Stol od trešnjevine

Marica Bodrožić

Stol od trešnjevine

Stol od trešnjevine

-1-

Od iste autorice u izdanju Frakture Tito je mrtav TiĹĄina, rastanak Balada o zvjezdanom moru

-2-

Marica Bodrožić

Stol od trešnjevine prevela s njemačkog Anda Bukvić Pažin

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je ostvaren uz financijsku potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Naslov izvornika Kirschholz und alte Gefühle © 2012 Luchterhand Literaturverlag a division of Verlagsgruppe Random House GmbH, München. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Anda Bukvić Pažin i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-842-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 951583

-4-

It appears now that there is only one age and it knows nothing of age as the flying birds know nothing of the air they are flying through or of the day that bears them up through themselves W. S. Merwin, The Shadow of Sirius

-5-

-6-

Prvi dan

Sve ptice su na okupu. Tako je uvijek. Kad dođem na novo mjesto, dolaze ptice i žele sa mnom razgovarati. Nikad nisam htjela previše govoriti. To me oduvijek zamaralo, i čim bih rekla više od tri rečenice, osjećala sam svoje tijelo kao tijelo neznanke. Kad su se javile malene pukotine u mojoj svijesti, izmorenost pri govorenju bivala je sve gora. Otkrila sam praznine u svome sjećanju. Naš je liječnik govorio o napadajima.

Pétit mal. Tako je nazivao pauze u mome pamćenju. Katkad bi moju glavu prema natrag vukla neka meni nepoznata sila.

Od očiju moje obitelji nije se moglo uteći. I kad bi to malo zlo prošlo, roditelji su me nazivali svojom zvjezdoznankom. Njihove riječi u meni su se pretvarale u prah. Izgledalo je da sve primjećuju. Ponajprije moja majka, koja me stavila pod strogu prismotru, tjednima, mjesecima je to tako išlo, dok se svi nisu privikli na moju malu manu. Svojih absansa ja sama, u trenutku kad su se događali, nisam bila svjesna. Tek poslije izronila bi pitanja, nepoznate slike i rečenice. Majka bi počela moliti i protresla bi me svaki put kad se to dogodilo. Nagovarala je sve u mojoj okolini da me pomno motre.

Prvi put se dogodilo kad mi je bilo šest godina. Tisuću -7-

devetsto sedamdeset osme. Stric Milan i strina Sofija nestali su usred ljeta iz našeg života. Osjetila sam miljenje po zatilj­­ku.

Onda kao da mi se u čelu zatvorio krug. Kuckanje između očiju. Djetlić se zabavlja kuckajući po stablu. Vrapci, u lijehama. Čvorci, na trešnji. A tko to neprekidno kucka u mome čelu? Odgovore nisam dobila, to ne, ali naučila sam živjeti s pitanjima.

Na stubištu se čuje moj novi susjed. U dvorištu cvrkutanje ptica. Opet velika pjesma. U stablima. Pozdravljaju me. Mur­­v u posebno volim. U mom je novom stanu tiho. Berlin. Grad u kojem su svi htjeli živjeti nakon pada Zida. Novi susjed je trkač. Čeličnoplave oči. Iznimno pristojan, minimalistički Zapadni Nijemac. Izgleda srdačno i nema smisla za modu, kao da je malo zapeo u osamdesetima. Još kad sam prvi put došla vidjeti stan, srela sam ga na stubištu. Kratko smo poraz­go­ varali. Rekao je nešto o godini pada Zida, nešto o groznici.

Tisuću devetsto osamdeset devete je bila groznica. Tako nešto je, mislim, rekao. Svi su htjeli u Berlin. Zov povijesti. Mene to nije zanimalo. Bila sam studentica na Filozofskom fakultetu i nisam htjela u Berlin, ja sam htjela u Pariz.

