Stanzia Grande

Damir Zlatar Frey

Stanzia Grande

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Kristalni kardinal

–2–

Damir Zlatar Frey

Stanzia Grande

Fraktura –3–

© za hrvatsko izdanje Damir Zlatar Frey i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Ovo je fikcionalno djelo. Imena, likovi, mjesta i događaji plod su autorove mašte ili su romansirani. Svaka je sličnost sa stvarnim događajima, mjestima i osobama, živima ili mrtvima, slučajna.

ISBN 978-953-266-811-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 945873

–4–

Prvi dio

–5–

–6–

1.

Nisam se mogao točno sjetiti kada sam posljednji put bio ovdje.

Znam da sam bio poslan da je čuvam, da pazim na nju. Jasno se sjećam da sam tada došao iz visina, a ne kao sada, iz dubina, no jedno je sigurno: ova je zemlja jednako lijepa gledana iznad oblaka kao i ispod crvene zemljine kore.

Tada je bila sva zarasla penjačicama, obraslim gustim mesnatim listovima, koje su se u potrazi za svjetlom penjale po stablima te su obiljem listova i cvjetova prekrivale vrhove visokih krošnji pojedinih stabala, padajući prema zemlji poput slapa. Zimzelena mirisna ruža tetivka zauzimala je pretežno vrhove stabala i s visina se klanjala suncu. Zemlja je mirisala na dunje, kao da su ih drveni plugovi rezali na polovice i ostavili kao kriške licem prema nebu, izbrazdane i mirisne. Lahor koji je titrao iz smjera Savudrije donosio je miris mora, otopljen u uljima badema, limuna i starih mandarina. Slušao sam pjev crnih kosova dok su stabla starih maslina i žižula međusobno šaputala o meni, misleći da sam čovjek lutalica, a bio sam anđeo.

Glavom sam probio asfalt, tik do kotača autobusa, kraj kojeg su se okupljali hodočasnici spremni za sveto putovanje u Padovu. Nadao sam se da me nitko nije vidio dok sam se izvlačio ispod prvoga lijevoga kotača autobusa, podno vozačeva sjedišta, i prebacio tijelo preko lakta na asfalt. Otpuzao sam do obližnjega grma oleandra, a zatim se uspeo stazicom na brdo iznad bijele crkve. Jutro se tek budilo, a iz dvorišta, uz kamenu ogradu, mirisao je jasmin. Preskakao sam nisko kamenje povezano u ograde, s kosom punom borovih –7–

iglica, uživao dok sam se kozjim stazama probijao sve više i više nad morem, dok se odjednom preda mnom nije otvorio dugi ravni drvored bogato razgranatih murvi. Mirisi eteričnog bilja miješali su se s gustim parama motornog ulja autobusa koji je štektao teško se penjući cestom na brežuljak. U njemu su se gužvali hodočasnici savudrijskih zaselaka, čiji je ushit dosezao visine tornjeva crkve u Padovi, prema kojoj su krenuli.

Bijela crkvica na brijegu ostala mi je iza leđa dok sam bos grabio put uskim drvoredima bogatih krošnji propupalih murvi, uz crvenu stazicu prema Stanziji Borosiji. Lijevom rukom gladio sam još zeleno klasje i pospane makove u njemu, a prstima desne pisao po površini mora koje mi je, u ovoj pomaknutoj slici, dosezalo do bokova. Mislio sam da čujem meket koza i dječji smijeh, ali to su bili čvorci koji su međusobno dijelili dozrele trešnje za doručak. Želio sam prije svih doći na Borosiju, no kad sam duboko u žitu, negdje na skrivenim stazicama, ugledao glave koje nestaju među klasovima pa se ponovno pojavljuju, kao da plutaju po zelenoj površini mora koje pokreće lagani jutarnji vjetrić, znao sam da su moje namjere odgođene za neko drugo vrijeme. Gledao sam Mariju Sorgo i njezine tri kćeri iz Valfontane kako spuštajući se s brijega vijugaju prema Borosiji. Teškom ih je mukom pratio Marijin muž Angelo Sorgo, pogrbljen, sijed i siva lica, noseći poveći teret na leđima. Na Stanziju Borosiju stizali su baš u trenutku kada se njezina vlasnica, zemljoposjednica Antonia Santini izvlačila iz bijelih plahti, izbacujući kroz suha usta gusto nabijene riječi svoje jutarnje molitve. Sjedeći na rubu kreveta, podigla je ruke prema glavi, raspustila neuredan vijenac prosijede kose na tjemenu, prstima prošla po gustim kečkama koje su joj sada padale do bokova, bosa prišla prozoru, rastvorila škure, nagnula se u sunčano jutro te mahnula rukama kao da skida paučinu iznad glave. Nehajno je podizala svoje tijelo javljajući se obitelji Sorgo, koja je teturala kroz uske puteljke u žitu prema Stanziji.

