SPQR IV. - Hram muza by Fraktura

Luxor 396

Od istog autora: SPQR I. ∑ Kraljev gambit SPQR II. ∑ Katilinina urota SPQR III. ∑ OskvrnuÊe

John Maddox Roberts SPQR IV.

HRAM MUZA prevela s engleskog Ivana MaslaĂ&#x2039;

Fraktura 3

Naslov izvornika SPQR IV: The Temple Of The Muses by John Maddox Roberts Copyright ∞ 1992 by John Maddox Roberts ∞ za hrvatsko izdanje Fraktura ∞ za prijevod Ivana MaslaË i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-094-4 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 707374

John Maddox Roberts SPQR IV. â&#x2C6;&#x2018; Hram muza

1. N

ikada se nisam ubrajao u one koji smatraju da je bolje biti mrtav nego otiÊi iz Rima. Zapravo, bježao sam iz Rima mnogo puta kako bih spasio glavu. No za mene izbivanje iz Rima obiËno znaËi neku vrstu žive smrti, obustavljanje životnih procesa onkraj Stiksa i osjeÊaj da se sve važne stvari dogaaju daleko od mene. Ali postoje iznimke. Jedna je od njih Aleksandrija. Trenutak kada sam prvi put ugledao taj grad pamtim kao da je bio juËer, premda od juËerašnjeg dana ne pamtim ama baš ništa. Naravno, kad se približavate Aleksandriji morskim putem, ne vidite najprije grad. Prvo ugledate Far. Dok smo od obale bili udaljeni još dobrih dvadeset milja, svjetionik je izgledao kao mrlja na horizontu. Presjekli smo morem ravno poprijeko kao budale, umjesto da se, kao razumni ljudi, držimo obale. Da glupost bude veÊa, nismo plovili trgovaËkim brodom širokih bokova koji može izdržati oluju na moru, veÊ veliËanstvenom ratnom galijom s toliko boje i pozlate da bi njihova težina potopila jednu manju lau. Na pramcu 9

galije, odmah iznad kljuna, nalazila su se dva bronËana krokodila, koja su, dok su blještava vesla svladavala valove, izgledala kao da iz svojih zubatih Ëeljusti ispuštaju pjenu. “Ono je Aleksandrija”, rekao je Ëasnik navigacije, nevremenom išibani Cipranin u rimskoj odori. “Vremenski dobro stojimo”, progunao je moj visokopozicionirani roak Metel Kretik. Poput veÊine Rimljana obojica smo zazirala od mora i od svega što je povezano s morskom plovidbom. Zbog toga smo i izabrali najopasniji naËin putovanja u Egipat. Bio je najkraÊi. Ništa što plovi nije brže od rimske trireme pod punim veslima, a mi smo držali svoje veslaËe u pogonu otkako smo napustili Masiliju. Boravili smo u zamornoj poslaniËkoj misiji kod gomile nezadovoljnih Gala i pokušavali ih uvjeriti da se ne udružuju s HelveÊanima. Mrzio sam Galiju i bio sam presretan kada je Kretik posebnim nalogom senata poslan u rimsko veleposlanstvo u Egiptu. Ispred jarbola galije nalazio se krasan minijaturni dvorac i ja sam se uspeo na njegovu borbenu platformu kako bih imao bolji pogled. Za nekoliko minuta mrlja se pretvorila u jasno vidljivi stup dima, a nedugo nakon toga vidio se i toranj. Iz tako velike udaljenosti nije se mogla ocijeniti visina te graevine i bilo je teško povjerovati da je to jedno od svjetskih Ëuda. “HoÊeš reÊi da je to taj slavni svjetionik?” Bile su to rijeËi mog roba Hermesa. Popeo se za mnom nesigur-

nim korakom. On je imao još goru morsku bolest nego ja, što mi je priËinjavalo stanovito zadovoljstvo. “Kažu da je dojmljiviji kad se prie bliže”, uvjeravao sam ga. Svjetionik je isprva izgledao poput vitka stupa, blještavo bijel na podnevnome suncu. Dok smo se približavali, vidio sam da taj vitki stup stoji na debljem stupu, a taj pak na još jednom širem. A onda smo ugledali sâm otok, i tada sam poËeo shvaÊati koliko je svjetionik golem, jer je potpuno dominirao otokom Farom, koji je bio toliko velik da je posve zaklanjao pogled na cijeli Ëuveni grad Aleksandriju. Farski svjetionik smješten je na istoËnome kraju otoka i usmjerili smo brod prema istoËnome rtu jer smo išli u Veliku luku. Na zapadnoj strani otoka nalazi se luka Eunost, Luka sigurnog povratka, gdje brodovi mogu uÊi u kanal koji povezuje grad s Nilom ili pak nastaviti put na jug prema Mareotskom jezeru. Stoga je Eunost bio omiljena trgovaËka luka. Ali mi smo bili u državniËkoj misiji i zato Êemo biti primljeni u PalaËi, koja je smještena u Velikoj luci. Dok smo obilazili istoËnu stranu otoka, Hermes je izvio vrat kako bi obuhvatio svjetionik pogledom. Na njegovu vrhu nalazila se okrugla kuÊica, iz koje su sukljali dim i vatra nošeni povjetarcem koji je puhao gotovo bez prekida. “Stvarno jest dosta visok”, priznao je. “Navodno više od Ëetiristo stopa”, potvrdio sam. Stari kraljevi-nasljednici, Aleksandrovi sljedbenici, gra-