Tom mi je prigodom otac objasnio zašto je stric Milan nestao iz Jugoslavije. Pobjegao je iz političkih razloga i od kraja sedamdesetih godina živio je sa svojom suprugom So­ fijom u blizini Versaillesa, u mjestu koje se zvalo Meudon Val-Fleury i bilo opasano šumama. Majci i ocu bilo je važno da uvijek mogu otići k rodbini. Stoga su se odmah složili

-8-

i dopustili mi da studiram filozofiju u Parizu. Još od vremena kad je djed radio u diplomaciji, ta je tradicija postojala u našoj obitelji. Ponajprije je majci bilo važno da druge jezike ne učim samo u teoriji, već u samom životu, da istupim u svijet, kako je ona to sročila. Partiji to nije bilo drago. Moja majka nije bila odgojena za posluh i zato joj je bilo svejedno. Koristila je svaku priliku da argumentima sasiječe sve one koji su htjeli i koji nisu htjeli slušati te objasni da je cijela regija u kojoj je nekoć, zahvaljujući Habsburškoj Monarhiji, svaki idiot znao govoriti pet jezika postala, najkraće rečeno, provincijalna. Energično je zastupala svoje uvjerenje da je svaka politika koja se uzda u nacionalnu državu kao ultimativnu opciju potpuna besmislica, osuđena na propast. U stvarnosti je nacionalna država fikcija najniže vrste. Budući da nitko nije znao što joj na to odgo­voriti, ona bi samo zadovoljno frknula i pobjedonosno se pogostila komadom svoga kolača od sira. Ja sam prema Austro-Ugarskoj bila ravnodušna, Monarhiju sam poznavala samo iz udžbenika povijesti.

Toga ljeta mira prije našeg putovanja u Francusku moj je otac imao mnogo posla na fakultetu. Kad je konačno za­ključio svoja predavanja, radosno smo spakirali kofere. Svi njegovi studenti filozofije prava odmah su nakon posljednjeg predavanja nestali na jug. Majka je s mojom braćom već dva tjedna bila u Istri. Kao i svakog ljeta najprije su putovali na more našoj baki Inge. Neprekidno im je ugađala domaćom tjesteninom, a tartufi pripravljeni po starinski priskrbili bi joj euforične izljeve ljubavi od njezinih unuka. Ali u cijeloj obitelji

-9-

proslavili su je njezini pečeni krumpiri. Oni su bili jedino što je zadržala iz prijašnjih vremena i što nas je u toj istarskoj kuhinji podsjećalo na njezine njemačke korijene.

Inače sam uvijek ja prva putovala u Istru. Bila bih poginula za bakin pečeni krumpir i feštu od tartufa. Otkad djed više nije s njom živio, postala je dobra kuharica. Ali privlačnost pomisli da ću sama s ocem putovati u Pariz bila je jača od svega. Na tom prvom putovanju u Francusku htjeli smo riješiti moj upis i posjetiti rodbinu. Veselili smo se dobrim kroasanima i francuskoj café crème, koju je otac, potpuno ozbiljno, ubrajao među najvažnije tajne i tekovine koje nam je dala la grande nation.

Lako za filozofiju, govorio je, narod koji ne zna poslužiti dobru kavu prije ili poslije poklekne i padne žrtvom prirodne selekcije. Ushit i sreća navodili su ga na takve rečenice. Od mjesta do mjesta, od zalogajnice do zalogajnice sve to na­zivali smo svojim velikim zbližavanjem i sondiranjem francuskog terena.

U svojoj staroj škodi vozili smo se pokrajnjim cestama i otac mi je pričao o svome djetinjstvu, o gladi poratnih vremena i koliko je ponosan bio kao mali pionir kad je smio izgovoriti veliku riječ kao što je antifašizam. Poslije su ljudi nestajali, odvodili su ih na Otok, a sreća njegovih pionirskih vremena zauvijek je upala u ralje proždrljive prošlosti. Jeli smo u malim restoranima i otac mi je deklamirao pjesmu Friedricha Schillera koju je od djetinjstva znao napamet. Dio njegovih predaka potjecao je iz njemačkog dijela Bukovine. Zahvaljujući njima i mojoj baki Njemici koja je živjela u Istri moj je otac čitao Schillera i volio njegov jezik. Zarana je i nas poučio. Majci je - 10 -