“Buongiorno...”

“Buongiorno, signoraaa”, uzvratila je Maria Sorgo podižući ruku u pozdrav.

–8–

“Che bella giornata!”

“Bella giornata e begli ospiti!” povikala je glasno Maria Sorgo dokopavši se velikog dvora prekrivenoga gustom travom usred kojeg je rastao golemi, stari, razgranati hrast.

Antonia je krenula u dan prolazeći dugim hodnikom pored slika svoje djece, uokvirenih velikim rezbarenim okvirima s pozlatom.

“Ako Pietro Santini bude moj”, rekla je davnih godina Sv. Antonu klečeći pored njegova kipa u južnoj loži padovanske katedrale, “sva će naša djeca, tebi u čast, nositi tvoje ime.”

Danas vise tu na zidu, poredani jedno uz drugo duž hodnika, i Antonia ih miluje očima svojeg srca. S njima počinje i završava dan, bilo da je ustala ili pošla na počinak u svoju sobu, u sjeverno krilo Stanzije.

Jutarnji red ljubavi započinje muškarac obrastao u gustu crnu bradu, vesela dobroćudna pogleda i usnica nabubrenih poput šljiva pred branjem, Antonio Santini, najstariji sin.

Do njega je Antonia Fabris Pallato rođena Santini, lijepa mlada žena očiju punih plavoga iz morske vode, duge crvenkaste, skoro riđe kose i s usnicama u čijim kutovima kao da spava oprez ili loše iskustvo.

Slijedi slika Antonije Titonel, rođene Santini, čije je lice pokrio ogroman šešir s kojega dekorativno vise komadići tila. Naziru se madež pod desnom usnom i dugi profinjeni prsti kojima kao da želi podići til koji joj sakriva oči i lice.

Zatim je tu Antonia Grassi Tandoli rođena Santini, vesela i vedra lica. Podsjeća me na Annu Frank na jednoj slici koju sam pronašao u radnom stolu gospođe koja je krenula bagerima na susjednu stanziju, među zabranama i dozvolama o obnovi i gradnji, nacrtima i planovima za dovod vode i plina. Bio sam kod nje poslije velike afere o brutalnim napadima na Stanziju Grande, koju su jedne od drugih prepisivale dnevne novine.

Anna Frank i Antonia Grassi Tandoli, rođena Santini, imaju onaj isti sjaj u očima koji je moguće vidjeti na mokroj travi kada je iznenada obasja sunce. Sjaj je to i vjera da je životna snaga sada i ovdje, da prkosi svakoj boli koja bi joj mogla podmetnuti nogu na putu –9–

povratka u dom, a to je vječnost. Sve je to zapisano u širokom osmijehu koji treperi s usana kojima Antonia Grassi Tandoli ljubi život.

Na kraju reda visi slika Antonija Santinija mlađeg. Još je dječak i paradno jaše na drvenom konjiću obojenom bijelim sjajnim lakom, visoko podižući sablju. U pozadini su ceremonijalna vrata na kojima se redaju željezna koplja i mesingane kugle. To je ulaz u neku znamenitu palaču ili možda poznati park, jer se iza njegovih leđa nazire ukrasno bilje i cvjetne aleje. On je rođen da bude pobjednik i očekuje pobjedu svim svojim mladim srcem. Kosa mu je zalizana, a malene udubljene oči gledaju u maglu u kojoj traže obrise majčina lica. On želi biti njezin vojnik, on želi biti što god ona bude htjela. Njegove oči izražajno i glasno dozivaju nju, on je treba da mu makar na tren pridrži sablju koja se nespretno nagnula prema zemlji. Njegove su usnice, upravo u trenutku kad je kist pun ulja i boje dodirnuo platno, zaustile majčino ime.

