya i sadržava podatke o 17.000 osoba, od osnutka osmanske države do početka XX. stolje­ća.

Soganaga (tur. Soğanağa) – mahala u blizini Kapaličaršije Sorel, Albert (1842.–1906.) – francuski povjesničar Sulejmanija (tur. Süleymaniye) – naselje u sklopu četvrti Fatih, u europskome dijelu grada. Poznato po istoimenoj džamiji (tur. Süleymaniye camii), jednoj od najvećih i najpoznatijih istanbulskih džamija. U ime sultana Sulejmana Veličanstvenoga izgradio ju je (1550.–1557.) čuveni Mimar Sinan dok je još bio kalfa.

Sultanhamam (tur. Sultanhamam) – četvrt u europskom dijelu Istanbula sultanijegah (tur. sultânîyegâh) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici Sultantepe (tur. Sultantepe) – četvrt u azijskom dijelu Istanbula Surmena (tur. Sürmene) – gradić na obali Crnoga mora suzidilara (tur. suzidilara) – visina tona u klasičnoj turskoj muzici Šakajiki Numanije (tur. Șaka’ikü’n-Nu’maniye fi-Ulemai’d-Devletü’l-Osmaniye) – osmanska biografska enciklopedija; autor Ahmet Tașköprüzade (1455.–1561.) Šanizade Mehmed Ataulah (tur. Șânizâde Mehmed Atâullah, 1771.–1826.)

– autor Povijesti Osmanlija (Târih-i Osmanî) Šarampol (tur. Șarampol) – jedna od avenija i četvrti Antalije Šehzadebaši (tur. Șehzadebași) – četvrt u europskom dijelu Istanbula Šemsi Tebrizi (perz. Shams-i-Tabrīzī, 1185.–1248.) – glasoviti perzijski mistik povezan s Mevlanom Dželaluddinom Rumijem tabhana (tur. Tabhana) – jedna od najvažnijih zgrada kompleksa Fatihove džamije, a služi kao svojevrstan hotel za vjerske službenike s privremenim boravkom Tab’i Mustafa Efendi (tur. Tab’î Mustafa Efendi, u. 1774.) – jedan od najslavnijih turskih kompozitora 18. stoljeća Talimhana (tur. Talimhane) – dio Istanbula blizu Taksima Tanburadži Osman Pehlivan (tur. Tanburaci Osman Pehlivan, 1847.–1942.)

– virtuoz na tamburi, u svoje vrijeme bio je jedan od najboljih hrvača u teškoj kategoriji (po čemu je i dobio nadimak Pehlivan, Hrvač) Tanburi Džemil (tur. Tanburi Cemil; 1873.–1916.) – muzičar i kompozitor osmanske duhovne muzike; virtuoz na brojnim žičanim instrumenti­ma tarikat (tur. tarikat < ar. tarīq) – derviški red Tasavvuf (tur. tasavvuf < ar. tasawwuf ) – sufizam, islamski misticizam; – 376 –

gledanje na vjeru i život kroz ljubav prema Bogu, Tvorcu svijeta; razvijanje spoznaje i jačanje uvjerenja da postoji Stvoritelj i da to svjedoči i potvrđuje sva priroda tekija (tur. tekke < ar. täkyä) – derviška zgrada u kojoj se obavljaju derviški obredi tennur (tur. tennure) – široka, duga haljina koju derviši mevlevijskog reda nose izvodeći svoje rituale Topbaši (tur. Topbașı) – naselje na Uskudaru, u azijskome dijelu grada, gdje se nekoć nalazio zatvor Topkapi (tur. Topkapı) – četvrt kojoj je jedan dio unutar, a drugi izvan zidina staroga grada. Značajan je po tome što je, zbog činjenice da su tu zidine grada bile najniže, upravo na tom dijelu sultan Fatih počeo opsjedati grad.

Topkapi-saraj (tur. Topkapı Sarayı) – “Dvorac topovskih vrata”, nekoć sjedište Osmanskog Carstva (od 1465. do 1853.). Sagradio ga je 1459. sultan Mehmed II.; gradnja je dovršena 1465. Nazvan je po obližnjoj kapiji s topovima.

Tortum (tur. Tortum șelalesi) – vodopadi u istočnome dijelu Turske, blizu grada Erzuruma Trabzon (tur. Trabzon) – grad na sjeveru Turske, na obali Crnog mora Tunel (tur. Tünel) – svojevrsna podzemna uspinjača duljine oko 550 me­ta­ra, koja od Karaköya vodi do poznate Istiklal avenije na Taksimu turbe (tur. türbe < ar. turbä) – mauzolej, mjesta gdje počivaju muslimanski velikodostojnici, kojima je pučka religioznost pripisivala nadnaravne moći, pa su se uz takve građevine ostavljali i zavjetni darovi; također i četvrt u europskom dijelu Istanbula Tutiname (perz. Tûtinâme) – jedno od najistaknutijih djela klasične orijentalne književnosti, zbirka didaktičnih priča koje priča papiga i koje pretežno tematiziraju muško-ženske odnose Unkapani (tur. Unkapanı) – četvrt u europskom dijelu Istanbula Urfa (tur. Urfa) – grad na jugoistoku Turske Uskudar (tur. Üsküdar) – priobalna četvrt u azijskome dijelu Istanbula vakuf (tur. vakıf < ar. waqf ) – muslimanska zadužbina koja služi islamskim vjerskim, kulturno-prosvjetnim i humanim ciljevima; muslimanska vjerska imovina vakufname (tur. vakıfname < ar. waqf + perz. nāme /pismo/) – zadužbinska povelja, isprava o uvakufljenju – 377 –