bilo barem jednako toliko važno da učimo francuski. Ona je još prije opsade prevodila njemačku i francus­ku poeziju. Ujutro za doručkom morali smo jedni s drugi­­ma razgovarati na jeziku Andréa Brétona i Nathalie Sarraute. Katkad nas je majka ispitivala, i mi smo onda recitirali, najviše u vrućim ljetnim popodnevima koja su pripadala njemačkom jeziku, pjesme Else Lasker-Schüler, Paula Celana, Nelly Sachs. Drugi su u kući uvijek imali kruh, ona je imala stihove. S francuskog je prevela jednoga prethodnika nadrealista, zvao se Saint-Pol-Roux, i ona ga je voljela već i zbog toga što je sam sebi dao to ime.

Poslije je prevela sve od Marguerite Duras i na kraju je, prije negoli je izbio rat, radila na knjizi Andréa Brétona Nadja. Desetljeće poslije pronašla sam knjigu kod svoje prijateljice Nadežde u Berlinu. Na njezinoj polici otkrila sam i Zanos Lol V. Stein Marguerite Duras, cijelu je knjigu znala gotovo napamet.

Otac je bio umoran. Nije se mogao usredotočiti na vožnju.

Prenoćili smo kod obiteljskih prijatelja u Friaulu. U nastavku vožnje još mi je pričao o zarobljeničkom logoru na Otoku, nakon dugo vremena opet je govorio o stricu Milanu i strini Sofiji. Uhvatila me čežnja za njihovim licima. Stric Milan bio je arhitekt i krajem sedamdesetih u cijeloj zemlji slavan po svojim antifašističkim spomenicima. Njegove svemirsko­brod­ ski goleme instalacije moralo je svako jugoslavensko dije­­­­te obići barem jedanput, najkasnije nakon primanja u pionire.

Stric Milan predavao je naizmjence na fakultetima u Splitu i Beogradu, i kod svojih je studenata bio omiljen. Onda su u njegovoj kući u Dalmaciji za vrijeme pasjih vrućina, kad sve - 11 -

životinje lijeno leže na suncu i svi u kućama traže utočište od vrućine, pronađene svježe otisnute sovjetske novine. Tada to nije bilo samo protuzakonito, već i opasno po život. Moj je stric uhićen i morao je satima pred višečlanom komisijom ponavljati da je Tito bio pametniji od Staljina. Za dlaku je izbjegao Otok, onaj ozloglašeni pakao Jadrana na kojem je četrdeset godina kažnjenička kolonija pripadala Mediteranu kao što sunce pripada ljetu. Otac mi je pričao o pjesniku iz Beograda koji je nekoliko godina poslije postao predsjednik.

On je osamdesetih obišao Otok, ali ispostavilo se da je slijep za stvarnost. Nije vidio ništa osim rasipne ljepote juga: pal­­me, borove i čemprese. To isto sunce, mislila sam, prati sad oca i mene na našem putovanju. Gledala sam okolo dok smo se vozili. Slučaj moga strica zvučao mi je kao pripovijetka, kao cr­nilo cenzure u nekoj knjizi. Stric Milan izvukao je živu gla­ ­v u. To je bilo čudo, čak i u očima onih koji su najgorljivije vjerovali u komunizam i u njemu vidjeli jedinu moguću i potrebnu alternativu fašizmu. Čudo je imalo dugu povijest. Moćni ljudi zauzeli su se za mog jadnog strica. Isprva ni njemu samome nije bilo jasno tko mu je pomogao. Tajna policija mu je nakon dva, tri mlaka ispitivanja nagovijestila da će ga ostaviti na miru ako je spreman zauvijek napustiti zemlju. Još i prije negoli se mogao natjerati na tu odluku, izgubila je strina Sofija svoj angažman operne pjevačice. Oboje su brzo spakirali nekoliko stvari i u svojoj staroj pastelnozelenoj ladi došli k nama. Imali smo se priliku svi od njih oprostiti. Prvi put doživjela sam uznemirujuće - 12 -

absanse, koji su me poslije najviše od svega vodili meni samoj.