Večernji obred ide obrnutim redom. Antonia na kraju dana ljubi svoju djecu od najmlađeg sina Antonija, ratnika nježna srca, do najstarijega, gustobradog dobričine Antonija Santinija. Hodnikom trepere uzdasi njene ispunjenosti dok ih gleda ponovno sve na okupu.

Antonia je svu svoju djecu rodila ovdje na Stanziji Borosiji, i to u onoj istoj sobi na kraju hodnika u kojoj se maloprije budila pod bijelim plahtama.

Osvanuo je konačno i taj, dugo očekivani dan, važan, poseban, svečan i blagoslovljen kao i Santo Natale ili Santa Pasqua, u obitelji Santini sa Stanzije Borosije pored Savudrije: 13. lipnja, Giorno di San Antonio. Bio je to dan poljubaca i zagrljaja. Svi će biti ovdje. Ali sada živi. Sve Antonije i svi Antoniji. Grlit će se majke i djeca, dječačići i djevojčice, naravno danas muškarci i žene, ali tko mari za to... Ljubit će se unuci i unuke, bratići i sestrične, tete i stričevi, svekri i svekrve. Svake se godine pod velebnim hrastom spajaju

– 10 –

stolovi, svi stolovi koji postoje na Stanziji Borosiji, u jedan jedinstveni golemi stol, ne bi li za njega sjele baš sve Antonije, Antoniji i njihovi potomci.

Na Stanziju sam stigao ubrzo poslije obitelji Sorgo; Maria i njene kćeri ušle su na vrata za služinčad, a stari je produžio do štala, koje su se nalazile iza poslovnog dijela zgrade. Brzinom munje pretrčao sam puteljak od velebne istarske ograde, od željeza i suhozida, do kamenih zidova zgrade, a onda ravno do razgranata hrasta na sredini velikog zelenog travnjaka. Poslije nekoliko brzih i spretnih trzaja tijela i hvatanja rukama za goleme grane nestao sam u gustoj krošnji.

Postao sam kora, luk, grana, peteljka, list... Što li sve nisam postao u sljedećim minutama, želeći biti nevidljiv tuđim očima, dok su moje žudjele vidjeti samo nju.

Neko sam vrijeme pogrbljen sjedio na rašljastoj grani i lizao hrapave, zakržljale ostatke krila, čije je bljedunjavo meso bilo opečeno ranojutarnjim suncem. Jadno i nemoćno djelovali su ostaci nečega nekad tako dominantnoga na mojem tijelu, nečega što me punilo osjećajem uzvišenosti i dominacije. Bio sam nositelj unutrašnje vatre, njene snage, njezinih začudnih tajni. Bio sam zaštitnik i nositelj božanskog nadahnuća i života samog, a gledaj sada te brazde opuštene kože, to bljedunjavo meso nalik na pileće koje se pod dodirom rastače i odvaja od kostiju, tu bljutavu plazmu koja luta između dvije kože i ne zna kamo bi sama sa sobom, te lako lomljive, bolne i prozirne kosti.

Moja duga bijela pera polako su i neumoljivo otpadala s tih batrljaka koje leđa više nikako nisu mogla uvući i sakriti u tijelo. Čovjek bi pomislio da na leđima nosim ogoljelog mrtvog orla kojeg moram sklanjati i od najslabije sunčeve svjetlosti. Istini za volju, nijedan dio mojeg tijela više ne podnosi sunčeve zrake, jer one pale kožu, pa na rukama, trupu i licu ostavljaju bolne rane koje se noću pretvaraju u crne kraste. Rijetko se krećem danju. Ako sam gore, iznad zemljine kore, držim se hladovine. Postao sam biće koje cijeni sjenu i zna iz nje izvući ono najbolje.