dili su goleme graevine kako bi nadmašili faraone. Njihove Ëudovišne grobnice, hramovi i kipovi nisu ni od kakve osobite koristi, ali su impresivni, što i jest njihova glavna svrha. Mi Rimljani to razumijemo. Važno je impresionirati ljude. Naravno, mi prednost dajemo korisnim stvarima poput cesta, akvedukata i mostova. Barem je farski svjetionik uistinu korisna graevina, premda je malËice prevelik. Kad smo prošli izmeu otoka Fara i Rta Lohijada, pred nama se ukazao grad, koji nas je ostavio bez daha. Aleksandrija je smještena na potezu kopna koji razdvaja Mareotsko jezero i more, na samom zapadu delte Nila. Aleksandar je izabrao to mjesto kako bi njegova nova prijestolnica bila dio grËkog svijeta, a ne starog Egipta zaluenog sveÊenicima. Bio je to mudar potez. Cijeli je grad izgraen od bijela kamena i efekt je izvanredan. Aleksandrija izgleda kao neki idealizirani model grada, a ne kao pravi grad. Rim nije lijep, iako u njemu ima lijepih zgrada. Aleksandrija je neprispodobivo lijepa. Njezino je stanovništvo brojnije od rimskoga, ali taj grad nije krcat i kaotiËan poput Rima. Aleksandrija se nije naprosto razrastala poput veÊine gradova. Za razliku od ostalih bila je planirana, projektirana i izgraena kao veliki grad. Kako se nalazi na ravnoj prevlaci, iz luke se jasno vide sve veÊe zgrade, od golemog Serapisova hrama u zapadnom dijelu grada do Paneja, neobiËnog umjetnog brežuljka i hrama, u istoËnome. NajveÊi kompleks zgrada jest PalaËa, koja se proteže od MjeseËevih vrata prema istoku, duž srpaste krivine 12

Rta Lohijada. Postoji Ëak i PalaËa na otoku u Velikoj luci te kraljevska luka u sklopu kompleksa kraljevske palaËe. PtolemejeviÊi su voljeli život na visokoj nozi. Spustio sam se na palubu i poslao Hermesa po svoju najbolju togu. Na palubi su vojnici mornarice laštili svoje oklope, a Kretik i ja nismo morali nositi vojniËke uniforme jer smo boravili u diplomatskoj misiji. Odjeveni u najbolju odjeÊu, sa svojom poËasnom stražom uz bok, približavali smo se doku tik do MjeseËevih vrata. Iznad vrata se nalazio kip lijepe ali neobiËno izduljene božica Nut, egipatske božice neba. Njezina stopala stajala su na jednom kraju vrata, njezino ih je dugaËko tijelo nadsvoivalo, a vrhovi božiËinih prstiju poËivali su na suprotnoj strani. Tijelo joj je bilo tamnoplavo, posuto zvijezdama, a ispod tako oblikovanog luka visio je golemi mjedeni gong za uzbunu izraen u obliku sunËeva diska. U Aleksandriji Êu se posvuda susretati s tim podsjetnicima na egipatsku religiju, iako je ona inaËe grËki grad. Jurili smo prema kamenome molu kao da se namjeravamo zaletjeti u njega i potopiti ga. U zadnji Ëas Ëasnik navigacije zaurlao je naredbu, vesla su uronila u vodu i zadržala se dolje raspršujuÊi svu silu vodenih kapi. Brod je naglo usporio i lagano se zaustavio uza lukobran. “Da ste privezali ružu za kljun broda, ne bi joj otpala nijedna latica”, rekao je Ëasnik navigacije donekle opravdano pretjerujuÊi. Vesla su podignuta na brod, užad je baËena na obalu i trirema je privuËena uz mol 13

i privezana. Veliki ukrcajni most spušten je dizalicom na kameni ploËnik i duž njegove su se ograde poredali vojnici mornarice, Ëiji su starinski bronËani prsni oklopi blistali na suncu. Iz grada nas je došlo pozdraviti izaslanstvo, miješano društvo, dvorski dužnosnici u egipatskoj odjeÊi i Rimljani iz veleposlanstva odjeveni u toge. Egipatska delegacija nije propustila dovesti zabavljaËe. Bili su tu akrobati, dresirani majmuni i nekoliko golih djevojaka koje su plesale razbludno se vrteÊi. Rimljani su bili dostojanstveniji, ali nekoliko njih, pijanih veÊ u ovaj rani sat, ljuljalo se na nogama. “Mislim da Êe mi se sviati ovaj grad”, rekao sam dok smo se spuštali mostom. “Nisam ni mislio da neÊe”, rekao je Kretik. U ono vrijeme pripadnici moje porodice nisu imali visoko mišljenje o meni. Bubnjevi su udarali, frule pištale, a sistrumi zveckali dok su djeËaci mahali kadilima obavijajuÊi nas oblacima mirisnog dima. Kretik je sve to podnosio stoiËki, kako i dolikuje, ali ja sam bio oduševljen. “Dobro došao u Aleksandriju, plemeniti senatore Metele!” povikao je visoki muškarac odjeven u plavu haljinu obrubljenu mnoštvom zlatnih resa. Nije se obraÊao meni, nego Kretiku. “Dobro došao, Kvinte Cecilije Metele, osvajaËu Krete!” To nije bio neki osobit rat, ali senat je Kretiku ipak izglasao taj naslov i dopuštenje za slavljenje trijumfa. “Ja, Poliksen, treÊi eunuh na dvoru kralja Filopatora Filadelfa Neosa Dionysosa, jedanae14