Ali onomad u tim prazninama nije bilo mene, i sve što bih mislima dotaknula bilo je jedno crno ništa. Uvijek sam mislila da lako mogu prijeći preko praznina, polaganim korakom, kao preko tek smrznuta jezera. Ali nisam znala da će se praznine u nekom trenutku otopiti, da se unutra može propasti.

Samo, jednu slutnju uvijek sam gajila, saznanje povezano s nadom da ću u svojoj nutrini dosegnuti stanje ispunjenosti, točku izbavljenja s koje se sve razaznaje točno – moj put, zemljovid koji je samo moj, moje oružje protiv crnog ništavila.

Sada znam da taj put nisam onomad smjela vidjeti. To je bio ispit. Svatko može ići putem koji već postoji, ali on postoji samo zato što su drugi već njime išli. Svoj sam put mogla pronaći jedino zatvorenih očiju, s tamnom zimom u sebi, koja je opsjedala moj zemljovid sve dok nisam bila spremna odreći se onoga što ljudi najčešće zovu svojom budućnosti. Do danas mi u tome ne pomažu nikakvi žigovi u pasošu, nikakva davno izučena gramatika.

Točka izbavljenja skrivena je u mojoj nutrini i u čelu sa mnom razgovara, pokazuje mi sve što je preda mnom, ne kazujući mi točna imena. Ona je sad kompas u meni. Nikad ga prije nisam primijetila. Možda je i bio tu, u skloništu, onkraj moga jezika. Sad je pouzdan, pokazuje mi ulicu, maleni supermarket, stablo u dvorištu, kamenčić u cipeli. I povezan je s točkom na vršcima mojih prstiju, s Nadeždinim ušima, s njezinim nježnim pogledom, s Ezrinim smijehom, sa starim atlasom ptica Mische Weisbanda. Točka je uvijek ondje gdje ničega nema i sve je moguće, svuda, posvuda gdje nutrinu - 13 -

i vanjštinu susrećem kao jedno mjesto, onako kao što mi se onomad s ocem ljeto činilo poput beskonačnog tunela vremena, neprekinut trenutak, onkraj svakog ograničenja.

Tada je isto bilo ljeto, ono ljeto u kojem su započele moje male praznine, a majka me neprekidno motrila, tražeći pukotine u mojoj svijesti. Nisam imala pojma što znači taj rastanak od strica Milana i strine Sofije, njegovu konačnost pojmila sam tek godinama poslije. Jedan daleki rođak, uvjereni partizan i komunist od prvoga dana, za vrijeme Drugog svjetskog rata u svojoj je kući skrio prijatelja partizana, Židova. U vrije­ ­me kad se nitko više nije usuđivao pomagati Židovima i kad je Ante Pavelić predvodio hrvatske fašiste, to je bio dar s ne­­ba.

Benito Mussolini podupirao je fanatičnog Pavelića, koji je u cijeloj Europi odavno slovio kao beskrupulozan i nemo­ralan.

Na koncentracijski logor Jasenovac bio je ponosan. Osamdeset tisuća ljudi, Židova, Roma, Srba i hrvatskih opozicionara ondje je izgubilo život i u više navrata odatle su kretali transporti smrti za Auschwitz. Prijatelj je preživio te iskoristio prvu priliku da zahvali mome stricu Milanu. Bio je ugledni političar.

Njegov nekadašnji progonitelj Ante Pavelić međutim u odsutnosti je osuđen na smrt. To ga nije ni najmanje zabrinjavalo, nakon Mussolinija je jako brzo našao novog zamjenskog oca.

U Argentini je uživao zaštitu Juana Domin­­ga Peróna. Kad je on svrgnut, Pavelić se priklonio Španjolcu imenom Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco y Bahamonde Salgado Pardo, poznatijem kao general Franco.