– 11 –

Sezonski radnici na imanju Santinijevih počeli su izvlačiti stolove iz središnje, umbrijski crvene zgrade Stanzije.

Spajali su ih i podmetali im drvene kocke pod noge da se ne bi njihali kad za njih sjednu gosti. Sve se to događalo u dubini okomito poda mnom, pa sam tako imao savršen pogled na središte oltara oko kojega će se okupiti mnogobrojna obitelj. Žene u crnim suknjama od grubog domaćeg platna, s pletenicama omotanim oko tjemena kao vijencima, donosile su stolce, koje su po nekom samo njima znanom redu slagale oko stola. Tapecirani stolci iz salona zauzeli su glavna mjesta, za njima oni iz taverne, pa tek onda oni iz kuhinje, da bi na kraju prinijele i obične stolce od bukova drva okruglih rukohvata, kojih su bile pune sobe za služinčad.

Maria Sorgo ushićeno je izašla iz zgrade donoseći na rukama veliku bijelu balu od grubog lanenog platna i ručno rađene, skoro snježnobijele čipke. Posebnom koreografijom, koju kao da su već tisuću puta izvele, žene su pokretima svojih ruku i posebnim finim sitnim cizeliranjem prstima izvodile nešto što je sličilo plesu labudova. Posve začudno i nadasve elegantno, razvukle su bijeli svečani stolnjak, koji je u trenu sakrio hrapave površine stolova i prosuo se u svoj svojoj bjelini pod zelenom krošnjom hrasta. Marijine kćeri predvodile su iznošenje skupocjenog posuđa, koje je sudbinski bilo vezano uz rođenje djece Antonije Santini i za obitelj predstavljalo najveću dragocjenost.

Poslije svakog rođenog djeteta Pietro Santini vodio je Antoniju na posebno putovanje ljubavi ili, kako je on to zvao, viaggio d’amore.

Nakon rođenja najstarijeg sina Antonija otputovali su u Veronu, gdje je njenim zasanjanim očima poklonio porculanski servis Cobalt Golden Weimar; poslije rođenja svake Antonije na njezinu su izričitu želju putovali u Veneciju.

“Ovdje bih željela umrijeti, moj Pietro, razvodnjena u tisuću kanala, kao hrana bijelim pticama...”

“To nisu ptice, šempija jedna, to su aveti”, šapnuo je Pietro Santini ljubeći njene guste obrve dok su joj se oči gubile na površini mutnog mora.

– 12 –

Nekoliko sati poslije, u raskošnoj trgovini kristala na Piazzetti dei Leoncini koja se nalazila desno od Torre dell’Orologio, iza same Basilice di San Marco, Pietro Santini svojoj je Antoniji kupio skupocjeni porculanski servis Weimar Porcellan Katarina. Sve se to dogodilo nakon rođenja Antonije Fabris Pallato.

Poslije sam svjedočio kupnji gotovo identičnih skupocjenih porculanskih servisa, dok sam sjedio na toplim crepovima krova kuće preko puta prodavaonice porculana. Dogodilo se to nakon rođenja Antonije Titonel i Antonije Grassi Tandoli. Pratio sam u stopu ovu obitelj jer sam znao da će se u njoj kad-tad pojaviti ona.

Kad je Antonia ponovno rodila dječaka, Antonija mlađeg, Pietro Santini poveo je svoju suprugu na viaggio d’amore u Padovu te joj poslije zahvale na rođenju zdravog muškarčića u Basilici di Sant’Antonio, na grobu Svetog Antuna Padovanskog, na znamenitoj Piazzi Garibaldi kupio drugi skupocjeni porculanski servis Cobalt Golden Weimar.

Tako su rođenja dječaka bila označena plavim kobaltom u porculanu, a djevojčica ljeskajućim crvenim cvjetovima na bijeloj porculanskoj podlozi. Svih pet porculanskih dragocjenosti krasilo je skupocjene kristalijere po salonima i hodnicima Stanzije Borosije i iznosile su se na stol gotovo isključivo na dan Svetoga Antuna Padovanskog.

Tradicija ove kuće nalaže da svako dijete na dan Svetog Antuna sa svojom obitelji ruča iz posuđa koje je poklonjeno majci u čast baš njegova rođenja.