stoga PtolemejeviÊa, želim ti dobrodošlicu i otvaram ti vrata našega grada i naše PalaËe, kao znak dubokog poštovanja i ljubavi koja veÊ dugo vlada izmeu Rima i Egipta.” Poliksen je, kao i drugi dvorski dužnosnici, nosio crnu Ëetvrtastu egipatsku periku, tešku crnu šminku oko oËiju i rumenilo na obrazima i usnama. “Što je to treÊi eunuh?” upitao me Hermes tihim glasom. “Zar eunusi jedan i dva imaju svaki po jedno jaje, ili u Ëemu je stvar?” Zapravo sam se i ja to isto pitao. “U ime senata i naroda rimskog”, reËe Kretik, “imam ovlast i privilegij iskazati veliko uvažavanje koje oduvijek gajimo prema kralju Ptolemeju te plemstvu i narodu egipatskom.” Dvorani su pljeskali i cvrkutali poput dresiranih golubova. “Onda izvolite poÊi s nama u PalaËu, gdje je prireena gozba u vašu Ëast.” To je veÊ bolje zvuËalo. »im sam osjetio Ëvrsto tlo pod nogama, odmah mi se vratio apetit. Uz pratnju bubnja i flaute, sistruma i Ëinela prošli smo kroz MjeseËeva vrata. Okružili su nas neki iz rimske delegacije i ja sam prepoznao poznato lice. Bio je to roak roda Cecilijâ, koji je dobio nadimak Ruf zbog svoje crvene kose. Ne samo da je bio crvenokos nego je bio i ljevoruk. S tom kombinacijom nije imao buduÊnosti u rimskoj politici, pa su ga vjeËito slali u inozemne službe. Pljesnuo me rukom po ramenu i zapahnuo mirisom vina. “Drago mi je što te vidim, Decije. Zar si opet uËinio nešto zbog Ëega nisi poželjan u Rimu?” 15

“Starci iz porodice zakljuËili su da je za mene bolje da sada ne budem kod kuÊe. Klodiju je napokon odobren prelazak u plebs i natjeËe se za tribunsku službu. Ako je dobije, to znaËi da se ni sljedeÊe godine neÊu moÊi vratiti kuÊi. Bit Êe previše moÊan.” “To je gadno”, reËe Ruf. “Ali upravo si pronašao jedino mjesto na svijetu gdje ti Rim neÊe nedostajati.” “Zar je tako dobro?” upitao sam živnuvši na tu pomisao. “»udesno je. Klima je prekrasna cijele godine, sve raskalašenosti na svijetu ovdje su dostupne jeftino, javne priredbe su izvanredne, osobito utrke, raskošan život ne prestaje samo zato što je zašlo sunce i, Decije, prijatelju, nitko ti nikad nije lizao guzicu onako kako Êe ti je lizati EgipÊani. Oni misle da je svaki Rimljanin bog.” “Potrudit Êu se da ih ne razoËaram”, rekao sam. “I ulice su Ëiste. Iako neÊeš morati puno hodati ako to ne želiš.” Pokazao je na nosiljke koje su nas Ëekale odmah s druge strane MjeseËevih vrata. Blenuo sam kao seljaËina koja je upravo prvi put u životu ugledala Kapitol. Naravno, veÊ sam bio putovao u nosiljkama. One koje smo upotrebljavali u Rimu nosila su dvojica ili Ëetvorica nosaËa i bile su polagana ali dostojanstvena alternativa gaženju po blatu i smeÊu. Ove su izgledale malko drukËije. Za poËetak, svaku od njih nosilo je najmanje pedeset crnih Nubijaca, koji su na ramenima držali preËke duljine brodskih jarbola. Nosiljke su ima16

le sjedeÊa mjesta za barem desetero putnika i do njih smo došli uspinjuÊi se stubama. Podignuti i u sjedeÊem položaju, bili smo iznad prozora na drugome katu. Stolac do kojeg su me doveli bio je naËinjen od ebanovine s intarzijama od slonovaËe i prekriven leopardovim kožama. Baldahin iznad glave štitio me od sunca dok me rob naoružan pernatom lepezom hladio i branio od muha. U odnosu na Galiju ovo je deﬁnitivno bio napredak. Na moje olakšanje, Kretik i eunusi ukrcali su se u drugu nosiljku. Glazbenici su zauzeli mjesta na nižim katovima nosiljki dok su plesaËi i akrobati izvodili ludorije duž preËki, uspijevajuÊi nekako ne smetati nosaËima. A onda smo krenuli, kao kipovi bogova nošeni u svetoj povorci. Sa svog uzdignutog položaja odmah sam shvatio kako takva golema vozila mogu prolaziti gradom. Ulice su bile široke i potpuno ravne, kakve u Rimu ne postoje. Ulica na kojoj smo se nalazili protezala se samim središtem grada, od sjevera prema jugu. “Ovo je Ulica Soma”, reËe mi Ruf izvlaËeÊi ispod svog sjedala vrË vina. Napunio je do vrha jedan pehar i pružio mi ga. “Soma je Aleksandrova grobnica. Zapravo se ne nalazi u ovoj ulici, ali blizu je.” Prolazili smo pokraj brojnih popreËnih ulica, sve su bile ravne, ali ne tako široke kao ova kojom smo išli. Sve zgrade bile su naËinjene od bijeloga kamena i sve su bile kvalitetno izgraene, dok u Rimu otmjene kuÊe i slamovi zauzimaju iste Ëetvrti. Poslije sam saznao da su sve zgrade u Aleksandriji u potpunosti izgraene od kame17