Moj otac više nije točno znao kako je stricu Milanu i strini Sofiji u žurbi uspjelo smjestiti bakin stari kuhinjski stol - 14 -

u pastelnozelenu ladu. Ali još se jako dobro sjećao bezumnog vrištanja strine Sofije, koja nije spakirala čak ni svoje omiljene haljine, ali inzistirala je da stol mora u Francusku. Nisam si mogla predočiti kakva bi sudbina zadesila moga strica i strinu na Otoku. Drugi su ljudi, objasnio je otac, zbog podjednako bezazlenih stvari završili u kažnjeničkoj koloniji. Mnogi su se onda sunovratili s hridina otoka u jadranske valove. Samo­ ubojstvo je bila njihova jedina mogućnost da dostojanstveno opet budu oni koji jesu. Ja to uopće nisam mogla povezati s našom zemljom, djelovalo je na mene kao nešto što se sigurno događalo negdje drugdje, i nisam mogla zamisliti da je to more, na kojemu smo provodili svoja sretna ljeta, drugima postalo grob.

Otac mi je prvi put opširnije pričao o tim vremenima. Gotovo da sam čula jecanje svoje prestravljene bake u Istri, vidjela sam strinu Sofiju pred sobom, staru ladu i stol od trešnjevine.

Gotovo nijedan drugi auto nije nam na pokrajnjim cestama došao ususret. Nebo je bilo protkano rasplesanim malim obla­ cima. Lastavica nikada nismo vidjeli toliko. To je bilo naše ljeto, to putovanje preko Europe, naša posljednja zajednička srpanjska vožnja. Ako je po prošlosti suditi, živjeli smo u mirnim vremenima. Sve je bilo tiho za one ljetne vožnje, toliko tiho da sam čula lepet lastavičjih krila, činilo se da ih čak i vjetar osluškuje i prepušta se lelujanju stabala, koje se u mene upisalo kao što je to inače samo more moglo, kao valovi što su se ljeti razbijali podno naših nogu i nakon kojih bi slije­dio nesputani smijeh moje braće, njihov ushit, njihova ne­umorna - 15 -

želja da se bez prestanka bacaju u vodu. Otac i ja mnogo smo šutjeli. To je bilo naše posljednje zajedničko putovanje, naša posljednja zajednička šutnja udvoje.

Mjesec dana poslije opet smo se odvezli u Francusku. S nama su ovaj put išli majka i braća. Bila je to glasna obiteljska vožnja.

Ushićeno sam sa svojom braćom pjevala pjesmu Lepe Brene o Jugoslaviji. Što su manje poznati bivali krajolici, to smo je češće pjevali. Kad bi jedno od nas htjelo prestati, drugo bi opet krenulo ispočetka. Pjesma je bila hvalospjev našoj zemlji i zvala se “Živela Jugoslavija”. Nije nas bilo briga je li to propaganda ili nije, stihovi su bili naivni, ali donosili su dobro raspoloženje. Otac je rekao da će Lepa Brena biti jako ružna kad ostari. Majka se smijala jer nije mogla vjerovati. Lepa Brena bila je naša jugoslavenska Marilyn Monroe. Stoga je bilo nezamislivo da bi se moglo obistiniti to što je otac bulaznio.

Ali nije Lepa Brena Jugoslavenima bila važna samo zbog svoje ljepote. Obožavali su je čak i u Rumunjskoj. Bila je posebna vjesnica slobode. U pripijenoj zlatnoj haljini pjevala je 1984. u Temišvaru pred šezdeset tisuća ljudi na jednom kranu istu naivnu pjesmu kao i mi na svome ljetnom putovanju. I ljudi koji su joj u Temišvaru klicali prvi su izašli na ulice i svrgnuli omraženog diktatora sa svojim, kako je moja baka rekla, poput prozora raskriljenim srcima. Bila je sigurna da je Lepa Brena pridonijela da se svlada ono nesavladivo. Naša Marilyn pjeva i dalje. Ali nažalost su se obistinile očeve ondašnje riječi. Više nije lijepa, malo je ljudi koji još govore o njezinim pjesmama, a više onih koji spominju silikone u njezinim usnama i čelo - 16 -

paralizirano od botoksa. Onomad moj otac, naravno, nije mogao naslutiti da je neće izobličiti starost, već takvi zahvati. Za to mu je nedostajalo zorne predodžbe. Ni danas moja baka ne da na Lepu Brenu. Nitko dru­­gi nego ona nije odveo Rumunje u slobodu. I zato joj svaka čast.