Sa svakim novim porculanskim servisom koji su iznijeli na dan sunce je snažnije dosezalo zvizdan.

Lavež pasa miješao se s usklicima djece na glavnom ulazu, a automobili su u dolasku podizali prašinu na pošljunčenom savudrijskom putu.

– 13 –

Gledao sam kako jedni drugima pristupaju ushićeno, ne mareći za vrijeme koje je prošlo od posljednjeg susreta. U njihovu se svijetu vrijeme mjeri odrastanjem djece. Kao po nekom ključu, prolaznost najprije svi primijete na nekom drugom, na nekom tuđem djetetu.

“Bože, kako si narasla!” rekao je Peruggio Titonel čudeći se maloj Ani. “Kada sam te ono posljednji put vidio?”

“O da, onda je bila još jako mala”, rekla je supruga Sofia, “a gledaj njega, pravi gospodičić!” smijući se podizala je malog Danielea, koji joj se zapleo u haljinu.

“Da, vidi se, pravi je Grassi, sav je na tatu!”

“A tek moj Mario!” našalio se Bartolomeo Grassi.

“Mariooo, dođi pozdraviti tetu Isabellu...”

“Buon giorno, zia.”

“Ma ne bih te prepoznala na ulici... Dođi, daj teti bacin.”

“A gledaj tek Francescu...”

“Ma je li ono Francesca?! Ma ne, ne, ne mogu vjerovati! Ma ne, to nije ona... Pa kada je toliko narasla?”

“Okreni se, Francesca”, zazvala je nonna Antonia unuku koja je krenula stazicom do kozlića koji su se igrali na livadi.

Kad se okrenula, zagledavši se odsutno, preko ramena, u zelenu krošnju golemoga hrasta u daljini, iz koje sam je gledao, nastao je tajac.

Lagani je vjetrić raznosio njenu svijetlocrvenu, gotovo riđu bujnu kosu, koja joj je na tren sakrila najčudesnije oči na svijetu. Sve je bilo nestvarno u toj kosi, toj crvenoj vatrenoj kugli oko njene glave. Oko njene mlijekom oprane kože, oko titraja njezina dječjeg tijela koje je mirisalo kao grmovi mirte razbacani po istarskim brežuljcima.

Nešto vilinsko bilo je u njenim kretnjama, u njenim rukama i prstima, nestvarno vilinsko u plavim očima, koje je maločas otkrio vjetar pomaknuvši joj kosu s čela. Bila je iz drugog svijeta, stvorena za neki drugi svijet.

“Kako vrijeme leti.”

“Da, sedam je godina proletjelo kao sedam sati”, prošaptala je nonna Antonia.

– 14 –

“Nedavno sam je učila hodati po dvoru! Je li ovo moguće? Kada je toliko narasla? Sve se kreće, ali zar godine tako brzo prolete?!”

“A, ima tu dosta godina. Tri ste godina bili u Americi, pa onda još ove zadnje tri u Rimu, i eto... Ona nije čekala, rasla je”, uzvratila je nonna skupljajući Francescinu crvenu kosu u rep.

“Kakva djevojčica... Kako lijepa djevojčica!” ponavljala je teta Isabella Grassi Tandoli, sestra gospodina Bartolomea Grassija Tandolija, Francescina tetka. Oni su poslije nekog vremena ponovno za obiteljski praznik stigli na Stanziju Borosiju.

Svi su se sklonili sa sunca koje je već postalo jako. Muškarci su, kao kroz tunel, prošli kroz kuću i izašli na velika stražnja vrata u zeleno dvorište Stanzije, usred kojeg sam se smjestio u gustoj krošnji staroga hrasta. Žene su se po hodnicima igrale lovice s djecom. Trčale su za njima rastvorenih ruku kao da su ptice, a djeca su vrištala, cvilila, zalijetala se u vrata. Digle su se strašna jeka i velika buka, koja je rastjerala lastavice pod trijemovima.