na, bez drvene stolarije, podova ili krovišta. Grad je bio gotovo posve siguran od požara. Stigli smo do popreËne ulice koja je bila Ëak i šira od ulice kojom smo prolazili. Ovdje su nosiljke skrenule na istok poput brodova koji hvataju vjetar. Svjetina na ulicama klicala je našoj maloj povorci, a Ëinilo se da vidjevši speciﬁËnu rimsku odjeÊu kliËu još glasnije. Ali postojale su iznimke. Vojnici, koji kao da su stajali na svakom uglu, mrzovoljno su nas promatrali. Upitao sam tko su oni. “Makedonci”, reËe Ruf. “Ne treba ih brkati s degeneriranim Makedoncima na dvoru. Ovo su barbari koji su tek sišli sa svojih brda.” “Makedonija je rimska provincija još od Emilija Paula”, rekoh. “Kako to da imaju vojsku ovdje?” “To su plaÊenici u službi PtolemejeviÊa. Oni baš ne vole Rimljane.” Podmetnuo sam pehar kako bi mi ga ponovo napunio. “Nemaju razloga voljeti nas kad se uzme u obzir koliko smo ih puta porazili. Po onome što sam zadnje Ëuo, još su uvijek pobunjeni. Natjerali su Antonija Hibridu da se pokupi odande.” “Nezgodni su to tipovi”, reËe Ruf. “Najbolje ih se kloniti.” Izuzevši vojnike mrzovoljnih lica, graani Aleksandrije izgledali su kao veseo i kozmopolitski svijet. Nigdje nisam vidio takvu mješavinu boja kože, kose i oËiju osim na tržnici robova. Prevladavala je grËka odjeÊa, ali bilo je tu nošnji iz svih zemalja pod kapom nebeskom, 18

od pustinjskih haljina koje se omataju oko tijela pa sve do koža i perja iz džungle. Dojam koji je ostavljao sav taj bijeli kamen pomalo je ublaživalo silno raslinje koje je visjelo s balkonâ i vrtova na krovovima. Vaze su bile pune cvijeÊa i posvuda su se nalazili prazniËni vijenci. Aleksandrija ima jako mnogo hramova posveÊenih grËkim, azijskim i egipatskim božanstvima. Postoji Ëak i Romin hram, kao jedan od primjera tog dupeuvlakaštva u kojem su EgipÊani prednjaËili. Ali glavno je božanstvo u gradu Serapis, bog izmišljen posebno za Aleksandriju. Njegov hram Serapej jedan je od najpoznatijih hramova na svijetu. Iako u Aleksandriji prevladava grËka arhitektura, svugdje se moglo vidjeti mnoštvo egipatskih ukrasa. Obilno su bili upotrijebljeni neobiËni egipatski hijerogliﬁ. Sprijeda je dopirala svirka glazbenika koji su stvarali još glasniju buku od naših. Iz pokrajnje ulice izašla je pomahnitala povorka te se nosiljka u kojoj je putovalo dvorsko izaslanstvo zaustavila kako bi je propustila. Na veliki bulevar provalila je gomila ekstatiËnih štovatelja, mnogi od njih bili su odjeveni samo u kratke kozje kože, kose su im bile raspuštene i neobuzdano su se okretali udarajuÊi o defove. Ostali, manje raspameÊeni, nosili su haljine od bijele gaze i svirali harfe, frule i neizostavne sistrume. Gledao sam sve to zainteresirano jer još nisam bio posjetio grËke dijelove svijeta, a u Rimu su dionizijska slavlja odavno bila zabranjena. “Opet oni”, reËe Ruf s gaenjem. 19

“U Rimu bi bili istjerani iz grada”, rekao je tajnik veleposlanstva. “Jesu li to menade?” upitao sam. “Njihovi se obredi obiËno ne održavaju u ovo doba godine.” Opazio sam da mnogi od njih vitlaju zmijama i da sada meu njima ima mnogo mladih muškaraca, mladaca obrijanih glava, s izrazom lica kao da ih je netko upravo žestoko opalio po zatiljku. “Ništa tako Ëestito”, reËe Ruf. “To su Ataksini sljedbenici.” “Je li to neki domaÊi bog?” upitao sam. “Ne, to je sveÊenik iz Male Azije. Grad je pun takvih poput njega. Ovdje je veÊ nekoliko godina i stekao je popriliËnu gomilu tih sljedbenika. Izvodi Ëudesa, proriËe buduÊnost, Ëini da kipovi govore i sliËne stvari. To je još jedna stvar koju Êeš saznati o EgipÊanima, Decije: nemaju osjeÊaj za pristojnost kad je posrijedi religija. Ne postoji dignitas, ne postoji gravitas; njima nisu zanimljivi pristojni rimski obredi i žrtve. Oni vole obrede u kojima se štovatelji potpuno ukljuËe i prepuste emocijama.” “Odvratno”, frknuo je tajnik. “Izgledaju kao da se zabavljaju”, rekao sam. Sada je ulicu prelazila golema nosiljka, još viša od naše, koju su nosili drugi pomahnitali štovatelji, što nije moglo osobito pridonositi njezinoj stabilnosti. Na nosiljci se nalazio tron na kojem je sjedio Ëovjek u raskošnoj grimiznoj haljini posutoj zlatnim zvijezdama, koji je na glavi imao visoku kapu sa srebrnim polumjesecom na 20