Nakon našeg putovanja sve se zbilo drukčije negoli smo mislili.

Moje želje postale su luksuz. Otišla sam na studij u Pariz, ali ne zato što sam to planirala, već zato što uskoro nisam imala izbora. Blaženi u svom neznanju, tada smo se vratili kući.

Sitnice kupljene u Galeriji Lafayette unijeli smo u kuću poput dragocjena plijena. Sjedili smo u vrtu i veseli pili kavu. Dva dana poslije razboljela se moja baka iz Bosne. Sljedeće je zime umrla. Otac je dobio maleno nasljedstvo i s tim mi novcem otvorio račun u banci Crédit Lyonnais. Nismo imali mnogo vremena za tugu.

Jednoga tihog poslijepodneva sredinom ožujka odjedanput smo začuli pucnje. Prve sunčeve zrake proljeća izmamile su nas van. Moja su se braća igrala na rijeci. Isprva sam bila uvjerena da pucnji dolaze iz televizora naše nagluhe susjede Aline.

Njezin televizor bio je priključen na zvučnike unuka koji je volio Sex Pistolse i Ramonese. Teta Alina neprestano je gledala stare filmove na televiziji i mi smo bili prisiljeni podnositi ih na najglasnije. Već u poslijepodneva kad bi se Hardy Krüger i Curd Jürgens pojavili na ekranu, uzbuđenje bi je zahvatilo i zaboravila bi sve oko sebe. Legendarna Bitka na Neretvi, koja je za jugoslavenske partizane značila prekretnicu u ratu, bila je njezina velika opsesija, a mogla joj se prepuštati jer ju - 17 -

je državna televizija s njom dijelila gotovo svakodnevno. Teta Alina uvijek je bila spremna govoriti o Titu i o slavnoj bici.

Mada mi je to išlo na živce, ipak sam je voljela jer je bila jedina koja nije marila za moje absanse, nije prestajala govoriti, iz nje su izlazili antifašistički proglasi zreli za tisak te mi je tako usadila prirodno gnušanje od imena Hitler i Mussolini.

Ali toga ožujskog poslijepodneva pucnji su bili sve osim onih insceniranih starih, partizanskih. Većini ljudi bilo je kao i meni. Nitko od nas nije vjerovao u prave pucnje. Izgledalo je kao da smo prošlogodišnji desetodnevni rat u Sloveniji gurnuli na Mars, i sva zbivanja na Dunavu i u Vukovaru, potpuno uništenje toga grada, masakr u poljoprivrednom kombinatu koji je još u studenom izazvao potresenost i tugu, kao da smo to jednostavno maknuli onkraj svoga planeta i u neku drugu galaksiju.

Ni moji roditelji nisu htjeli priznati da postoji realna prijetnja za naš grad. Onda se sve pretočilo u svakodnevicu. Navikli smo se na priče u kojima odrasli muškarci lubanjama igraju nogomet. I moja su braća igrala nogomet, ali s običnom kožnatom loptom. Neko je vrijeme bilo tako. Onda su stali na minu. Slučajno sam bila u blizini. Nekoliko ulica dalje dogovorila sam se s prijateljicama za kavu. Na povratku sam vidjela svoju braću. Na tlu. Zašto moja braća leže na ulici? pomislila sam, leže na tlu i ne govore ništa.

Hrpica ljudi okupila se oko njih. Između dviju nepoznatih nogu vidjela sam stopala svoje braće. Vidjela sam njihova stopala. Najprije sam vidjela njihova stopala. Stopala moja dva brata bila su lijepa. Njihovi prsti. Kako lijepe prste imaju, - 18 -

pomislila sam. Tako paperjaste i nježne, poput nježnih perca.

Prišla sam im. Poljubila nožne prste. Kako lijepe nožne prste imaju, mislila sam i jedino to sam mislila. Ništa više nisam mogla misliti, vjerujem da je danima bilo tako. Kad sam stigla kući, majka je rekla da krvarim. Usna, rekla je, krvari ti usna.