Pod hrastom se već služio aperitiv, pa su se sada i dame približile stolu, ostavljajući djecu nakratko bez nadzora. Ona su sada već bila u salonu, tren zatim u blagovaonici, pa su kao pčele u roju napala kuhinju, motajući se među loncima, iz kojih su se u mirisima i parama razlijevali najfiniji umaci, juhe i pečenja svih oblika i ukusa, da bi kao roj leptira nestali kroz kuhinjska vrata u štalama iza gospodarskih zgrada. Tamo je sad nastao kaos od glasnog zanovijetanja i kokodakanja letećih kokoši, povampirenih pijetlova, mekećućih koza, urnebesnog smijeha i prašnjave slame koja je letjela zrakom.

Na velikom srebrnom pladnju na stol su stavili ukrasne boce od finoga kristala, pune medovine najčudnijih boja. Djelovale su kao dobro čuvani otrovi, orihovac masne tamnozelene boje, prozirno zelenkasta ruda, zelena gusta smrikva, liker od hermelike, brinje u rakiji, biska... Kćeri Marije Sorgo gotovo su privele djecu, koju su pohvatale po rovovima ispod slame u staji i po razrovanim kokošinj­ cima, k velikom stolu, a ova su se porazdijelila uz svoje roditelje po – 15 –

onim stolcima od bukova drva što su ih jutros dovlačili iz soba za služinčad. Sva su mjesta uz ogroman stol poda mnom bila popunjena i žene su većinom popravljale košuljice, mašne, manšete, gum­­be ili kosu svoje djece, dijeleći im na stotine savjeta i opomena.

Antonio Santini, najstariji sin, poljubio je majku pa teškom srebrnom žlicom zakucao o čašu. Zvonjava se u nježnim vibracijama prenosila cijelim dvorom do zidova zgrada koje ga okružuju i vrha krošnje stabla iznad mene.

Antonia Santini je ustala. Kraj nje na čelu stola sjedio je njen suprug Pietro Santini držeći je za lijevu ruku.

“O Dio mio... grazie per questo momento di felicità... Za ovaj trenutak sreće... naše zajedništvo. Hvala, grazie što su naša djeca sva zdrava i na okupu. Grazie što su sva njihova djeca naša najveća sreća u krilu naše obitelji. Grande Signore, velik si, Gospodine, u ovom jedinstvu, ovoj ljubavi i darovima koje stavljaš pred nas.”

Dok je Antonia Santini izgovarala ove riječi zahvale, iz daljine se prolomilo glasno štektanje iz strasno razdvojenih kljunova u kojima su se parili fazani u žitu punom crvenih makova, cvjetova njihove ljubavi.

Onda je Antonia digla glavu prema nebu na kojem nije bilo ni oblačka i puhnula u njegovu indigo plavu boju zahvalu iz najdublje stanice svojeg srca.

“O, Santo Antonio, zaštitniče naših života, moli za nas, budi naša zaštita od svih nemira i daj da pod tvojom zaštitom stignemo pred vrata vječnoga života, molimo te... Amen.”

Oblak tišine lebdio je nad stolom, a onda se prolomio glasni “Amen.”

Promatrao sam zlato kojemu sve te godine nisu pomutile sjaj, kako sjaji na rubovima tanjura Weimar Katarina. Promatrao sam vijenac od šest buketića raspoređenih u krugu i jedan dominantan u sredini svakog pojedinog porculanskog tanjura. Zdjele su imale osam crvenih buketa, ručke su svjetlucale u zlatu, a od zlata se caklio i zlatni vrh jušnika, ističući crvene cvjetove i zelene listiće oko sebe.

– 16 –

Prvi slijed hrane bila su uglavnom hladna predjela.

Bruschette, kozja skuta, zamotana panceta, delicije od vrganja, pa hladne kreme od krastavaca i mrkve. Raženi kruh, kiseli kvasac ispod čripnje, pa kruh od trukinja ispod čripnje, svečani kruh s bademima i raznim sjemenkama...

Drugi slijed činila su jela iz skupine toplih predjela: brandada ili bakalar alla Benedictine, brašnjavi puževi, farfalle sa šparogama i sirom, pesto od špinata, pljukanci sa salsom od fazana i šparoge sa špaletom na postelji od palente.