vrhu. Oko jedne njegove ruke bila je omotana golema zmija, a u drugoj je držao biË kakav se koristi za šibanje neposlušnih robova. Vidio sam da ima crnu bradu, dugaËak nos i tamne oËi, ali nisam mogao nazreti ništa drugo. Zurio je malo preda se kao da nije svjestan uzburkanog mahnitanja upriliËenog u njegovo ime. “Veliki Ëovjek glavom i bradom”, podrugljivo Êe Ruf. “To je Ataksa?” upitao sam. “Upravo on.” “Ne mogu se naËuditi”, rekao sam, “kako je moguÊe da se povorka visokih Ëinovnika sklanja s puta svjetini koju bi najurili iz Rima huškajuÊi na njih mološke pse.” Ruf je slegnuo ramenima. “Ovo je Aleksandrija. Pod prividom grËke kulture ovaj je narod opËinjen sveÊenicima i praznovjeran kao što je bio i u vrijeme faraonâ.” “Ni u Rimu ne nedostaje religijskih šarlatana”, napomenuo sam. “UoËit Êeš razliku nakon što provedeš neko vrijeme na dvoru”, obeÊao je Ruf. Kad je poludjela povorka prošla, nastavili smo svoje dostojanstveno putovanje. Rekli su mi da se ulica kojom prolazimo zove Kanopski put i da je to glavna arterija koja povezuje istoËnu i zapadnu stranu Aleksandrije. Kao i sve ostale aleksandrijske ulice, ravna je kao crta nacrtana ravnalom, a proteže se od Nekropolinih vrata na zapadu do Kanopskih vrata na istoku. U Rimu se u 21

rijetko kojoj ulici dva Ëovjeka mogu mimoiÊi, a da se ne moraju okrenuti postrance. Kanopskim putem lako mogu proÊi dvije nosiljke poput naše, ostavljajuÊi sa svake strane mnoštvo prostora za pješake. Postojala su stroga pravila o tome koliko balkoni mogu stršiti s proËelja zgrada, a razapinjanje užadi za sušenje rublja iznad ulica bilo je zabranjeno. To je na neki naËin bilo osvježavajuÊe, ali Ëovjek koji je odrastao u Rimu zavoli kaos i nakon nekog vremena sva ta pravilnost i red postanu mu nesnosni. ShvaÊam da se to isprva Ëini pametnim: projektirati grad ondje gdje prije grada nije bilo i pobrinuti se da ne pati od svih onih boljki koje muËe gradove koji su naprosto rasli i širili se poput Rima. Ali ja ne bih volio živjeti u gradu koji je pravo pravcato umjetniËko djelo. Mislim da je u tome uzrok što Aleksandrijce bije glas razvratnika i ljudi koji vode raspojasan život. Netko tko je prisiljen živjeti u okolini koju kao da je izmislio Platon mora tražiti olakšanje i odušak za ljudske porive koje su ﬁlozoﬁ prezreli. OpaËina i raskalašenost možda nisu jedina rješenja, ali sigurno su baš ona mnogima najprivlaËnija. Napokon smo skrenuli na sjever i ušli u veliku cestu za mimohode. Ispred nas je bilo nekoliko skupina velebnih zgrada, neke od njih bile su okružene bedemima s kruništem. IduÊi prema sjeveru, prošli smo uz prvi od tih velikih kompleksa koji su se nalazili s naše desne strane. “Muzej”, reËe Ruf. “Zapravo je dio kraljevske palaËe, ali nalazi se izvan obrambenih zidina.” 22

To je veliËanstvena graevina, sa širokim stubama koje vode do Hrama muza, po kojem je cijeli taj kompleks dobio ime. Daleko veÊu važnost od Hrama ima skupina zgrada koje ga okružuju, u kojima su se brojni vrhunski svjetski uËenjaci do mile volje bavili svojim prouËavanjima, objavljivali referate i držali predavanja o državnom trošku. Na svijetu nije postojalo ništa sliËno, pa je ta institucija preuzela ime svoga hrama. Kasnijih su godina druge takve ustanove, osnovane po uzoru na ovu, takoer nazvane muzejima. Još poznatija od Muzeja bila je velika knjižnica koja je spojena s njim. U njoj su pohranjene sve najvažnije svjetske knjige, ondje se izrauju njihove kopije koje se prodaju diljem civiliziranog svijeta. Iza Muzeja mogao sam vidjeti veliki kosi krov knjižnice, koji se nadnosio nad sve okolne zgrade. Primijetio sam kako je knjižnica golema, a Ruf je odmahnuo rukom kao da je rijeË o sitnici. “To je, zapravo, manja knjižnica. Prozvana je knjižnicom majkom jer je to prvobitna knjižnica, osnovao ju je sam Ptolemej Soter. Postoji još jedna, veÊa, koju zovu knjižnicom kÊeri, a ona se nalazi uz Serapej. Kažu da one dvije zajedno posjeduju više od sedamsto tisuÊa svezaka.” To mi se Ëinilo nevjerojatnim. Pokušao sam si predoËiti kako izgleda sedamsto tisuÊa knjiga. Zamislio sam kompletnu legiju i pridodao joj jednu pomoÊnu kohortu. To bi iznosilo otprilike sedam tisuÊa ljudi. Zamislio sam takvu gomilu vojnika kako, opljaËkavši Aleksan23