Vanikoju (tur. Vaniköyü) – naselje na azijskoj obali Bospora Veznedžiler (tur. Vezneciler) – četvrt u europskom dijelu Istanbula Yunus Divani (tur. Yûnus Emre Dîvânı) – zbirka pjesama Junusa Emrea, tasavvufskog pjesnika iz XIII. stoljeća zejbek (tur. zeybek) – tradicionalni ples junaka u zapadnoj Anatoliji Zekai Dede (tur. Zekâi Dede Efendi, 1825.–1897.) – poznat i kao Dede Efendi, smatra se posljednjim velikim kompozitorom klasične turske muzike iz osmanskog razdoblja Zelena džamija (tur. Yeșil Cami) – jedna od najznamenitijih džamija i simbola Burse. Sagradio ju je (1439.–1421.) sultan Mehmet Čelebi, sin sultana Jildirima Bejazida, i predstavlja jedan od značajnih primjera osmanske arhitekture iz ranog razdoblja. Ime je dobila po jedinstvenim zelenim keramičkim pločicama kojima je obložena unutarnja strana zidova. sastavio Enver Ibrahimkadić

– 378 –

Ahmet Hamdi Tanpınar (23. lipnja 1901., Istanbul – 24. siječnja 1962.) isprva se školovao u Istanbulu, a zatim u unutrašnjosti zemlje dok se selio s ocem, koji je bio kadija u raznim gradovima i kasabama Anatolije. S trinaest godina, kada su se nalazili u Musulu, izgubio je majku. Ta smrt i Antalija, u koju je dvije godine poslije njegov otac premješten, ostavile su duboke tragove na Tanpınarovu unutarnjem svijetu i njegovu pisanju. Nakon srednje škole završene u Antaliji Tanpınar se 1919. vraća u Istanbul i upisuje na Filološki fakultet Istanbulskoga sveučilišta. Ondje se uključuje u široki književni krug, gdje osobito treba istaći njegova profesora Jahju Kemala, koji će jako utjecati na njega. Prve pjesme objavio je 1921. u časopisu Dergâh, koji su izdavali upravo Jahja Kemal i mladići okupljeni oko njega. Diplomirao je 1923. tezom o Šejhovoj mesneviji Husrev-uš-Širin. Od 1923. do 1932. radi kao profesor književnosti u srednjim školama diljem Turske.

Godine 1933. dobio je na Akademiji primijenjenih umjetnosti mjesto profesora povijesti, čemu je 1934. pridodan i predmet estetike i mitologije. U istom je razdoblju na Američkom koledžu predavao tursku književnost.

Na Katedri turskog jezika i književnosti pri Filološkom fakultetu Istan­ bulskog sveučilišta – koja je pokrenuta 15. studenoga 1939. u povodu stote obljetnice Tanzimat Fermana (ukaz o političkim reformama u Turskom Carstvu iz 1839.) – dobiva mjesto profesora suvremene turske književnosti.

Godine 1942. ulazi u Parlament kao zastupnik, a nakon okončanja mandata (1946.) izvjesno vrijeme obavlja dužnost inspektora pri Ministarstvu za obrazovanje, istodobno radeći i kao profesor estetike na Akademiji pri­ mijenjenih umjetnosti. Godine 1949. vraća se na svoju katedru na Istanbulskom sveučilištu, gdje ostaje do smrti 1962. Od 1953. do 1959. često boravi u različitim europskim zemljama.

Njegova su djela Antologija Tevfika Fikreta (1937.), Antologija Namika – 379 –

Kemala (1942.), Snovi Abdullah-efendija (priče, 1942.), Pet gradova (esej, 1945.), Povijest turske književnosti XIX. stoljeća (1949.), Spokoj (roman, 1949.), Ljetna kiša (priče, 1956.), Pjesme (1961.), Institut za namještanje satova (roman, 1961.), Yahya Kemal (biografija, 1962.), Oni izvan pozornice (u nastavcima 1950., roman 1973.), Mahur Beste (u nastavcima 1944., roman 1975.), Žena na mjesecu (roman, 1987.) te Između dvije vatre (scenarij, 1999.).