Na tankoj grančici, skoro nadohvat ruke, sjedila je ptica crna sjajna perja iz kojeg je virio kljun od narančine kore. Uljuljana u meditaciju, nabrajala je sva imena Božja koja poznaje ptičji svijet.

Dok sam se trudio prepoznati je li to ptičji recital ili pjevački nastup, posluga je iznijela na tratinu stilski stolić i na njemu veliki radio.

Prosijedi Angelo, muž Marije Sorgo, šepajući je trčkarao za njima velikim zelenim travnjakom, vukući za sobom električni kabel kako bi osposobio radioaparat.

Nastala je mala pometnja između muškaraca, kabela i radija, no za tren-dva iz radija se prolomilo: “Amor mio... Amor mio, basto io...”

Za stolom se prolomio val oduševljenja...

“Aaaaaaaaaa, Minaaa...”

“Bravo, mamma!” oduševljeno je povikao Antonio mlađi, a neke su gospođe zapljeskale ispuštajući punim ustima glasni “mmmmm­ m­mmmmmm” od užitka.

Promatrao sam Francescu. Sjedila je pored svoje majke Antonije Fabris Pallato te joj neprestano nešto šaptala na uho.

“Umiri se, Francesca”, kroz smijeh joj je šapnula mamma.

“Svi nas gledaju, pomislit će da šapćemo nešto ružno o njima.”

Francesca se nasmijala, vilicom okrećući zelene šparoge između crvenih cvjetića na porculanskom tanjuru. Usnice razvučene u smijeh bile su najljepši ukras njezinu milom licu.

– 17 –

Gledao sam je dugo, netremice, upijao ljepotu koja je zračila na sve u njenoj blizini. Tek kad bi ih ona dotaknula, stvari su dobivale svoj puni smisao, pravu boju, karakter, jasan miris.

Pitao sam se je li dovoljno zrela da me može čuti. Intenzivno sam mislio na njeno ime, od slova do slova, pa onda u tri jasna sloga.

Ponovio sam nekoliko puta: “Fran-ce-sca... Fran-ce-sca... Fran-ce-sca.”

Podigla je glavu i pogledala u krošnju iznad sebe.

“Ciao, Francesca... To sam ja, tvoj veliki bijeli leptir... Nitko me ne može čuti osim tebe. Ne boj se... Ovdje sam da te čuvam. Ako me čuješ, kimni.”

Djevojčica je nekoliko puta nehajno kimnula.

“Ako želiš da ti dalje govorim, dodirni uho desnom rukom.”

Ovo joj je bilo zabavno, nasmijala se i podigla ruku do uha.

“E, sad te imam!” nasmijao sam se negdje duboko ispod mršavih rebara.

“Ako želiš da ostanem s tobom, stavi kažiprst na nos.”

Podigla je prst i dotaknula nos glasno se smijući.

“Francesca, čemu se smiješ?” upitala je veselo Antonia Fabris Pallato. “Ponašaš se kao da imaš leptira u glavi.”

“Ha-ha-ha-ha-ha, kako znaš da ga imam, velikog bijelog!”

“Imam ga i ja”, nacerila se malena Petra.

“I ja, i ja ga imam!” vikao je njezin brat Dudo.

“Meni je tu u glavi puno leptira”, cendravo je dobacila sestrična Rosa. “Nemate ga samo vi...”

“Da, da, tebi izlaze iz nosa i ušiju”, dodao je njezin otac Franco Titonel brišući joj usta salvetom, na što se za stolom prolomio smijeh.

Upravo su iznijeli treći slijed hrane. Nonna Antonia ustala je, pljesnula rukama i najavila: “Dolaze nam glavna jela. Uživajte prvo u toplim juhama.”

U impozantnim jušnicima na stol su donijeli tri vrste juhe.

Djevojke su uz glasan povik “Eccola!!!” zaigrano podigle poklopce, i već je zrak treperio od čarolije jušnih mirisa.

U prva dva jušnika servirana je istarska riblja juha, u sljedećem – 18 –

Zahvaljujem svom uredniku Seidu Serdareviću i nakladničkoj kući Fraktura na povjerenju i poticaju iz kojeg je nastala ova knjiga.