driju, u koloni izlazi iz grada i svaki Ëovjek nosi stotinu knjiga. No to još uvijek nekako nije doËaravalo stvarnost. Vino mi vjerojatno nije pomoglo u zamišljanju. Ostavivši iza sebe Muzej, prošli smo kroz još jedna vrata i stigli u samu PalaËu. Aleksandrijska kraljevska palaËa odavala je veÊ dosad poznatu revnost kraljevanasljednika da graevine koje izgrade budu veÊe od svih dotad izgraenih. Manje kuÊe unutar PalaËe bile su veliËine obiËnih palaËa, njezini vrtovi veliËine gradskih parkova, svetišta veliËine obiËnih hramova. Bio je to pravi grad unutar grada. “Dobro su se skuÊili, s obzirom na to da su barbari”, rekao sam. Spustili su nas u podnožju stuba golemog trijema koji se protezao duž cijele, naizgled beskrajne zgrade. Na vrhu stuba pojavila se gomila dvorskih dužnosnika. Meu njima je stajao krupan Ëovjek prijazna lica, kojeg sam poznavao s njegovih prijašnjih posjeta Rimu: Ptolemej Frulaš. PoËeo se spuštati stubama PalaËe baš kada je Kretik sišao sa svoje visoke nosiljke. Ptolemej nije bio toliko nepromišljen da Ëeka Kretika na vrhu stubišta. Rimski Ëinovnik uspinjat Êe se stubama iskljuËivo kako bi pošao u susret višem rimskom Ëinovniku. “Stari je Ptolemej deblji nego ikad”, primijetio sam. “I siromašniji nego ikad”, kazao je Ruf dok smo se nesigurnim korakom spuštali na ploËnik prekriven mozaikom. Mi Rimljani neprestano smo se išËuavali tome što je kralj najbogatije države na svijetu ujedno i naju24

gledniji svjetski prosjak. Ali nismo propuštali okoristiti se tom Ëinjenicom. Pripadnici prethodne generacije PtolemejeviÊa ubijali su jedni druge dok se nisu gotovo dokraja istrijebili, a gnjevna aleksandrijska svjetina dovršila je posao. Kraljevsko kopile Filopatora Filadelfa Neosa Dionysosa, koji je, recimo to otvoreno, bio sviraË frule, pronašli su kako bi popunio prazni tron. Više od stoljeÊa Rim je u Egiptu bio posrednik vlasti, pa je Frulaš zatražio od Rima da podupre njegovo klimavo pravo na prijestolje i mi smo mu izašli u susret. Rim Êe uvijek radije poduprijeti slaboga kralja negoli se natezati s jakim. Ptolemej i Kretik zagrlili su se na ploËniku, a Kretikovo se lice ukiselilo zbog Ptolemejeva parfema. Ptolemej se barem nije kitio egipatskim ukrasima, kojima su njegovi dvorani bili tako skloni. Nosio je grËku odjeÊu, a ono što je ostalo od njegove kose bilo je poËešljano po grËkoj modi. No obilato se koristio šminkom kako bi prikrio tragove vremena i raskalašenosti. Dok su Kretik i kralj odlazili u PalaËu na formalni prijam, ja sam s Rufom i nekolicinom drugih klisnuo u rimsko veleposlanstvo, u kojem Êemo biti smješteni. Veleposlanstvo je zauzimalo jedno krilo PalaËe i obuhvaÊalo odaje za stanovanje, dvorane za održavanje gozbi, kupališta, vježbalište, vrtove, ribnjake te posjedovalo gomilu robova koja bi mogla opsluživati najveÊu plantažu u Italiji. Uvidio sam da je moj stan mnogo prostraniji od moje rimske kuÊe i da dobivam dvadesetero robova koji Êe služiti iskljuËivo meni. 25

“Dvadesetero?” pobunio sam se kad su mi doveli moju poslugu. “Ja veÊ imam Hermesa, a ni ta mala ništarija nema dovoljno posla!” “Ma uzmi ih, Decije”, inzistirao je Ruf. “Znaš kakvi su robovi; oni Êe veÊ pronaÊi nekakvu zanimaciju. Odgovara li ti stan?” Razgledao sam raskošni apartman. “Posljednji put sam vidio ovakvo nešto kada sam posjetio Lukulovu novu gradsku kuÊu.” “Ovo je malo bolji standard od onog koji ima niži Ëinovnik u Rimu, zar ne?” reËe Ruf zadovoljno. OËito je pronašao najbolju moguÊu slijepu ulicu za svoju karijeru. Otišli smo u malo dvorište kako bismo kušali neke od domaÊih berbi i izvijestili jedan drugoga o najnovijim zbivanjima iz svojih djelokruga. Pod palmama meu Ëijim su listovima skakutali pitomi majmuni bilo je ugodno svježe. Iz mramorom obrubljenog bazena izranjali su debeli šarani i tražili hranu, njihova usta nalikovala su na razjapljene kljunove ptiÊâ. “Jeste li svratili u Rim na putu ovamo?” upitao je nestrpljivo tajnik. “Ne, došli smo preko Sicilije i Krete. Vijesti s Kapitola koje vi imate vjerojatno su svježije od mojih.” “Onda mi reci kakva je situacija u Galiji”, kazao je Ruf. “Nevolje. HelveÊani prijete ratom. OgorËeni su zbog prisutnosti Rimljana i govore da Êe ponovno zauzeti rimske provincije.” 26