– 380 –

Enver Ibrahimkadić rodio se u Tešnju 1964., a Fakultet orijentalnih jezika i književnosti (Doğu Diller ve Edebiyatları) pohađao je na Istanbulskome sveučilištu. Od 2002. aktivno se bavi prevođenjem s turskoga jezika te mu je do sada objavljeno više od četrdeset knjiga iz različitih područja. Među prevedenim književnim djelima ističu se romani Sevdalinka Ayșe Kulin i Dževdet-beg i sinovi Orhana Pamuka. Njegovi prijevodi priča Saita Faika Abasıyanika i eseja Orhana Pamuka objavljeni su u književnim časopisima Diwan i Život. S turskoga je preveo i sljedeća djela: Bijela tvrđava, Kofer moga oca i Crna knjiga, Orhan Pamuk; Čudesni mandarin i Grad u crvenoj pelerini, Asli Erdogan; Njeno ime: Aylin, Ayșe Kulin; Idi, prije nego te previše zavolim i Umijeće zaborava, Tuna Kiremitçi; Izgubljena riječ, Oya Baydar; Oblak u zraku, Sait Faik Abasiyanik; Institut za namještanje satova, Ahmet Hamdi Tanpınar; Slučaj Aziz-bega i Noć zelene vile Ayfer Tunç. Na turski je preveo priče Nedžada Ibrišimovića i roman Bitka za Sarajevo Kerima Lučarevića.

– 381 –

– 382 –

Sadržaj

prvi dio Ihsan 9 drugi dio Nuran 69 trec´i dio Suad 219 četvrti dio Mumtaz 315 Pojmovnik 367 O autoru O prevoditelju

379 381

– 383 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i turizma Republike Turske.

Knjiga je objavljena uz potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

This book has been translated with the assistance of the Sharjah International Book Fair Translation Grant Fund.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., siječanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-606-9 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-612-0 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 384 –

Ahmet Hamdi Tanpınar (Istanbul, 1901.– 1962.) isprva se školovao u Istanbulu, a zatim u unutrašnjosti zemlje dok se selio s ocem, koji je bio kadija u raznim gradovima i kasabama Anatolije. S trinaest godina izgubio je majku. Ta smrt i Antalija, u koju je dvije godine poslije njegov otac premješten, ostavile su duboke tragove na Tanpınarovu unutarnjem svijetu i njegovu pisanju. Diplomirao je 1923. na Filološkom fakultetu Istanbulskog sveučilišta tezom o Šejhovoj mesneviji Husrev-uš-Širin. Deset godina radio je kao profesor književnosti u srednjim školama diljem Turske. Godine 1933. dobio je na Akademiji primijenjenih umjetnosti mjesto profesora povijesti, a istovremeno na Američkom koledžu predaje tursku književnost. Na Katedri turskog jezika i književnosti pri Filološkom fakultetu dobiva mjesto profesora suvremene turske književnosti. Zastupnik je u Parlamentu (1942.–1946.), a nakon toga obavlja dužnost inspektora pri Ministarstvu za obrazovanje. Godine 1949. vraća se na svoju katedru na Istanbulskom sveučilištu, gdje ostaje sve do smrti.

Njegova su djela Antologija Tevfika Fikreta (1937.), Antologija Namika Kemala (1942.), Povijest turske književnosti XIX. stoljeća (1949.), romani Spokoj (1949.), Institut za namještanje satova (1961.), Oni izvan pozornice (1950., 1973.), Mahur Beste (1944., 1975.) i Žena na mjesecu (1987.), knjige priča Snovi Abdullah-efendija (1942.) i Ljetna kiša (priče, 1956.), esej Pet gradova (1945.), Pjesme (1961.), biografija Yahya Kemal (1962.) te Između dvije vatre (scenarij, 1999.).

– 385 –

Istanbul u predvečerje Drugoga svjetskoga rata, svi se spremaju za rat, vlakovi su prepuni vojnika i napeto se čeka sljedeći Hitlerov potez. Još prethodnoga ljeta Mumtazu, mladome povjesničaru koji uživa u beskrajnim raspravama o glazbi, o položaju Turske i promjenama koje je donio Ataturk, sve se činilo idiličnim dok je sa svojom djevojkom kovao planove za blistavu budućnost. Kako da danas pomogne bratiću u smrtnoj opasnosti i što da učini sa samim sobom?

Spokoj je još jedno remek-djelo oca suvremene turske književnosti Ahmeta Hamdi Tanpınara, u kojem izvrsno ocrtani likovi u procijepu između dvaju svjetova oživljuju pred očima čitatelja vraćajući ga jednim potezom pera cijeli jedan ljudski vijek unatrag. Ovaj roman prepun nostalgije i razmišljanja o osmanskoj i suvremenoj Turskoj predivna je ljubavna priča koja prije svega govori o naravi čovjeka.

Spokoj je roman o islamskome misticizmu i modernosti te najljepša posveta Istanbulu, gradu zaboravljenih virtuoza tradicionalne osmanske glazbe i spokoja kakav postoji samo na Orijentu.

Remek-djelo… Dubokouman i melankoličan ep, sladak poput meda. U ovom su romanu podjednako važni prostor i kolorit, priče te predivno osebujna i raznolika lepeza likova. Jedna od izvanrednih književnih ljubavnih priča 20. stoljeća.

The Los Angeles Times

139,00 kn

– 386 –

www.fraktura.hr