Zahvaljujem profesoru Dimitriju Sušnju i Petri Kosanović na prikupljanju povijesne građe Umaga, Trsta i Istre. Zahvaljujem svojoj prvoj čitateljici profesorici Ljiljani Kosanović na nesebičnoj podršci i dobronamjernim savjetima pri nastanku ove knjige te gospođi Sonji Čeč.

– 351 –

– 352 –

Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf, scenograf, utemeljitelj i rav­ natelj kazališta i festivala. Svojim osebujnim i teško usporedivim djelom pripada podjednako svojoj domovini Hrvatskoj i Sloveniji, u kojoj se umjetnički formirao i ostavio dubok trag.

Među mnogobrojnim značajnim predstavama koje je ostvario u hrvatskim, slovenskim, bosanskim, srpskim i talijanskim kaza­ lištima izdvajaju se njegova uprizorenja tekstova Slavka Gruma (Događaj u gradu Gogi), Ivana Cankara (Lijepa Vida), Oscara Wildea (Saloma), Slavenke Drakulić (Božanska glad), Uga Bettija (Zločin na Kozjem otoku), Federica Garcíje Lorce (Krvava svadba), Marquisa de Sadea i Jeana Geneta (Balkon, Sluškinje, Strogi nadzor). Drama Krv i košute praizvedena je 1989. u Mariboru, a doživjela je premijere i u Ljubljani te Puli.

Dobitnik je više značajnih priznanja, među kojima se ističu: odličje Predsjednika Republike Hrvatske za doprinos u kulturi Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Marulova nagrada, Nagrada hrvatskoga glumišta, Prešernova nagrada, Župančičeva nagrada, Nagrada grada Ljubljane te Borštnikova nagrada, koju je dobio u više navrata.

Godine 1986. utemeljio je znamenitu ljubljansku Koreodramu, kazalište koje je ostavilo dubok trag u slovenskome glumištu, ali i širemu kulturnom prostoru. Šesnaest godina poslije, 2000., nepresušnom stvaralačkom energijom pokreće i Međunarodni festival

– 353 –

komornoga teatra “Zlatni lav” u Umagu, koji svake godine pod drugom skupnom egidom okuplja umjetnike iz zemalja središnje i južne Europe.

– 354 –

– 355 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Godina izdanja 2016., studeni Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-811-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 356 –

– 357 –

K

ada na obiteljskoj zabavi u vrtu obiteljske vile, negdje u Istri, nestane mala Francesca, čitatelj i ne sluti da je taj nestanak zapravo pravi početak Francescine priče koja je priča o Trstu i Istri, o nepojmljivoj, neizrecivoj i nesalomljivoj ljubavi, o padu jednoga anđela te veličanstvenoj Stanziji Grande na vrhu Savudrijskog zaljeva.

Miješajući fantastično i realno, natopljeno povijesnim i arhivskim, opisujući bogatstvo Trsta, njegove palače, operne kuće, noći u kojima su se na kocki gubila i osvajala imanja, brodovi, bogatstva i žene, Damir Zlatar Frey pred nama oživljava moćno doba jedrenjaka, vrijeme uzgoja dudova svilca, vrijeme kada je Trst bio najveća i najvažnija mediteranska luka, vrijeme kada su se u Istri gradile stancije. No prije svega ovo je roman o ljubavi, o ženi, o njezinim čarima, o ljubavi koju prema njoj osjećaju svi oko nje: i obitelj, i Mario Morpurgo de Nilma, njezin budući suprug, ali nadasve anđeo koji postaje vrag koji je opsjeda te oko nje i svih junaka plete svoje konce.

Stanzia Grande roman je o jednoj vili koja je sagrađena iz ljubavnoga gnijezda, ali i o prokletstvu koje je u njoj zametnuto. Ovo je priča koja spaja anđeosko i demonsko, koja poput jina i janga pokazuje kako jedno bez drugoga nije moguće. Brišući granice vremena i prostora, Damir Zlatar Frey ispisuje posvetu Istri i ljubavi koja sve natkriljuje.

149,00 kn – 358 –

ISBN 978-953266811-7

www.fraktura.hr