Ne, rekla sam, moja braća krvare. Majci ništa nije bilo jasno, mislila je da se moja braća igraju u vrtu. Protresla me. Reci nešto! Zar se opet gubiš, vikala je na mene. Glava mi je klonula unatrag. Gledala sam prema nebu. Bez oblačka je bilo, plavetnilo duboko poput mora. Uhvatila me vrtoglavica. Otrčala sam s njima u vrt. Proljetno me sunce zaslijepilo. Sve mi se okretalo u glavi. Majka je vrisnula. Teta Alina imala je kao i uvijek upaljen svoj glupi televizor. Otac je odnekud iskrsnuo i sad su me oboje tresli. U starom gradu, rekla sam. I onda se sve zacrnjelo i silovito me obujmila tama.

Kad sam došla sebi, vidjela sam da moji roditelji plaču. Njihove su mi se oči učinile neprirodno velikima, poput klikera. Moja braća imala su puno ljepše nožne prste od mene. Moji su nožni prsti ružni. Njihovi su bili toliko ljepši. Braća blizanci. Jesam li to već spomenula? Moja braća bila su blizanci i imala su identično lijepe nožne prste. Uvijek su bili dvostruko. U sve­ ­mu. Ta dvostruka sreća sad je otišla. Zauvijek. Više ih ne mogu čuti kako se smiju. Katkad čujem samo valove od onomad.

More onih ljeta. Kolovoške dane našeg djetinjstva u Istri. Valovi su još ondje u mome sjećanju. Zamišljam da mi oni još jedanput donose njihove glasove i moje ih uho još jedanput čuje. Voda. Valovi. Bura. Naš najdraži jesenski vjetar. Najdraži - 19 -

vjetar uopće. Čujem mu zviždanje. Ali nema glasova. Njihovih se glasova više ne mogu prisjetiti. Sve mi curi u glavu, prolazi kroz slojeve, taloži se sve dublje, i svaki dan koji prođe ispisuje se preko njih. Pijesak. Što od toga mogu dokazati, što o sadašnjosti sreće u nesreći mogu sačuvati za sebe? I danas mislim na Ilju, svoju prvu ljubav, na naše mjesto sastanka iza stare sinagoge, na to da ni Ilju možda nikad više neću vidjeti, ali da je još živ. Imam još nekoliko špekula koje mi je poklonio kad mi je bilo trinaest. Skupa s fotografijama, nosila sam ih sa sobom od jedne zemlje do druge. I on je napustio opkoljeni grad. Od majke sam doznala da je izgubio stariju sestru i da već nekoliko godina živi u Kaliforniji, u gradu koji se zove Bakersfield. Kad su opsadnici zauzeli položaje na židovskom groblju, Ilja je na nekoliko dana nestao. Onda se iznenada pojavio. Ali njegova je obitelj prvom sljedećom prilikom za­ uvijek otišla, najprije u Francusku, potom u Ameriku, i nakon toga sam ga viđala još samo na fotografijama. Najprije ga gotovo nisam ni prepoznala, sve je na njemu izgledalo drukčije, bio je iscijeđen, čelo prošarano strogim borama. Samo su mu oči blistale jednako obješenjački, kao nekoć iza sinagoge.

Opsadnici su sad svaki dan vrebali iznad grada. Majka i otac nisu htjeli otići. Ne dolazi u obzir da odemo odavde, rekao je otac, ostajemo ovdje, rekla je majka. Ovdje je naš dom. Tu su naši mrtvi. Nikada više nisam jela ništa što krvari. Uopće nisam primijetila da moja majka svih tih godina više nije spominjala imena moje braće. Kad bi ih spomenula, govorila je o dvojici svoje djece, ali i to se posljednjih godina dogodilo valjda - 20 -

Marica Bodrožić rođena je 1973. u Svibu u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji. U dobi od deset godina seli se u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli već od kraja šezdesetih. Školovala se za knjižara te studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Njemački, na kojem stvara svoja djela, smatra “drugim materinjim jezikom”.