“Ne možemo im dopustiti da to uËine!” rekao je netko. “To je naša jedina kopnena veza s Iberijom!” “Upravo smo to nastojali sprijeËiti”, kazao sam. “Posjetili smo brojne plemenske voe i podsjetili ih na naša stara prijateljstva i saveze, a neke smo ljude i podmitili.” “Misliš li da Êe ostati mirni?” upitao je Ruf. “S Galima se nikad ne zna”, odgovorio sam. “Oni su osjeÊajan soj i stvarno obožavaju ratovati. Mogli bi skoËiti i na jednu i na drugu stranu. Kad smo odlazili, mnogi su se doimali zadovoljnima, ali sutra bi neki huškaË mogao održati govor i optužiti ih da su ženske zato što prihvaÊaju rimsku prevlast, i sljedeÊeg bi se dana cijela Galija mogla pobuniti samo da bi dokazala svoju muškost.” “Pa pobijedili smo ih mnogo puta dosad”, rekao je tajnik, koji je boravio na sigurnoj udaljenosti od Galije. “A i oni su nekoliko puta isprašili nas”, podsjetio sam ga. “Jedno pobunjeno pleme ili dva ne predstavljaju opasnost. Ali ako sva plemena u Galiji odluËe otjerati nas odande, ne vidim da možemo mnogo uËiniti da to sprijeËimo. Pedeset su puta brojniji od nas i na vlastitom su terenu.” “Trebamo još jednog Marija”, rekao je netko. “On je znao kako izaÊi na kraj s Galima i Germanima.” “Znao je i kako izaÊi na kraj s Rimljanima”, rekao sam mrzovoljno. “Uglavnom ih je masovno ubijao.” “Samo ljude senatorskog staleža”, napomenuo je 27

onaj nesnosni mali tajnik. “Ali kad razmislim, vi Meteli bili ste Sulini pristaše, zar ne?” “Ne obraÊaj pozornost na njega”, kazao je Ruf prijazno. “On je sin osloboenika, a prosta je svjetina od prvog do posljednjeg Ëovjeka marijevska. Ali zbilja, kada dolazi do smjene prokonzula u transalpinskoj Galiji?” “Onamo ide jedan od konzula koji stupaju na vlast sljedeÊe godine”, rekao sam, “što znaËi da Êe, kad Gali napokon ustanu na oružje i poËnu tamaniti sve rimske graane koji im padnu šaka, na tom položaju sigurno biti neki dobroÊudni glupan.” Da sam mogao znati što se te godine dogaalo u Rimu, bio bih daleko uznemireniji. »ekalo nas je nešto mnogo gore od triËavog vojnog sloma u Galiji. Ali živio sam u blaženu neznanju o tim stvarima, kao i svi ostali u Rimu. “A što se zbiva u Egiptu?” upitao sam. “Sigurno postoji neki problem, inaËe senat ne bi naredio Kretiku da potegne ovamo skroz iz Galije.” “Ovdje, kao i obiËno, vlada rasulo”, rekao je Ruf. “Ptolemej je posljednji muškarac iz svoje loze. Pitanje nasljednika treba hitno riješiti jer Êe se kralj uskoro dotuÊi piÊem, a mi moramo poduprijeti nekog kandidata ili nas Ëeka smirivanje pravoga graanskog rata, a to bi moglo trajati godinama i koštati nas mnogih legija.” “Tko su pretendenti?” upitao sam. “Samo je jedan, dojenËe roeno prije nekoliko mjeseci, i k tome boležljivo”, rekao je tajnik. 28

“»ekaj da pogodim. Je li mu ime možda Ptolemej?” PtolemejeviÊi su se, osim tim imenom, koristili još jedino imenom Aleksandar. “Ma kako si se samo tome domislio?” reËe Ruf. “Da, još jedan mali Ptolemej, i taj Êe, kako stvari sada stoje, biti u uvjerljivoj manjini.” “Koliko ima princeza?” upitao sam. Žene iz te loze obiËno su inteligentnije i žustrije od muškaraca. “Tri”, reËe Ruf. “Berenika ima oko dvadeset godina, i ona je kraljeva miljenica. Onda je tu mala Kleopatra, koja nema više od deset godina, i Arsinoja, kojoj je otprilike osam.” “Zar u ovom naraštaju nema Selene?” upitao sam. Još se samo to ime nadijevalo kÊerima iz porodice PtolemejeviÊa. “Bila je jedna, ali je umrla”, reËe Ruf. “E sad, ako se ne rodi više nijedna kÊi, mali Ptolemej vjerojatno Êe se oženiti Kleopatrom, poživi li toliko dugo. Na dvoru veÊ postoji struja koja podupire tu princezu.” PtolemejeviÊi su davno preuzeli Ëudnovati egipatski obiËaj ženidbe sa svojim sestrama. “S druge strane”, reËe tajnik, “otegne li kralj papke u bližoj buduÊnosti, za djeËaka Êe se vjerojatno udati Berenika i vladat Êe kao regent.” “Zar bi to bio loš ishod?” upitao sam. “Sve u svemu, dosadašnje su Berenike i Kleopatre bile priliËno sposobne cure, premda su njihovi muškarci uglavnom bili lakrdijaši.” “Ova je plitke pameti”, reËe Ruf. “Upadne u svaki 29