Piše eseje, romane, pjesme i priče, radi kao književna prevoditeljica, poučava kreativno pisanje i snimila je doku­ mentarni film. Napisala je esejističke tekstove za radio i tisak o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu i mnogim drugima. Već za svoje prve literarne radove, pjesme objavljene 2001., dobila je stipendiju Hemann Lenz. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada Heimito von Doderer 2002., nagrada zaklade Robert Bosch 2004., nagrada za književnost Umjetničke akademije u Berlinu 2007., nagrada Initiativpreis Deutsche Sprache 2008. za doprinos njemačkom jeziku, književna nagrada Lihtenštajna za poeziju 2011., nagrada LiteraTour Nord 2013. i Nagrada Europske unije za književnost

- 201 -

2013. za roman Stol od trešnjevine (2012.), “poetsko djelo koje detaljno istražuje sjećanja i uspomene”.

Uz zbirku priča Tito je mrtav te romane Tišina, rastanak i Balada o zvjezdanom moru, koji su prevedeni na hrvatski, obja­ vila je i zbirku priča Der Windsammler, knjige poezije Ein Kolibri kam unverwandelt, Lichtorgeln i Quittenstunden, esej “Sterne erben, Sterne färben”. Živi u Berlinu.

- 202 -

Anda Bukvić Pažin rođena je 1980. u Metkoviću, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je engleski jezik i književnost i njemački jezik i književnost te diplomirala 2003. s temom iz književnog prevođenja njemačke proze na hrvatski jezik. Na istom je fakultetu 2012. i doktorirala. Tijekom dodiplomskog i postdiplomskog studija boravila je na stipendijama na sveučilištima u Heidelbergu, Konstanzu i Berlinu. Od 2006. do 2010. godine radila je kao lektorica u vanjskoj suradnji na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu te predavala kolegije iz suvremenoga engleskog jezika i prevođenja. Bavi se prevođenjem audio, vizualnog i tekstualnog materijala te usme­nim prevođenjem. Tekstove i brojne prijevode objavila je u časopisima za književnost i kulturu (Zarez, Quorum, Libra Libera, Riječi, Književna smotra), na Trećem programu Hrvatskog radija te u suradnji s izdavačkim kućama Mozaik knjiga, Oceanmore i Fraktura. Autorica je knjige Ovo ovdje sam ja: Dnevnici njemačkih autorica iz razdoblja oko 1800. (Disput, 2016.).

- 203 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., prosinac Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-842-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 204 -

- 205 -

Gradovi i uspomene, povijest i ljudi – sve je to sada pred njom, na stolu od trešnjevine.

Za Arjetu Filipo fotografije rasprostrte po stolu njezine bake nisu samo u trenutku zarobljena sjećanja, one su i priče – o gradu pod opsadom, o Istri, o moru njezina djetinjstva i mladosti, o obiteljskoj tragediji i odlasku početkom devedesetih, koji je promijenio sve.

Fotografije Pariza, gdje je studirala i u novom jeziku započela novi život, one na kojima je Arik, slikar u kojega se zaljubila protiv vlastite volje, i ostali koji će joj značiti: mudri pticoznanac Mischa Weisband, Hiromi, s kojom je krojila Pariz, i Nadežda, s kojom je podijelila ljubav i bol, prijatelji zauvijek.

Sada, u Berlinu, taj stol od trešnjevine, to dragocjeno drvo koje je naplavila povijest, raskrižje je na kojem se sve priče susreću da bi ispisale Arjetu, da bi joj otkrile tko je.

U Stolu od trešnjevine, romanu za koji joj je dodijeljena Nagrada Europske Unije za književnost, Marica Bodrožić snažno i uvjerljivo pripovijeda o mladoj ženi koja traži uporište u svijetu punom pukotina. Želi li doista živjeti u sadašnjosti, Arjeta Filipo morat će se uhvatiti ukoštac s dugo potiskivanom prošlosti i iskrivljenim zrcalima svojih sjećanja.

139,00 kn

- 206 -

www.fraktura.hr