gnusni strani kult koji se pojavi. Prošle je godine bio preporod babilonske religije i ona se posvetila nekoj azijskoj nakazi orlovske glave, kao da domaÊi egipatski bogovi nisu dovoljno odurni. Mislim da ju je to prošlo, ali ako je tako, to znaËi da je pronašla neki novi, još gori kult.” Situacija na dvorovima nikad nije jednostavna, ali ova se poËinjala doimati uistinu sumornom. “I tko podupire Bereniku?” “Bereniki je sklona veÊina dvorskih eunuha”, reËe Ruf. “Satrapi iz razliËitih nomova podijeljeni su, a neki od njih željeli bi da PtolemejeviÊima doe kraj. Oni su na svojim posjedima postali poput malih kraljeva, imaju privatne vojske i tako dalje.” “Dakle mi moramo izabrati nekoga koga Êe Rim podupirati kako bi senat mogao glasovati o tome, i tada Êemo imati ustavno opravdanje budemo li se morali umiješati u ime svoga izabranog nasljednika?” rekao sam. Uzdahnuo sam. “Zašto tu zemlju naprosto ne pripojimo Rimu? Razboriti rimski upravitelj donio bi joj neizmjerno mnogo koristi.” Te je veËeri održana veliËanstvena gozba, na kojoj je glavna poslastica bio Ëitavi peËeni nilski konj. Postavio sam isto pitanje Kretiku i on mi je razjasnio neke stvari. “Da zauzmemo Egipat?” reËe. “To smo mogli uËiniti u bilo kojem trenutku u posljednjih stotinu godina, ali nismo, i postoji dobar razlog za to.” 30

“Ne razumijem”, rekao sam. “Kada smo mi to odbacili priliku da se domognemo malo plijena i još malo teritorija?” “Nisi temeljito promislio”, rekao je Kretik dok mi je rob stavljao juhu od slonova uha u masivnu zlatnu zdjelu s kristalnim postoljem u obliku pijanoga Herkula. Uronio sam žlicu od slonovaËe u to jelo i kušao ga. Po mome mišljenju, nikada ne bi moglo zamijeniti pileÊu juhu. “Egipat ne predstavlja tek nešto plijena i teritorija”, objašnjavao je strpljivo Kretik. “Egipat je najbogatija, najplodnija zemlja na svijetu. PtolemejeviÊi su vjeËito bez novca iskljuËivo zato što strahovito loše gospodare sredstvima. Rasipaju svoje bogatstvo na isprazan luksuz ili na projekte koji im donose prestiž, a ne napredak ili moÊ.” Frulaš je veÊ tiho hrkao pokraj Kretika, pa mu nije zamjerio zbog ovih rijeËi. “Razlog više da se provede dobra rimska reorganizacija”, kazao sam. “A kome bi ti povjerio taj zadatak?” upitao me Kretik. “Dopusti da naglasim da Êe general koji osvoji Egipat, istog trenutka postati najbogatiji Ëovjek na svijetu. Možeš li zamisliti bespoštednu borbu izmeu naših vojskovoa bude li ih senat mamio takvom nagradom?” “ShvaÊam.” “I to nije sve. Egipatska proizvodnja žita toliko premašuje proizvodnju svih ostalih zemalja da ti stane pamet. Nil svake godine uslužno dostavlja novu zalihu 31

mulja, a seljaci su daleko produktivnija radna snaga od naših robova. EgipÊani veÊinu godina imaju dvije žetve, a ponekad i tri. Kad kod svih nas ostalih zavlada glad, Egipat može prehraniti Ëitav naš imperij ako se samo malo stegne remen.” “ZnaËi, rimski upravitelj u Egiptu držao bi u šaci Ëitav imperij?” “I bio bi u poziciji proglasiti se nezavisnim kraljem i posjedovao bi toliko bogatstvo da bi mogao unajmiti Ëeta koliko poželi. Bi li htio vidjeti Pompeja na položaju koji donosi toliku moÊ? Ili Krasa?” “ShvaÊam. ZnaËi, zato je naša politika uvijek bila podupirati jednog degeneriranog slabiÊa za drugim u nastojanju da doe do egipatske krune?” “Upravo tako. I uvijek im pomažemo: pozajmicama, vojskom, savjetima. Iako savjete ne prihvaÊaju baš dobro. Gaj Rabirije herojski se trudi riješiti Ptolemejeve ﬁnancijske probleme, ali mogle bi proÊi godine dok ne postigne neki napredak.” Rabirije je bio poznati rimski bankar koji je posudio goleme svote Ptolemeju, a ovaj ga je nakon toga imenovao egipatskim ministrom ﬁnancija. “Pa koga Êemo onda ovaj put poduprijeti?” upitao sam. “Morat Êe to biti djeËak”, kazao je još više stišavajuÊi glas. “Ali nema potrebe da to prebrzo razglasimo.” Uputio mi je široki urotniËki osmijeh. “Ostale stranke svesrdno Êe nam se dodvoravati sve dok misle da imaju šanse steÊi rimsku naklonost.” 32

“Princeze ne dolaze u obzir?” upitao sam. Još nisam bio vidio te dame. U to doba godine živjele su na seoskim imanjima. “Senat nikada nije bio sklon poduprijeti ženske vladare, a ove su princeze okružene prevelikim brojem grabežljivih roaka i dvorana. Pretpostavljam da Êe se derište morati oženiti jednom od njih, ali to Êe uËiniti da udovolji svojim egipatskim podanicima. Što se senata tiËe, može se oženiti i jednim od svetih krokodila.” “Sad kad smo to odluËili”, kazao sam, “Ëime Êemo se baviti u Aleksandriji?” “Onime Ëime se ovdje bave i svi ostali Rimljani”, rekao je. “Provodit Êemo se.”

Luxor 396